SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI

FAKULTET EKONOMIJE I TURIZMA „DR. MIJO MIRKOVIĆ“

INTERDISCIPLINARNI STUDIJ KULTURE I TURIZMA

NA PUTU SVILE: KAKO NAM JE LAGAO MARKO POLO

SEMINAR

Studentica: Lucija Perkov

Kolegij: Putopisi i turistički itinereri

Nositelj kolegija: prof. dr.sc. Valnea Delbianco

Mentor: dr. sc. Nataša Urošević

Pula, ožujak 2016.

SADRŽAJ:

UVOD.........................................................................................................................................2

1.PUTOPIS KAO KNJIŽEVNI ŽANR .....................................................................................4

1.1.O PUTOPISU........................................................................................................................4

2.O AUTORU.............................................................................................................................6

3.KINA........................................................................................................................................7

3.1.SJAN SA ZNAČAJKAMA ZAPADA.................................................................................8

3.2. LANDŽOU I ĐJAJUENG...................................................................................................9

3.3. KROZ PUSTINJE GOBI I TAKLAMAKAN...................................................................10

3.4.DUNHUANG, TURFAN, KHOTAN I KAŠGAR.............................................................10

4.PAKISTAN............................................................................................................................11

4.1.DOLINA HUNZE...............................................................................................................12

4.2.U KALAŠU........................................................................................................................12

5.IRAN .....................................................................................................................................13

5.1.NA IRANSKOM PRAGU I SAGU....................................................................................14

6.TURSKA................................................................................................................................15

6.1.SVUGDJE JE LIJEPO, ALI DOM JE NA MEDITERANU............................................17

7.ZAKLJUČAK........................................................................................................................19

LITERATURA.........................................................................................................................21

1

UVOD

Dramaturg, književnik, putnik i putopisac Jasen Boko u svibnju 2008. Krenuo je na Put svile

stopama slavnog korčulanskog Mlečanina, moreplovca Marka Pola. Na svoje putovanje Boko

je krenuo naoružan slavnim putopisom Putovanja Marka Pola.

Ubrzo nakon dolaska na početnu točku svoga putovanja Putem svile, u Kineski grad Sijan i

noćenja prožetog strahopoštovanjem u pustinji Gobi, Boko je počeo shvaćati kako životno

djelo Marka Pola nije u potpunosti vjerodostojno i kako u njemu prevladavaju

munchausenovski elementi, s dozom preuveličavanja i neistinitih tvrdnji.

Unatoč veličini Polovoga podviga i putovanja vrijednog divljenja, osobito ako se uzme u

obzir činjenica da je na dalek put krenuo u 14.st., kako se kasnije ispostavilo prema onome što

je Boko vidio i doživio dobar dio rute, tj. gradova opisanih u njegovom djelu Marko Polo nije

ni posjetio, već ih je opisao prema pričama drugih putnika i trgovaca koje je susretao na

odmorištima karavana i u destinacijama koje je zaista posjetio.

Boko se na svom putu često nalazio u kulturnom šoku s kojim se uspješno snalazio i

prilagođavao se svim uvjetima i prilikama poput pravog iskusnog pustolova.

Prvo poglavlje seminara predstaviti će pobliže Jasena Boku kao pisca ovog djela i biti će

pretežito biografskog karaktera.

U drugom poglavlju seminara biti će opisana početna destinacija Puta svile, tj. Kina i neke

njene pokrajine i gradove, pustinje Gobi i Taklamakan iz Bokine perspektive, te o

bezvremenom društvenom jazu između Kineza i Ujgura, etničke skupine koja je

starosjedilačka u kineskoj pokrajini u kojoj je Boko boravio.

Treće poglavlje će opisivati Pakistan, krajolik, gradove, običaje i političko stanje koje vlada u

ovoj državi, te običaje koji su specifični za Pakistan. Također će biti riječ o lokalnim

uglednicima s kojima se pisac za vrijeme svog boravka sprijateljio.

Četvrto poglavlje seminara obuhvaća sve prilike i neprilike Irana, opisuje društveno okruženje

koje vlada, kulturni život stanovnika Irana, te obrazovni sustav koji funkcionira unutar

granica ove države.

2

Peto poglavlje se odnosi na Tursku kao državu na prekretnici perzijske i mediteranske kulture,

gdje je globalizacija uzela maha i sa sobom donijela europski duh među stanovništvo pretežito

islamske vjeroispovijesti.

Cilj ovog seminarskog rada je analizirati putopis Na Putu svile; Kako nam je lagao Marko

Polo koji je proizašao iz tromjesečnog putovanja autora Jasena Boke, te sažeti ovo veliko

putovanje od Sijana do Splita približavajući Bokin doživljaj Kine, Pakistana, Irana i Turske.

3

1.PUTOPIS KAO KNJIŽEVNI ŽANR

Putopis u širem značenju možemo definirati kao općekulturnu, književnu, vjersko-religioznu,

znanstvenu i popularnoznanstvenu vrstu teksta u kojoj autor iznosi svoja iskustva tijekom

putovanja. Razvoj putopisa može se pratiti s jedne strane na općekulturnom području s

obzirom na povijest putovanja, migracija i razmjene trgovine, hodočašća, antropoloških

istraživanja, zemljopisnih otkrića, turizma, dokolice te političku i diplomatsku povijest, a s

druge strane ga se sagledava na uže književnom području, odnosno prema književnim

kriterijima. Na temelju toga, putopis se promatra unutar institucije književnosti kao estetska

jezična tvorevina, odnosno prema književnim kriterijima (www.enciklopedija.hr).

1.1.O PUTOPISU

Putopis je, primjerice moguće definirati kao književnu vrstu koja naslućuje poeziju, esej, i

kritiku. Jedna od značajka putopisa je vjerodostojnost putovanja. Iako putopis pripada

nefikcionalnim proznim oblicima, taj žanr uključuje različite oblike esejističkoga pisanja o

temama kao što su politika, kultura, povijest, gospodarstvo i slično. Elementi vjerodostojnosti

u putopisu odnose se na bilježenje stvarnih događaja, imena stvarnih mjesta i ljudi.

Fikcionalizaciju putopisnog diskurza čine umetnute pripovijesti, anegdote, lirske dionice,

ironija, humor, figurativnost iskaza. Putopis također sadrži i elemente avanturizma koji se

daju prepoznati i u Mažuranićevom djelu, odnosno putovanju u daleku i nepoznatu zemlju

(Duda, 1998).

Duda u svom djelu „Priče i putovanje“ navodi da sustav književnopovijesne retorike putopisa

obuhvaća sedam odrednica.Obrazloženje ili okvir odnosi se na putopiščevo objašnjenje

razloga putovanju i, u skladu s tim, i nastanka putopisnoga teksta. Također uključuje i

autorovo shvaćanje poetike i funkcije žanra. Putopisnim okvirom putopisac argumentira

logiku vlastitoga diskurza i na određen način usmjerava proces čitanja. Okvirne obavijesti

najčešće nalazimo na rubovima putopisnoga teksta, na početku ili na kraju, ali putopisac može

okvirne obavijesti iskoristiti kad god mu se to učini prikladnim pa se takve obavijesti mogu

javiti na bilo kojem mjestu u diskurzu. Ponekad i funkciju putopisnoga okvira mogu imati i

zasebni tekstovi. Duda napominje kako „romantičarski način funkcioniranja putopisnoga

okvira traje gotovo u nepromijenjenom obliku do Krležina Izleta u Rusiju 1926. Krleža

iscrtava svoj okvir na potpuno suprotan način, a jedan je od glavnih razloga za to pojava

4

jakoga avangardističkoga subjekta koji se mora legitimirati i na matanarativnoj razini, a ona

mu pritom služi kao plakat ili manifest“ (Duda, 1998).

O subjektu putopisnoga diskurza Duda piše da su obavijesti o njemu već izravno ponuđene

okvirom, baš kao i itinerarom u kojima se mogu prepoznati neke njegove značajke, iako sve

kategorije književnopovijesne retorike putopisa na neki način otkrivaju subjekt putopisnoga

diskurza. Odrednica putopisnoga subjekta oblikuje pitanja primjerice o načinima njegova

predstavljanja, perceptivnoj i diskurzivnoj sposobnosti, mogućim podudarnostima i razlikama

s obzirom na mentalne stavove vremena i književna kretanja. Pitanje o putopisnom subjektu

pojavljuje se kao postupak izravne ili neizravne karakterizacije putnika, promatrača i

pripovjedača. Jedan dio putopisa je i leksikon ili katalog koji se odnosi na postupak

strukturiranja obavijesti o zemljopisno-kulturnom području koje je obuhvaćeno putopisom.

Leksikonom se istodobno otkriva i putopisni subjekt i svijet kojim putuje, a tako se naziva jer

putopiščev rad nalikuje leksikografskoj djelatnosti. Putopisac opaža, saznaje i posreduje ono

što smatra važnim i zanimljivim. Leksikon uglavnom sadrži obavijesti vezane uz povijest

kulture, umjetničku baštinu, političku povijest ili političke aktualnosti kao što je to slučaj u

Krleže, svakodnevni život, izgled prirode i slično. Duda tako leksikone dijeli u tri skupine, a

to su kulturnopovijesne obavijesti, obavijesti o svijetu prirode i obavijest o svakodnevnom

životu, a u svom radu također spominjerazliku između leksikona i kataloga (Duda, 1998).

O subjektu putopisnoga diskurza Duda piše da su obavijesti o njemu već izravno ponuđene

okvirom, baš kao i itinerarom u kojima se mogu prepoznati neke njegove značajke, iako sve

kategorije književnopovijesne retorike putopisa na neki način otkrivaju subjekt putopisnoga

diskurza. Odrednica putopisnoga subjekta oblikuje pitanja primjerice o načinima njegova

predstavljanja, perceptivnoj i diskurzivnoj sposobnosti, mogućim podudarnostima i razlikama

s obzirom na mentalne stavove vremena i književna kretanja. Pitanje o putopisnom subjektu

pojavljuje se kao postupak izravne ili neizravne karakterizacije putnika, promatrača i

pripovjedača. Jedan dio putopisa je i leksikon ili katalog koji se odnosi na postupak

strukturiranja obavijesti o zemljopisno-kulturnom području koje je obuhvaćeno putopisom.

Leksikonom se istodobno otkriva i putopisni subjekt i svijet kojim putuje, a tako se naziva jer

putopiščev rad nalikuje leksikografskoj djelatnosti. Putopisac opaža, saznaje i posreduje ono

što smatra važnim i zanimljivim. Leksikon uglavnom sadrži obavijesti vezane uz povijest

kulture, umjetničku baštinu, političku povijest ili političke aktualnosti kao što je to slučaj u

Krleže, svakodnevni život, izgled prirode i slično. Duda tako leksikone dijeli u tri skupine, a

5

to su kulturnopovijesne obavijesti, obavijesti o svijetu prirode i obavijest o svakodnevnom

životu, a u svom radu također spominjerazliku između leksikona i kataloga (Duda, 1998).

Priča je kategorija koja „obuhvaća događajnu i aktancijalnu strukturu putovanja te moguću

srodnost s autorovim pripovjednim tekstovima fikcionalne naravi“ (Duda, 1998, 140), dok

jenaslovljenik „kategorija kojom se pokušava razmotriti komunikacijska usmjerenost

putopisa, odnosno odgovoriti na pitanje kome se putopis piše i zašto, prepoznaju li se u tekstu

tragovi konkretnoga pošiljatelja i primatelja, osjećaju li se zbog toga signali moguće

prilagodbe diskurza ili općenito njegove žanrovske ontaminacije. Žanrovski kontaminiranim

smatramo onaj putopisni diskurz koji se pojavljuje u nekom drugom nefikcionalnom

komunikacijskom obliku, ponajčešće kao feljton, privatno pismo, memoari ili dnevnik

putovanja, i pritom sadrži sve standardne putopisne elemente“ (Duda, 1998).

2.O AUTORU

Jasen Boko rodio se u Splitu 1961., diplomirao je Dramaturgiju i Svjetsku književnost u

Beogradu. Radio je u Hrvatskom narodnom kazalištu Split kao dramaturg, a od 1994. radi u

splitskom dnevniku Slobodna Dalmacija kao novinar komentator i kazališni kritičar, nakon

čega je 2008. dao otkaz i postao slobodan umjetnik. Više od deset dramskih i lutkarskih

tekstova za djecu igrano mu je u profesionalnim kazalištima Hrvatske, Slovenije i Bosne i

Hercegovine, među kojima se posebno izdvaja predstava Kako je Tonkica kupovala kruh

(Mala scena, Zagreb). Objavi je knjigu Kazališni sat i druga drama (1995.), Nova hrvatska

drama (2002.), te Tin – trideset godina putovanja (2005.), biografiju Tina Ujevića.

Predavač je kolegija Lutkarstvo i scenska kultura te Scenska kultura na Filozofskom fakultetu

u Splitu. Surađivao je i kao dramaturg na brojnim kazališnim projektima u Splitu, Zagrebu,

Virovitici i Mariboru I preveo više dramskih tekstova s engleskog jezika igranih u

profesionalnim kazalištima i dramskom programu Hrvatskog radija. Akademsku sezonu

1993./1994. Proveo je u New Yorku gdje je kao Fulbrightov stipendist sudjelovao u post

diplomskom programu dramskog pisanja i scenaristike na New York University-ju. U

razdoblju od 1999.-2001. Riječkog Međunarodnog festivala malih scena, a trenutno je

selektor sarajevskog Međunarodnog kazališnog festivala, te umjetnički suradnik festivala Ex

Ponto u Ljubljani i poljskog Gombrowicz festivala. Bio je selektor Marulićevih dana 2004., te

često gostuje na raznim svjetskim kazališnim festivalima i simpozijima.

6

Jasen Boko surađuje ili je surađivao u brojnim hrvatskim časopisima za kulturu (Vijenac,

Zarez, Kolo, Frakcija, Glumište, Kazalište, Republika) te slovenskim (Maska i Delo). Više

drama i adaptacija izvedeno mu je u Dramskom program Hrvatskog radija, a povremeni je

suradnik Hrvatske televizije i radija. Potpredsjednik je International Playwrights Foruma, te

član Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Hrvatskog novinarskog društva (www.mala-

scena.hr).

Uslijed prikupljanja novca za svoja velika putovanja ovaj (među ostalim) putopisac je radio u

rudnicima zlata u Australiji, u tvornici ribe na norveškom sjeveru, te je vrcao med i brao

maline u Quebecu. U njegove avanture se ubrajaju autostopiranje u Burmi, trekking na

Anapurini, kupanje u jezeru Titicaca, canyoing u Australiji i Iranu, alpinističke avanture i

putovanja po egzotičnim krajevima (Boko, 2009).

Autor se 2008. uputio stopama Marka Pola, na Put svile te se koristio isključivo lokalnim

prijevozom, a iz njegovog tromjesečnog putovanja s kineskim gradom Sjanom kao početnom

točkom putovanja je nastao upravo ovaj putopis (Boko, 2009)

NA PUTU SVILE: KAKO NAM JE LAGAO MARKO POLO

3.KINA

Autor je svoj put započeo dolaskom zrakoplovom u kineski grad Sjan 08. svibnja, 2008., a

već prvu noć svojeg putovanja proveo je u pustinji Gobi, u koju ga je doveo njegov Ujgurski

vodič od petnaest godina koji je na engleskom jeziku zna reći samo Coca-Cola, dok je upravo

to isto bilo jedino što je autor znao reći na ujgurskom jeziku.

Na samom početku putovanja autor je shvatio da će imati poteškoća u sporazumijevanju

jezicima, pa je prihvatio činjenicu da će se dobar dio puta s lokalnim stanovništvom morati

sporazumijevati mimikom, gestikulacijom i crtežima, premda nije neki vrsni slikar. Odmah se

susreo i s nesvakidašnjim lokalnim prijevozom koji je postao neizbježni dio ostatka njegovog

putovanja.

Na kineskom dijelu Puta svile autor je boravio u gradovima Sjanu, Landžou, Đjajujengu,

Dunhuangu, Turfanu, Aksi, Hotanu i Kašgaru.

7

3.1.SJAN SA ZNAČAJKAMA ZAPADA

Već pri dolasku u Sjan, autoru je bilo jasno da danas zapad Kine ima malo zajedničkih

značajki s vremenom kad je Marko Polo boravio na tim prostorima, te kako je globalizacija u

tom dijelu Azije ublažila razlike s Europom. Naime, u ovoj zemlji najbržeg rastućeg svjetskog

gospodarstva, veliki trgovački centri češće su viđeni nego male kineske trgovine. Nike, Coca-

Cola i razni ostali veliki brandovi su sveprisutni i u Sjanu, što nije nikakvo čudo budući da je

Kina dans ionako svjetski centar proizvodnje robnih marki, dok paradoksalno tome u

trgovinskim radnici zarađuju plaću koja često ne prelazi dolar dnevno, stoga moraju raditi

mjesecima da bi si kupili tu istu majicu koju su sami proizveli.

Da na ulicama nema reklama na kineskom pismu, te drugačijih lica, Sjan bi mogao proći pod

bilo koji veći grad zapadne hemisfere. Na ulicama je najzastupljenije prijevozno sredstvo

automobile, dok mladi Kinezi i Kineskinje vidljivo prate zapadnu modu uz poneki drugačiji

detalj poput frizura, po kojima se vidi da je među mladima gel zastupljeniji čak i od Maove

crvene knjižice.

Sjan je bez obzira na osam milijuna stanovnika i dalje odiše duhom ugodnog grada gdje je

svoj mali čarobni kutak pronašla i muslimanska četvrt. U Sjanu se ljudi još uvijek druže pred

kućama gdje ljudi igraju šah i razgovaraju o svakodnevnim temama poput cijene riže.

U Sjanu je najlokalnije sredstvo prijevoza vozilo s dvanaest kotača slično autobusu. Idealan

smještaj za pravog putnika ovdje je hostel koji odiše lokalnom kulturom, za razliku od

urbanih hotela. Tu su utočište pronalaze mladi putnici, ali i pokoji umirovljeni Amerikanac

koji boravi u Kini zbog povoljnijeg životnog standard i odnosa punog poštovanja mladih

prema starijim osobama. Svaki Kinez koji želi uspjeti u životu neizbjeno je član jedine Partije,

pa tako često i osoblje koje radi u uslužnim djelatnostima.

U Sjanu se nalazi i muzej u kojem su pohranjeni spektakularni vojnici od gline, nekadašnji

čuvari grobnice cara Quin Shi-ja, koji svjedoče o vremenu sedmog stoljeća kad je Sjan bio

prijestolnica dinastije Tang i svijeta. Zahvaljujući svili i razvijenoj trgovini, dvomilijunsko

stanovništvo tada su činili pripadnici mnogih rasa i kultura, od Japana do Perzije.

Unatoč svim dražima budističke kulture u Sjanu, Boko je najradije boravio u muslimanskoj

četvrti Sjana, gdje prevladava u potpunosti drugačiji mentalni sklop, mnogo bliži europskom,

za razliku od kineskog, a i Landžou u koji se uputio po odlasku iz Sjana.

8

3.2. LANDŽOU I ĐJAJUENG

Europski pamuk i kineska svila svjedoče o dubokom međusobnom nepoznavanju dviju

civilizacija: Rimljani su, zaključujući iz vlastitog iskustva pamuka, bili uvjereni da svila raste

na drvetu o čemu su pisali Plinije i Vergilije. Kinezi su pak, prosuđujući po svili, mislili da se

pamuk dobiva od životinja.

Put iz Sjana na Divlji zapad, noćnim vlakom odveo je Boku u Landžou. Za razliku od njemu

dosad poznatih azijskih vlakova u Indiji, pozitivno je šokiran standardom spavaćih kupea.

Osim što su klimatizirani, vagoni su sterilni i čisto održavani, ništa što bi podsjećalo na

azijsku anarhiju na šinama.

Kinezi su druževljubiv narod znatiželjan prema strancima, ali jedino što ih sputava u

komunikaciji je jezik. Naime šok je naići na nekog tko engleski jezik priča tečno, jer kao jezik

imperijalizma nije popularan u školama, ali globalizacija i perspektive koje poznavanje jezika

otvara, potaknuli su interes kod mladih. S ulaskom u zapadniju kinesku provinciju i Landžou,

engleski je koristan koliko i hrvatski, dakle neupotrebljiv.

Landžou je jedan od brojnih milijunskih kineskih gradova devastiranih prebrzim industrijskim

razvojem. Poznat kao jedan od najzagađenijih gradova svijeta, spade u gradove koje

zaboravite čim ih vidite i zadnje je mjesto gdje biste željeli stati. Međutim u blizini Landžoua

nalazi se Bingling Si, jedno od rijetkih budističkih svetišta nedotaknutih rukom kulturne

revolucije.

Tu se nalaze oslikane pećine ispunjene reznim umjetninama, knjigama, i vrijednim

predmetima koje su vjernici zavjetno ostavljali stoljećima. Za razliku od nekada pećine u

klisuri su danas dobro čuvane, jer su uslijed pljački europljana opustošene, dok su vrijednosti

završile kod privatnih kolekcionara i u poznatim europskim muzejima poput berlinskog

Dhalema.

Na samom rubu Kine smjestio se gradić od 130 tisuća stanovnika Djajujeng, koji su u doba

kad je Put svile bio prepun karavana zvali ustima Kine jer se nalazio na samom ulazu u prolaz

Gansu koji se zvao grlom Kine. Taj gradić je bio krajnja točka kineskog Carstva, nakon kojeg

više nije bilo potrebe za osvajanjem, jer se nakon njega ionako nalazilo ništa.

9

3.3.KROZ PUSTINJE GOBI I TAKLAMAKAN

Iza monumentalnih Zapadnih vrata pokraj Djajuenga počinjala je pustinja Gobi, nepoznata

barbarska zemlja oko koje su se rojili mitovi i iz koje je dolazila samo nevolja. Od rizične

trgovine kao i uvijek u ljudskoj povijesti, dobro se živjelo.

Oni koji bi robu doveli do krajnjeg cilja, oaza oko Taklamakana, novac bi tamo uložili u nešto

drugo, traženo u bogatoj Kini, pod uvjetom da se vrate živi i neopljačkani u Djajueng,

postajali su bogati ljudi. Nikad karavana nije putovala od Sjana do Rima, pokrivale su se

manje relacije, preprodavalo se i trampilo, pa je svila prošavši na Putu kroz bezbroj

posredničkih ruku, na Mediteranu postajala dragocjenost.

Kako niz autobusa izbaciti četrdeset sjedala i ubaciti isto toliko ležajeva, to znaju samo

Kinezi, a saznao je i Boko putujući do gradova na rubu pustinja.

Za pustinju Gobi, kao ni za Taklamakan, nisu nikad imali lijepe riječi. Studen, žega, žeđa,

divlje zvijeri, pješčane oluje i razbojnici činili su ovaj dio svijeta omraženim, i da nije bilo

obećanja bogatstva koje ih je čekalo prođu li sa svojim dragocjenim karavanama svile kroz taj

negostoljubivi krajolik, nitko pametan ovdje ne bi ni zalazio.

U pustinji Gobi se jasno dalo naslutiti da nije baš sve tako kako je Marko Polo tvrdio; iznimno

duge noći, s malo sna, duhovi koji zazivaju čovjekovo ime dok ga ne izlude toliko da se

izgubi i umre, te mitske divlje , zvijeri veličine slona. Od divljih zvijeri tu se našlo par

guštera, malo komaraca nekoliko žohara, bezopasnijih od onih kućnih.

U Pustinji Taklamakan i po njezinim rubovima nekoć su postojali veliki gradovi od kojih nije

ostalo ni traga, snažna kulturna i religiozna središta, danas zatrpana pijeskom, koja još žive

samo u lokalnim legendama.

3.4.DUNHUANG, TURFAN, KHOTAN I KAŠGAR

Dunhuang, pećine slične onima u Bingling Siju, najspektakularnije su i najopljačkanije mjesto

stare budističke kulture koja je cvala na svilenoj cesti,potpuno nepoznata do samog početka

dvadesetog stoljeća kad je započeo otvoreni lov na dragocjenosti diktiran iz zapadnih središta,

a predvođen serijom arheologa avanturista. Svrha ovih pećina je, poput ostalih, bila umilostiti

bogove na putu karavana.

10

U pokrajini Sinđjangu smjestio se Ujgurski grad Turfan, koji se nalazi na 156 metara ispod

razine mora i nakon Mrtvog mora najniže je mjesto na Zemlji. Turfan je također poznat po

tome što je najudaljenije mjesto na svijetu od bilokojeg mora. Najviša izmjerena temperatura

u Turfanu je 49,6 stupnjeva Celzijusa, a poznati specijalitet ovog kraja je kruh pečen na

suncu. Ovaj grad je poznat i po karezu jedinstvenom gravitacijskom sustavu navodnjavanja,

zahvaljujući kojem imaju vino koje je prava poslastica.

Khotan je tipičan grad kineskog zapada, čiji glavni gradski trg, po uzoru na glavni pekinški,

krasi statua cara Maoa koji se ljubazno rukuje s Ujgurom. Mao Ce Tung davna je uspomena

koja među mlađim naraštajima živi jedino na novčanicama i u školskim pričama.

Paradoksalno, komunizam je ovdje preživio jer je poništio komunizam i uputio se u

gospodarsku logiku kapitalizma. Jedino što se nije promijenilo je ikonografija komunizma, u

potpunosti neprilagođena novim uvjetima. Komunizam danas kao da živi samo na plakatima

Maovim statuama i to najviše u ovom dijelu zemlje.

Kašgar je grad u kojem su se dva milenija miješali srednjoazijski narodi, nekoć je bio središte

trgovine, a danas za razliku od prijašnjih gradova živi u duhu turizma. Tu je također i veći

stupanj liberalizacije, koliko je to u komunizmu moguće, pa se sve rjeđe viđa lik Maoa, osim

na ponekom plakatu. Kašgar je poznat po svom sajmu na kojem se prodaje ponešto za svakog,

od tekstila do magarca. Najobičnije pečenjarnice kebaba u Kašgaru ističu ručno ispisane

natpise fast-food, ali ako je hrana brza život je tu dostojanstveno spor, vremena za čaj s

prijateljem ili pozdrav neznancu Selam alejkum uvijek će se naći.

Teška srca Boko se oprostio od Kašgara i Kine i krenuo na jug još jednim spavaćim

autobusom, prema sjevernom Pakistanu preciznije gradu Sostu.

4.PAKISTAN

Spuštanjem s Kunjeraba, stada jakova i deva zamjenjuju život koji se ne da ukrotiti, niti s ove

strane ima mogućnosti za život ljudi, pa čak ni pastire. Mrmoti, poneki orao i divokoze

golemih rogova bježe kad zamijete autobus koji im se približava.

Već pri prelasku granice između Kine i Pakistana te susreta s carinicima postaje jasno kako u

ovoj zemlji mito nije stran pojam, te kako je u Pakistanu sve stvar dogovora. Dolaskom u

11

Pakistan uštogljene i ispeglane Kineze zamjenjuju pakistanska nasmijana lica, sve poprilično

liči nekoj zabavnoj anarhiji.

Krećući se Sostom, koji se sastoji od desetak sklepanih kućica, vidi se da je jedina svrha

egzistencije nekakav biznis: prodati graničnim švercerima obrok ili prijevoz za nastavak puta.

Sve zajedno odličan je uvod u kaotični Indijski podkontinet, mjesto koje volite ili ne

podnosite. Mnogi zapadnjaci iritirani potpunim neredom, vrlo brzo bježe iz Pakistana glavom

bez obzira, dok se oni koji uspiju ući u mentalitet i sustav, zaljube u ljude i zemlju i stalno im

se vraćaju.

4.1.DOLINA HUNZE

U dolini Hunze, utopijskog krajolika, vlada duh Islama. Gotovo je nemoguće vidjeti

neprekrivenu ženu, bez marame, osim ako nije iz Japana, a zlatno pravilo je ono kako žena

nije za mudraca, nego za madraca.

Kad na ulici sretnete ženu u pratnji supruga, nećete među njima vidjeti nikakvih dodira,

nježnosti ili bliskog razgovora. Nikakva se intimnost između osoba suprotnog spola ne

pokazuje u javnosti. Taj surovi svijet muškaraca, međutim, u muškoj komunikaciji sasvim je

drugačiji, pažljiv i nježan, pun sitnih dodira i intimnosti. Nježan dodir brade starijoj osobi,

mekano stavljanje ruke na srce prijatelju, hodanje ruku pod ruku ili s rukom u ruci, nježni

zagrljaji i poljupci u neobrijane obraze, meko rukovanje, sve to odudara od osnovnih pravila

muškosti u zapadnom svijetu.

Rijetki stranci koji se ovdje vide nisu turisti nego putnici koji vole zaći tamo gdje ništa nije

organizirano i gdje se rijetko ide, u srce doline natkrivene najvišim planinskim lancima. Od

doline Hunze Svilena cesta vodi do Peshawara, te preko prijevoja Khyber dolazi do doline

Kalaša, na granici s Afganistanom.

4.2.U KALAŠU

Slobodna žena na sjeveru Pakistana čisti je oksimoron, taj pridjev s tom imenicom ne postoji

u jezičnoj kombinaciji. Osim u Kalašu čini se.

12

U odnosu na ostatak Pakistana Boki su Kalaši izgledali kao s drugog planeta, jer su pretežito

plavooki.

U pokrajini Kalaš ljudi nemaju jednog Boga, štuju planine, prirodu, nekakve čudne i

nepoznate bogove, premda sve više Kalaša prelazi na Islam, a rijetki i Kršćanstvo.

Kalaši žive u skladu s prirodom, a njihovi festivali su vezani uz kretanje sunca, nemaju

prezimena, a jezik im ne poznaje imena dana u tjednu ili mjeseca. Žive od poljodjelstva i

stočarstva i ne pokazuju nikakvu želju za postignućima suvremene tehničke civilizacije. U

Rumburu nema telefona, mobitelskog signala ni televizije, ne slušaju čak ni radio, a struju tek

nekoliko godina dobivaju iz male turbine na rijeci.

U cijelom Pakistanu alkohol je zabranjen, izuzevši dolinu Kalaša, stoga se Kalaši mogu

pohvaliti proizvodnjom vina za vlastitu potrebu od grožđa koje sami uzgajaju.

Iako cijene svoju izolaciju stanovnici su veoma srdačni i vole turiste koju su rijetki, stoga se

autor knjige mogao pohvaliti kako je bio petnaesti posjetitelj u Rumburu te godine. Zbog

izuzetnog gostoprimstva autor se teška srca oprostio od Kalaša i uputio se prema Iranu.

5.IRAN

Kako bi spriječili otmice turista iranske su vlasti uvele obaveznu policijsku pratnju za strance

u nekoliko stotina kilometara pogranične zone. Pri ulasku u pograničnu zonu autor je dobio

svoju pratnju u vidu policajca koji je preuzeo njegovu putovnicu i uputio ga u taksi kojim ga

je vodio do autobusne postaje.

Put je vodio kroz pustinju i jedini oblik života osim uniformiranih službenika su bile divlje

deve, jer su vjerojatno jedine bile u stanju proći između svih bodljikavih žica i iskopanih

rovova. U Zehedanu je tek nastao pravi cirkus jer je Boko do autobusnog kolodvora

promijenio čak pet policijskih vozila i susreo se s Nijemcem koji je prošao isti postupak.

Nakon što je napokon stigao do autobusa, kupio je kartu za Kerman i tu ga je policijska

pratnja napokon napustila, jer je putovao ka sigurnoj zoni Irana.

Nakon svih pakistanskih tehnološki zaostalih prijevoznih sredstava Boko je napokon mogao

uživati u udobnom, klimatiziranom, mercedesovom klimatiziranom autobusu, ali ne zadugo.

13

Kako ne bi zaboravio da se nalazi u Aziji, autobusu je pukla guma i susreo se s novim valom

vojne policije, koja je sumnjala u njegov motiv dolaska u Iran iz Pakistana.

Budući da se ispostavila neispravnost njegove vize, otkrio je kako je njegov ljubazni suputnik

ustvari policajac u civilu koji će ga pratiti do zapada, uz uvjet sutrašnjeg napuštanja Kermana.

Poput prethodnih i ovdje je hotel građen po uzoru na karavansaraje, oko dvorišta su velike

sobe sa 5-6 kreveta, a živi se na dvorištu. U hotelu je bilo mnogo žena i djece, afganistanskih

izbjeglica.

Sam grad je nezanimljiv, ali u odnosu na Pakistan je čist i bez sveprisutne anarhije, a na

ulicama se može zateći mnogo žena, premda je Iran nominalno više islamska republika nego

Pakistan.

Ovdje je marama modni detalj, te više otkriva nego skriva, žene se šminkaju i koriste parfem,

muškarcima je moguće stupiti u komunikaciju s njima i često rade na javnim mjestima, u

internet kafićima ili turističkim agencijama. Osjeća se sasvim drugi kulturni krug, prepun

ljubaznosti, bliži Mediteranu u odnosu na Istok.

Iranci unatoč službenoj propagandi ne mrze Amerikance, Coca-Cola je sveprisutna, ali i ostali

američki proizvodi i modni detalji poput jeansa, koji nose muškarci i žene, nisu nepoznati.

Sluša se i rap glazba.

Boko busom dalje putuje u Shiraz, gdje se već putem, uz blagu policijsku kontrolu osjeti

napuštanje neugodnih dijelova zemlje. Bitno je drugačiji u odnosu na prethodno iskustvo

Irana.

5.1.NA IRANSKOM PRAGU I SAGU

Shiraz je poznat po istoimenoj, autentičnoj sorti grožđa. Još u srednjem vijeku u Shirazu su

boravili trgovci s raznih strana svijeta kako bi izvozili čuveno vino Shiraz.

Danas se izvozi samo grožđe - alkohol u Iranu je zabranjen, ali i bez vina je zadržao svoju

svoju auru grada znanja i središnjeg mjesta perzijske kulture. U suvremenom Iranu je poznat

kao sinonim za poeziju, slavuje, ruže i obrazovanje.

14

Odlazak u Perzepolis, jednu od najznačajnijih prijestolnica Staroga svijeta naveo je Boku na

razmišljanje o tome kako nije samo Grčka kao vodeća europska kolijevka civilizacije bila na

vrhuncu kulturnih dostignuća u petom i šestom stoljeću prije nove ere, već je to bila i Perzija,

unatoč tome što je u Europi uvriježeno mišljenje kako su Perzijanci bili samo barbari s Istoka.

I u Perzepolisu su zamjetljivi tragovi Puta svile na reljefima koji prikazuju razne kraljeve (od

Afrike do Kine) koji su se prije dva i po milenija došli pokloniti perzijskim vladarima.

Vidljivo je da mnogi od njih nose darove, a neki i najdragocjeniji material tog vremena –

svilu, koja u to vrijeme još nije došla do Europe, ali jest do Perzije.

U Iranu je lako biti milijunaš, za nešto više od sto dolara razmjenom se dobije više od milijun

riala. Dok u Kini i Pakistanu poteškoće zadaju različite vremenske zone, u Iranu se s

poteškoćom mogu razlikovati novčanice, a za jednog Hrvata nije jednostavno ni odrediti

vrijednost cijene u kunama. Sve novčanice izgledaju isto s likom Homeinija, a razlikuju se

jedino po broju ništica.

Sljedeće odredište Bokinog putovanja je Esfahan, za kojeg se tvrdi da je polovica svijeta.

Esfahan je biser islamske arhitekture i perzijski ponos, grad čudesnih džamija, palača, muzeja,

parkova i ljudi. Na Imamovom trgu, okruženim arhitektonskim čudima lako je upustiti se u

razgovor sa susretljivim domaćinima.

U Esfahanu svaki ugao vrvi remek-djelima u vidu iranskih sagova, koji postaju manje

zanimljivi uslijed nasrtanja nametljivih trgovaca. Još manje zanimljivim ih čini činjenica

vezana za sagove, koja izlaže tužnu istinu prema kojoj su njihovi tvorci djeca mlađa od

dvanaest godina.

Zadnja postaja iranske avanture je grad Yazd o kojem je pisao i Marko Polo, a iz kojeg će se

Boko uputiti autobusom u Tursku.

6.TURSKA

Za razliku od zemalja središnje Azije gdje lokalni prijevozi samo mijenjaju ime, ali rijetko i

kvalitetu, dolmuš – kombi s funkcijom minibusa, koji kad se napuni putnicima vozi od turske

granice do Dogubayazita, zapravo je vrlo kvalitetan. U Dogubayazitu se pri dolasku može

doživijeti novi kulturni šok: ne samo da se žene slobodno šeću ulicom nego za njima vijore

15

kratke haljine i kosa nepokrivena maramom, a neke čak imaju i piercing u nosu. Ovim

ulicama iz iranske perspective hodaju sami šejtani.

Vrlo je iznenađujuće to što se u ovoj turskoj provinciji ne može naručiti turska kava već samo

Nescafe s aromom vanilije ili čokolade, frappe, icecoffe, cappuccino ili nešto slično. Zato je

moguće umjesto Coca-Cole dobiti Turka-Colu.

Ovdje na istoku Turske najbolje su vidljiva dva lica zemlje razapete između tradicionalnih

vrijednosti nekadašnje jake osmanske kulture i globalizacije koja nudi zamamnu viziju zemlje

u Europskoj uniji. Baš kao i na zapadu Kine ovdje se minice vide podjednako često kao i

marame na glavama, a zov s minareta miješa se s reklamnim sloganima multinacionalnih

kompanija. Džamije se bore za naklonost Turaka sa šoping centrima, bazar je preimenovan u

Pazar, na svakom uglu prodaje se burek, pilići i ćevapi, gotovo kao i Hrvatskoj.

Na području koje spaja Iran i Tursku nisu najbrojniji ni Turci ni Iranci već Kurdi, još jedan

od nesretnih naroda sličnih Ujgurima, koje su razna geostrateška preslaganja za nekim

pregovaračkim stolom ostavila bez države.

Putujući dalje dolmušem Boko dolazi do jezera Van i istoimenog grada koji je sasvim

moderan, te nakon Sjana nakon dugo vremena nailazi na grad sličan gradovima kakve poznaje

Europa. Tu se u trgovinama ponovno može vidjeti pivo i alkohol u drugim oblicima, ali

konzumacija istog na javnim mjestima i dalje nije dozvoljena.

Turci su veliki nacionalisti, ponosni na svoju zemlju i njezina postignuća, stoga se jako teško

slažu sa suprotnim mišljenjima ili bilo kakvom kritikom. Osmansko carstvo vide kao

genijalno djelo i ne razumiju zašto Europa, čije su jugoistočne krajeve sve do Beča, stoljećima

kultivirali, to ne shvaća.

Iduća destinacija bila je Istanbul i od trenutka kada je sjeo u autobus autor je bio vrlo uzbuđen

jer je osjećao da je sve bliže Mediteranu i moru. Putem je promatrao Tatvan, grad smješten

pod vulkanom čija je erupcija stvorila jezero, te planinski lanac koji zatvara jezero nakon

kojeg je započelo lagano spuštanje prema moru.

Grad Batman je idealno mjesto za odmoriti u smještaju na kakav je prosječan Europljanin,

riječ je o hotelu koji prvi od početka putovanja ima wireless, tuš s toplom vodom, s čistim

plahtama po kojim ne plaze nikakve bube, niti nešto veće životinje. S druge strane što je

zapad bliže, to su cijene više.

16

6.1.SVUGDJE JE LIJEPO, ALI DOM JE NA MEDITERANU

Dvjestotinjak kilometara dalje nalazi se grad Iskenderon koji je konačno Mediteranski, odiše

plavetnilom, čempresima, maslinama i lozom. Prvi idući grad kroz koji autobus prolazi je

Antakyja u kojoj je bila smještena antička rimska luka Antiohija.

U Antiohiji su završavale karavane s dragocjenostima s Istoka gdje su ih čekali brodovi kako

bi svilu prenijeli razdraganim rimskim ženama. Antiohija je, međutim, još značajnija kao

kolijevka kršćanstva. Početkom nove ere grad je uz Konstantinopol i Aleksandriju bio

najvažnije središte Istočnoga Rimskog Carstva. Grad koji je bio leglo dekadencije, nekoliko

stoljeća kasnije postati će kolijevka kršćanstva, njegovo središte i mjesto izvoza nove religije

na sve strane. Religije koje će prekinuti rimsku dekadenciju i započeti jedan novi iznimno

važan ciklus u europskoj kulturnoj povijesti.

U autobusu za Kapadociju u potpunost se osjećalo kako Azija nestaje, gasi se i prepušta

mjesto globaliziranom svijetu. Dobro poznata Europa u samo nekoliko sati postala je

dominantnom silom. Nestaje i prljavština, nema ljudi koji čuče ili spavaju po podu i sve više

liči Frankfurtu nego li bilo kojem azijskom gradu. Nestaje i skromna Azija, divlja od

intenzivnih mirisa, okusa i boja, koja napada sva čula i nudi svaki dan novo, sasvim drugačije

iskustvo.

Kapadocija puna svojih kamenih gradova, katedrala i kanjona, jedno je od mističnijih mjesta.

Srećom, sve masovniji turizam ju je poštedio banalizacije, te još nije pretvorena u Disneyland

masovnog turizma.

Za razliku od Kapadocije, Istanbul je na neki način pretvoren u zabavni park za turiste, a

masovni turizam je ostavio traga i oduzeo mu nepredvidivost. Istanbul predstavlja tu novu

Tursku koja je spremna za Europsku Uniju, vikendom su kavane pune žive rock glazbe, jazz-a

i funk-a, a stanovnici uživaju u opuštanju nakon teškog tjedna. Predstavlja Tursku koja je

tolerantna i otvorena prema svojoj tradiciji, ali i europskim vrijednostima, ne nužno onima

koje nude podivljali kapital i neoliberalizam.

Neobično je to što Marko Polo ni riječju ne spominje Istanbul, premda je kroz njega morao

proći ako je zaista putovao Crnim morem, kako tvrdi. Unatoč Marku, Istanbul je bio

neizbježna postaja, a otprilike tamo je i završilo Bokino veliko putovanje., premda su ga od

Splita dijelile još tisuće kilometara.

17

Autor se kući uputio vlakom koji ga je preko Bugarske odveo do Srbije, preciznije Beograda,

odakle se uputio autobusom do Zagreba, a zatim i Splita gdje je njegovo tromjesečno

putovanje na Putu svile, nažalost i završilo, uz skrivenu želju da se Azija kakvu ju je on

upoznao nikad ne promjeni i zauvijek zadrži svoj mistični šarm.

18

7.ZAKLJUČAK

Motivaciju za putovanje koje je pratilo stope slavnog Marka Pola autor ovog putopisa

pronašao je intrigi koju je kod njega izazvalo čitanje moreplovčevog putopisa, u kojem je

prepričavao vlastite doživljaje s Puta svile. No, pri samom početku putovanja noćenje u

pustinji ga je navelo na sumnju u potpunu istinitost Polovih svjedočanstava o ovim dalekim i

mističnim krajevima, stoga je autor zanemarivši pročitano krenuo spontano upoznavati ove

krajeve iz prve ruke.

Put svile bio je jedan od poznatijih trgovačkih putova kojima su se razmjenjivale tekovine

između Istoka i Zapada, od kojih je najpoznatija svila.

Put svile ustvari je karavanska staza. Kretao je iz Sjana, slijedio je Kineski zid prema

sjeverozapadu, prolazio je rubom pustinje Taklamakan, penjao se uz planine Palmira, prolazio

preko Afganistana i odlazio na Levant, otkuda se brodovima išlo preko Mediterana.

Ta drevna trgovačka ruta povezivala je Kinu sa Zapadom, njome su između dviju velikih

civilizacija - Rima i Kine, putovala dobra i ideje. Sve značajne religije nastale su na tom

potezu, tu su se rađale i umirale velike civilizacije, a upravo je ta ruta omogućila putovanje i

razmjenu svih ovih doživljaja, iskustava, religija i kultura, što joj daje znatno veće značenje

od obične trgovačke poveznice.

Bokin Put svile bio je nešto drugačiji zbog okolnosti u kojima npr. nije mogao dobiti vizu za

Afganistan, zbog ratnog stanja koje je bilo prije osam godina aktualno u toj državi.

Zrakoplovom je stigao u kineski grad Sjan sa značajkama Zapada gdje je njegovo putovanje

počelo noćenjem u pustinji Gobi u koju je stigao devom. Dalje je krenuo u Landžou

autobusom, te preko pustinje Taklamakan u Djajueng, Dunhuang, Turfan, Aksa, Khotan,

Kašgar. U Pakistanu je posjetio Hunzu, Gilgit, Peshawar, Quettu na granici s Afganistanom,

od koje je dalje krenuo u pokrajinu Kalaš iz koje je otišao u Iran, gdje je bio u Kermanu,

Shirazu, Kashanu, Yazdu, prošao je kroz Teheran, Astaru, Tabriz i odakle je stigao u Tursku.

U Turskoj je posjetio gradove Van, Batman, Antakyu i Istanbul, gdje je vlakom preko

bugarske Sofije stigao u glavni grad Srbije, Beograd. Iz Beograde se uputio autobusom u

Zagreb, a iz Zagreba u Split, gdje je njegovo tromjesečno putovanje završilo.

Zapravo cijeli Bokin Put svile, još od Sjana, bio je svojevrsni prolazak kroz najsnažnija

kulturna područja čovječanstva, kroz srce kulturnog života velikih civilizacija; jedni su

stimulirali druge, motivirali se međusobno, prožimali su se utjecaji i stvarale simbioze. Ništa

19

nije bilo stvoreno, a da nije bilo pod utjecajem neke druge kulture, iz čega bi se moglo

zaključiti da je tržište roba kako danas, tako i u prošlosti međusobno utjecalo na države u

kojima se roba razmjenjivala, te je trgovina utjecala i na kulturni aspekt društva koja su se

susretala u razmjeni dobara.

20

LITERATURA

Knjige:

1.Duda, Dean, Priča i putovanje, Hrvatski romantičarski putopis kao književni žanr, Matica

hrvatska, Zagreb, 1998.

2.Boko, Jasen, Na putu svile: Kako nam je lagao Marko Polo, Profil multimedija, Zagreb,

2009.

Internet izvor:

1.Leksikografski Zavod Miroslav Krleža

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=51177

2.Kazalište Mala scena

http://www.mala-scena.hr/home/biografije/j/jasen-boko.aspx

21