ANALIZA FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA ZA POTREBE FINANSIJSKOG MENADŽMENTA

1. UVOD

Velike promjene i neizvjesnost u okruženju potencirali su značaj finansijskog menadžmenta, čija je osnovna uloga u donošenju i realizaciji poslovnih odluka. Finansijski menadžer u uslovima neizvjesnog i promjenljivog okruženja mora biti koordinator i kontrolor prilikom donošenja poslovnih odluka, uz punu saradnju sa menadžerima iz ostalih sektora. Samim tim, finansijski menadžment treba da vodi glavnu ulogu u definisanju i ostvarivanju finansijskih ciljeva firme. Efikasnost i djelotvornost finansijske politike, kao jedan od osnovnih elemenata upravljanja finansijama preduzeća, pokazuje finansijska analiza. Rezultati finansijske analize značajni su za formiranje adekvatne finansijske politike. Finansijka politika, kao sastavni dio ukupne poslovne politike preduzeća, predstavlja osnovu upravljanja finansijama preduzeća. 

Osnovni cilj finansijske politike je povećanje finansijske sposobnosti preduzeća. Finansijska sposobnost preduzeća ima kratkoročnu i dugoročnu komponentu.Finansijska politika, koju vodi finansijski menadžment preduzeća, kreira strategije i taktiku finansijskog upravljanja na bazi načela i pravila finansiranja, kako bi se sa poslovno – finansijskog aspekta obezbijedili: kontinuitet poslovanja, rast i razvoj preduzeća, i kako bi se maksimalno iskoristili različiti trendovi na finansijskom tržištu.Finansijski položaj preduzeća uslovljavaju brojni činioci koji međusobno mogu biti konkradiktorni, što dodatno otežava konačno sagledavanje finansijskog položaja preduzeća. Ovaj problem se riješava vremenskim i prostornim upoređivanjem finansijskog položaja preduzeća. Vremensko upoređivanje omogućava sagledavanje dinamike, tj. kretanja ili razvoja finansijkog položaja preduzeća. Prostorno upoređivanje omogućava upoređivanje finansijkog položaja preduzeća u odnosu na finansijski položaj konkurencije, što pruža solidnu osnovu za zaključivanje i izgledima preduzeća za opstanak, rast i razvoj. Pri prostornom upoređivanju finansijkog položaja preduzeća treba voditi računa o izboru reprezenta ili grupe preduzeća sa kojima se vrši upoređivanje, da bi se izbijegla opasnost pogrešnog zaključivanja.

Dobar je onaj finansijski položaj preduzeća, ako njegova finansijska ravnoteža obezbijeđuje likvidnost na dugi rok, ako je njegova finansijska struktura takva da obezbijeđuje nezavisnost preduzeća u vođenju sopstvene politike i da istovremeno pruža sigurnost povijeriocima, i ako preduzeće može obezbijediti finansiranje dijela proširene reprodukcije iz sopstvenih izvora finansiranja.

Loš finansijski položaj preduzeća proističe iz narušene finansijske ravnoteže koja ne obezbijeđuje održanje likvidnosti na dugi rok, loše finansijske strukture i nemogućnosti da preduzeće finansira prostu reprodukciju iz vlastitih izvora finansiranja.

Prihvatljiv je onaj finansijski položaj preduzeća u kom postoji apsolutna jednakost između dugoročno vezanih sredstava i kvalitetnih izvora (sopstveni izvori uvećani za dugoročni dug), čime se samo obezbijeđuje likvidnost ali se ne garantuje i sigurnost jer nedostaje likvidna rezerva. Finansijska struktura kod preduzeća, čiji se položaj kvalifikuje kao prihvatljiv, obezbijeđuje mu relativnu nezavisnost, ali ne optimizira rentabilnost sopstvenih ulaganja. 

Da bi se sagledala realna i objektivna situacija preduzeća, neophodno je izvršiti finansijku analizu. Finansijska analiza opredeljuje prošlost i sadašnjost poslovanja, a naročito je značajna za predviđanje budućeg finansijkog stanja.

Osnovni cilj finansijske analize je uočavanje i sagledavanje slabosti koje mogu dovesti do problema u preduzeću u budućem periodu i preduzimanje adevkatnih mijera za njihovo otklanjanje.

2

Analiza finansijskog položaja preduzeća predstavlja sastavni dio finansijske analize koja osim ovog segmenta uključuje:

analizu prinosnog položaja

analizu imovinskog položaja

Menadžment analiziranjem finansijskih izvještaja želi povećati objektivnost prilikom donošenja poslovnih odluka. Finansijski izvještaji u interne svrhe prvenstveno se koriste kao:

baza za prognozu budućih uslova poslovanja, te planiranje budućeg poslovanja i

razvoja

baza za pregovore s potencijalnim povjeriocima i investitorima

instrument interne revizije i kontrole

2. IZVORI FINANSIJSKIH INFORMACIJA

Finansijske informacije predstavljaju rezultat poslovanja preduzeća izražen u novcu. Kao izvori finansijskih informacija mogu se koristiti:

Finansijski izvještaji pripremljeni za dioničare i/ili porezne svrhe Publikacije analitičara vrijednosnih papira i izvještaji brokerskih kuća za preduzeća i industrije Interni izvještaji pripremljeni za potrebe menadžmenta Tržišni podaci

Finansijska analiza uključuje upotrebu različitih finansijskih izvještaja kao što su:

Bilans stanja Bilans uspjeha

2.1. Analiza finansijske ravnoteže

Pod finansijskom ravnotežom podrazumijeva se da sredstva po obimu i vremenu za koje su vezana (neunovčiva) odgovaraju obimu i vremenu raspoloživosti izvora finansiranja. Pošto vrijeme vezivanja sredstava nije jednako za sva sredstva niti je vrijeme raspoloživosti izvora finansiranja jednako za sve izvore finansiranja, to praktično znači da postoji niz jednačina koje pokazuju finansijsku ravnotežu.

Analiza finansijske ravnoteže svodi se na:

1. analizu dugoročne i

3

2. analizu kratkoročne finansijske ravnoteže.

Praktično, radi se o dvije jednačine finansijske ravnoteže:

1. dugoročne (gdje lijeva strana obuhvata sredstva vezana na dugi rok preko 1 godine a

desna strana trajne i dugoročne izvore) i

2. kratkoročne (gdje se lijeva strana sastoji od likvidnih i kratkoročno vezanih sredstava a

desna obuhvata dospjele obaveze i obaveze koje dospijevaju u kratkom

roku do 1 godine).

Pomenute jednačine proistekle su iz načela i pravila finansiranja.

Dakle, da bi se napravila kvalitetna analiza finansijske ravnoteže preduzeća nije dovoljno imati samo posljednji bilans stanja, već je u cilju sagledavanja dinamike ili razvoja ove pojave, potrebno obezbijediti vezane bilansne izvještaje za najmanje tri protekla perioda. Na taj način je moguće izvršiti vremensko poređenje i ustanoviti da li je finansijski položaj društva u tom periodu poboljšan ili ne. Također je potrebno pribaviti i informacije o sličnim društvima koja reprezentuju datu privrednu granu, kako bi se napravilo prostorno poređenje.

Svaki imovinski oblik preduzeća, iskazan u aktivi bilansa stanja ima svoje vrijeme vezanosti ili imobilizacije. Vrijeme imobilizacije sredstva predstavlja vremenski period, koji treba da protekne, da bi se ovaj imovinski dio trasformisao u likvidnu imovinu – novac. Svaki imovinski oblik ima različit stepen likvidnosti. Likvidnost sredstava determinisana je:

vremenskim periodom za koji će imovina biti trasformisana u novac,

brojem faza kroz koje treba da prođe sredstvo da bi se trasformisalo u novac i

stepenom rizika da će ta imovina biti trasformisana u likvidnu imovinu.

Sa aspekta rokova vezivanja, sredstva (imovina) preduzeća mogu se posmatrati kao:

Trajno vezana sredstva.

Trajno vezana sredstva su: zemljište, trajni ulozi u druga preduzeća, neka nematerijalna ulaganja i trajna obrtna sredstva.

Dugoročno vezana sredstva.

Dugoročno vezana sredstva preduzeća su: osnovna sredstva i dugoročni finansijski plasmani.

Kratkoročno vezana sredstva.

4

Izvori finansiranja preduzeća sa aspekta rokova raspoloživosti mogu se podijeliti na:

Trajne izvore finansiranja. (sopstveni kapital i rezerve)

Dugoročne uzvore u koje spadaju dugoročne obaveze i dugoročna rezervisanja.

Kratkoročne izvore.

S obzirom da vrijeme vezivanja nije isto za sva sredstva niti su rokovi raspoloživoseti izvora jednaki za sve izvore, proizilazi da u bilansu stanja postoji niz jednačina koje bi mogle iskazivati finansijsku ravnotežu.

Finansijska ravnoteža dioničkog društva u praksi se utvrđuje kroz postavljanje dvije osnovne jednakosti:

Dugoročnu finansijsku ravnotežu.

Kratkoročnu finansijsku ravnotežu.

Trajno raspoložive izvore i dugoročne dugove često nazivamo kvalitetni izvori finansiranja.

Pomenute dvije jednačine proizilaze iz osnovnih načela i pravila finansiranja na kojima se i zasniva finansijska politika dioničkog društva.

Bilans stanja preduzeća mora biti prilagođen analizi finansijske ravnoteže.To znači da na strani aktive moraju biti sredstva razgraničena po rokovima imobilizacije u dvije grupe:

likvidna i kratkoročno imobilisana sredstva i

dugoročno vezana sredstva (uključujući i trajno vezana sredstva),

a na strani pasive izvori finansiranja, također razgraničeni po rokovima raspoloživosti:

kratkoročni izvori finansiranja i

sopostveni i dugoročni izvori finansiranja

5

2.2. Bilanca- izraz finansijske situacije preduzeća

„Bilanca je sistemski pregled imovine, kapitala i obaveza privrednog subjekta naodređeni datum, najčešće na datum završetka fiskalne godine. Bilanca, daje prikaz finansijske pozicije preduzeća na određeni datum. Međutim treba imati na umu da su podaci utemeljeni prvenstveno na povijesnim troškovima, a ne na tržišnim vrijednostima, te zato daju i samo opću procjenu vrijednosti preduzeća“.1

AKTIVA PASIVAA. Potraživanje za upisani a

neuplaćeni kapitalB. Dugotrajna imovinaI. Nematerijalna imovinaII. Materijalna imovinaIII. Financijaska imovinaIV. PotraživanjaC. Kratkotrajna imovinaI. ZaliheII. PotraživanjaIII. Financijska imovinaIV. Novac u banci i blagajniD. Plaćeni troškovi budućeg

razdoblja i nedospjela naplata prihoda

E. Gubitak iznad visine kapitalaF. Ukupna aktivaG. Izvanbilančni zapisi

A.Kapital i rezerveI. Upisani kapitalII. Premija na emitirane dioniceIII. Revalorizacija rezervaIV.RezerveV. Zadržani dobitak ili preneseni gubitakVI. Dobitak ili gunitak tekuće godine

B. Dugoročna rezerviranjaC.Dugoročne obvezeD.Kratkoročne obvezeE.Odgođeno plaćanje troškova i prihod budućeg razdobljaF. Ukupna pasivaG. Izvanbilančni zapisi

Slika 1. Prikaz skraćene bilance (na određeni datum)

1 Vidučić Ljiljana, Financijski menadžment - II dopunjeno izdanje, 2001, str. 358.

6

Imovina preduzeća prikazana je u bilansu prema ročnosti tj. kao kratkoročna imovina, te kao dugoročna, stalna imovina.Kratkoročna sredstva se sastoje od gotovine, zaliha, potraživanja iz poslovanja, te finansijskih plasmana. Dugoročna sredstva predstavljena su kao bruto imovina umanjena za kumulativnuamortizaciju, uključujući i imovinu uzetu na korištenje finansijskim lizingom.

U pasivi bilansa prikazana su potraživanja prema sredstvima preduzeća i to:

Obaveze tj. novac koji se duguje povjeriocima, mogu biti kratkoročne i dugoročne, dok su dugoročne obaveze uvećane za obaveze koje proizilaze iz finansijskog lizinga.

Vlasnički kapital (neto vrijednost preduzeća) predstavljen je dioničkom glavnicom i uključuje:

prioritetne dionice, obične dionice, dodatno uplaćeno za kapital (kapitalni dobitak, suvišak ostvarene tržišne vrijednosti iznad nominalne vrijednosti običnih dionica), rezerve, neraspoređeni gubitak te dobitak/gubitak tekuće godine.

Za potrebe analize dugoročne finansijske ravnoteže preduzeća bilansne pozicije u aktivi se grupišu po principu rastuće likvidnosti, a u pasivi po principu opadajuće dospjelosti, kao što je i prikazano na slici 2.

Slika 2. Bilans stanja po principu rastuće likvidnosti i opadajuće dospjelosti

TRAJNA I DUGOROČNO VEZANA SREDSTVA

KVALITETNI IZVORI

FINANSIRANJA

ZEMLJIŠTE

OSNOVNA SREDSTVA

DUGOROČNI PLASMANI

VLASTITI IZVORI SREDSTVA

DUGOROČNE OBAVEZE

KRATKOROČNE OBAVEZE

ZALIHE POTRAŽIVANJANOVAC

7

Dugoročna finansijska ravnoteža preduzeća postoji, ako su dugoročno vezana sredstva u potpunosti jednaka kvalitetnim izvorima finansiranja (sopstveni kapital i dugoročni dug).

Ako su dugoročno vezana sredstva manja od kvalitetnih izvora finansiranja, tada je u oblasti dugoročnog finansiranja dioničkog društva stvorena sigurnost za održavanje likvidnosti na dugi rok. Ukoliko se u takvim uslovima obezbijedi jednakost između rokova unovčivosti kratkoročno vezanih sredstava i rokova raspoloživosti kratkoročnih izvora finansiranja, tada bi ova razlika između kvalitetnih izvora i dugoročno vezanih sredstava predstavljala likvidnu rezervu koja bi omogućila permanentnu likvidnost društva.

Ukoliko su, pak dugoročno vezana sredstva preduzeća veća od kvalitetnih izvora, tada je dio dugoročno vezanih sredstava finansiran iz kratkoročnih izvora. Ovakvo stanje ugrožava tekuću i buduću likvidnost društva.

Narušena dugoročna finansijska ravnoteža, pomjerena ka dugoročno vezanim sredstvima, ne znači istovremeno da će društvo biti nelikvidno. Ukoliko je menadžment u stanju da obezbijedi veće rokove raspoloživosti kratkoročnih izvora nego što su rokovi mobilizacije kratkoročno vezanih sredstava, tada će biti održana likvidnost društva. No, ovdje se radi samo o održavanju likvidnosti na kratak rok, što znači da je u ovakvim uslovima nemoguće obezbijediti permanentnu likvidnost, odnosno likvidnost na dugi rok bez redizajniranja strukture sredstava ili izvora društva.

Jednačina dugoročne finansijske ravnoteže preduzeća direktno korespondira sa načelom finansijske stabilnosti i odgovara zlatnom bilansnom pravilu u širem smislu.

Načelo finansijske stabilnosti nalaže da odnos dugoročno vezanih sredstava i kvalitetnih izvora mora biti manje ili jednak jedinici. Ovaj odnos naziva se koeficijent finansijske stabilnosti. Zlatno bilansno pravilo u širem smislu takođe zahtijeva da dugoročno vezana sredstva budu jednaka trajnim i dugoročnim izvorima.

Dugoročna finansijska ravnoteža preduzeća može se utvrditi na dva načina:

1. Utvrđivanjem koeficijenta dugoročne finansijske ravnoteže.

2. Na osnovu analize neto obrtnog fonda.

2.2.1. Analiza dugoročne ravnoteže na bazi koeficijenta dugoročne finansijske ravnoteže .

Ova analiza zasniva se na utvrđivanju koeficijenta dugoročne ravnoteže koji se dobija stavljanjem u odnos kvalitetnih izvora i dugoročno vezanih sredstava. Ukoliko je ovaj koeficijent jednak jedinici tada je uspostavljena finansijska ravnoteža. Ako je koeficijent dugoročne ravnoteže veći od jedan, tada je društvo stvorilo uslove za održavanje permanentne likvidnosti. U tom slučaju kvalitetni izvori su veći od dugoročno vezanih sredstava čime je omogućeno stvaranje likvidne rezerve u novčanom obliku. Ta likvidna rezerva daje sigurnost društvu za održavanje buduće likvidnosti.

2.2.2.Analiza dugoročne ravnoteže dioničkog društva na bazi neto obrtnog fonda .

Ova analiza se sprovodi stavljanjem u odnos neto obrtnog fonda i stalnih zaliha (trajnih obrtnih sredstava) preduzeća. Ako je stepen pokrića stalnih zaliha 100 % (odnos jednak 1), tada je uspostavljena ravnoteža u oblasti dugoročnog finansiranja akcionarskog društva. Ako je stepen pokrića stalnih zaliha neto obrtnim fondom manji od 100 % tada ne postoje realni uslovi za održavanje permanentne likvidnosti.

Neto obrtni fond je dio kvalitetnih izvora finansiranja kojima su finansirana obrtna sredstva ili to je onaj dio obrtnih sredstava koja su finansirana trajnim i dugoročnim

8

izvorima finansiranja. Iz same definicije može se zaključiti da postoje dva načina utvrđivanja neto obrtnog fonda/neto obrtnih sredstava.Ako ovaj pojam posmatramo sa strane aktive bilansa stanja društva tada koristitimo termin neto obrtna sredstva.

Neto obrtna sredstva = Obrtna sredstva – kratkoročne obaveze

Ako se ova kategorija posmatra sa pasivne strane bilansa stanja koristi se termin neto obrtni fond.

Neto obrtni fond = (kvalitetni izvori) – (osnovna sredstva + dugoročni plasmani + gubitak)

Umjesto termina neto obrtni fond u literaturi se kao njegovi sinonimi sreću: stalni obrtni fond, obrtni fond i neto obrtna sredstva.U literaturi se mada veoma rijetko sreću termini sopstveni i tuđi obrtni fond. Sopstveni obrtni fond je dio kapitala i rezervi preduzeća sa kojima su finansirana obrtna sredstva. Da bi se on odredio poterbno je znati koji iznos dugoročnog duga je iskorišćen za finansiranje dugoročno vezanih sredstava, a koliko njih otpada na finansiranje obrtnih sredstava.Kada se to zna sopstveni obrtni fond je jednak razlici između sopstvenog kapitala društva i zbira osnovnih sredstava, dugoročnih plasmana i gubitka umanjenog za dugoročne obaveze koje su pribavljene za njihovo finansiranje. Međutim, u praksi je ovakvo razgraničavanje obrtnog fonda često komplikovano i gotovo nemoguće, pa se najčešće i ne primjenjuje u analizi ravnoteže preduzeća .

Trajna obrtna sredstva predstavljaju dio obrtnih sredstava – zaliha, koja su trajno vezana u cilju održavanja kontinuiteta poslovnog procesa. Naime, da bi se obezbijedio kontinuitet poslovanja dioničkog društva poterebno ja da ono u svakom trenutku posjeduje određenu količinu zaliha: sirovina i materijala, poluproizvoda i gotovih proizvoda. Trajna obrtna sredstva se u literaturi često nazivaju i stalne zalihe. Po svom karakteru sa aspekta vremenskog perioda imobilizacije spadaju u trajno vezana sredstva preduzeća.Bilansiranje trajnih obrtnih sredstava preduzeća je veoma složen problem. Koji je to kvantum zaliha sa kojim preduzeće mora raspolagati u svakom trenutku veoma je teško odrediti. Postoji više načina bilansiranja stalnih zaliha. Najčešće se stalne zalihe bilansiraju kao prosječne zalihe u toku poslovne godine ili kao minimalne zalihe kojima je društvo raspolagalo u periodu normalne poslovne aktivnosti. Da bi se istakao značaj i važnost ovih zaliha često se koristi i termin gvozdene zalihe. Ocjena kratkoročne finansijske ravnoteže vrši se upoređivanjem obrtnih sredstava bez stalnih zaliha na strani aktive i kratkoročnih izvora na strani pasive bilansa stanja, odnosno stavljanjem u odnos likvidnih i kratkoročnih sredstva sa jedne strane i kratkoročnih obaveza sa druge strane. Kratkoročna finansijska ravnoteža postoji ako je rigorozni racio likvidnosti jednak jedinici.

Za ocjenu kratkoročne finansijske ravnoteže potrebno je bilansne pozicije u aktivi grupisati po principu opadajuće likvidnosti, a pozicije u pasivi po principu rastuće dospjelosti, kao što je prikazano na slici 3.

9

Slika 3. Bilans stanja urađen po principu opadajuće likvidnosti i rastuće dospjelost

Praksa finansijskog upravljanja u preduzeću, pokazala je da kontrola kratkoročne finansijske ravnoteže predstavlja kontrolu tekuće i likvidnosti na rok, dok kontrola dugoročne ravnoteže predstavlja kontrolu uslova za održavanje likvidnosti.

Kratkoročna i dugoročna ravnoteža su međusobno uslovljene. To znači da ukoliko bilans stanja akcionarskog društva pokazuje kratkoročnu ravnotežu, tada sigurno postoji i dugoročna finansijska ravnoteža i obrnuto. Međusobna uslovljenost dugoročne i kratkoročne ravnoteže može se prikatzati kao na slici:

NOVAC

AVR

ZALIHE

GUBITAK

DUGOROČNI PLASMANI

OSNOVNA SREDSTVA

Likvidna i krat. vezana sredstva HOV

Potraživanja

Kratkoročne obaveze

PVR

Kratkoročni izvori finansiranja

DUGOROČNA REZERVISANJA

DUGOROČNE OBAVEZE

SOPSTVENI KAPITAL

11

KVSKVS

DVSDVS

KIFKIF

KLIFKLIF

KVSKVS

DVSDVS

KIFKIF

KLIFKLIF

22

KVSKVS KIFKIF

KLIFKLIFDVSDVS

33

10

Slika 4. Uslovljenost kratkoročne i dugoročne ravnoteže

Slika 3 pokazuje tri moguće situacije vezane za odnos kratkoročne i dugoročne finansijske ravnoteže preduzeća.

Prvi slučaj: Postojanje finansijske ravnoteže i u oblasti kratkoročnog i u oblasti dugoročnog finansiranja. Naime, ako su kratkoročno vezana sredstava (KVS) jednaka kratkoročnim izvorima finansiranja (KIF), tada su i dugoročno vezana sredstva (DVS) jednaka kvalitetnim izvorima finansiranja (KLIF). Dakle postojanje jedne ravnoteže znači istovremeno i postojanje druge.

Drugi slučaj: Kvalitetni izvori finansiranja su veći od dugoročno vezanih sredstava pa su automatski kratkoročni izvori finansiranja manji od likvidnih i kratkoročno vezanih sredstava. Ova razlika između kvalitetnih izvora finansiranja i dugoročno vezanih sredstava (prikazana obojenim dijelom slike) upotrijebljena je za finansiranje kratkoročno vezanih sredstava što daje sigurnost održavanju permanentne likvidnosti.

Treći slučaj: Dugoročno vezana sredstva društva veća su od kvalitetnih izvora finansiranja, pa su kratkoročni izvori finansiranja veći od likvidnih i kratkoročno vezanih sredstava. Razlika između DVS i KLIF (prikazana obojanim dijelom) finansirana je kratkoročnim izvorima što ugrožava likvidnost preduzeća.

Analiza finansijske ravnoteže preduzeća veoma je važna za sagledavanje i ocjenu njegove likvidnosti, pri čemu se analizom kratkoročne ravnoteže ocjenjuje likvidnost društva, a analizom dugoročne ravnoteže uslovi za održavanje permanentne likvidnosti. Njome se u stvari vrši ocjena finansijske situacije u užem smislu. Za ocjenu finansijske situacije u širem smisli neophodno je napraviti i analizu zaduženosti preduzeća.

Pribavljanje novca i kapitala za potrebe finansiranja preduzeća vezano je za analizu finansijske ravnoteže. Analizom finansijske ravnoteže dobijaju se informacije o karakteru nedostajućih (potrebnih) finansijskih sredstava preduzeća, odnosno informacija da li društvo mora pribaviti karatkoročne ili dugoročne izvore finansiranja.

2.2.3. Bilans uspjeha (račun dobitaka i gubitaka)

Bilans uspjeha predstavlja pregled ukupnih rashoda i ukupni prihoda za isti obračunski period i njihovim međusobnim upoređivanjem dolazimo do fin. poslovnog rezultata.Ako su prihodi veći od rashoda onda se radi o pozitivnom finansijskom rezultatu a tada se povećavaju i vlastiti izvori sredstava. Ako su rashodi veći od prihoda radi se o negativnom finansijskom rezultatu tj. vlastiti izvori sredstava se smanjuju. Ukoliko se u bilansu uspjeha iskaže negativan finansijski rezultat tada preduzeće neće moći da vrati sred. povjeriocima, ako je taj negativni rezultat veći od vlastitih sredstava preduzeća. Upoređivanjem bilansa uspjeha sa ranijim periodima utvrđujemo dinamiku i obim uspjeha, a detaljni podaci iz bilansa uspjeha mogu služiti za ocjenu mogućnosti u narednom periodu i za upravljanjem poslova.

Prihodi se dijele na: Poslovne prihode Prihode od finansiranja Vanredne prihode

Rashodi se dijele na:

11

Poslovne rashode Finansijske rashode Vanredne rashode

Slika 5. Prikaz

bilansa uspjeha

„Odbijanjem od prihoda troškova za prodano, uključujući i amortizaciju i leasing naknadne, dobiva se bruto marža ili bruto profitna marža. Ako se od bruto marže odbiju opći, prodajni i administrativni troškovi dobiva se dobitak iz poslovanja- zarada prije poreza i kamata tj. EBIT: Do dobitka prije oporezivanja, EBT, dolzi se odbijanjem troškova finansiranja, te konačno do neto dobitka, odbijanjem korporacijskog poreza na dobitak.“2

2 Vidučić Ljiljana, Financijski menadžment - II dopunjeno izdanje, 2001, str. 362.5 Van Horne, Wachowicz , Osnove financijskog menadžmenta – deveto izdanje, 2002, str. 123.

Redni br.

Pozicija

1. Prihodi iz osnovne djelatnosti2. Rashodi iz osnovne djelatnosti3. Prihodi iz drugih aktivnosti4. Rashodi iz drugih aktivnosti5. Izvanredni prihodi6. Izvanredni rashodi7a. Prhodi prije oporezivanja (1+3+5 minus 2+4+6)

7b. Gubitak prije oporezivanja (2+4+6 minus 1+3+5)

8. Porez na dobitak ili gubitak9a. Dobitak financijske godine (7a.-8.)9b. Gubitak financijske godine (7b.+8. ili 8 minus 7a.)

12

Bilans stanja čini osnovu za postojanje bilansa uspjeha preduzeća na sljedeći način:

1. Svako smanjenje sredstava uz uslov da to smanjenje sredstava nije nastalo povećanjem obaveza ima kao rezultat rashode preduzeća;

2. Svako povećanje sredstava uz uslov da to povećanje sredstava nije rezultat povećanja obaveza ima kao rezultat prihode preduzeća.

Pozicija aktive je veća od pozicije pasive za iznos dobiti. U bilansu uspjeha prihodi su veći od rashoda za iznos dobiti. Ravnoteža lijeve i desne strane bilansa stanja i uspjeha se postiže ako se ostvareni pozitivni finansijski rezultat (dobit) evidentira na desnoj strani bilansa stanja i na ljevoj strani bilansa uspjeha. Tako se kod bilansa stanja uvećavaju vl.izvori sred. za iznos dobiti, te se tako uspostavlja ravnoteža između aktive i pasive bilansa stanja.Uvećanjem rashoda za veličinu ostvarene dobiti uspostavlja se bilansna ravnoteža između lijeve i desne strane bilansa uspjeha. Ako preduzeće ostvari gubitak, ravnoteža lijeve i desne strane bilansa stanja i uspjeha postiže se ako se gubitak evidentira na desnoj strani bilansa stanja (negativan predznak) i na strani prihoda bilansa uspjeha.

2.3. Izvještaj o novčanom toku

Pojam Cash flow se može prevesti kao tok gotovine, priliv novca ili jednostavno kao novčani tok. U Evropi se prvi put pojavljuje 1959 godine u izvještaju britanske korporacije hemijske ind. Cash flow koristimo u svoja dva osnovna značenja:

1. kao tok primanja i izdavanja novca- bruto cash flow i kao razlika primanja i izdavanja novca- neto cach flow

2. kao suma dobitaka, amortizacije i dr. troškova koji ne prouzrokuju izlaz gotovine kao dio primanja koja ostaju preduzeću i služe za isplatu-dividendi, finansiranje investicija, za isplatu dugova ili dio neto tekućeg fonda koji proizilazi iz poslovanja preduzeća.

Osnovna razlika između izvještaja o gotovinskim tokovima i bilansa stanja i bilansa uspjeha je u razlici računovodstva na bazi gotovinskih tokova i računovodstva na bazi obračunskih tokova. Postoji vremenska distanca kod transformacije prihoda-rashoda u novčane primitke. Prihodi i rashodi se priznaju u trenutku kada su nastali a priliv i odliv kada su naplaćeni (plaćeni). Izvještaj o gotovinskom toku prikazuje priliv i odliv gotovine kao rezultat poslovnih, ulagačkih i finansijskih aktivnosti, a također pokazuje uticaj aktivnosti firme, investicija i finansijskih odluka. Gotovinski tokovi iz poslovnih aktivnosti predstavljaju najvažniji pokazatelj sposobnosti preduzeća da ostvari povoljne got. tokove za otplatu svojih obaveza, plaćanje dividendi i ulagačke aktivnosti, bez korištenja eksternih izvora finansiranja.

Gotovinski tokovi iz ulagačkih aktivnosti su značajni jer predstavljaju izdatke za resurse koji su namijenjeni ostvarivanju buduće dobiti i gotovinskih tokova.Finansijske aktivnosti uključuju transakcije na relacijama: preduzeće-vlasnici i preduzeća-kreditori, bilo koje transakcije koje se tiču dugoročnog duga i promjena u vlasničkom kapitalu. Oni omogućavaju procjenu mogućnosti ispunjavanja obaveza prema vlasnicima kapitala i davaocima kapitala.Prilikom izrade izvještaja o gotovinskim tokovima moguće je koristiti dvije metode:

1. direktna metoda2. indirektna metoda

13

Slika 6. Primjer direktne metode Slika 7. Primjer indirektne metode

U pogledu objektivnosti informacija i analize gotovinskih tokova, prednost se ipak daje izvještajima sastavljenim direktnom metodom, međutim kad ne raspolažemo potrebnim podacima za sastavljane izvještaja direktnom metodom, naravno karistit ćemo se indirektnom metodom.Za sastavljanje i izradu izvještaja direktnom metodom, potrebno je koristiti se podacima iz računa dobitaka i gubitaka za posmatrano razdoblje, te podatke iz početne i završne bilanse za dato razdoblje.Gotovinski tokovi (primici i izdaci) proizilaze ili iz neto dobitka, ili iz promjena imovine i obaveza. Stoga se pozicije bilanse, odnosno promjene bilansnih stavki (početna- konačna bilansa) klasificiraju na one koje predstavljaju izvor ili upotrebu sredstava i potom unose u izvješće prema vrstama aktivnosti.

Pri tome se koriste osnovna pravila gotovinskih tokova:

Povećanje (smanjenje) imovine = Upotreba (izvor) gotovine

Povećanje (smanjenje) obaveza = Izvor ( upotreba ) gotovine

14

Iz ovoga slijedi da su izvori gotovine:

uzimanje bankarskih kredita zadržavanje zarada

Upotrebu gotovine odražavaju:

stjecanje dugotrajne imovine povećanje zaliha otplata duga sniženje pasivnih vremenskih razgraničenja otkup vlastitih dionica

Novac iz poslovnih aktivnosti prema indirektnoj metodi računa se:

Uzimanjem neto dobitka (čije stvaranje je cilj poslovnih aktivnosti)Dodavanjem negotovinskih izdataka koji su umanjili neto dobitak - tj. amortizacije za razdoblje ( koja se dobija iz odnosa akumulirane amortizacije na početku i na kraju razdoblja)Korigiranjem za rezultat promjena tekućih računa (imovine i obaveza) bilanse.

Gotovinski tok iz investicijskih aktivnosti kod realne imovine računa se iz promjene imovine po bruto vrijednosti.Gotovinski tok iz finansijskih aktivnosti uključuje aktivnosti vezane za promjenu nivoa zaduženosti kao što su krediti, emisija/otplata kreditnih vrijednosnih papira, emisiju/ sticanje vlastitih dionica i isplatu dividendi.

Efekt promjene vlastitog kapitala (dioničke glavnice) na gotovinske tokove ne prikazuje se direktno, već preko tri kategorije: preko neto dobitka za razdoblje koji uvećava vlastiti kapital (izvor gotovine iz poslovanja), te emitiranih dionica ( izvor gotovine iz finansijskih aktivnosti) i isplaćenih dividendi ( upotreba gotovine kod finansijskih aktivnosti). Promjena salda gotovine i utrživih vrijednosnih papira se prikazuje zajedno, jer mora odgovarati zbirnih vrijednosti neto toka gotovine iz sve tri aktivnosti.“3

3. METODE ANALIZE FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA

Analizom finansijskih izvještaja nastoji se doći do procjene trenda, veličine, dinamike i rizičnosti budućih gotovinskih tokova kompanije.Radi sticanja cjelovite i što objektivnije slike o perspektivi kompanije čiji izvještaji su predmet analize, potrebno je dobivene rezultate procijeniti u svjetlu vremenske dinamike, rezultata konkurencije i korporacijske strategije, uz pravilan izbor pokazatelja.

U tu svrhu analiza finansijskih izvještaja može se provoditi slijedećim metodama koje se međusobno nadopunjju i isprepleću:

analizom putem pokazatelja, komparativnom analizom, analizom trenda.

3Vidučić Ljiljana, Financijski menadžment - II dopunjeno izdanje,2001, Str 363 - 364

15

Finansijski pokazatelji nastaju stavljanjem u odnos podataka iz jednog ili više izvještaja, ili nekom od kombinacija tržišnih i podataka iz finansiskih izvještaja.Oni predstavljaju prvi korak finansijske analize, ali pravu vrijednost imaju tek kad se koriste u komparativnoj analizi ili pak kombiniraju s analizom trenda.

Komparativna analiza provodi se usporedbom izabranih finansijskih pokazatelja kompanije:

s historijskim pokazateljima, pokazateljima konkurencije tj. industrije (djelatnosti) u kojoj kompanija djeluje, planiranim veličinama.

Prva metoda komparacije predstavlja ujedno i jednu od metoda analize trenda, a provodi se usporedbom pokazatelja u dva ili više uzastopnih izvještajnih razdoblja. Metod usporedne analize bilansne strukture je najstariji, dok je metod koeficijenata najpraktičniji,jer indirektno uključuje i prethodna dva metoda analizeMetod usporedne analize zasniva se na istraživanju bilansnih pozicija preduzeća, gdje su bilansne pozicije grupisane na bazi principa likvidnosti. To znači, da metodu usporedne analize mora prethoditi raščlanjivanje bilansnih pozicija. Upoređivanje slijedi zatim kao logični nastavak prethodno izvršenog raščlanjivanja, sa ciljem da se utvrde i ocijene odnosi djelova dobijenih raščlanjivanjem.

Druga metoda komparacije jeste usporedba s podacima industrije radi procjene izgleda kompanije u budućnosti. Usporedba se može vršiti usporedbom finansijskih pokazatelja kompanije s prosječnim pokazateljima za industriju. Međutim ove rezultate treba pažljivo tumačiti.

Ako industrija prolazi kroz recesiju, rezultati nešto iznad prosjeka nisu razlog slavlju, kao što ni niža profitabilnost od prosjeka industrije u doba uzleta ne mora biti izraz neperspektivnosti kompanije, nego možda povećanih troškova zbog agresivnog uvođenja novog proizvoda na tržište ili znatnijeg ulaganja u istarživanje i razvoj kojim će kompanija ojačati svoj udio na tržištu.

Treća metoda komparacije je usporedba s planiranim veličinama. Kod procjene performansi kompanije i menadžmenta u određenom razdoblju koristi se usporedba pokazatelja iz izvještaja s veličinama izračunatim na bazi planskih izvještaja.

4. ANALIZA PUTEM POKAZATELJA

Analiza putem pokazatelja je jedna od najčešće korištenih analiza finansijskih izvještaja. Ova analiza predstavlja prvu fazu finansijske analize. Povezivanjem stavki iz jednog i /ili dvaju izvještaja, odnosno knjigovodstvenih i/ili tržišnih podataka, ona pokazuje povezanost između računa u finansijskim izvještajima i omogućuju vrdnovanje finansijskog stanja i poslovanja kompanije.

Ovu analizu je moguće vršiti preko niza pokazatelja koji se svrstavaju u skupine prema tome koji segment finansijskog stanja /performanse poslovanja poduzeća analiziraju. Budući da su moguća preklapanja informacija koja nam pružaju pokazatelji, potrebno je biti selektivan u njihovoj primjeni i odabrati pokazetelje koji imaju najveću eksplanatornu moć. Pored grupe pokazatelja koriste se i sistemi pokazatelja od kojih je u širokoj upotrebi Du Pont sistem pokazatelja koji je dobio ime po američkom hemijskom divu koji ga je prvi počeo koristiti.

16

4.1. Pokazatelji likvidnosti

Pokazatelji likvidnosti se koriste za procjenu sposobnosti kompanije da udovolji kratkoročnim obavezama kratkotrajnom imovinom (gotovinom ili imovinom koja se može na kratak rok konvertirati u gotovinu). Dobavljači proizvoda i usluga poduzeću, kao i vjerovnici koji odobravaju poduzeću kratkoročne kredite zainteresovani su za procjenu sposobnosti kompanije da udovolji obavezama koje dospijevaju na kratak rok (obaveze sa rokom dospijeća do godinu dana). Za analizu ove sposobnosti najćešće se koriste dva pokazatelja likvidnosti:

Pokazatelj tekuće likvidnosti i Pokazatelj ubrzane likvidnosti

Ovi pokazatelji su čisti brojevi koji se ne izražavaju ni u kakvim jedinicama.

Razlikuju se tri racia likvidnosti i to:

1. racio opšte likvidnosti,

2. rigorozni racio likvidnosti,

3. racio novčane likvidnosti.

4.1.1. Tekući pokazatelj – pokazatelj tekuće likvidnosti

Pokazatelj tekuće likvidnosti ( tekući odnos, tekući pokazatelj ) je najbolji pojedinačni indikator likvidnosti. Računa se dijeljenjem kratkotrajne imovine ( koja obuhvaća gotovinu, utržive vrijednosnice, potraživanje i zalihe ) s kratkoročnom obavezama.

Pokazatelj tekuće likvidnosti ( Ptl ) = kratkotrajna imovina / kratkoročne obaveze

Ocjena vrijednosti pokazatelja vrši se usporedbom s prosjekom industrije i analizom trenda. Previsoki pokazatelj upućuje na slabo upravljanje kratkotrajnom imovinom, nekurentne zalihe ili pak slabo korištenje kratkoročnih kredita. To ima za posljedicu negativan utjecaj na dugoročnu profitabilnost kompanije. Ukoliko pokazatelj pokazuje silazan trend, upozorava da kratkoročne obaveze rastu i/ili se kratkotrajna imovina smanjuje, ili pak, da kratkoročne obaveze rastu brže od kratkotrajne imovine. Niski pokazatelj može upućivati na to da je potrebno povećati ulaganje u neki od oblika kratkoročne imovine, ili da neki od oblika kratkoročnih obaveza treba reducirati.

Ukoliko je pokazatelj znatno niži od industrijskog prosjeka, potrebna je detaljnija analiza. Premda ne postoje opće usvojene razine finansijskih pokazatelja, imajući u vidu kako se on računa, preporučuje se da bi trebao iznositi najmanje 2 ( po nekima 1,5 ) kako kompanija ne bi zapala u probleme nelikvidnosti. Međutim, ni pokazatelj od 1,0 ne mora biti zabrinjavajući, ako kompanija ima dobro upravljanje potraživanjima i zalihama, te raspoloživu kreditnu liniju s bankom koja joj omogućava da održava niski pokazatelj likvidnosti. Isto tako, pokazatelj od 2,0 ne mora svjedočiti o sigurnosti, ako je bilansna vrijednost zaliha i potraživanja precijenjena. U svakom slučaju, i previsoki i preniski pokazatelj mogu upućivati na probleme koji traže detaljnu analizu i poduzimanje odgovarajućih akcija menadžmenta.

17

4.1.2.Brzi pokazatelj – pokazatelj ubrzane likvidnosti

Odnos kiselosti ( brzi test ). Konzervativnija je mjera likvidnosti odnos kiselosti ili brzi test.Taj odnos služi kao dodatak tekućem odnosu u analizi likvidnosti. Jednak je tekućem odnosu osim što iz brojnika isključuje zalihe – budući da se pretpostavlja da je to najmanje likvidni dio tekuće imovine. Odnos se primarno koncentrira na likvidniju tekuću imovinu – novac, utržive vrijednosnice i potraživanja – u odnosu na tekuće obaveze.

Pokazatelj ubrzane likvidnosti se koristi za procjenu može li poduzeće udovoljiti svojim kratkoročnim obavezama upotrebom svoje najlikvidnije imovine. Ovaj pokazatelj računa se dijeljenjem kratkoročne imovine umanjene za zalihe ( koje su najnelikvidniji dio kratkoročne imovine – zahtijevaju više vremena i veći popust u cijeni za konverziju u gotovinu, a često su i precjenjene ) s kratkoročnim obavezama. Taj odnos daje bolju mjeru likvidnosti nego tekući odnos.

Pokazatelj ubrzane likvidnosti ( Pul ) = tekuća imovina – zalihe / kratkoročne obaveze

Ovaj pokazatelj bi trebao iznositi 1 ili više, premda ima izuzetaka, ovisno o industriji. Ako je pokazatelj visok, znači da je potrebno unaprijediti upravljanje gotovinom radi smanjenja viška gotovine, pooštriti kreditnu politiku ili smanjiti kratkoročnu u korist dugoročne imovine.

4.2. Pokazatelji menadžmenta imovine

Pokazatelji menadžmenta imovine značajni su iz razloga što mogu ukazati na uzroke nezadovoljavajuće profitabilnosti, te na mogućnost njenog poboljšanja. Ako kompanija koristi previše kratkoročnu i dugoročnu imovinu , mogla je ostvariti veću profitabilnost da je sredstva vezana u imovinu upotrijebila na drugi način Nizak stupanj aktivnosti dovodi do nezadovoljavajućih rezultata. Kad je preduzeće neaktivno, udjel fiksnih troškova raste, što smanjuje dobitak. Pokazatelji menadžmenta imovine ukazuju na to koja je razina imovine potrebna da bi preduzeće ostvarilo zadovoljavajuće rezultate. Ako je razina imovine preniska, povećanjem ulaganja u imovinu moguće je povećati kvalitetu proizvoda ili efikasnost procesa proizvodnje. Temeljni pokazatelji menadžmenta imovine su:

prosječno razdoblje naplate potraživanja ( dani nenaplaćenih potraživanja ) pokazatelj obrta zaliha, pokazatelj obrta dugoročne imovine, pokazatelj obrta ukupne imovine.

4.2.1.Prosječno razdoblje naplate potraživanja

Pokazatelj prosječnog razdoblja naplate potraživanja koristi se za procjenu broja dana koje kompanija mora čekati prije nego dobije gotovinu od prodaje na ( trgovački ) kredit.

18

On reflektira efikasnost naplate potraživanja, kreditne politike i aktivnosti menadžmenta.Pokazatelj se računa dijeljenjem potraživanja na kraju razdoblja ili prosjeka u toku godine ( početna plus konačna potraživanja podijeljena s dva ) s prodajom na kredit, koja je izražena na dnevnoj bazi ( dobijena dijeljenjem prodaje ostvarene na kredit s 360 ). Ako se ne raspolaže podatkom koliko je dio prodaje bio na kredit, uzima se ukupan iznos prodaje.

Razdoblje naplate ( Rnp ) = potraživanja / prosječna dnevna ( kreditna ) prodaja

potraživanja u danima*prosječna dnevna kreditna prodaja = prodaja na kredit / 360

Razdoblje naplate korisno je usporediti sa uvjetima kreditne politike kompanije. Ako je npr. Kompanija odobrila kreditno razdoblje od 30 dana, znači da kupci ne plaćaju račune na vrijeme. Pogoršanje pokazatelja bez promjene kreditne politike upućuje na potrebu donošenja mjera za ubrzanje naplate.Razdoblje naplate potraživanja je duže ( nepovoljnije ) u odnosu na industriju – znači da kompanija ima više finansijskih sredstava uloženih u zalihe po jedinici prodaje što ima svoju cijenu – oportunitetni trošak kapitala – propuštenu kamatu na ulaganje ovih sredstava. Niski pokazatelj može biti jednostavno odraz restriktivne kreditne politike koja ograničava prodaju. Visina ovog pokazatelja ovisi i o kreditnom razdoblju koje je kompanija ponudila kupcima. Ako pokazatelj premašuje uslove kredita koje je kompanija ponudila kupcima za više od 50%, to upućuje na probleme u ovoj domeni. Razlozi visokog pokazatelja mogu biti recesija u privredi ili kriza nelikvidnosti, loša kvaliteta proizvoda, preliberalna kreditna politika, loša politika naplate. Isto tako, moguće je da je pokazatelj pod utjecajem nekoliko potraživanja koja nisu plaćena mjesecima, a koja menadžment ne želi otpisati jer bi to smanjilo profit.Alternativni pokazatelj je pokazatelj obrta potraživanja koji pokazuje koliko novčanih jedinica prodaje se može ostvariti jednom jedinicom uloženom u potraživanje.

Pokazatelj obrta potraživanja ( Kop ) = prodaja / potraživanja

4.2.2.Pokazatelj obrta zaliha

Pokazatelj obrta zaliha pokazuje efikasnost menadžmenta zaliha. On pokazuje koliko puta godišnje kompanija okrene ( obrne ) prosječne zalihe. Niski pokazatelj implicira da kompanija ima visoke poprtunitetne troškove ( trošak kapitala uloženog u zalihe, skladiptni troškovi, osiguranje, porezi, troškovi i kvarenja ), tj. neproduktivno koristi sredstva. Niski pokazatelj obično ukazuje i na nekvalitetne ( zastarjele, pokvarene ) zalihe. Moguće je i da kompanija ima na zalihama dio starih zaliha koje se ne koriste, dok se ostale zalihe dobro obrću, pa bi te zalihe trebalo prodati uz diskont ili ako to nije moguće, treba ih otpisati. Previsoki pokazatelj upućuje, pak, da kompanija vjerovatno često iscrpljuje zalihe i tako gubi kupce.Pokazatelj obrta zaliha računa se dijeljenjem prodaje ili troškova prodane robe s prosječnom razinom zaliha u toku godine.

Pokazatelj obrta zaliha ( Koz ) = Ukupni prihod / Zalihe

U brojniku bi bilo bolje koristiti trošak prodane robe ( zbog precijenjenosti ), ali većina finansijskih kuća koristi ovakav pkazatelj.U nazivniku se kao zalihe uzimaju konačne ili prosječne, ovisno o načinu izračuna pokazatelja za industriju, ali preferiraju se prosječni podaci. Pokazatelj se izražava kao čisti broj, premda se u praksi često izražava kao puta ( x ).

19

4.2.3.Pokazatelj obrta dugoročne imovine

Pokazatelj obrta dugoročne imovine mjeri efikasnost kompanije u korištenju opreme i postrojenja, povezujući prodaju i dugoročnu imovinu kompanije. Kako se ovaj pokazatelj računa dijeljenjem prodaje i dugoročne imovine, u pravilu postrojenja i opreme, viši pokazatelj, je naravno, poželjniji. Niski pokazatelj upućuje na moguće probleme u vezi marketinga, ili upućuje da kompanija ima novija postrojenja i opremu i/ili neuposlene kapacitete ili investira radi udovoljavanja potreba procijenjene povećane prodaje. Ako kompanija ima niski pokazatelj obrta dugoročne imovine zbog neuposlenih kapaciteta, trebala bi razmotriti prodaju dijela imovine radi nabavke adekvatne ( tehnološka razina, novi/inovirani proizvodi ) uz rigorozniju kontrolu novih kapitalnih ulaganja, ili, pak, ako je likvidnost kompanije upitna, za sniženje kratkoročne zaduženosti i/ili povećanje kratkoročne imovine.

Dioničari su posebno zainteresirani za pokazatelj obrta dugoročne i ukupne imovine kompanije. Kod njihovog izračuna treba koristiti neto, i to prosječne vrijednosti za iskazivanje imovine. Kod usporedbe kompanija različite starosti opreme – različitog životnog ciklusa – zbog podcijenjenosti imovine ( historijski troškovi ) precjenjen je obrt kod 'zrele' u odnosu na novz kompaniju. Nadalje, ovaj pokazatelj nije primjeren kod kompanija koje su kapitalno intezivne ili kod djelatnosti kao što je bankarstvo.

Pokazatelj obrta ( Kodi )= Ukupan prihod / Prosječna neto dugoročna imovina

dugoročne imovine

4.2.4.Pokazatelj obrta ukupne imovine

Pokazatelj obrta ukupne imovine pokazuje relativnu efikasnost kompanije u korištenju imovine u stvaranju rezultata. Ovaj pokazatelj održava upravljanje potraživnjima (kroz prosječno vrijeme naplate), zalihama ( kroz koeficijent obrta ), dugoročnom imovinom (kroz koeficijent obrta dugoročne imovine). Računa se dijeljenjem prodaje s iznosom ukupne imovine, pokazatelj se izražava koa 'puta' ili x.

Pokazatelj obrta ukupne imovine ( Koi) = Ukupan prihod / Ukupna imovina

4.3. Pokazatelji finansijske poluge- zaduženosti

Pokazatelji finansijske poluge su još jedna grupa pokazatelja sigurnosti poslovanja. Najčešći pokazatelji zaduženosti su:

Koeficijent zaduženosti Koeficijent vlastitog finansiranja Koeficijent finansiranja Odnos pokrića kamata Faktor zaduženosti Stepen pokrića I Stepen pokrića II

Pokazatelji zaduženosti objašnjavaju finansijsku strukturu i time mjere dugoročni rizik.

20

Dug predstavljaju izvori finansiranja koji se moraju otplatiti, u kratkom (do godine dana) roku ili dugom roku. Postoje određene dileme o tome da li u analizu zaduženosti treba uključiti kratkoročni dug. Većina teoretičara smatra da treba, jer se i na kratkoročne kredite plaća kamata.Upotreba duga u finansiranju (finansijska poluga) ima važne posljedice za vlasnike i kreditore:

uz manja ulaganja vlasnici zadržavaju kontrolu nad preduzećem; kreditori su svjesni da je njihova sigurnos veća što je veći udio sredstava koji su osiguralli vlasnici, dobit na vlastiti kapital preduzeća raste ako je stopa povrata ostvarena ulaganjem posuđenih sredstava veća od (fiksne) naknade za ta sredstva.4

4.3.1.Odnos duga i ukupne imovine (stepen zaduženosti)

pokazuje do koje se mjere preduzeće finansira zaduživanjem. Što je stepen zaduženosti veći, to je veći i stepen rizika ulaganja u to preduzeće. Na osnovu iskustva smatra se da stepen zaduženosti ne bi smio biti veći od 50%, mada preduzeća posluju i sa većim stepenom od ovoga.5

Ukupan dug / Ukupna imovina

4.3.2. Odnos duga i glavnice

daje istu informaciju kao stepen zaduženosti, samo kroz drugačiji odnos.

Ukupan dug / Dionička glavnica

Općenito, što je ovaj iznos niži, to je viši nivo finansiranja preduzeća koje osiguravaju dioničari i veća je zaštita povjerioca u slučaju smanjenja vrijednosti imovine ili direktnih gubitaka.6

4.4. Pokazatelji pokrića

4.4.1. Odnosi pokrića kamata

pokazuje razmjer u kojem poslovni dobitak može pasti, a da ne dovede u pitanje plaćanje kamata. Računa se dijeljenjem dobitka iz poslovanja (EBIT – dobitak prije poreza uvećan za troškove kamata) i troškova kamata.

EBIT / Trošak kamata

Za povjerioce ovaj pokazatelj pokazuje sigurnost naplate njihovih potraživanja.

4 Vidučić Ljiljana, Financijski menadžment – II dopunjeno izdanje, 2001, str. 381.5 Primjena međunarodnih računovodstvenih standarda - četvrti dio, 2007, str. 100.6 Van Horne, Wachowicz, Osnove financijskog menadžmenta - deveto izdanje, 2002, str. 130.

21

U pravilu, što je odnos veći, veća je vjerovatnoća da će kompanija moći bez poteškoća pokriti svoje troškove kamata.

Stepen pokrića I – Zlatno bankarsko pravilo.

Ovo pravilo nalaže ročnu usklađenost dijelova aktive i pasive, odnosno zahtjeva finansiranje dugotrajne imovine iz dugoročnih izvora, bilo vlastitih (temeljni kapital) ili tuđih (bankarski krediti). Vrijednost ovog pokazatelja ne bi trebala prelaziti 1. Što je vrijednost niža od 1 to je pokazatelj bolji.

Stepen pokrića II- Zlatno bilansno pravilo.

Ovo pravilo nalaže usklađenost s obzirom na vlasništvo, a prema kojem dugotrajnu imovinu treba finansirati iz vlastitog kapitala. Vrijednost ovog pokazatelja također bi trebala biti najviše 1. Što je pokazatelj manji od 1 to je zaduženost preduzeća manja, a likvidnost veća.4.5. POKAZATELJI PROFITABILNOSTI

Prema načelu profitabilnosti potrebno je ostvariti sto veći finansijski rezultat sa što manjim ulaganjima.Rentabilno poslovanje se ostvaruje kada preduzeće u svom poslovanju ima veće prihode nego rashode,odnosno kada ima pozitivan finansijski rezlutat,a nerentabilno je kada ostvaruje gubitak u poslovanju.Cilj svakog preduzeća je dugoročna maksimizacija finansijskog rezultata-neto dobitka.

4.5.1.Bruto profitna marža

predstavlja odnos između bruto dobiti i prihoda od prodaje, gdje je bruto dobit, prihod od prodaje umanjen za troškove prodatih dobara (usluga).

Bruto dobit / Prihod od prodaje

Visok pokazatelj može značiti da preduzeće želi visokom maržom ostvariti visok profit po jedinici prodaje, žrtvujući obim prodaje.

4.5.2.Neto profitna marža

pokazuje kolika je ukupna profitna marža poslije svih troškova. Ona predstavlja odnos neto dobiti i prihoda od prodaje.

Neto dobit / Prihodi od prodaje

22

Ako marža bruto dobiti opada, znači da se povećavaju troškovi proizvodnje. Ako marža bruto dobiti ostaje ista, a opada marža neto dobiti, došlo je do povećanja ili neproizvodnih troškova ili poreza na dobit. Neto profitna marža je najprecizniji podatak konačnih efekata urađenog i realiziranog posla. Zbog toga se ona u fazi planiranja ili ugovaranja nastoji što preciznije procijeniti kako ne bi nastali iznenadni gubici.7

4.5.3.Povrat na ukupnu imovinu (ROA)

Pokazuje sposobnost preduzeća da korištenjem raspoložive imovine ostvari dobit, odnosno predstavlja mjeru snage zarade preduzeća. Pošto u finansiranju ukupne imovine učestvuju i vlasnici kapitala i vlasnici duga, kao brojnik pri izračunavanju ovog odnosa je potrebno da se koristi profit prije kamata, a poslije poreza. Zato se kao najbolja mjera ROA uzima neto dobit + troškovi kamata (poslije poreza), kako bi se isključio uticaj poreza, ili profit prije kamata i poreza (EBIT).

ROA = (Neto dobit + Troškovi kamata poslije poreza) / Prosječna ukupna imovina

iliROA =EBIT / Prosječna ukupna imovina

S obzirom da je profit stvaran tokom cijele godine, koristi se prosječno „stanje“ imovine.8

4.5.4. Povrat na vlastiti kapital (ROE)

pokazuje sposobnost zarade u odnosu na ulaganja dioničara (izražena prema knjigovodstvenoj vrijednosti. U ovom slučaju u odnos se stavlja neto dobit nakon poreza (minus dividende na prioritetne dionice, ako postoje) i glavnica koju su dioničari uložili u preduzeće.9

Neto dobit nakon poreza / Dioničarska glavnica

Visok prinos na glavnicu često odražava prihvatanje kvalitetnih investicijskih prilika i učinkovito upravljanje troškovima. Ali ako je preduzeće odlučilo imati stepen zaduženosti koji je iznad standarda djelatnosti, visok ROE može biti rezultat previsokog finansijskog rizika.10

4.5.5.Du Pont analiza (sistem pokazatelja)

Ovu analizu odnosa za ocjenjivanje učinkovitosti preduzeća razvila je Du Pont Company 1919. godine. Du Pont analiza ima posebnu važnost za razumijevanje prinosa na ulaganje preduzeća. Ona objašnjava ono što ni marža neto dobiti, niti koeficijent obrtaukupne imovine sami za sebe ne mogu. Objašnjava prinos na ulaganje ili sposobnostostvarivanja zarade. Du Ponta analiza povezala je povećanje sposobnosti ostvarivanja zaradepreduzeća tako da će do njega doći bilo da se poveća obrt imovine ili marža profita ili oboje.

7 Primjena međunarodnih računovodstvenih standarda - četvrti dio, 2007, str. 111.8 Primjena međunarodnih računovodstvenih standarda - četvrti dio, 2007, str. 113.9 Van Horne, Wachowicz, Osnove financijskog menadžmenta - deveto izdanje, 2002, str. 142.10 Van Horne, Wachowicz, Osnove financijskog menadžmenta - deveto izdanje, 2002, str. 142.

23

Druga mjera koju objašnjava je prinos na glavnicu.Visok prinos na glavnicuodražava korištenje kvalitetnih investicija i dobro upravljanje troškovima, ali isto tako možebiti i rezultat previsokog finansijskog rizika kod onih preduzeća koja imaju stupanj zaduženosti iznad standarda djelatnosti.Analiza se može vršiti u obliku ROA i ROE analize. Osnovna Du Pont jednačina izražava povrat na imovinu kao rezultat profitne marže i obrta ukupne imovine.

(Neto dobit / Prodaja) * (Prodaja / Ukupna imovina)

Na primjer, ako je povrat na imovinu znatno niži od prosjeka, i to zahvaljujući niskom obrtu imovine, potrebno je utvrditi je li uzrok tome slaba marketinška aktivnost i time i prodaja, i/ili je uzrok u nedovoljnim zalihama i/ili suvišnim kapacitetima.

Proširena Du Pont jednačina pokazuje kako kombinacija profitne marže, obrta imovine i finansijske poluge determinira stopu povrata na vlastiti kapital. Ona predstavlja važno sredstvo analize za menadžere jer pokazuje da se povrat na vlastiti kapital može povećati povećanjem povrata na imovinu,povećanjem profitne marže i sniženjem imovine u odnosu na prodaju) i povećanjem finansijske poluge.

Proširena Du Pont jednačina glasi:

ROE = (Neto dobit / Prihodi od prodaje) * (Prihodi od prodaje / Ukupna imovina) *

(Ukupna imovina / Dionička glavnica)

tj.

ROE = profitna marža * obrt ukupne imovine * multiplikator dioničke glavnice

tj.

ROE = ROA * multiplikator dioničke glavnice

Multiplikator dioničke glavnice odražava stepen korištenja finansijske poluge.11

4.6. TRŽIŠNI POKAZATELJI

Pokazatelji finansijskih tržišta odraz su stavova investitora o performansama i perspektivi preduzeća.

4.6.1.Odnosi cijena i zarada (P/E)

pokazuje koliko su investitori voljni platiti za 1 novčanu jedinicu zarade preduzeća (izvještajnog dobitka). Računa se dijeljenjem tržišne cijene dionice sa zaradom po dionici (EPS). EPS se računa na osnovu posljednjeg izvještaja dobiti i gubitka, dijeljenjem neto dobiti umanjene za eventualne prioritetne dionice s brojem dionica u prometu (glavnih dionica).

11 Vidučić Ljiljana, Financijski menadžment – II dopunjeno izdanje, 2001, str. 392 – 393.

24

P / E = Tržišna cijena dionice / Neto dobit nakon prioritetnih dividendi po običnoj dionici

gdje je

Neto dobit nakon prior. div. po običnoj dionici (EPS) = Neto dobit nakon prioritetnih dividendi / Broj običnih dionica u prometu

Uz pretpostavku da nema velikih varijacija u zaradama ili promjene računovodstvenih politika, postoji inverzna povezanost između P / E pokazatelja i troška trajnog kapitala preduzeća. Niži pokazatelj ukazuje da je trošak trajnog kapitala visok ili drugim riječima, da je stopa povrata za investitore u takve dionice, visoka, što onda znači da su dionice podcijenjene.12

4.6.2.Odnosi tržišne i knjigovodstvene vrijednosti (M / B)

pokazuje kako investitori procjenjuju preduzeće, odnosno njene dionice. Računa se dijeljenjem tržišne cijene po dionici s knjigovodstvenom vrijednošću po dionici. Knjigovodstvena vrijednost je vrijednost vlastitog kapitala koja se dobije nakon odbitka dugova od ukupne imovine preduzeća, a knjigovodstvena vrijednost po dionici iz odnosa obične dioničke glavnice i broja dionica u prometu. Ako su računovodstvene procedure preduzeća u djelatnosti slične, kao i struktura dugotrajne imovine obzirom na starost, slijedi da viši pokazatelj imaju preduzeća sa višom stopom ROE. Što je viši ROE, viša je tržišna cijena po dionici.

M / B = Tržišna cijena po dionici / Knjigovodstvena vrijednost po dionici

gdje je

Knjigovodstvena vrijednost po dionici = Obična dion. glavnica / Broj običnih dionica u prometu

Pokazatelj se, ovisno o uspješnosti preduzeća kreće između 0,5 do 3,0 puta. Ako preduzeće ima investicijske projekte sa nultom neto sadašnjom vrijednošću, pokazatelj M / B će iznositi 1, a za one s projektima koji imaju negativnu neto sadašnju vrijednost bit će manje od 1 (prodavat će se ispod knjigovodstvene vrijednosti) i povrat na investiciju neće pokrivati traženu stopu povrata.13

4.7. Predviđanja na temelju finansijskih indikatora-Altmanov Zeta model

Predviđanje finansijskih izvještaja kao metoda finansijske analize sastoji se u predviđanju finansijskih izvještaja preduzeća, u stabilnim uslovima poslovanja, za period od jedne, pet ili deset godina. Projekcija se radi na temelju pretpostavki potencijalnog dužnika ili povjerioca. Najčešće se sastoji od planiranog cash flow-a, planiranog bilansa stanja i uspjeha, koji se mogu raditi s različitom detaljnošću pojedinih pozicija.

Izraz «Z» ili «Zeta Score» sastoji se od pet pokazatelja, koji se množe s koeficijentom, a potom zbrajaju.Z = 0,012X1 + 0,014X2 + 0,033X3 + 0,006X4 + 0,01X5

Pri čemu je:

12 Vidučić Ljiljana, Financijski menadžment – II dopunjeno izdanje, 2001, str. 388 – 389. 13 Vidučić Ljiljana, Financijski menadžment – II dopunjeno izdanje, 2001, str. 389 – 391.

25

X1 = tekuća aktiva/ukupna aktivaX2 = zadržana dobit/ukupna kativaX3 = operativna dobit/ukupna aktivaX4 = tržišna vrijednost trajnog kapitala/knjigovodstvena vrijednsot ukupnih dugovaX5 = prihod od prodaje/ukupna aktiva

Ako je Z > 3,0 preduzeće posluje veoma dobro i ima blistavu budućnost.Ako je Z < 1,8 poslovanje je slabo i očekuje se neuspjeh u roku od dvije godine.Ako je 1,8 < Z < 3,0 preduzeće mora hitno preispitati svoje poslovanje.Period predviđanja za koji model pruža najbolje rezultate su prve dvije godine.

26