safet hadrović vrbički - bolest trava zavičajnih

8/19/2019 Safet Hadrović Vrbički - Bolest Trava Zavičajnih

1/130


2/130

Safet Hadrović VrbičkiBOLEST TRAVA ZAVIČAJNIH


3/130

Biblioteka Savremena poezijaMontenegro, 2015

Safet Hadrović VrbičkiBOLEST TRAVA ZAVIČAJNIHOdabrane pjesme

Izdavač:Centar za kulturu- Bihor, Petnjica

Urednik:Mirsad Rastoder

Izbor pjesama i pogovor:Prof.dr Zorica Radulović

Recenzent:Balša Brković

Tehnički urednik:Haris Adrović

Dizajn i prelom:Petar Vujović

Koordinator:

Dino Račić

Štampa:DPC, Podgorica

Tiraž:500

Objavljivanje knjige podržao je Fond za zaštitu i

ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori

Safet Hadrović Vrbički

BOLEST

TRAVA

ZAVIČAJNIHOdabrane pjesme


4/130


5/130

9


NE RECI NIKOM


6/130

11


O T V O R I D U Š U

Otvori dušu, riznicu, oslobodi riječiVrijeme je tešku ćutnju da izliječiš

Prazninom se golom samo ala hraniAko sam ne možeš, ko će da te brani?

Vidiš li kako se jutro podrugljivo ceriDan je uveliko, puštaj svoje zvjeri

Neka krenu poljem, brijegom, drumomMeđu rod svoj – zvjeri: vodom, šumom

Da same nauče živjeti na izvoruPrepuštene kletvi, psovki i lovoru

Vratiće se k tebi, podivljale, straneSnagom tvojom; s nova ojačane

Ti sačekaj dan – dva, da se sve utišaNegdje iz prikrajka, k’o lovac na nišan.


7/130

12 13

Bolest trava zavičajnih Safet Hadrović Vrbički

V E Z I LJ E

1.Vezak vezle tri moje sestre, tri veziljeZlatnim koncem izvezle na platnu smilje

Prva izvezla tananim koncem šumu

Široki drum, mene i brata na drumu

Visoko na nebu izvezla Žar-pticuBrežuljke, livade, rijeke; dragu Vrbicu

Iza brežuljka sunce kako pitomo sijaPšenicu koju smo orali brat Latif i ja

Kad smo se igrali ralom, kad nam je bilaZemlja bliska - kao majka što nas je dojila

Kad smo nas dvojica svitali u zarankeOrući katuništa, kleča i proplanke

2.

Druga izvezla pšenicu, zrelu, zlatnorunuNad poljem goluba, sa klasom u kljunu

Žetelice mlade kako žito žanjuPod zlatastim julskim suncem u svitanju

Grlicu nad poljem što guče dok letiMene i brata kako skupljamo zlatne ruk-oveti

Pa ih vežemo u breme, slažemo u stoguI taj krasni rod; seljački pripisujemo Bogu

A žetelice pjevaju o cvijetu koji cvjetaZa jedno od njih; tamo na kraj svijeta


8/130

14 15


3.

Treća izvezla klasje kako u snu klecaObavijeno zlatnom koprenom mjeseca

Klasje što će sjutra gumnom rasturitiNaš nemirni putalj na svojoj kopiti

Brat će bičem tjerat konja; a ja muUz pjesmu pomoći da rastavi slamu

Potom ćemo skupa do zvjezdanog nebaRastavljati plevu od nasušnog hljeba

Ljubićemo zatim; zrno, konja – k’o paganiSlaviti: nebo, kišu, sunce – mi seljani!

RAZLOG ZA MOJU PJESMU

Mnogi se čudeZašto te u pjesmama svojimPominjem čestoZavičaju!

Niti mora imašNiti maslinaNiti galebovaNiti rijeke velike imašKoja bi;Svijetom pronijela priču o tebi

Rijetko kad procvjetašI kratkoKratko sve to traje

Putevi su ti uskiI blatnjavi

Ograde nahereneČudno za putnika slučajnog

Istorija te nipočem vrijednomUpamtila nije

U svemu tome – JaSafet Hadrović VrbičkiNalazim razlog za svoju pjesmu.


9/130

16 17


PORTRET MAJKE

Njen pogledNiz polje odlutaoKonji ga na repovima rastrgli

Na njenom čelu pauk

Mrežu bora satkao

Sluh jojProbadaju zvonjavomZvona večernja

Tuga jojO ramenu okačilaMrtvo lišće jesenje

Na zidu njen likOna među zidovima čamuje.

UPORNOST

Prolazi dan, naizgled neosjetnoKao što prolaze mnogeSasvim obične stvari

Za sobom vuče moje noge

Moj kačketI mene

Ja koračam !Možda presporo za svoje godineAli uporno naprijedBez osvrtanja

Čuje se bat mojih korakaUlicom odzvanjaju

Sunce prema zenituJa prema svom cilju

UporedoNikakvog iščekivanjaJa za to vremena nemam !


10/130

18 19


NE RECI NIKOM Tebi, koja si poznavala moj život !

Ne reci nikomO mojoj tuzi ništaKaži: Srećan jePresrećan !

Ne reci o mojim noćima Dugim – predugim, što ih bolujemTi znaš: bol je moja i ničija

Ne reci da očajavamKad nekog očekujem – pa ga nema

Šta se to tiče svijeta ?

Nikom ni riječi Pjesmo !Kaži: Živjeli smo. I jesmo !Sve drugo ostavi meni !

PRED SEMAFOROM

Moraš sačekati zelenu svjetlostMoraš sačekati slobodan prolazDa bi na drugu stranu mogao da pređeš

Pritom:

Osvrćeš se oko sebeZavlačiš ruke u džepoveMahinalnoVadiš, pripaljuješ cigaretu

Nestrpljiv siNekuda žurišNegdje kasniš

Bi da opsuješDa iskališ na nekogSvoj bijesČekaš !

Nikako da se ukažeZelena svjetlostSlobodan prolazOna druga stranaNikako da se premosti rastojanje


11/130

20 21


UZ BLAGOSLOV BOLA

Labudovi naćasU snu mi na rameSletješe da bi ostaliUvijek uza me

U očima mi seUkaza bijelaPrekrasna slikaOhridskih anđela

Uz pjesmu sveciUpališe svijećeŠta ? Zar i meneVode na raspeće !?

J A T O

Ptice moje, drage ptice, nježne pticeKoliko samo plavetnila trebaZa jedan vaš letKoliko nježnosti za pjesmu zavičajnu.


12/130

22 23


DJETINJSTVO

PamtimLivada cvjetna pjevala jeHorom cvrčaka

Nestašni leptiri

Svojim šarenim krilimaIspisivali su ljubav

ProljećeProljeće moje zavičajnoHoćemo li se ikada ponoviti ?!

BOLEST TRAVA ZAVIČAJNIH

1.Gdje smo ovo sada, šta se to dešava ?I nas srce moje zavija mećava

Sada smo sami. Ni slučajnog druga

Dok odasvud steže zavičajna tuga

Iznenada se krikom javi noćna pticaGdje smo ovo sada; gdje nam je Vrbica ?

Zavičaj ko pjeva, mora bolovatiSve tajne bolesti: trava i paprati


13/130

24 25


2.Gdje ostaše dani, kud nas vode ljetaKo nam to otima radosti svijeta ?

Gdje je ona nježnost, djetinjstvo našeGdje nam one noći bezbrižne ostaše ?

Ko se to usudi da nam krade miloKo nam može reći šta se dogodilo ?

Zavičaj ko pjeva, mora bolovatiSve bolesti tajnih trava i paprati !

3.Zavičaj nije asvaltna ulicaOva hotelska soba nije Vrbica

Tu ničeg nema sem bjeline zidaZar ova samoća rane da nam vida ?

Gdje su brežuljci i polja zelenaŠta može cvjetati iz ovog kamena ?

Zavičaj ko pjeva; mora bolovatiSve tajne bolesti trava i paprati !


14/130

26 27


4.Kaži mi moje dobro srce, kažiGdje su ovdje polja zlatne raži ?

Gdje su Katuništa, zelene DužiceGdje da čujemo glas zavičajne ptice ?

Gdje su ta dobra djeca s kojom smo igraliZavičajne trešnje noću dok smo krali ?

Zavičaj ko pjeva; mora bolovatiSve bolesti zavičajnih trava i paprati !

5.Otvorim prozor. Grad mirno spavaKrišom ga oblači u bijelo mećava

Ulična svjetiljka treperi poput svijećeKažem; to se prosipa nebesko cvijeće

Negdje daleko u Crnoj Gori – Vrbica sanjaNe! To se rascvjetavaju ruke njenog granja

Zavičaj ko pjeva; mora, mora bolovatiSve bolesti zavičajnih trava i paprati !


15/130

28 29


TREBA IMATI NEKOG

1.Treba imati nekog, ko će da snivaZajedno s vama: ljubav, maj, proljećeTreba imati nekog, ko zna da skrivaSve vaše tajne; sva pisma, sve nesreće

Treba imati nekog, ko razumijeNe samo osmijeh, već i duge ćutnje tuguTreba imati nekog, ko će da vas skrijeDuboko u srcu, kao najljepše boje dugu

Treba imati nekog, ko zna da shvatiKako su noći teške, pune sjeteKada čovjeka ostavi: nada, čežnja, bog

Treba imati nekog, ko će da vas svratiU svoje naručje, tople ruke da spleteU vašu kosu. Treba, treba imati nekog.

2.Treba imati nekog, da duša ne kloneDa te u noćima dugim ne obuzmu slutnjeTreba imati nekog, dok zvona ne zazvoneDok srce ne zaluta u očajne ćutnje

Vrijeme je imati nekog, ko će da zanoćiU vašem srcu, nježno, kao draga pticaNekog, ko će ostati sa vama, kad sve ćeproćiKad će vam oči obuzeti bijela nesanica

Vrijeme je imati nekog, ko zna kako dišeVaše srce, kad ga obuzmu magle jesenjeNekog ko će umjeti srce da vam liječi

Treba imati nekog, kad padaju kišeDuge kao slutnje, kad vjetar kestenjeProsipa po asvaltu. A niotkud riječi.


16/130

30 31


3.

A niotkud riječi; tople, blege,Zjapi samoća iz svakog zidaKako je divno u očima dragePronaći lijek, što bolesti vida

Imati nekog ko će da vas pratiRukom da maše ispred vašeg domaUz kišnu jesen, noću, da vas svratiDa vas zagreje, spasi vas od groma

Treba imati nekog, čija zoraS vašom se zorom rađa, plavaNježno, kao mjesec, nebeski rog

Treba imati nekog, ko će da vas svratiU svoje naručje. Tople ruke da spleteU vašu kosu. Treba, traba imati nekog.

ISKOPAVANJE VATRE


17/130

33


HOR DALEKIH ANĐELA

Anđeo predvodnikTi si onaj odabraniPred kojim se srećni daniNižu u niz. Biser čineTi što vječne pomrčineOsvjetljavaš bićem svim Ja – Anđeo nad tobom bdim!

Hor Ti si onaj što će moći Što će smetiUsred jedne tamne noći Da uzletiDa sagleda – kad zatreba Da se vineU beskraje plavog neba U visine !


18/130

34 35


HOR ANĐELA

Anđeo predvodnikPozdraviće tebe glasomHor anđela dičnog nebaKao mora što talasomLjube krila od galebaPod zvijezdama neba punaŠto ga zrakom kiti luna.

Hor Mi smo tvoje uzdanice Moćna krilaBoskrajnog ti neba lice Ritam bilaOtkrivamo puni sjaja Tvojih snovaU čast novih naraštaja Vita nuova !

KORIJENI VATRE

Prvi sam put pred tvojim očimaU punom svom sjaju; za tebe svetom trenuOnaj sam što dušu tvoju mudrošću proži-maPromisli. Odaberi; mene ili ženuJedno ti nasladu čini. Drugo zagorčavakruhDosežeš li do mene: tvoj sam ponoćni Duh!


19/130

36 37


Ponoćni duh

Želiš li života osjetiti ritamSagledati tajne; za to pitamU Bit pronići svega što trajeČari, ljubavi, strasti, uzdisaje

Želju i gnjev; klicu proždirućuMeđu svijet iskorači ! A kućuTu pećinu tjeskobe slijepeDaruj drugima da se okrijepe

Tako me učio Horacija duhKako da spoznam: ljubav, vino, kruh !Pun Vjere u svijet iskorači

Učini to gordo. Budno. Rado !Mada taština sve je; ali ipak jačiI veći budi u odnosu na stado !

Scala lapidis

Prepun ljubavi, tog dara nebesaKa svemu što jeste, traje i bivaSa tisovim štapom: on bi – o, čudesa !Sve da blagoslovi. Pomazi. CelivaDobrotom što mu se na licu žariNa putu ga prvi sretoše čergari.


20/130

38 39


Čergari

Život prihvatamoTakav – kakav jestRadost osjećamoBijeda nam je čestGost na kućnom praguU duši nesrećaPo ciganskom traguPjesma nas podsjećaNa ljubav i šatreDrumove i vatreŠto preko ciganske glavePreturismo miTragove nam travePrekriše i sniMajke nam gatareRadost nam gitareCigani smo mi !

Žene svoje ljubimoGlavu gubimoNoževi sijevajuSuze prolijevajuSestre naše ciganske !

Za danas živimoŽivotu se divimoZa sjutra ne mariCiganski kotao stariNi pjesme naše ciganske

Ima li kogodDa zamjeri štogodNašim zorama ?

Tuđa nas mukaBoli i kukaNad gorama.

Ciganin svojom rukomI teškom svojom mukomŽari nakovanj i meh

Za sva vremenaNosi teret bremenaPlaća svoj ceh

U bašti za njegaNe cvjeta: niti lalaNit’ šeboj. Nit’ krin

Na čelu mu vječna biljegaNije to priča, nit’ šalaOn je ciganin !


21/130

40 41


Ogledalo

Za njima, za tom šarenom masomVijao je pjesmom najstariji im sinSvojim dubokim, promuklim glasomBezubi starac. Mečkar. Ciganin !

Mečkar ciganin

Igraj medo. Igraj boljeBiće gospo’n dobre voljeDaće tebi, meni na darPored svega jedan dinar.

Ajde kume ! Ajde plati !Pa ćemo te zabavljatiMedo igra; Cigo pjevaJer on drugog posla nema

Nema kuće. Nema ženeSamo drum i uspomeneUza sebe medu starogSastavi ih dobri Bog !

Ajde kume pare vaniCigu, meda – ti nahrani !


22/130

42 43


Averna

Zaista; da li novac imaBožansku snagu suncaIli ovaj mečkar – samoRadi igre bunca ?

Lako da bi pribavio sebiZabavu, igru, vašarišteKako drugo nešto ne biRadio, već novac da ište ?

OTKROVENJE

Naprijed tad pjesnikZlovoljno krenuPoziv ga tržeNa stranu okrenuPred njim se ukazaJoš ružnija nakazaSjenka bića jednogŽivotom ukletogŠto iz žudnje biI ljubavi rođenoLošom karmom vođemoNebeske mudrostiNe sagleda znakVeć dušu i kostiIzlaže k’o prosjak.


23/130


24/130

46 47


Silazak među narod

Oko pjesnika se tiskala čitava ruljaU žurbi. U vrevi. Trenom zanijetiI kako otkriti; ko je Čovjek. Ko huljaKoga blagosloviti. Koga prokleti ?

Neka o tome zasad brine briguOnaj kojeg prizivaju. Sam GospodDrugu ću ja da proučavam knjiguSilazim sve niže. Među masu. Narod !

Narod

Mi smo narod. Gola, slijepa masaKoju jedino može da ustalasaOnaj koji prosipa često i laži teškeU rat za njim hrlimo, a vraćamo se pješke !

Ko zna da nas vodi, taj nam trebaMa kakva mudrost. Priča pustaRadosti hoćemo; prije toga hljebaSva sreća: pun stomak. Sita usta !


25/130

48 49


Glas iz naroda

Tek kada budeš teškom mukomOkajao sve naše zemne mukeI dželat kada sigurnom rukomOduzme svu moć ti; uma, rukeI kada prestanu ti dani života hudaTada postaješ Pjesnik ! Do tada si luda !

Guslar

Tada postaješ moja duhovna hranaJa, bez očiju! Ti, bez zemna tijelaI neće biti noći – niti će biti danaDa glas moj ne slavi velika ti djela

Kad drhtavi prsti, i strune titraveGlas od sebe puste, žaloban i sjetanUpitaće sebe, stidno, usijane glaveKo je taj što bi toliko nesretan ?!


26/130


27/130

52 53


Lectus genialis

Zastani malo. Uspori hodOtvori oči: pogledaj poljeIspruži ruke, uberi plodSazrele dunje. Sa toliko volje

Kikota svog. Kretom srneRuku već pruža. Čika te ženaOstavi vragu slutnje crneAorta neka pulsira. Vena

Neka se pojača. Neka zadrhtiI samo ludo srce – plamomGorućim. Ionako smo u smrtiMa šta činili, pod tamom

Pašćemo kobnom. Svaki naš tragZbrisaće moćni Kronos. VjetarOdnijeće. Sprati kiše. Sam vragU orbitu tame. U sam etar

Odnijeće naše zemne sjeniOstaće kratak, prividan letI bol, i radost, sve je u ženiŽudi je – imaj. Ne budi klet !

***Prvi mu put tad uzavre krv Iskušenja, sumnje, obuze ga crv !


28/130

54 55


Crv

Tako sam sićušan, jadan, a opetOnaj sam; koji sve što čovjek tvoriRazara. Ruši. Uništava svijetIskru života – Bog u meni stvori !

I neka vas ne začudiNi moć. Niti slavaSvojim svetim mlijekomSveta me hrani krava !

***

I umjesto kao dotadDuha što ga prati zrakVidik mu pred očimaNa tren zamagli mrak !


29/130

56 57


Mrak

Zalud ti sva dobra volja, jasan znakJa boravim u bića tvoga svaki kutPa nek te i dotakne moćnog duha zrakNećeš znati izvesti sebe na pravi put.

Koliko god žrtvovao sebeUmjesto nagrade, poraz ti je čestOvu istinu i sam znaš – te nema potrebeBilo šta reći, do: Homo homini lupus est !

***

Zar se ne može preći preko pragaOvoga hrama, tek tako olako. Bez tragaĆovjek makar jednom da se poistovjeti sazrakomŠto Duh mu nosi. Da vatru koju slijediRaspiri što žešće. Plamenom što jačeProstor da osvijetli – od kraja ka srijediK vrelu idela samih, gdje misao se začeŽelja za saznanjem – otkrovenjem bilaZa konačni prelaz preko ljudskog ništavila?!


30/130

58 59


Na trgu. Zamišljen. Sam.

Proljeće. Ljeto. Jesen. Opet zimaSkoro da sve se u isti vrti krugZa godinu stariji. I manje me imaI sve manje znam; ko je prijatelj. Ko drug !

Nebom usamljen leti ždralKuda li ga to nose krila ?I kakav žudi da ga sreta žalSmisao mi kaži – misli čila ?!

***

Na putu kojim krenuhTrnje je i dračUmjesto pjesmeDjetinji čeka me plač.


31/130

60 61


Novorođenom djetetu

Jedino ti si vrijedno postojanjaAko igdje; ono u tebi Duh prebivaMudar se čovjek do zemlje tebi klanjaNe znajuć nikad – šta se sve skrivaIspod tvog lica. Kakav čuči kerŠpijun ili dželat, il’ sam Homo faber !

***

Nad životom mojimOglasi se rogSudbine pjesnikaŠto dariva mi Bog !


32/130

62 63


***

Pjesnik samPrvi put da tako kažemUmjesto onog što mi život nudiObilje lanaca i okovaSa svoje strane ja ti darujemBeskraj blagoslova !

Blagoslov novorođenom

Odagnaj duhove zle od Duše oveBlagoslovi pred njim tle zasadi cvjetoveKuda god nogom da kroči radosti da imaI bistre neka su mu oči kojim vjekovimaUkazivat put će za one što tek će doćiNi časa nek ne klone Moćni Duh poetaMudrošću nek osvijetli noći rastjera tamu svijeta !


33/130

64 65


***Bojaznim korakom ka Istini kročiKad prvu rimu u sebi sročiSok Mudrosti svete poče da točiBeskrajnu plavet, prvi put ugledaše oči !

Molitva

Ništa ne tražim više, do hljeba i vinaOtmeno da uđem na prava vrataSa dužnom čašću da me primi domovinaKao rođenog sina. Kao voljenog brata !

Stoga; Zeuse Vječni, Mudra AtenaMoć mi darujte, da Vaš upoznam likSpoznah da jedno je pjesma i ženaBlagoslovite me da budem Pjesnik !

Pomozite mi da zaradim kruhDa ostanem Pjesnik. Da sačuvam Duh !Kako me ne bi izbacio preko vrataNeki suludi birokrata !


34/130

66 67


Birokrata

Ma šta ti tu meni: znaš li ko sam ja ?Ima da radiš onako kako ti se kažePa makar zvijezda da ti na čelu sijaDužnost mi i priroda posla nalažeDa ti skrenem pažnju. Da te upozorimTvoje je da ćutiš: moje da govorim !Pjesnik kažeš. Škrabalo. Marš preko vrataJa ti krojim sudbinu. Ja birokrata !

DUHOVI TAME

Duh obmaneVodiću tvoju namjeru svakuCvjetat’ u tebi svakoga danaPretvarat’ misao ti; zlu, opakuU sitnu korist. Ja sam obmana !

Duh pohlepeNaučiću te kako da slijedišSāmō lice moje. Zanosna sam. LijepaPorede mene; ništa drugo da ne vidišI svega ti malo. Zavodna sam Pohlepa !


35/130

68 69


Duh zavistiČikam te !Za mnom krenuo siMisao tvoja vrlaMene prateći;I kad dobrotu vidi; reći ćeSve vrag neka nosi !Zbog tame duše tvojeImena svoga neću ti reći !

Duh lažiPod tvoju ću se uvući kožuU krv. Živjećeš uz moju dražK ljubavi često. Češće k nožuVodiću te. Ime mi je laž !

DUHOVI SVJETLOSTI

Duh nade

Od prvog tvog korakaDo zadnjeg padaMoja te prati zrakaJa sam tvoja Nada !

Tijelo ti čuvam. Dušu branimDan ti darujem. Noć; tvoja težnjaOd Duha mračnog, ja te branimUz mene uvijek – sestra mi, Čežnja !

Duh čežnje

Bez mene – ni sjen tiNe može. Ni Duh. Ni tijeloSve dok te plašt spokojaNe ogrne zacijelo

Nikad me nećeš dozvatiMada te uporno svjetlost mojaKroz život trnovit pratiNedostižna sam čežnja tvoja !


36/130

70 71


Duh ljubavi

Vremena u kojima jesiOd mene bježePožari, poplave, zemljotresiPrate te, da se uvriježe

U svaku poru tvoje krviTijela ti – koje k tami hrliGeja moćna bi da te smrviHladnim stiskom da te prigrli

Mada me do krajaNikada spoznati nećešJa sam ta koja spajaSve oko čega oblijećeš

U beskrajnom me nizu imaOd kapi rose – do u oka zjeniOni koji daruju sebe čulimaNajlakše me otkrivaju u ženi !

LEKTUS GENIALIS

Ovako pišu se pjesmeOvako sklapaju rimeRaširiv’ ruke što jačeŠto čvršće zagrli me

Tijelo uz tijelo dajUsne uz usne sklopiMa kakav zanos. RajLjubav je koja nas topi !

Jedino u naručju momGnijezde se ptice rajaOsviću žuđene zore

U blaženom drhtaju momOdsjaj božanstva što spajaDuh naš. Nebo i more !


37/130

72 73


ARES

Strašno se moje imeKrvavim piše slovimaPratnja mi; glad i zimeGomile mesa ljudskog – crvimaDarujem obilno da se hraneBijes moj duboke ostavlja rane !

Obilne smrti – ja darujem kišuMene slušajući, kao vuci kidišuOko za oko ! Kamom brat na brataJa – Zlokobni Ares. Svemoćni Bog rata !

DUH MOĆNE GEJE

Silni Čovječe ! Jadni, ubogi crveDe, iznađi put kojim valja poćiTvoju će prividnu moć da smrveMoje beskrajno mračne, duge noći !

Svijetom si oholo gazio. DrskoUzdajući se u tijela svoga snaguSve sveto, tebi bijaše mrskoGizdavo koračaše k samom vragu

Prezirao si hljeb koji jedeš. SvetuVodu koju piješ. Koja te živog držiNeka se snaga moja nad tobom osvetiVatra moja, neka te prožme; do srži

Neka se lice tvoje pred Duhom svetimPonizi: Groznom te stravom želim satrtiRađam te i hranim. Zalud ne prijetimNeka ti život bude strašniji od smrti !


38/130

75


ZAPIS O OCU


39/130

77


U PONOĆ NA POLJU

Na nebu mjesec, rumen, kao dojkaRatar snop obgrlio, k’o da je djevojka

Kao da je podne, srećan, noću radiPriprema gumno, sjutra da nasadi

Zvijezde kao sestre, nježne, meke,Padaju na klasje. Na talase rijeke

Tiho kao da se to njih samo tičeZrikavci; još budni, jedva čujno zriče

Rasipaju se snopovi jedri, uz šumor padaKlasje zrelo, po gumnu, k’o poslije grada

Ne boj se ženo – kaže. Biće hljebaOčiju mi tvojih; ruku, čela. Neba !


40/130

78 79


OČEVE JESENI

On često prije zore gazi niz njiveKao kroz vrijeme, što mu čelom dubiU njemu za trenutak slike oživeProšlost, a potom; sve se – sve se gubi

Duša mu se uvije kišom, kao gujaKao cer, što na proplanku dubiOtac; na sve spreman. Kao olujaS jeseni se u nešto daleko izgubi

U neki svijet, on polako ideKorača tako, pa stane. Kao da nešto vrebaNigdje ništa. Sve prazno. A njega videKako se pokisao vraća sa svoga pogreba !

UGLJEVLJE

Pjesnikova (za)ostavština

1.Volja li je moćnog BogaŠto j› naizgled bez razlogaNekom data grdna srećaDrugom samo prazna vreća ?

Il’ u tome znak te sileTajne stoji; da bi bilePristupačne svima namaSvjetlost i pad. Jami – Jama ?

Pitanja se tako množeDa čovjeku dušu gložeK’o što onaj pod drevnom Trojom

Glavom ljubav platiSvojom ćeš riječju – krvlju svojomTuđu muku kazivati !


41/130

80 81


2.

O tom što Usud podari ČovjekuMalo dana mršavih i kletihDade li mu da Život osmisliI nauči sebe; da živjeti

Nije isto onom ko u vijekuSagledava tek trenutak jedanI onome koji svoje misliKoji svoju vatru uspavanu

Čvrsto veže, za varku, obmanuJesti, piti: preživjeti dan !Čovjek ne bi trebalo da bude

Samo prosta u lancu karikaNek se jednom otrese svog JudePrisjeti se izgubljenog lika !

3.

Duhu svome – blaga izvorištuDostojanstven neka se povratiZarad mira duše napaćeneI blaženstva koje Mir donosi !

Na ovome vražijem poprištuGdje drač cvjeta, šiblje i papratiRuža kratko. Prebrzo uveneA surove mećave, nânosi

Svakog trena Put nam prekrivajuPred očima – zraka sve je manjeVrebaju nas nesreće i tame

Danju varkom, a noću čikajuZli nas dusi iz svoje pomameKao korov obrasta neznanje !


42/130

82 83


4.

Laž se manja u veću pretvaraKao pramen magle u oblakeŠto planini natkriljuju čeloProzirni nam zrak – pravi razara

Utiruć nam pravog puta zrakeBlažen nek je ko dostigne vreloKo s izvora Duh napaja, hraniMir nebesa Vječnih ko sagleda !

Ko je kadar Dušu da odbraniKo nakotu vražjem sebe ne daNeka Pjesma Istini nas vodi !

Stih u sebi Mudrost neka krijeDuhom Dušu da nam oslobodiSveto zrno saznanja otkrije !

5.

Spreman budi terete da nosišRadi sreće koja će tek doćiNedaćama, buri – da prkosišDan da vidiš, Svjetlost usred noći !

Veličinu Duha, pad do sramaSve pod dejstvom vrlog il’ zlog plamaNad ponorom nagni se BeskrajaDuše svoje što te sa svim spaja

Koja plamti vatrom pritajenomBudan budi! Ne vječno pod snomU pustinji, najjača je jara

U poljima: lav, hijena, risMisao stvara, san samo oparaSomnus est imago mortis !


43/130

84 85


6.

Izvan vatre koju Duša stvaraProziran je spokoj lažnog plamaNa tren bljesne – na tren se razaraPod naletom vrle sudbe; kojoj tama

Gradonosnim oblacima svojim – zrakeTog blaženog ljetnjeg sunca snivaČednom rosom mjereć nam korakeGorkom slanom, s jeseni nas skriva

Trepti zvijezda iskričavim sjajemVuk zavija, spaja nas sa krajemGdje nas zlobne haribde i scile

Gromoglasnim iščekuju zovom; mameZimomorni Duh naš da prisileNa svirepost krajnju, do pomame !

7.

Vatrom začet, vječnom žudnjom nošenNesigurnim koračaćeš k’rakomSa pogledom uprtim u vrijemeKoje krije sve Istine Svete

Sve do trena kad budeš pokošenZadnjim svojim udisaja zrakomOvozemna čula kad zanijemeDuh slobodan, iz ljušture klete

Božanstvenim bljeskom kad se vineKad se tajna otključaju vrataPravim licem – s Istinom u lice

Lažima su uskraćeni putiSnagom vatre; blagim pojem pticeMjeriće se svi tvoji minuti !


44/130

86 87


8.

Sa svih strana mamiće te ŽivotNudeći ti i čar i opsjenuBoravićeš međ kletim i hudimVjerovati: u moć, čini, ćivot

Preklinjati – sanjat: ljubav, ženuDružiti se sa mudrim i ludimSve u nadi da oživotvorišPustu želju svog srca i uma

Da upoznaš onu stranu druguKakva svemoć i Duh stvori dugu ?Gdje boravi Um. Gdje Duša ?

Gdje Duh čami – dok zloduh oparaČime li nas mami – čime kušaOnaj što nas svakog časa vara ?!

9.

Il’ pak Onaj što nas Nadom vežeSvakim novim jutrom nadom novomOčiju nam dok pogled dosežeČežnjiv pogled, što bi sve okovom

I pohlepom; mrskom i beskrajnomSedmog doba i vremena mrakaDarivao tijelu, žudnji, strastiRad prividne, kratke sjene zraka

Do kapije konačne propastiSvega onog što nas k nebu dižeKa Vječnome što Svemirom vlada

Svakim danom, sve padamo nižeI umjesto do sedmoga gradaCrv – tijelo, ka paklu gamiže !


45/130

88 89


10.

To nas oko varkom obmanjujeLažnom slikom prividna smirajaTo nas srce zalud nadom trujeLudom čežnjom kojoj nigdje kraja

Tako vješto svojom mrežom snovaKobni pauk – tijelo, duh nam splićeMjesto naprijed iz varke okovaMrak odasvud. Nikad ne osviće

Sunce zore za kojom žudimoŠto se onda zloj kobi čudimo ?Na Duh moćni, stub Istine svete

Svjetlost Uma što Genija stvaraZloba naša, zavist, mreže pleteI sve dobro u nama razara !

11.

Dičimo se onim što ne znamoDajuć sebi snagu – dana, noćiDugim k’rakom hrlimo kroz vrijemePrisvajajuć ono što nemamo

Stvari sitne, rad prividne moćiTijela našeg, te pećine nijemeUz osmijeh se čulima klanjamoŽivotu nam laž smisao čini

Vragu dušu brzo poklanjamoOtisnuti na vječnoj pučiniKad nas pozna dočekaju ljeta

Kad nas jutra memljiva probudeHladnim valom kad zapljusne LetaSpas tražimo do Beskrajnog Bude !


46/130

90 91


12.

Molimo se – krišom, iz potajeVjerni draži izvan svake mjereDuh varamo; tijelo zalog činiOrdenje nam lijepo pristaje

I što više kože nam se stereDuži jarbol na pukoj pučiniUzdižemo; dični znak svanućaZvijezda naša krvlju umivena

Sve nam lovor; pa čak i bespućaDjevica nam; prostakuša ženaGdje je Avram i njegova žrtva ?

Gdje su glasi Božjeg nadahnućaZar je duša već postala mrtvaŽivimo li u vrijeme raspuća ?

13.

Zadovoljni sitne laži kad činimoRad koristi pećine nam slijepeRad običnih stvari što nas gušeKad lukavstvom drugog opčinimo

Zaboraviv pute koje da slijedimoSve radosti – dušu što nam krijepeČula naša često se oglušeMjesto mudri korak da kročimo

Trnovit nas i blatnjav put čekaŠto se ne da proći za vijekaMolitve nam rijetke. Ime Boga

Ovoj grudvi zemlje osvijetljeneSve je dalje Prst Duha SvetogaOd grumena ovog; truna Vaseljene.


47/130

92 93


14.

A obale gorskoga potokaJedna drugoj naizgled su blizuNo je voda, mutna, nepoznataA čun mali, od porozne građe

Van matice, izvan njena tokaU tren skrhan može da se nađeGdje se Tajne otvaraju vrataKa uviru – tamne strane nizu

Gdje poniru strasti naše – znanjaU mir vječnog Beskraja. BezdanjaNikad ničim spoznat kraj pučine

Niti k ljetu kročit izvan zimeSvjetionik jarkim plamom da nam sineU svijet da nas vodi Gordo Ime !

PJESME IZ PROVINCIJE


48/130

95


NIJESAM BIRAO

Podstanar samLijepo ukrašene ludniceI lijepo mi je !

Nijesam biraoPonuđenoPrihvatio sam kao svoje

U omeđenom prostoruVeličanstveno se osjećamKao ptica

Stoga putujemPutujem čestoPutujem u nepoznate predjeleBogom dane za sanjarenje

Dokaz mog postojanjaJesu i moraju biti:RiječiDjelaIstina !


49/130

96 97


DUŽE OD JEDNOG VIJEKA

Duže od jednog vijekaI teže nego što čovjek možeNataložiti muke na svoju dušuNapaćenu. Na svoje uzdrhtalo srceNeumorni krojači krojeNašu zlehudu sudbinu

U nama raste strah, kao voda !Sa svih strana kidišuOstrvljeni sinovi tameLešinari svjetske istorijeDa zatru svaki tragNašeg postojanjaNa ovom dunjaluku

U nama cvjeta samozaborav, kao korov !

SVE NEKA OSTANE ZAPISANO II

Sve neka ostane zapisanoKao pouka. Kao porukaOnim koji će doći poslije nasSve Vam to kazuje pjesnikSvjedok vremena ! Dani kurban-bajrama mart mjesec 1999. godine Rožaje

Bila je to golema, pregolema rijekaŠto slivaše se u talasimaČiji huk (uzdasi, plač i lelek)Dosezahu do neba

Bijahu to izgnanici sa KosovaPrognani bez igdje ičeg svogOsim gole kože i gola života

Danima potom pristizahu u ovaj gradKoji za njih bijaše grad Spasa i NadeNovi Jerusalem

Pristizahu obeskućeni. Pristizahu premrzliIzuzev onih koji pomriješe na putu:Iznemogli starci, žene porodilje, i sitnadjecaČije leševe pokri snijeg i ledNa Kuli


50/130

98 99


Neka ostane zapisano i ovo

Među njima nije bilo djevojakaOnih lijepih. OdabranihNjih su progonitelji davno izdvojiliO njima se neće saznati

Nikad i NištaBez traga će nestati sa ovog dunjalukaKada iz njih otimači iscijedeI zadnje kapi života sok

Sve neka ostane zapisanoKao poruka. Kao poukaOnima koji će doći poslije nasSve Vam to kazuje PjesnikSvjedok vremena !

KAD TE SE GOD PRISJETIM

Kad te se god prisjetimKad moja ustreptala duša požudiTvoj dragi lik. Neizmjernu tvoju ljepotuKoja mladome mjesecu bijaše nalik

Kada tvoj umiljati glas poželimDa čujem. Tvoj osmijeh što ličaše miNa rasipanje biserja(A sjećanje na tebe tako često biva)

Tada, s večeri rane – na obaluRijeke silazim. I dugo, dugo ostajemZagledan u nebo obasuto zvijezdamaSlušajući pritom žubora vode tok !


51/130

101


Z O J A


52/130

103


PRIZNANJE

Pjevaću ! Ne o ljubavi Ja za to nemam snageMada bih mogao Znam:

U očima drageNadanja davno cvjetala zriju

Pjevaću ! Ne o proljeću Proljeću pjesnik trebaI skitnice su tada srećne Ako im date parče hljebaU duši znaju da toplo im je

Pjevaću !

Ne o pticama Ptice nježnosti hoćeOtkuda meni nježnost ? Nju ni dječaci nemajuIz tuđe bašte koji kradu voće


53/130

104 105


Pjevaću ! Ne o jeseni O nečem mnogo goremMislite o smrti – Ne ! Smrti nema nad moremU nevinosti svojoj ptice je morske kriju

Pjevaću ! Ne o vatri O pepeluSamo pepeo ima snagu da procvjeta

Jedna iskra U krvi Srcu TijeluVatru već imam: Ljubav Ptice

Pola svijetaGmizavci sjećanja uporno dok rijuZoja ! Ja stvaramBolesti naše istoriju !

ODSAD BIĆEŠ VESELA

Nek budu tvoje ruke lađa, tako sigurnaA tvoje oči mora plavetnog beskrajnapučinaTvoje kose srebrne, neka su zraci Mjeseca zaljubljenog u proljećna svitanja

Ja biću putnik !

Nek budu tvoji dani i noći tvoje odsadbezbrižneI aprilski cvjetovi što ti iscvjetavaju u kosiPri prvom laganom dodiru vjetrova kadzašumeJa dolazim !

Sačuvaću te od neprospavanih noćiI nemirnih snova što te u njima prateOdsad bićeš vesela. Najdraža pticaNa tvom će ramenu da spava.


54/130

106 107


ZOJA

2.

Zoja !Gologlava šuma mrsi

Razbarušenu kosu nebaOblaci kao vranci propinju se i padajuNijemi.

Ni glasa noćne ptice da se čuje NiotkudSamo mir. Mrtvi mirI tuga. Neka golemaHiljadugodišnjaKao da vlada i caruje šumom

Dok u naručju mom nabujala rijekaPriželjkuje, kao u proljećno veče zavičajna višnja,Da dođeš.

7.

Zoja !Ljubav je biti s nekim, ne biti sam

S nekim što ti je blizak i srcu dragPa bio on čovjek ili vragS nekim kom mogu i život da dam

A sreća ?Zar pjesnik može sanjati o srećiO novcu, bogatstvu, o svojoj slaviZa njega je sreća kad sretne tuđe dijeteDa ga nježno rukom pomiluje po glavi


55/130

108 109


8.

Zoja !Uzvišeniji sam za jedno saznanjeSiromašniji za tvoju odsutnostJer dijeli nas nepregledna tišina

koju narušavam sjećanjemU nadi da život moj bude smirenijiUvijek te u ovakvim prilikama nanovo otključavam iz srcaUbijeđen unaprijed da sve si zagonetnijaSve nepoznatija meni samom koji uobražavamDa stvaram tvoj lik do demonskih razmjeraI kao da osmijeh tvoj koji naslućujem krije još jednu tajnu još jednu isku istineKoju si prvom prilikom od mene skrivala

I kojom želiš da me obraduješI odagnaš od mene sjetu što vremenom se taložilaU obliku želje, i čežnje neizmjerneKoje sam nosio u odsutstvu tvom, za tvo-

jim likom

Koji nikao da mi zaiskri pred očimaOnako jasan, makar na trenutak, da te imamToliko bih bio srećan, toliko ublažen tvojim prisutstvomAko ne tebe – ono tvoju riječ

Topliju od bilo kog dana proljeća da čujemKako, kao najsvjetliji biser korala prosipa se u predvečerje.


56/130

110 111


SLAVITI LJEPOTU ŽENE

Slaviti ljepotu žene; to je,kao kad domovinu slaviš !Pa njene dojke … najljepši biseri moraOči. Beskrajno nebesko plavetnilo, bez i

jednogOblaka, koji bi zaklanjao svjetlosti suncaProljećnog. Sunca koje rascvjetavanajljepšeRuže. I poklanja ih na dar zaljubljenima.

NJEŽNOSTI

Tvoje su ruke – ruke najnježnijeTvoje su oči – oči najtoplijePrepune mora

Kosa mi tvoja naliči na duguKad tebe nema, znam samo za tuguJesenjih zora

Kad pričaš mi; To ptica govoriKad smiješ se; To potok žuboriS kojeg bih da se napijemTvoje mi lice na cvjetni dan ličiO, šta da kažem, kad u ovoj pričiNe mogu da te sakrijem ?!

Tvoje mi ruke liče na pticeTvoj glas na tiho gugutanje grlice

Možda sam sve to usnioI ničeg nema što neću smjetiSamo me nemoj – nemoj me kletiIme što sam ti skrio !


57/130

112 113


STREPNJA

Kao sad da slušamGlas ti bijaše vedar i čistKao prvi u šumi proljeća listMlade nevjeste breze

Strahujem da ti se nešto desilo nijeJa da ne znam. Od mene da se krijeIz sna me bude neke jeze

O, ne dopusti, ne budi ludaSam sam. Noć je. Rađaju se čudaSvijet za tren i zre i mre

Javi se u ponoćne sate kasneI ne daj! Ne daj da moja nada zgasneZakucaj na vrata moja: Ti – samo Ti !

APRILSKA NOĆ

O kako je ariš nespokojno drijemaoNa našim nagim ramenima

Moram priznatiBio sam ljubomoran na mjesec

Negdje daleko na brijeguTe noćiVojnik se igrao rataLjubeći pritom pušku umjesto drage

U susjedstvu našemGnjila starica umirala je ćutkeBrojećiU izlapjelom mozguNovac prikriven mahovinom

Svi smo tada imali

Svoju veliku ljubav Veliku kao more.


58/130

114 115


KAD KRENEM NA DALEK PUT

Kad krenem na dalek putU najdraži mi vrtU njedrima svojim – u svome srcuCrvenu ružu zasadi

Ako se s puta ne vratim(Ko zna šta može da mi se desi)Ne očajavaj !

PustiNek bijela ruža cvjetaIz tvojih dragih očiju !

PROČITAJ OVU PJESMU

Ako se slučajno rastanemoPa nam rastanak bude dug i bolanPa te ptice moje iz sna budu budile

Pročitaj ovu pjesmu, draga moja !

Dođe li i takav trenutakDa ni u pjesmama ne budeš moglaOtkriti ništa osim praznineTada sam daleko, odveć dalekoDa bih se ikad vratio.


59/130

116 117


REQUIEM

Vrijeme mi na čelu ocrtava zvjezdanusimfonijuU krvi mi ljubav, u oku ptica i ružaUspavljuju predjele procvjetalih

bagremova što krijuZore tek probuđene – u njenim očima, štomi ih pružaProstorom zasutim cvijetom bagremova

Treptajem zvijezde okovasmo poljubacProđosmo pola svijeta sebe da nađemoU glasu ptica i cvjetanju uzdaha

U bagremovom mirisu progovorilo proljećeMinula ljubav – svojom se iznutricomhraniCrvena rijeka pod kožom, nagovještava

poplavuJužnih vjetrova i snova, ko da nas brani ?Jedra da razvije, pritom da sačuva glavu.

Šuma propjevala glasom leptira poslije kišePtica na vanvremenoj grani – ocrtava

vrijeme

Nekog davnog ljeta, koje pijani vjetar njišeNiz duge poljane, k jeseni, gdje će dazanijemeI izgube sebe – naši davni zagrljaji

Znam. Čim jesen; skriće sebe u svoja četirislovaOstaće prazna nadanja, po njenom imenu dase vijuUzalud ću gajiti beznadežne redova stihovaKoji bi u sebi izgubljenu ljubav da sakrijuI niko nas tada neće odvratiti od samoće iolova.


60/130

119


LOVCI NA ŠKOLJKE


61/130

121


UPAMTI DOBRO

Dobro upamti ! Nikada nećešIznova istu imati prilikuNikad zakoračiti u isti dan !Uvijek neka ti mjerilo stvariBude Istina ! Samo Istina !

U svemu treba imati mjeruPosebno prema stvarimaKoje te okružuju. PosebnoU onom što manje je bitnoŽeliš li sreću naći i Mir !


62/130

122 123


PUKA TVOJA NARAV

Kao što ugljen, kada se VatriPribliži; i sam postajeVatra živa. Tako i razumNaš, dio je sveopšteg uma –Koji ga Besmrtnom Vatrom

Svojom napaja i hrani !

Puka tvoja narav; ako te vodiDaleko od vatre. Ako ti ZoraSmisao ne otkrije. Zalud ti ŽivotDuša ostaje prazna. Vječito vlažna biva !

AMFORA

Samo prašinu, samo oblakePrašine vidite; vjerujući slijepoNikakvim svjedocima svojim; čulimaŠto lažnu Vam nameću sliku.

Ja – dalje idem. Stvar svakuI biće svako – posmatram pomnoSvijet je ovaj ogroman VrčBožanskom gonjeni snagom; vječitiZapljuskuju ga Vali. I siguran samNe žive zalud Erinije !


63/130

124 125


HARMONIJA

U vatri borbe započinjeSmisao sav. Cilj i DjeloKad silni Arej – što vlada PoljemObljubi nježnu Afroditu !

Iz ljubavi te, koja činiSmisao sav: vatrom začetaPraćena lirom Božanske pjesmeKoju jedino posvećen DuhSpoznati može; rodila se –Sva Mudrost Neba. Harmonija !

POLOVINA PUTA

Godinama svojim; po prirodi stvariSokrat se već primakao graniciSa koje se podjednako gleda“Naprijed i nazad” – kako reče PjesnikTe, stoga: drugačije je moje viđenje.

Ako želiš pravu prirodu BićaDa otkriješ. Da spoznaš SuštinuStvari po sebi; dobri moj KratilePoslušaj proroštvo Delfijsko“Upoznaj samog sebe”!


64/130

126 127


LABUDOVA PJESMA

Ako je smrt ništa. Mir ako vladaNakon svega – što kao san obuzima tePoslije naporna dana. Blagodet to je –Koja se jedino poželjeti može: od OnogŠto Biće jedno kroz Život trnovit prati.

Ako pak život na drugi način trajeGdje duša ljudska posve slobodna bivaMudre ću savjete od samog Homera čutiI svih mudraca redom – do kojih mi je staloTe s toga; Sokrat Duha mirna odlazi u Smrt!

SPILJA

Ne samo oko, tako varljivo, slikama lažnimsklonoVeć i razum naš; u kojeg se pouzdamo sli-

jepoPrividu često nas vode. Mi licem prema

ziduOkrenuti, samo sjenke Istine naslućujemo.

Usudili se neko da putem Mudrosti kreneZagledan drsko u Svjetlosti izvor. U SunceŠto sama je ludost – za svijet puki, tu masuGolu – koja se naprosto zove narodSve bliže je Istini krajnjoj: licem u liceSve dalje od mraka svoga: od svoje spilje !


65/130

128 129


SEDMO PISMO

Vrlinu steći, uslov je prvi, u život javni dase uđeTo ponavljam često. A Mudrosti miljenikbivaš, kad nasladeČulne – izbjeći znadeš. Te rasipnost silnu,

koja jedinoKa prosjačkom vodi te štapu. SačuvajželudacOd hrane preobilne. U državi tvojoj,mnogo je gladnih !

Nipošto nasiljem do vlasti ! Kovanjemzavere –Protiv mudrijih od sebe. Država zakoneimati moraZakon nalaže red. Ko sebi za pravo datimožeDa sina svoga – pogrešnim savjetom uči; da

narodU strahu drži ? Linkej je uvijek budan.UPAMTI !

PLATON NAPUŠTA DOMOVINU

Ispivši čašu gorku; nedužan pogubljen bi:Mudre Atine Sin !Što Zakonima se prikloni Svetim. I drugeučeći takoU svekolikoj zemlji Helena, počev od mora

burnogDo Olimpa visokog; kojim SvemoćniGromovnik vlada !I svih zemalja preko – gdje horde Barbarase kote !

Taj dični: Mudre Atine Sin ! Kojeg štovahumnogo !Svi žreci redom, što Istinu krajnjuproglasiše za svetuSavjetom demona ode (sama ga Sibilauputi tamo)Te glupi Anit (koji kumova) sa zavidnom

družinom svojomKad sve to sagleda: Platon napuštaDomovinu svoju !


66/130

130 131


KO ISTINU SLIJEDI

Od malih nogu, kad još i ne zna vrijednostimjeru: dijete učiti treba, da pravim putemide. Putem kojeg je jedino slijediti nužno.A put Istine to je. Ona ga k mudrosti vodiOd njega ČOVJEK da bude: nipošto

rugoba neka, od koje će ljudi okretati glavu!

Ko Istinu slijedi: taj stiče VrlinuDušu njegovu Mudrosti blagi dotiče zrakŽivotom svojim mnogima postaje uzorSve drugo su sjenke koje odlaze u Had !

DIJALEKTIKA

Ako sam licem u lice okrenut Istini krajnjojAko mi Zakoni Mudri daju za pravo takoVidim; varljivo sve je: kamen, cvijet,maslinaI plod je njihov kvaru podložan često

Do zadnjeg cilja; sve se u isti vrti krug !

U kretanju tome, stvar svaka, I bićeSvako, dušu svoju ima. Dušu koju priprostiSmrtnik spoznati ne može. Te stogaNama – koji se Mudrošću bavimoOstaje , da za Ono – naprosto kažemo –BOG !


67/130

132 133


ORGANON

Svemoćno nebo ! Te Vi, Zvijezde iskričaveŠto večeri svake; ponovnim javljanjemsvojimOčitavate Duhu svakom i stvari svakojBožanski njihov tok. Recite meni; Stagire

sinuSpoznah li mjeru svoda – il’ njegovpostadoh rob ?

Kao sina me svoga, Haldika ostrvo primiU ime Mudrosti svete, koju HelenimadičnimNa zavjet dadoh. U ime Božanstva MoćnogBezbožnim učiniše mene. Koliko sve to

vrijediUmjesto Agore: Vremena neka mi sude !

ORFEJEVA LIRA


68/130

135


PRIJATELJU

Putuj svijetom k’o miris bagremaVječni putnik što ne skrenu s drumaBudi tako gdje te nikad nemaBudi tajna kao što je šuma

Prezri bolest, jesen, smrt i tuguSamo ljubav u krvi nek cvjetaČesto svrati k meni kao druguI nastavi drumom preko svijeta

Budi vičan drumovanju, braćiŠto griješe tajom u svanućeDivne trešnje pri prvome plodu

Bez pregršta ljubavi ne svraćajNikad ženi iz ma koje kućeČak je ljubi; kao sunce vodu.


69/130

136 137


ZEMLJA JUŽNIH MORA Izetu Sarajliću

Južno od neba. Zemlja južnih mora. SvarascvjetanaUmivena rosom. Nalik je na djevojku. naosmijeh njen. Na sunce

Gradovi njeni i noću su otvoreni zaprijatelja, putnikaOrač mirno zasijava sjeme, dok graničarstražu mu čuvaSreća je dragi prijatelju u njoj na svakomkorakuLivade njene; pune su cvijeća – najljepšihboja

A na sve strane niču gradovi, ceste: toradne brigade

V ode rat; protiv juče. Protiv svega što necvjetaIma u njoj i pjesme, koliko hoćeš. One

istinske, sa dna srcaJugoslavija – zemlja južno od neba. Slavijadjevojka i ja njen vojnik

A ko nas neko napadne, iz kamenaizrastamo. Iz pepela.

Dužnost je naša takva, da zajedno sa njomcvjetamo – ona zajednos namaO vsišta gdje su nekad bila, pirinčana poljada buduMart u Maj da preraste. Za sve nas da bude

suncaObale našeg djetinjstva i snova naših, da budu obale kojimakoračamo !

V inogradi da izrastaju tamo gdje ih do sadanije biloIzletišta naša da budu izletišta graditeljanašihNaših udarnika. Kopača mrkog uglja, i onih kojiželjezo tope.

A mbrozij i nektar da ne budu samo upjesmama.

Mlada je naša zemlja – a Mladost sve možeOstvarićemo stoljetni san naših pradjedovaJablanovi nek izrastaju u njoj do neba

vječito plavog A u baščama našim, bijeli golubovi, pjevajunajljepše pjesme !


70/130

138 139


ZIDANJE DVORCA

V. Čavić

Čiju ranu noćas pjesmom vidamJa nemoćni. Hoćeš li mi rećiDraga moja, koga da uzidam

U svoj dvorac da bi bio veći

Koga noćas tvoje ruke žudeKoga usne ljube u samoćiPa nek noćas – što će biti – budeZidam sebi dvorac: Ja svemoćni !

VRAŠKI OPASAN Enesu Kiševiću

Vraški opasan i nimalo zahvalanZanat učiš – Safete VrbičkiNovi otvaraš rudnik. Ujedno postaješRudar i ruda. Kovač. Nakovanj. Željezo

Glavom razbijaš zvučni zidGrudima branu zidaš. A dužnost ti jePritom; mnogovrsne poštivani zakoneKako i svakom lojalnom građaninu; molićulijepo !

U tuđe se uvlačiš sudbineKao i svi najokorelijiTo više i ne zavisi od tebe

Od noći crne, bijeli dan svoj gradišKao mjesečar. Znojem i krvlju

Vino i hljeb zarađuješ. A danju ?Kao protuha. Besposličar. Vrijeme kratiš

Vraški opasan i nimalo zahvalanZanat učišSafete Hadroviću Vrbički !


71/130

140 141


MOREM PLOVIM Fehimu Kajeviću

Morem plovim, baca me o hridiPjesmo moja – niko nas ne vidi

Nad glavom mi kruže ružne ptice

Talasi me lome, drsko, nemiliceIstrajavam bijesan u svojoj pomamiSvjetlošću dubine dok me more mami

Među nebrojenim nebeskim jatimaZvijezda; i za nas jedna zvijezda ima

Mjesec skitnica na čelu mi drijemaŠta bih pjesmo da još tebe nemam ?U šta da se kunem; u šta da vjerujemČime da se liječim; čime da se trujem ?

Ovdje na pučini između talasa

Istraj pjesmo moja; daj mi srcu spasa !

NOĆU RUŠIM Vitomiru Nikoliću

Noću rušim što danju sazidamBolom svojim – tuđe boli vidam

Tajni stremim, tajnu krije gora

Nikad loman stići do izvoraSva ljepota s one strane zidaČime sebe loman da izvidam ?

Svakim danom, vraški, nemiliceOsipam se; tijelom, snagom, licemSnova zidam, snova rušim SkadarZa zidanje da l’ ću biti kadar ?

Bolno srce moje, krhko stakloSve bi lomno čeg si se dotaklo !


72/130

142 143


STREMIŠ LI ISTINI Jevremu Brkoviću

Stremiš li Istini, otkriješ li liceSa svih će te strana napast nemilice

Kidisaće kopljem, lukom, strijelom

Da pogase zvijezde nad visokim čelom

Udariće hajkom; s leđa, s bokaDa prekinu nemir tvoga krvotoka

Zidaće lagume, skivati okoveVadiće ti oči – da ugase snove

U neslavnoj borbi, u memli, u tamiBaciće ti tijelo da vječito čami

Da ne vidiš nikad kako sunce svićeBićeš i Vujadin: Radojica bićeš

Ti koji ih učiš kako da se ljubiUvijek bićeš onaj što zavičaj gubi !

MONTER Vasku Popi

Ikar bez krilaVisi u vazduhuO nevidljivom konopcu

Nekom ugojenom međeduUljepšava pećinuBesprekorno

PovremenoPogleda doljeU taj ljudski mravinjak

I potomIz sve snageIspljune prašinu.


73/130

144 145


NIL NOVI SUB SOLE (Skica za autoportret)

Silne godine prosanjao od samog rođenjaKako je drska ljudska nada !

Jutra su smjenjivala večeri Večeri uspavljivale jutraU dug i nesaglediv; dani – nizali su se nizRijeka je opet bila rijeka s jeseni mutna, s proljećaplaha (Proljeće je njihovo doba)

Vrbica; istim brdima okruženakuće malo drugačije

(dorastaju ljudi)Silni li se gastarbaiteri u tebi rađaju,

o Bože !

I jedan Pjesnik !Otkuda on u ovim selima ?Provinciji te kategorije ne pripada pravo

po “zdravoj logici”Da u njoj živi pjesnikIako on lično ima; sve preduslove za to.

Prvo:Nedovoljno uhranjen; godine djetinjstva, godine neimaštineKako se krvavo zarađivao din – ar Hiljadarka je za nas bila sveta planinaI opet snovi, beskrajni snovi

o sreći ljudskoj.Ako su zvijezde putokaz; naći ću svoje moreBisernu svoju školjku, amfore i vrčRekoh sebi kao maturant beranske gim-nazijePauperitas impulit audax ut versus facerem

Potom sam putovao mnogo; naročito noću

u istraživanje zoreNaročito kroz šumu – bosonog – za proplancima traga-

jućiOmamljen svjetlošću. Mirisima okupan, vjetrovima nošenI usput navukao kojekakve bolesti

sve izuzev malarije i raka (valjda to nije obavezno)Sve prebolio srećom. Sve zaboravio


74/130

146 147


Zaborav je lijek Koji se ne smije uzimati U prevelikim dozama.

Upoznao laž. A laž je; Jedan od stubova hrama pos-

tojanja.Upoznao ljubav, preduslov patnje i nesrećePauperitas vates ego sum qvia pauper amavi

Upoznao nadu; tu drsku, to bezočnu vezu sa životomUvjeravao sebe u postojanje: smisla, reda, razuma, višeg cilja !Bezočno se svađao sa sobom

Licem sebe u lice udaraoDa bih na kraju: uvijek nalazio opravdanje za ono što činim.

Jednom za svagda pronikao u bit Stvari !

Iz toga slijedi da me je Dobra zvijezda vodila

da ono što me okružuje oplemenimDa ptica ne bude samo ptica

rijeka samo rijeka proljeće samo proljeće jesen samo jesenDa sve u pjesmama mojim

Potpuniji dobije smisao.


75/130

148 149


ZAČETAK PJESME Žaku Preveru

Da bi se u Vama rodila pjesmaDa bi se; u Vašem srcu i Vašem okuNastanila MudrostNije potrebno mudrovati

Dovoljno jeSlušati pticu dok pjevaZanijeta ljepotom šumeKoju samo ona osjeća

Gledati trešnju dok cvjetaTražeći poljubac sunca

Ljubiti ženu dok sanjaKako Vas ljubi, prijatelju

Slušati more kako šumi

Noću – dok galebovi kričeNad pučinom

Poistovjetiti se sa zvijezdamaKoje su nebeski fenjeriPutniku i namjernikuVečernjem

I potomSve to dobro upamtiti

Kao što se vječito pamti;Nježni lik majkeDobrota sestrinaBratova ljubav

Zar sve to nije dovoljnoZa Vašu najljepšu pjesmu ?!


76/130

150 151


JUTARNJA IDILA Li Tai Peu

Nebo večernje, vječito zvijezdama okićenoNebo jutarnje, zapaljeno zrakama suncaGoluždravi ptići što me nemirom svojimbude

Planina koju svakoga jutra gledam nanovodrugačijuI ovaj mir. Vječiti mir; kojem Duh moj težiNeka mi bude Život !

DUGO JE BILO MOJE ČEKANJE Rabindranat Tagori

Bilo je to vrijemeu kojem bijah sam i porocima načet,u iščekivanju zvijezde mi vodilje –ka izvoru svjetlosti.

Dugo sam te tražio sljavljenice noći,sa sve većom nadomda ću zaista spoznati lik tvoji konačno zapjevati.

Pjesma bi moja bila zahvalnost nebu,za iznenadni dar njegov;blaženstva noći mjesečeve,obrasle cvijetom mirisa zanosnog.

Poistovjećivao sam se sa svim oko sebe,da bih te neprimijećen primijetio –

kako mi nasmijana dolaziškao iznenađenje. Kao dar.

Dugo je bilo moje čekanje,ali nada što me je vezivala s vremenomkoje dolazi,bila je blagodet moja, stoga samsrce svoje nosio na dlanu.


77/130

152 153


April je.Kroz otkriljen prozor moje sobe,nježno se prosipa cvrkut pticana šarenom ćilimu –budeći u meni težnju za spoznajomdotad mi skrivenih svjetova.

Uskoro će maj.Iz nabubrelog pipulja trešanja,prosuće se u noći blagodetnoj;nježni miris behara.Ljepotom će svojom opiti mi srce.

To više neće biti noć.Božanstvena će svjetlostProsuti se biserjem.Gromko ću zapjevati –Veseo prvi put !

NEPOZNATA ŽENAU BIJELOJ HALJINI

Tinu Ujeviću

Vjetar se igrao bijelom haljinomTiho, bešumno

U ritmu krila labudovih

Jedan je osmijeh ulicom prosutKao đerdan biseraSrećan li je ko ga sakupi

Krčmaru !Vina ! Vina; zvao samZagledan kroz prozor niz ulicu

I vidjeh samo krajičakBijele, prebijele zore

Kako odmičeNegdje ka južnom bulevaru.


78/130

154 155


ŽIVAGO Borisu Pasternaku

Blagost ti je kad ko imaRođen, blizak, da ti priđeBlagost, kad te leden zimaDa proljeću; mimoiđe

Sreća. To su tople riječiNježni osmijeh, zagrljajSreća. To je kad te liječiDraga Lara i zavičaj

Ljubav. Modre oči njenePlavetnilo do beskrajaLjubav. Čak i uspomeneTaj tren zadnji što nas spaja.

MORE POTAJNO SLUTIM Hamzi Humi

I ma gdje da krenemIsta me sudba čekaJeftina hotelska sobaAl’ opet kažem; neka !

I ma gdje da se nađemSjenka me slutnje pratiPotajno u pjesmu zađemPa ne znam da se vratim

Vidim li ruku ženeVeć sanjam bokal vinaUmjesto ljubavi; iz moje zjeneIscvjetava cvijet krina

Vidim li slučajno mornaraMore potajno slutim

U oku preduga tugaSrcem nikako da prećutim.


79/130


80/130

158 159


SMRT U MOSKVI Miroslavu Đuroviću

Kud te odvede kube crvenoDalekoj Moskvi da se skitašOsmijeh tvoj tužni, lice ti snenoZar k smrti svojoj toliko hitaš ?

Moskva je; zna se, ljubila poeteI one bezumne, koji hrle k smrtiImala taljige za Sibir. Za ukleteZa one koji se nijesu dali satrti.

Tebe u Moskvi sudba zaiskaDa te pamte pjesme i hoteliSmrt ti posta kao ljubav bliskaAnđeli te iz naručja oteli

Ženi koja je znala da voliTo seljačko pero suludog Balkana

Nauči i mene kako da prebolimNju koja se zove Marina il’ Ana.

STIŽU ME TUĐE JESENI Stefanu Malarmeu

Nauči me kraj sa krajemDa sastavim ove noćiDrum mi kaži kojim poćiDa se potom ne pokajem

Nauči me kako raneDa zaliječim bez melemaKaži: kako srećne daneDa isklešem iz vremena

U svijet tajni uvedi meTragom zvijezda, dok me imaNauči me srca zimeDa zamijenim sa ljetima

Ne dopusti da propadamJeseni me tuđe stižu

Dok se njenom pismu nadamDani mi se tužno nižu

U galopu nekud jureBespovratno kao atiKad dan prođe – noć nas čekaNakon noći, šta nas prati ?!


81/130

160 161


EPITAF

R. Draincu

Mnoge sam svoje dane bludnicama daoMnoge rasturio drumovimaNeke sam istinski proživio

A za neke nijesam ni znao.

PJESMA KOJU BI MAJAKOVSKINAPISAO DANAS

Vi ! Uobraženi diletanti ljudi od misli

Tobože velike Sa mnoštvom neodložnih briga Pogledajmo se u oči:Zašto ste tako stisli svoje srceKoje ne zna: šta je pjesma Šta knjiga ?

Ne piše se tako Vi koji pišetePjesmi treba riječ

Snagom da je braniTreba se navići na žrtvu Budući poeteKo nema snage za to. Iz moje pjesme Vani !


82/130

162 163


Vi! U crno uvijeni Kao iz povorke pogrebneTmurni koračate životom sebi straniDok oko vas frkću pastuvi i kobile ždrebne

Vi sebe ne prepoznajete Stoga:Iz moje pjesme Vani !

JESENJIN

Mi nijesmo više ono što smo biliIz dana u dan bivamo skloni paduZalud smo svoju mudrost ispoljiliKad drugi hoće da nam je pokraduMi nijesmo više ono što smo bili

Rjazanjske breze odniješe daljineDok stajasmo na Puškinovom skveruZnaj; ne vraća se ono što jedanput minePoezija ode u voljšebnom smjeruAh! Kako te žalim, brate Jesenjine !

Prošlo je vrijeme moj SerjožaNi prijatelja nemam kom bih poslao pismoSa Doviđenja druže, ne plaši se nožaI ne žali što zajedno nijesmoProšlo je vrijeme moj Serjoža

Rjazanjske breze na smrt opominjuI moguće je: Biće još samoubistavaKrvlju smo opasali Rjazanjske nigdineSve me užasava. Sve me sputavaKo da nas žali Brate Jesenjine ?


83/130

164 165


PISMO IZ LJUBLJANE

Ne potuži se na me, moja dobra matiIako je jesen, ja neću kao JesenjinPričama ne vjeruj. Sreća me ipak pratiTragedije su izmišljene. Ne da se tvoj sin !

Majakovski. Bože sačuvaj ! Neću ja takoPričao sam ti o njemu – znaš i samaInače, neprijateljstva rastu, i nije baš lakoAli sve ću izdržati. Sve, zbog tebe mama !

I ne pomisli da su to prazne riječiObećanja. Nijesi me učila da se mazimOvo ti pismo pišem iz nepoznatog kraja

Poslao sam ti bilje kojim se sipnja liječiBudi bez brige. Doći ću da te pazimČim se rascvjetaju trešnje zavičaja.

CRNIM STEPENIŠTEMKROZ NOĆ PRAVO K BOLU

Branku Miljkoviću

Drvo sam koje prerano izgubi svoju zoruCvijet sam što procvjeta prije proljeća

Rijeka sam koja ne doteče svome moruPrerano zapaljena iskra jednog stoljeća

U krvi mi Zagreb i davno StražilovoI vrijeme jedno što samo sebe koriČelo mi bijelo vatra i olovoMoralo je jednom u krv da se pretvori

Jedan izgubljen dan “Niz crno stepenište”I jedna ljubav što sama sebe moriPošao sam tamo gdje me smrt išteGdje tijelo pjesnika živom vatrom gori

Trebalo je vrijeme da samo sebe shvatiI jedna noć kao najsvječaniji činVjerujte mi prijatelji – ne mogao izdržatiSudeći po svemu: to je najbolji način !


84/130

167


PATKE NA LEGALU


85/130

169


NEPOZNATOJ STARICIKOJU PRITISKA VRIJEME

1.

Godine gospođo, Neumoljivo pritiska vrijemeNekad: divno Vam lice Prekriva staračka sjetaGubite strpljenje Vremenom gubite sjećanje (ruke Vam drhte)Šteta gospođo Prava šteta !


86/130

170 171


2.

U proljeća više ne vjerujeteNe nadate se da će Vam doletjeti pticeU sve sumnjate Sebe trujete tugomI željom za putovanjima k jugu A jug je tako daleko Za jug snage trebaVi je nemate Vas su počeli da prateSati neumoljive bolestiBoli glava Steže srce Reuma u kostimaSati nesaniceKad noću sebe trujete pilulamaKoje Vi nazivate otrovom DrogomČeznete za smrću, koju smatrate Spasenjem i Bogom.

3.

Starost gospođo, života predvečerjeSumorne misli Vašim se mozgom vukuNoću, sebe zavlačite u perjeI već sanjate da ste u sanduku

Sanjate. Za Vama kolona. Crna. DugaJesen je. Kiša sipi. Vama to ne smetaNajednom; budite se. Strah Vas hvata. Strah i tugaSlušajući kako miš tiho grebe ispodkreveta.


87/130

172 173


4.

Vrijeme draga moja Prokleto vrijemeEto: Vi više i ne čujete Izgubili ste sluh“Treba zraka” Savjetuje doktor “Nedostaje Vam vazduh”Koji je u ovom času draži I nužniji od zlataStoga: Otvarate prozore Otvarate vrataU sobi zagušljvo Srce zraka tražiAko zraka nestane Čula će da zanijeme.

5.

Godine gospođoNeumoljivo pritiska vrijemeNekad; divno Vam lice Prekriva staračka sjetaGubite strpljenje Vremenom gubite sjećanje (Ruke Vam drhte)Šteta gospođo Prava šteta !


88/130

174 175


POSLANICA BOSNI

1.

Zidajte vrsni majstori Najbolji među jednakimaPrekrasne lučne mostove Koji u svojoj ljepoti Naliče mladom mjesecu

Velelepne tvorite građevine; Kraljevske dvorce Carske palateSultanske sarajeNeka i domovi Vaši I podanika vašihPo mogućnosti približni budu.

2.

Prevashodno: Sve to ukrasite bogomoljama S visoko uzdignutim; minaretima, tornjevima, zvonicima,Čiji bi se eho nadaleko čuo.

Potom;Neposrednu okolinu uljepšajte;

živim vodoskocima, cvjetnim vrtovima, neponovljivim fontanama,Koje po pravilu čuvaju skamenjeni lavovi.


89/130

176 177


3.

Poslove gradnje dovršite što prije; uljepšajte što više, privedite k savršenstvu

Svemu tome dodajte biserje; Žene vaše i djecu anđeleNeka se šetaju poput paunova

Domovi Vaši neka su puni svega napretek

Mi – barbari, i Vođa naš Poodavno se pripremamoDo crne zemlje sve da sravnimo !

KOB

1.

S jedne strane crveni, crni i iniIzmeđu plavi. Sa druge zeleniI svi zakleti jednoj jedinoj domoviniKolju jedan drugog. Čereče na ledini

Jednako gine; brat, baćuška, baćaBraca, burazer, i sav rod redomBez ognjišta ostaju. Bez kuće. Bez gaćaJad svoj upisuju: na raboš, pod gredom

Kolje – vić savjete dijeli. Plavšićka plaviKara – džić muca. Nema prave riječiPomozi Bože ! Gori kuća. Dom. Štala kraviKoja se to bolest lelekom izliječi ?


90/130

178 179


2.

Pred pragom svakim bijesni psi režeBezglavo se – bez nade napušta kućaZlo onom koji ostaje. Zlo onima što bježeZlo onom ko se zatekne na pragu bespuća

Zlo onom ko svoje ruke okrvaviZlo onom ko ne pomisli na bolje sjutraZlo onom ko svetinju oskrnaviZlo i onom ko se otruje iznutra

Zlo onom ko se za prošlost vežeKo u svemu vidi žedne osvete rukuZlo onom iz čijih očiju bijesni psi režeKo radost osjeća dok drugom zadaje muku

3.

Zlo onom koju ljudsku glavuUmjesto lopte šutira nogomZlo onom koji tenkom travuZatire. Ko poseže za tuđim rogom

Zlo onom ko vatru užežeU temelje Ferhadije blagosloveneProklet za sva vremena koji potežeIblisa u temelje Aladže šarene

Proklinjem. I pjesniku pripada pravo dakuneOnoga koji Foču krsti u SrbinjeKoji zlo svoje baci na struneI žreca koji sve blagoslovom pominje !


91/130

180 181


PORUKA SNAJPERISTIUBICI MOJE KĆERI

“Otišao sam da joj kupimdoručak Čekala me je ispred vrata kuće. Ubili su je iz snajpera.

Imala je svega tri godine!” građanin Sarajeva

1.

Ratniče vrli ! Moj suludi bratePo kobi zloj, ukletog BalkanaŽelim da znam – da li te prateZle noći ? Koliko čijih rana

Imaš na duši ? I savjest tvojaDa li te muči ? Čovjek il’ vrag: ko si ti ?Spavaš li noću ? Imaš li spokoja ?Ti – koji ustrijeli nju, od godine tri ?!

Kći moju, mezimicu. Vrapca mogaSnajperom u čelo, umjesto parčetom hljebaVjeruješ li: u Sudbinu ? Kismet ? U Boga ?Okrećeš li glavu put zvjezdanog neba ?!

2.

Pišem ti smireno, koliko još moguNa kafu te pozivam, kao drugaLice da ti vidim. Kakvom to BoguNaliči. Dušu; obuzima l’ ti tuga ?

Imaš li djece. Majku. Oca. Brata ?Suludi čovječe – koji mi nju uze !Koji smrt njenu nosiš oko vrataNeka te sustignu naše suze !


92/130

182 183


NEKROLOG MOSTARSKOM MOSTU

Upravo onog časa (tog neizmjernog trena)Dok nježno – rukom neimara vještogZadnji usađivaše kamen (darujuć mostuživot)Zagledan u beskraj plavetnila neba, štootičePreznu. Naglo se tržePremudri mimar HajrudinOd golog strahaOd zla vaktaI džahila koji će seNakotiti vremenom

Zadrhta srce mimarevoZasuzi okoPred slikom zemana ukletogKoji će okotiti zvijeriKadre da u letuBožanskog ustrijele labuda !

MOLITVA ZA SANDŽAK

Neka se Presvijetlo lice TvojeObazre na ovu oskudnu zemljuZnojem i krvlju robova TvojihPokapanu !

I neka preblaga ruka tvojaDaruje milostNarodu ovom napaćenom

Ne daj da gradonosni oblaciZasiju svoje zlokobno sjemeNedaj Premudri !

Usliši molitvu roba tvogPokornogUsliši Milostivi !


93/130

185


ŽRTVA


94/130

187


JADI PEPIĆA ODIVEEmina Pepić, skrivena u svojoj djevojačkojsobi, u vrhu kule.

Moj đerđefe na kojem sa vezla Svoje bujne djevojačke snoveO ljubavi dva b’jela golubaDok nad žitnim poljem nadlijećuPonad polja i ponad dubravaOkićeni zlatnijem krilimaJedan golub a drugo grlicaČija srca kao jedno dišuA široko lepeću krilimaKao da se sa suncem čikajuKo će od njih dvoje da nadjačaIli sunce sa toplinom svojomIli ptice što se silno ljube ?


95/130

188 189


Na jastuku sve sam to izvezlaJastuk vezla za pod glave mladeGdje bismo se ašik milovaliNaše ruse kose miješaleDo sabaha, dok sunce izgrijeKošulju sam za suđenog vezlaSvu nitima zlatnim okitilaPrvo jutro da mi je obučeDa ga vide svati i odiveDa mu mladom svadbu čestitajuZa dug život da ga blagosloveSrećan vijek sa puno evladaNiti će mo na jastuk spavatiNiti će mi košulju obućiSve nam jadno i pusto ostade !

Druge moje što mi pomagaste Vezak vesti na platnu bijelomSpremajući nevjestinsko ruhoSve uz pjesmu mladih djevojakaDare što sam htjela darivatiSvekru svome – kuće uzdaniciPrvo jutro k ruci kad mu priđemSlužeći mu kahvu i šerbeteZaovici k’o voljenoj sejiŠto bi ruku prva mi pružilaŠto od srca bi me prihvatilaSvekrvici k’o rođenoj majciKoja bi me prva s’jetovalaSvemu onom što sama ne znademU svom domu kako da se vladamSestre moje što mi pomagasteBijelit platno bistro vodom TareA u vodi ogledajuć liceBlage oči prepune radostiMogaste li druge pomislitiDa smo zalud vezle, bijelileDa sam zalud dare pripremalaOčima ih ja vidjeti neću !


96/130

190 191


Spremo moja, djevojačko blagoIzvezena pjesmom i satkanaZa dugačkih, hladnih, zimskih noćiTe prekrasnih jutara proljećaKad sve cvjeta, mirisom se budiPjesmom ptice, kikotom djevojkeU tebi sam svu radost satkalaSvoju čežnju i snove o srećiU blagosti vjerujuć sudbineKoja svojim nemilosnim bičemLjutu ranu u srcu mi zadaKo će bijelo potrgati platnoPlavim poljskim cvijetom okićeno ?Ko nositi vezene košuljeGdje su ptice dženetske zaspale ?Ko gaziti po cvijetu ćilimaK’o po bašči da šeta dženeta ?Ko nizane raznizat bisere ?O ukleta zemljo otvori seSve progutaj kad radosti nema !

Ruke moje koga da grlite ?Ne bi sreće kom sam se nadalaKobna sudba život mu ugasiU najljepšem cvijetu mladostiDivlji vuci rastrgoše tijeloBolna duša zli udes doživePr’e uvehnu nego što procvjetaMoja radost i moje nadanjeOstadoste ruke obadvijePosve prazne kao suhe graneŠto nit lista nit roda imajuNad mukom se svojom savijajteKa’ ‘no ptica nad gnijezdom praznimKa’ ‘no vjetri nad lomnim granamaKoje roda imat nikad nećeTako ruke moje skamenjeneBez topline s bilo koje strane !


97/130

192 193


Srce moje za kim ćeš čeznuti ?!Tvoju čežnju dušmani zaklašeTako zvjerski na njeg’ kidisašeSa zlom mišlju – zlo mu počinišeK’o zle zvjeri što jagnje pitomoRastrgaju čeljustima zlijemUrličući bijesni od pomameKad se žedni krvi nasisajuPa se dadnu poljem dugačkijemDa urlikom drugu jagnjad plašeTi se srce sada okameniI pospi se prahom jadovanjaSvaka nada koju dosad skrivaSvaka žudnja s kojom sabah čekaStrepnja svaka što je sobom nosiTuđa ruka za tren sve utrije !

Dušo moja za kim ćeš žudeti ?!Kada dijela tvoje duše nemaDijela duše kojom svijet gledaKoja jadna pod teretom bolaNa mukama dunjaluk mijeniKom ćeš bolna otkrivati nadeKom iskazat prvu svoju radost ?A prva je radost u rađanjuKad još čedo nije ni rođenoNo se tijelom i dušom osjećaKao što bi njemu u posteljiNa dušeku, noću, pod zvijezdamaDa oboje jednom se radujeBrzo li ćeš uvehnuti dušoKa’ ‘no cvijet što bez rose vehneZa tvojijem jadnim Ismajilom !


98/130

194 195


Hladna vodo što ka moru hitaš Ka dalekom moru valovitomNa tvome sam bistrome potokuSvakog jutra lice ogledalaOgledala svoje oči crneUmivajuć i oči i liceDa mi budu ljepši i bujnijiZa mojega ašik IsmajilaPričaj vodo ribi pod kamenomPričaj ptici koja nadlijeće tePričaj vodo kad do mora dođešPričaj barki što po moru ploviPričaj moru burnom, valovitomNeka vali dalje priču nosePričaj vodo ko god upita teO nesreći mojoj pregolemojZloj sudbini moga IsmajilaŠto bi žrtva, krvi pomamljene !

Plavo nebo tvoje ti ljepoteBiserima noću što se kitišNatkriljujuć beskrajne miroveSvodom svojim, likom od dženetaZa kojijem duša ljudska žudiVeličinu sjaja pokazuješČikajuć nas nitima sudbineKoja ti je Bogom povjerenaDa je štitiš i da joj daruješMakar malo mira i blaženstvaTi mi nebo nesreću podariZlim prokletstvom moju dušu slomiOduze mi prvu radost, naduUskrati mi blagost postojanjaKad se nadah progledat očimaDjecu rađat, držat u naručjuRadovat se ka’ ‘no što i pticaRaduje se pilićima svojimKoju brižno hrani i uzgajaDa do svojih domognu se krilaTeškom tamom zakrili mi oči !


99/130

196 197


Sunce jarko; dušo dunjalučkaŠto obasja blagijem zracimaI svom svojom umilnom toplinomSvaki kutak zemljinoga šaraSvemu živom; život što uljepšaI učini radost da osjetiKa’ ‘no cvijet probuđen s proljećaDok ga ptica pjesmom natkriljujeGrmu svakom blagodeti daješI sve živo tebi se radujeŠto mi sunce danas se zatamniOblacima tmurnim zaklonjenoDa ne vidiš ove jade naše ?Nije meni što živjeti nećuNo što teško dušu on ispustiMoj Ismajil pod ljutim mukamaI sama ću za njime prebrzoBez grijeha, sve na pravdi Boga !

Blag mjeseče što svijet obiđeGledajući diljem dunjalukaKako mladi tebi se radujuDok u noći bašče obasjavašI kad cvate, i kad rod donoseRod obilan mednoga ukusaA oni se medovinom hranePod krošnjama dok se ašik ljubeKraj bistroga bisernog potokaU potoku ogledajuć liceS blagim licem tvojim podjednakoOd akšama, pa sve do sabahaMnoge mlade sudbe video siUpoznao i sreću i tuguDa li viđe tvoje ti ljepoteOd nesreće moje igdje veću ?Jada moga i mog Ismajila !


100/130

198 199


Sjajne zvijezde; nebeski fenjeriU jatima noću što plovitePo nebeskoj pučini beskrajaŠto zlu sudbu meni prorekosteKad nijesam svijeta vidjelaNit saznala život, ljubav šta jeIz očiju mojih iščezavaSve što jeste, i što bi mi svetoKad još ruke – krila ne raširihSvoju prvu radost da prigrlimDjecu svoju grud’ma da prinesemKoju jadna ni roditi nećuSa nemirom koji čežnju nosiDa osjetim svu dobrotu majkePrvi dječ’ji smijeh, radost šta jeDok vi hladne sijate u noćiGrajom svojom evlad da me budiZar praznina pusta da me čekaKad me u mrak tamne sile zovuLomne duše otić’ ću sa bolom !

Moj Smajile; ljuta moja rano !Koja nema lijeka ni pomoćiDo juče sam za tobom čeznulaKa’ ‘no svaka draga za voljenimSav dunjaluk očima gledajućU tvoje se zaklinjala očiI u svemu tebe vidjela samU cvijetu proljeće što nosiNa cvijetu, u kapljici roseTvoje svijetlo nasmijano liceKoje niko prepoznao ne biNakon muka što ti zadadošePo sto puta neka je prokletaSvim kletvama od zemlje do nebaUpisanim u knjigama svetimRuka koja na tebe nasrnuKoja lice tvoje oskrnaviKoja duši tvojoj boli zadaKoja srce tvoje iz njedaraIstrže ga i ponudi psimaTe na muke ti dušu ispusti !


101/130

200 201


Oči moje šta ćete gledati ?!Na ovome kletom dunjalukuNakon ovog teškog kijametaŠto ni u snu prisnio se nijeDa zvjer posta od mirna insanaPa se načas nadmudruju timeKo će teže zvjerstvo da počiniČija ruka postat krvavijaKo će više postaći IblisaDa zažegne tuđeg mala, mukeKo obrazu doskočit nam višeSilujuć nam nejač i maksumeKo u svemu tome istrajatiTime postat junak u očimaSvoje vjere i svoga plemenaPonosit se svojijem divljaštvomKa’ ‘no zvijer čeljustima svojimOči moje suzom iskapaleNe gledale više zle sudbineNiti moje niti mog naroda !

Svati moji bi li to suđeno ?!Da mi danas s pjesmom ne dođeteDa bajraci stari ne vioreDa ne čujem zurle, ni ćemaneDa ne vidim ate razigraneKako poljem azgino igrajuDa ne vidim mladoga djeveraKoji bi mi prsten darivaoKoji bi me uzeo pod rukuOdveo me mome IsmajiluMjesto pjesme: ja leleke čujemSa svih strana odliježu kriciGrozna muka dunjaluk spopadeNiko nikom pomoći ne možeNe varam se; još očima gledamTeška vatra sve će progutatiOdžak svaki što se Bogu klanja !


102/130

203


LABUDOVA PJESMA


103/130

205


SABAH

Minu sokakom

Gizdava, mlada moma

Miriše behar.


104/130

206 207


VEČE

I ovaj dan minu

A bješe radosti pun

Pun njena lika.

SIRENA

Zagazi vodu

U kojoj iskri sunce

Nalik košuti.


105/130

208 209


MRAV

Krenuo sam na put

Put mi dalek, predalek

Snaga mi nada.

PROLJEĆE

Mjesec obasjava

Njene grudi. Neka su

Blažene trešnje.


106/130

210 211


LJETO

Cvate lotosiProklet neka je čovjek

Koji žudi rat.

NIHADI

Ruše mostove A jedino preko njih

Prelaze rijeku.


107/130

212 213


BAŠESKIJA

I dani plačuZa djecom čije majke

Rat osakati.

EVLIJA ČELEBI

Ne može gavranNa gnijezdu goluba

Gajiti pilad.


108/130

214 215


REŠID

Zalud se mučišZlokobni crni pauče

Sunce ne ugasi.

FIRDUSI

Sumorni tvoj duhNikad otkriti neće

Đulistana ruh.


109/130


110/130

219


EZOPOV VRT


111/130

221


LAV

Prvo ga nauče da slušaDok je još u kavezu

Potom ga nauče da igraU svim mogućim cirkusimaZatim ga bičem goneDa zna izbjeći bič

Na krajuOd njega naprave budaluZalud mu što je lav.


112/130

222 223


LISICA

Pred svima pokazati čednostSa svima lijepoKako mi i dolikuje imenu

A što se tiče prave igreOna se odvija iza leđa.

ZEC

Ah, srce, srceNe izdaj me !

DopustiDa makar jednom u životuNe budem zec.


113/130

224 225


MAGARAC

Svojeglav Kako to samo on može

Uporan u ćutanjuTeretu odolijevaNjegovo jeDa pokorno slijediTrag oglava

Sjenka ga umornaLjubomorno pratiU stopu

Ušima striže nebo.

OVCA

Uporno je izmuzajuDo zadnje kapiStrižuDo gole kože

OnaI dalje ovcaNi da zableji !


114/130

226 227


MRAV

Vrijedi li biti marljiv Crnčiti dan i noć ?

Uvijek se nađe cvrčakDa na tvoj račun pjeva !

RAK

Dok ga jedetePrste bi oglodali

Ako se kojim slučajemPromijene mjestaObrali ste bostan !


115/130

228 229


PČELA

Vrijedna pčela radilaTruta hranilaI dan i noć

Medom ga hranilaOn trut,

safet hadrović vrbički - bolest trava zavičajnih

Documents