sergej jesenjin - o piscu i poezija
DESCRIPTION
poezijaTRANSCRIPT
Sergej Jesenjin
U Petrograd je došao 1915. i ušao u književne krugove u kojima je pobudio zanimanje seoskim
motivima u poeziji. Oduševljeno je pozdravio revoluciju. Kasnije se odao boemskom životu, oženio se
balerinom Isadorom Duncan, a u jednom petrogradskom hotelu je razrezao lijevu ruku i vlastitom
krvlju napisao pjesmu “Do viđenja prijatelju, do viđenja”. Iste nodi počinio je samoubojstvo objesivši
se o cijev centralnog grijanja. Stvorio je pjesništvo posvedeno selu i prirodi, s mnogo metafora koje
crpi iz seoskog života i vjerovanja. Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti.
Staljinistička je kritika oštro osuđivala “jesenjštinu”, pijanstvo, razbarušeni individualizam, kavanska
raspoloženja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan
pjesnikove domovine. Posljednje godine života, Jesenjin je u neprestanom stvaralačkom zanosu. “Ne
mogu ih zaustaviti”, “to je kao navijeni stroj”, govorio je znancima. Prije toga, 1924., na Kavkazu,
također je bilježio sve što je godinama gomilao u sebi. Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izlijeva se
snagom bujice u divnu lirsku pjesmu. Ana Snjegina je pjesnikovo i najrealističnije ostvarenje, sa
utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio očevidac mnogih događaja. Pred smrt
Jesenjin se najviše sjeda ljubavi, koja za njega znači najvedu sredu i čudo na svijetu. Njena prolaznost
ga muči, on bi htio vječno sanjati svibanj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne procvjeta. Ispovjesti
smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje Jesenjinove pjesme. Opraštajudi se sa životom, on u
njima, tonom intimnosti, uzbudljivih osjedanja ,tihih radosti i tuge, izražava najneposrednija
osjedanja. U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomodi: “kada se u posljednje vrijeme govorilo”,
kaže Anatoly Mariengof, “Jesenjin pije”, riječi su zvučale kao “udarci malja” i svi su bježali od
opasnog, mahnitog i izgubljenog čovjeka. Navečer 23. prosinca, Jesenjin po bilješkama zeta
Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se, ide u sobu i kupi sve svoje stvari.
Stiže u Petrograd 24. prosinca ujutro, odsjeda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajudi poslove.
Bolesno uznemiren, Jesenjin se tih dana osjedao strahovito usamljen. U hotelskoj sobi br.5, koju je
nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve teža, naročito navečer. Kad god bi pred spavanje
otvorio prozor ulijetalo bi jato vrana koje dugo nije mogao istjerati. Njegovo stanje se pogoršavalo, i
on je ujutro 27. prosinca, nemajudi tinte – kako je sam pričao preko dana poznanicima – napisao
pjesmu krvlju, iz rasječenih vena. To su bili stihovi “Do viđenja, prijatelju”, predani navečer mladom
pjesniku V. Erlihu, koji ih zaboravio pročitati i zavirio je u njih tek kasnije. Navečer 27. prosinca, u
stanju jake potištenosti, i duševnog nemira, poslije ponodi izmedu nodi 27. i 28. prosinca 1925.,
počinio je trostruko samoubojstvo: presjecenjem vena, vješanjem i izgaranjem uz cijev parnog
grijanja. Pokopan je u Moskvi 30. prosinca 1925. godine na Vaganjkovskom groblju.
Breza
Crni čovjek
Daleka vesela pesma
Dobro jutro
Do viđenja, dragi, do viđenja
Haljina modra i plave oči
Ispovijest huligana
Izlazak sunca
Ja umoran još ne bejah tako
Kurva
Kakva nod
Lišde pada
Mijenjajudi rublju za tumane
Majčina molitva
Majčino pismo
Ne pitaj me o Bosforu više
Nod
Ne smeši se tako
Obmanjivat sebe nedu više
Osedam
O, glupo srce
Pesnik
Pesma o keruši
Pasji sin
Pjevaj, pjevaj
Pismo ženi
Pismo majci
Ruke drage
Svem živome na ovome svijetu
Sve što živi ožiljak ima
Što je prošlo nede se vratiti
Što sam? Ko sam?
Ti ne voliš i ne žališ mene
Zelena frizura
Život vam je
________________________________
Breza
Pod prozorom mojim
Bela brezica je
Ogrnuta snegom
Ko srebrna da je.
Na punim granama
Ledenim po strani,
Razvile se rese
Ko beli đerdani.
U tišini stoji
Breza, ko u gaju,
I plamte pahulje
U ognjenom sjaju.
A zora, polako,
Naokolo plovi,
I na strane sipa
Srebrni prah novi…
________________________________
Crni čovjek
Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.
Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gube mod.
Crni čovjek,
crni, crni.
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu nod.
Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajudi nada mnom
kao nad umrlim monah
čita mi život
nekoga raspikude,
u duši budedi tjeskobu i strah.
Crni čovjek,
crni, crni!
Slušaj, slušaj
gunđa on meni
i oči mu sjaju
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju
najogavnijih
hulja i lopova.
U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i medave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke i najrijeđe.
Bio je divan, usto poeta,
ako ne s velikom,
to s drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom
i svojom dragom.
Sreda je — reče on –
okretnost uma i ruke.
Sve nespretne duše
ko nesretne su znane.
Ništa nije
što mnoge muke
donose kretnje
lažne i strane.
U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveda je umjetnost od sviju.
Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!
Molim te, drugima
čitaj i pripovijedaj.
Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala —
sigurno želi mi redi
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.
Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.
Hladna je nod.
raskršde tiho spava.
Ja, sam na prozoru,
ne čekam gosta draga.
Na bijeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljeni kraj mog praga.
negdje plače
zloguka nodna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo, opet taj crni
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilindar
i bezbrižno kaput skida.
Slušaj, slušaj!
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.
Ah, recimo, varam se!
Sano svijetli luna.
Što još treba
u svijetu pjanom od snova?
Možda de debelih butina
tajno dodi “ona”,
a ti deš joj čitati
gomilu mračnih stihova.
Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
U njih se uvijek nađe
historija srcu znana —
kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.
U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu,
ne znam, zaboravih,
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih…
I eto, naraso je,
usto poeta,
ako ne s velikom,
to sa drskom snagom,
i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom.
Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
o tebi rodi. —
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi…
Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah, ti nodi!
Što si to nodi spetljala?
Ja u cilindru stojim.
nikoga samnom nema,
ja sam
kraj razbitog zrcala.
________________________________
Daleka vesela pesma
Neko pesmu veselo pevuši,
Daleko je, daleko od mene.
Ja bih hteo da mu se pridružim,
Al’ ne daju grudi razbijene.
Uzaludno duša za njom žudi,
U grudima traži slične zvuke,
Zato što su i snagu i grudi
Iznurile nevolja i muke.
Odved rano misli mi poledu
Ka snovima zemlje ideala.
Rano počeh da ropdem na sredu
I mislim šta prošlost mi je dala.
Rano dušom, strasnom, uzavrelom,
Tražih sebe u dane sumorne,
Pa ne mogu da pevam veselo,
Nemam snage, grudi su umorne.
________________________________
Dobro jutro
Zadremale zlatne zvezde večne,
Ogledalo vode zadrhtalo,
Pršti svetlost na zalive rečne
Na horizont rumenilo palo.
Osmehnute bele breze snene,
Raspuštenih i svilenih kosa.
Šušte, šušte minđuše zelene,
Vatrom plamti i srebrna rosa.
A kopriva, narasla uz kude,
Sedef beli neko u nju utro,
Njišudi se pijano šapude:
,,Dobro jutro ”
________________________________
Do viđenja, dragi, do viđenja
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obedava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
________________________________
Haljina modra i plave oči
Haljina modra i plave oči.
Lagao sam dragoj jedne nodi.
Draga pitala:”Medava vije?
Spremit du postelju, ped se grije.”
Odgovorih dragoj:”Netko sa visine
cvjetovima bijelim pokriva daljine.
Postelju spremi ped se grije,
bez tebe u srcu medava vije.”
________________________________
Ispovijest huligana
Svi pjevati ne mogu,
nije svakom dano da pada
ko jabuka do tuđih nogu.
Ovo je najveda ispovijest
kojom se mangup ispovijeda sada.
Ja namjerno idem nepočešljan,
s glavom ko petrolejska lampa nad ramenom,
vaših duša tu bezlisnu jesen
volim u mraku obasjat plamenom.
Volim kada u me leti s bukom
kamenje psovki, ko grad bure ljute,
ja onda samo čvršde stisnem rukom
drhtavi mjehur kose uzdignute.
Tako je lijepo tad se prisjedati
zaraslog jezera, muklog šuma jova,
što negdje žive moj otac i mati
kojima nije do mojih stihova,
kojima drag sam ko sjeme u polju,
ko kišica od koje njive zazelene,
oni bi vilama došli da vas kolju
za svaki povik, kad psujete mene.
Bijedni, bijedni seljaci!
Sigurno još ste postali ružniji,
još se bojite boga i grijesi vas plaše.
O, kad biste znali
da je najbolji pjesnik u Rusiji -
dijete vaše!
Zar niste u srcu za život njegov zebli,
kad je noge kvasio preko jesenjih mlaka?
On sad u cilindru ide,
u cipelama od laka.
Al živi u njemu još onaj pravi
seoski nestaško nekadanji.
S mesničke firme svakoj kravi
izdaleka on se klanja.
Kada na trgu sretne kočijaše,
osjetiv vonj đubra rodnih njiva, on je u stanju
da nosi rep svake kobile naše
kao šlep haljine na vjenčanju.
Ja volim rodni kraj,
ja rodni kraj volim istinski!
Iako je u njemu tuge ko rđe na ivi.
Drage su mi musave njuške svinjske
i u tišini nodnoj žaba glasovi živi.
Nježno sam bolestan od uspomena djetinjstva,
aprilskih večeri sanjam maglen veo.
Ko da bi čučnuo da se ogrije,
naš klen je uz večernji oganj sjeo.
O, koliko sam jaja iz gnijezda vranama
pokrao s njega, verud se uz grane!
Je l isti i sad, sa zelenim granama?
Je l mu kora čvrsta ko u one dane?
A ti dragi
vjerni psu šareni?!
Od starosti si postao sipljiv i slijep,
ne duted više gdje je staja, a gdje prag,
tumaraš dvorištem vukud spušten rep.
O, kako su mi draga vragolanstva sva
kad smo, materi zdipiv komad hljeba u kudi,
zagrizali ga zajedno nas dva,
ni za mrvu jedan drugoga prikradujudi.
A ja sam isti.
Srcem još sam isti.
Cvatu u licu oči, ko različak u raži.
Prostirud stihova rogoz pozladeni,
htio bih da vam svu nježnost iskažem.
Laku nod!
Svima laku nod!
Odzvonila je travom sutonjeg sjaja kosa…
Plavi sjaj, sjaj tako plav!
U tu plavet ni mrijeti nije žao.
Pa šta, ako izgledam kao cinik sav
koji je o tur fenjer prikopčao!
Stari, dobri Pegaze umorni,
Ta što de meni taj tvoj nježni kas?
Ja sam došao, ko majstor surovi,
da štakore opjevam i dižem im glas.
Glava moja, kao august,
prelijeva se bujnih kosa vinom.
Ja bih htio biti jedro žuto
u onoj zemlji, u koju plovimo.
________________________________
Izlazak sunca
Rujnom zorom se ražarilo
Plavetnilo neba tamno,
Prostore je sve ozarilo
Od buktanja zlato plamno.
U nebesa sunce plovi
I zraci mu požar čine.
Odraženi od njih, novi
Rasuli se u daljine.
Ved po zemlji poigrava
Jarkih zraka zlatno kolo
I nebeska kapa plava
Prostrla se naokolo.
________________________________
Ja umoran još ne bejah tako
Ja umoran još ne bejah tako.
Kroz mraz suri i sluz ovu belu
Rjazansko ja vidim nebo lako,
Prošlost svoju raskalašnu, celu.
Mnoge žene ljubile su mene,
Pa ne ljubih ni ja samo jednu.
Možda zato sve su sile snene
Navikle me na to vino medno?
O, vi, pjane i beskrajne nodi.
Pune pira i tuča do krvi!
Možda zato oko moje toči
Ko iz trulog lišda truli crvi?
Nož u leđe ne boli me, eno,
Ne raduje ni pobeda laka.
Onih vlasi zladano se seno
Pretvorilo u cvet crnog maka.
Pretvara se u pepeo slani,
Mulj jeseni jedva se još zlati.
Ne žalim vas, o, prokleti dani,
Ništa nedu ni da mi se vrati.
Bez cilja, nekad, mučih svoje čelo,
Osmeh gorki i sada me žaca.
Prohte mi se da mi nosi telo
Spokoj tihi, hladni svet mrtvaca.
Ni sad nije odviše mi teško
Da se valjam iz zgode u zgodu.
Ko u ludačku košulju, vešto,
Odenusmo u beton prirodu.
No po redu, ko za letom leto,
Smiri bes se i strasti u meni.
Ponovo se ja poklanjam sveto
Rodnom polju što se kroz dim peni.
U kraj dragi gde rastoh pod klenom
I po travi valjah se pun modi,
Šaljem pozdrav jatu sada snenom,
Sovi koja još rida u nodi.
Ja im kličem kroz proledne dalji:
„Mile ptice, u azurnoj draži,
Razglasite da ja odskandalih,
Neka vetar sad po zemlji počne
Krilom svojim da mlati po raži“.
________________________________
Kurva
Za ženu priznajem samo kurvu
Poštene nek se ne naljute,
Jer zbog njih izgubih svu radost svoju,
Zbog njih izgubih svoje pute.
Kurva mi dade sve što joj tražih
Sve slasti jedne žene
I nikad ne pokuša da mi ukrade
Ni delid uspomene
Uvek je volela da me nađe
Okružena čašama vina
I nikad ne pokuša da se snađe
Da bi sa mnom dobila sina
Za ženu priznajem samo kurvu,
poštene neka se ne naljute…
________________________________
Kakva nod
Kakva nod! Ne mogu ništa.
Ne spava mi se. Nebo mesec guši.
Pa, zar ja čuvam išta
od potrošene mladosti u duši.
Drugarice godina koje ved hlad znače,
ne zovi na igru ljubavi u seni.
Bolje neka svetlost mesečeva plače
i na uzglavlje struji prema meni.
Neka izražene crte kiti
i uobličava kad se seti.
Jer, nedeš modi odljubiti
ko što nisi znala zavoleti.
Ne može se voleti toliko puta.
Zato si mi tuđa ko i mnoge.
Uzalud nas menjaju lipe s puta
i u smetove polažu noge.
Ti znaš kao i ja
da u odlasku mesečine
na tim lipama ne izbija
cvet ved samo sneg i inje.
Odljubili smo se i ne guši
mene ništa – al’ tebe čupa.
I svejedno nam sad u duši
kad igra ljubavi nije skupa.
Al’ ipak mazi, grli, peva.
Lukav i strasan poljubac voli.
Neka u srcu mom uvek sneva
ta koja zauvek volim.
________________________________
Lišde pada
Lišde pada, lišde pada.
Rida vetar
Gluv i dug.
Ko de srce razveselit,
Ko ga smirit, reci drug?
Kapci su mi otežali,
Gledam plave lune sjaj.
Opet petli kukurikom
Tek usnuli bude kraj.
Sad de zora. Plava. Rana.
Kruže zvezde nebom celim.
Treba nešto poželeti,
Al’ još ne znam šta da želim.
Šta da želim pun očaja?
Kunem sudbu, kunem dom.
Ja bih hteo ovog časa
Devojku pod prozorom.
Da s očima ko različak
Samo meni,
Meni ludi,
Osedanjem, smislom novim,
Smiri srce, smiri grudi.
I da me pod mesečinom
Snađe čudna sreda ta
Da ne svene moja pesma.
Kraj mladosti vedre, tuđe,
Svoju da ne žalim ja.
________________________________
Mijenjajudi rublju za tumane
Menjajudi rublju za tumane,
Svog menjača danas ja zamolih
Da mi kaže kako du da šanem
Lepoj Lali na persijskom volim.
Rekoh tiše nego vanski vali,
Upitah ga od lahora blaže
Da mi šapne kako lepoj Lali
Reč “poljubac” nežno ja da kažem.
I upitah još, a prepun srama,
Duše pune neodlučnog boja,
Kada sa mnom Lala bude sama
Kako da joj kažem da je “moja”.
Odgovori kratko menjač meni.
O ljubavi reči tu ne zbore,
O njoj tek su uzdasi skriveni,
O njoj oči ko dragulji gore.
Poljupci su strasti bezimene
A ne reči u grob urezane,
Poljupci su ruže raspršene,
Latice na usni rastapane.
Suvišne su za ljubav poruke,
Od nje same gori se i zebe.
“Ti si moja” – neka kažu ruke
Što skidahu crni zar sa tebe.
________________________________
Majčina molitva
U kudi kraj sela, u dubokoj boli,
pred ikonom kleči starica i moli.
I molitva njena govori o sinu,
sin negdje daleko brani domovinu.
Starica se moli, suza se ne stidi
i očima trudnim strašnu sliku vidi.
Ona vidi polje, polje poslije boja
i na zemlji mrtva svog sina heroja.
Teče krv iz grudi, svuda mrtvi leže,
a on hladnom rukom stijeg dušmana steže.
Sva se skamenila od srede i muke
i sijedu je glavu spustila na ruke.
Obrve joj rijetke sijede vlasi kriju
ko biserje suze teku iz očiju.
________________________________
Majčino pismo
Što mogu redi još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leži pismo
što ga posla mati.
Ona mi piše:
“Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gade bolje-
u kudi vlada oskudica sama.
Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.
Ostarjela sam ved
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučida koga
No ti si djecu
sijo na sve strane
i ženu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.
Što je to s tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoredi: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandr Jesenjin!
No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši vedi,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama deš
mnogo novca stedi.
No ako stečeš–
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.
Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.
Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim–
i mjesto predsjednika
u Volispolkomu
________________________________
Ne pitaj me o Bosforu više
Ne pitaj me o Bosforu više,
Ja ti ne znam odgovor da dam.
Tvoje oči more mi otkriše
Kao plavi razbuktali plam.
Nikad nisam s karavanom svile
Putovao u bagdadski kraj.
Prigni k meni svoje grudi mile,
Daj da kleknem, odmora mi daj.
Zalud molbe i žar moj – pred njime
Tebi uvek svejedno de biti
Što Rusija – to daleko ime –
Kaže da sam pesnik znameniti.
Mojom dušom harmonika guče,
Mesečina sija i psi laju.
Persijanko, zar ništa ne vuče
Tebe plavom dalekome kraju?
Ne dođoh ti zbog čame i muke,
Kroz maglu sam zov tvoj čuo ja,
I labuđe ti si svila ruke
Oko mene, kao krila dva.
Mir odavno od sudbine tražim,
Ali prošlost prokleti ne želim.
O svojoj mi domovini kaži
Nešto lepo, da se razveselim.
Nadjačaj mi harmonike jeku,
Nek’ čarima novim se omamim,
Da, žaledi devojku – severku,
Ne uzdišem, ne snatrim, ne čamim.
Pa nek nisam bio na Bosforu,
Opis njegov mogu da ti dam,
Jer se oči tvoje, slične moru,
Talasaju kao plavi plam.
________________________________
Nod
Dremucka tiha reka,
U tami bor ne huji,
Utihnu ptičja dreka,
Umukli su slavuji.
Svud tama i tišina.
Tek potok što ne sniva.
Blistava mešečina
Po svemu srebro sliva.
Srebri se tiha reka,
Srebri se potok sneni,
Srebri se trava meka
Sa stepa orošenih.
Svud tama i tišina.
U prirodi sve sniva.
Blistava mesečina
Po svemu srebro sliva.
________________________________
Ne smeši se tako
Ne smiješi se tako, srce me ne zebe.
jer ja ljubim drugu,a ne više tebe.
Znadeš ti i sama, slučajno sam prošo
i ne gledam tebe, nisam tebi došo.
Prošao sam tuda, srcu je svejedno-
virnuo sam, usput, kroz okance jedno.
________________________________
Obmanjivat sebe nedu više
Obmanjivat sebe nedu više,
U dušu se klete brige zbraše.
Šarlatanom zašto me krstiše?
Izgrednikom — zašto me nazvaše?
Nisam pljačkaš šumski, zlotvor adski,
Ne ubijah u apsi nesretne.
Ja sam samo obešenjak gradski
Koji uz smeh prolaznike sretne.
Lumparoš sam moskovski, lutalo.
U Tverskome kvartu, i u svakom
Sokačetu, svaki pas bezmalo,
Poznaje me po koraku lakom.
Svako kljuse glavom mi se javi
Pri susretu, kad put mi prepreči.
Životinja prijatelj sam pravi,
Svaki stih moj dušu zveri leči.
Ni cilinder moj zbog žena nije —
Ta strast glupa duši se ne mili —
Smanjiv jad svoj, mnogo je zgodnije,
Zlatnu zob u nj sipati kobili.
Međ ljudima nemam druga, brata,
Pokorih se drugog carstva volji.
Svakom psu sam tu za oko vrata
Gotov da dam i svoj kravat bolji
Nedu više bolet boljku ovu.
Ambisi se duše provedriše.
Jer zato me šarlatanom zovu,
Izgrednikom — zato me krstiše.
________________________________
Osedam
Osedam, draga, osedam
kosu tvoju što blista,
ali nisam sredan
što odlazim zaista.
Jesenjih se nodi sedam
dok senke breza kruže.
Što dan nije bio večan,
a mesec blistao duže.
Još čujem dok patiš:
“Prodi de godine u letu
i zaboravideš me sasvim
uz neku drugu na svetu.”
I danas lipa cveta
i osedanja gore ko plamen.
Ja sručih toga leta
cvetove na tvoj pramen.
Ne gubi srce, snagu.
S drugom de poljupce tkati.
I ja du ko priču dragu
tebe njoj spominjati
________________________________
O, glupo srce
O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreda,
tek prosjak se kobi sjeda…
O,glupo srce, ne tuci!
Mjeseca žute šare
krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare
glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!
Nekad smo prava djeca,
i plač i smijeh odjednom:
dok neki vječito jeca,
radost je suđena jednom.
O glupo srce, ne tuci!
Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.
Možda de i nas otkriti
usuda lavinska struja,
na našu ljubav odvratiti
pjesmom k’o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci.
________________________________
Pesnik
Bled je. Smišlja svoj strašni put.
U duši lebde priviđenja.
Zamahom kobi smrskana grud,
Obrazi usahli od bdenja.
Na čelu bore ispaštanja,
Kosa mu se pramenjem linja.
No čar njegovih maštanja
U jasnim slikama tinja.
Sedi u tamnom potkrovlju,
Plamičci svede tamu more.
Pero veze sebi na volju,
Vodi s njim tajne razgovore.
On piše pesmu, svoju muku,
Dira srcem prošlosti zublju…
A tu buku, svog srca buku,
Odnede ved sutra za rublju.
________________________________
Pesma o keruši
Jutros u košari, gde sja, šuška
Niz rogoza žudkastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.
Do u sumrak grlila ih nežno
I lizala niz dlaku što rudi,
I slivo se mlak sok neizbežno,
Iz tih toplih materinskih grudi.
A uveče, kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
Izišo je tad domadin tmuri,
I svu štenad potrpo u džak.
A ona je za tragom trčala,
Stizala ga, kao kad uhode …
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.
Pri povratku, vukud se po tmini,
I ližudi znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom učini,
Kao jedno od kučida njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.
Nemo, ko od milosti il srede,
Kad joj bace kamičak niz breg,
Pale su i njene oči psede,
Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.
________________________________
Pasji sin
Opet prošlost iz mraka mi leti,
Šušti kao bele rade lug.
Ja se danas svog starog psa setih
Što mi beše u mladosti drug.
Danas mladost šumela mi telom
Ko natruli pod prozorom klen
Pa se setih devojke u belom –
Taj pas beše nekad poštar njen.
Nema uvek svoga bliskog svako,
Al’ je ona ko pesma mi bila,
Jer ta pisma i nije nikako
Kod psa vernog pod vratom otkrila.
Nikada ih nije ni čitala,
Iz daleka ja je gledah s tugom…
Al’ bi uvek kraj maline stala
I sanjala o nečemu dugo.
Ja tugovah… I ne mogah tada
Od nje pismo da dočekam svoje…
Otputovah… No, opet sam sada
Pred kapijom plavičaste boje.
Odavno je moj pas, znam to, crko,
Ali iste dlake, isto siv,
Lajanjem me ludim, besnim trkom,
Presreo sad njegov mladi sin.
Mila majko! Ah, a kako liče!
Opet jedva od bola da dišem,
S njim sam mlađi i gotov da kličem,
Čak bih mogo i pisma da pišem.
Staru pesmu da čujem, znaj, želim,
Ali ne laj! Ne laj, ved mi daj,
Da te cmoknem sad usnama vrelim
Što u srcu mom probudi maj.
Pripidu se uz tebe svim telom,
Ko dva brata u dom demo pravo…
Da, ja gledah devojku u belom,
No sad volim, znaš, jednu u plavom.
________________________________
Pjevaj, pjevaj
Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitari
Prsti tvoji igraju i kruže.
Zagrcnuh se u dimu i jari,
Moj posljednji i jedini druže.
Nek ti oči na grivnu ne slijedu,
Nit na svilu što blista beskrajno.
Tražio sam u toj ženi sredu,
A propast sam našao slučajno.
Nisam znao da ljubav duboka -
Zaraza je, da je kuga… strijela.
Prišla je i zaklopljena oka
Banditu je pamet oduzela.
Pjevaj, druže, nek se vrate dani
I negdašnje naše zore plam.
Nek poljupcem ona druge hrani,
Preživjelo đubre, divni šljam.
Ah, zastani! Nedu da je diram.
Ah, zastani! Ne kunem je ja.
Daj mi da ti o sebi zasviram
Na debeloj žici koja sja…
Blista mojih dana kube jasno,
U duši je još zlato starinsko.
Mnoge cure štipao sam strasno,
Mnoge žene u uglu sam stisk’o.
Na zemlji je još istina živa,
Opazih je i ja dječ’jim okom:
Ližu kučku dok joj se sok sliva
Svi psi redom, na juriš i skokom.
Ljubomoran – zar da sam na tebe?
Zar ovakvog da me snađe jad?
Naš život je – postelja i debe
Naš je život – poljubac i pad.
Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mašu:
Kobni zamah – kobi de donijeti …
Čuj … nek idu svi u … pivsku flašu …
Nikad, druže, ja nedu umrijeti.
________________________________
Pismo ženi
Vi pamtite,
vi sve dobro pamtite, znamo,
kako sam stajao
vama sučelice;
uzbuđeno ste hodali po sobi amo, tamo
i grube mi riječi
bacali u lice.
Govorili ste:
rastati se treba,
da vas je slomio,
ovaj život gadan,
da vam je služit koru hljeba,
a meni je -
da sve niže padam.
Ljubljena!
Srce niste dali meni.
I niste znali da sred toga drača
ja bijah kao konj, i sav u pjeni,
ošinut bičem smiona jahača.
Vi niste znali,
u dimu što se klati
i u životu koji šiba bura,
mučim se stoga što ne mogu znati
kamo nas sudba događanja gura.
Licem k licu
lica vidjet nije.
Vidi se bolje na rastojanju.
Kad more kipi i vrije -
brod je u bijednome stanju.
Zemlja je brod!
I naglo neko
u život novi, novu slavu
i pored bure, ravno prijeko,
uputio je lađu pravu.
Tko od nas nije na palubi tako
psovao, bljuvao, padao s nogu?
Malo je tih što sasvim lako
valjanje takvo podnijeti mogu.
Tada sam i ja,
uz huku voda,
no dobro znajudi što radim,
sišao na dno ovog broda,
jer povradanja tog se gadim.
To dno bješe -
ruska krčma neka
i ja uz čašu svakim danom,
znajud da patnji nema lijeka,
ubijam sebe
u otrovu pjanom.
O ljubljena!
ja bijah zao
i oči su vaše
bolno sjale,
jer pred vama sam često znao
traditi sebe na skandale.
Vi niste znali,
u dimu što se klati
i u životu koji šiba bura
mučim se stoga
što ne mogu znati
kamo nas sudba događanja gura.
Godine su prošle.
ja sam u dobu inom.
Ne osjedam i ne mislim po staru.
I govorim za praznike, uz vino:
hvala i slava kormilaru.
Danas me neka
tiha nježnost peče.
Sjetih se vašeg umora i jada.
I evo, žurim,
hodu da vam rečem
kakav sam bio
i kakav sam sada!
Ljubljena!
Mogu ponosno da pišem:
ja nisam pao umirudi
i sad u ovoj zemlji, više
od sviju, saputnik sam ljudi.
Ja nisam taj
što bijah tada.
Ne bih vas mučio
ko u ono vrijeme.
Za znamen slobode
i časnog rada
čak do Lamanša spreman sam da krenem.
Oprosti mi …
ja znam: vi ste druga -
vi provodite s mužem život čedan
i ne treba vam prošli jad i tuga,
i ja sam vama
posve nepotreban.
Nek život vodi vas
zvijezda što plamti,
pod toplim dlanom obnovljene sjeni;
No s pozdravima
zauvjek vas pamti
poznanik dobri, vaš Sergej Jesenjin
________________________________
Pismo majci
Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.
Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.
Vratit du se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odved rano zamoren životom,
samo čemer osjedam u sebi.
I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vradanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.
Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
________________________________
Ruke drage
Ruke drage-labudova par-
U sred zlata moje kose rone.
Ne, ljubavni nikad nede žar,
U pjesmama čovjeku da klone.
Nekad davno ja to pjevah ved ,
I ponovo sad pjevam o tome,
Jer nježnošdu zadojena riječ
U najdubljem diše bidu mome.
Ako dušu sprži strast do dna,
Srce de ti zlatni biti kamen.
Teheranska nede luna ta,
Pjesmi mojoj da udahne plamen.
Ne znam kako da kroz život prođem,
Da me skrha nježnost mile Šage.
Ili star da svoju dušu glođem,
Jer mi pjesma više nema snage.
Sve na svjetu svog se drži pravca.
Nečem sluh je, nečem pogled sklon.
Kad je loša pjesma Persijanca,
Znači nije iz Sirasa on.
A za moje pjesme, neprestano,
Govorite svjetu čudnu stvar:
Čudesne bi bile, al me rano
Upropasti labudova par.
________________________________
Svem živome na ovome svijetu
Svem živome na ovom svijetu
Od iskona je biljeg dat,
Da nisam rođen za poetu,
Bio bih lupeža i tat.
Mršav i nizak, među djecom
U tučnjavama vazda prvi,
Ja često, često iđah kudi
Sa nosom ogrezlim u krvi.
Govorah prestrašenoj mami,
Što znala mi u susret dod:
«Ništa. Spotakoh se o kamen,
Ali do sutra de mi prod!»
Pa i sad, kada onih dana
Vrijudeg klupka više nema,
Ista se divlja, drska snaga
Prelijeva preko mojih poema.
Zlatna je gruda mojih riječi,
Nad svakim retkom, pun žara,
Odražava se stara drskost
Vjetrogonje i kokošara.
Ko onda ja sam gord i smion,
Moj korak samo novo štrca.
Ko prije razbijene njuške,
Sad idem krvavoga srca.
Ne mami, bagri što se kesi,
Govorim sad u kasnu nod:
«Ništa. Spotakoh se o kamen,
Ali do sutra de mi prod!»
________________________________
Sve što živi ožiljak ima
Sve što živi ožiljak ima
još iz detinjstva, poseban, ran.
Da nisam pesnik, ja međ svima
bio bih hulja i lopov znan.
Mršav i rasta odved malena,
međ decom bio sam uvek heroj,
često, često nosa razbijena
ja sam se vrado pod krov svoj.
Uplašenoj majci, kad pred nju banem,
reč ceđahu usne krvavo-tmaste:
«Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a ved sutra sve de da zaraste.»
Pa i sada, kada se bez traga,
onih dana krv vrela smirila,
nespokojna neka drska snaga
na poeme se moje izlila.
Na ved zlatne literarne hrpe;
i u svakom retku što se vije
ogledaju se nekadanje crte
kavgadžije, nemirka, delije.
Ko i nekad imam hrabrost mušku
al nov korak moj se drukče sluša…
Dok mi nekad razbijahu njušku,
sada mi je sva u krvi duša.
Ne govorim više majci okrvavljen,
ved tom šljamu što cered se raste:
«Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a ved sutra sve de da zaraste.»
________________________________
Što je prošlo nede se vratiti
Tu nod svežu vratiti nedu modi,
Nedu videt dragu svoju, čio,
Nit čut’ pesmu srede u samodi
Koju slavuj u bašti je vio.
Ni proledna ta nod da se stani,
„Stoj, vrati se“ – zar njoj, iz prsiju!
Nastadoše i jesenji dani
Kada kiše beskonačno liju.
Draga čvrstim snom u grobu spava,
S njom u grud’ma i ljubav počiva,
Razbudit je nede ni medava
Iz sna tvrdog, da krv struji živa.
I slavuja pesma presta rana,
Preko mora on odlete živo,
I zvuci su sada bez elana
Sa kojim je nodu priželjkivo.
I radosti odleteše drage,
Čim osetih da ih život sprema.
Sad u duši čuvstva su bez snage,
Što je prošlo – povratka mu nema.
________________________________
Što sam? Ko sam?
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolediv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapdem zaljubljene riječi.
“Uvijek” i “ljubljena” i “upamtit du”,
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu bidu,
istine, bez sumnje, nikad nedeš nadi.
Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvadene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.
Ali, ako tražed neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad nedu da te ljubomorom gušim,
nikad nedu tebe grditi ni kleti.
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.
________________________________
Ti ne voliš i ne žališ mene
Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajud u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.
Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?
Prošli su k’o sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.
Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
al’ ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.
Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruda-
i k’o što smo slučajno se sreli,
rastanak de biti bez ganuda.
Ti deš prodi putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.
I kad s drugim budeš jedne nodi
u ljubavi, stojedi na cesti,
možda i ja onuda du prodi
i ponovo mi de mo se sresti.
Okrenuvši drugom bliže pledi
ti deš glavom kimnuti mi lako.
“Dobro veče” tiho deš mi redi.
“Dobro veče, miss” i ja du tako.
I ništa nam srca nede ganut,
duše bit de smirene posvema-
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.
________________________________
Zelena frizura
Zelena frizura,
Djevičanske grudi,
Zašto ti, tanka brezo,
Pogled po jezeru bludi?
O čem ti zvoni pijesak?
I što ti vjetar veli?
Ili ti granata kosa
Mjesečev češalj želi?
Otkrij mi, otkrij, što misli
Tvoj drveni um,
Ja volim taj tvoj tužni,
Tvoj predjesenji šum.
A ona reče: – Druže,
Radoznao tako,
Danas u nodi zvjezdanoj
Pastir je ovdje plako.
Ljeskala se je trava,
Mjesec je pružio sjene,
On grljaše koljena moja,
Bjelja no u žene.
Uzdahnuvši duboko
Pod zvonom grana ovih
Izustio je: Zbogom!
Do ždralova novih!
________________________________
Život vam je
Život vam je varka s toplom čamom.
Zato de nas uvek opčiniti s nova.
Jer nam svojom grubom rukom samo
Piše kobno sudbonosna slova.
I ja uvek kad zažmurim sada
Kažem: „Samo srce da oseti draž,
Život vara no i on nekada
Radostima ukrašava laž.
Lice svoje pred nebom obnaži
Pa, dok čitaš sudbu s nodnog neba,
Ti se smiri, smrti, i ne traži
Tu istinu koja ti ne treba“.
Dobro je u snegu tih cremuša
Da se misli da je život lug.
Nek’ obmane koja laka duša,
Neka izda i neverni drug.
Nek’ me maze nežnom rečju milom,
Nek’ je ko nož oštar jezik zao –
Ja sam davno spreman na sve živo,
Ja sam na sve, ved grub, navikao.
Hladi dušu nebo polutavno,
Bez topline oganj zvezda plamti.
Voljeni mi ostaviše davno,
I najbliži više me ne pamti.
Ali ipak, progonjen i gažen,
Sa osmehom što ga zora dala,
Ja ne zemlji voljenoj, sav blažen,
Tom životu za sve kažem hvala.
________________________________
Письмо матери
Ты жива еще, моя старушка?
Жив и я. Привет тебе, привет!
Пусть струится над твоей избушкой
Тот вечерний несказанный свет.
Пишут мне, что ты, тая тревогу,
Загрустила шибко обо мне,
Что ты часто xодишь на дорогу
В старомодном ветxом шушуне.
И тебе в вечернем синем мраке
Часто видится одно и то ж:
Будто кто-то мне в кабацкой драке
Саданул под сердце финский нож.
Ничего, родная! Успокойся.
Это только тягостная бредь.
Не такой уж горький я пропойца,
Чтоб, тебя не видя, умереть.
я по-прежнему такой же нежный
И мечтаю только лишь о том,
Чтоб скорее от тоски мятежной
Воротиться в низенький наш дом.
я вернусь, когда раскинет ветви
По-весеннему наш белый сад.
Только ты меня уж на рассвете
Не буди, как восемь лет назад.
Не буди того, что отмечалось,
Не волнуй того, что не сбылось,-
Слишком раннюю утрату и усталость
Испытать мне в жизни привелось.
И молиться не учи меня. Не надо!
К старому возврата больше нет.
Ты одна мне помощь и отрада,
Ты одна мне несказанный свет.
Так забудь же про свою тревогу,
Не грусти так шибко обо мне.
Не xоди так часто на дорогу
В старомодном ветxом шушуне.
Pismo majci, Sregej Jesenjin
Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli. (Sergej Jesenjin)