Obrazovni sistemi u savremenom društvu

Obrazovne institucije i razina obrazovanja stanovništva ne utiču samo na stvaranje ljudskog kapitala nego i jačanje društveno korisnih i slabljenje disfunkcionalnih oblika društvenog kapitala. Obrazovni sistemi bi trebali omogućavati i postizati da pojedinci imaju lakši pristup informacijama, veću brigu o vlastitom životu ,aktivnije sudjelovanje u društvenom životu, da posjeduje u sebi demokratsko ponašanje građana, i ostvaruje svoja prava u društvu. Da li obrazovni sistemi odražavaju potrebe društva, da li su sistemi pravilno konstruisani da bi svakog pojedinca napravili osposobljenim pojedincem. Prag minimalnih sposobnosti uključuje raspolaganje određenim opsegom znanja bez kojeg je teško opstati na tržištu rada. Pod tim se obično misli na minimum poznavanja rada na računaru te minimum znanja stranih jezika, ali treba ga osposobit i da je otvoren za saradnju, timski rad, usluživanje korisnika, spremnost na učenje i motivaciju.Zašto dopustit da nam konkurentnost tržištu znanja, i ostvarivanje kapitala kreira i diktira živote. Zar htjenje ka ostvarivanju takvih ciljeva ne utiče na sistem unutra, i da oni mali pojedinci snose posljedice tih ciljeva. Htjeti što veću radnu snagu i kompetentne pojedince , gubi se na kvalitetu na vrijednosti tih obrazovanih pojedinaca.Gdje je tu tzv. Vrijednost, u čemu se ona ogleda, šta je definira u savremenom društvu? Kapital naspram osnovnih stvari i osnovnih vrijednosti. Da li preko noći formirani univerziteti omogućavaju ikakve vrijednosti? Naravno da se tu znanje ne može sakupiti, pitanje je da li ga uopšte ima? Da bi to znanje sakupili trebamo biti oprezni u formiranju ciljeva i principa u obrazovnom sistemu. Šta zahtjeva tržište , koje ciljeve, ići ispravnim putevima, a ne prečicama.Kada konačno osposobimo takve pojedince , šta ako ne postoji sigurnost zapošljavanja. Zašto uopšte obrazovni sistem neke države mora biti sličan sistemima drugih država? Zašto ne bi smo imali unikatan sistem koji bi bio bolji i inovativniji od ostalih. Što će nam Bologna? Da bi ličili na ostale? Dajte nam pametan narod, a certifikat koji će imati neka bude samo nama svojstven, ili eto neka liči na Bolognu, na SAD, na Japan , Kinu ...Kako u formalnom obrazovanju imati ljude koji će pozitivno da konkurišu na tržištu znanja, to pozitivno podrazumjeva da ne zloupotrijebe položaj. Savremeni sistemi moraju da pojedinca osposobe da modernizuje i unaprijedi svačiju budućnost , da bude produktivan, a ne da postane pukim instrumentom svoje struke.

1

Kontraverze reformi obrazovanja

Ako neka zemlja u razvoju ima problem u nestašici znanja, ona ga uvozi, ona pronađe „mozgove“ i prisvaja ih. Hvala im, izgleda da drukčije ne bi naši obrazovani i pametni ljudi uspjeli dokazati se svijetu, naša država to ne omogućava. Uvijek imamo mogućnost izbora u pogledu ljudskog razvitka i obrazovanja. Tako bi barem trebalo da bude, ali kada je jedna opcija zatvorena onda i mnoge ostale ostaju kao nametnute i zatvaraju nam se mnoge druge opcije. Jedna vuče drugu. Ograničimo slobodu u izboru obrazovanja, u samom toku obrazovanja pojedinca, i time mu oduzimamo slobodu kreativnosti, socijalnu slobodu, uništavamo moguće potencijale, talente. Ti potencijali bi mogli mnogo pridonijeti razvoju te države.Radoznalost koja se javlja u djetinjstvu treba razvijati , sačuvati za cijeli život. Reforme bi trebale učiniti postojeće obrazovanje još boljim, a one baš imaju suprotan efekat. Zašto?Reformira se zbog ne dovoljnog učestvovanja žena u obrazovanju. Reformira se zbog prevelike nejednakosti, koja proizilazi što zbog socijalnih , religijskih... razloga. Zatim se reformira zbog problema finansiranja obrazovanja. Reformira se zbog tehnološkog napretka. Te zbog podupiranja porasta obrazovanih pojedinaca, razlog ne odustajanja od studija.Meni se čini da obrazovanje upravo pravi ovakve probleme te samim reformiranjem kreira nove probleme, i tako u krug.Zašto pokušavaju napraviti savršenu školu, utopijsku?Zašto moderniziranjem škola ubijaju tradiciju tj. produktivne tradicionalne procese usvajanja znanja.Reforme su izgubile svoj primarni cilj, a kako i ne bi kad uglavnom te reforme dolaze u pogrešno vrijeme, pogrešni ljudi ih sprovode, a često se i pogrešna djeca učestvuju u tom začaramo krugu reformi.

Škola kao institucija

2

Škola kao institucija bi trebala učiniti srednje obrazovanje obaveznim, te učiniti obrazovanje uopšte besplatnim. Neka baš svako ima mogućnost školovanja. Zamislite kada većina novca od poreza neke države išla za obrazovanje, i kada bi sva djeca išla u školu. Onda bi dovoljno obrazovanih ljudi ostajalo u našoj državi, a neki bi odlazili i širili svoja znanja ostatku svijeta. A mi se borimo sa postojećim školama, a uskoro nećemo imati ni koga učiti. Šta je sa natalitetom? Nisam protiv javnih i privatnih škola, nekoj djeci je potreban privatni učitelj koji će se samo njemu i malom broju pojedinaca posvetiti. Ali kod nas privatne škole sve manje liče na nešto dobro, pozitivno. Privatne škole su u službi bogatih ljudi , i djecu čine više indokriniranom odgoju nego nekim osnovnim moralnim vrijednostima. Izmijenjena je slika o školi, zar nije škola u službi djece, ne obratno. Valjda svi ti direktori su u službi pomaganja djeci, a sada je situacija totalno drugačija. Učenici su apsolutno podređeni učiteljima. Škola postoji jer je potrebna društvu, društvo je stvorilo. Kao učesnici u toj instituciji svi smo isti jer svi i prolazimo kroz ruke škole. Čemu onda te skale podjele i odstupanja, razdvajanja prekid prijateljskog odnosa škole i društva. Ako učenici i škola tim razdvajanjem dobijaju različite interese, onda je sasvim logično što studenti u Zagrebu u prosvjedovanju traže besplatna kontracepcijska sredstva, ili se vrši prodaja ispita, ili u najgorem slučaju kada učenici sebi oduzimaju život „ kao iz nepoznatih razloga“. Uvijek je bilo kriznih perioda za škole ali valja se izboriti za bolje sutra, i od tog limuna kojeg smo dobili valja napraviti limunadu.

Nejednakosti i obrazovanje

3

Razlike postoje , ali nejednakosti smo mi stvorili. Razlika postaje nejednakost. U socijalnom statusu nejednakosti ima mnogo i one su uglavnom nastale iz mnogo razloga. Ako je porodica sa niskim primanjima, a znanje je novac , i ono košta i to mnogo, te porodice imaju vrlo slabe šanse da daju dijete na dalje školovanje. I uz to roditelji imaju negativan stav i ne žele se potruditi da im se dijete školuje. Zatim nizak nivo obrazovanja roditelja, i time dolazi do nerazumijevanja roditelja u obrazovanju. Ako roditelj u sebi ne moze pojmit kako bi izgledalo da obrazuje dijete jer nije to nikad iskusilo. A većina roditelja tjera djecu da liče na njih tako da.Veliki poduprivač razlikama jeste i stav nastavnika na usmjeravanje i obilježavanja, i kada djeca koriste ograničene kodove jezika. Jednostavno dolazi do nesporazuma koji se ogledaju negativno po dijete. Ako škola i porodica učenika koji ide u tu školu imaju različite kulture, tu dolazi do malih razlika koje prave velike probleme. Uz to dodajmo i etničke razlike, gdje se stvara rasizam. Sve to jer su škole pravljene po istom kalupu, kao da će isti klonovi ići u njih . ona treba da zastupa sve razlike i da omogućuje učenicima adekvatnu nastavu svakom ponaosob. Ako je različita rasa, pa neka pripadnik te etničke klase bude učitelj. Ako je loš socijalni status u pitanju prvo mora se potruditi da se određenim sredstvima pomogne takvim učenicima. A nastavnik j e veliki posrednik u takvom procesu. Zašto nema razlika u mješovitim brakovima, kao oni kroz ljubav pobjeđuju sve probleme. A ljubav prema školi , prema poslu kojeg obavljamo. Od nesretnog nastavnika ne možemo očekivat sretnu djecu. Motiviranim učiteljima se djeca kreiraju u motiviranu djecu.

Obrazovanje i izazovi budućnosti

Svi živimo u velikom globalnom selu, samo što pojedinci umišljaju da su kraljevi itd. A jednostavno neoliberalno vrijeme nas tretira kao sirovine koje se u školama obrađuju i proizvode, te šalju na prodaju. Težimo ka

4

novim izumima i još većem tehnološkom napretku , a još vučemo stare repove prošlosti , sadašnjosti. Kapital igra glavnu ulogu, a učionice postaju tržnice i sve ide po principu kupi-prodaj. A ko na kraju profitira, pa kraljevi naravno. Kad se u domovini ne možemo slagati i razumjeti, zašto uopšte da očekujemo bolju situaciju na globalnim prostorima. Medijska izopačenost je postala svakodnevnica u školama, pa će nam i uvest sat gledanja TV –a, sat korištenja mobilnih telefona. A pametna djeca u Kini nam proizvode takve mobitele, i šalju ih nama , i naravno da postajemo nesposobni pojedinci. Mas mediji su nam iskrivili svijest pa djeca sad oplakuju imaginarne ličnosti, osobe koje nikad nisu vidjeli, dok se školski drugar možda ubija negdje u blizini. Tehnologija treba da napreduje, ali i mi s njom , ali ne u smislu gledanja već učestvovanja , aktiviranja pojedinca. Ne treba dozvoliti da nam proces globalizacije uništi osnovne vrijednosti koje trebamo sačuvati , na primjer duhovne vrijednosti. Takve vrijednosti imaju trajanje i kvalitet , postojanje. Zašto ih odbacujemo u obrazovanju?Nema beskorisnog znanja, treba nam ono, da bi se formirali u osobu intelektualca koji će imati originalne ideje dobro obrazovanje i spremnost, hrabrost da se suoči sa problemima današnjice, sa problemima budućnosti.

5