povijest hrvatskog Školstva i pedagogije
DESCRIPTION
povijest hrvatskog školstva i pedagogije, prikaz knjige Emerika Munjize, skračena verzijaTRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U ZADRU
FILOZOFSKI FAKULTET
ODJEL ZA PEDAGOGIJU
KOLEGIJ: NACIONALNA POVIJEST PEDAGOGIJE
NOSITELJ: PROF. DR. SC. IGOR RADEKA
MENTORICA: ANA MARIJA ROGIĆ
PRIKAZ KNJIGE:
„POVIJEST HRVATSKOG ŠKOLSTVA I PEDAGOGIJE“
EMERIK MUNJIZA
OSIJEK,2009
STUDENTICA: MATEJA KANCIJAN
1
SADRŽAJ
1. UVOD------------------------------------------------------------------------------------------------str3.
2. POVIJEST HRVATSKOG ŠKOLSTVA
2.1.Školstvo u Hrvatskoj do prvih hrvatskih školskih zakona--------------------------str4.
2.2.Državno školstvo od zakonskog reguliranja do završetka II svjetskog rata-----str5.
2.3.Obavezno školstvo poslije II svjetskog rata------------------------------------------str6.
2.4.Razvoj srednjeg školstva----------------------------------------------------------------str7.
2.5. Razvoj visokog školstva----------------------------------------------------------------str8.
2.6.Privatno,alternativno i autonomno školstvo------------------------------------------str9.
2.7.Društveno okružje bitno za razvoj školstva-----------------------------------------str10.
3.RAZVOJ PEDAGOGIJSKE MISLI U HRVATSKOJ
3.1.Početne odgojne misli u hrvatskom školstvu---------------------------------------str11.
3.2. Utemeljenje pedagogijske autonomije----------------------------------------------str12.
3.3. Školski i pedagogijski pluralizam između dva svjetska rata---------------------str13.
3.4.Suvremena peadgogijska znanost----------------------------------------------------str14.
4.ZAKLJUČAK-------------------------------------------------------------------------------------str15.
2
1.UVOD
U ovom seminaru, prikazu knjige Emerika Munjize „Povijest hrvatskog školstva i
pedagogije“ napravit ćemo sažeti prikaz bitnih teza ove knjige, koga ujedno služi i kao
udžbenik budućim pedagozima. Autor objašnjava teme kako je zapravo počelo obrazovanje,
da je u početnom odgoju kao i školovanju veći dio vremena dominirala crkva. Crkva si je to
mogla dopustiti jer su oni u svojima samostanima posjedovali velik broj knjiga, a i bili su
daleko bolje obrazovaniji nego neki građanin. No s vremenom je i građanstvo počelo osnivate
škole za svoje potrebe, poput gradskih,i državnih škola, jer su imali potrebu za zanatima.
Hrvatsko školstvo je prolazilo kroz mnoge promjene, godine obaveznog školovanja su
se mijenjale eskonencijalno sa društvenim potrebama za znanjem, i radnom snagom. Tako je
počelo sa četiri godine, sedmogodišnje i niže gimnazije, osmerogodišnje i dvogodišnje
gimnazije, da bi došli do današnjeg modela od osmogodišnjeg osnovnoškolskog obrazovanja i
trogodišnje i četverogodišnje zanatske škole.
Visoko školsko u Hrvatskoj se može pratiti od XIV.stoljeća i bilo je vezano kao
osnovno školstvo uz crkvu i crkvene redove. Danas u Hrvatskoj imamo sedam sveučilišta
koje je svoj intenzivan razvoj započelo nakon II.svjetskog rata. Prije toga su mladi ljudi
studirali na Zagrebačkom sveučilištu ili su pak odlazili u Italiju, Austriju, Češku, ovisno o
svojim prioritetima i mogućnostima. Studente koji si nisu mogli priuštiti usavršavanje često je
podupirao HPKZ koji je osnovan 1871.godine.
Autor sve ove teme, kao i mnoge druge podteme veoma opširno opisuje i objašnjava,
a ja sam pokušala sažeti kako bi se njegove činjenice, teme koje on obrađuje, što lakše mogle
proći i razumjeti.
3
2. POVIJEST HRVATSKOG ŠKOLSTVA
2.1.Školstvo u Hrvatskoj do prvih hrvatskih školskih zakona
Školstvo u Hrvatskoj razvijalo se u različitim uvjetima i po nekim obilježjima je bilo
specifično. Tako je početno obrazovanje bilo vaninstitucionalno, poput opismenjavanja i
kršćanskog vjerskog odgoja. Početno školsko obrazovanje je bilo vezano uz vladare iz
narodne dinastije,crkvu i crkvene redove. Crkva će zadržati dominantnu ulogu u školskom
obrazovanju sve do početka otvaranja državnih škola. Crkvene škole će imati interni i eksterni
karakter, međusobno će biti veoma različite prema načinu organizacije, dužini trajanja,
nastavnim planovima i programima. Moguće je razlikovati tri dominantne vrste crkvenih
škola : župne, katedralne i samostanske.
Župne škole su najelementarnije, svaka župa ima svoju školu a predavalo se na
župnom dvoru ili u stanu svećenika. Obrazovanje se sastojalo od čitanja, pisanja, pjevanja
crkvenih pjesama, molitve i pomaganja kod crkvenih obreda.
Katedralne škole su se nalazile u sjedištima biskupija,nastava je bila na latinskom i
isključivo je služila za pripremanjenovog svećeničkog kadra. Bile su, što se obrazovanja tiče
nadmočne nad župnim i samostanskim školama.
Samostanske škole su bile najbrojnije i imale su interni i eksterni kadar. Interni kadar
je služio za pripremanje novih svećenika,a eksterni je odgajao mladež u vjerskom duhu i
pripremao ga za potrebe državne administracije.
Uvođenjem novog načina manufakturne proizvodnje i jačanjem građanske klase,
postojeće crkvene škole nisu više ispunjavale te nove potrebe, te će se uz njih otvarati i
gradske škole za potrebe gradske administracije, obrtnika i trgovaca. Te škole se razlikuju po
bitnim elementima, ovisno o osnivačima te namjeni. Osnivaju se javne i privatne gradske
školekoje su se dijelile na na gradske, gradske ili općinske, gramatičke te gramatičko-
retoričke. Školsko obrazovanje jei dalje bilo privilegija bogatih te sejoš uvijek zadržao i
privatni oblik obrazovanja u obitelji. Tako da tko nije mogao poslati sina u javnu školu često
je uzimao privatnog učitelja koji je bio vješt u pisanju i čitanju.
4
Jačanjem centralne državne vlasti otvaraju se i državne škole, koje cvjetaju u doba
prosvjetiteljstva, jer je temeljna odrednica gospodarskog i društvenog napretka pismenost
naroda. To uvođenje počinjesa vlaš ću carice Marije Terezije, koja tu školsku reformu
povjerava Johannu Ignazu Felbigeru koji ju je obznanio u „Općem školskom redu“
1774.godine. „Opći školski red“ predviđa trivijalne, glavne i normalne škole. Normalne i
glavne škole imale su u pravilo do 4 razreda koji se dijelio na 2 godišta,pa su mogle trajati i
do 5 godina. U njima se učilo elementarno gradivoiz vjeronauka,biblijske povijesti, čitanja i
pisanja na njemačkom jeziku, računanje te nauka o poštenju i gospodarstvu. Za djevojčise se
po „Općem školskom redu“ otvaraju zasebne škole, u posebnim zgradama, one su uz
navedene predmete slušale i ženski ručni rad i upute u racionalno kućanstvo. Djeca koja nisu
polazila te škole morala su polaziti nedjeljnu školu ili opetovnicu. Gdje se pripremalo mladež
za uspješno gospodarenje svojim domaćinstvom.
2.2.Državno školstvo od zakonskog reguliranja do završetka II svjetskog rata
Padom Bachovog apsolutizma 1859.godine Hrvatskoj biva vraćen Ustav, obnavlja se
Sabor te hrvatsko jezik postaje službeni. Prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868.godine
Hrvatska je dobila samostalnost na području školstva, sudstva i uprave, a rasprave oko
samostalnog uređenja školstva započele su još 1860.godine. tako je 1965.osnovano prvo
učiteljsko društvo Zadruga te ono pokreće novu inicijativu u izradi školskog zakona. Poslije
sklapanja nagodbe na vlast dolazi ban pučanin Ivan Mažuranić koji donosi povoljnije uvjete
za osamostaljivanje školstva. Tako da je 1874.godine dovršena rasprava oko prvog hrvatskog
školskog zakona, koji jeiste godine stupio na snagu. Tim zakonom je i formalno uvedena
školska obveza. Prema njemu se uvodi niža četverogodišnja pučka škola,uz koju djeluje i
opetovnica. Nakon završetka niže pučke škole postoji građanska škola koja traje 3 godine.
Socijalni status učitelja znatno je poboljšan uvođenjem stalne mjesečne/godišnje plaće
i mirovine, koje su mogle naslijediti udovice i djeca. Uz to je zakon potaknuo i izdavanje
literature, udžbenika na hrvatskom jeziku, i sve se veća pažnja pridavala stručnom
usavršavanju i napredovanju učitelja.
5
2.3.Obavezno školstvo poslije II svjetskog rata
Nakon II svjetskog rata školstvo je u kratkom roku transformirano u jedinstveno,
obavezno osmogodišnje školovanje. Početna ideja o sedmogodišnjem obrazovanju je
napuštena vrlo brzo. Produžavanje četverogodišnjih i šestogodišnjih škola, te odvajanjem niže
gimnazije, stvorena je jedinstvena osmogodišnja škola. Prilike u poslijeratnom razdoblju bile
su izrazito nepovoljne jer je veći dio školskih zgrada uništen, također je i učiteljski kadar bio
deficitaren te loš. Postojale su velike razlike u dosegnutom stupnju prema religijama, spolu,
gradu i selu. U tim nepovoljnim uvjetima ipak su postojali planovi za poboljšanje na področju
školstva: a) ukinuti (smanjiti) nepismenost, b) produžiti obavezno obrazovanje i stvoriti
jedinstvenu školu, c) razviti različite oblike obrazovanja uz rad.
Proces prelaska na osmogodišnje školovanje nije bio jednak na svim područjima,jer su
se mjesta veoma razlikovala, kako po uvjetima takoipo stručnosti učitelja kako sam već
navela. Zbog toga su jedno vrijeme postojala dva tipa osmogodišnjih škola : narodna
osmogodišnja škola (Tip A) te narodna osnovna osmogodišnja škola (Tip B). Zbog
nestručnosti učitelja u školama Tipa B nije bio realiziran sav predviđen program, pa učenici iz
tih škola nisu mogli upisivati gimnazije. Ovaj proces biva završen do kraja pedesetih godina
20og stoljeća, a organizacija školstva se nije bitno mijenjala ostala je na principu četiri
razreda razredne nastave i četiri razreda predmetne nastave. Oko standardne nastave se uvode
i nove aktivnosti poput profesionalno informiranje, društveno-korisni rad, socijalna skrb itd.
U suvremenije doba tražio se i novi model te organizacija obavenog školovanja,
napušteni su modeli 3+3+3+1 ili 6+3+1. Osnovna škola je ostala osmogodišnja na kojubi se
vezala obavezna dvogodišnja srednja škola, u kojoj bi se moglo steći i profesionalno
osposobljavanje.
6
2.4.Razvoj srednjeg školstva
Početno srednje školstvo je bilo u rukama crkvenih redova, između 1503. I 1773
pretežito su dominirali pavlini te isusovci, njihove srednje škole su bile pretežito
humanističkog tipa,a zbog latinskog jezika i klasičnog obrazovanja nazivaju se i latinskim
školama. Latinske škole sve više poprimaju otvoreni karakter sve do potpunog uvođenja u
javno školstvo. Te škole, a kasnije i gimnzije imale su široko pojmovno obrazovanje, koje
tražilo nastavak školovanja. Upravo prvu gimnaziju u Hrvatskoj su osnovali pavlini
1503.godine u Lepoglavi. Sveopći razvoj gimnazija se veže uz isusovce, koji su osnovali i
gimnaziju u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Rijeci i Požegi.
Ukidanjem crkvenih redova, država je morala preuzeti organizaciju srednjeg školstva,
te uz gimnazije otvara i škole profesionalno-praktičnog karaktera. Od tada se srednje školstvo
razvija paralelno,opće obrazovne škole (gimnazije) i škole praktičnog karaktera koje
osposobljavaju mlade za rad. Tu se javljaju i srednje stručne škole koje se razlikuju po dva
podsustava produžne i redovne. U produžnim je ponavlja gradivo, proširuje znanje koje su
stekli ranije, naglasak je bio na praktičnom osposobljavanju, nastava je imala tečajni
karakter.najrašireniji oblik produžnih škola su bile šegrtske škole. Redovite stručne škole bile
su slične produžnima po stručnom obrazovanju, no u njoj se učilo kontinuirano cijele školske
godine i njihovo je obrazovanje bilo trogodišnje ili četverogodišnje. Često su osposobljavala
ista zanimanja kao i produžne ali znatno kvalitetnije.
Između 1974. i 1990.godine pokušalo se sa uvođenjem jedinstvene srednje škole, u
kojoj su prve dvije godine bile jednake za sve učenike, a kasnije su se preusmjeravali u
odjeljenja/zanimanja koja su smatrali adekvatnima za njih. Time se želio podići nivo
obrazovanja, no to nije bilo tako, znatno se spustio, uz to se na tržištu rada pojavio velik broj
zanimanja koja nisu bila potrebna. Osamdesetih godina se taj sustav polako napušta,da bi se
devedesetih ponovno reformirao srednjškolski sustav. Otvara se sve veći broj klasićnih
gimnazija, vjersko obrazovanje je opet bilo otvoreno javnosti, i vraćaju se privatne i
alternativne škole. Stručne škole se dijele na trogodišnje za osposobljavanje obrtnika i
četverogodišnje za osposobljavanje tehničkog kadra.
7
2.5. Razvoj visokog školstva
Kao i srednjoškolsko obrazovanje tako je i visokoškolsko vezano uz rad crkvenih
redova, od dominikanaca u Zadru, isusovaca u Dubrovniku, Rijeci i Zagrebu, franjevaca u
Osijeku. Prvo moderno sveučilište je bilo otvoreno u Zagrebu u drugoj polovici XIX.stoljeća,
ono je u svom sastavu imalo Filozofski, Pravni i Bogoslovni fakultet.
Visoko školstvo nakon II svjetskog rata razvija se prema raznim modelima:
diferencijacijom postojećih fakulteta na posebne fakultete, dislociranjem i otvaranjem
ispostava u drugim gradovima, pretvaranjem viših i visokih škola u fakultete i otvaranje novih
fakulteta. Danas u Hrvatskoj djeluje sedam sveučilišta u Rijeci, Zagrebu, Splitu, Osijeku,
Zadru, Puli i Dubrovniku. 1960.godine započinje reforma u obrazovanju, i te godine zatvaraju
se učiteljske škole i više pedagoške škole, obrazovanje nastavnika se podiže na visokoškolsku
razinu. Kako bi pripremili novi kadar za rad u razrednoj i predmetnoj nastavi uvode se
dvogodišnje pedagoške akademije. Ubrzo se dvogodišnje akademije transformiraju u
četverogodišnje pedagoške fakultete, dok za potrebe obrazovanja učitelja razredne nastave
školovanje traje dvije godine na istom fakultetu.
Devedesetih godina XX.stoljeća i obrazovanje učitelja za razrednu nastavu podiže se
na četverogodišnju razinu, takvo obrazovanje se izdvaja iz pedagoških fakulteta, i osnivaju se
visoke učiteljske škole.
8
2.6. Privatno,alternativno i autonomno školstvo
Privatne škole određuju se kao one kojenisu javne, koje nisu državne, njih često
osnivaju pojedinci, korporacije, dobrotvorna društva itd. u tim školama se često plaća
školarina i često su internatskog tipa. Smisao njih je nadopunjavanje praznina koje ima
državno školstvo, one su autonomne u programu, organizaciji i orijentaciji. Država im mora i
ne mora dati pravo javnosti, a škole s pravom javnosti su uglavnom one koje slijede programe
državnih škola. Dok škole koje nemaju pravo javnosti njihovi učenici nemogu nastaviti
školovanje u državnim školama, osim ako ne polažu ispite razlike.
U školskom zakonu iz 1929.godine više nema privatnih škola, a s radom su mogle
nastaviti samo postojeće škole, ali pod uvjetom da ne mijenjaju sjedište. Iza II.svjetskog rata
privatne škole su bile zabranjene i nema ih u školskom sustavu sve do 1990.godine.
Alternativne škole se razlikuju od državnih po nastavnim planovima i programima,
orijentaciji, organizaciji, odgojnom okruženju i vrijednostima.
Posebne mogućnosti imale su veće nacionalne i etničke zajednice u otvaranju
autonomnih škola, u broju su prednjačile srpske autonomne škole. Srpske autonomne škole u
pravilu su izdržavale srpske pravoslavne općine, a svaka općina koja je imala najmanje
trideset djece školskih obveznika, morala je otvoriti školu i osigurati učitelja. Autonomija
srpskih škola se ogledala u samostalnom donošenju nastavnih planova i programa,
propisivanju i izdavanju obaveznih udžbenika, izboru učitelja i nadzoru škola.
U današnjem hrvatskom školskom sustavu djeluju privatne škole na svim razinama:
osnovne, srednje, više i visoke škole.
9
2.7.Društveno okružje bitno za razvoj školstva
Temeljni uvijet i pretpostavka za osnivanje škola je postojanje nacionalnog jezika i
pisma, u Hrvatskoj je zatečena rimska kultura i školstvo ali na latinskom jeziku, kako bi se
školstvo približilo narodu i dobilo masovniji karakter trebalo je postojeće knjige prilagoditi i
prevestina narodni jezik. Knjige su bile rijetke i skupocjene te teško dostupne jer su bile ručno
prepisivane, jedna od ključnih zadaća crkvenih školaje bilo upravo prepisivanje knjiga
uglavnom vjerskih. Veliki preokret sedogodio kada je J.Guttenberg izumio tiskarski stol, te
time knjigu približio običnom čovjeku. U istom XV.stoljeću je i u Hrvatskoj tiskana prva
knjiga, te će to pomoći u omasovljavanju i poboljšavanju školstva.
Stručna i strateška društva u velikoj su mjeri unaprijedila školstvo,a stručne udruge su
na različite načine nastojale poboljšati kompetentnost učitelja. Jedno od takvih društava je i
Hrvatski pedagoško-književni zbor (HPKZ) koji je osnovan 1871.godine. Temeljni zadatak
HPKZa bio je, i danas je, izdavanje pedagogijske literature domaćih autora, ali i prijevode
stranih autora. Iste godine kad je osnovan HPKZ izdaje „Didaktiku“ J.A.Komenskog, pored
stručne literature izdavao je djela odgojnog sadržaja za mladež, školske udžbenike i
priručnike. HPKZ je dugo (i sada izdaje) izdavao časopis „Napredak“ koji je počeo izlaziti
1859.godine i kontinuirano izlazi i danas. Uz izdavanje HPKZ je organizirao, i još danas
organizira stručna predavanja za učitelje, teorijskog i praktičnog karaktera, uz to je novčano
pomagao istaknutije učitelje i slao ih na stručna usavršavanja.
10
3.RAZVOJ PEDAGOGIJSKE MISLI U HRVATSKOJ
3.1.Početne odgojne misli u hrvatskom školstvu
Početne pedagogijske ideje proizlaze iz iskustvenog odgoja u obitelji i društvene
tradicije, koju kasnije pokušavaju objektivizirati, traže se društveno odgojne vrijednosti, dok
se istovremeno pokušava osmisliti njihova realizacija. Početne odgojne strategije proizlaze iz
želje za općim vrijednostima. A to su bile dobrota, pravda i ljepota ,u odgoju se reagiralo
preventivno na sve što je bilo potencijano štetno. Odgoj je formiran prema praktičnim
odgojnim situacijama, tim činom one dobivaju novi kvalitetu, izdvajaju se iz prakse i
poprimaju teorijske zakonitosti. Pedagogijske ideje i dalje se izlažu nesustavno, povremeno i
prigodno. Nepedagozi raspravljaju o problematiciu društvu, društvenim problemima i o
odgoju, no ne odgovaraju cjelovito na fenomen odgoja, ali pišu posebna monografska djela iz
pojedinih područja.
U pedagoške mjere odgoja spadale su i represivne mjere odgoja,jer je u to vrijeme
discipliniranje bio sinonim za odgoj. Prijestupe mladih su kažnjavili opomenama, prijekorima,
ponižavanjem, uskraćivanjem slobode, dragih im stvari, ali i u krajnjem slučaju tjelesnim
kažnjavanjem. Uza sve te mjere uvedena je i takozvana sramotna ili magareća klupa.
Nasuprot represivnom odgoju su poticajne odgojne mjere koje su služile za poticanje
marljivih i pristojnih učenika. Nagrađivalo ih se nekim predmetima, poput odjeće, ali i
novčanim nagradama, uvedene su i počasne klupe ,pohvalnice, medalje. Sva navedena
odgojna sredstva bila su u području vanjske motivacije i njima se željelo trenutačno djelovati,
disciplinirati, no nije se razmišljalo o dugotrajnim učincima tih metoda.
Akumulacija pojedinih spoznaja, stvorenih ideja i vrijednosti bit će dovoljan uvjet,da
bi u drugoj polovici XIX.stoljeća pedagogija postala autonomna znanost.
11
3.2. Utemeljenje pedagogijske autonomije
Kako se u drugoj polovici XIX.stoljeća osnivaju učiteljske škole, tako se i za njihove
potrebe pišu i prvi domaći udžbenici. U njima se analizira pedagogija kao teorijska znanost i
praktično primjenjivo umijeće. Učitelji osnivaju zborove poput HPKZa , i izdaju stručne
časopise poput „Napretka“.
Iskustveni odgoj dobiva na sve većem teorijskom karakteru, pa se teorija više ne
temelji samo na empirijskoj indukciji već i poprima obilježja racionalne dedukcije.
Pedagogija se u ovom periodu transformira od empirijsko-induktivne u racionalno-deduktivnu
znanost. Pedagogija se u svim analiziranim udžbenicima dijeli na teorijsku i praktičnu, dok
praktična pedagogija zadržava elemente empirijsko induktivne orijentacije.
Teorijsko-znanstvena teorija se bavi odgojnim aktom, ciljem odgoja, metodama,
načelima, odgojnim sredstvima, granicama odgoja.
Praktična pedagogija se bavi se bavi tjelesnim i duhovnim odgojnim područjima.
Duhovno područje se obično sastoji voljnog, intelektualnog i emocionalnog područja,
analizira odgoj prema mjestu događanja,a poseban predmet analize je učitelj i osobine učitelja
s pozicije odgojnog primjera.
Teorijska pedagogija se većinu vremena razvijala unutar filozofije i tek pred kraj ovog
razdoblja će se izdvojiti u samostalnu akademsku i znanstvenu znanost. Pedagogija se
transformirala od emprijisko induktivne u racionalno deduktivnu znanost. No, pedagogija se
još uvijek oslanja na svoje pomoćne znanosti etiku i psihologiju.
U drugoj polovici XIX.stoljeća poklopio se niz povoljnih čimbenika za
osamostaljivanje i znanstveno utemeljenje pedagogije. Hrvatska je prvi puta mogla
autonomno urediti svoje školstvo, i 1874.godine se donosi prvi samostalni školski kojim se
uvodi opća školska oveznost.
12
3.3. Školski i pedagogijski pluralizam između dva svjetska rata
Između dva svjetska rata u vanjskoj organizaciji na području školstva i pedagogije
traži se novi školski sustav koji će zadovoljiti novoostvarene potrebe nove države, društva i
gospodarstva. U unutrašnju organizaciju škole uvodi se niz didaktičko-metodičkih inovacija
pod nazivom pokret nove škole. Stara škola se temeljila na pretjeranom intelektualizmu
mehaničkog karaktera ina slijepoj poslušnosti učenika, ovako utemeljena nastava i škola nije
mogla više zadovoljiti nove društvene i gospodarske promjene. Novo društvo tražilo je
slobodne, poduzetne i inicijativne pojedince. U staroj školi je dominantno aktivniji bio učitelj,
dok je u novoj bio učenik.
U pedagogijskoj teoriji i školskoj praksi pojmom starog označava se Herbartova
pedagogija i pedagogija njegovih sljedbenika, u Hrvatskoj najdosljedniji zagovornik njegove
teorije je bio Stjepan Basariček. Basariček je bio veliki autoritet više od pola stoljeća na
području pedagogije, pa i time Herbartova sad već stara pedagogija.
Između dva svjetska rata u Europi se pojavio pokret radne škole, koji je brzo proširio.
Pojam radai njegovo teorijsko obrazloženje shvaćalo se različito, što je rezultiralo raznim
pedagogijskim teorijama radne škole. Često su autori pisali i prikazivali različite varijante pa
je bilo teško napraviti čistu personalnu orijentaciju po varijantama radne škole. Neki od njih
su : pokret umjetničkog odgoja, pedagogija radne škole manualnog karaktera, pedagogija
radne škole duhovnog smjera, pokreti socijalne pedagogije, idividualna pedagogija.
13
3.4.Suvremena peadgogijska znanost
U današnje vrijeme sve je veća diferencijacija pedagogije i posebnih pedagogijskih
disciplina, jer kako se ukaženovi društveni problem, često bez jasnih i preciznih kriterija
otvaramo nova pedagogijska disciplina. Pedagogija nije u stanju sama odgovoriti na sve
složeniju odgojnu problematiku i zbog toga često izlaz traži u prebacivanju odgovornosti na
druge znanosti. Kada surađuje sa srodnim znanostima kvalitetnije može odgovoriti na
složeniju problematiku. Pedagogija izlaz traži u sve većoj diferencijaciji, jer nije u stanju
samostalno odgovoriti na nove odgoje izazove. Za svaki problem stvara strategiju koju diže
na razinu samostalne pedagogijske discipline.
Velika diferencijacija dodatno zamagljuje problem, te vodi u anarhiju. Diferencirane
strategije uspješno rješavaju specifične odgojne probleme. Ove teze trebalo bi shvatiti kao
početne koje sa suvremenih pozicija treba kritički ispitivati, da bi stvorili bistriju buduću
pedagogijsku perspektivu.
Važna oznaka građanskog društva je njegova pluralističnost na svim područjima, a
pluralistička otvorenost je posebno potrebna na području znanosti, tako i u pedagogiji. U
javnim i znanstvenim krugovima slažu se da je problematika odgoja sve složenija, no nema
jedinstvenog stava kako dalje, jer sve analize upozoravaju da je kompetentnost učitelja sve
upitnija. Udio pedagogijsko-psihologijskog obrazovanja učitelja se stalno smanjuje, time se
stvara paradoks koji upučuje na to da odgojne situacije postaju složenije, a pedagogijska
kompetentnos sve više zaostaje.
14
4. ZAKLJUČAK
Knjiga veoma opširno obrađuje neke teme, i sadrži mnogo važnih godina, koje autor
nije mogao izostaviti jer bi time izgubio važnost neke periode koju objašnjava. Knjiga je
strukturirana kao pomoćni udžbenik pedagozima pa tako ima i pitanja na kraju cjelina kojima
želi poticati na samostalno istraživanje kako bi što bolje shvatili svaki dio koji on obrađuje.
Obrađuje trenutke iz strane povijesti,no uvodi i taj trenutak na prostor Hrvatske te njih
proučava, kako se pojedina metoda odgoja shvatila i kako se primjenjuje. Obrađuje početne
ideje pedagoškog odgoja, njihove mjere ali i posljedice pojedine metode, jer nisu sve metode
bile korektne, no u tom trenutku su se činile dobrima i korisnima. Obrađuju se postupci
kojima je pedagogija postala autonomna znanstvena disciplina, na koja pitanja odgovara, koja
je svrha proučavanja, koja su načela. Jednako tako važno je i određivanje znanstvene
autonomije na sveučilištima, odvajanje od krila filozofije i samostalno djelovanje. No
pedagogija se kao mlada znanost još uvijek oslanja na etiku i psihologiju i ne može sama
riješiti neku težu problematiku, što je po meni i u redu da surađuje sa drugim znanostima, jer
će se tako postići kvalitetniji rezultati.
Autor nam na kraju knjige nudi popis značajnijih hrvatskih pedagoga i njihove kratke
životopise, što nam dodatno olakšava shvaćanje nekog perioda u pedagogiji i školstvu,ali i
učimo nešto više o samim autorima nekih značajnih djela. Isto tako da bi što bolje olakšao
budućim pedagozima, na sam kraj je stavio popis pojmova za koje smatra da bi mogli praviti
nejasnoće u tekstovima.
Ova knjiga je primjer odličnog priručnika mladim ljudima, budućim pedagozima, ali i
onima koji žele znati više o nekom periodu, nekom zboru i njegovoj važnosti. Knjiga je laka
za čitanje, jer doista se na svakoj stranici pazi da čitatelj shvati i zapamti važne trenutke u
Hrvatskoj ali i stranoj pedagogiji i osnutku školstva.
15