Cilj je ovog kratkog izlaganja, koje smo do sada iznijeli, da se osvijetli historijski događaj sabiranja Kur’ana u jednu cjelinu po velikom halifi Hazreti Ebu Bekiru. Da se shvati značenje sabiranja Kur’ana u jednu zbirku i da se u ovom pogledu ne zapadne ni u kakvo neispravno i loše shvaćanje, pitanje “sabiranja Kur’ana” moglo bi se posve pogrešno shvatiti, kad se ne bi rasvijctlilo sa ovo nekoliko stranica, koje pripadaju historiji Kur’ana. Naprimjer, koji ne znaju da je za blaženog i sretnog vremena Božijeg Poslanika bio čitav Kur’an potpuno napisan, potpuno napamet naučen i potpuno rasporeden, mogu zapasti u loše i neispravno mišljenje po ovom pitanju sabiranja Kur’ana, za vremena Hazreti Ebu Bekirova. Radi toga, pošto smo objasnili u kakvom se stanju nalazio Kur’an prije Hazreti Ebu Bekirova hilafeta, onda sa pouzdanjem možemo izložiti šta je učinjeno za Hazreti Ebu Bekirova vremena. Kad je Božiji Poslanik ostavio ovaj zemaljski život, Kur’an je bio potpuno napisan i potpuno sačuvan, samo nije bio u jednu zbirku ili cjelinu sakupljen i sabran. Svaki kur’anski ajet pošto je objavljen, odmah je i napisan. Samo, Božiji Poslanik Objavu koju je za svog prolaznog zemaljskog života primio nije je za svog života u jednu zbirku sakupio i napisao. Ovo nije bilo ni moguće. Jer da bi se to učinilo potrebno je bilo da prestane Objava dolaziti. Dok je Božiji Poslanik bio živ. Objava nije prekidana i ovako šta nije se moglo dogoditi. Samo nakon preseljenja Božijcg Poslanika u vječni život, Božija Objava se mogla u jednu zbirku sabrati, i ova zbirka ili svezak mogao se smatrati da je u njemu sabrana čitava Božija Objava. Ovo je taj posao koji je izvršen za Hazreti Ebu Bekirove vlade.

Ova se istina potpuno objašnjava kad se ispitaju uzroci koji su zahtijevali i tražili sakupljanje Kur’ana. U Buharijinom Sahihu pisar našeg pejgambera Zejd bin Sabit ovaj slučaj sam lično objašnjava. Poslije preseljenja Božijeg Poslanika u vječnost, Hazreti Ebu Bekir jc prošao na čelo muslimana kao poglavica njihov i bio prisiljen da šalje vojne snage protiv tažnih poslanika, otpadnika odvjere. Među muslimanima, koji su pali u borbi sa lažnim pejgamberom Musejlimom biio je i vrlo mnogo hafiza, koji su napamet Kur’an znali. Hazreti Omer je naročito svratio pozornost na ovaj slučaj pogibije brojnih hafiza i, pretpostavljajući da će u ovim borbama i ratovima pasti i još mnogo njih, razmšljao je o tome i donio zaključak da Kur’an odmah treba sabrati i napisati u jednu zbirku. Obratio se Hazreti Ebu Bekiru i izložio mu pravo stanje. Da ovu zgodu čujemo lično od samoga Zejd bin Sabita: “Hazreti Ebu Bekir (Bog bio s njim zadovoljan!) pozvao me odmah nakon smrti onih koji su na Jemami pali kao borci za vjeru. Kod njega se nalazio i Omer bin Hattab. Hazreti Ebu Bekir mi je rekao ove riječi: Došao mi je Omer i zabrinuo se radi toga, što je u žestokom boju na Jemami palo vrlo mnogo haftza, a i na drugim ratištima će ove hafize stignuti ista sudbina. Postoji bojazan da bi se mnogo Kur’ana moglo zagubiti, pa mi je preporučio da naredim da se Kur’an u jednu zbirku sabere i napiše. Rekao sam: Omere, kako ću ja učinili nešto, što Božiji Poslanik nije uradio. Omer je, zaklinjući se, govorio da je ovo dobro, i ustrajno je to od mene tražio. Konačno, i Svemogući Bog je dao da i moja pamet ovo primi i srce mi je radi toga veselo i zadovoljno. I ja se priključujem Omerovom mišljenju”. Nakon ovih riječi, Hazreti Ebu Bekir se obratio Zejdu sa ovim izlaganjima: “Ti si mlad i pametan čovjek i ti protiv ovoga nećeš imati šta da kažeš. Ti si pisao Objavu koja je dolazila Božijem Poslaniku (sallallahu alejhi vesellem). Sakupi Kur’an po redu!” Na ovo je Zejd odgovorio: “Kako ćete vi učiniti nešto, što nije učinio Božiji Poslanik (sallallalni alejhi vesellem)?” Hazreti Ebu Bekir je odgovorio: “Boga mi je ovo jedno dobro djelo”. Da su na me natovarili jednu čitavu planinu ne bi mi od toga teže bilo. Stalno sam se obraćao Ebu Bekiru da to ne čini. Kako je Svemogući Bog dao Ebu Bekiru i Omeru da njihova pamet ovo prihvati i da im srca ispuni radošću, tako je to isto i meni dao i ja sam to prihvatio i bio sam sretan i zadovoljan. Ja sam zbirku Kur’ana napisao sa datulinih listova i sa tankih kamenih pločica te iz pamćenja hafiza.” (Sahihu’l-Buhari, šesti svezak. Poglavlje “Džami’u’l-Kur’an”, str. 98.)

Iz ovih Zejdovih izlaganja, koji je imao ovako bliske veze sa sakupljanjem Kur’ana, razumijemo i dolazimo do ovih činjenica i zaključaka:

1. Kur’an je krasio pamtilačku snagu onih koji su ga za zemaljskog života Božijeg Poslanika bili napamet naučili. Ovi hafizi su se pridružili svojim drugovima u ratovima, i da nijesu pali i poginuli kao borci za vjeru, ne bi bilo ništa što bi nemir i zabunu stvorilo. Ali ova pogibija hafiza je bila trajna pojava i pobojali su se da se od Kur’ana što ne zagubi ako ga ne sakupe i ne napišu u jednu zbirku.

2. Cilj je od skupljanja Kur’ana u jednu zbirku da se nešto učini, što će moći potpuno zamijeniti i nadopimiti i sve hafize, koji su znali napamet Kur’an, kad bi slučajno oni u jednom ratu kao borci pali i izginuli. Hazreti Omer se zabrinuo kad je vidio da su ovako brojni hafizi u Jemami izginuli i pobojao se, da i ostali hafizi ne ostave svoje živote na ostalim ratnim pozornicama. Ako se Kur’an u jednu zbirku sabere, onda ta bojazan otpada. Razumije se iz ovoga, da je Hazreti Omer htio dase napiše Kur’an, koji je bio sačuvan u pamćenju mnogih hafiza po onom rasporedu poglavlja i ajeta, kako je to izvršio Božiji Paslanik za svog zemaljskog života.

3. Do ove odluke Hazreti Ebu Bekirove, da se Kur’an u jednu zbirku sakupi i napiše, od Kur’ana nije ništa bilo zagubljeno. Izlaganja Zejd bin Sabitova ističu bojazan Hazreti Omerovu da se jedan dio Kur’ana ne zagubi ako na ostalim ratištima u borbama padnu i izginu hafizi, koji su napamet Kur’an znali. Inače do tada od Kur’ana nije nista bilo zagubljeno.

Pošto se ovc činjenice uzmu u razmatranje, onda je potrebno da se shvati i razumije uzrok, radi čega je na navaljivanja Hazreti Omerova, halifa Ebu Bekir dao ovaj odgovor: “Kako ću ja učiniti ono što nije uradio Božiji Poslanik?” Hazreti Omer nije samo tražio da se Kur’an sabere, nego jc tražio da se on čitav napiše. Svi kur’anski ajeti i sva poglavlja su bila raspoređena. Po ovom redu je i Kur’an napamet učen. Samo je trebalo posebno napisane dijelove Kur’ana po ovam rasporedu sabrati i napisati. Pošto je Božiji Poslanik za čitavog svog zemaljskog života primao Objavu, ovo nije mogao učiniti. Radi toga od strane Božijeg Poslanika nije bilo naređeno da se Kur’an u jednu zbirku sabere. Hazreti Omer je nagovarao Ebu Bekira da sakupi i sabere ajete koji su bili napisani za vremena poslanstva Božijeg Poslanika. Inačc ovo je bilo nešto što nije učinjeno od strane Božijeg Poslanika. Radi toga je Hazreti Ebu Bekir u početku ovaj predlog odbio. Ali Hazreti Omer je ovaj svoj predlog potkrijepio jakim i neoborivim dokazima. Pošto je Omer ove svoje razloge izložio i objasnio Ebu Bekiru, on je ovaj predlog usvojio i shvatio njegovu zamašitost. Dakle, Zejdova izlaganja nam kazuju da kur’anska ajeta koja su bila napisana za vremena samog poslanstva, da nijesu samo raspoređena prema pamćenju hafiza.

Ima jedna činjenica koju treba objasniti, naime iz kojih razloga je Zejd ovaj posao smatrao teškim. Zejd kaže, da bi mu bilo lakše nositi tovar jedne planine, nego se prihvatiti ovog posta. Zašto je to? Jedan navod Ebu Davudov ovu tačkn osvjetljava: “Hazreti Omer je oglasio da svako ko nešto izravno od Božijeg Poslanika prenosi, to Zejdu odnese. Ashabi su kur’anska ajeta, koja su naučili i primili od Božijeg Poslanika pisali na papirosu, kamenim pločama i na datulinim listovima. Kad bi neko donio neki rukopis, morao bi dovesti i dvojicu svjedoka, koji bi posvjedočili da je to izravno od Božijeg Poslanika uzeto i primljeno. (Fethu’l-Bari’, deveti svezak, str. 12.)

Ovo objašnjava da su kur’anski ajeti u prisutnosti Božijeg Poslanika bili napisani i da su za Hazreti Ebu Bekirova vremena svi ti rukopisi bili na jedno mjesto iskupljeni. Ovo su te teškoće o kojima je Zejd govorio. Jer Zcjdova je dužnost bila da sve te izvorno napisane dijelove prikupi. Jedan dio Kur’ana je objavljen u Mekki, a drugi u Medini. U Zejdovoj ruci nije bio potpun ni onaj dio koji je u Medini objavljen i napisan. Zejd je ovo sve morao rastaviti, ali nije smio primiti sve što je napisano, nego samo ono što je u prisustvu Božijeg Poslanika napisano. Zar ovo nije bila jedna vrlo teška stvar. Zejd je morao u prvom redu iskupiti sve one rukopisc koji su u prisustvu Božijeg Poslanika napisani, a kasnije to sve rasporediti po onom redu kako je to učinio Božiji Poslanik i njegovi veliki drugovi. Nema sumnje da su svi ti rukopisi bili sačuvani. Jer sve što se odnosilo na Božiju Objavu to jc sa najvećom pažnjom čuvano. Uza sve to, Zejdova jc dužnost bila teška. Zejd se velikom požrtvovnošću trudio i svaku je stvar najpomnije ispitao. Radi toga je ovaj posao zbog njegove zamašitosti u istinu počeo sa velikom teškoćom i odmjerio je veliku važnost dužnosti, koja mu je povjerena kad mu je Hazreti Ebu Bekir rekao: “Sakupi Kur’an po redu!” Jer Zejd je morao donijeti i iskupiti na jedno mjesto sve ajete koji su u prisustvu Božijeg Paslanika napisani. Da je bio cilj samo prepisati Kur’an, to bi bio lahak posao. Trebalo je da na jedno mjesto dođe nekoliko hafiza, da uče, a Zejd da piše. Inače ovako nije moglo biti. Donesen je svaki ajet koji je napisan u prisutnosti Božijeg Poslanika, pa pošto jc utvrdđeno i ustanovljeno da je to u prisutnosti Božijeg Poslanika napisano, onda se istom prcšlo na prepisivanje tih ajeta. Naprimjer, Zejd, objašnjavajući ovo, kaže: “Kur’an sam pisao sa rukopisa na datulinim listovima, sa kamenih pločica i iz pamćenja hafiza”. Zejd nastavljajući sa svojim objašnjivanjima kaže i ove riječi: “Konačno zadnji dio poglavlja Tevbe, i to ajet: Lekad džaekum resulun min enfusikum azizun alejhi ma anittum, našao sani kod Ebu Huzejmetu’l-Ensarije. Kad drugih ga nijesam mogao naći.” (Sahih Buharije: svezak 6., strana 98. Istanbul, izdanje državne štamparije.)

Iz ovih Zejd bin Sabitovih izlaganja se vidi, da je Zejd bio sa dva posla zauzet. Jedno e iznaći ajete koji su u prisutnosti Božijcg Poslanika napisani, a drugi jc sabrati ih u jedan svezak i napisati. Pošto se rukopisi saberu trebalo je onda sve na svoje mjesto postaviti. Radi toga se Zejd morao obraćati i na pamćenje hafiza, kako to on u svojim izlaganjima navodi. Uglavnom je i Hazreti Omer nagovarao radi toga što se u sakupljanju Kur’ana moglo koristiti pamćenjem Kur’ana, da se odmah taj posao otpočne. Jer ako bi zbog ratova nestalo hafiza, taj bi posao bio oteščan. Od ovoga je bio jedini cilj, da se Zejd u ovom poslu oslanja samo na rukopise kur’anskih ajeta, koji su napisani u prisutnosti Božijeg Poslanika, a da hafize sluša samo radi raspoređivanja ovih ajeta.

Da li je potpuno jednak i istovjetan primjerak Kur’ana, koji je sakupljen po naredbi Hazreti Ebu Bekirovoj sa Kur’anom, koji je učen za vremena Božijeg Poslanika i napamet pamćen od njegovih ashaba?

O tome ne može biti nikakve sumnje. Jer Kur’an je sabran u jednu zbirku šest mjeseci poslije preseljenja Božijeg Poslanika u vječnost. Skoro su svi bili živi, koji su lično od Božijeg Poslanika slušali Kur’an. Ashabi, koji su primili Kur’an od Božijeg Poslanika i napamet ga naučili, nadzirali su rad nad njegovim sakupljanjem. Pod sabiranjem Kur’ana misli se sakupiti ga onakog kakav jest. Svi su ashabi vjerovali u Božiju Objavu, i to su bili ljudi koji su drhtali nad svakim njegovim slovom. Među ovima ih je bilo koji su čitav Kur’an znali napamet ili jedan veliki dio njegov. Svi su Kur’an učili u namazu i među njima nije bilo nikoga ko nije budno pratio Kur’an ili nije napamet naučio jedan veći dio. Odabrani ashabi su Kur’an pisali i stranice Kur’ana držali u svojim kućama. Pošto je Kur’an bio napisan i čuvan, nije bilo mogućnosti da nastane ikakva i najmanja izmjena. Konačno, nema nikakvog navoda koji bi

govorio da je makar jedna riječ ili jedan ajet oduzet u primjerku Kur’ana koji je sakupljen i napisan za vremena Hazreti Ebu Bekirova.

Primjerak Kur’ana, koji je sabran za Hazreti Ebu Bekirova vremena potpuno je isti i jcdnak sa Kur’anom koji je učen i objavljen po Božijem Poslaniku. Ovaj primjerak je čuvan po Hazreti Ebu Bekiru, kasnije je prenesen na čuvanjc Hazreti Omeru, a po njegovoj smrti je prešao njegovoj kćeri i družici Božijeg Poslanika Hazreti Hafsi. Potom je iz ovog izvornog primjerka Hazreti Osman prepisao nekoliko novih primjeraka i ovaj izvorni primjerak je povraćen Hazreti Hafsi.

Pošto su iznesena, ova objašnjenja koja se odnose na sakupljanje Kur’ana, potrebno je istaknuti da u časnom i mudrom Kur’anu nema ništa da je dodano, niti ima išta da je oduzeto.

Po prvoj tačci nema nikakvog navoda ili dokaza pouzdana ili nepouzdana, poznata ili neprihvatljiva, koji bi potvrdivao da se Kur’an ne sastoji od Božije Objave. Samo po jednom navodu, Ibni Mesud je zadnja dva poglavlja Kur’ana u svoj primjerak uvrstio kao da su to dove. Razumije se da su svi ashabi prigovorili Ibni Mes’udu zbog ovog njegovog nepravilnog postupka. Prema tome je ncpobitna istina da u izvorni kur’anski sadržaj nije ništa s vana dodanu. (…)

Izvor: Reis Džemaludin Čaušević, prosvjetitelj i reformator, priredili: Enes Karić i Mujo Demirović, prijevodi sa staroosmanskog: Ramiza Smajić, tom II, Ljiljan, Sarajevo, 2002., str. 48-54.