Podaci u okolini računala kao što su zvuk, slika, pokret i dr. Gotovo su uvijek u obliku nepogodnom za izravan unos u računalo. Te podatke treba prikladnim pretvornicima i njima prilagođenim sklopovima pretvoriti u električne signale prihvatljive računalu. U tu svrhu se koriste ulazni uređaji, a to su svi oni uređaji koji omogućavaju unos podataka u računalo. Ulazni uređaji mogu se podijeliti u dvije glavne skupine:

Prvu čine ulazni uređaji koji imaju sučelje prema čovjeku odnosno pomoću kojih čovjek svojim djelovanjem predaje željene podatke (tipkovnica, miš, grafička ploča)

Drugu čine uređaji sa sučeljem prema drugim uređajima koji predaju podatke bez čovjekova posredstv a (magnetski diskovi,A/D pretvornici)

Tipkovnica (eng.keyboard) je jedan od najstarijih i najčešćih ulaznih uređaja. Naslijeđena je izravno od mehaničkih pisaćih strojeva, a njena je građa jednostavna i jeftina. Unos podataka u računalo pomoću tipkovnice je jednoznačan i lak, a uporaba jednostavna. Ona je posebno pogodan i zasada nezamjenjiv ulazni uređaj za unos teksta.

Tipkovnica se sastoji od tipaka čiji se broj kreće od 40 pa do više od 100,zavisno o modelu i proizvođaču. Istodobno se mogu koristiti i dvije tipke (npr. SHIFT i a daju veliko slovo A), tako da ukupan broj znakova koje može generirati tipkovnica prelazi nekoliko stotina.

Razlikujemo pet vrsta tipki:

Standardne (alfanumeričke) tipke slova i interpunkcijskih znakova.

Numeričke tipke koje služe za unos brojčanih podataka. Da bi se ove tipke koristile mora biti uključena "num lock" funkcija koja se nalazi u gornjem lijevom kutu,inače tipke imaju drugu funkciju

Kursorske tipke koje služe za pomicanje kursora odnosno pokazivača na ekranu

Funkcijske tipke obično su označene s F1,F2,…,F12,a njihova namjena ovisi o programu koji se izvodi na računalu

Kontrolne tipke su npr.CTRL,ALT,SHIFT,a njihova funkcija također ovisi o programu koji se izvodi na računalu

Tipkovnice se na računalo najčešće spajaju preko USB sučelja.

Iš (eng.mouse) je nakon tipkovnice najčešće korišteni ulazni uređaj. Izumio ga je Amerikanac D.Engelbart 1963. godine, a u široj je uporabi tek od 1982. godine kada je tvrtka Mouse Systems proizvela prvog miša za IBM-PC računala. Pojava računala Apple Macintosh 1984.g. sa grafičkim korisničkim sučeljem i mišem kao standardnom opremom otvorila je širom vrata njegovoj uporabi.

Kompjuterski miš iz 1964. godine

 

Miš je mala pokretna sprava spojena s računalom pomoću kabela ili bežično. Izgledom podsjeća na živog miša, pa mu otuda i naziv. Pomicanjem miša po podlozi obično se pomiče kazalo na zaslonu monitora, a pritiskom na jednu od tipki na gornjem dijelu miša daje se određena naredba računalu. Upravljanje nekim programom uz pomoć miša svodi se na postavljanje pokazivača na jednu od više ponuđenih mogućnosti na zaslonu monitora i zatim izborom te mogućnosti pritiskom na tipku miša. Mišem se,za razliku od tipkovnice, može rukovati bez posebne izvježbanosti, pa se vještina uporabe stječe vrlo brzo i prirodno. Prije su se uglavnom rabili opto-mehanički, a danas optički i u novije doba laserske miševi.

OPTOMEHANIČKI MIŠEVI

su danas u najširoj uporabi,a rade na vrlo sličnom principu kao mehanički od kojih su posudili sistem "tri valjka"; dva koja prenose vertikalni i horizontalni pomak kuglice i treći

koji pridržava kuglicu priljubljenu uz prva dva. Ipak, za razliku od mehaničkih miševa bilježenje pomaka odvija se uz pomoć LED dioda i svjetlosnih senzora. Na kraju valjaka su rupičasti kotačići koji se rotiraju zajedno s valjcima. Kroz rupice na obodima tih kotačića jedna dioda isijava svijetlost, a druga dioda prihvaća svjetlost kada ona prolazi kroz otvor (rupicu) na kotačiću. Nema li pomaka miša, ne pomiču se kotačići i ne mijenja se stanje primajuće diode, i kursor na ekranu miruje. Ako se miš pomakne mijenja se stanje diode (ima svjetla-nema s,kvjetla), bilježi se pomak i pretvara u električni signal. Mali elektronički sklop šalje signal u računalo gdje ga upravljački program (driver) pretvara u vrijednosti koordinata i pomiče po ekranu. .

OPTIČKI MIŠEVI

su donedavno bili vrlo rijetki i koristili su se gotovo isključivo na grafičkim radnim stanicama, a njihov je problem bio u tome što su za rad zahtijevali posebne podloge sa oznakama koje je fotoćelija u mišu koristila da bi odredila pomak miša. Potrebu za posebnom podlogom prvi je eliminirao Microsoft sa svojom intellieye tehnologijom; na mjestu gumene kuglice nalazi se uvučeno optičko osjetilo (sensor) - objektiv vrlo osjetljive ugrađene CMOS kamere koja svake sekunde načini 1500

slika površine po kojoj se miš kreće. Usporedbom slika ugrađeni procesor otkriva smjer i način pokretanja miša. Prednosti optičkih miševa su što nemaju nikakvih mehaničkih dijelova (izuzev uobičajenih tipki i kotačića) što pridonosi većoj trajnosti i pouzdanosti,a u stanju su i nešto brže i preciznije bilježiti pomake od optomehaničkih i mehaničkih miševa. No imaju i jednu manu- ne rade na podlogama koje na mikrorazini ne daju nikakvu različitost uzoraka kao npr.staklena podloga(reflektirano svjetlo daje nejasne informacije jer se ne fokusira na površini), refleksivna podloga(zrcala) i potpuno crna podloga (ne daje nikakvu refleksiju).

LASERSKI MIŠEVI

Najmoderniji miševi upravo su laserski miševi. Već 1998-te tvrtka Sun Microsystems uklopila je laserski miš unutar svog Sun SPARC servera. Međutim nije ušao u komercijalnu prodaju sve do 2004. Godine kada je Logitech u suradnji sa Agilent Technologies predstavio model laserskog miša MX 1000. Ovakav miš, umjesto LED dioda koristi mali laser za osvjetljavanje površine ispod senzora, koji povečava rezoluciju slike generirane od miša što rezultira 20x većoj osjetljivosti na površinu u usporedbi na optički miš preko interferencije. Nedostatak MX 1000 je u tome da ne reagira odmah na pomicanje nakon što je miš podignut pa spušten na površinu. Noviji modeli ne pate od toga problema zbog uvedene mogućnosti očuvanja energije (skoro svi optički, laserski i LED miševi su implementirali tu mogućnost, osim igraćih miševa gdje je i milisekunda važna). Laserski miš je dizajniran kao bežični miš da sačuvaju što više moguće energije. Tako da zbog toga miš blinka laserom kada je u stanju čekanja (standby mod) tj. 8 sekundi nakon zadnjeg pomaka, što također produžuje životni vijek lasera.

ner (eng.scanner) je ulazni uređaj računala namijenjen izravnom unosu crteža i slika s papira u računalo. Zadatak mu je digitalizirati predložak tj. pretvoriti ga u oblik prihvatljiv računalu.

Stolni skener

Skeniranjem se predložak dijeli na konačan broj osnovnih elemenata, točaka (eng. Dot). Ukupan broj tih točaka naziva se razlučivost skenera (rezolucija, engl.resolution). Razlučivost skenera izražava se brojem točaka po jedinici duljine. Kao jedinica duljine koristi se američka mjera inch. Mjerna jedinica razlučivosti je dpi (dots per inch- broj točaka po inchu). Što je veća razlučivost skenera to je predložak vjernije prenesen. Današnji skeneri imaju minimalnu rezoluciju od 1200x600 DPI.

Načelo rada skenera temelji se na pretvorbi svjetla odbijenog od slike u električne impulse. Slika koju se želi unijeti u računalo osvjetljava se ugrađenim izvorom svjetla. Zrake svjetla odbijene od površine slike dovode se sustavom ogledala, leća i filtara prema osjetilima (senzorima) svjetla. Zadatak senzora svjetla je energiju svjetla pretvoriti u električnu energiju i to na način da je iznos električne struje proporcionalan jačini svjetlosti.

Veza skenera s računalom ima 2 značajne razine, fizičku i programsku. Fizičko se povezivanje, zbog velike količine podataka koje skener treba prenijeti u računalo, ostvaruje posredstvom SCSI,Fire Wire i USB sučelja, a vrlo rijetko preko paralelnog porta. Što se tiče programskog dijela, danas je uobičajeno da se skeniranje odvija neposredno iz nekog od popularnih programa za obradu slika (Corel Draw, Adobe Photoshop), a neposrednu vezu i prevođenje naših "želja" u naredbe skeneru ostvaruje pogonski program (eng.driver).

S obzirom na građu i način skeniranja predloška razlikujemo slijedeće vrste skenera:

Ručni skeneri su najjednostavnija i najjeftinija vrsta skenera i služe za primjene na koje se postavljaju vrlo mali zahtjevi. Slika koju se želi unijeti u računalo postavlja se na ravnu plohu,a skener se povlači ručno preko slike laganim, ravnomjernim i pravocrtnim pokretom

Stolni skeneri su najrasprostranjeniji skeneri s najširom primjenom. Obično su A4 ili A3 formata,a mogu se opremiti i dodatkom za skeniranje transparentnih predložaka ili automatsko umetanje stranica. Predlošci se stavljaju na staklenu plohu ispod koje se pomiče sustav za očitanje slike,dok se s gornje strane preložak izolira zatvaranjem poklopca

Rotacijski skeneri su najkvalitetniji skeneri. Sastoje se od valjka oko kojeg se omata predložak koji se,kako se valjak okreće oko svoje osi, zajedno s njim vrti. Okretanjem valjka i uzdužnim pomicanjem osjetila skenira se cjelokupna površina predloška. Cijena im je izuzetno visoka pa ih koriste samo jako zahtjevni korisnici

Primjenjivost pojedinih vrsta skenera:

Skenirani predložak Ručni skener Stolni skener Rotacijski skenerPisani dokumenti moguće za nuždu preporuča se mogućeKnjige moguće za nuždu moguće nije mogućeCrteži moguće za nuždu preporuča se preporuča seVeliki crteži ne preporuča se moguće za nuždu mogućeFotografije moguće za nuždu moguće preporuča se

Postoji još čitav niz raznovrsnih ulaznih uređaja, manje poznatih, ograničene uporabe ili zastarjelih. Među njima najviše se ističu:

Palica za igru ili upravljačka palica (Joystick) Upravljačka palica je pokazni uređaj koji služi za pomicanje pokazivača ili nekih drugih objekata na zaslonu monitora i davanje naredbi računalu pritiskom jedne od tipki palice. Pokreti palice pretvaraju se u električne impulse i priključnim kabelom impulse prenose računalu.

Čitač crtičnog koda (Bar code reader) Čitač crtičnog koda sastoji se od izvora svjetlosti (za osvjetljivanje crtičnog koda), senzora (za pretvorbu odbijene zrake u električne impulse) i pretvarača (za pretvaranje impulsa u oblik prihvatljiv računalu). Čitač crtičnog koda zapravo je posebna vrsta skenera. Pojavljuje se u nekoliko različitih izvedbi: u obliku olovke, pištolja i laserski čitač. Najčešći je laserski koji se koristi u trgovini za isčitavanje cijena.

Digitalni fotoaparat Digitalni je fotoaparat poput klasičnog fotoaparata koji umjesto filma ima osjetilo svjetlosti. Rukovanje je isto kao i kod običnog aparata, dakle korisnik izabire prizor koji želi snimiti te pritišće okidač. Prizor se projicira na osjetilo svjetlosti gdje se pretvara u električne vrijednosti. Digitalni fotoaparati imaju ugrađeni vlastiti zaslon na kojem je moguće vidjeti upravo snimljenu fotografiju. Kvaliteta fotoaparata uglavnom ovisi o dvama obilježjima: razlučivosti osjetila svjetlosti i kvaliteti optičkog sustava (leća). Digitalni fotoaparat slike sprema na izmjenjivu memorijsku karticu čiji se sadržaj može brisati te se na istu karticu snimiti nove slike.

Izlazni uređaji podatke iz računala pretvaraju u oblik prihvatljiv okolini. Ta okolina mogu biti ljudi pa su to onda prikazi podataka u vizualnom ili zvučnom obliku, ili pak strojevi kada su prikazi u obliku električnih veličina (npr. Napon, struja). Svako je računalo opremljeno bar jednim izlaznim uređajem, a često puta i s više njih. Postoji mnogo vrsta izlaznih uređaja koji se međusobno razlikuju namjenom,tehnologijom izrade,cijenom...

Monitor je izlazni uređaj koji podatke iz računala prikazuje na svom zaslonu u čovjeku razumljivu obliku. Prikaz se sastoji od teksta, crteža, razumljivih simbola i sl. Prikaz na zaslonu brzo se i lako se mijenja, privremene je naravi i gubi se prekidom napajanja monitora. Monitor je najčešće korišteni izlazni uređaj,a u uporabi je od prve pojave elektroničkih računala.

Osnovni element slike na zaslonu monitora je zaslonska točka (eng.pixel) koja je po svojoj cijeloj površini jednake boje i svjetlosne jakosti. To je krug promjera 0,1 - 0,5 mm ili pravokutnik podjednakih dimenzija. Kvaliteta slike monitora najprije ovisi o broju točaka; što ih je više na zaslonu slika je bolja, a mjera kojom se kvaliteta slike mjeri zove se razlučivost ili rezolucija (eng.resolution). Razlučivost monitora jednaka je broju točaka koje on može prikazati, a izražava se umnoškom broja točaka u vodoravnom i okomitom smjeru (npr. Rezolucija 640 x 480 = 307200 zaslonskih točaka). Kod suvremenih monitora razlučivost se kreće od 640 x 480 do 2560 x 2048, a kod nekih čak i više.

S obzirom na mogućnost prikaza monitori se dijele na:

Jednobojne (monokromatske)- imaju jednobojni prikaz na crnoj podlozi (ili crni prikaz na jednobojnoj podlozi), a kao boje najčešće se koriste bijela (siva),žuta i zelena. Ovakvi su monitori danas vrlo rijetki.

Višebojne (kolor) - kombiniraju prikaz od triju osnovnih boja: crvene, zelene, plave (eng.red,green,blue), pa se zato i nazivaju RGB monitorima. Kombinacijom intenziteta tih boja moguće je dobiti bilo koju drugu.

Osim te podjele, monitori se mogu podijeliti i s obzirom na konstruktivne elemente itehnologiju konstrukcije, pa tako razlikujemo i:

Monitore s katodnom cijevi (eng.CRT monitor;cathode ray tube)- njihov temelj čini katodna cijev. Nekad najrasprostranjenija vrsta monitora odlikuju se visokom kvalitetom slike, visokom razlučivošću, višom od bilo koje druge vrste monitora, dobrom pouzdanošću i umjerenom cijenom

Monitore s tekućim kristalima (eng.LCD monitor;liquid crystal display)- dobili su naziv po zaslonskom dijelu čije se djelovanje temelji na svojstvima tekućih kristala. Odlikuju se malim dimenzijama, vrlo malom potrošnjom energije i zanemarivo malim štetnim zračenjem, ali imaju ograničeni vidni kut. Najviše se primjenjuju kod prijenosnih računala.

Monitore s plinskom plazmom (eng.gas-plasma display)- njihovo djelovanje temelji se na pobudi plina smještenog između dvije staklene ploče sa vodljivim elektrodama pomoću električnog polja.Mogu prikazivati jednobojnu sliku,a ta boja ovisi o korištenom plinu(najčešće argon i neon).Odlikuju se malim dimenzijama,sposobnošću emisije svijetla i visokom potrošnjom energije.

Elektroluminiscentne monitore (eng.electroluminescent,EL)-njihovo djelovanje temelji se na elektroluminiscenciji, a građa njihovog zaslona slična je građi zaslona monitora s plinskom plazmom,s tom razlikom što se između staklenih ploča nalazi kruta elektroluminiscentna tvar (npr.spoj cinka,sumpora,magnezija i fosfora). Odlikuju se malim dimenzijama,visokom pouzdanošću, dobrim vidnim kutom,dugim vijekom trajanja

Veličina zaslona monitora mjeri se duljinom dijagonale zaslona u inchima. Uobičajene dimenzije zaslona su 12,14,15,17,19 i 21". Monitori većih zaslona su skuplji i koriste se uglavnom za grafičke i profesionalne primjene. Vrlo važna karakteristika monitora je i vertikalna učestalost (eng.refresh rate). To je podatak koji govori koliko se puta u sekundi ispiše cijeli zaslon.Da bi se izbjeglo treperenje, ta učestalost mora biti iznad 25 Hz, a prihvatljive vrijednosti iznose od 75 Hz na više.

Slika koju vidimo na monitoru se sastoji od malenih točkica koje se zovu pikseli. Pri uobičajenoj rezoluciji monitor prikazuje preko milijun piksela, i računalo mora odlučiti što učiniti sa svakim od njih kako bi izgeneriralo sliku. Za to mu je potreban prevoditelj – nešto što će podatke koje šalje CPU pretvoriti u sliku koju vidimo. Taj se proces odvija u sklopu koji se naziva grafička kartica.

Projektor je uređaj koji omogućuje projekciju prikaza podataka iz računala na zid ili platno tako da se često koristi za računalne prezentacije. Najrasprostranjenija vrsta projektora su LCD projektor. Kod njih se svijetlost ugrađenog izvora svjetlosti (sijalice) propušta kroz LCD pokazivalo. Slika se nakon toga oblikuje sustavom ogledala i leća te projicira. Postoje je i skuplji DLP (Digital Light Processing) projektori kod kojih se slika stvara pomoću ugrađenog poluvodikog elementa s mnogo mikroskopskih zrcala koja se mogu zakretati.

Grafička kartica je tiskana poluvodička pločica koja se sastoji od:

grafičkog mikroprocesora – GPU (graphic processing unit) koji je sličan CPU, no dizajniran posebno za izvršavanje složenih matematičkih i geometrijskih operacija

potrebnih za generiranje slike. GPU odlučuje što učiniti sa svakim pikselom na ekranu

memorije koja pohranjuje podatke o svakom pikselu, njegovoj boji i poziciji na ekranu, a služi i za privremenu pohranu izgenerirane slike. Radi na velikim brzinama i o njenom kapacitetu ovisi rezolucija i broj boja koje grafička kartica može prikazati.

RAMDAC-a odnosno digitalno-analogni konverter koji se direktno veže za memoriju i pretvara sliku u analogni signal koji monitor može koristiti

Grafička se kartica spaja na matičnu ploču preko PCI, AGP ili PCIe sabirnice. Ako se koristi PCIe sabirnica, moguće je koristiti dvije grafičke kartice istodobno kako bi se povećala njihova učinkovitost. Većina grafičkih kartica ima 2 izlaza – digitalni DVI izlaz koji se koristi za LCD monitore i VGA izlaz koji se koristi za CRT i LCD monitore (kod LCD monitora njegovo korištenje rezultira nešto lošijom slikom). Sa monitorom se spaja pomoću istoimenih kabela. Neke matične ploče imaju integriranu grafičku karticu.

Pisač je izlazni uređaj koji tekst ili računalno stvorenu sliku ispisuje na papir ili drugi medij, primjerice prozirnu foliju.

Najrasprostranjenija su dva formata pisača: 254 mm (A4 i uži) i 406 mm (A3 i uži). Pisači mogu prihvatiti dva glavna oblika papira: pojedinačne listove (eng.cut sheet) papira koji se pojedinačno se stavljaju u pisač, i beskonačni papir (eng. Continuous paper, fan-fold paper) koji je izrađen u obliku dugačke vrpce.

Svi mogući znakovi koje pisač može otisnuti čine skup znakova od kojih korisnik može birati, a obično su pohranjeni u unutarnju ROM memoriju pisača. Uobičajeni skupovi znakova su oni koji sadrže slova, interpunkciju i posebne znakove koji se koriste u nekoj zemlji(npr.č,š,ž,đ,,). Isti skup znakova pisač može ispisati u više veličina i oblika. Najlošiji(s obzirom na kvalitetu ispisa) ali najbrži način ispisa zove se draft,a najkvalitetniji ali i najsporiji način NLQ (eng.near letter quality). Postoje još dva načina ispisa, neproporcionalan koji se više ne koristi i kod kojeg svi znakovi imaju jednaku širinu i proporcionalan kod kojeg su različiti znakovi (npr."i" i "m") različitih širina.

Dio programa koji podatke iz računala pretvara u oblik pogodan za ispis na nekom pisaču naziva se pogonski program pisača (eng.printer driver). Većina naredbi za upravljanje

radom pisača dolazi iz računala, ali pisači imaju i obično nekoliko tipki na kučištu kojima se mogu dati osnovne naredbe kao npr.za uvlačenje papira. Pisač se s računalom spaja preko paralelnog i USB sučelja.

Postoje dvije vrste ispisa:

Crno-bijeli ispis Ispis u boji - postoje dvije vrste; prva vrsta se dobiva kombinacijom

tri osnovne boje; crvene, zelene i plave (eng. RGB). Slaganjem točaka od te tri boje dobiva se dojam slike sastavljene od više boja. Druga vrsta, danas najčešća, umjesto RGB kombinacije koristi njihove komplemente, tzv. CMY(K) (crvenkasto - modra, eng. Cyan; ljubičasto - crvena,eng.Magenta; žuta, eng.Yellow; crna,eng.black), ali se tada koristi postupak kojim se od temeljne boje (bijela) oduzima postotak

CMY boja.

S obzirom na tehnologiju s kojom se ostvaruje otisak razlikujemo više vrsta pisača.

LASERSKI/LED PISAČ

Osnovni dijelovi laserskih i LED pisača su bubanj i spremnik tonera te izvor svjetlosti. Prvo se bubanj uz pomoć visokog napona električki nabije na jedan polaritet.Uz pomoć laserske zrake (laserski pisač) ili svjetlosti iz dioda (LED pisač) bubanj se naelektrizira na suprotni polaritet na mjestima gdje treba doći piksel koji se nalazi na slici.Dakle, svaka točka na slici odgovara jednoj točki na bubnju.Kad je bubanj naelektriziran, prolazi kroz toner koji je naelektriziran na suprotni polaritet, tako da se on lijepi na bubanj samo na onim mjestima gdje bi trebali doći pikseli sa slike.Tako uhvaćeni toner, koji je zapravo prah, prenosi se na papir koji opet ima suprotnu polarizaciju.Da bi toner čvrsto ostao na papiru, mora se zagrijati na visoku tempersturu, iznad 200 stupnjeva.

LASERSKI PISAČ U BOJI

za razliku od monokromatskog, umjesto jednog cartidgea s tonerom ima poseban toner za svaku boju (CMYK), te koristi posebno ulje za fiksiranje boje na papiru. Prilikom ispisa radi internu separaciju po bojama koje se tada procesiraju odvojeno, pa je četiri puta sporiji od monokromatskog. Cijenom je višestruko skuplji od monokromatskih laserskih printera.

Laserski pisači imaju vlastiti mikroprocesor i određenu količinu ROM-a u kojem je program i RAM u koji se pohranjuju obrađeni podaci.Budući da računalo šalje pisaču ASCII znakove, razne geometrijske oblike i slične neuporabljive podatke,procesor te informacije rasterizira tj. Pretvara u bitmapiranu sliku tako da svaka točka na papiru odgovara jednoj

točki na papiru.Razlučivost prosječnih laserskih ili LED pisača kreće se od 600x600 do 1200x1200 dpi, a brzina do 10 stranica u minuti.

Prednosti laserskih pisača su kvaliteta ispisa,niska cijena ispisa po stranici, trajnost spremnika tonera, a mane visoka cijena samog pisača i visoke cijene bubnja koji se mora mijenjati svakih 10 000 do 20 000 ispisanih stranica i spremnika s tonerom.

TINTNI PISAČI (INK-JET)

Tintni pisači su najrašireniji pisači u boji. Koriste se za sve moguće vrste ispisa, počevši od najjednostavnijih tekstualnih ispisa pa sve do gotovo fotografskog ispisa slika i računalne grafike.

Jedna od najvažnijih stavki tintnih pisača je tinta (CMYK kombinacija). Tinte su uglavnom zasnovane na vodi (70 i 90 %), pa prilikom ispisa na papir dolazi do širenja kapljice i kvarenja razlučivosti,a u nekim slučajevima gužvanja papira i izobličenja konačnog otiska.Zato je obično potreban malo kvalitetniji papir sa većom sposobnošću upijanja (ink-jet papir). Za postizanje najviših razlučivosti (1440x720 dpi, 1200x1200 dpi) i ispis fotografske kvalitete koristi se poseban photo papir.

Postoje dvije osnovne tehnike rada ink-jet pisača. Prva je Hewlett-Packardova tehnologija termičkog zagrijavanja kod koje se tinta sustavom kanala unutar ispisne glave dovodi do komore gdje se nalazi grijač. Grijaču se šalje električni impuls koji uzrokuje gotovo trenutno vrenje tinte koja tada ispunjava komoru u kojoj se nalazi.Brzina zagrijavanja toliko je velika da tinta dolazi gotovo trenutno u stanje ključanja, stvara se parni mjehurić koji istiskuje tintu kroz mlaznicu za papir.U tom je trnutku strujni impuls već prestao, pa se tinta (zajedno s grijačem i ostatkom tinte) brzo hladi.Hlađenjem se tinta skuplja i mjehurić nestaje,pa se stvara podtlak koji u komoru uvlači novu količinu tinte i postupak se ponavlja.

Druga je piezoelektrični efekt (pojava primjećena kod nekih kristala kod kojih,kada im se dovede strujni impuls,dolazi do lagane deformacije). Princip rada vrlo je sličan termičkom. I ovdje postoji komora koja se puni tintom, ali koja se u komori ne zagrijava,nego se na kristal dovodi električni impuls koji uzrokuje njegovu deformaciju. Ova stvara tlak u komori i istiskuje kapljicu tinte na papir. Prestnkom električne pobude kristal se vraća u prvobitni oblik, u komori se smanjuje tlak što ju puni svježom tintom. Piezo pisači imaju mogućnost proizvodnje kapljice varijabilne veličine; neposredno prije izbacivanja tinta se povuče natrag u mlaznicu,za vrijeme izbacivanja gurne ju ven i zatim ponovno povuče natrag, pa se dobiju savršeno oblikovane kapljice kojima je moguće promijeniti veličinu.

Važno je napomenuti da ink-jet pisači imaju vrlo mali memorijski međuspremnik (32-64 KB), pa se postupak rasterizacije i separacije odvija u računalu.

Prednosti ink-jet-ova su niska cijena, kvaliteta ispisa u boji (iako nije dobra kao na laserskim, cijena je i do 10 puta niža od laserskih pisača u boji), povoljna cijena ispisa, a glavne mane sporost i poseban papir kako bi se dobio visokokvalitetan ispis.

Uređaji koji su sposobni digitalne podatke iz računala pretvoriti u zvuk raspoznatljiv čovjeku (najčešće glazba i ljudski govor) zovu se sintetizatori zvuka.

Zvuk nastaje pod nadzorom upravljačkog programa D/A pretvorbom u sklopu za sintetiziranje zvuka.

Postoji nekoliko načina na koji se stvara zvuk kod osobnih računala.Većina ih nema tvornički ugrađene sklopove za stvaranje kvalitetnog zvuka,već se zvuk stvara slanjem pravokutnih impulsa određene frekvencije (visine tona) i trajanja iz mikroprocesora na ugrađeni zvučnik.Kako je na taj način moguće stvoriti samo tonove jednake glasnoće,on se koristi samo za signalizaciju. Ugradnjom dodatnih sklopova u računalo moguće je bitno poboljšati zvuk. Takvi dodaci u obliku kartice služe za sintezu zvuka,a zovu sezvučne kartice.

ZVUČNA KARTICA

Zvuk je po svojoj prirodi analogan – sastoji se od valova koji putuju zrakom. Budući da su računala digitalna i koriste električne signale za 0 i 1, potreban je uređaj koji će digitalne podatke iz računala pretvoriti u zvuk prepoznatljiv čovjeku. Taj uređaj se naziva zvučna kartica i dolazi u obliku kartice koja se spaja na matičnu ploču preko PCI ili PCI Express sabirnice. Suvremene matične ploče u pravilu dolaze sa ugrađenim zvučnim karticama, tako da dodatne kartice većinom kupuju entuzijasti i profesionalnci koji zahtjevaju izrazito visoku kvalitetu zvuka.

PCI zvučna kartica

Glavni dijelovi zvučne kartice su:

digitalno – analogni konverter (DAC – digital to analog converter) koji pretvara digitalne podatke o zvuku iz računala u analogni zvuk koji se šalje zvučnicima

analogno – digitalni konverter (ADC – analog to digital converter) koji vrši obrnuti proces ; pretvara zvuk sa audio ulaza u digitalne podatke koje računal može obrađivati

specijalizirani mikroprocesor DSP (digital signal processor) koji vrši dio obrade podataka prilikom analogne i digitalne pretvorbe (drugi dio vrši CPU), i obavlja druge obrade vezane uz zvuk npr. echo, reverb, 3D efekti

memorija koja ubrzava obradu podataka privremeno ih pohranjujući razni ulazni i izlazni priključci za mikrofon, zvučnike, digitalni ulazi, USB konektori

itd.

Zvučne kartice koriste nekoliko različitih metoda da bi stvorile zvuk. Najlošija i najjednostavnija je FM (frequency modulation) sinteza kojom se generira signal određene frekvencije,a zatim se izobličuje primjenom različitih postupaka, čime se želi postići sličnost sintetiziranog zvuka sa zvukovima iz prirode, npr. glazbenih instrumenata,ljudskog govora i sl. Bitno kvalitetnija wavetable sinteza koja koristi pohranjene uzorke pravih instrumenata i drugih prirodnih izvora zvuka da bi stvorio zvuk.

Često se koristi nekoliko uzoraka istog instrumenta sa različitim visinama da bi dobiveni zvuk bio što realističniji. Najkvalitetnija je sinteza na bazi fizikalnih modela koja koristi matematičke algoritme koji simuliraju fizikalni model instrumenata,npr. kod gitare se simulira putovanje vala kroz žicu.