Sergej Jesenjin

U Petrograd je doao 1915. i uao u knjievne krugove u kojima je pobudio zanimanje seoskim motivima u poeziji. Oduevljeno je pozdravio revoluciju. Kasnije se odao boemskom ivotu, oenio se balerinom Isadorom Duncan, a u jednom petrogradskom hotelu je razrezao lijevu ruku i vlastitom krvlju napisao pjesmu Do vienja prijatelju, do vienja. Iste noi poinio je samoubojstvo objesivi se o cijev centralnog grijanja. Stvorio je pjesnitvo posveeno selu i prirodi, s mnogo metafora koje crpi iz seoskog ivota i vjerovanja. Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti. Staljinistika je kritika otro osuivala jesenjtinu, pijanstvo, razbarueni individualizam, kavanska raspoloenja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan pjesnikove domovine. Posljednje godine ivota, Jesenjin je u neprestanom stvaralakom zanosu. Ne mogu ih zaustaviti, to je kao navijeni stroj, govorio je znancima. Prije toga, 1924., na Kavkazu, takoer je biljeio sve to je godinama gomilao u sebi. Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izlijeva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu. Ana Snjegina je pjesnikovo i najrealistinije ostvarenje, sa utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio oevidac mnogih dogaaja. Pred smrt Jesenjin se najvie sjea ljubavi, koja za njega znai najveu sreu i udo na svijetu. Njena prolaznost ga mui, on bi htio vjeno sanjati svibanj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne procvjeta. Ispovjesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje Jesenjinove pjesme. Opratajui se sa ivotom, on u njima, tonom intimnosti, uzbudljivih osjeanja ,tihih radosti i tuge, izraava najneposrednija osjeanja. U jesen 1925. pjesniku se teko moglo pomoi: kada se u posljednje vrijeme govorilo, kae Anatoly Mariengof, Jesenjin pije, rijei su zvuale kao udarci malja i svi su bjeali od opasnog, mahnitog i izgubljenog ovjeka. Naveer 23. prosinca, Jesenjin po biljekama zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se, ide u sobu i kupi sve svoje stvari. Stie u Petrograd 24. prosinca ujutro, odsjeda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajui poslove. Bolesno uznemiren, Jesenjin se tih dana osjeao strahovito usamljen. U hotelskoj sobi br.5, koju je nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve tea, naroito naveer. Kad god bi pred spavanje otvorio prozor ulijetalo bi jato vrana koje dugo nije mogao istjerati. Njegovo stanje se pogoravalo, i on je ujutro 27. prosinca, nemajui tinte kako je sam priao preko dana poznanicima napisao pjesmu krvlju, iz rasjeenih vena. To su bili stihovi Do vienja, prijatelju, predani naveer mladom pjesniku V. Erlihu, koji ih zaboravio proitati i zavirio je u njih tek kasnije. Naveer 27. prosinca, u stanju jake potitenosti, i duevnog nemira, poslije ponoi izmedu noi 27. i 28. prosinca 1925., poinio je trostruko samoubojstvo: presjecenjem vena, vjeanjem i izgaranjem uz cijev parnog grijanja. Pokopan je u Moskvi 30. prosinca 1925. godine na Vaganjkovskom groblju.Breza Crni ovjek Daleka vesela pesma Dobro jutro Do vienja, dragi, do vienja Haljina modra i plave oi Ispovijest huligana Izlazak sunca Ja umoran jo ne bejah tako Kurva Kakva no Lie pada Mijenjajui rublju za tumane Majina molitva Majino pismo Ne pitaj me o Bosforu vie No Ne smei se tako Obmanjivat sebe neu vie Oseam O, glupo srce Pesnik Pesma o kerui Pasji sin Pjevaj, pjevaj Pismo eni Pismo majci Ruke drage Svem ivome na ovome svijetu Sve to ivi oiljak ima to je prolo nee se vratiti to sam? Ko sam? Ti ne voli i ne ali mene Zelena frizura ivot vam je

________________________________

Breza

Pod prozorom mojim Bela brezica je Ogrnuta snegom Ko srebrna da je.

Na punim granama Ledenim po strani, Razvile se rese Ko beli erdani.

U tiini stoji Breza, ko u gaju, I plamte pahulje U ognjenom sjaju. A zora, polako, Naokolo plovi, I na strane sipa Srebrni prah novi

________________________________

Crni ovjek

Dragi moj, dragi moj, jako sam, jako bolan! Sam ne znam odakle dolazi ova bol. Da li to vjetar vije nad pustim i mrtvim poljem ili, ko gaj u septembru, zasipa mozak alkohol.

Glava moja mae uima ko krilima ptica. Na vratu joj noge, sve vie gube mo. Crni ovjek, crni, crni. crni ovjek na postelju uza me sjeda, crni ovjek spavat mi ne da svu no.

Crni ovjek prstom po odvratnoj knjizi vue i, mrmljajui nada mnom kao nad umrlim monah ita mi ivot nekoga raspikue, u dui budei tjeskobu i strah. Crni ovjek, crni, crni!

Sluaj, sluaj guna on meni i oi mu sjaju u knjizi je mnogo najljepih misli i planova. Taj je ovjek ivio u kraju najogavnijih hulja i lopova.

U decembru u tom kraju snijeg je avolski ist i meave poinju vesele pree. Taj ovjek bijae avanturist, no marke visoke i najrijee.

Bio je divan, usto poeta, ako ne s velikom, to s drskom snagom i jednu je enu od etrdeset ljeta zvao djevojurom i svojom dragom.

Srea je ree on okretnost uma i ruke. Sve nespretne due ko nesretne su znane. Nita nije to mnoge muke donose kretnje lane i strane.

U buri, oluji, sjeni svaki dan, kada stalno gubi i kad te nevolje biju, biti prijazan i nasmijan najvea je umjetnost od sviju.

Crni ovjee! Ne ini toga! da spasava druge nije ti posao, znaj! to mi je do ivota pjesnika propaloga! Molim te, drugima itaj i pripovijedaj.

Crni ovjek uporno u mene gleda, Na oi mu plava bljuvotina pala sigurno eli mi rei da sam lopua blijeda koja je drsko i bestidno nekoga opljakala.

Dragi moj, dragi moj, jako sam, jako bolan. Sam ne znam odakle dolazi ova bol. Da li to vjetar vije nad pustim i mrtvim poljem ili, ko gaj u septembru, zasipa mozak alkohol.

Hladna je no. raskre tiho spava. Ja, sam na prozoru, ne ekam gosta draga. Na bijeloj poljani vapno se rasipava i stabla su ko jahai skupljeni kraj mog praga.

negdje plae zloguka nona ptica. Drvenih jahaa zvuk kopita rida. Evo, opet taj crni na moj naslonja sjeda, podie cilindar i bezbrino kaput skida.

Sluaj, sluaj! hriplje on i u lice me gleda, glava mu sve nie i nie pada ja ne vidjeh jo nitkova prvog reda da tako suvino, glupo od nesanice strada.

Ah, recimo, varam se! Sano svijetli luna. to jo treba u svijetu pjanom od snova? Moda e debelih butina tajno doi ona, a ti e joj itati gomilu mranih stihova.

Ah, volim ja pjesnike! Zabavna eda. U njih se uvijek nae historija srcu znana kako studentici pritavoj dugokosa bijeda o svjetovima govori, zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu, moda u Kalugi, a moda u Rjazanu, ne znam, zaboravih, ivio je djeak utokosi, a oiju plavih

I eto, naraso je, usto poeta, ako ne s velikom, to sa drskom snagom, i neku je enu od etrdeset ljeta zvao djevojurom, i svojom dragom.

Crni ovjee! Ti goste prokleti. Taj glas se odavno o tebi rodi. Ja sam lud i bijesan i palica moja leti ravno u njuku i nos da ga zgodi

Mjesec je umro, kraj okna zora drijema. Ah, ti noi! to si to noi spetljala? Ja u cilindru stojim. nikoga samnom nema, ja sam kraj razbitog zrcala.

________________________________

Daleka vesela pesma

Neko pesmu veselo pevui, Daleko je, daleko od mene. Ja bih hteo da mu se pridruim, Al ne daju grudi razbijene.

Uzaludno dua za njom udi, U grudima trai sline zvuke, Zato to su i snagu i grudi Iznurile nevolja i muke.

Odve rano misli mi poleu Ka snovima zemlje ideala. Rano poeh da ropem na sreu I mislim ta prolost mi je dala.

Rano duom, strasnom, uzavrelom, Traih sebe u dane sumorne, Pa ne mogu da pevam veselo, Nemam snage, grudi su umorne.

________________________________

Dobro jutro

Zadremale zlatne zvezde vene, Ogledalo vode zadrhtalo, Prti svetlost na zalive rene Na horizont rumenilo palo.

Osmehnute bele breze snene, Rasputenih i svilenih kosa. ute, ute minue zelene, Vatrom plamti i srebrna rosa.

A kopriva, narasla uz kue, Sedef beli neko u nju utro, Njiui se pijano apue: ,,Dobro jutro

________________________________

Do vienja, dragi, do vienja

Do vienja, dragi, do vienja. Ljubav mili u grudima spava. Nita ovaj rastanak ne mijenja, Moda novi susret obeava.

Do vienja mili, bez ruke i bez slova neka ti tuga obrve ne povije. Umrijeti nije nita novog niti ivjeti nita novije.

________________________________

Haljina modra i plave oi

Haljina modra i plave oi. Lagao sam dragoj jedne noi.

Draga pitala:Meava vije? Spremit u postelju, pe se grije.

Odgovorih dragoj:Netko sa visine cvjetovima bijelim pokriva daljine.

Postelju spremi pe se grije, bez tebe u srcu meava vije.

________________________________

Ispovijest huligana

Svi pjevati ne mogu, nije svakom dano da pada ko jabuka do tuih nogu.

Ovo je najvea ispovijest kojom se mangup ispovijeda sada.

Ja namjerno idem nepoeljan, s glavom ko petrolejska lampa nad ramenom, vaih dua tu bezlisnu jesen volim u mraku obasjat plamenom. Volim kada u me leti s bukom kamenje psovki, ko grad bure ljute, ja onda samo vre stisnem rukom drhtavi mjehur kose uzdignute.

Tako je lijepo tad se prisjeati zaraslog jezera, muklog uma jova, to negdje ive moj otac i mati kojima nije do mojih stihova, kojima drag sam ko sjeme u polju, ko kiica od koje njive zazelene, oni bi vilama doli da vas kolju za svaki povik, kad psujete mene.

Bijedni, bijedni seljaci! Sigurno jo ste postali runiji, jo se bojite boga i grijesi vas plae. O, kad biste znali da je najbolji pjesnik u Rusiji - dijete vae! Zar niste u srcu za ivot njegov zebli, kad je noge kvasio preko jesenjih mlaka? On sad u cilindru ide, u cipelama od laka.

Al ivi u njemu jo onaj pravi seoski nestako nekadanji. S mesnike firme svakoj kravi izdaleka on se klanja. Kada na trgu sretne koijae, osjetiv vonj ubra rodnih njiva, on je u stanju da nosi rep svake kobile nae kao lep haljine na vjenanju.

Ja volim rodni kraj, ja rodni kraj volim istinski! Iako je u njemu tuge ko re na ivi. Drage su mi musave njuke svinjske i u tiini nonoj aba glasovi ivi. Njeno sam bolestan od uspomena djetinjstva, aprilskih veeri sanjam maglen veo. Ko da bi unuo da se ogrije, na klen je uz veernji oganj sjeo. O, koliko sam jaja iz gnijezda vranama pokrao s njega, veru se uz grane! Je l isti i sad, sa zelenim granama? Je l mu kora vrsta ko u one dane?

A ti dragi vjerni psu areni?! Od starosti si postao sipljiv i slijep, ne ute vie gdje je staja, a gdje prag, tumara dvoritem vuku sputen rep. O, kako su mi draga vragolanstva sva kad smo, materi zdipiv komad hljeba u kui, zagrizali ga zajedno nas dva, ni za mrvu jedan drugoga prikraujui.

A ja sam isti. Srcem jo sam isti. Cvatu u licu oi, ko razliak u rai. Prostiru stihova rogoz pozlaeni, htio bih da vam svu njenost iskaem. Laku no! Svima laku no! Odzvonila je travom sutonjeg sjaja kosa

Plavi sjaj, sjaj tako plav! U tu plavet ni mrijeti nije ao. Pa ta, ako izgledam kao cinik sav koji je o tur fenjer prikopao! Stari, dobri Pegaze umorni, Ta to e meni taj tvoj njeni kas? Ja sam doao, ko majstor surovi, da takore opjevam i diem im glas. Glava moja, kao august, prelijeva se bujnih kosa vinom.

Ja bih htio biti jedro uto u onoj zemlji, u koju plovimo.

________________________________

Izlazak sunca

Rujnom zorom se raarilo Plavetnilo neba tamno, Prostore je sve ozarilo Od buktanja zlato plamno.

U nebesa sunce plovi I zraci mu poar ine. Odraeni od njih, novi Rasuli se u daljine.

Ve po zemlji poigrava Jarkih zraka zlatno kolo I nebeska kapa plava Prostrla se naokolo.________________________________

Ja umoran jo ne bejah tako

Ja umoran jo ne bejah tako. Kroz mraz suri i sluz ovu belu Rjazansko ja vidim nebo lako, Prolost svoju raskalanu, celu.

Mnoge ene ljubile su mene, Pa ne ljubih ni ja samo jednu. Moda zato sve su sile snene Navikle me na to vino medno?

O, vi, pjane i beskrajne noi. Pune pira i tua do krvi! Moda zato oko moje toi Ko iz trulog lia truli crvi?

No u lee ne boli me, eno, Ne raduje ni pobeda laka. Onih vlasi zlaano se seno Pretvorilo u cvet crnog maka.

Pretvara se u pepeo slani, Mulj jeseni jedva se jo zlati. Ne alim vas, o, prokleti dani, Nita neu ni da mi se vrati.

Bez cilja, nekad, muih svoje elo, Osmeh gorki i sada me aca. Prohte mi se da mi nosi telo Spokoj tihi, hladni svet mrtvaca.

Ni sad nije odvie mi teko Da se valjam iz zgode u zgodu. Ko u ludaku koulju, veto, Odenusmo u beton prirodu.

No po redu, ko za letom leto, Smiri bes se i strasti u meni. Ponovo se ja poklanjam sveto Rodnom polju to se kroz dim peni.

U kraj dragi gde rastoh pod klenom I po travi valjah se pun moi, aljem pozdrav jatu sada snenom, Sovi koja jo rida u noi.

Ja im kliem kroz prolene dalji: Mile ptice, u azurnoj drai, Razglasite da ja odskandalih, Neka vetar sad po zemlji pone Krilom svojim da mlati po rai.

________________________________

Kurva

Za enu priznajem samo kurvu Potene nek se ne naljute, Jer zbog njih izgubih svu radost svoju, Zbog njih izgubih svoje pute.

Kurva mi dade sve to joj traih Sve slasti jedne ene I nikad ne pokua da mi ukrade Ni deli uspomene

Uvek je volela da me nae Okruena aama vina I nikad ne pokua da se snae Da bi sa mnom dobila sina

Za enu priznajem samo kurvu, potene neka se ne naljute

________________________________

Kakva no

Kakva no! Ne mogu nita. Ne spava mi se. Nebo mesec gui. Pa, zar ja uvam ita od potroene mladosti u dui.

Drugarice godina koje ve hlad znae, ne zovi na igru ljubavi u seni. Bolje neka svetlost meseeva plae i na uzglavlje struji prema meni.

Neka izraene crte kiti i uobliava kad se seti. Jer, nee moi odljubiti ko to nisi znala zavoleti.

Ne moe se voleti toliko puta. Zato si mi tua ko i mnoge. Uzalud nas menjaju lipe s puta i u smetove polau noge.

Ti zna kao i ja da u odlasku meseine na tim lipama ne izbija cvet ve samo sneg i inje.

Odljubili smo se i ne gui mene nita al tebe upa. I svejedno nam sad u dui kad igra ljubavi nije skupa.

Al ipak mazi, grli, peva. Lukav i strasan poljubac voli. Neka u srcu mom uvek sneva ta koja zauvek volim.________________________________

Lie pada

Lie pada, lie pada. Rida vetar Gluv i dug. Ko e srce razveselit, Ko ga smirit, reci drug?

Kapci su mi oteali, Gledam plave lune sjaj. Opet petli kukurikom Tek usnuli bude kraj.

Sad e zora. Plava. Rana. Krue zvezde nebom celim. Treba neto poeleti, Al jo ne znam ta da elim.

ta da elim pun oaja? Kunem sudbu, kunem dom. Ja bih hteo ovog asa Devojku pod prozorom.

Da s oima ko razliak Samo meni, Meni ludi, Oseanjem, smislom novim, Smiri srce, smiri grudi.

I da me pod meseinom Snae udna srea ta Da ne svene moja pesma. Kraj mladosti vedre, tue, Svoju da ne alim ja.

________________________________

Mijenjajui rublju za tumane

Menjajui rublju za tumane, Svog menjaa danas ja zamolih Da mi kae kako u da anem Lepoj Lali na persijskom volim.

Rekoh tie nego vanski vali, Upitah ga od lahora blae Da mi apne kako lepoj Lali Re poljubac neno ja da kaem.

I upitah jo, a prepun srama, Due pune neodlunog boja, Kada sa mnom Lala bude sama Kako da joj kaem da je moja.

Odgovori kratko menja meni. O ljubavi rei tu ne zbore, O njoj tek su uzdasi skriveni, O njoj oi ko dragulji gore.

Poljupci su strasti bezimene A ne rei u grob urezane, Poljupci su rue rasprene, Latice na usni rastapane.

Suvine su za ljubav poruke, Od nje same gori se i zebe. Ti si moja neka kau ruke to skidahu crni zar sa tebe.

________________________________

Majina molitva

U kui kraj sela, u dubokoj boli, pred ikonom klei starica i moli.

I molitva njena govori o sinu, sin negdje daleko brani domovinu.

Starica se moli, suza se ne stidi i oima trudnim stranu sliku vidi.

Ona vidi polje, polje poslije boja i na zemlji mrtva svog sina heroja.

Tee krv iz grudi, svuda mrtvi lee, a on hladnom rukom stijeg dumana stee.

Sva se skamenila od sree i muke i sijedu je glavu spustila na ruke.

Obrve joj rijetke sijede vlasi kriju ko biserje suze teku iz oiju.

________________________________

Majino pismo

to mogu rei jo u asu tome, i na to treba odgovora dati? preda mnom tu, na stolu sumornome, jo lei pismo to ga posla mati.

Ona mi pie: Ako ima volje, doputuj golube na praznike k nama. Kupi mi al, a ocu gae bolje- u kui vlada oskudica sama.

Nikako ne volim to si poeta to si doekao ove slavne dane. Drae bi mi bilo da od ranih ljeta iao si za ralom u poljane.

Ostarjela sam ve i nemam daha. Da nisi otio iz doma svoga uz mene bi sada bila snaha i zibala bih unuia koga

No ti si djecu sijo na sve strane i enu svoju drugome si dao. Bez drugova i doma, svoje dane u krmama si ludo prokockao.

to je to s tobom, moj ljubljeni sine, bio si tih i blag i svi su meni isticali te tvoje vrline, govorei: koliko je sretan otac tvoj Aleksandr Jesenjin!

No ispunio nisi nae nade. i zbog toga je bol u dui vei, jer ocu tvome zalud na um pade da pjesmama e mnogo novca stei.

No ako stee stran je tebi dom. gorine zato u mom pismu ima, jer dobro znadem po sluaju tvom: da novaca ne daju pjesnicima.

Nikako ne volim to si poeta, to si doekao ove slavne dane. Drae bi mi bilo da od ranih ljeta iao si za ralom u poljane.

Mori me briga i bijede se bojim. Ni konja vie nema. No da si ti u domu imali bismo svega, a ti sa umom tvojim i mjesto predsjednika u Volispolkomu________________________________

Ne pitaj me o Bosforu vie

Ne pitaj me o Bosforu vie, Ja ti ne znam odgovor da dam. Tvoje oi more mi otkrie Kao plavi razbuktali plam.

Nikad nisam s karavanom svile Putovao u bagdadski kraj. Prigni k meni svoje grudi mile, Daj da kleknem, odmora mi daj.

Zalud molbe i ar moj pred njime Tebi uvek svejedno e biti to Rusija to daleko ime Kae da sam pesnik znameniti.

Mojom duom harmonika gue, Meseina sija i psi laju. Persijanko, zar nita ne vue Tebe plavom dalekome kraju?

Ne dooh ti zbog ame i muke, Kroz maglu sam zov tvoj uo ja, I labue ti si svila ruke Oko mene, kao krila dva.

Mir odavno od sudbine traim, Ali prolost prokleti ne elim. O svojoj mi domovini kai Neto lepo, da se razveselim.

Nadjaaj mi harmonike jeku, Nek arima novim se omamim, Da, alei devojku severku, Ne uzdiem, ne snatrim, ne amim.

Pa nek nisam bio na Bosforu, Opis njegov mogu da ti dam, Jer se oi tvoje, sline moru, Talasaju kao plavi plam.

________________________________

No

Dremucka tiha reka, U tami bor ne huji, Utihnu ptija dreka, Umukli su slavuji.

Svud tama i tiina. Tek potok to ne sniva. Blistava meeina Po svemu srebro sliva.

Srebri se tiha reka, Srebri se potok sneni, Srebri se trava meka Sa stepa oroenih.

Svud tama i tiina. U prirodi sve sniva. Blistava meseina Po svemu srebro sliva.________________________________

Ne smei se tako

Ne smijei se tako, srce me ne zebe. jer ja ljubim drugu,a ne vie tebe.

Znade ti i sama, sluajno sam proo i ne gledam tebe, nisam tebi doo.

Proao sam tuda, srcu je svejedno- virnuo sam, usput, kroz okance jedno.________________________________

Obmanjivat sebe neu vie

Obmanjivat sebe neu vie, U duu se klete brige zbrae. arlatanom zato me krstie? Izgrednikom zato me nazvae?

Nisam pljaka umski, zlotvor adski, Ne ubijah u apsi nesretne. Ja sam samo obeenjak gradski Koji uz smeh prolaznike sretne.

Lumparo sam moskovski, lutalo. U Tverskome kvartu, i u svakom Sokaetu, svaki pas bezmalo, Poznaje me po koraku lakom.

Svako kljuse glavom mi se javi Pri susretu, kad put mi preprei. ivotinja prijatelj sam pravi, Svaki stih moj duu zveri lei.

Ni cilinder moj zbog ena nije Ta strast glupa dui se ne mili Smanjiv jad svoj, mnogo je zgodnije, Zlatnu zob u nj sipati kobili.

Me ljudima nemam druga, brata, Pokorih se drugog carstva volji. Svakom psu sam tu za oko vrata Gotov da dam i svoj kravat bolji

Neu vie bolet boljku ovu. Ambisi se due provedrie. Jer zato me arlatanom zovu, Izgrednikom zato me krstie.

________________________________

Oseam

Oseam, draga, oseam kosu tvoju to blista, ali nisam srean to odlazim zaista.

Jesenjih se noi seam dok senke breza krue. to dan nije bio vean, a mesec blistao due.

Jo ujem dok pati: Proi e godine u letu i zaboravie me sasvim uz neku drugu na svetu.

I danas lipa cveta i oseanja gore ko plamen. Ja sruih toga leta cvetove na tvoj pramen.

Ne gubi srce, snagu. S drugom e poljupce tkati. I ja u ko priu dragu tebe njoj spominjati

________________________________

O, glupo srceO, glupo srce, ne tuci! Sve nas je varala srea, tek prosjak se kobi sjea O,glupo srce, ne tuci!

Mjeseca ute are kronjama kestena teku. Lali skrivam u alvare glavu pod koprenu meku. O, glupo srce, ne tuci!

Nekad smo prava djeca, i pla i smijeh odjednom: dok neki vjeito jeca, radost je suena jednom. O glupo srce, ne tuci!

ivota varka ne uspi. Nove se napijmo snage. Srce bar sada usni, ovdje, u krilu drage. ivota varka ne uspi.

Moda e i nas otkriti usuda lavinska struja, na nau ljubav odvratiti pjesmom ko u slavuja. O, glupo srce, ne tuci.

________________________________

Pesnik

Bled je. Smilja svoj strani put. U dui lebde privienja. Zamahom kobi smrskana grud, Obrazi usahli od bdenja.

Na elu bore ispatanja, Kosa mu se pramenjem linja. No ar njegovih matanja U jasnim slikama tinja.

Sedi u tamnom potkrovlju, Plamici svee tamu more. Pero veze sebi na volju, Vodi s njim tajne razgovore.

On pie pesmu, svoju muku, Dira srcem prolosti zublju A tu buku, svog srca buku, Odnee ve sutra za rublju.

________________________________

Pesma o kerui

Jutros u koari, gde sja, uka Niz rogoza ukastih i krutih, Sedmoro je otenila kuka, Sedmoro je otenila utih.

Do u sumrak grlila ih neno I lizala niz dlaku to rudi, I slivo se mlak sok neizbeno, Iz tih toplih materinskih grudi.

A uvee, kad ivina juri, Da zauzme motke, il prut jak, Izio je tad domain tmuri, I svu tenad potrpo u dak.

A ona je za tragom trala, Stizala ga, kao kad uhode I dugo je, dugo je drhtala Nezamrzla povrina vode.

Pri povratku, vuku se po tmini, I liui znoj s bedara lenih, Mesec joj se nad izbom uini, Kao jedno od kuia njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki, Zavijala bolno za svojima, A mesec se kotrljao tanki, I skrio se za hum u poljima.

Nemo, ko od milosti il sree, Kad joj bace kamiak niz breg, Pale su i njene oi psee, Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.

________________________________

Pasji sin

Opet prolost iz mraka mi leti, uti kao bele rade lug. Ja se danas svog starog psa setih to mi bee u mladosti drug.

Danas mladost umela mi telom Ko natruli pod prozorom klen Pa se setih devojke u belom Taj pas bee nekad potar njen.

Nema uvek svoga bliskog svako, Al je ona ko pesma mi bila, Jer ta pisma i nije nikako Kod psa vernog pod vratom otkrila.

Nikada ih nije ni itala, Iz daleka ja je gledah s tugom Al bi uvek kraj maline stala I sanjala o neemu dugo.

Ja tugovah I ne mogah tada Od nje pismo da doekam svoje Otputovah No, opet sam sada Pred kapijom plaviaste boje.

Odavno je moj pas, znam to, crko, Ali iste dlake, isto siv, Lajanjem me ludim, besnim trkom, Presreo sad njegov mladi sin.

Mila majko! Ah, a kako lie! Opet jedva od bola da diem, S njim sam mlai i gotov da kliem, ak bih mogo i pisma da piem.

Staru pesmu da ujem, znaj, elim, Ali ne laj! Ne laj, ve mi daj, Da te cmoknem sad usnama vrelim to u srcu mom probudi maj.

Pripiu se uz tebe svim telom, Ko dva brata u dom emo pravo Da, ja gledah devojku u belom, No sad volim, zna, jednu u plavom.

________________________________

Pjevaj, pjevaj

Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitari Prsti tvoji igraju i krue. Zagrcnuh se u dimu i jari, Moj posljednji i jedini drue.

Nek ti oi na grivnu ne slijeu, Nit na svilu to blista beskrajno. Traio sam u toj eni sreu, A propast sam naao sluajno.

Nisam znao da ljubav duboka - Zaraza je, da je kuga strijela. Prila je i zaklopljena oka Banditu je pamet oduzela.

Pjevaj, drue, nek se vrate dani I negdanje nae zore plam. Nek poljupcem ona druge hrani, Preivjelo ubre, divni ljam.

Ah, zastani! Neu da je diram. Ah, zastani! Ne kunem je ja. Daj mi da ti o sebi zasviram Na debeloj ici koja sja

Blista mojih dana kube jasno, U dui je jo zlato starinsko. Mnoge cure tipao sam strasno, Mnoge ene u uglu sam stisko.

Na zemlji je jo istina iva, Opazih je i ja djejim okom: Liu kuku dok joj se sok sliva Svi psi redom, na juri i skokom.

Ljubomoran zar da sam na tebe? Zar ovakvog da me snae jad? Na ivot je postelja i ebe Na je ivot poljubac i pad.

Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mau: Kobni zamah kobi e donijeti uj nek idu svi u pivsku flau Nikad, drue, ja neu umrijeti.

________________________________

Pismo eni

Vi pamtite, vi sve dobro pamtite, znamo, kako sam stajao vama suelice; uzbueno ste hodali po sobi amo, tamo i grube mi rijei bacali u lice.

Govorili ste: rastati se treba, da vas je slomio, ovaj ivot gadan, da vam je sluit koru hljeba, a meni je - da sve nie padam.

Ljubljena! Srce niste dali meni. I niste znali da sred toga draa ja bijah kao konj, i sav u pjeni, oinut biem smiona jahaa. Vi niste znali, u dimu to se klati i u ivotu koji iba bura, muim se stoga to ne mogu znati kamo nas sudba dogaanja gura.

Licem k licu lica vidjet nije. Vidi se bolje na rastojanju. Kad more kipi i vrije - brod je u bijednome stanju. Zemlja je brod! I naglo neko u ivot novi, novu slavu i pored bure, ravno prijeko, uputio je lau pravu.

Tko od nas nije na palubi tako psovao, bljuvao, padao s nogu? Malo je tih to sasvim lako valjanje takvo podnijeti mogu.

Tada sam i ja, uz huku voda, no dobro znajui to radim, siao na dno ovog broda, jer povraanja tog se gadim.

To dno bjee - ruska krma neka i ja uz au svakim danom, znaju da patnji nema lijeka, ubijam sebe u otrovu pjanom.

O ljubljena! ja bijah zao i oi su vae bolno sjale, jer pred vama sam esto znao traiti sebe na skandale.

Vi niste znali, u dimu to se klati i u ivotu koji iba bura muim se stoga to ne mogu znati kamo nas sudba dogaanja gura.

Godine su prole. ja sam u dobu inom. Ne osjeam i ne mislim po staru. I govorim za praznike, uz vino: hvala i slava kormilaru. Danas me neka tiha njenost pee. Sjetih se vaeg umora i jada.

I evo, urim, hou da vam reem kakav sam bio i kakav sam sada!

Ljubljena! Mogu ponosno da piem: ja nisam pao umirui i sad u ovoj zemlji, vie od sviju, saputnik sam ljui.

Ja nisam taj to bijah tada. Ne bih vas muio ko u ono vrijeme. Za znamen slobode i asnog rada ak do Lamana spreman sam da krenem.

Oprosti mi ja znam: vi ste druga - vi provodite s muem ivot edan i ne treba vam proli jad i tuga, i ja sam vama posve nepotreban.

Nek ivot vodi vas zvijezda to plamti, pod toplim dlanom obnovljene sjeni; No s pozdravima zauvjek vas pamti poznanik dobri, va Sergej Jesenjin

________________________________

Pismo majci

Jesi l iva, stariice moja? Sin tvoj ivi i pozdrav ti alje. Nek uveer nad kolibom tvojom Ona udna svjetlost sja i dalje.

Piu mi da viaju te esto zbog mene veoma zabrinutu i da ide svaki as na cestu u svom tronom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te esto uvijek isto privienje mui: kako su u krmi finski no u srce mi zaboli u tui.

Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe. Tako ipak propio se nisam da bih umro ne vidjevi tebe.

Kao nekad, i sada sam njean, i srce mi ivi samo snom, da to prije pobjegnem od jada i vratim se u na niski dom. Vratit u se kad u naem vrtu raire se grane pune cvijeta. Samo nemoj da u ranu zoru budi me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono ega ne bi: odve rano zamoren ivotom, samo emer osjeam u sebi.

I ne ui da se molim. Pusti! Nema vie vraanja ka starom. Ti jedina utjeha si moja, svjetlo to mi sija istim arom.

Umiri se! Nemoj da te esto viaju onako zabrinutu, i ne idi svaki as na cestu u svom tronom starinskom kaputu.________________________________

Ruke drage

Ruke drage-labudova par- U sred zlata moje kose rone. Ne, ljubavni nikad nee ar, U pjesmama ovjeku da klone.

Nekad davno ja to pjevah ve , I ponovo sad pjevam o tome, Jer njenou zadojena rije U najdubljem die biu mome.

Ako duu spri strast do dna, Srce e ti zlatni biti kamen. Teheranska nee luna ta, Pjesmi mojoj da udahne plamen.

Ne znam kako da kroz ivot proem, Da me skrha njenost mile age. Ili star da svoju duu gloem, Jer mi pjesma vie nema snage.

Sve na svjetu svog se dri pravca. Neem sluh je, neem pogled sklon. Kad je loa pjesma Persijanca, Znai nije iz Sirasa on.

A za moje pjesme, neprestano, Govorite svjetu udnu stvar: udesne bi bile, al me rano Upropasti labudova par.

________________________________

Svem ivome na ovome svijetu

Svem ivome na ovom svijetu Od iskona je biljeg dat, Da nisam roen za poetu, Bio bih lupea i tat.

Mrav i nizak, meu djecom U tunjavama vazda prvi, Ja esto, esto iah kui Sa nosom ogrezlim u krvi.

Govorah prestraenoj mami, to znala mi u susret do: Nita. Spotakoh se o kamen, Ali do sutra e mi pro!

Pa i sad, kada onih dana Vrijueg klupka vie nema, Ista se divlja, drska snaga Prelijeva preko mojih poema.

Zlatna je gruda mojih rijei, Nad svakim retkom, pun ara, Odraava se stara drskost Vjetrogonje i kokoara.

Ko onda ja sam gord i smion, Moj korak samo novo trca. Ko prije razbijene njuke, Sad idem krvavoga srca.

Ne mami, bagri to se kesi, Govorim sad u kasnu no: Nita. Spotakoh se o kamen, Ali do sutra e mi pro!

________________________________

Sve to ivi oiljak ima

Sve to ivi oiljak ima jo iz detinjstva, poseban, ran. Da nisam pesnik, ja me svima bio bih hulja i lopov znan.

Mrav i rasta odve malena, me decom bio sam uvek heroj, esto, esto nosa razbijena ja sam se vrao pod krov svoj.

Uplaenoj majci, kad pred nju banem, re ceahu usne krvavo-tmaste: Nita, de! Spotakoh se o kamen, a ve sutra sve e da zaraste.

Pa i sada, kada se bez traga, onih dana krv vrela smirila, nespokojna neka drska snaga na poeme se moje izlila.

Na ve zlatne literarne hrpe; i u svakom retku to se vije ogledaju se nekadanje crte kavgadije, nemirka, delije.

Ko i nekad imam hrabrost muku al nov korak moj se druke slua Dok mi nekad razbijahu njuku, sada mi je sva u krvi dua.

Ne govorim vie majci okrvavljen, ve tom ljamu to cere se raste: Nita, de! Spotakoh se o kamen, a ve sutra sve e da zaraste.

________________________________

to je prolo nee se vratitiTu no sveu vratiti neu moi, Neu videt dragu svoju, io, Nit ut pesmu sree u samoi Koju slavuj u bati je vio.

Ni prolena ta no da se stani, Stoj, vrati se zar njoj, iz prsiju! Nastadoe i jesenji dani Kada kie beskonano liju.

Draga vrstim snom u grobu spava, S njom u grudma i ljubav poiva, Razbudit je nee ni meava Iz sna tvrdog, da krv struji iva.

I slavuja pesma presta rana, Preko mora on odlete ivo, I zvuci su sada bez elana Sa kojim je nou prieljkivo.

I radosti odletee drage, im osetih da ih ivot sprema. Sad u dui uvstva su bez snage, to je prolo povratka mu nema.

________________________________

to sam? Ko sam?

to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, iji pogled gasne u magli i memli,

ivio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete, zato to sam mnoge ljubio, boleiv, zato usput, ko to palim cigarete, govorim i apem zaljubljene rijei.

Uvijek i ljubljena i upamtit u, a u dui vazda ista pusto zrai; ako dirne strast u ovjekovu biu, istine, bez sumnje, nikad nee nai.

Zato moja dua ne zna to je jeza odbijenih elja, neshvaene tuge. Ti si, moja gipka, lakonoga brezo, stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako trae neku srodnu duu. vezan protiv elje, utonem u sjeti, nikad neu da te ljubomorom guim, nikad neu tebe grditi ni kleti.

to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, iji pogled gasne u magli i memli, i volim te usput, ko da sanjam, kao mnoge druge na toj zemlji.________________________________

Ti ne voli i ne ali mene

Ti ne voli i ne ali mene, nisam vie mio srcu tvom? Gledaju u stranu strast ti vene sa rukama na ramenu mom.

Smijeak ti je mio, ti si mlada, rijei moje ni njene, ni grube. Kolike si voljela do sada? Koje ruke pamti? Koje zube?

Proli su ko sjena kraj tvog tijela ne srevi se sa plamenom tvojim. Mnogima si na koljena sjela, sada sjedi na nogama mojim.

Oi su ti poluzatvorene i ti sanja o drugome nekom, al ljubav prola je i mene, pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne eli, plahovita bjee ljubav vrua- i ko to smo sluajno se sreli, rastanak e biti bez ganua.

Ti e proi putem pored mene da prokocka sve te tune zore. Tek ne diraj one neljubljene i ne mami one to ne gore.

I kad s drugim bude jedne noi u ljubavi, stojei na cesti, moda i ja onuda u proi i ponovo mi e mo se sresti.

Okrenuvi drugom blie plei ti e glavom kimnuti mi lako. Dobro vee tiho e mi rei. Dobro vee, miss i ja u tako.

I nita nam srca nee ganut, due bit e smirene posvema- tko izgori, taj ne moe planut, tko ljubljae, taj ljubavi nema.

________________________________

Zelena frizura

Zelena frizura, Djevianske grudi, Zato ti, tanka brezo, Pogled po jezeru bludi?

O em ti zvoni pijesak? I to ti vjetar veli? Ili ti granata kosa Mjeseev ealj eli?

Otkrij mi, otkrij, to misli Tvoj drveni um, Ja volim taj tvoj tuni, Tvoj predjesenji um.

A ona ree: Drue, Radoznao tako, Danas u noi zvjezdanoj Pastir je ovdje plako.

Ljeskala se je trava, Mjesec je pruio sjene, On grljae koljena moja, Bjelja no u ene.

Uzdahnuvi duboko Pod zvonom grana ovih Izustio je: Zbogom! Do dralova novih!

________________________________

ivot vam je

ivot vam je varka s toplom amom. Zato e nas uvek opiniti s nova. Jer nam svojom grubom rukom samo Pie kobno sudbonosna slova.

I ja uvek kad zamurim sada Kaem: Samo srce da oseti dra, ivot vara no i on nekada Radostima ukraava la.

Lice svoje pred nebom obnai Pa, dok ita sudbu s nonog neba, Ti se smiri, smrti, i ne trai Tu istinu koja ti ne treba.

Dobro je u snegu tih cremua Da se misli da je ivot lug. Nek obmane koja laka dua, Neka izda i neverni drug.

Nek me maze nenom reju milom, Nek je ko no otar jezik zao Ja sam davno spreman na sve ivo, Ja sam na sve, ve grub, navikao.

Hladi duu nebo polutavno, Bez topline oganj zvezda plamti. Voljeni mi ostavie davno, I najblii vie me ne pamti.

Ali ipak, progonjen i gaen, Sa osmehom to ga zora dala, Ja ne zemlji voljenoj, sav blaen, Tom ivotu za sve kaem hvala.________________________________

, ? . , ! .

, , , , x x .

: - .

, ! . . , , , .

- , .

, - . , .

, , , ,- .

. ! . , .

, . x x .

Pismo majci, Sregej Jesenjin

Ja sam samo sanjar, iji pogled gasne u magli i memli. (Sergej Jesenjin)