JU Univerzitet u Tuzli Novembar 2008.Filozofski fakultetOdsjek: pedagogija-psihologija

Srednjovjekovna pedagogija( V-XVI st.)

Erazmo Rotterdamski

Student: Asistent:Nerimana Krajnić Adnan Tufekčić

Erazmo Rotterdamski(1465-1536) ili Erasmus Desiderius,pravo ime Geert Geerts,veliki je mislilac i humanist u sjevernim zemljama Evrope. Bio je prijatelj Morusa i posvetio mu je svoje najpoznatije djelo „Pohvala gluposti“ u kojem na sarkastičan način kritizira kraljeve,papu, kardinale,svećenike, filozofe,jednom riječju-sve što postoji u društvu.Pogledajte ljudsko društvo,piše Erazmo,odmah ćete nalaziti budalaštine koliko god hoćete. Kao stalni pratioci Gluposti javljaju se: samohvalisanje, zaboravnost, laskanje ,lijenost, lakomislenost, naslada, razuzdanost itd. Erazmo konstatira kako čak i u krugu bogova najveći ugled i poštovanje uživa Glupost,bez čije pomoći nema sreće ni radosti zahvaljujući Gluposti žene se dopadaju muškarcima. To što se održava prijateljstvo među ljudima,treba zahvaliti Gluposti,a to što vrijedi za prijateljstvo,vrijedi i za brak.Erazmo ne štedi ni nauku svoga vremena. Prepuštajući riječ Gluposti kaže da je nauka nesreća za čovjeka. Da bi uništio čovječanstvo, Teut(egipatski bog), taj smrtni neprijatelj ljudi,izmislio je znanosti. Glupost hvali škole i učitelje,a njihove učionice su više mučionice nego mjesta prosvjećivanja. Zasluga je gluposti što još uvijek uživaju poštovanje,a tek njihova nauka,gramatika predstavlja pravo čudovište. Ona je toliko razvijena i savršena da ima toliko gramatika,kliko i gramatičara,pa možda i jedna više.Iz djela „Pohvala gluposti“ citiramo dio koji se odnosi na učitelje gramatike:

Pohvala gluposti

... Pustite nas da pređemo onima koji čuvaju u očima sjenu mudrosti i onima koji čeznu za poznatom zlatnom granom. U prvom nam redu dolaze u susret gramatici,vrsta ljudi koja bi bila tako nesretna,tak bijedna, tako omražena kao nijedna kada ja ne bih poteškoće njihova žalosna stanja ublažila najugodnijom vrstom ludosti. Ti ozbiljni majstori čini se da su podložni ne samo furijama(njih nema pet) nego i bezbroju božica osvete: uvijek lete gladni i prljavi u svojim školama-u svojim školama,velim li ja? Ne,u svojim mučilištima,u svojim mjestima za mučenje,u svojim spiljama zlostavljanja. Okruženi od bezbroja djece provode svoj život u vječnom radu, zaglušuju od vlastitog vikanja i sasvim propadaju od smrada i nečistoće. Ipak se drže pomoću moga dobročinstva najznatnijim ljudima na svijetu. Tako laskaju sami sebi ako svojim podređenima tjeraju strah u kosti pogledima punim prijetnja i gromkim riječima,ako štapovima i bičevima najsiromašnije izbatinaju i bez milosrđa po vlastitom priznanju bijesne kao onaj magarac od Kumaje. Njihova nečistoća čini im se kao najljepši ures,njihov je smrad miomiris za njih,i budući da se u svom bijednom robovanju osjećaju kao u nekom kraljevstvu,ne žele ni u kom slučaju da svoju tiransku vlast zamijene sa vlašću Farisa i Dioniza. Što ih u prvom redu usrećuje,to je visok pojam o svojoj učenosti. Uistinu usađuju glupu i ludu građu u duh djece. I na temelju te ozbiljnosti i toga važnog držanja,oje umiju dati sami sebi,smatraju ih ludi i priprosti roditelji njihovih učenika ljudima najdubljeg znanja. Ima još jedno drugo veselje za školnike. Ako jedan od njih u svom zaprašenom, izblijedjelom rukopisu nađe ime Anhizove maje ili otkrije neku nepoznatu riječ koja ne živi u narodnim ustima,ako kojem pođe za rukom da pronađe kakav kamen sa slovima koja se mogu odgonetat o Jupitra mil, kakva ga naslada prožima,kako sjajne trijumfe svetkuje,kako mu samo svi odobravaju,kao da je podvrgao Afriku svojoj vlasti ili osvojio Babilon! Kakav je visoki užitak za njih da čitaju posvuda svoje ledene,jadne stihiće i da se dadu diviti do puka tada misle da je Vergilov duh prešao u njihovu unutrašnjost. Najbolje je od svega ako se oni uzajamno hvale i ako se jedan drugom dive...... Moral je ovih teologa začinjen tako paradoksalnim sentencijama,koje su tako besmislene,da su poznati paradoksi stoika prema njima nezgrapni,jadni i trivijalni. Oni nam vele npr.“da je bolje ubiti hiljadu ljudi nego prekršiti nedjeljni počinak i zakrpiti cipele siromahu“,“bolje je da propadne cijeli svijet i sve,što je s njim u vezi,nego li izreći i ma najbezazleniju neistinu“. Ove veoma suptilne suptilnosti još većma suptiliziraju različiti i mnogi sistemi i škole. Prije ćemo se u hodnicima labirinta orijentirati nego ćemo otkriti izlaz u zbrci realista, nominalista, tomista, Albertista, Okamista, Skotista i drugih škola. Pavao je bio čvrst u svojoj vjeri kad kaže: „Vjera je neko povjerenje,neka supstancija onoga u što se moramo nadati:vjera je i to ako ne sumnjamo u ono što ne vidimo.“ Taj je apostol bio gorljivi propovjednik kršćanske ljubavi i u njegovu ljubav ne treba sumnjati.Apostoli su svuda krstili,ali nisu nigdje podučavali što je formalni,materijalni,djelotvorni i što je konačni uzrok krštenja,a nisu nigdje ni jednom riječju spomenuli koji se znakovi ovog sakramenta mogu uništiti,a

ko ne mogu. Oni su se molili Bogu,ipak samo u duhu,prema velikoj glavnoj rečenici evanđelja: „Bog je čisti duh kojemu se valja moliti u duhu i istini moliti.“ Očevidno im tada nije bilo jasno da Isusovoj sobi pripada molitva i kult u većoj mjeri nego li sličici namazanoj ugljenom na zidu koja prikazuje Spasitelja,samo zato što ove slike predstavljaju propisne atribute:raširene ruke,dugu kosu i aureolu na glavi. To su sve stvari koje ne može da shvati onaj koji nije kroz 36 punih godina kao učenik Aristotelov ili Skotov prošao sve regione fizike i metafizike. Apostoli govore često o milosti,ali oni ne znaju razlikovati milost koja se zove gratia gratis data od milosti poznate pod imenom grata gratificans. Na čelu njihovih nauka stoji ljubav prema bližnjemu koju propovijedaju,ali ne razlikuju između urođene i stečene ljubavi i ne tumače da li je smatraju kao supstancu ili akcidenciju,da li je posmatraju kao stvorenu ili nestvorenu. Mrze grijeh,ali pristajem da smjesta umrem ako mi dadu o tome učenu definiciju,pa makar u njih ušao i sveti duh skotista. Uistinu su bile ove kontroverze koje su nastale u crkvi koja se počela razvijati,samo seljačke bijedne diskusije. Ako ih uporedimo sa rafiniranim substilnostima naših učenjaka,napose s mudrovanjima naših majstorima koja natkriljuju mudrovanja jednog Frizipa. Ipak moram priznati da su skromni i povučeni. Proklinju ono što nisu apostoli u svojim spisima možda dosta elegantno ili što su premalo određeno ili što su nepotpuno izrekli,pa stoga nastoje da to protumače kako treba,i to dijelom iz obzira na časnu starost onih mjesta,a dijelom iz poštovanja prema samom imenu apostola. Oni stari učenjaci imali su zadaću da pobijaju ljude koji su se veoma žilavo držali svoje osebujnosti,suzbijaju poganske svjetske mudrace i Židove,ali su išli za tim da njihove krive nadzore opovrgnu više pobožnim životom i čudesima nego dokaznim razlozima da obore: ti su protivnici bili toliko ograničena duha da ne bi mogli ni da shvate nijedne jedine rečenice skotista.Ali danas! Koji poganin,koji heretik ne bi u tako gustoj kiši najoštrijih strelica odmah priznao da je pobijeđen osim ako nije preglup da ih uopće razumije ili ako nije dosta bestidan da im se ruga? A obojica imaju ista oruđa tako da bi borba bila jednaka kao onda kada bi se jedan orijaš svađao s drugim orijašem,ili kad su obojica jednako naoružani,borba bi napredovala istom brzinom kao Penelopino tkanje.