SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

Matej Žic

RUSIJA KAO FAKTOR VANJSKOTRGOVINSKE STABILNOSTI EUROPSKE UNIJE

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2015.

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

RUSIJA KAO FAKTOR VANJSKOTRGOVINSKE STABILNOSTI EUROPSKE UNIJE

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Ekonomika i politika međunarodne razmjene Mentor: doc. dr. sc. Igor Cvečić Student: Matej Žic

Studijski smjer: Međunarodno poslovanje JMBAG: 0081130037

Rijeka, srpanj 2015.

SADRŽAJ

1 UVOD ....................................................................................................................... 1

1.1 Problem i predmet istraživanja .......................................................................... 1

1.2 Radna hipoteza ................................................................................................... 1

1.3 Ciljevi i svrha istraživanja ................................................................................. 2

1.4 Metode istraživanja ............................................................................................ 2

1.5 Struktura rada ..................................................................................................... 3

2 POVIJESNI, TEORIJSKI I INFRASTRUKTURALNI KONTEKST EUROPSKO

– RUSKOG ODNOSA ..................................................................................................... 4

2.1 Povijesni kontekst vanjskotrgovinskih odnosa EU i Rusije .............................. 4

2.2 Teorijski kontekst vanjskotrgovinskih odnosa EU i Rusije ............................... 7

2.3 Resursni i infrastrukturalni kontekst vanjskotrgovinskog odnosa EU i Rusije 11

3 ANALIZA IDEOLOŠKOG, VANJSKOTRGOVINSKOG I ENERGETSKOG ASPEKTA UTJECAJA RUSIJE .................................................................................... 16

3.1 Analiza ideološkog aspekta utjecaja Rusije ..................................................... 16

3.1.1 Četiri zajednička prostora EU i Rusije ..................................................... 20

3.1.2 Politike susjedstva EU i Rusije ................................................................ 21

3.2 Analiza vanjskotrgovinskog aspekta utjecaja Rusije ....................................... 24

3.2.1 Kritika vanjskotrgovinske politike EU ..................................................... 33

3.2.2 Rusija i WTO ............................................................................................ 40

3.3 Analiza energetskog aspekta utjecaja Rusije ................................................... 41

3.3.1 Energetska politika EU ............................................................................. 47

3.3.2 Turski tok .................................................................................................. 48

4 DETERMINANTE RUSKOG UTJECAJA NA VANJSKOTRGOVINSKU

STABILNOST EU ......................................................................................................... 53

4.1 Determinante ruskog utjecaja na položaj EU na međunarodnom tržištu ......... 53

4.2 Mogućnosti neutralizacije ruskih utjecaja ....................................................... 56

5 IZAZOVI I PERSPEKTIVE VANJSKOTRGOVINSKE STABILNOSTI EU ..... 57

5.1 Rješavanje rusko – ukrajinskog sukoba ........................................................... 57

5.2 Strateško partnerstvo EU i Rusije .................................................................... 60

6 ZAKLJUČAK ......................................................................................................... 63

POPIS LITERATURE ....................................................................................................66

POPIS TABLICA, GRAFIKONA I SLIKA ..................................................................70

1

1 UVOD

Suvremena gospodarstva su kompleksne, dinamične, te segmentalno apstraktne cjeline

često izvan tržišnih, ali i racionalnih postavki poimanja sustava. Navedeno se višestruko

multiplicira kada je riječ o vanjskotrgovinskim odnosima, odnosno suvremenim

oblicima vanjskotrgovinske suradnje. Postoje mnogobrojni čimbenici koji mogu utjecati

na položaj, te posljedično odnose država (integracija) na međunarodnom tržištu. Sržna

problematika je vezana uz stabilnost položaja određene države (integracije) na

međunarodnom tržištu, odnosno ključnim čimbenicima stabilnosti kroz zajednički

nazivnik pojedinog trgovačkog partnera. U nedostatku dovoljno precizne definicije, što

je posljedica interaktivnosti ekonomije i politike u proučavanju međunarodnih

ekonomskih odnosa, potrebno je predložiti definiciju koja bi obuhvatila obje kategorije,

ali s aspekta vanjskotrgovinske politike. Stoga, vanjskotrgovinska stabilnost se može

definirati kao određeno stanje pojedine države ili integracije, u kontekstu međunarodnih

odnosa, u kojem se mogu slobodno realizirati legitimni ciljevi vanjskotrgovinske

politike, te osigurati održivost sustava navedenih gospodarskih cjelina. Navedena

definicija predstavlja ishodišnu točku u daljnjem izučavanju problematike koja je

definirana kroz istraživačke cjeline koji slijede u radu.

1.1 Problem i predmet istraživanja

Problem istraživanja predstavljaju nedovoljno definirane poveznice između Rusije, kao

zajedničkog nazivnika raznovrsnih utjecajnih čimbenika vanjskotrgovinske stabilnosti,

te njezinog značaja za položaj Europske unije na međunarodnom tržištu. Predmet

istraživanja je određen kroz temeljne utjecajne aspekte Rusije na vanjskotrgovinsku

stabilnost Europske unije.

1.2 Radna hipoteza

Sveobuhvatnom analizom se nastojalo dokazati da Rusija kroz ideološki,

vanjskotrgovinski, te energetski aspekt bitno utječe na vanjskotrgovinsku stabilnost

Europske unije.

2

1.3 Ciljevi i svrha istraživanja

Svrha istraživanja je odrediti aspekte kojima Rusija može negativno utjecati na

vanjskotrgovinsku stabilnost Europske unije, te također odrediti mogućnosti

neutralizacije navedenih aspekata od strane Unije. Ciljevi istraživanja su utvrditi sve

relevantne čimbenike sadržane u aspektima utjecaja, identificirati čimbenike koji

predstavljaju protutežu ruskim čimbenicima u kontekstu vanjskotrgovinske stabilnosti

Europske unije, te definirati ključne aktivnosti koje je potrebno izvršiti u kontekstu

realizacije strateškog partnerstva EU i Rusije.

Ključna pitanja na koja se odgovara tijekom istraživanja su:

- Što predstavlja vanjskotrgovinska stabilnost?

- Koji su ključni aspekti ruskog utjecaja na vanjskotrgovinsku stabilnost EU?

- Koji su ključni čimbenici ruskog utjecaja na vanjskotrgovinsku stabilnost EU

prema pojedinim aspektima?

- Na koji način se EU može nositi sa ruskom politikom revizionizma?

- Na koji način se EU može nositi sa "secesijskom" vanjskotrgovinskom

politikom Rusije?

- Koje aktivnosti bi Unija trebala provesti kako bi umanjila ruski pritisak na

sigurnost opskrbe energentima?

- U kojoj mjeri je Rusija značajna za vanjskotrgovinsku stabilnost EU?

- U kojoj mjeri određena država (integracija) može uopće biti značajna za

vanjskotrgovinsku stabilnost druge države (integracije)?

1.4 Metode istraživanja

Tijekom izrade diplomskog rada upotrijebljene su različite znanstvene metode; metoda

kompilacije, metoda klasifikacije, deskriptivna metoda, metoda apstrakcije i

konkretizacije, metoda generalizacije i specijalizacije, komparativna metoda, metoda

analize i sinteze, induktivna i deduktivna metoda i metoda dokazivanja i opovrgavanja.

Rad je sadržajno potkrijepljen stranom i domaćom literaturom, ali i statističkim

publikacijama relevantnih institucija, te internet stranicama.

3

1.5 Struktura rada

Prvi dio, UVOD, sadrži komponentu važnosti vanjskotrgovinske stabilnosti, te

postojanje utjecajnih aspekata i čimbenika koje je potrebno analizirati. Također, u

uvodu su definirani problem i predmet istraživanja, radna hipoteza, ciljevi i svrha

istraživanja, znanstvene metode korištene u procesu istraživanja, te struktura rada.

Drugi dio, POVIJESNI, TEORIJSKI I INFRASTRUKTURALNI KONCEPT

EUROPSKO – RUSKOG ODNOSA, predstavlja referentni okvir za analizu ključnih

aspekata vanjskotrgovinske stabilnosti. Povijesni kontekst je nužan za analizu

ideološkog aspekta, poznavanje teorijskog konteksta je nužno za analiziranje

vanjskotrgovinskog aspekta, dok je poznavanje infrastrukturalnog konteksta nužno za

analizu energetskog aspekta.

Treći dio, ANALIZA IDEOLOŠKOG, VANJSKOTRGOVINSKOG I

ENERGETSKOG ASPEKTA UTJECAJA RUSIJE, predstavlja srž rada, te izučavanje

praktične manifestacije vanjskotrgovinske stabilnosti na primjeru vanjskotrgovinskih

odnosa EU i Rusije.

Četvrti dio, DETERMINANTE RUSKOG UTJECAJA NA VANJSKOTRGOVINSKU

STABILNOST EU, predstavlja sumirani pogled na ključne odrednice ruskog utjecaja na

vanjskotrgovinsku stabilnost EU, te mogućnost neutralizacije negativnih utjecaja od

strane Unije.

Peti dio, IZAZOVI I PERSPEKTIVE VANJSKOTRGOVINSKE STABILNOSTI EU

je orijentiran na aktualnu problematiku rusko – ukrajinskog sukoba, te mogućnosti

realizacije strateškog partnerstva Europske unije i Rusije.

U posljednjem dijelu, ZAKLJUČKU, sumirana je značajnost Rusije kao faktora

vanjskotrgovinske stabilnosti Europske unije, odnosno odgovara se na postavljenu

hipotezu.

4

2 POVIJESNI, TEORIJSKI I INFRASTRUKTURALNI KONTEKST

EUROPSKO – RUSKOG ODNOSA

Kroz povijesni kontekst vanjskotrgovinskih odnosa Europske unije i Rusije prezentirana

su najznačajnija zbivanja u suvremenoj povijesti relevantna za formiranje ideološkog

aspekta ruskog utjecaja na vanjskotrgovinsku stabilnost EU, te ključni bilateralni

sporazumi. Kroz teorijski kontekst se nastojalo objasniti ključne kategorije relevantne

za razumijevanje vanjskotrgovinskog aspekta utjecaja pojedine države (integracije) na

vanjskotrgovinsku stabilnost druge države (integracije), dok se kroz prezentiranje

infrastrukturalnog i resursnog konteksta postavio referentni okvir za analizu

energetskog aspekta ruskog utjecaja na vanjskotrgovinsku stabilnost EU.

2.1 Povijesni kontekst vanjskotrgovinskih odnosa EU i Rusije

Pad Berlinskog zida 9. studenog 1989. godine predstavlja formalni početak tranzicije

bivših komunističkih zemalja s planskih na tržišna gospodarstva, te završetak sovjetske

dominacije na području srednje i istočne Europe. Također, navedenim je otvorena

mogućnost europskim zemljama za izgradnju zajedničkih vrijednosti koje se bitno

razlikuju od proklamacija na interesnim područjima Rusije.

Dezintegracijom Sovjetskog Saveza bivše zemlje članice razvijaju gospodarske

programe uz pomoć Međunarodnog monetarnog fonda (eng. International Monetary

Fund - IMF) i Svjetske banke (eng. World Bank – WB), dok su se temeljne smjernice

odnosile na smanjivanje inflacije, te postizanje makroekonomske stabilnosti. Također,

od 1990. godine nadalje, javnost i vlast Sovjetskog Saveza postaje svjesna nužnosti

ekonomskih reformi. U tom razdoblju Grigory Yavlinsky postaje vođom liberalne

partije Yabloko, te priprema 500-dnevni program za tranziciju Sovjetskog Saveza u

tržišnu ekonomiju. Temeljni cilj ambicioznog plana je bio radikalno poboljšanje

ekonomskog stanja u Sovjetskom Savezu, no trud se pokazuje uzaludnim zbog

nedovoljne sveobuhvatnosti plana u kontekstu nepredvidivih političkih i društvenih

faktora. Sovjetski Savez je konačno dezintegriran 1993. godine (Sancak i Karaman,

2014., str. 3).

5

Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, članice Europske unije su se bez većih

teškoća slagale oko zajedničkog pristupa Rusiji. Generalno su se zauzimale za

demokratizaciju oslabljene i zadužene Rusije, te za proklamaciju zapadnjačkih

vrijednosti (Leonard i Popescu, 2007., str. 3). Iako je postojao revolt prema određenim

aktivnostima – humanitarna intervencija na Kosovu, širenje NATO pakta i Europske

unije, vizni aranžmani za Kaliningrad, te potpisivanje Kyoto protokola za klimatske

promjene, nije postojala realna mogućnost njihovom suprotstavljanju. Preopterećena

zaduženošću, financijskom nestabilnošću i ratom u Čečeniji, ruska vlada je popuštala

zbog ovisnosti o financijskoj pomoći Zapada (Leonard i Popescu, 2007., str. 7).

Rusija se prijavljuje za članstvo u GATT-u (eng. General Agreement on Tariffs and

Trade) u lipnju 1993. godine, što predstavlja značajnu promjenu u vanjskoj politici

Rusije. Nakon nekoliko godina pregovora, uvjeti za ulazak Rusije u WTO (eng. World

Trade Organization) su izgrađeni tek kada je aktualni predsjednik Vladimir Putin

odredio članstvo prioritetom svoje administracije (Jensen i suradnici, 2007., str 482).

Rusija postaje punopravnom članicom 22. kolovoza 2012. godine, te bi se moglo

konstatirati da se u tom trenutku počela okretati liberalnim vrijednostima Zapada.

Međutim, kako navode Leonard i Popescu (2007.) u kontekstu odnosa Europske unije i

Rusije, stanje se bitno promijenilo. Iako je tijekom devedesetih godina Rusija bila

ovisna o kreditima Zapada, danas je EU ovisan o ruskim energentima. Moskva određuje

dinamiku pregovora na relaciji EU – Rusija, dok su rastuće cijene nafte i prirodnog

plina učinile energetski bogatu Rusiju moćnijom, manje kooperativnom, te

nepopustljivom u pregovorima sa Zapadom. Navedeno je od izrazite važnosti za

razumijevanje ideološkog aspekta utjecaja Rusije na položaj Europske unije na

međunarodnom tržištu.

Ukrajinska kriza započinje u studenom 2013. godine, te iz masovnih prosvjeda

uzorkovanih odlukom bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Yanukovycha vezanom

za suspendiranje Asocijacijskog sporazuma, prerasta u sukob koji poprima određene

karakteristike građanskog rata. Kao odgovor na ilegalnu aneksiju Krimskog poluotoka,

te namjernu destabilizaciju suverene države, Europska unija postavlja sankcije Rusiji.

6

Težnja Europske unije je prema sprječavanju daljnjeg eskaliranja krize u Ukrajini, te

poziva na smisleni i inkluzivni dijalog koji će dovesti do trajnog rješenja; očuvanja

jedinstva i teritorijalnog integriteta, te osiguranja stabilne, prosperitetne i demokratske

budućnosti za sve građane Ukrajine. Europska unije je ponudila podršku Ukrajini za

ekonomske i političke reforme potrebne za realizaciju navedenih ciljeva (European

Union "Newsroom", 2. ožujak 2015.).

Aktualno stanje je vezano za sankcije SAD-a, te dramatičan pad vrijednosti nafte koja

čini gotovo polovicu proračunskih prihoda Rusije. Navedeno je rezultiralo teškim

gospodarskim stanjem u Rusiji, što bitno utječe na njezinu mogućnost utjecaja u

međunarodnim odnosima.

Uz povijesna događanja, za određenje povijesnog konteksta vanjskotrgovinskog odnosa

EU i Rusije, nužno je objektivno sagledati tijek suradnje, što je moguće isključivo kroz

formalni prikaz vanjskotrgovinskog odnosa. Navedeno je prikazano u Tablici 1.

Tablica 1. Kronološki pregled vanjskotrgovinske suradnje EU i Rusije (2015.)

Godina BILATERALNA SURADNJA EU I RUSIJE

2014.

Krim i Sevastopol: Odobrene daljnje sankcije EU

Pogodba od 4.6 milijardi dolara za osiguranje opskrbe plina Ukrajine i

EU

EU zahtjeva konzultacije WTO-a oko pretjeranih uvoznih carina Rusije

Pojačanje restriktivnih mjera za Rusiju

Zahtjev EU za djelovanje WTO-a radi ruskih restrikcija uvoza svinjetine

Izvješće trilateralnog sastanka EU, Rusije i Ukrajine o energetskoj sigurnosti

Usvajanje sankcija EU radi potkopavanja teritorijalnog integriteta

Ukrajine

Vijeće permanentnog partnerstva o slobodi, sigurnosti i pravdi EU i Rusije

2013. Konzultacije EU i Rusije o ljudskim pravima

Zajedničko izvješće EU i Rusije o kooperaciji u turizmu

2012. Permanentno partnerstvo za energiju EU i Rusije

Rusija postala 156. država članica WTO-a

2011. Memorandum razumijevanja vezan za intenziviranje kooperacije EU i

Rusije

2010. Sporazum EU i Rusije o zaštiti povjerljivih informacija

7

2009. EU i Rusija nadograđuju Mehanizam ranog upozorenja radi poboljšanja upravljanja i prevencije u slučaju energetske krize

2008. Rat u Gruziji: Zamrzavanje pregovora o novom Sporazumu EU i Rusije

2007. Poljski spor vezan za sirovo meso uspješno riješen

Sporazum EU i Rusije vezan za trgovinu određenim proizvodima od čelika

2005. Stupio na snagu Protokol proširenja EU u Sporazumu partnerstva i kooperacije

2004. Zajedničko izvješće o proširenju EU i odnosima EU i Rusije

2003. Sporazum o stvaranju četiri zajednička prostora EU i Rusije

2000. Formirana srednjoročna strategija Rusije prema EU

1999.

Formirana Zajednička strategija EU prema Rusiji Memorandum razumijevanja vezan za intenziviranje indusrijske

kooperacije u energetskom sektoru EU i Rusije

1998. Sporazum EU i Rusije vezan za trgovinu tekstilnim proizvodima

1997. Stupio na snagu Sporazum partnerstva i kooperacije (PCA)

1994. Potpisan Sporazum partnerstva i kooperacije (eng. Partnership and

Cooperation Agreement – PCA)

1991. Pokretanje kooperativnog programa EU i Rusije

Izvor: Delegation of the European Union to Russia, 2015, Chronology of Bilateral

Relations, dostupno na: http://eeas.europa.eu/delegations/russia/eu_russia/chronology/1

991-2011/index_en.htm; pregledano: 2. ožujka 2015.

Podaci u Tablici 1. prikazuju da se suradnja EU i Rusije odvijala na proaktivan način,

uz povremene zastoje, ali samo do aktualnih događaja. Može se konstatirati da je 2014.

godina obilježena uvođenjem brojnih sankcija od strane Unije radi situacije u istočnoj

Ukrajini, te zahtjevima za uključivanjem WTO-a radi diskutabilnih protusankcija

Rusije. Također, postignuta je pogodba od 4.6 milijardi dolara za osiguranje opskrbe

plinom EU i Ukrajine što predstavlja pozitivan ishod suradnje.

2.2 Teorijski kontekst vanjskotrgovinskih odnosa EU i Rusije

Interaktivnost ekonomije i politike određuje međunarodne ekonomske procese, odnosno

kako navodi Strahinja (2000., str. 11) struktura operacija u međunarodnom

ekonomskom sustavu determinirana je najvećim dijelom strukturom operacija

međunarodnog političkog sustava. Odnos Europske unije i Rusije određen je brojnim

čimbenicima koji sadrže isključivo ekonomske implikacije, te su predmetom analize u

8

radu, međutim uzroci tih implikacija nisu bazirani na ekonomskoj logici, već i na

političkim odnosima. Stoga, nužno je predložiti definiciju koja obuhvaća ekonomsku,

koliko i političku kategoriju, međutim s aspekta vanjskotrgovinske politike. Izučavanje

pojma vanjskotrgovinske stabilnosti zahtjeva sagledavanje praktične manifestacije, kako

bi se procesima induktivne logike mogli polučiti generalni zaključci referentne

problematike.

VANJSKOTRGOVINSKU STABILNOST se može definirati kao određeno stanje

pojedinog gospodarstva ili integracije, u kontekstu međunarodnih odnosa, u kojem se

mogu slobodno realizirati legitimni ciljevi vanjskotrgovinske politike, te osigurati

održivost sustava navedenih gospodarskih cjelina.

Postoji nekoliko dimenzija koje je potrebno obrazložiti u predloženoj definiciji. Prva

dimenzija je "stanje u kontekstu međunarodnih odnosa" pojedinog gospodarstva ili

integracije. Navedeno "stanje" je zapravo posljedica pristupa države (integracije) prema

drugoj državi (integraciji) i obrnuto, odnosno reflektira njihov odnos na međunarodnom

tržištu. Potrebno je naglasiti da postoje različiti načini regulacije odnosa na

međunarodnom tržištu, te ih Pertot (2004.) prvenstveno dijeli s obzirom na broj

sudionika; bilateralno reguliranje ekonomskih odnosa s inozemstvom, multilateralni ili

regionalni sporazumi, te međunarodni sporazumi. No, obzirom da se u radu sagledava

isključivo utjecaj pojedine države (integracije) na vanjskotrgovinsku stabilnost druge

države (integracije), referentni okvir predstavlja sagledavanje bilateralnog reguliranja

ekonomskih odnosa s inozemstvom.

Prema klasifikaciji Pertota (2004.) bilateralno reguliranje odnosa s inozemstvom se

prvenstveno manifestira kroz trgovinske ugovore, sporazume, te protokole. Klasičan

trgovinski ugovor regulira međusobne gospodarske odnose dviju država u svim

njihovim oblicima. Tako su se u prošlom stoljeću regulirali konzularni odnosi

(diplomatska i politička zaštita), nadležnost trgovačkih sudova (pravna zaštita),

predviđali veterinarsko – fitopatološki i drugi tehnički propisi relevantni za trgovinu

(tehnička zaštita). Poseban, obično središnji dio tih ugovora predstavljao je ugovor o

međusobnom carinskom tretmanu (ekonomska zaštita). U okviru tih propisa osobitu je

9

ulogu imala klauzula o najpovlaštenijem tretmanu1. Trgovački sporazumi su se razvili iz

trgovinske ugovorne prakse kao kratkoročni bilateralni dokumenti koji naknadno

dopunjuju ili zamjenjuju pojedine dijelove trgovinskih ugovora, ili koji u neugovornom

stanju reguliraju dio materije koja bi inače imala biti obuhvaćena općim trgovinskim

ugovorom. Trgovinske protokole u bilateralnim odnosima može se smatrati aktivnim

specifičnim instrumentima vanjskotrgovinske politike koji svojim djelovanjima na

odnose vrijednosti često mogu prekoračiti djelovanja mnogih po prirodi mnogo

specifičnijih instrumenata. Do takvog gospodarsko – političkog značenja ti prvobitni

dodaci uz opće formalističke bilateralne ugovore, nisu došli samo zato što oni mogu

ostati tajni i što na njih javnost manje obraća pažnju; time je pridonijela i evolucija u

operativnoj praksi (Pertot i Sabolović, 2004., str 189 – 192).

Bez obzira na mogućnost reguliranja bilateralnog odnosa na međunarodnom tržištu,

važno je naglasiti da pojedina država (integracija) ne predstavlja jedini uzrok

nepovoljnijeg "stanja" za realizaciju legitimnih ciljeva vanjskotrgovinske politike druge

države (integracije), već to može biti cijeli niz internih ili eksternih čimbenika koji nisu

predmetom analize koja slijedu u radu, pa se s toga određuju kao ceteris paribus2.

Druga dimenzija podrazumijeva "legitimne ciljeve" vanjskotrgovinske politike.

Vanjskotrgovinska politika predstavlja skup mjera koje primjenjuje država (integracija)

kako bi regulirala svoje gospodarske odnose s inozemstvom. Legitimni ciljevi

vanjskotrgovinske politike su puna zaposlenosti, održavanje brojnog stanja i kvalitete

stanovništva; podizanje njihovog životnog standarda, povećanje nacionalnog dohotka i

nacionalnog bogatstva i ubrzanje gospodarskog razvoja, bolje iskorištavanje nacionalnih

i svjetskih gospodarskih izvora, te ostvarivanje ravnoteže nacionalnog gospodarstva i

platne bilance (Kandžija, materijali s predavanja). Ukoliko određena država

(integracija) utječe na smanjenje mogućnosti ili u potpunosti sprječava drugu državu

(integraciju) prema postizanju navedenog, može se konstatirati da ugrožava njezinu

vanjskotrgovinsku stabilnost.

1 Klauzula najpovlaštenije nacije (eng. Most favored nation clause). 2 Uz ostale uvijete nepromijenjene (lat. Ceteris paribus).

10

Treća dimenzija se odnosi na pojam "održivosti" koji je sveprisutan u suvremenoj

ekonomskoj misli, te se odnosi na sve gospodarske razine. Kako navodi Pertot (2004.,

str. 117 – 118) uz neosporne ekonomske ciljeve, tradicionalne pokretače tržišnih

aktivnosti, prema načelima održivog razvoja treba jednako upravljati i ostvarivanjem

društvenih ciljeva pune zaposlenosti i poboljšanja kvalitete života kao bitnog preduvjeta

prosperiteta društvene zajednice. Navedeno je posebno izraženo u slučaju Europske

komisije koja ističe da demokratske institucije i zastupnici europske javnosti moraju

osigurati djelotvornu i relevantnu politiku upravljanja društvenim i ekonomskim

procesima. U suvremenim gospodarskim uvjetima smatra se izazovom pokrenuti

političke i ekonomske procese uz potpuno uvažavanje individualnih i nacionalnih

identiteta u multilateralnoj zajednici.

Postoje različiti aspekti utjecaja određene države (integracije) na drugu državu

(integraciju). Međutim, potrebno je uočiti mogućnost grupacije čimbenika u

sveobuhvatnije aspekte utjecaja koji nisu univerzalni, pa stoga zahtijevaju pojedinačno

sagledavanje. Utjecaj Rusije na vanjskotrgovinsku stabilnost Europske unije je

prvenstveno obilježen kroz tri temeljna aspekta utjecaja; ideološki, vanjskotrgovinski, te

energetski aspekt.

IDEOLOŠKI ASPEKT UTJECAJA je vezan za jedan od tri svjetska konflikta koje je

odredila Joan Edelman Spero3, odnosno na konflikt Istok - Zapad kao sustav neovisnosti

dva politički i ekonomski podijeljena dijela svijeta (Strahinja, 2000., str. 15). Na Zapadu

se nalaze zemlje razvijene tržišne ekonomije, dok su na Istoku prevladavale

socijalističke zemlje koje su razvijale plansku privredu. Međutim, kako navodi Strahinja

(2000.) zemlje Istoka su postupno mijenjale politiku i zakonodavstvo, učlanile se u

svjetske i zapadne institucije, te omogućile inozemne investicije. Navedeno ne

podrazumijeva da se nije održala određena razlika u sustavu vrijednosti, te je ona

najizraženija upravo u slučaju Rusije koja je bila predvodnik ideologije konkurentske

zapadnjačkoj.

3 Viša znanstvena stipendistica pri Kolumbijskom sveučilištu.

11

VANJSKOTRGOVINSKI ASPEKT UTJECAJA je vezan za uvjete razmjene na

međunarodnom tržištu, te proizlazi iz ideološkog aspekta. Racionalno je za pretpostaviti

da ukoliko država (integracija) ima veći ponder u svjetskoj trgovini, da također ima i

veću pregovaračku moć od države (integracije) koja ima značajno manji ponder u

svjetskoj trgovini, iako postoje i drugi čimbenici koji određuju uvjete razmjene na

međunarodnom tržištu. Ukoliko je riječ o trgovini određene integracije koja ima

zajedničku carinsku politiku (carinska unija ili viši stupanj integracije) i određene

države koja ima značajno manji ponder na međunarodnom tržištu, težnja države će biti

prema fragmentaciji moći integracije, dok će težnja integracije biti prema jedinstvenom

pristupu članica prema određenoj državi.

ENERGETSKI ASPEKT UTJECAJA je specifičan, te proizlazi iz vanjskotrgovinskog

aspekta. Vrijedi analogija da ukoliko određena država želi postići više u pregovorima s

određenom integracijom, nastojat će pregovarati o realizaciji energetskih ugovora sa

svakom članicom posebno, a ne kolektivno na razini integracije. S druge strane,

integracija će najviše postići u pregovorima vezanim za realizaciju energetskih ugovora

ukoliko zadrži jedinstveni pristup svih članica prema određenoj državi.

Na međunarodnom tržištu, potrebno je realizirati održivi odnos s trgovačkim partnerom,

što je isključivo određeno ukoliko partner dijeli, ili poštuje vrijednosti i norme drugog

partnera. Suradnja mora biti transparentna, te težiti simetričnoj koristi za oba partnera u

svim navedenim aspektima, inače dolazi do konflikta te samim time gubitaka za oba

partnera. Kada bi države (integracije) nastupale na međunarodnom tržištu isključivo na

temelju ekonomske logike, suradnja bi se odvijala po gotovo prirodnim zakonitostima,

međutim s obzirom na postojanje političkih motiva, ta suradnja može biti poprilično

udaljena od optimuma, što predstavlja gubitak za oba trgovačka partnera.

2.3 Resursni i infrastrukturalni kontekst vanjskotrgovinskog odnosa EU i Rusije

Rusija je najveća država na svijetu s ukupnom površinom od 17 098 242 kvadratnih

kilometara, te populacijom od približno 142 milijuna ljudi. Izrazito je resursno bogata,

ponajviše naftom i prirodnim plinom, ali i ugljenom, strateškim mineralima, drvom, te

12

posjeduje rezerve rijetkih zemljinih elemenata. Međutim, potrebno je naglasiti da

postoje klimatske, reljefne i daljinske prepreke koje sprječavaju iskorištavanje prirodnih

resursa (Central Intelligence Agency, 9. ožujka 2015.).

Donošenje političkih odluka od strane Europske unije u kontekstu energetske politike

ponajviše ovise o ruskom izvozu prirodnog plina, stoga će resursni i infrastrukturni

kontekst prvenstveno biti usmjeren prema sagledavanju navedenog energenta. Rusija je

druga država svijeta po proizvodnji prirodnog plina (669.7 milijardi kubičnih metara),

ali prva po njegovom izvozu (196 milijardi kubičnih metara), te rezervama (47,8

trilijuna kubičnih metara) (Central Intelligence Agency, 9. ožujka 2015.). Ruski izvoz

prirodnog plina predstavlja 40% svjetskog izvoza (Grama, 2012., str. 86), pa se mogu

polučiti zaključci o važnosti Rusije za razvoj globalnog gospodarstva kojeg

karakterizira visoka ovisnost o navedenom energentu. Slika 1. prikazuje ključna polja

prirodnog plina u zapadnom Sibiru: Yamburg, Urengoy i Medvezhye. U navedenim

poljima se nalazi 45% ruskih rezervi prirodnog plina (Grama, 2012., str. 87), međutim

sva tri nalazišta su u blagom opadanju.

Slika 1. Ključna polja prirodnog plina Rusije (2007.)

Izvor: 321energy, 2007., The European Gas Market, dostupno na:

http://www.321energy.com/editorials/mearns/mearns121307.html;

pregledano: 9. ožujka 2015.

13

Urengoy je drugo najveće polje prirodnog plina na svijetu, nakon nalazišta North Dome

koje se nalazi u Iranu / Kataru. Proizvodnja prirodnog plina u Urengoyu započinje u

lipnju 1978. godine, dok izvoz u zemlje zapadne Europe započinje u siječnju 1984.

godine. Polje prirodnog plina Yamburg je otkriveno 1969. godine. Radovi u Yamburgu

započinju 1980. godine, proizvodnja 1986. godine, iako se prvi izvoz u zemlje zapadne

Europe realizirao već početkom 1984. godine. Medvezh'ye je polje prirodnog plina u

Tjumenskoj oblasti koje prvo započinje s komercijalnim radom. Iako je više od 80%

inicijalne rezerve prirodnog plina iskorišteno, polje bi trebalo ostati aktivno do 2030.

godine (Grama, 2012.). Kako bi se zadobio cjelokupan dojam o energetskom bogatstvu

Rusije nužno je prikazati najveća polja prirodnog plina na svijetu. Navedeno je

prikazano u Tablici 2.

Tablica 2. Najveća polja prirodnog plina na svijetu (2012.)

Rang Polje Rezerve Lokacija

1. North Dome 1 200 Katar / Iran

2. Urenogoy 275 Rusija

3. Yamburg 200 Rusija

4. Orenburg 200 Rusija

5. Shtokman 200 Rusija

6. Umm Shaif / Abu el-Bukush 175 Abu Dhabi

7. Zapolyarnoye 150 Rusija

8. Kharasevey 150 Rusija

9. Bovanenko 125 Rusija

10. Medvezh'ye 100 Rusija

11. Hassi R'Mel 100 Alžir

12. South Pars 100 Iran

13. Panhandle-Hugoton 80 SAD

Izvor: Grama, Y. (2012.) The Analysis of Russian Oil and Gas Reserves, International

Journal of Energy, Economics and Policy, 2 (2), str. 82 – 91.

Četvrto najveće polje prirodnog plina na svijetu je Orenburg, te ga slijedi Shtokman,

dok je sedmo najveće polje na svijetu Zapolyarnoye, te ga slijede Kharasevey i

Bovanenko. Rusija posjeduje osam od deset najvećih polja prirodnog plina na svijetu.

Međutim, za realizaciju izvoza prirodnog plina, te općenito energenata, potreban je

odgovarajući energetskologistički sustav. Zelenika (2005., str 394) definira

14

energetskologistički sustav kao sustav opskrbe električnom energijom, plinom i vodom

međusobno povezanih i međuutjecajnih podsustava, znanja, aktivnosti, pravila, koji

pomoću određenih elemenata proizvodnje u industriji opskrbe električnom energijom,

plinom i vodom, omogućuju proizvodnju energetskologističkih proizvoda. Ključan

element energetskologističkog sustava u kontekstu relevantne infrastrukture

predstavljaju plinovodi Rusije. Slika 2. prikazuje postojeće, ali i planirane plinovode

Rusije prema Europi, te ključne plinovode drugih zemalja koji su vezani za

diverzifikaciju europske energetske ponude. Najvažniji plinovodi drugih zemalja su

OPAL plinovod (njem. Ostsee Pipeline Anbindungsleitung), Transjadranski plinovod –

TAP (eng. Trans Adriatic pipeline), Bijeli tok (eng. White Stream) i Transkaspijski

plinovod (Trans – Caspian pipeline). Uz navedene plinovode, unutar energetskog

aspekta utjecaja Rusije, posebno je analiziran budući Turski tok (eng. Turkish Stream).

Slika 2. Mreža postojećih i planiranih plinovoda prema Europi (2014.)

Izvor: The Economist, 2014., Conscious Uncoupling, dostupno na:

http://www.economist.com/news/briefing/21600111reducingeuropesdependencerussian

-gas-possiblebut-it-will-take-time-money-and-sustained;

pregledano: 12. ožujka 2015.

15

Rusija kontrolira mrežu strateški važnih plinovoda prema Europi, te teži proširenju

svoga utjecaja gradnjom novih (primjerice Južni tok), kao i zadobivanjem kontrole nad

plinovodima sjeverne Afrike prema Europi. Najvažniji plinovodi Rusije su Sjeverni tok

(eng. Nord Stream), plinovod Yamal – Europa (eng. Yamal – Europa pipeline),

plinovod "Bratstvo" (eng. Brotherhood pipeline), plinovod Soyuz (eng. Soyuz pipeline),

Plavi tok (eng. Blue Stream), te planirani Turski tok (eng. Turkish Stream). Svi

navedeni plinovodi su u vlasništvu ruskog Gazproma4, te imaju značajnu ulogu za

sigurnost opskrbe plinom Europe, ali i za vanjskotrgovinsku stabilnost u cijelosti.

Iako sigurnost opskrbe plinom predstavlja sržnu problematiku analize u kontekstu

vanjskotrgovinske stabilnosti EU, nužno je naglasiti da je drugi energent primarno

zaslužan za gospodarski prosperitet Rusije – sirova nafta. Gospodarsko stanje određene

države (integracije) bitno utječe na njezinu mogućnost da realizira postavljene ciljeve

vanjskotrgovinske politike na međunarodnom tržištu. Razdoblje od 1999. do 2010.

godine bilježi prosječan rast BDP-a Rusije od 6.7% godišnje. Kako naglašavaju Bahr i

Nikolova (2010.) ekonomski rast Rusije je primarno postignut rastom cijena roba –

naročito cijene sirove nafte, povećanjem osobne potrošnje, te deprecijacijom rublje

nakon financijske krize iz travnja 1998. godine. Izvoz predstavlja 30% ruskog BDP-a u

2001. godini, dok je 50% izvoza vezano za izvoz sirove nafte. Navedeno je posebno

analizirano u kontekstu ideološkog aspekta utjecaja Rusije na vanjskotrgovinsku

stabilnost EU, obzirom da globalni trendovi u cijeni sirove nafte bitno determiniraju

koliko će dominantno Rusija nastupiti u međunarodnim odnosima.

Kroz resursni i infrastrukturni kontekst vanjskotrgovinskog odnosa EU i Rusije

prezentiran je resursni značaj Rusije, kao i infrastruktura koja je potrebna za opskrbu

plinom deficitarne Europske unije. Međutim, kroz analizu energetskog aspekta utjecaja

Rusije nastojalo se odrediti u kojoj je mjeri Europska unija zapravo ovisna o uvozu

energenata iz Rusije, te da li postoji nešto s čime može neutralizirati svoju energetsku

deficitarnost. Nadalje, sagledana je mogućnost postojanja alternativnih dobavljača

energenata koji bi u budućnosti mogli nastupiti kao strateški partneri Europske unije.

4 Gazprom – globalno energetsko poduzeće pod većinskim vlasništvom Ruske Federacije (50,23%).

16

3 ANALIZA IDEOLOŠKOG, VANJSKOTRGOVINSKOG I

ENERGETSKOG ASPEKTA UTJECAJA RUSIJE

Analiza ideološkog, vanjskotrgovinskog i energetskog aspekta predstavlja analizu

utjecajnih čimbenika Rusije na vanjskotrgovinsku stabilnost EU koji su grupirani u

navedene tri kategorije. Rusija predstavlja nezavisnu varijablu, dok EU predstavlja

zavisnu varijablu analize, odnosno sagledava se promjena povoljnosti položaja EU na

međunarodnom tržištu obzirom na djelovanje Rusije u kontekstu vanjske politike.

3.1 Analiza ideološkog aspekta utjecaja Rusije

Opće viđenje u kontekstu odnosa EU i Rusije identificira prestanak opskrbe plinom

deficitarnih država kao najveću prijetnju za stabilnost integracije. Međutim, kako

konstatiraju Leonard i Popescu (2007.) problematika vanjskotrgovinskih odnosa EU i

Rusije je dublja, te podrazumijeva Rusiju kao ideološku alternativu Zapadu koja sadrži

različiti pristup suverenitetu, moći i svjetskom poretku. Vrijednosti Europske unije su

građene na vladavini prava5, dok vrijednosti Ruske Federacije proizlaze iz viđenja

prava, odnosno zakona kao ekspresije moći. Polazište Rusije je da ukoliko nastupi

promjena u ravnoteži moći, također mora nastupiti promjena u pravu, odnosno

zakonima.

Kao posljedica navedenog pristupa dolazi do tzv. politike revizionizma od strane Rusije.

Riječ revizionizam se prvenstveno odnosila na različite ideje, načela i teorije koje su se

temeljile na reviziji temeljnih marksističkih premisa (Oxford Dicitionaries, 16. ožujak

2015.). Međutim, u kontekstu analize ideološkog aspekta utjecaja Rusije na

vanjskotrgovinsku stabilnost Europske unije, zapravo se sagledava neorevizionizam

Rusije koji nastupa promjenom gospodarskih uvjeta, a podrazumijeva reviziju ili

modifikaciju sporazuma potpisanih od strane Rusije. Primjerice, Rusija u današnje

vrijeme teži reviziji različitih aspekata vanjske politike, od uvjeta sadržanih u

komercijalnim ugovorima potpisanih sa zapadnjačkim poduzećima, do revizije vojnih

sporazuma kao što je Ugovor o konvencionalnim oružanim snagama u Europi, pa i

5 Vladavina prava (eng. Rule of Law).

17

reviziji diplomatskih kodeksa ponašanja, primjerice Bečke konvencije (Leonard i

Popescu, 2007., str. 1). Razina revizionizma, kao i spremnost Rusije za suradnju i

kooperaciju, vezana je za cijenu energenta koji čini gotovo polovicu njezinih

proračunskih prihoda – sirova nafta. Rusi na komičan način prikazuju vlastiti položaj na

međunarodnom tržištu: "Ukoliko je cijena nafte 15 dolara po barelu, tek smo privjesak

svjetskog gospodarstva, no ukoliko je cijena 70 dolara po barelu, mi smo

imperijalistička nacija" (Derluguian, 2006., str. 5). Grafikon 1. prikazuje proizvodnju

sirove nafte od strane Rusije i njezinu cijenu na međunarodnom tržištu.

Grafikon 1. Proizvodnja i pripadajuće cijene sirove nafte Rusije (2014.)

Izvor: Forbes, 2014., Russia's Oil Industry Is Doing Fine, Which Is Great News For The

Kremlin, dostupno na: http://www.forbes.com/sites/markadomanis/2014/01/03/russias-

oil-industry-is-doing-ok-which-is-good-news-for-the-kremlin/;

pregledano: 16. ožujka 2015.

Može se konstatirati da je cijena nafte po barelu rasla intenzivno od 2000. do 2013.

godine, odnosno vrijednost barela je aproksimativno porasla od 30$ po barelu do 110$

po barelu, što čini prosječni porast vrijednosti od 5,71$ godišnje. Razdoblje od 1992. do

1999. godine je vezano za vrijednost od aproksimativno 20$ po barelu, te smanjenje

18

proizvodnje sirove nafte od strane Rusije. Nužno je za uočiti poveznicu između

gospodarskog stanja Rusije koje je velikim dijelom determinirano cijenom sirove nafte

na međunarodnom tržištu, te različitih oblika revizionizma od strane Rusije. U

kontekstu navedenog, može se konstatirati da je gospodarski stagnantno razdoblje od

1992. do 1999. godine obilježeno tek nominalnim revoltom prema međunarodnim

aktivnostima Zapada, dok je s druge strane razdoblje prosperiteta od 2000. do 2013.

godine obilježeno različitim aktivnostima revizionizma od strane Rusije. Navedeno je

prikazano u Tablici 3.

Tablica 3. Revizionizam Rusije (2007.)

GEOSTRATEŠKA SFERA

Revizija CFE6 sporazuma

Nepoštovanje sporazuma iz Istanbula

POLITIČKA SFERA

Odbacivanje normi OSCE7 i Helsinkija

Zanemarivanje obveza prema Vijeću Europe

Nepoštivanje Bečke konvencije

EKONOMSKA SFERA

Nepoštovanje potpisanih ugovora

Izazivanje normi Energetske povelje

Nepoštivanje normi WTO-a

Izvor: Leonard M., Popescu N., 2007., A Power Audit of EU – Russia Relations,

European Council on Foreign Relations, 1 (9), str. 1 – 65.

U geostrateškoj sferi Rusija zahtjeva ponovno pokretanje pregovora vezanih za Ugovor

o konvencionalnim oružanim snagama u Europi koji je potpisan u studenom 1990.

godine, a odnosi se na redukciju naoružanja. S druge strane, iako se Rusija obvezala na

potpuno povlačenje svojih postrojbi iz Gruzije i Moldavije do kraja 2001. godine

sporazumom iz Istanbula, nije u potpunosti izvršila svoju obvezu. Kao dio istog

sporazuma, EU i SAD su se obvezale revidirati određene segmente Ugovora o

konvencionalnim oružanim snagama u Europi, te su svoju obvezu ratifikacijom u

potpunosti izvršile (Leonard i Popescu, 2007., str. 19).

6Ugovor o konvencionalnim oružanim snagama u Europi (eng. CFE Agreement). 7 Organizacija za sigurnost i kooperaciju u Europi (eng. OSCE).

19

Rusija je sklona revizionizmu u području demokracije, ljudskih prava i kontroli

državnih izbora, odnosno političkoj sferi. Potkopavala je aktivnosti Organizacije za

sigurnost i kooperaciju u Europi odbijanjem sudjelovanja u budžetu, proširivanjem

područja u kojem članica ima pravo na veto, te potrazi za mehanizmima koji mogu

oslabiti nadzor državnih izbora. Također, Rusija nije realizirala smjernice Vijeća Europe

koje su se odnosile na ukidanje smrtne kazne, reformu sigurnosnih službi, slobodu

govora, te medijski pluralizam. Zabilježena su i ozbiljna kršenja Bečke konvencije od

strane aktivističke grupe "Nashi" koja je na različite načine ugrožavala integritet

britanskih, estonskih i švedskih ambasadora u Rusiji, dok je s druge strane bila

podupirana od strane Moskve (Leonard i Popescu, 2007., str. 20).

U ekonomskoj sferi, Rusija je sklona revidiranju ugovora potpisanih sa zapadnjačkim

poduzećima. Primjerice, Shell i BP su bili prisiljeni prepustiti kontrolu nad plinskim

poljima Sakhalin II i Kovykta ruskom Gazpromu. Također, Gazprom je tražio da se

ponovo pregovara o vrijednosti zamjene imovine s E.ON Ruhrgas-om realiziranom u

svibnju 2007. godine, iako nisu poštovali dogovor iz srpnja 2006. godine. Iste godine,

Gazprom pritišće Bugarsku na ponovne pregovore vezane za ugovore opskrbe plina,

iako su ugovori vrijedili do 2010. godine. U travnju 2007. godine Rusija obustavlja

isporuku sirove nafte Njemačkoj kako bi stvorila pritisak za ponovni pregovor o

potpisanim uvjetima. Isti obrazac je korišten prilikom opskrbe plinom Ukrajine i

Moldavije u siječnju 2006. godine. Međutim, valja napomenuti da je navedeno dio opće

tendencije energetskih bogatih zemalja kao što su primjerice Kazahstan i Bolivija, da

revidiraju potpisane energetske ugovore iz devedesetih godina, jer je tada vrijednost

nafte i plina bila znatno niža. Bez obzira, Rusija potkopava esencijalne principe na

kojima bi se trebalo graditi partnerstvo s Europskom unijom (Leonard i Popescu, 2007.,

str. 20).

Rusija 1994. godine potpisuje Ugovor o energetskoj povelji (eng. Energy Charter

Treaty), te se obvezuje na provizornu primjenu do ratifikacije sporazuma. Navedeno

podrazumijeva da je Rusija dužna primijeniti norme Ugovora u mjeri koje su u skladu s

ruskim ustavom, zakonima i propisima. Međutim, 20. kolovoza 2009. Rusija je

obavijestila depozitara Energetske povelje da ne namjerava postati njezinom članicom

20

(Energy Charter, 18. ožujak 2015.). Navedeno predstavlja netransparentno ophođenje

nositelja ruske vanjske politike prema organizacijama Zapada, te njihovim normama

općenito. Nužno je naglasiti da je Rusija sklona nepoštivanju načela i značajnijih

organizacijama Zapada, kao što je primjerice WTO. Vanjskotrgovinski aspekt utjecaja

Rusije na vanjskotrgovinsku stabilnost EU posebno analizira problematiku vezanu za

WTO. S druge strane, ideološke postavke imaju posebne implikacije koje nisu

isključivo vezane za mirovne aktivnosti, već i za sigurnost država koje se nalaze u

susjedstvu Rusije i EU. Navedeno je posebno sagledano u kontekstu četiri zajednička

prostora EU i Rusije, te analizi njihovih politika susjedstva.

3.1.1 Četiri zajednička prostora EU i Rusije

Sastankom u St. Petersburgu koji se održao u svibnju 2003. godine, Europska unija i

Rusija produbljuju svoju kooperaciju stvarajući četiri zajednička prostora u okviru

Sporazuma o partnerstvu i kooperaciji iz 1994. godine. Četiri zajednička prostora se

temelje na zajedničkim vrijednostima i interesima obje strane, te su podijeljena na

sljedeći način (European Union External Action, 22. ožujak 2015.):

w Zajednički ekonomski prostor, koji se uz ekonomsku problematiku bavi

pitanjima zaštite okoliša

w Zajednički prostor slobode, sigurnosti i pravde

w Zajednički prostor vanjske sigurnosti, koji uključuje upravljanje u kriznim

situacijama, te neproliferaciju8 oružja

w Zajednički prostor za istraživanja i obrazovanje, koji uključuje kulturne aspekte.

Sastankom u Moskvi koji se održao u svibnju 2005. godine, razvijeni se instrumenti za

svaki od navedenih zajedničkih prostora kako bi uspješno stupili na snagu. Također,

postavljen je okvir za realizaciju specifičnih ciljeva, te su precizno određene specifične

akcije koje je nužno provesti za njihovu realizaciju (European Union External Action,

22. ožujak 2015.). Zajednički prostor vanjske sigurnosti predstavlja ključno područje

analize sigurnosnog aspekta. Europsku uniju i Rusiju povezuje posebna odgovornost za

8 Proliferacija (franc. Prolifération) – koji se množi, odnosi se na raširenje nečega.

21

sigurnost i stabilnost na europskom kontinentu, ali i šire, pa su stoga odlučile pojačati

suradnju u području vanjske sigurnosti kroz pet prioritetnih segmenata suradnje i

kooperacije (European Union External Action, 22. ožujak 2015.):

w Jačanje dijaloga i suradnje na međunarodnoj razini

w Zajednička borba protiv terorizma

w Neproliferacija oružja za masovno uništenje i načina njihove isporuke, uz

istovremeno jačanje kontrole izvoznih režima i razoružanje

w Suradnja u kriznim situacijama

w Suradnja na području civilne zaštite.

Iz formalne perspektive, Europsku uniju karakterizira snažan interes za uključivanjem

Rusije u proces jačanja stabilnosti na europskom kontinentu, naročito u graničnim

regijama – zajedničkom susjedstvu. Stoga su regionalni sukobi, primjerice u Moldaviji i

Južnom Kavkazu redovita sastavnica dijaloga između EU i Rusije. Također, Europska

unija naglašava važnost promicanja demokracije u Bjelorusiji. Međutim, u kritičnom

području vezanom za sigurnost – neproliferacija oružja, kontrola izvoznih režima i

razoružanja, izraženo je neslaganje radi nepodržavanja pristupa svih članica EU prema

Režimu kontrole raketne tehnologije (eng. Missile Technology Control Regime –

MTCR) od strane Rusije. S druge strane, Rusija nastoji pristupiti Australskoj skupini

(eng. Australia Group – AG) koje je vezana za kontrolu nad biološkim i kemijskim

oružjem (European Union External Action, 22. ožujak 2015.).

3.1.2 Politike susjedstva EU i Rusije

Zajedničko susjedstvo EU i Rusije karakterizira postojanje dvaju suprotstavljenih

politika susjedstva – Europsku politiku susjedstva (eng. European Neighbourhood

Policy – ENP) i Rusku politiku susjedstva (eng. Russian Neighbourhood Policy – RNP).

Postoje značajne razlike između navedenih politika, a upravo njihova različitost

determinira potkopavanje ENP-a od strane RNP-a. Kako konstatiraju Wilson i Popescu

(2009.) Europska politika susjedstva je formalna, ali bez pravog sadržaja, dok je Ruska

politika susjedstva manje formalna (često i ekstremno neformalna), ali daleko

22

sadržajnija. Također, može se konstatirati da EU ima razvijenu strategiju, ali nedovoljno

razvijen taktički pristup, dok Rusiju karakterizira manje razvijen strateški pristup u

kontekstu "dugoročnog društvenog modela", ali je taktički vrlo snalažljiva. Ključna je

razlika što Rusija na događaje u susjedstvu smatra izazovom na domaćem teritoriju, dok

EU često nije svjesna da participira u izazovu u vlastitom susjedstvu, koje se često čini

predaleko od domaćeg teritorija. Izuzev navedenog, Rusija posjeduje "stroge" i "meke"

snage kojima nastoji intenzivirati utjecaj u zajedničkom susjedstvu, dok se EU služi

isključivo "mekim", odnosno suptilnijim načinima zadobivanja podrške država Istoka.

Utjecaj na domaću politiku kroz propagandu masovnih medija, financiranje nevladinih

organizacija, te djelovanje aktivističkih skupina predstavljaju klasičan primjer "mekih"

snaga Rusije. Uz navedeno može se spomenuti da otvoreno tržište rada, slobodan režim

viza i mogućnost zadobivanja ruskog državljanstva i mirovine predstavljaju nagradu za

kooperaciju interesne države, dok autokratski kapitalizam, zaštita autokratskih režima,

te proklamiranje vrijednosti "suverene demokracije" uz ekonomski rast Rusije i

mogućnost vojne obuke sveukupno predstavljaju "meke snage" Rusije. S druge strane

blokade vina, mesa i mliječnih proizvoda, embargo na plin i naftu, transportne i

komunikacijske blokade (željeznica, poštanske usluge, bankovni transferi),

diferencirane cijene energenata, infrastrukturna preuzimanja, potenciranje konflikata

kroz secesijske skupine, nepovlačenje postrojbi prema dogovoru s međunarodnom

zajednicom, te preferencijalno prodavanje oružja saveznicima predstavljaju "stroge

snage" Rusije. Nužno je naglasiti da Rusija općenito izdvaja više političkih, ekonomskih

i vojnih resursa za povećanje utjecaja u susjedstvu u usporedbi s EU što rezultira

razvijenijom, bolje koordiniranom, te bolje implementiranom politikom susjedstva

(Leonard i Popescu, 2007.).

S druge strane, EU na sebe gleda kao na model „mekih moći“ koji je primarno

orijentiran prema miru, demokraciji i prosperitetu u regiji, dok podcjenjuje „strogi“

utjecaj moći. Karakteristike ENP-a su: financijska pomoć država susjedstva,

protekcionizam na osjetljive proizvode uz mogućnost udaljenije perspektive slobodne

trgovine, neaktivnost u secesijskim konfliktima prije EUMM-a9, aktivnost u kontroli

9 Monitoring misije Europske unije (eng. European Union Monitoring Mission - EUMM).

23

granica Moldavija – Ukrajina, nepostojanje prostora za proširenje integracije za istočne

države uz istovremeno pružanje atraktivnog, neostvarivog modela, neadekvatni vizni

aranžmani, podržavanje demokracije, percepcija EU kao slabe i u dubokoj krizi od

strane država susjedstva, te stvaranje općeg dojma ekonomskog protekcionizma EU.

Ključan problem ENP-a je ozbiljan nedostatak političke posvećenosti država članica da

ENP postave kao prioritet, što predstavlja interni razlog nemogućnosti realizacije

efektivne politike susjedstva. Navedeno dijelom proizlazi iz strukturnog disbalansa u

političkoj pozornosti usmjerenoj prema „istočnim“ u usporedbi s „južnim“

susjedstvima, jer su zapravo države Istoka, tek nedavno postale „susjedstvo“. Praktična

manifestacija „mekih moći“ EU primarno uključuje trgovačke povlastice i

omogućavanje viznih aranžmana, međutim postoji problematika iza primamljivih

povlastica za istočne partnere. Primjerice, Gruzija u potpunosti odbacuje mogućnost

prihvaćanja europskog modela, jer nositelj vlasti smatraju da su singapurski i dubajski

model adekvatni razvojni model za njihovo gospodarstvo, dok za države izvoznice nafte

kao što je Azerbajdžan trgovačke povlastice Unije nisu od prevelikog značaja. Vizni

aranžmani se odnose na izrazito mali dio populacije, te su takve povlastice nedovoljno

uspješno implementirane u državama članicama EU. Limitirana želja političkog

angažmana EU je ponajbolje vidna u kriznim situacijama susjedstva. Primjerice, čak i

nakon rata u Gruziji, te sukoba u Ukrajini participacija država članica EU za rješavanje

sukoba u susjedstvu je i dalje vrlo manjkava. Međutim, nužno je naglasiti da EU ne

izbjegava u potpunosti uključivanje u rješavanje sukoba zajedničkog susjedstva, već da

postoji nedostatak političke volje za nužno aktivnijim angažmanom (Wilson i Popescu,

2009.).

Zaključno, EU mora prakticirati proaktivnu politiku susjedstva, inače ugrožava vlastite

interese u regiji, kao i odnose s Rusijom. ENP mora biti postavljena kao politika

proklamacije europskih vrijednosti i pravila, ali ne kao antiruski projekt, u suprotnome

uvijek nastupa blokada odnosa. Također, EU je dužna odigrati značajnu ulogu u

rješavanju separatističkih sukoba u susjedstvu, te podržati reforme u Ukrajini, Gruziji i

Moldaviji, jer uz povećanje ovisnosti tih država o NATO paktu i SAD-u dolazi do

intenziviranja sigurnosnih problema na relaciji Zapad – Rusija.

24

3.2 Analiza vanjskotrgovinskog aspekta utjecaja Rusije

Analiza vanjskotrgovinskog aspekta utjecaja određene države, odnosno integracije

podrazumijeva analizu vanjskotrgovinske politike u kontekstu pristupa koji je određen

ponderom trgovačkog partnera na međunarodnom tržištu, ali i drugim relevantnim

čimbenicima. Nužno je naglasiti da vanjskotrgovinski aspekt utjecaja određene države,

odnosno integracije može proizlaziti iz ideološkog aspekta, međutim navedeno vrijedi u

slučaju istaknutih razlika u sustavu vrijednosti ili kao posljedica političkog konflikta.

Stoga, iako su kroz analizu ideološkog aspekta utjecaja Rusije uočene određene razlike

u sustavu vrijednosti, te politički konflikt, važno je zadržati se u konvencionalnim

terminima vanjskotrgovinske analize. Tablica 4. prikazuje temeljne gospodarske

pokazatelje Europske unije i Rusije.

Tablica 4. Temeljni gospodarski pokazatelji EU i Rusije (2014.)

POKAZATELJ EU (28) RUSIJA

Populacija 507 163 000 143 500 000

BDP (mil.US$) 17 351 715 2 096 777

BDP (PPP) 17 402 092 3 461 259

BDP po stanovniku (US$) 34 213 14 612

Izvoz (mil. US$) 3 197 784 588 063

Uvoz (mil. US$) 2 903 070 465 988

Vanjskotrgovinska bilanca

(mil. US$) 294 714 122 075

Rang u svijetu: Izvoz roba 1 10

Rang u svijetu: Uvoz roba 2 16

Rang u svijetu: Izvoz

komercijalnih usluga 1 21

Rang u svijetu: Uvoz

komercijalnih usluga 1 10

Patenti (Ukupno) 96 246 40 099

Izvor: World Trade Organization, 2014., European Union (28) / Russian Federation,

dostupno na: http://stat.wto.org/CountryProfile/WSDBCountryPFView.aspx?

Language=E&Country=RU%2cE28; pregledano: 1. travnja 2015.

25

Europska unija je superiorna prema svim temeljnim gospodarskim pokazateljima u

usporedbi s Rusijom. Bruto domaći proizvod Rusije mjeren metodom pariteta kupovne

moći (PPP) predstavlja 19.88% BDP-a Europske unije, dok bruto domaći proizvod po

stanovniku Rusije predstavlja 42.71% BDP-a po stanovniku Unije. Ukupan izvoz Rusije

predstavlja 18% izvoza EU, dok uvoz Rusije predstavlja 16% vrijednosti dobara i

komercijalnih usluga uvezenih u EU. Vanjskotrgovinski suficit Europske unije je dva i

pol puta veći od ruskog, što je slučaj i s ukupnim brojem prijavljenih patenata. Također,

Europska unija je vodeći svjetski izvoznik roba i komercijalnih usluga, dok je opći rang

Rusije na međunarodnom tržištu značajno manji.

Nadalje, valja sagledati sudionike međunarodnog tržišta koji predstavljaju

vanjskotrgovinske alternative za EU i Rusiju. U slučaju Rusije, kao nezavisne varijable

analize, treba sagledati koji sudionici predstavljaju njezina ključna izvozna tržišta

(Grafikon 2.), dok s druge strane za EU, kao zavisnu varijablu analize, treba sagledati

koji sudionici predstavljaju njezine ključne uvoznike (Grafikon 3).

Grafikon 2. Ključna izvozna tržišta Rusije (2014.)

Izvor: World Trade Organization, 2014., Russian Federation, dostupno na:

http://stat.wto.org/CountryProfile/WSDBCountryPFView.aspx?Language=E&Country;

pregledano: 2. travnja 2015.

26

Prema podacima Svjetske trgovinske organizacije iz rujna 2014. godine, Europska unija

je primarno izvozno tržište Rusije s udjelom od 45.8%, te ujedno predstavlja njezinog

ključnog trgovačkog partnera. Ostala izvozna tržišta Rusije su vezana za značajno

manje udjele, pa je tako Kina vezana za 6.8% izvoza, Japan za 3.7%, Kazahstan za

3.3%, Bjelorusija za 3.2%, dok ostale države svijeta na koje Rusija plasira određeni

manji dio izvoza čine 37,2% ukupnog izvoza. Iako je evidentna važnost Europske unije

kao izvoznog tržišta Rusije, nužno je sagledati koliko je Rusija važna za EU u kontekstu

njezinih ključnih uvoznika.

Grafikon 3. Ključni uvoznici Europske unije (2014.)

Izvor: World Trade Organization, 2014., European Union (28), dostupno na:

http://stat.wto.org/CountryProfile/WSDBCountryPFView.aspx?Language=E&Country;

pregledano: 2. travnja 2015.

Prema podacima Svjetske trgovinske organizacije iz rujna 2014. godine, prvenstveno se

može konstatirati da Europska unija ima izrazito diverzificirani uvoz roba, pa je 48.3%

ukupnog uvoza plasirano od strane trgovačkih partnera niskog udjela u ukupnom uvozu

EU. S druge strane, primarni uvoznik Europske unije je Kina s 18%, dok Rusija

predstavlja tercijarnog uvoznika roba u Europsku uniju s udjelom od 10.8% ukupnog

uvoza. Nadalje, SAD je vezan za sekundarni udio od 12.2%, Švicarska za udio od 5.7%,

27

te Norveška za udio od 5% ukupnog uvoza Europske unije. Može se sumirati da je

Europska unija od izrazite važnosti za Rusiju, jer Rusija gotovo polovicu vlastitog

izvoza plasira na njezinom tržištu. S druge strane, Europska unija uvozi manji udio roba

od strane Rusije, što je pokazatelj da je zapravo Rusija ovisnija o tržištu Europske unije

u kontekstu plasmana vlastitog izvoza, nego što je EU ovisna o uvozu ruskih dobara.

Nadalje, kako bi se mogao preciznije sagledati vanjskotrgovinski odnos EU i Rusije,

nužno je kroz dinamiku određenog razdoblja prikazati ključne trgovačke partnere Unije

u kontekstu ukupne razmjene roba. Navedeno je prikazano Grafikonom 4.

Grafikon 4. Ključni trgovački partneri Europske unije (2002. - 2014.)

Izvor: Eurostat Newsrelease, 2014., EU's top trading partners in 2014, dostupno na:

http://ec.europa.eu/eurostat/documents/2995521/6760204/6-27032015-AP-EN.pdf;

pregledano: 3. travnja 2015.

Može se konstatirati da razdoblje od 2002. do 2014. godine nije obilježeno značajnijom

promjenom vezanom za Rusiju u kontekstu ključnog trgovačkog partnera EU. Od

aproksimativnih 5% udjela u trgovini na početku razdoblja, Rusija je najviše porasla

2008. godine na aproksimativno 10% udjela u trgovini, što predstavlja promjenu od 5

postotnih poena. Međutim, promjena u cjelokupnom razdoblju je obilježena promjenom

od aproksimativno 3 postotna poena, što se ne može okarakterizirati kao izraženi

28

napredak u kontekstu važnosti Rusije kako trgovačkog partnera EU. Nužno je naglasiti

da je razdoblje od 2002. do 2014. godine vezano za brojne aktivnosti revizionizma od

strane Rusije prema EU i međunarodnoj zajednici, dok s druge strane njezina važnost

nije značajno porasla. Izražena dinamika je prisutna u slučaju SAD-a, te Kine koji su od

velike razlike na početku razdoblja, gotovo izjednačeni na kraju razdoblja u kontekstu

ključnog trgovačkog partnera EU.

Nadalje, nužno je sagledati strukturu uvoza ruskih roba od strane EU (Grafikon 5), ali i

strukturu izvoza roba proizvedenih u EU za Rusiju (Grafikon 6). Sagledavanje strukture

uvoza, odnosno izvoza može otkriti optimalnu, odnosno neoptimalnu participaciju na

međunarodnom tržištu, te također predstavlja manifestaciju razvijenosti i

konkurentnosti određenog gospodarstva. Ukoliko je najveći udio izvoza vezan za

primarne proizvode, navedeno može predstavljati slabost određene države ili integracije

u usporedbi s državama ili integracijama koje većinom izvoze industrijske proizvode.

Grafikon 5. Struktura uvoza ruskih roba od strane Europske unije (2014.)

Izvor: European Commission, 2014., European Union, Trade in goods with Russia

dostupno na: http://trade.ec.europa.eu/doclib/docs/2006/september/tradoc_113440.pdf;

pregledano: 3. travnja 2015

29

Prema službenim podacima Europske komisije iz kolovoza 2014. godine, te prema

klasifikaciji SMTK10, može se konstatirati da najveći udio uvoza Europske unije iz

Rusije predstavljaju mineralna goriva i maziva – 74.9%. Nadalje, kategorija ostalo je

vezana za udio od 8.3%, proizvodi svrstani po materijalu za udio od 7.5%, kemijski

proizvodi za udio od 3.4%, dok je najmanji udio vezan za sirove materijale, bez goriva –

2%. Iako je tržište mineralnih goriva i maziva volatilnije, te bez odgovarajuće razine

investicija manje profitabilno u usporedbi s primjerice industrijskim proizvodima,

navedeno predstavlja preduvjet za normalno odvijanje gospodarskih procesa.

Grafikon 6. Struktura izvoza roba Europske unije u Rusiju (2014.)

Izvor: European Commission, 2014., European Union, Trade in goods with Russia

dostupno na: http://trade.ec.europa.eu/doclib/docs/2006/september/tradoc_113440.pdf;

pregledano: 3. travnja 2015.

Prema službenim podacima Europske komisije iz kolovoza 2014. godine, te prema

klasifikaciji SMTK, može se konstatirati da najveći udio izvoza Europske unije u Rusiju

čine strojevi i transportni uređaji – 45.9%. Nadalje, kemijski proizvodi su vezani za

udio od 18.5%, razni gotovi proizvodi za udio od 13%, proizvodi svrstani po materijalu

10 Standardna međunarodna trgovačka klasifikacija (SMTK).

30

za udio od 10.9%, dok je najmanji udio vezan za hranu i žive životinje – 6.2%.

Navedeno predstavlja prednost Europske unije, jer je tržište strojeva i industrijskih

uređaja manje volatilno, profitabilnije, ali i dugoročno održivije od tržišta mineralnih

goriva i maziva.

Sljedeća stavka koju je potrebno sagledati je vanjskotrgovinska bilanca Europske unije

u razmjeni s Rusijom, kako bi se moglo utvrditi da li EU ostvaruje vanjskotrgovinski

suficit ili vanjskotrgovinski deficit. Navedeno je prikazano Grafikonom 7.

Grafikon 7. Temeljni trgovački tijekovi i neto izvoz EU prema Rusiji (2014.)

Izvor: European Commission, 2014., European Union, Trade in goods with Russia

dostupno na: http://trade.ec.europa.eu/doclib/docs/2006/september/tradoc_113440.pdf;

pregledano: 4. travnja 2015.

Prema službenim podacima Europske komisije iz kolovoza 2014. godine može se

konstatirati da tijekom cjelokupnog razdoblja EU ostvaruje vanjskotrgovinski deficit u

razmjeni s Rusijom. Najmanji vanjskotrgovinski deficit je zabilježen na početku

razdoblja, odnosno 2004. godine, te je iznosio aproksimativno 40 milijardi eura, dok je

najveći vanjskotrgovinski deficit zabilježen 2011. godine, te je iznosio aproksimativno

90 milijardi eura. Navedeno predstavlja argument za determiniranje Rusije kao

značajnog faktora vanjskotrgovinske stabilnosti EU.

31

Kako bi se mogli polučiti zaključci o kritičnim segmentima vanjskotrgovinske

stabilnosti Europske unije u kontekstu Rusije, nužno je sagledati vanjskotrgovinsku

bilancu robne razmjene članica EU s Rusijom (Grafikon 8.), te strukturu

vanjskotrgovinskog deficita EU u robnoj razmjeni s Rusijom (Grafikon 9.).

Grafikon 8. Vanjskotrgovinska bilanca razmjene članica EU s Rusijom (2013.)

Izvor: BBC News, 2014., Russia's trade ties with Europe, dostupno na:

http://www.bbc.com/news/world-europe-26436291; pregledano: 4. travnja 2015.

Članice EU se bitno razlikuju prema vanjskotrgovinskoj bilanci robne razmjene s

Rusijom. Iako Nizozemska ostvaruje najveći deficit u razmjeni s Rusijom – 21 milijardu

eura, Rusije predstavlja njezinog kvartalnog trgovačkog partnera, dok primjerice

Poljska ostvaruje deficit od gotovo 14 milijardi eura u razmjeni s Rusijom kao

sekundarnim trgovačkim partnerom. Italija ostvaruje deficit od 8 milijardi eura u

32

razmjeni sa Rusijom, koja je ujedno njezin tercijarni trgovački partner. S druge strane,

Danska ostvaruje najveći vanjskotrgovinski suficit od 891 milijun eura, dok je slijedi

Slovenija sa suficitom od 772 milijuna eura, te Latvija sa suficitom od 746 milijuna

eura. Od 28 država članica, tek osam ostvaruje vanjskotrgovinski suficit u razmjeni s

Rusijom, te je Rusija općenito visoko rangirana kao trgovački partner u većini članica.

Grafikon 9. Vanjskotrgovinski deficit EU u razmjeni s Rusijom (2014.)

Izvor: Eurostat News Release, 2014., EU28 trade in goods deficit with Russia fell

slightly, dostupno na: europa.eu/rapid/press-release_STAT-14-13_en.pdf;

pregledano: 4. travnja 2015.

Kritičan segment vanjskotrgovinske stabilnosti EU u kontekstu robne razmjene sa

Rusijom predstavljaju energenti. Vanjskotrgovinski deficit koji EU ostvaruje unutar

navedene kategorije iznosi 120 880 milijuna eura, odnosno 89,23% ukupnog deficita.

Navedena problematika je posebno analizirana unutar energetskog aspekta utjecaja

Rusije. Deficit EU vezan za kategoriju ostalo iznosi 13 216 milijuna eura, odnosno

9,76% ukupnog deficita, te sirovi materijali sa 1 368 milijuna eura čine 1% ukupnog

deficita. Sukladno prezentiranim podacima vezanim za strukturu robne razmjene EU i

Rusije, najveći vanjskotrgovinski suficit je zabilježen u kategoriji strojeva i vozila, te

iznosi 41 520 milijuna eura (Eurostat News Release, 4. travnja 2015.).

33

Temeljni gospodarski pokazatelji, ključna izvozna tržišta Rusije, ključni uvoznici

Europske unije, ključni trgovački partneri Europske unije, te uvozna i izvozna struktura

Europske unije i Rusije ne predstavljaju argumente za determinaciju Rusije kao

značajnog faktora vanjskotrgovinske stabilnosti Unije. S druge strane vanjskotrgovinski

deficit Europske unije prema Rusiji, naročito u svom kritičnom segmentu vezanom za

razlike između članicama, te strukturi koja pretpostavlja postojanje energetske

deficitarnosti Unije, determinira suprotno. Međutim, navedeno tek općenito reflektira

vanjskotrgovinski aspekt utjecaja Rusije na EU, te je nužno provesti kvalitativnu

analizu koja se odnosi na nedostatke vanjskotrgovinske politike Unije u kontekstu

pojedinih aktivnosti Rusije.

3.2.1 Kritika vanjskotrgovinske politike EU

Postoje dvije temeljne kritike koje proizlaze iz analize efikasnosti vanjskotrgovinske

politike Europske unije u kontekstu odnosa s Rusijom. Prva kritika se odnosi na

nedostatak jedinstvenog pristupa koji je određen izraženom razlikom u odnosu država

članica i Rusije, te proizlazi iz povijesti i geografije, a ne isključivo iz ekonomske

logike. Nadalje, nedostatak jedinstvenog pristupa je potaknut i od strane Rusije koja

nastoji maksimizirati svoju korist na međunarodnom tržištu, te efikasno realizirati

ciljeve vanjskotrgovinske politike kroz bilaterizaciju odnosa s članicama Unije. Druga

kritika odbacuje nedostatak koherentnosti u pristupu država članica kao temeljni razlog

slabog nastupa Europske unije na međunarodnom tržištu, te naglašava slabu strategiju i

izraženu razliku između očekivanja i realnih sposobnosti Unije da utječe na treću stranu.

Obje kritike su vezane za mogućnost narušavanja vanjskotrgovinske stabilnosti EU od

strane Rusije, ali su interne prirode.

Zagovornici prve kritike Leonard i Popescu (2007.) konstatiraju kako je razlika između

pristupa država članica EU prema Rusiji izraženija i kompleksnija, nego što je slučaj

između starih i novih članica Unije. Kako bi naglasili navedeno, sistematiziraju države

članice u pet temeljnih skupina ovisno o njihovom pristupu prema Rusiji: „Trojanski

konji“, „Strateški partneri“, „Prijateljski pragmatisti“, „Hladni pragmatisti“, te „Novi

hladni ratnici“.

34

1) TROJANSKI KONJI (Cipar i Grčka) – često brane ruske interese u EU, te su

spremni uložiti veto na zajedničko stajalište država članica kada je u pitanju Rusija.

2) STRATEŠKI PARTNERI (Francuska, Njemačka, Italija i Španjolska) – uživaju

poseban odnos s Rusijom, te povremeno potkopavanju zajedničku politiku EU.

3) PRIJATELJSKI PRAGMATISTI (Austrija, Belgija, Bugarska, Finska, Mađarska,

Luksemburg, Malta, Portugal, Slovačka i Slovenija) – održavaju blizak odnos s

Rusijom, te imaju tendenciju postavljanja poslovnih interesa iznad političkih ciljeva.

4) HLADNI PRAGMATISTI (Češka, Danska, Estonija, Irska, Latvija, Nizozemska,

Rumunjska, Švedska i Velika Britanija) – također usredotočeni na poslovne interese, ali

su spremniji otvoreno govoriti protiv ruskog ponašanja vezano za primjerice ljudska

prava.

5) NOVI HLADNI RATNICI (Litva, Poljska) – karakterizira ih neprijateljski stav

prema Rusiji, te su spremni koristiti veto kako bi blokirali pregovore EU s Rusijom.

Prema navedenoj sistematizaciji može se konstatirati da postoje dva suprotna pristupa

država članica prema Rusiji. Određeni, veći broj članica percipira Rusiju kao

potencijalnog poslovnog partnera kojeg je moguće približiti integraciji, pa teže

njezinom involviranju u relevantne gospodarsko – političke sfere, iako su svjesni da je

Rusija ponekad sklona kršenju pravila. S druge strane postoji manji broj članica koje u

Rusiji vide isključivo prijetnju, te otvoreno osuđuju ruski ekspanzionizam i negativan

stav prema procesima demokratizacije. Međutim, potrebno je sagledati koliko pojedine

skupine članica zapravo trguju sa Rusijom, te da li je navedeno u skladu sa

pretpostavkama. Ukoliko se sagleda udio robne trgovine pojedine skupine sa Rusijom

ponderiran brojem zastupnika u Europskom parlamentu (Europski parlament, 6. Travanj

2015.), dobiva se uvid o povezanosti skupina sa navedenim ideološkim pretpostavkama.

Broj zastupnika u Europskom parlamentu je razmjeran broju stanovnika, stoga je

moguće realnije prikazati trgovačke tijekove određenih skupina članica prema Rusiji.

Navedeno je prikazano Grafikonom 10.

35

Grafikon 10: Ponderirana vrijednost robne trgovine skupina članica sa Rusijom

Izvor: Eurostat News Release, 2014., EU28 trade in goods deficit with Russia fell

slightly, dostupno na: europa.eu/rapid/press-release_STAT-14-13_en.pdf;

pregledano: 6. travnja 2015.

Može se konstatirati da je najveći udio ponderirane robne trgovine vezan za „Strateške

partnere“, odnosno moćne države koje čine jezgru Europske unije. Ukupna vrijednost

njihove robne trgovine sa Rusijom iznosi 101 529 milijuna eura, odnosno udio od

58,23% ponderirane robne trgovine. Iako navedena skupina tek povremeno potkopava

zajedničku politiku EU prema Rusiji, vjerojatno je za očekivati da će većinom

postavljati poslovnu suradnju sa Rusijom ispred zajedničkih interesa Unije, izuzev

stanja političke krize. Interesantno, sekundarni najveći udio ponderirane robne trgovine

je vezan za „Nove hladne ratnike“, odnosno Poljsku i Litvu koje su realizirali sa

Rusijom ukupnu robnu trgovinu u iznosu od 21 969 milijuna eura, odnosno 12,93%

ponderirane robne trgovine. Navedeno predstavlja kvantitativno odstupanje od

ideološke pretpostavke. Nadalje, „Prijateljski pragmatisti“ su realizirali 47 779 milijuna

eura robne trgovine, odnosno udio od 10,69% ponderirane robne trgovine, dok su

„Hladni pragmatisti“ realizirali 59 906 milijuna eura robne trgovine, odnosno udio od

10,41% ponderirane robne trgovine. Najmanji udio je vezan za „Trojanske konje“,

odnosno Grčku i Cipar – 7,42% ponderirane robne trgovine.

36

Nadalje, Rusija teži na bilateralnoj osnovi sklapati ugovore, te rješavati sporove s

državama članicama, čime stvara ozbiljan pritisak na solidarnost unutar EU, te

istovremeno jača svoju poziciju na međunarodnom tržištu. Navedeno nije dio višeg

plana Rusije da se Europska unija dezintegrira, već je riječ o racionalnoj težnji Rusije da

pristupa državama članicama pojedinačno, te na taj način unaprijedi uvijete pregovora,

te izbjegne nepotrebnu birokraciju. Bez sumnje, nedostatak jedinstvenog pristupa

država članica omogućava Rusiji da pokuša realizirati vlastite ciljeve vanjskotrgovinske

politike, no nužno je naglasiti da je Rusija vrlo uspješno iskorištava navedenu

mogućnost. Stoga, valja spomenuti pojedine aktivnosti Rusije koje su omogućene zbog

nedostatka jedinstvenog pristupa članica Unije, te su vezane za vanjskotrgovinsku

stabilnost Europske unije.

Primjerice, Rusija je vješto pojačala svoju političku poziciju prema Europskoj uniji kroz

regrutaciju velikih europskih poduzeća koja nastupaju kao lobisti ruskih interesa unutar

ključnih EU članica. Državna poduzeća Rusije su izgradila partnerstvo s poduzećima

kao što je E.ON i BASF u Njemačkoj, ENI u Italiji, GDF i – u manjoj mjeri Total u

Francuskoj, te Gesunie u Nizozemskoj. Navedeno predstavlja određeni šarm Rusije

kada su u pitanju prijateljske države članice, no Rusija je daleko dosljednija u slučaju

manje prijateljskih država članica. Primjerice, Rusije je pozvala na bojkot roba iz

Danske nakon Čečenskog kongresa u listopadu 2002. godine, te je između ostalog

prekinula opskrbu naftom Latviji u 2003. godini, te Litvi u 2006. godini (Leonard i

Popescu 2007., str. 14).

Postoji niz sporova koji su vezani za narušavanje vanjskotrgovinske stabilnosti EU od

strane Rusije, a prvenstveno su vezani za korektivni bilateralizam koji se temelji na

diplomatskom pritisku, embargu trgovine, blokadi transporta, te prerano otvaranje

pregovora oko ugovora opskrbe nafte i plina. Razumijevanje prirode navedenih

aktivnosti je ključno za mogućnost neutralizacije negativnog vanjskotrgovinskog

aspekta utjecaja Rusije na vanjskotrgovinsku stabilnost Unije. Stoga, radi općeg uvida u

kvantitetu i kvalitetu negativnog vanjskotrgovinskog pristupa Rusije prema članicama

Europske unije, svi sporovi koji su se vodili za vrijeme Putinovog predsjedništva su

prikazani u Tablici 5.

37

Tablica 5. Bilateralni sporovi Rusije i članica EU (2007.)

BUGARSKA Prerano otvaranje pregovora o opskrbi plinom; prijetnja zabranom

uvoza svinjetine

DANSKA Diplomatski pritisci; ofenzivan stav prema danskim poduzećima i nevladinim organizacijama

ESTONIJA Diplomatski pritisci; cyber napadi; embargo trgovine i transporta;

diskriminirajuće tarife za željeznicu

FINSKA Progresivne izvozne carine na drvo Rusije

NJEMAČKA Prekid opskrbe naftom; spor Lufthans Cargo

LATVIJA Diskriminirajuće tarife za željeznicu; trgovačke sankcije (konzervirana riba)

LITVA Blokada opskrbe naftom; diskriminirajuće tarife za željeznicu

NIZOZEMSKA Trgovački sporovi (cvijeće, voće i povrće); ponovno otvaranje pregovora o opskrbi plinom (Shell)

POLJSKA Embargo na uvoz mesa i povrća

ŠVEDSKA Progresivne izvozne carine na drvo Rusije

UK

Diplomatski pritisci; revizija ugovora (BP i Shell); pritisci na

Britansko Vijeće, ubojstvo Litvinenka i odbijanje izručenja Lugovojeva

Izvor: Leonard M. i Popescu N. (2007.) A Power Audit of EU – Russia Relations,

European Council on Foreign Relations, Cambridge, London

Može se konstatirati da Rusija u međunarodnim odnosima nastupa s čvrstim

argumentima i ofenzivnim aktivnostima kako bi izborila vlastite interese, te iskoristila

slabosti Europske unije. Primarna slabost EU predstavlja nedostatak jedinstvenog

pristupa, koja omogućava Rusiji da na bilateralnoj razini pritišće pojedine članice Unije,

te na taj način ugrozi vanjskotrgovinsku stabilnost EU.

Nadalje, mogu se istaknuti tri zasebna slučaja koja su vezana za drugu kritiku koju

zagovaraju Forsberg i Seppo (2008.), a koja naglašava slabu vanjskotrgovinsku

strategiju EU prema Rusiji kao temeljni uzrok neoptimalnog nastupa EU u

međunarodnim odnosima. Prvi slučaj se odnosi na naknade za prelet europskih

zrakoplova preko Sibira (spor Lufthans Cargo), drugi slučaj se odnosi na embargo

uvoza mesa i mesnih proizvoda iz Poljske, dok se treći slučaj odnosi na izvozne carine

Rusije na neobrađeno drvo.

38

Spor između EU i Rusije vezan za plaćanje naknade preleta europskih zrakoplova preko

Sibira je bio na snazi više od 20 godina, ali se nalazi u žarištu interesa tek 2005. godine

radi rekordno plaćenih naknada od 330 milijuna na godišnjoj razini. Rješavanje spora je

bilo podržano od strane svih relevantnih institucija EU, ali i svih država članica na vrlo

koherentan način. Međutim, EU u nekoliko navrata ne uspijeva u potpunosti izboriti

vlastite interese u dijalogu s Rusijom, računajući sastanak u Helsinkiju iz studenog

2006. godine, sastanak u Samri iz svibnja 2007. godine, te Avijacijski sastanak iz

studenog 2007. godine. Naime, EU je uspjela riješiti tek okvirni sporazum s Rusijom

oko napuštanja naknada za prelet, ali nije uspjela uvjeriti Rusiju da ratificira, te

implementira sporazum. Navedeno se ne može pripisati nedostatku jedinstvenog

pristupa članica, jer su na vrlo koherentan način pristupile problemu, već slabom

strategijom EU koja je svoje snage temeljila na načelima međunarodnog prava, duhu

zajedničkog partnerstva, te utjecajem na pregovore za pristup Rusije u WTO. S druge

strane Rusije je željela konkretnu kompenzaciju za ukidanje naknada, a ne temeljem

formalnosti postupiti u skladu s visokim očekivanjima Europske unije.

U studenom 2005. godine Rusija uvodi embargo uvoza mesa i mesnih proizvoda iz

Poljske, radi sumnje da Poljska izvozi meso iz trećih država koje karakterizira visok

rizik bolesti životinja. Optužbe Rusije su imale određenu razinu utemeljenosti, s

obzirom da je 2003. godine EU upozorila Poljsku na moguću zabranu izvoza mesa radi

slabe usklađenosti s higijenskim standardima. Međutim, krajem 2005. godine, svi

standardi su uspješno primijenjeni od strane Poljske, te postaje evidentno da iza optužbi

Rusije postoji politička motivacija. Stoga je Poljska postavila veto na rješenje novog

Ugovora o partnerstvu i kooperaciji EU i Rusije, prijetila vetom na pregovore Rusije za

članstvo u WTO, te se protivila izgradnji cjevovoda kroz Baltičko more u Njemačku.

Rusija odgovara prijetnjom nametanja embarga uvoza mesa i mesnih proizvoda iz svih

država članica EU radi pritužbi na kvalitetu proizvoda određenih država članica.

Europska unija se na koherentan način uključuje u rješavanje spora, te prvenstveno

strategijom "mrkve" – olakšavanjem postupaka izdavanja viza za građane Rusije, pa

potom strategijom "batine" – prijetnjom postavljanja veta na pregovore Rusije za

pristup WTO-u, ali bez efekta. Rješenje spora je postignuto tek u studenom 2007.

godine nakon izbora u Poljskoj, te formiranjem vlade desnog centra Donalda Tuska.

39

Nakon izbora, poljske vlasti pozivaju veterinarske stručnjake iz Rusije da ispitaju

kvalitetu na poljskim farmama, nakon čega Rusija povlači embargo. Nužno je naglasiti

da iako je EU pristupila problemu na koherentan način, te iako su institucije EU čvrsto

stajale iza tvrdnji Poljske, rješenje problema se ne može pripisati EU, već samo

određeni doprinos. Može se sumirati da je rješenje problema postignuto tek nakon

promjene u politici Poljske koja je nastupila promjenom vlade, dok strategija "mrkve" i

"batine" od strane EU nije rezultirala bitnijom promjenom u stavu Rusije kroz tri godine

pregovora.

Treći slučaj slabe strategije EU je vezan za ophođenje s postupnim podizanjem izvoznih

carina Rusije na neobrađeno drvo od srpnja 2007. godine nadalje. Rusija je težila

povisiti izvozne carine na razinu koja bi u potpunosti onemogućila izvoz drva iz Rusije,

što implicira na postojanje određenih ideoloških razloga. Povećanje izvoznih carina ima

veliki utjecaj na drvnu industriju Finske i Švedske, jer je primjerice petina drva

korištena u proizvodnji celuloze i papira u Finskoj uvezena iz Rusije. Nadalje,

povećanje izvoznih carina je predstavljalo kršenje protokola koji su potpisale EU i

Rusija kao dio tadašnjeg pristupnog procesa Rusije u WTO. No, ponovo se strategija

EU pokazala kolebljivom, jer je s jedne strane poticala Finsku da sama pregovara

vlastite interese, dok je pitanje izvoznih carina Rusije očita nadležnost Europske

komisije. Posljedično, industrija papira u Finskoj je težila riješiti problem na bilateralnoj

razini, dok su političari u Finskoj naglašavali supranacionalnu prirodu problema.

Europska unija se ponovo previše oslonila na načela WTO-a, dok nije pokušala

primijeniti konkretne sankcije prema Rusiji kako bi podržala Finsku industriju papira,

što se pokazalo neefikasnim, te je naposljetku osuđeno od strane finske javnosti.

Zaključno, vanjskotrgovinski aspekt utjecaja Rusije na EU je značajan, prvenstveno radi

nedostatka jedinstvenog pristupa država članica, ali i zbog nedovoljno razvijene

strategije EU prema Rusiji. Nužno je da EU razvije strategiju koja sadrži konkretne

snage, te razrađene aktivnosti koje bi reflektirale interese svih država članica. Nadalje,

nužno je postići jedinstvo država članica i razviti instrumente vanjskotrgovinske

politike koje bi služili dugoročnim interesima EU, ali i razvijanju strateškog partnerstva

s Rusijom.

40

3.2.2 Rusija i WTO

Rusija postaje punopravna članica WTO-a 22. kolovoza 2012. godine, nakon rekordnih

18 godina pregovora i usklađivanja trgovinskog režima međunarodnim pravilima. Može

se napomenuti da je misija WTO-a pomaganje u odvijanju međunarodne trgovine bez

prepreka, slobodno, pravedno i predvidljivo, dok je temeljni cilj unaprijediti blagostanje

svih ljudi, te naročito njezinih država članica (WTO, 7. travanj 2014.).

Može se konstatirati da Rusija ustraje na korištenju specifičnog obrasca trgovine koji je

često vezan za strogo političke, a ne gospodarske ciljeve. Nadalje, trgovački partneri

često izražavaju nezadovoljstvo radi kršenja temeljnih načela WTO-a od strane Rusije,

te napominju da Rusija sustavno odbija provesti ključne obaveze koje proizlaze iz

članstva. Neuspjeh u realizaciji prednosti članstva, kao i implementaciji ekonomskih

normi implicira da Rusija vidi tek ograničene mogućnosti koje članstvo pruža. Na

službenoj stranici WTO-a postoje podaci o sporovima koji su vezani za djelovanje

Rusije na međunarodnom tržištu u kontekstu poštivanja temeljnih načela. Rusija kao

podnositelj pritužbe egzistira u dva spora; prvi spor je vezan za antidumping, odnosno

za metodologiju troškovnih metoda Europske unije, dok je drugi spor ponovno vezan za

EU, ali u kontekstu mjera energetskog sektora, odnosno tzv. "Trećeg energetskog

paketa". Kao tuženik Rusija egzistira u pet sporova koji su pokrenuti od strane EU, a

vezani su uz plaćanje naknade za recikliranje motornih vozila, mjere uvoza svinja, te

svinjskih proizvoda iz EU, antidampinške carine na komercijalna motorna vozila iz

Njemačke i Italije, te carinsko postupanje prema određenim poljoprivrednim i

industrijskim proizvodima. Izuzev EU, jedino se Japan javlja kao podnositelj tužbe

protiv Rusije, također vezano za plaćanje naknade za recikliranje motornih vozila.

(WTO, 7. travanj 2014.).

Zaključno, Rusija je vezana za sustav vrijednosti koji se razlikuje od načela

zapadnjačkih organizacija kao što je WTO. Navedeno ima određene implikacije na

vanjskotrgovinsku stabilnost EU, ali i Zapada općenito. S jedne strane je nužna

fleksibilnost Zapada u kontekstu prihvaćanja različitosti, ali s druge strane je potrebna

čvrstina u kontekstu inzistiranja na transparentnosti, pravednosti i demokraciji.

41

3.3 Analiza energetskog aspekta utjecaja Rusije

Rusija predstavlja energetsku supersilu s participacijom od 10% svjetskog izvoza

energije. Međutim, bez investicija u energetsku infrastrukturu, zavidan status Rusije nije

dugoročno održiv. Navedeno implicira postojanje visoke međuovisnosti EU i Rusije, jer

Europska unija predstavlja ključno izvozno tržište Rusije, te ključnog investitora u

njezinu energetsku infrastrukturu, dok s druge strane Rusija predstavlja ključnog

dobavljača energije za EU. Nužno je naglasiti da postoje suprotna gledišta kada je riječ

o energetskom odnosu EU i Rusije. Ne može se osporiti da energetske potrebe gotovo

500 milijuna potrošača mogu biti efikasno zadovoljene zbog postojanja velikog

dobavljača u susjedstvu. Međutim, postoji oštra kritika vezana za prijetnje Rusije

prekidom opskrbe nafte i prirodnog plina radi političkih razloga, kao i primjenjivanje

politike "podjeli i vladaj" kroz nametanje unosnih poslova europskim poduzećima

(Cameron, 2010., str. 20). Stoga, prvenstveno se mora sagledati koliko je gospodarstvo

EU energetski ovisno, te trend navedenog. Grafikon 9. prikazuje energetsku ovisnost

Europske unije za razdoblje od 2003. do 2013. godine.

Grafikon 11. Energetska ovisnost EU (2003. - 2013.)

Izvor: Eurostat, 2014., Energy dependence, dostupno na:

http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/table.dotab=table&init=1&language=en&pcode=tsdcc3

10&plugin=1; pregledano: 8. travnja 2015.

42

Energetska ovisnost odražava u kojem je obujmu pojedino gospodarstvo ovisno o uvozu

energenata kako bi zadovoljilo vlastite energetske potrebe. Pokazatelj energetske

ovisnosti se izračunava kao neto uvoz energije podijeljen zbrojem bruto domaće

potrošnje energije uključujući spremnike (Eurostat, 8. travnja 2015.).

Može se konstatirati da Europska unija predstavlja energetski deficitarno gospodarstvo

koje više od polovicu vlastitih potreba za energentima podmiruje iz inozemnih izvora.

Najniža razina energetske ovisnosti je zabilježena na početku razdoblja, 2003. godine, te

je iznosila 48.8%, dok je najviša razina energetske ovisnosti zabilježena 2008. godine,

te je iznosila 54.7%, što predstavlja razliku od gotovo 6 postotnih poena. Međutim,

može se sumirati da je desetogodišnje razdoblje obilježeno srednjom vrijednosti od

52,68% energetske ovisnosti. Nadalje, nužno je sagledati strukturu uvoza pojedine

skupine energenata od strane EU iz Rusije, kako bi se odredili kritični segmenti

energetske deficitarnosti Unije. Vrijednost uvoza je u izražena milijardama eura, te je

prikazana Grafikonom 12.

Grafikon 12. Struktura uvoza energenata EU iz Rusije (2013.)

Izvor: Eurostat, 2014., Statistical analysis of EU trade in energy products, with focus on

trade with the Russian Federation, dostupno na: http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-

explained/index.php/Trade_in_energy_products, pregledano: 8. travnja 2015.

43

Primarni energent kojeg Europska unija uvozi iz Rusije je nafta. Ukupna vrijednost

nafte uvezene iz Rusije u 2013. godini je iznosila 99,7 milijardi eura, odnosno 34%

ukupnog uvoza nafte od strane EU koji je aproksimativno iznosio 302.3 milijarde eura.

Sekundarni energent je prirodni plin u iznosu od 35,7 milijardi eura, odnosno 34%

ukupnog uvoza plina od strane EU koji je aproksimativno iznosio 74,4 milijarde eura.

Također, EU iz Rusije uvozi ugljen u iznosu od 4,6 milijarde eura, odnosno 28%

ukupnog uvoza ugljena EU koji je aproksimativno iznosio 16.1 milijardu eura. Uvoz

koksa je iznosio 0,1 milijardu eura, odnosno 17% ukupnog uvoza koksa od strane

Europske unije. Rusija predstavlja 35% uvoza svih energenta od strane Europske unije,

odnosno 140 milijardi od 405.8 milijardi eura ukupno uvezenih energenata. Također,

Europska unija ne izvozi niti jednu skupinu energenata u Rusiju.

Nadalje, nužno je sagledati koji postotak zadovoljenja ključnih energetskih potreba EU

pripada Rusiji, odnosno sagledati da li trenutno postoje alternativni uvoznici sirove

nafte i naftnih derivata (Grafikon 13.), te prirodnog plina Europske unije (Grafikon 14).

Grafikon 13. Uvoznici sirove nafte i naftnih derivata u EU (2013.)

Izvor: Eurostat, 2014., Statistical analysis of EU trade in energy products, with focus on

trade with the Russian Federation, dostupno na: http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-

explained/index.php/Trade_in_energy_products, pregledano: 8. travnja 2015.

44

Najveći udio vrijednosti uvoza sirove nafte i naftnih derivata od strane Europske unije

je vezan za Rusiju – 33%, što je indikator energetske ovisnosti EU prema Rusiji.

Sekundarni uvoznik je Norveška s udjelom od 11%, te slijedi Nigerija s udjelom od 9%,

Saudijska Arabija s udjelom od 8%, Kazahstan s udjelom od 7%, te Libija s udjelom od

6% vrijednosti uvoza. Može se konstatirati da je uvoz nafte i naftnih derivata od strane

EU poprilično diverzificiran, s obzirom da je 26 postotnih poena vezano za Alžir,

Azerbajdžan, te ostale manje uvoznike sirove nafte i naftnih derivata u EU.

Grafikon 14. Uvoznici prirodnog plina u EU (2013.)

Izvor: Eurostat, 2014., Statistical analysis of EU trade in energy products, with focus on

trade with the Russian Federation, dostupno na: http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-

explained/index.php/Trade_in_energy_products, pregledano: 8. travnja 2015.

Može se konstatirati da Rusija predstavlja preko 40% vrijednosti uvoza prirodnog plina

od strane EU. Navedeno također predstavlja indikator energetske ovisnosti EU prema

Rusiji. Sekundarni uvoznik je Norveška s udjelom od 32%, te slijedi Alžir s udjelom od

14% uvoza, te Katar s udjelom od 7% Također, može se konstatirati da je uvoz

prirodnog plina EU daleko manje diverzificiran nego što je slučaj s uvozom sirove nafte

i naftnih derivata, jer je 6 postotnih poena vezano za Libiju, Nigeriju, te ostale manje

uvoznike prirodnog plina u Europsku uniju.

45

Također, obzirom na razlike u vanjskotrgovinskoj ravnoteži kojeg ostvaruju pojedine

članice u robnoj razmjeni sa Rusijom, valja sagledati kolika je razlika u energetskoj

ovisnosti istih. Navedeno prikazuje Slika 3.

Slika 3. Energetska ovisnost država članica EU (2009.)

Izvor: Learn Europe, 2009., Energy Policy, dostupno na:

http://www.learneurope.eu/files/8013/7483/6111/Dependency_on_energy_imports_into

the_EU_2009_en.jpg; pregledano: 9. travnja 2015.

Razlika između država članica je evidentna, pa tako primjerice Portugal, Irska i Italija

gotovo u potpunosti ovise o uvozu energenata iz inozemnih izvora (80 - 100%), dok s

druge strane Švedsku, Estoniju, Poljsku, Češku i Rumunjsku karakterizira niska

ovisnost o uvozu energenata iz inozemnih izvora (0 – 20%). Nadalje, kako naglašava

Cameron (2010.) dok neke države članice poput Latvije i Bugarske karakterizira gotovo

potpuno ovisnost o uvozu energenata iz Rusije, druge države članice poput Španjolske i

Irske uopće ne uvoze energente iz Rusije. Navedeno predstavlja problem prilikom

formiranja koherentne energetske politike koja bi bila u interesu svih država članica, te

koja bi u potpunosti zatvorila prostor za narušavanje energetskog i vanjskotrgovinskog

integriteta Europske unije od strane Rusije.

46

Može se sumirati da Europska unija predstavlja energetski deficitarno gospodarstvo

koje karakterizira nedovoljna diverzifikacija energetskih izvora, izražena razlika između

država članica, te značajna povezanost s Rusijom kao ključnim dobavljačem. Međutim,

ključna problematika je vezana za prekid ili prijetnje prekidom opskrbe energijom Unije

od strane Rusije. Robert Larsson iz Švedske obrambene istraživačke agencije (FOI) je

prilikom analize energetske politike Rusije identificirao 55 pojedinačnih slučajeva

prekida ili prijetnje prekidom opskrbe energije EU od strane Rusije u razdoblju od

1992. godine do 2006. godine. Iako su kao objašnjenje prezentirani tehnički problemi ili

nesreće, Larsson je dokazao da se većina slučajeva odigrala kada je Rusija htjela postići

određene političke ili ekonomske ciljeve, kao primjerice utjecaj na izbore ili

zadržavanje kontrole nad energetskom infrastrukturom u baltičkim državama, te

Bjelorusiji, Ukrajini, Moldaviji i Gruziji.

Larsson (2006.) u svom istraživanju naglašava da politička pouzdanost Rusije kao

dobavljača energenata ovisi o vremenskoj perspektivi, državi primatelju, te kontekstu.

Kontekst je određen ekonomskim i političkim faktorima, te aktualnim stanjem

bilateralnog odnosa. Primjerice, rizik parcijalnog / kratkoročnog prekida opskrbe

energijom bivših sovjetskih država je visok, naročito za Ukrajinu, Gruziju, Moldaviju i

Bjelorusiju. Međutim, nije realno očekivati da će u kratkom roku doći do potpunog /

trajnog prekida opskrbe energijom navedenih država. S druge strane, rizik prekida

opskrbe energijom europskih država koje nisu bivše članice Sovjetskog Saveza je

općenito nizak, međutim rizik raste u slučaju političke krize ili naglog pogoršanja

bilateralnog odnosa. Od 1991. godine, države koje su najviše pogođene političkim i

ekonomskim pritiskom Rusije kroz prijetnju prekida opskrbe energijom su Estonija,

Latvija, Litva, Ukrajina, Bjelorusija, Moldavija, te Gruzija.

Zaključno, energetska deficitarnost Unije, te njezina ovisnost o uvozu ruskih

energenata, zapravo predstavlja manje izražen problem u usporedbi s pristupom Rusije

koji bi se mogao okarakterizirati kao ciljno ugrožavanje vanjskotrgovinske stabilnosti

EU radi ostvarivanja vlastitih gospodarskih i političkih interesa. Stoga, valja sagledati

energetsku politiku Unije radi uočavanja mogućnosti neutralizacije negativnih utjecaja

Rusije, te se ujedno osvrnuti na budući Turski tok.

47

3.3.1 Energetska politika EU

Od samih početaka europskog integracijskog projekta 1950-ih godina postojala su

nastojanja za formiranje zajedničke energetske politike i njezinim uključivanjem u

odredbe Osnivačkih ugovora. Lisabonski ugovor iz 2007. godine postavlja pravni okvir

i temelj daljnjeg definiranja energetske politike, dok se u poglavlju XXI. Ugovora o

funkcioniranju EU-a potvrđuju i proširuju nadležnosti Unije u području funkcioniranja

energetskog tržišta, sigurnosti opskrbe energije, promicanja energetske učinkovitosti,

razvoja novih obnovljivih izvora i međupovezanosti energetskih mreža. Međutim

postojanje jednog članka još je uvijek daleko od postojanja koherentne zajedničke

energetske politike, pa energetsku politiku EU stoga karakteriziraju snažne suprotnosti i

konflikti između zajedničke politike i nacionalnih politika (Kandžija i Cvečić, 2010.,

str. 843).

Kako navode Kandžija i Cvečić (2010., str. 843) energetska politika obuhvaća mjere

koje utječu na korištenje primarnih energetskih izvora (ugljena, nafte, plina, obnovljivih

izvora), nuklearne energije i sekundarnih izvora (električne energije) te upravljanje

njihovom potražnjom (praćenjem i reguliranjem). Prema legislativi EU, odnosno prema

priopćenju Komisije Europskom vijeću i Europskom parlamentu iz siječnja 2007.

godine može se navesti da energetska politika EU mora biti čvrsto predana

determiniranju Unije kao gospodarstva niske potrošnje energije, koju karakterizira veća

sigurnost, kompetitivnost i održivost energetskog sektora (Summaries of EU legislation,

11. travanj 2015.).

Temeljni cilj energetske politike Unije je funkcioniranje unutarnjeg energetskog tržišta i

sigurnost opskrbe energijom, budući da je Unija izrazito ovisno o uvozu energenata, kao

što je prikazano kroz kvantitativnu analizu energetskog aspekta utjecaja Rusije na

vanjskotrgovinsku stabilnost EU. Nadalje, članak 194. Ugovora o funkcioniranju EU

ističe u kontekstu stvaranja i djelovanja Unutarnjeg tržišta, s posebnim obzirom prema

okolišu i duhu solidarnosti među članicama, ciljeve zajedničke politike EU u području

energije (Kandžija i Cvečić, 2010., str. 849 – 850):

48

w Osiguranje i funkcioniranje energetskog tržišta Unije

w Osiguranje sigurnosti opskrbe energijom u Uniji

w Promicanje energetske učinkovitosti i štednje energije te razvoj novih

obnovljivih izvora energije

w Poticanje međupovezanosti ("interkonekcije") energetskih mreža.

Nadalje, nova Europska energetska politika koja proizlazi iz Zelene knjige usvojene

2006. godine se zasniva na tri stupa obuhvaćena svojevrsnim energetskim paketom

(Kandžija i Cvečić, 2010., str. 850):

w Konkurentnosti europskog gospodarstva i dostupnosti opskrbe u okviru

realizacije unutarnjeg energetskog tržišta

w Sigurnoj opskrbi, boljom koordinacijom država članica i međunarodnim

dijalogom (primjerice s Rusijom)

w Ekološkoj održivosti, putem poticanja energetske učinkovitosti, obnovljive

energije i korištenja biomase, ponajprije radi ublažavanja negativnih učinaka

klimatskih promjena.

Temelji nove Europske energetske politike se odnose na konkurentnost europskog

gospodarstva koja je određenim dijelom determinirana pravovremenim i kvalitetom

odgovarajućim zadovoljenjem energetskih potreba unutarnjeg tržišta kroz adekvatne

kanale energetske infrastrukture. Komponenta sigurnosti opskrbe je posebno naglašena

kroz analizu energetskog aspekta utjecaja Rusije, a osim uspješnosti EU u

međunarodnom dijalogu, određena je i njezinim kapacitetima za opskrbu energije,

diversifikaciji izvora, te koherentnošću energetske politike.

Ključna problematika je vezana za načelo supsidijarnosti budući da je energetska

politika EU podijeljena nadležnost između država članica i Unije. Navedeno

podrazumijeva da nacionalni interesi u pitanjima energetske opskrbe predstavljaju

prioritet država članica, te da često zaključuju bilateralne sporazume s trećim državama

(primjerice s Rusijom) što predstavlja interni oblik narušavanja vanjskotrgovinske

stabilnosti Unije, te pružanje mogućnosti za realizaciju negativnih aktivnosti treće

49

strane. S obzirom na ovisnost Unije o uvozu energenata iz inozemnih izvora (naročito iz

Rusije), te variranje potražnje za energentima, nužna je solidarnost država članica, kao i

razvijanje mehanizma energetskih rezervi radi uklanjanja rizika energetske krize. Može

se napomenuti da u slučaju energetske krize, odnosno u slučaju infrastrukturalnih

oštećenja ili drugih nepredvidivih događaja, nastupa tzv. Mehanizam brze solidarnosti

za države članice Unije.

Uz obavezne rezerve za realizaciju sigurnosti opskrbe energentima od strane Unije,

potrebna je diverzifikacija energetskih izvora u kontekstu podrijetla uvoza. Ukoliko

određena država izvoznik energije ima značajan ponder u strukturi uvoza energije

određene države ili integracije, može se pretpostaviti da ima veću mogućnost utjecaja na

njezinu vanjskotrgovinsku stabilnost. Stoga, ukoliko pojedine države članice ovise

isključivo o Rusiji kao dobavljaču prirodnog plina, povećava se njihovu energetska

ranjivost. Međutim, navedeno predstavlja energetsku prijetnju za cjelokupnu Uniju.

Razvojem energetske infrastrukture, te "interkonekcijom" nacionalnih energetskih

mreža moguće je neutralizirati navedene opasnosti.

Međutim, razvijanje mehanizma energetskih rezervi, te diverzifikacija energetskih

izvora prema podrijetlu uvoza, predstavljaju tek aktivnosti koje su moguće ukoliko

postoji koherentna energetska politika Unije. Kako naglašavaju Kandžija i Cvečić

(2010., str. 858) Unija treba definirati zajednički stav obzirom na "energetski miks"

(kombinaciju elemenata), nove tehnologije i energetsko partnerstvo s trećim državama.

Ključno je zauzeti zajednički stav u kontekstu jačanja dijaloga Unije s državama

dobavljačima energenata, naročito s Rusijom koja uspješnije realizira vlastite interese

na međunarodnom tržištu, nego što to uspijeva EU koja je superiornija prema svim

temeljnim gospodarskim pokazateljima.

U kontekstu vanjske energetske politike može se konstatirati da je Unija proaktivno

pristupila trećim državama kroz potpisivanje različitih sporazuma vezanih za

intenziviranje suradnje na području energetike. Primjerice, Ugovor o energetskoj povelji

potpisan 17. prosinca 1994. godine u Lisabonu predstavlja manifestaciju vanjskog

aspekta zajedničke energetske politike Unije prema Rusiji, ali i bivšim članicama

50

Sovjetskog Saveza. Ugovor se odnosi na aspekte jačanja vladavine prava u pitanjima od

energetskog značaja. Navedeno predstavlja ključni aspekt energetskog odnosa EU i

Rusije, obzirom na sklonost Rusije prema revizionizmu, te srodnim politički

motiviranim aktivnostima koje ugrožavaju energetsku sigurnost Unije.

Nadalje, Inicijativa iz Bakua predstavlja strateški okvir dijaloga između Unije, Turske i

bivših članica Sovjetskog Saveza radi ostvarivanja predvidljivog i transparentnog

energetskog tržišta, te poticanje infrastrukturalna ulaganja i opskrbe energijom.

Europska unija na taj način nastoji izravno razvijati strateške odnose sa susjednim

državama oko Crnog mora i Kaspijskog jezera koje obiluju energentima (npr.

Azerbajdžan, Kazahstan i Turkmenistan). Ključno je naglasiti da u okviru navedene

inicijative Rusija ima status promatrača, a navedene države pripadaju interesnoj sferi

Rusije koja se u energetskom smislu realizira izravno vlasničkim preuzimanjem

domaćih energetskih poduzeća i "monopolskim nadmudrivanjem" oko tranzita

energenata prema Europi.

Naposljetku, neophodan dio sigurnosti energetske opskrbe i razvoja unutarnjeg tržišta

predstavljaju transeuropske energetske mreže (TEN – E) koje su sukladne ciljevima

održivog razvoja – poticanje obnovljivih izvora, učinkovitija tehnologija, povezivanje

otočnih i perifernih regija mreže, bolja povezanost s novim članicama i susjednim

državama (Kandžija i Cvečić, 2010., str. 857 – 858).

Zaključno, nova Europska energetska politika je kvalitetno osmišljena, međutim postoje

određena odstupanja vezana za njezinu realizaciju. Nužno je težiti daljnjem razvoju

integracijskog procesa kako bi se stvorila zajednička energetska politika koja će biti

podjednako koherentna u svom internom koliko i u eksternom aspektu, te koja će

omogućiti daljnje razvijanje mehanizma energetskih rezervi, diverzifikaciju energetskih

izvora prema podrijetlu, te općenito solidarnost država članica u energetskim pitanjima.

Također, nužno je graditi strateško partnerstvo s inozemnim dobavljačima energenata.

Međutim, ukoliko određena država povremeno teži narušavanju energetskog integriteta

Unije, kao što je slučaj sa Rusijom, valja analizirati njezine strateške poteze. Kao

primjer strateškog poteza Rusije može se navesti budući Turski tok.

51

3.3.2 Turski tok

Budući Turski tok (eng. Turkish Stream) se odnosi na planove Gazproma koji su

orijentirani prema prekidu opskrbe Europe postojećim plinovodima koje prolaze kroz

Ukrajinu, do 2019. godine. Može se napomenuti da je Turski tok zapravo nasljednik

planiranog Južnog toka (eng. South Stream) koji je kao rezultat ukrajinske krize,

nedostatka političke podrške interesnih država, te političkog pritiska Europske komisije

okončan u prosincu 2014. godine. Slika 4. prikazuje budući Turski tok.

Slika 4. Tlocrt planiranog Turskog toka (2015.)

Izvor: Gazprom, 2015., Turkish Stream, dostupno na:

http://www.gazprom.com/about/production/projects/pipelines/turkish-stream/;

pregledano: 12. travnja 2015.

Realizacija Turskog toka u punom kapacitetu podrazumijeva gradnju infrastrukture koja

bi se nadovezala na turskoj granici, te opskrbljivala tržišta koja trenutno opskrbljuju

plinovodi koji prolaze kroz Ukrajinu. Navedeni koncept predstavlja razlog izrazite

političke nepopularnosti Turskog toka u Europi, pa stoga članice Unije otvoreno

podržavaju alternative kao što su Trans-anatolijski, Trans-jadranski, te Trans-kaspijski

plinovod, koji bi Europu opskrbljivali prirodnim plinom iz Turkmenistana. U svakom

slučaju, podržavanje Turskog toka ne predstavlja realističnu političku opciju EU.

52

Također, ukoliko Europska unija umanji sankcije Rusiji, te podrži realizaciju Turskog

toka u punom kapacitetu, postoji izrazito poslovno nepovjerenje u sklapanje dugoročnih

ugovora sa Rusijom. Navedeno podrazumijeva da Rusija mora ponuditi izrazito visoke

stope povrata, što predstavlja problem s obzirom na aktualnu nisku cijenu energenata,

koja je vezana za niske stope povrata na uložena sredstva. Nadalje, za realizaciju

Turskog toka u punom kapacitetu, potrebna je participacija poduzeća kao što je

talijanski Saipem, te njemački Europipe, koji su već bili angažirani za gradnju

nerealiziranog Južnog toka.

Međutim, čak i ako Europska unija ne podrži realizaciju Turskog toka u punom

kapacitetu, Rusija može realizirati alternativnu verziju za opskrbu relativno malog, ali

brzo rastućeg tržišta Turske. Može se konstatirati da se potražnja za prirodnim plinom

Turske udvostručila u posljednjih 10 godina. Stoga, iako Gazprom, te Rusija nemaju

financijska sredstva za samostalnu realizaciju Turskog toka, te plinovoda „Moći Sibira“

koji bi trebao prirodnim plinom opskrbljivati Kinu, navedeno svejedno omogućava

Rusiji da poveća svoj izvozni plasman na određeni dio interesnog tržišta. Radi podrške

realizacije Turskog toka, Turska očekuje 10.25% popusta na energente koje dobavlja iz

Rusije (Natural Gas Europe, 12. travanj 2015.).

Prema navedenom, ukoliko članice Europske unije pristanu izgraditi infrastrukturu koja

bi se nastavljala na Turski tok, projekt će biti realiziran u punom kapacitetu. Međutim,

ukoliko Europa ne podrži punu realizaciju Turskog toka, što je vjerojatnije za očekivati

s obzirom na aktualno geopolitičko okruženje, Rusija svejedno može efikasnije

opskrbljivati Tursku, kao jedno od ključnih budućih tržišta.

Zaključno, Rusija predstavlja određeni faktor energetskog integriteta EU, ali zapravo je

riječ o visokoj međuovisnosti gospodarstava. U srednjem roku, EU i Rusija su vezane

za gospodarsku suradnju na području energetike bez adekvatnih alternativa. Za Rusiju

ne postoji dovoljno unosno tržište kao što je tržište Unije, bez obzira na eventualnu

izgradnju plinovoda prema Kini ili djelomičnu realizaciju Turskog toka. S druge strane,

Europska unija nema alternativne dobavljače koji bi mogli supstituirati energente koje

dobavlja iz Rusije.

53

4 DETERMINANTE RUSKOG UTJECAJA NA VANJSKOTRGOVINSKU

STABILNOST EU

Nužno je sagledati koje su ključne odrednice ruskog utjecaja na vanjskotrgovinsku

stabilnost EU, te mogućnosti neutralizacije negativnih utjecaja od strane Unije.

4.1 Determinante ruskog utjecaja na položaj EU na međunarodnom tržištu

Determinante ruskog utjecaja na vanjskotrgovinsku stabilnost EU proizlaze iz različitih,

ali povezanih cjelina koje je nužno sagledati kroz zajedničku sistematizaciju. Tablica 6.

prikazuje determinante ruskog utjecaja na vanjskotrgovinsku stabilnost EU uz

pripadajuće uzroke, te manifestacije.

Tablica 6. Determinante ruskog utjecaja na vanjskotrgovinsku stabilnost EU

DETERMINANTA UZROK MANIFESTACIJA

Ruska politika

revizionizma

Promjena gospodarskih

uvjeta u Rusiji (cijene sirove

nafte)

Revizionizam u

geostrateškoj, političkoj i ekonomskoj sferi

Ruska politika

susjedstva Imperijalistička doktrina

Oružani sukobi u Ukrajini, Gruziji i Moldaviji

Vanjskotrgovinski

deficit EU u razmjeni s

Rusijom

Energetska deficitarnost EU Jačanje položaja Rusije u

pregovorima s EU

Nedostatak

jedinstvenog pristupa

članica EU

Razlike u percepciji i

odnosu sa Rusijom

Bilaterizacija odnosa;

Regrutacija ključnih poduzeća - "lobista"

Slaba strategija EU

prema Rusiji

Nedovoljno razrađene aktivnosti i konkretne snage

Neadekvatan nastup Unije

u sporovima s Rusijom

Ruska percepcija WTO Politička motivacija Rusije Nepoštivanje pravila

međunarodne zajednice

Ovisnost EU o ruskim

energentima Energetska deficitarnost EU

Jačanje položaja Rusije u pregovorima s EU

Prijetnja prekidom

opskrbe energentima Politička motivacija Rusije

Prijetnja / prekid opskrbe

energentima

Nekoherentna

energetska politika EU Razlike između članica

Neadekvatan nastup Unije

prema Rusiji

Izvor: Izradio student

54

Rusija na vanjskotrgovinsku stabilnost EU djeluje kroz politiku revizionizma i politiku

susjedstva kao dvije determinante ruskog ideološkog utjecaja. Ključno je uočiti

poveznicu između gospodarskog stanja Rusije koje je velikim dijelom determinirano

cijenom nafte na međunarodnom tržištu, te različitih oblika revizionizma od strane

Rusije koji se mogu podijeliti na aktivnosti geostrateške, političke i ekonomske sfere.

Ukoliko je stanje u državi dobro, Rusija će iskazivati svoju dominaciju, te

imperijalističku doktrinu na interesnim područjima bivšeg Sovjetskog Saveza

(primjerice u Gruziji ili Ukrajini), no ukoliko je stanje u državi loše, Rusija će se

prilagođavati vrijednostima Zapada i procesima demokratizacije. Nadalje,

vanjskotrgovinska stabilnost EU je ugrožena kroz inferiornost vlastite politike

susjedstva (ENP) prema ruskoj politici susjedstva (RNP) koju odlikuje manja

formalnost, ali daleko veća sadržajnost i taktičnost. Navedeno prelazi okvire

vanjskotrgovinske stabilnosti, te spada u domenu sigurnosnog aspekta utjecaja Rusije.

Nadalje, Rusija na vanjskotrgovinsku stabilnost EU može djelovati radi

vanjskotrgovinskog deficita EU prema Rusiji (naročito određenih država članica),

nedostatka jedinstvenog pristupa i slabe strategije EU prema Rusiji, te radi percepcije i

ophođenja Rusije prema WTO-u, te ostalim institucijama i normama Zapada.

Vanjskotrgovinski deficit EU je vezan za energetsku deficitarnost Unije koja je djelom

analize energetskog aspekta utjecaja Rusije, međutim u vanjskotrgovinskom aspektu

riječ je o manjkavostima vanjskotrgovinske politike Unije koje su objašnjene kroz dvije

temeljne kritike: nedostatak jedinstvenog pristupa članica EU i slabe strategije EU

prema Rusiji. Nužno je naglasiti da Rusija u potpunosti iskorištava prednosti koje pruža

nedostatak jedinstvenog pristupa koji je posljedica izražene razlike u percepciji i odnosu

sa Rusijom od strane članica Unije. Navedeno stanje omogućava Rusiji da sklapa

ugovore i rješava sporove s članicama na bilateralnoj osnovi, čime stvara ozbiljan

pritisak na solidarnost unutar EU, te istovremeno jača svoju poziciju na međunarodnom

tržištu. Nadalje, Rusija je vješto ojačala svoju političku poziciju prema EU kroz

regrutaciju velikih europskih poduzeća koji nastupaju kao lobisti ruskih interesa unutar

ključnih EU članica. Stoga je nužno da EU razvije strategiju koja će sadržati konkretne

snage, te razrađene aktivnosti koje bi reflektirale interese svih država članica, te

istovremeno razvijale partnerski odnos s Rusijom.

55

Kvalitetan uvid u ideološke postavke Rusije, koje se manifestiraju kroz

vanjskotrgovinski aspekt, se odnosi rusku percepciju WTO-a. Naime, može se

konstatirati da Rusija ustraje na korištenju specifičnog obrasca trgovine koji je često

vezan za strogo političke, a ne gospodarske ciljeve, te je sklona kršenju temeljnih načela

WTO-a i sustavnom odbijanju provedbe ključnih obaveza koje proizlaze iz članstva.

Navedeno je velikim djelom vezano za pripadnost sustavu vrijednosti koji se bitno

razlikuje od vrijednosti koje proklamira Zapad.

Rusija na vanjskotrgovinsku stabilnost EU utječe radi njezine ovisnosti o ruskim

energentima, kroz prijetnje prekidom ili prekidom opskrbe energentima, te radi

nekoherentne energetske politike EU. Navedeno predstavlja tri determinante

energetskog aspekta utjecaja Rusije. Sržna problematika je vezana za energetsku

deficitarnost EU koja se manifestira kao ovisnost Unije o inozemnim energetskim

izvorima. Rusija je država koja je izrazito sklona korištenju energetskog bogatstva za

ostvarivanje političkih i gospodarskih ciljeva, međutim navedeno je omogućeno od

nekoherentnog pristupa država članica koji se manifestira kao neadekvatan nastup Unije

prema Rusiji. S druge strane, nužno je naglasiti da su srednjoročno EU i Rusija

beskompromisno vezane za suradnju na području energetike. Trenutno ne postoji

adekvatan alternativni dobavljač energenata za EU, odnosno ne postoji dovoljno unosno

tržište za Rusiju kao što je tržište Europske unije. Stoga, Rusija ne predstavlja u tolikoj

mjeri faktor energetskog integriteta EU, već je zapravo riječ o visokoj međuovisnosti.

Navedeno ne podrazumijeva da Unija ne bi trebala težiti razvijanju mehanizama

energetskih rezervi i diverzifikaciji energetskih izvora prema podrijetlu, već da

ponajviše mora poticati solidarnost između država članica, te razvijati zajednički pristup

u energetskim pitanjima.

Zaključno, vanjskotrgovinska stabilnost kao svojevrstan entitet izučavanja

međunarodnih odnosa sadrži interne i eksterne uzroke koji se manifestiraju kao snage,

odnosno slabosti određene države, odnosno integracije u interakciji s trgovačkim

partnerom. Stoga, nužno je sagledati da li postoje određene snage Unije s kojima može

neutralizirati negative aktivnosti od strane Rusije kako bi zadržala svoj položaj na

međunarodnom tržištu.

56

4.2 Mogućnosti neutralizacije ruskih utjecaja

Postojanje ideološka alternative u međunarodnoj zajednici ne predstavlja negativan, već

pozitivan aspekt gospodarsko – političkih odnosa koji uravnotežuje radikalne snage

globalizacije. Međutim, Rusija u određenim segmentima nastupa neprijateljski prema

integraciji koja je od presudnog značaja za njezin vlastiti razvoj. Neutralizacija

ideološkog aspekta utjecaja Rusije nije moguća, jer ideološki okvir proizlazi iz povijesti

i geografije, te je duboko ukorijenjen u društvu, no moguće je inzistirati na izgradnji

transparentnog partnerstva koje će se beskompromisno temeljiti na procesima

demokracije.

Zajedničke politike EU se pokazuju manjkave prilikom susreta s trgovačkim partnerom

kojeg odlikuje agresivniji način realizacije vlastitih interesa. Navedeno je posljedica još

uvijek niže razine integriranosti država članica, pa je stoga nužno težiti produbljivanju

procesa integracije. Nedostatak jedinstvenog pristupa država članica ili inferiorna ENP

su vezani za realni aspekt integriranosti, jer iako su članice nominalno koherentne,

realno nedostaje uzajamne solidarnosti. Navedeno je posebno izraženo prilikom analize

slabe vanjskotrgovinske strategije EU prema Rusiji. Naravno, postoje segmenti

navedeni politika koji se mogu unaprijediti kroz razvoj strateškog pristupa Unije,

primjerice razrađivanje aktivnosti koje će reflektirati njezine konkretne snage. Međutim,

dugoročno najodrživije rješenje je produbljivanje procesa integracije, odnosno jačanje

jedinstva i solidarnosti između država članica. Nadalje, vanjskotrgovinska politika EU

mora pokazivati fleksibilnost u interakciji s Rusijom koja ne prihvaća birokratičnost u

odnosu. Međutim, odstupanja od pravednosti, transparentnosti i procesa demokratizacije

ne smiju biti prisutna u nastupu Europske unije prema trećim državama.

Energetska deficitarnost Unije određuje njezinu ovisnost o inozemnim izvorima.

Međutim, može se napomenuti da Unija predstavlja 70% svih ulaganja u gospodarstvo

Rusije, dok Unija uvozi 7% ukupnih energetskih potreba iz Rusije što determinira visok

stupanj međuovisnosti, a ne ovisnosti Unije. Orijentacija Europske unije mora biti

prema gradnji strateškog partnerstva sa Rusijom koje će predstavljati temelj njezine

energetsku sigurnost.

57

5 IZAZOVI I PERSPEKTIVE VANJSKOTRGOVINSKE STABILNOSTI EU

Ključan izazov kojeg je potrebno prevladati za uspješnu realizaciju partnerstva EU i

Rusije predstavlja pronalaženje rješenja za rusko – ukrajinski sukob, dok je temeljna

perspektiva odnosa EU i Rusije vezana za novi Sporazum partnerstva i kooperacije koji

bi trebao produbiti suradnju navedenih gospodarstava, te pojačati postavke strateškog

partnerstva.

5.1 Rješavanje rusko – ukrajinskog sukoba

Pretpostavka postizanja mogućeg rješenja rusko – ukrajinskog sukoba zahtijeva

objektivan prikaz ključnih događaja koji su povezani s eskalacijom, te aktualnom

situacijom u Ukrajini. Nadalje, potrebno je nepristrano prikazati viđenja svih interesnih

strana sukoba, odnosno EU, Ukrajine i Rusije. Gornji dom (eng. House of Lords)

parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva, koji je dio Odbora za Europsku uniju, objavio je

službeno 6. izvješće o sjednici 2014. - 2015. Sumirani prikaz izvješća je prezentiran u

nastavku poglavlja (House of Lords, 15. travnja 2015.).

Dijalog EU i Ukrajine započinje pregovorima vezanim za Asocijacijski sporazum 2007.

godine, međutim prva razglabanja o slobodnoj trgovini su započela 1994. godine.

Rusija nije pokazala nezadovoljstvo radi početka pregovora između EU i Ukrajine,

međutim nije shvaćala situaciju pretjerano ozbiljnom (radi gospodarsko – političke

situacije u Ukrajini). Također, rasprava vezana za Duboku i sveobuhvatnu zonu

slobodne trgovine (eng. Deep and Comprehensive Free Trade Area – DCFTA) koja je

dio Ugovora o pridruživanju, nije rezultirala revoltom od strane Rusije. Prvi problemi se

pojavljuju u kolovozu 2013. godine kada Rusija započinje korektivnu ekonomsku

politiku prema Ukrajini, odnosno započinje trgovački rat kroz carine, plin, mlijeko,

meso, sir, te čokoladu, a sve u svrhu odgađanja, te naposljetku odbijanja Asocijacijskog

sporazuma od strane Ukrajine. Također, početak neprijateljskog stava prema EU od

strane Rusije započinje kada Predsjednik Putin implicira da će za njega biti teško

potpisati DCFTA. Nadalje, Rusija optužuje EU da nije spremna za realni dijalog, dok s

druge strane čini sve da promjeni političku moć u Kijevu.

58

U studenome 2013. godine ukrajinski predsjednik Yanukovych suspendira potpisivanje

Asocijacijskog sporazuma. Navedeno rezultira eskalacijom situacije u obliku nasilnih

prosvjeda na kijevskom Trgu slobode koji nisu bili očekivani niti od strane EU, niti od

strane Rusije. Nadalje, ekonomska situacija u Ukrajini je izrazito teška, pa se članice

EU obvezuju utjecati na realizaciju uvjetnog zajma od 15 milijardi dolara kroz sredstva

Međunarodnog monetarnog fonda, dok s druge strane Rusija nudi bezuvjetni zajam od

15 milijardi dolara uz pratnju povlačenja restriktivnih trgovačkih mjera i uvođenje

velikog popusta na plin za Ukrajinu.

Rusija je turbulentnu političku situaciju početkom prosvjeda sagledavala kao rezultat

djelovanja ekstremno desničarskih aktivista, dok su zapravo prosvjednici na Trgu

slobode željeli isključivo vladavinu prava, transparentno vođenje države, održivu

ekonomsku strukturu, te suradnju s ostatkom Europe (House of Lords, 15. Travanj

2015.). Daljnje produbljenje krize slijedi nakon bijega predsjednika Yanukovycha iz

Ukrajine, što ponajviše radikalno mijenja percepciju Rusije o sukobu. Rusija čvrsto

zauzima političko stajalište da postoji velika zavjera Zapada koja je primarno inicirana

od američke strane, a potom od europske, te da je sve u svrhu udaljavanja Rusije i

Ukrajine.

Dana 16. ožujka 2014. godine, Krim je izglasao odcjepljenje u spornom referendumu, te

sljedeći dan krimski parlament izglašava nezavisnost i službeno podnosi zahtjev za

priključenje Ruskoj Federaciji. Predsjednik Putin ubrzo prihvaća zahtjev, te 19. ožujka

2014. godine izdaje naredbu da se ukrajinski poluotok pripoji Rusiji. Nužno je naglasiti

da Krim ima izrazitu stratešku važnost za Rusiju jer pruža mogućnost pristupa vojnoj

luci u Sevastopolu. Međutim, proces aneksije Krima je obilježen nizom kršenja

temeljnih propisa međunarodnog prava, uključujući Povelju Ujedinjenih naroda,

Helsinški završni akt, Parišku povelju, te Ugovor o prijateljstvu, suradnji i partnerstvu

Rusije i Ukrajine. Navedeno Rusija nastoji opravdati činjenicom da bi članstvo Ukrajine

u NATO paktu rezultiralo pojavom zapadnjačkih flota u Sevastopolu, što predstavlja

realnu prijetnju za cijelu južnu Rusiju. Daljnje pogoršanje odnosa EU i Rusije, te

eskalacija nesigurnosti, je posljedica ruske intervencije u Istočnoj Ukrajini, te rušenju

malezijskog zrakoplova MH17 od strane proruskih separatista.

59

Protokol iz Minska, potpisan 5. rujna 2014. godine između Ukrajine, Rusije, te

predstavnika "Donjecke Narodne Republike" i predstavnika "Luganske Narodne

Republike" predstavlja bazu za daljnje korake prema miru, te utvrđuje uvjete za prekid

vatre i početak političkog procesa. Nažalost, implementacija Protokola nije nastupila na

zadovoljavajući način, pa se tako situacija nije bitno poboljšala. Europska unija

naglašava da bi rado participirala u početku političkog procesa u Ukrajini, međutim

navedeno nije moguće sve dok se Protokol ne implementira na zadovoljavajući način od

svih ugovornih strana.

Nažalost, može se konstatirati da postizanje održivog rješenja za rusko – ukrajinski

sukob neće biti moguć u bliskoj budućnosti, međutim prioritet međunarodne zajednice,

a naročito ključnih aktera – EU, Rusije i Ukrajine mora biti usredotočenost na

upravljanje krizom, sprječavanje njezine eskalacije, traženje mogućnosti za produktivni

dijalog, te iznad svega sprječavanje oružanih sukoba. Nadalje, ključni faktori koji su

vezani za rusko – ukrajinsku krizu su nedostatak političkog nadzora, te središnja

važnost Ukrajine. Europska unija je precijenila namjeru ukrajinske vlade da potpiše

Asocijacijski sporazum, te je općenito bila nesvjesna društvenog raspoloženja u

Ukrajini. Međutim, iznad svega je podcijenila neprijateljski stav Rusije prema

navedenom sporazumu. S druge strane, Rusija je pogrešno procijenila težnju EU da

Ukrajina potpiše Asocijacijski sporazum, pa kada je neprijateljski stav Rusije postao

eksplicitan, EU je imala premalo prostora za djelovanje, pa su se daljnji događaji

većinom odvijali bez kontrole. Središnja važnost Ukrajine proizlazi iz činjenica da 80%

plina za EU pristiže kroz Ukrajinu, dok s druge strane Krim ima izrazitu geostratešku

važnost za Rusiju, te je gotovo 60% stanovništva ruske nacionalnosti.

Zaključno, može se sumirati da je Ukrajina središte sukoba dvije moćne strane, te da su

njezini gospodarski i društveni interesi postavljeni kao sekundarni u usporedbi s

interesima EU i Rusije. Nužno je inzistirati na postizanju kompromisa koji će biti

pravedan, ali prije svega u najboljem interesu za stanovništvo i gospodarstvo Ukrajine.

Navedeno zahtjeva dugotrajan proces trilateralnog pregovaranja. Europska unija i

Rusija moraju bili svjesni važnosti, ali i posljedica vlastitog djelovanja na stanje u

Ukrajini, te općenito na stabilnost zajedničkog susjedstva.

60

5.2 Strateško partnerstvo EU i Rusije

Europska unija i Rusija su gospodarstva visoke međuovisnosti koje isključivo kroz

kooperativno djelovanje mogu optimalno postignuti gospodarski razvoj. Međutim,

različiti politički i geostrateški ciljevi egzistiraju kao prepreka ostvarivanju strateškog

partnerstva, koje bi moglo predstavljati temelj za postizanje zajedničkog prosperiteta.

Postoji velika odgovornost od strane Europske unije da pozitivno utječe na Rusiju, te da

kroz konstruktivan dijalog formira prijateljski, te transparentan odnos sa Rusijom.

Kako bi se realizirale navedene težnje, Leonard i Popescu (2007.) predlažu promjenu

aktualne paradigme u odnosu EU i Rusije prema paradigmi vladavine prava. Iako bi

dugoročni cilj Unije trebao biti demokratizacija i liberalizacija susjedne Rusije, daleko

je realnije postaviti srednjoročni cilj ohrabrenja Rusije da poštuje relevantne aspekte

vladavine prava, što bi je učinilo pouzdanijim partnerom EU. Nužno je naglasiti da se

selektivna primjena zakona od strane Rusije negativno odražava na poslovanje koje

zahtjeva poštivanje potpisanih ugovora, diplomatske odnose koji zahtijevaju poštivanje

međunarodnih sporazuma, aktiviste za ljudska prava koji su zabrinuti oko autoritarnosti

Rusije, te obrambene strukture koje žele izbjeći vojne napetosti.

Nadalje, prilikom formiranja zajedničke strategije EU prema Rusiji treba uključiti

određene principe. Svaki od principa mora isticati ključnu snagu Europske unije, a to je

jedinstvo njezinih članica. Ukoliko jedinstveni pristup država članica prema Rusiji

izostane, neće biti moguće u potpunosti provesti procese koji su usmjereni prema

vladavini prava i transparentnosti odnosa.

Europska unija mora težiti uvjetnom partnerstvu s Rusijom. Navedeno podrazumijeva

da zajednički stav država članica ne smije težiti radikalnim rješenjima, primjerice

postavljanje veta na daljnje pregovore, već ovisno o poštivanju međunarodnih pravila i

sporazuma od strane Rusije, prilagoditi suradnju. Nadalje, Unija mora težiti načelnom

bilateralizmu s Rusijom. Navedeno podrazumijeva da pojedine države članice mogu

surađivati s Rusijom na bilateralnoj osnovi, ali je nužno da njihova suradnja podupire, a

ne potkopava zajedničke ciljeve Europske unije.

61

Kroz rad su analizirane manjkavosti ENP-a, međutim uspješna realizacija zajedničke

strategije država članica koja će se temeljiti na vladavini prava podrazumijeva

integraciju država zajedničkog susjedstva. Europska unija mora ohrabriti države

susjedstva da prihvate europske norme i propise, te da se kroz navedeno integriraju u

Europski projekt. Nadalje, EU primjerice može investirati u povezivanje električne

infrastrukture s državama susjedstva, omogućiti im pristup plinovodu Nabucco, proširiti

Europsku energetsku zajednicu na područje susjedstva, te tražiti punu primjenu

energetske pravne stečevine u Turskoj, Moldaviji i Ukrajini (Leonard i Popescu, 2007.).

Navedeno može rezultirati autonomijom energetskih poduzeća u tim državama, većom

transparentnošću njihovog energetskog sektora, te posljedično većom energetskom

sigurnošću za Europu. Također, EU bi trebala omogućiti brzi pristup njezinom tržištu za

posebne proizvode država susjedstva koji su pogođeni politički motiviranim embargom

od strane Rusije

Ključno je da EU inzistira na provedbi zakona, odnosno da potiče daljnje investicije, te

potpisivanje zajedničkih sporazuma, ali istovremeno mora biti stroža prilikom

implementacije navedenog od strane Rusije. Europska unija mora inzistirati na izvršenju

sve većeg broja sporazuma koji nisu implementirani od strane Rusije; Sporazum o

partnerstvu i kooperaciji, Sporazum o četiri zajednička prostora, te Ugovor energetske

povelje. Nadalje, Europska komisija bi trebala imati političku podršku za primjenu

pravila tržišnog natjecanja u energetskom sektoru, te pravo da istražuje sumnjive

poslove koji su sklopljeni između ključnih energetskih poduzeća Europske unije i

Rusije, odnosno Gazproma.

Nadalje, nužan je rebalans odnosa EU i Rusije, što zahtijeva usvajanje internog kodeksa

ponašanja, od strane država članica, prilikom potpisivanja energetskih sporazuma i

dugoročnih ugovora, te budućih spajanja poduzeća. Kako bi se izbjegla daljnja

monopolizacija i podjela energetskog tržišta, Europska komisija bi trebala imati pravo

na predodobrenje velikih energetskih poslova, dugoročnih ugovora, te realizaciju

plinovoda koji su vezani za suradnju država članica i inozemnih energetskih poduzeća.

Praktičan cilj bi treba biti otvoreno tržišno natjecanje na energetskom tržištu, vladavina

prava, te integrirano i fleksibilno tržište prirodnog plina.

62

Međutim, kako je naglašeno kroz izvješće Gornjeg Doma parlamenta Ujedinjenog

Kraljevstva (House of Lords, 15. travnja 2015.), u kratkom roku mora postojati jak i

vjerodostojan odgovor Europske unije na aktivnosti Rusije u istočnoj Ukrajini koji

uključuje beskompromisnu politiku sankcija, te strogu provedbu pravila. U dugom roku

postoji prostor za realizaciju navedenog procesa političke promjene koji će se temeljiti

na vladavini prava, ali to podrazumijeva spremnost EU da surađuje s Rusijom u

rješavanju graničnih pitanja. Nužno je započeti ozbiljan i konstruktivan dijalog o

zajedničkim interesima, zajedničkim sigurnosnim pitanjima, ali i kulturnoj kooperaciji,

te suradnji u obrazovanju. Iako se aktualna vlast Rusije možda ne čini spremna

pozdraviti strateški dijalog s EU, te Zapadom općenito, Europska unija i države članice

moraju biti odlučne i ambiciozne da bolje razumiju motivaciju Rusije, te da u konačnici

kroz konstruktivan dijalog otklone prepreke realizaciji strateškog partnerstva.

Nadalje, nužno je pokrenuti diskusiju koja će se odnositi na percepciju Rusije vezanu za

NATO pakt kao prijetnje, a navedeno podrazumijeva zajednički pristup Europe kao

cjeline, SAD-a i Kanade pragmatičnoj raspravi s Rusijom. Kooperacija EU i Rusije na

području kulture, edukacije i znanosti mora biti u potpunosti izdvojena od aktualne

političke situacije. Redukcija kooperacije u navedenim područjima kao posljedica

dugoročnih hladnijih odnosa bi predstavljala potpuni neuspjeh diplomacije Europske

unije i Rusije.

Europska unija, ukoliko želi u susjedstvu Rusiju koja je pouzdana i poštuje zakone, te

koja će težiti demokraciji, mora graditi partnerstvo na istim temeljima na kojima počiva

uspjeh europskog integracijskog procesa. Navedeno podrazumijeva međuovisnost koja

se temelji na stabilnim pravilima, transparentnosti, simetričnosti odnosa i konsenzusu.

Stoga, odlike strateškog partnerstva Europske unije i Rusije prije svega moraju biti

fleksibilnost, razumijevanje viđenja i perspektive suprotne strane, spremnost na dijalog

vezan za kritične gospodarsko – političke segmente odnosa, te spremnost na

kompromis. Uz navedene odlike, potrebna je i čvrstina Europske unije u inzistiranju na

transparentnosti, pravednosti, te razvijanju daljnjih procesa demokracije i zaštite

ljudskih prava.

63

6 ZAKLJUČAK

Vanjskotrgovinska stabilnost kao svojevrstan entitet izučavanja međunarodnih odnosa

uvijek ima interne i eksterne uzroke koji se manifestiraju kao snage, odnosno slabosti

određene države, odnosno integracije u interakciji s trgovačkim partnerom.

Sveobuhvatnom analizom se nastojalo dokazati da Rusija kroz ideološki,

vanjskotrgovinski, te energetski aspekt bitno utječe na vanjskotrgovinsku stabilnost

Europske unije.

Prvenstveno, uočena je poveznica između gospodarskog stanja Rusije koje je velikim

dijelom determinirano cijenom sirove nafte na međunarodnom tržištu, te različitih

oblika revizionizma koje se može podijeliti na geostratešku, političku sferu i

ekonomsku sferu. Navedeno predstavlja negativan ideološki aspekt utjecaja Rusije na

vanjskotrgovinsku stabilnost EU. Nadalje, uočene su brojne manjkavosti Europske

politike susjedstva - ENP, te inferiornost prema Ruskoj politici susjedstva – RNP.

Nužno je da EU prakticira proaktivnu politiku susjedstva, inače ugrožava vlastite

interese u regiji, kao i odnose s Rusijom. ENP mora biti postavljena kao politika

proklamacije europskih vrijednosti i pravila, a ne kao antiruski projekt, u suprotnome

nastupa blokada odnosa s Rusijom. Postoji velika odgovornost Unije u rješavanju

separatističkih sukoba u susjedstvu, te podržavanju reformi u Ukrajini, Gruziji i

Moldaviji, jer uz povećanje ovisnosti tih država o NATO paktu i SAD-u dolazi do

intenziviranja sigurnosnih problema na relaciji Zapad – Rusija.

Kroz analizu temeljnih gospodarskih pokazatelja, ključnih trgovačkih partnera EU i

Rusije, te izvozne i uvozne strukture EU i Rusije, izveden je zaključak da navedeno ne

predstavlja argument za determinaciju Rusije kao značajnog faktora vanjskotrgovinske

stabilnosti EU. S druge strane vanjskotrgovinski deficit Europske unije prema Rusiji,

naročito u svom kritičnom segmentu vezanom za razlike između članicama, te strukturi

koja pretpostavlja postojanje energetske deficitarnosti Unije, determinira suprotno.

Međutim, navedeno predstavlja tek kvantitativnu analizu vanjskotrgovinskog aspekta

utjecaja Rusije, te je postojala potreba za kvalitativnom analizom.

64

Kroz kvalitativnu analizu vanjskotrgovinskog aspekta utjecaja Rusije, uočeno je da

Rusije predstavlja značajan faktor vanjskotrgovinske stabilnosti EU, prvenstveno radi

nedostatka jedinstvenog pristupa država članica, ali i zbog nedovoljno razvijene

strategije EU prema Rusiji. Nužno je da EU razvije strategiju koja sadrži konkretne

snage, te razrađene aktivnosti koje bi reflektirale interese svih država članica. Nadalje,

nužno je razviti instrumente vanjskotrgovinske politike koje bi služili dugoročnim

interesima EU, ali i razvijanju partnerstva s Rusijom, jer naposljetku, Rusija je država

inferiornih gospodarskih pokazatelja u usporedbi s EU, koja nastoji izboriti nacionalne

interese na međunarodnom tržištu. Također, obzirom da je Rusija vezana za sustav

vrijednosti koji se razlikuje od načela zapadnjačkih organizacija kao što je WTO,

postoje određene implikacije na vanjskotrgovinsku stabilnost EU, ali i Zapada općenito.

S jedne strane je nužna fleksibilnost Zapada u kontekstu prihvaćanja različitosti, ali s

druge strane je potrebna čvrstina u kontekstu inzistiranja na transparentnosti,

pravednosti i demokraciji.

Kroz analizu energetskog aspekta utjecaja Rusije, uočeno je da Rusija ne predstavlja u

tolikoj mjeri faktor energetskog integriteta EU, koliko je zapravo riječ o visokoj

međuovisnosti. U srednjem roku, EU i Rusija su beskompromisno vezane za suradnju

na području energetike. Navedeno proizlazi iz činjenica da trenutno ne postoji

adekvatan alternativni dobavljač energenata za EU, odnosno ne postoji dovoljno unosno

tržište za Rusiju kao što je tržište EU, bez obzira na ideju vezanu za izgradnju plinovoda

prema Kini ili djelomičnu realizaciju Turskog toka. Nadalje, iako je Rusija sklona

korištenju energetskog bogatstva za ostvarivanje političkih i ekonomskih ciljeva,

navedeno je omogućeno od strane nekoherentnog pristupa država članica u kontekstu

Europske energetske politike. Naime, iako je nova Europska energetska politika EU

kvalitetno osmišljena, postoje određena odstupanja vezana za njezinu realizaciju. Nužno

je težiti daljnjem razvoju integracijskog procesa kako bi se stvorila zajednička

energetska politika koja će biti podjednako koherentna u svom internom koliko i u

eksternom aspektu, te koja će omogućiti daljnje razvijanje mehanizma energetskih

rezervi, diverzifikaciju energetskih izvora prema podrijetlu, te općenito solidarnost

država članica u energetskim pitanjima. Također, nužno je graditi strateško partnerstvo

s inozemnim dobavljačima energenata.

65

Činjenica je da energetska deficitarnost Unije određuje njezinu ovisnost o inozemnim

izvorima. Međutim, može se napomenuti da Unija predstavlja 70% svih ulaganja u

gospodarstvo Rusije, dok uvozi tek 7% ukupnih energetskih potreba, što determinira

visok stupanj međuovisnosti, a ne isključivo ovisnosti Unije o ruskom energetskom

bogatstvu.

Kroz analizu ideološkog, vanjskotrgovinskog i energetskog aspekta utjecaja Rusije

uočeno je da postoji devet ključnih determinanta ruskog utjecaja na vanjskotrgovinsku

stabilnost EU. Navedene determinante su ruska politika revizionizma, ruska politika

susjedstva, vanjskotrgovinski deficit u razmjeni s Rusijom, nedostatak jedinstvenog

pristupa članica EU, slaba strategija EU prema Rusiji, ruska percepcija WTO-a,

ovisnost EU o ruskim energentima, prijetnja prekida opskrbe energentima, te

nekoherentna energetska politika EU.

Kroz analizu problematike rusko – ukrajinskog sukoba, uočeno je da Ukrajina

predstavlja središte sukoba dvije moćne strane, te da su njezini gospodarski i društveni

interesi postavljeni kao sekundarni u usporedbi s interesima EU i Rusije. Europska unija

je dužna inzistirati na postizanju kompromisa koji će biti pravedan, ali prije svega u

najboljem interesu za stanovništvo i gospodarstvo Ukrajine. Navedeno zahtjeva

dugotrajan proces trilateralnog pregovaranja. Također, ukoliko EU želi u susjedstvu

Rusiju koja je pouzdana i poštuje zakone, te koja će težiti demokraciji, mora graditi

partnerstvo na istim temeljima na kojima počiva uspjeh europskog integracijskog

procesa; međuovisnosti koja se temelji na stabilnim pravilima, transparentnosti,

simetričnom odnosu i konsenzusu.

Zaključno, može se konformirati hipoteza da Rusija kroz ideološki, vanjskotrgovinski,

te energetski aspekt bitno utječe na vanjskotrgovinsku stabilnost Europske unije.

Europska unija i Rusija su gospodarstva visoke međuovisnosti, stoga je nužno da

fleksibilno, transparentno i pravedno pristupe izgradnji strateškog odnosa koji će

predstavljati temelj za daljnji gospodarski i društveni prosperitet obje strane, kao i

model za buduća međunarodna partnerstva.

66

POPIS LITERATURE

A) KNJIGE

1) Kandžija, V., Cvečić, I., 2011., Ekonomika i politika Europske unije, Ekonomski

fakultet u Rijeci, Rijeka

2) Kandžija, V., 2014., Ekonomika i politika međunarodne razmjene, Materijali s

predavanja, Ekonomski fakultet u Rijeci, Rijeka

3) Pertot, V., Sabolović, D., 2004., Međunarodna trgovinska politika, Narodne novine

d.d., Zagreb

4) Srahinja, D., 2000., Politika i strategija međunarodne razmjene, Ekonomski fakultet u

Rijeci, Rijeka

5) Zelenika, R., 2005., Logistički sustavi, Ekonomski fakultet u Rijeci, Rijeka

B) STRUČNI RADOVI

1) Bhar, R., Nikolova B., 2010., Global Oil Prices, Oil Industry and Equity Returns:

Russian Experience, Scottish Journal of Political Economy, 57 (2), str. 169 – 186.

2) Cameron, F., 2010., The Politics of EU – Russia Energy Relations, Euroconfidential,

OGEL Collection, 1 (1), str. 25 – 38.

3) Forsberg, T., Seppo A., 2009., Power Without influence? The EU and Trade Disputes

With Russia, Europe – Asia Studies, 61 (10), str. 1805 – 1823.

4) Derluguian, G., 2006., The Fourth Russian Empire?, PONARS Policy Memo, 411

(1), str. 1 – 6.

5) Grama, Y., 2012., The Analysis of Russian Oil and Gas Reserves, International

Journal of Energy Economics and Policy, 2 (2), str. 82 – 91.

6) Jensen, J., Rutherford T., Tarr D., 2007., The Impact of Liberalizing Barriers to

Foreign Direct Investment in Services: The Case of Russian Accession to the World

Trade Organization, Review of Development Economics, 11 (3), str. 482 – 506.

7) Larsson, R. L., 2006., Russia's Energy Policy: Security Dimensions and Russia's

Reliability as an Energy Supplier, FOI – Swedish Defence Research Agency, 1 (1), str.

1 – 365.

8) Leonard M., Popescu N., 2007., A Power Audit of EU – Russia Relations, European

Council on Foreign Relations, 1 (9), str. 1 – 65.

67

9) Sancak E., Karaman C.S., 2014., Developments in the Russian Economy in the Post

– Soviet Era, The Journal of Faculty of Economics and Administrative Sciences, 4 (19),

str. 1 – 10.

10) Wilson A., Popescu N., 2009., Russian and European Neighbourhood Policies

Compared, Southeast European and Black Sea Studies, 3 (9), str. 317 – 331.

C) INTERNET IZVORI

1) European Union „Newsroom“, 2015., EU Sanctions Agains Russia over Ukraine

Crisis, dostupno na: http://europa.eu/newsroom/highlights/special-

coverage/eu_sanctions/index_en.htm; pregledano: 2. ožujka 2015.

2) Delegation of the European Union to Russia, 2015., Chronology of Bilateral

Relations, dostupno na: http://eeas.europa.eu/delegations/russia/eu_russia/chronology/1

991-2011/index_en.htm; pregledano: 2. ožujka 2015.

3) 321energy, 2007., The European Gas Market, dostupno na:

http://www.321energy.com/editorials/mearns/mearns121307.html; pregledano: 9.

ožujka 2015.

4) Central Intelligence Agency, 2015., The World Factbook – Russia, dostupno na:

https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/rs.html; pregledano:

9. ožujka 2015.

5) The Economist, 2014., Conscious Uncoupling, dostupno

na:http://www.economist.com/news/briefing/21600111-reducing-europes-dependenceru

ssian-gas-possiblebut-it-will-take-time-money-and-sustained; pregledano: 12. ožujka

2015.

6) Oxford Dictionaries, 2015., Revisionism, dostupno na:

http://www.oxforddictionaries.com/definition/english/revisionism; pregledano: 16.

ožujka 2015.

7) Forbes, 2014., Russia's Oil Industry is Doing Fine, Which is Great News for Kremlin,

dostupno na: http://www.forbes.com/sites/markadomanis/2014/01/03/russias-oil-

industry-is-doing-ok-which-is-good-news-for-the-kremlin/ pregledano: 16. ožujka 2015.

8) Energy Charter, 2015., Russia, dostupno na

http://www.encharter.org/index.php?id=414#c1338; pregledano: 18. ožujka 2015.

9) European Union External Action, 2015., EU – Russia Common Spaces, dostupno na:

68

http://eeas.europa.eu/russia/common_spaces/index_en.htm; pregledano: 22. ožujka

2015.

10) European Union External Action, 2015., External Security, dostupno na:

http://eeas.europa.eu/russia/common_spaces/external_security_en.htm; pregledano: 22.

ožujka 2015.

11) World Trade Organization, 2014., European Union (28) / Russian Federation,

dostupno na: http://stat.wto.org/CountryProfile/WSDBCountryPFView.aspx?

Language=E&Country=RU%2cE28; pregledano: 1. travnja 2015.

12) World Trade Organization, 2014., Russian Federation, dostupno na:

http://stat.wto.org/CountryProfile/WSDBCountryPFView.aspx?Language=E&Country=

RU; pregledano: 2. travnja 2015.

13) World Trade Organization, 2014., European Union (28), dostupno na:

http://stat.wto.org/CountryProfile/WSDBCountryPFView.aspx?Language=E&Country=

E28; pregledano: 2. travnja 2015.

14) Eurostat Newsrelease, 2014., EU's top trading partners in 2014, dostupno na:

http://ec.europa.eu/eurostat/documents/2995521/6760204/6-27032015-AP-EN.pdf;

pregledano: 3. travnja 2015.

15) European Commission, 2014., European Union, Trade in goods with Russia

dostupno na: http://trade.ec.europa.eu/doclib/docs/2006/september/tradoc_113440.pdf;

pregledano: 3. travnja 2015.

16) BBC News, 2014., Russia's trade ties with Europe, dostupno na:

http://www.bbc.com/news/world-europe-26436291; pregledano: 4. travnja 2015.

17) WTO, 2015., WTO in Brief, dostupno

na:https://www.wto.org/english/thewto_e/whatis_e/inbrief_e/inbr00_e.htm; pregledano:

7. travnja 2015.

18) WTO, 2015., WTO and Russian Federation, dostupno na:

https://www.wto.org/english/thewto_e/countries_e/russia_e.htm#top; pregledano: 7.

travnja 2015.

19) Eurostat, 2014., Energy dependence, dostupno na:

http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/table.dotab=table&init=1&language=en&pcode=tsdcc3

10&plugin=1; pregledano: 8. travnja 2015.

20) Eurostat, 2014., Energy dependence - %, dostupno na:

69

http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/web/table/description.jsp; pregledano: 8. travnja 2015.

21) Learn Europe, 2009., Energy Policy, dostupno na:

http://www.learneurope.eu/files/8013/7483/6111/Dependency_on_energy_imports_intot

he_EU_2009_en.jpg; pregledano: 9. travnja 2015.

22) Summaries of EU Lagislation, 2007., An Energy Policy for Europe, dostupno na:

http://europa.eu/legislation_summaries/energy/european_energy_policy/l27067_en.htm;

pregledano: 11. travnja 2015.

23) Europski parlament, 2013, Elections 2014: share-out of MEPs’ seats among 28 EU

countries, dostupno na: http://www.europarl.europa.eu/elections2014-results/en/seats-

group-member-2014.html parlament, pregledano; 6. travnja 2015.

24) Eurostat News Release, 2014., EU28 trade in goods deficit with Russia fell slightly,

dostupno na: europa.eu/rapid/press-release_STAT-14-13_en.pdf; pregledano: 6. travnja

2015.

25) Izvor: Eurostat, 2014., Statistical analysis of EU trade in energy products, with

focus on trade with the Russian Federation, dostupno na:

http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/Trade_in_energy_products,

pregledano: 8. travnja 2015.

26) Natural Gas Europe, 2015., Russia caries on with Turkish stream pipeline, dostupno

na: http://www.naturalgaseurope.com/russia-barrels-ahead-with-turkish-stream-pipeline

- 23858, pregledano: 12. travnja 2015.

27) House of Lords, 2015., The EU and Russia: Before and Beyond the Crisis in

Ukraine, dostupno na: http://www.publications.parliament.uk/pa/ld201415/ldselect/lde

ucom/115/115.pdf ; pregledano: 15 travnja 2015.

70

POPIS TABLICA, GRAFIKONA I SLIKA

A) POPIS TABLICA

Tablica 1. Kronološki pregled vanjskotrgovinske suradnje EU i Rusije (2015.) ......... ..6

Tablica 2. Najveća polja prirodnog plina na svijetu (2012.) ........................................ 13

Tablica 3. Revizionizam Rusije (2007.) ....................................................................... 18

Tablica 4. Temeljni gospodarski pokazatelji EU i Rusije (2014.) ................................ 24

Tablica 5. Bilateralni sporovi Rusije i članica EU (2007.) ........................................... 37

Tablica 6. Determinante ruskog utjecaja na vanjskotrgovinsku stabilnost EU ............ 53

B) POPIS GRAFIKONA

Grafikon 1. Proizvodnja i pripadajuće cijene sirove nafte Rusije (2014.) ................. 17

Grafikon 2. Ključna izvozna tržišta Rusije (2014.) ................................................... 25

Grafikon 3. Ključni uvoznici Europske unije (2014.) ............................................... 26

Grafikon 4. Ključni trgovački partneri Europske unije (2002. - 2014.) .................... 27

Grafikon 5. Struktura uvoza ruskih roba od strane Europske unije (2014.) .............. 28

Grafikon 6. Struktura izvoza roba Europske unije u Rusiju (2014.) ......................... 29

Grafikon 7. Temeljni trgovački tijekovi i neto izvoz EU prema Rusiji (2014.) ........ 30

Grafikon 8. Vanjskotrgovinska bilanca razmjene članica EU sa Rusijom (2013.) .. 31

Grafikon 9. Vanjskotrgovinski deficit EU u razmjeni sa Rusijom (2014.) ............... 32

Grafikon 10. Ponderirana vrijednost robne trgovine skupina članica sa Rusijom ....... 35

Grafikon 11. Energetska ovisnost EU (2003. – 2013.) ................................................ 41

Grafikon 12. Struktura uvoza energenata EU iz Rusije (2013.) .................................. 42

Grafikon 13. Uvoznici sirove nafte i naftnih derivata u EU (2013.) ........................... 43

Grafikon 14. Uvoznici prirodnog plina u EU (2013.) .................................................. 44

C) POPIS SLIKA

Slika 1. Ključna polja prirodnog plina Rusije (2007.) ................................................. 12

Slika 2. Mreža postojećih i planiranih plinovoda prema Europi (2014.) ..................... 14

Slika 3. Energetska ovisnost država članica EU (2009.) ............................................. 45

Slika 4. Tlocrt planiranog Turskog toka (2015.) .......................................................... 51

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom RUSIJA KAO FAKTOR

VANJSKOTRGOVINSKE STABILNOSTI EU izradio samostalno pod

voditeljstvom doc. dr. sc. Igora Cvečića. U radu sam primijenio metodologiju

znanstvenoistraživačkog rada i koristio literaturu koja je navedena na kraju

diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje

sam izravno ili parafrazirajući naveo u diplomskom radu na uobičajen,

standardan način citirao sam i povezao s fusnotama s korištenim bibliografskim

jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Suglasan sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama

Fakulteta.

Student