Kathleen K. Reardon

INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA Alinea, Zagreb, 1998.

Preveo: prof. dr. sc. Pavao Novosel

Napomene crvenom bojom: dr. sc. Đorđe Obradović

Dubrovnik, 19. travnja 2010.

Komunikacija

Komunikacija je sredstvo pomoću kojeg dvije ili više osoba razmjenjuju informacije i međusobno utječu na svoja mišljenja i ponašanja.

U komuniciranju se susreću svijesti ljudi.

Osnovne značajke ljudske

komunikacije 1. Ljudi komuniciraju iz mnoštva različitih

razloga;

2. Komuniciranje rezultira namjeravanim ili nenamjeravanim učincima;

3. Komunikacija je obično obostrana;

4. Komuniciranje uključuje najmanje dvije osobe, koje jedna na drugu ne utječu u jednakoj mjeri;

5. Komunikacija se dogodila i onda kada nije bile uspješna;

6. Komuniciranje uključuje uporabu simbola.

1. Razlozi komuniciranja:

Svaki oblik komuniciranja i stupanja u

komunikaciju imaju određeni razlog.

Razlog tako postaje pokretačem svake

komunikacije. O vrstama razloga ovisi i

vrsta komunikacije.

Često se u komunikaciju s drugima ljudi

upuštaju samo iz zabave, ponekad kako bi

dobili neku informaciju ili da bi nekoga u

nešto uvjerili.

2. Komuniciranje rezultira namjeravanim ili

nenamjeravanim učincima:

Nikad se ne može apsolutno predvidjeti

kakvo će biti komuniciranje, odnosno kakve će učinke imati.

Bez obzira što jedan komunikator mislio i kako to izrekao – drugi izgovoreno ne mora jednako tako shvatiti.

Primjer iz knjige (i života): Mužu koji zaboravi rođendan svoje žene nije namjera povrijediti je, no on je to ipak učinio, pokazujući time da mu njezin rođendan nije dovoljno važan da ga se sjeti.

3. Komunikacija je obično obostrana:

Svaka komunikacija licem u lice je

obostrana komunikacija! Pa i onda kada ispred sebe imate osobu koja nimalo nije zainteresirana za verbalnu komunikaciju s Vama, te Vam i svojim neverbalnim znakovima to jasno daje do znanja – ona i tada s Vama komunicira.

I Vaša komunikacija je i tada – obostrana.

No, komunikacija posredstvom masovnih medija nije tako obostrana kao što je to komunikacija licem u lice.

Komuniciranje posredstvom masovnih medija može biti jednosmjerno, dvosmjerno ili višesmjerno.

4. Komunikatori ne utječu jedan na

drugoga u jednakoj mjeri: Ljudi komuniciraju jedni s drugima, a ne jedni

drugima. Kada se govori o interpersonalnoj

komunikaciji onda se uglavnom misli na komunikaciju između najmanje dvije osobe.

Danas se komunikacija smatra aktivnošću (najmanje dvije osobe) u kojoj ni jedan čin i ni jedna izjava nemaju značenje mimo interpretacije uključenih osoba.

Svaka poruka svoje pravo značenje nalazi tek kod primatelja, odnosno pošiljatelja, a značenje se stvara zajednički.

(Ovaj ideal je u stvarnosti teško ostvariti.)

5. Komunikacija se dogodila i onda kada

nije bile uspješna:

Ovu značajku najjednostavnije objašnjava primjer iz svakodnevnog života – dobili, izgubili ili igrali neodlučeno u nogometnom prvenstvu, ne može se osporiti za završenu utakmicu da se odigrala.

To je činjenica i kad je riječ o komunikaciji, bez obzira na to postižu li komunikatori svoje ciljeve, ili ih ne postižu.

Komuniciranje je ono što radimo kad drugima (verbalno ili neverbalno) iskazujemo svoje misli i osjećaje. Radimo li to uspješno predstavlja posve drugo pitanje.

6. Komuniciranje uključuje uporabu

simbola:

Sve naše misli, geste i osjećaji sadrže simbole. Komunikaciju olakšavaju što su značenja tih simbola ujednačenija.

Ako u komuniciraju sa svojim prijateljem koristite pojam “lud” u pozitivnom smislu, odnosno kao sinonim za “simpatičan, veseo…” i ako on to tako razumije – neće doći do nesporazuma.

No, ako Vaš prijatelj pojam “lud” shvaća isključivo i samo kao negativan pojam – mogao bi se jako uvrijediti na tu Vašu klasifikaciju.

Upravo činjenica da ljudi često pridaju drukčija značenja istim simbolima predstavlja jedan od najvećih izazova ljudskom komuniciranju.

Simboli: ≈

Riječi,

geste,

slike,

zvukovi

ili

pokreti.

U simbole spadaju i znakovi

čak i kad ne čine riječ, koje

su bar neki primatelji poruka

u komunikacijskom sustavu

naučili dekodirati u određeno

značenje.

U simbole spadaju i boje,

neovisno o obliku koji

ispunjavaju, kao i objekti (od

predmeta, preko spomenika

do virtualnih pojavnosti).

Poruke:

Komunikatori komuniciraju

porukama, a one su potencijalno

smislene i informativne, dakle

mogu dobiti značenje.

Poruke su nizovi simbola.

Njihovo značenje je pod

utjecajem denotacije i

konotacije riječi.

Poruku

može

činiti i

samo

jedan

jedini

simbol,

a ne

uvijek

niz.

Značenje:

Denotativno značenje je deskriptivno,

zajedničko većini ljudi neke kulturne

sredine.

Konotativno značenje je osobno i zato ga

nije lako otkriti i ne mora biti zajedničko

većem broju ljudi.

Oblikovanje poruka:

Ljude od djetinjstva uče kako upotrebljavati jezik, kako “čitati” ljude i situacije, kad treba govoriti, a kad šutjeti.

Znanja koja su prijeko potrebna za oblikovanje poruka i njihovo razumijevanje, te za uspješnu verbalnu komunikaciju s drugima su:

1. gramatika (skup pravila o uporabi jezika); (poznavanje značenja i uporabe riječi)

2. znanje o drugoj osobi;

3. poznavanje situacije.

Verbalna i neverbalna ponašanja:

Komuniciranje nije samo funkcija riječi, nego veliku ulogu u uspješnoj komunikaciji igraju neverbalni znaci koji ju prate.

Komponenta sadržaja sastoji se od onoga što je rečeno ili učinjeno.

Relacijska komponenta ili komponenta odnosa obuhvaća kako je to rečeno ili učinjeno.

Komponenta sadržaja i relacijska komponenta ovisna su jedna o drugoj te u jednakoj mjeri utječu jedna na drugu.

(Gotovo) je jednako važno što reći

(sadržaj) koliko i kako (način) to reći.

Spontana, uvježbana i planirana

ponašanja: Ljudi su skloni sami sebe smatrati prvenstveno

racionalnim , a ne emocionalnim bićima. Ne postoje nikakvi konačni dokazi za tu tezu. Čovjek

je sposoban veliki dio svojih emocionalnih ponašanja prikazati u racionalnom obliku.

Spontano ponašanje – je komunikacijsko ponašanje ujvetovano osjećajima bez spoznaje

kontrole uopće. Takva ponašanja mogu biti i verbalna i neverbalna (iznenadni uzvici

upozorenja itd.)

Spontana, uvježbana i planirana

ponašanja: Uvježbano ponašanje – ponašanje koja se tako

dobro nauči ili uvježba da se može izvoditi bez svjesnog planiranja (svakodnevni pozdravi itd.).

Planirana se ponašanja čine primjerenima u nekoj situaciji. Ona zahtijevaju veći spoznajni napor. To su, ustvari, promišljena ponašanja

(razgovori za posao itd.)

Izravna povratna veza ili personalni

feedback: Obuhvaća komunikatorove verbalne ili

neverbalne reakcije na sugovornikove verbalne ili neverbalne akcije.

Da bi se ostvario ovakav oblik veze, komunikacija mora uključivati najmanje dvije osobe: jednu koja počinje komunikaciju i drugu koja na poslane informacije odgovara aktivnim uključivanjem u komunikaciju.

Personalni feedback uvijek je usmjeren prema nekoj konkretnoj osobi ili prema nekim konkretnim osobama, a ne prema skupini ili agregatu nepoznatih ljudi.

Unutarnja i vanjska pravila

komunikacije: Unutarnja pravila su standardi

ponašanja, koje su partneri uspostavili za vlastitu uporabu u međusobnom komuniciranju. To su pravila specifična za neki konkretni odnos. (Npr. dvije prijateljice izbjegavaju neku temu o kojoj nemaju zajedničko razmišljanje).

Vanjska pravila – nemetnuli su ih drugi ljudi ili situacije. Takva pravila se još nazivaju društvenim normama.

Komunikologija:

Znanost o komuniciranju se počinje

razvijati s počecima znanosti;

Važna komunikološka saznanja potječu još

iz Antike.

Empiristi su bili znanstvenici koji su sa

svojim djelovanjem započeli u doba

renesanse i vjerovali da se pouzdano

znanje može steći samo osjetilima te da

se znanje mora provjeravati pokusima.

Komunikologija:

Racionalisti su bili znanstvenici koji su sa

svojim djelovanjem započeli u doba

renesanse. Vjerovali su da je razum

važniji od bilo kojeg eksperimenta i da

se samo razumom može odrediti što je

dobro u moralnom pogledu.

Deterministi tvrde da sve što

postoji nužno proizlazi iz jednog

ili više prethodnih uvjeta.

Komunikologija:

Bihevioristi su znanstvenici koji tvrde da

se istraživanje ljudskog ponašanja mora

usredotočiti samo na ono što se može

opažati izvana.

Kognitivisti vjeruju da je misao, a ne

vanjski podražaj, uzročnik ljudskog

ponašanja.

Kako djeca uče komunicirati?

Osim procesa otkrivanja i podučavanja kao osnovnih metoda kojima djeca uče, velik dio učenja je i slučajan proces. Neke od metoda kojima djeca i odrasli surađuju u razvoju dječje komunikacije su:

1. Oponašanje;

2. Proširivanje i

ispravljanje;

3. Kategorizacija.

Ograničeni i razrađeni jezični kôd u

djece: Djeca, kao i sva ostala ljudska bića, žive u

nejednakim sredinama, što je i potaklo istraživače i znanstvenike u istraživanje jezičnih kodova, kod djece. Tako su došli do razlikovanja dvaju kodova:

Ograničeni jezični kod – je onaj gdje govornik pretpostavlja da je primatelju poznat kontekst njegovog iskaza (kraća forma, nejasnije i nesmislene rečenice);

Razrađeni jezični kod – ne pretpostavlja da je slušatelju jasan kontekst (duži oblici, pričanje “u širinu”, jasnije rečenice, smislenije).

Utjecaj na razvitak komuniciranja

kod djece: najveći utjecaj ima obitelj;

važan utjecaj imaju istodobnici;

slijede emocije

i

spol.

U suvremenom svijetu

sve je veći utjecaj medija.

Interpersonalna komunikacijska

kompetencija

Stupanj u kojemu su nečija ponašanja

primjerena situaciji i tako omogućuju osobi da ostvati svoje individualne i relacijske ciljeve.

Preklapanjem korisnika

i komunikatora u novim

medijima važnost komunikacijske

kompetencije još više raste.

Kompetencija: primjerenost i

uspješnost ponašanja Kompetentan komunikator mora govoriti ili

činiti ono što je primjereno situaciji i ujedno uspješno s obzirom na njegove individualne i relacijske ciljeve.

Primjerenost znači mjeru u kojoj je komunikatorovo ponašanje ispravno u usporedbi s društvenim pravilima koja su relevantna za tu interakciju.

Uspješnost se tiče namjere u kojoj komunikatorovo ponašanje pomaže ostvarivanju individualnih i relacijskih ciljeva.

Kompetencija: situacijske razlike

Situacijska perspektiva podrazumjeva da nema vještina i sposobnosti koje bi bile primjerene u svim situacijama.

Nije moguće sastaviti univerzalni popis situacija u kojima bi određena

ponašanja bila kompetentna za veći broj ljudi.

Vrste društvenih komunikacijskih

vještina: Kognitivne vještine pomažu osobi da

otkrije načine uspješna ostvarivanja

osobnih i relacijskih ciljeva;

Bihevioralne vještine pomažu joj da te

ciljeve ostvari.

Empatija (kognitivna vještina)

Osjetljivosti za mišljenje i osjećaje drugih osoba, ujedno i način da posjetimo svijest drugih, kako bismo došli do informacija do kojih ne možemo doći na drugi način.

Ona komunikatorima omogućuje da dođu do informacija o drugima, koje zatim mogu upotrijebiti u izboru riječi, stila prezentacije i izboru strategija.

Empatija nije nužna u svim vrstama interpersonalne komunikacije, no ona uvijek može poboljšati komunikacijsku kompetenciju.

Zauzimanje društvenih perspektiva

(kognitivna vještina): Predstavlja sposobnost zaključivanja o

mogućnostima ili opcijama koje su pred drugim osobama.

Onoliko koliko shvaćamo način na koji drugi vide situaciju i svoje mogućnosti u izboru ponašanja, toliko možemo predviđati njihove buduće poteze.

Ova vještina nam omogućuje da reagiramo na primjeren i uspješan način.

Kognitivna kompleksnost (kognitivna

vještina):

Kognitivna se kompleksnost tiče broja i vrste pojmova i shema kojima netko raspolaže radi interpretacije različitih aspekata svoje okoline.

Konstrukti su mentalne strukture koje ljudima služe kao osnovica za interpretaciju značenja predmeta, ljudi i zbivanja.

Osjetljivost za standarde odnosa

(kognitivna vještina): Komunikacijska kompentencija razlikuje se u

ovisnosti o tipu odnosa. U tijeku razvitka nekog odnosa ljudi stvaraju očekivanja o tome što je svakom od njih činiti i reći, a što nije.

Ljudi nisu svjesni takvih očekivanja. Postaju ih svjesni tek kad ona nisu ispunjena.

(Npr: šala u nekoj situaciji je primjerena i izaziva bujicu smijeha kod poznatih prijatelja, a u drugoj uzrokovat će tek smiješak osobe koju tek poznajete).

Poznavanje situacije (kognitivna

vještina): (Cody i McLaughlin):

1. Ljudi poznavanje situacije rabe kao okvir za ocjenjivanje drugih;

2. Ljudi interpretiraju informacije u skladu s razvojem situacije, vodeći računa o vlastitim ciljevima što ih žele ostvariti u toj situaciji;

3. Ljudi ulaze u situacije, izbjegavaju ih ili ih mijenjaju u skladu s vlastitim scenarijima o sebi u situaciji, o poznavanju samih sebe ili o percipiranim kompetencijama;

4. Ljudi se služe znanjem o situaciji radi održavanja vlastitog ponašanja.

1. Konstrukti ili standardi;

2. Tumačenje u skladu s osobnim ciljevima;

3. Ocjena;

4. Izbor ponašanja.

Samopraćenje (kognitivna vještina):

Istraživanja pokazuju da osobe s razvijenim samopraćenjem brižljivo promatraju izraz lica svojih sugovornika i služe se tim opažanjima u vođenju vlastitog ponašanja;

Te osobe sklone su humoru. Samopraćenje može znatno poboljšati kompetenciju.

Ako imaju razvijenu sposobnost samopraćenja, komunikatori mogu mijenjati svoj način izlaganja u slučaju da drugi ne reagiraju u skladu s njihovim željama.

Uključenost u interakciju

(bihevioralna vještina): Tiče se mjere u kojoj osoba sudjeluje u

konverzaciji.

Sastoji se od:

responzivnosti (tedencije mentalnom reagiranju na socijalne okolnosti i prilagodbu tako da osoba zna što i kad treba reći);

perceptivnosti (stupanj u kojem osoba zna važnost koje drugi pridaju vlastitom ponašanju i važnost koje osoba treba pripisati ponašanju drugih);

pozornosti (odnosi se na mjeru u kojoj je osoba svjesna podražaja u svojoj okolini).

Upravljanje interakcijom

(bihevioralna vještina): Osim što mora biti uključen u interakciju,

komunikator mora znati i kako njome upravljati radi ostvarivanja vlastitih ciljeva.

Sposobnost upravljanja interakcijom stječe se u djetinjstvu u dobi u kojoj se uče pravila uspješne interakcije.

Jedan aspekt konverzacije, koji zahtjeva upravljanje konverzacijom, jest uzimanje riječi. Ljudi vrlo rano uče jedva vidljive znakove koji im govore kad da govore, a kad da slušaju.

Fleksibilnost ponašanja (bihevioralna

vještina): Fleksibilnost ili gipkost ponašanja označuje

mjeru u kojoj komunikatori poznaju i primjenjuju alternativna ponašanja radi ostvarivanja jednog te istog cilja.

Kad neki razgovor počne još se ne može predvidjeti u kojem smjeru će se on odvijati.

Konverzacijska devijacija je situacija kad se prekrši neko pravilo konverzacije, npr. kad netko nekome upadne u riječ.

Slušanje (bihevioralna vještina):

Slušanje znatno povećava komunikacijsku kompentenciju.

Malo je sposobnosti komunikatora na tolikoj cijeni kao sposobnost dobrog slušanja.

Bez dobra slušanja malo je koristi od zauzimanja društvenih perspektiva i samopraćenja.

Da bi se komunikacija mogla prilagođavati potrebama drugih, njih treba slušati.

Svatko može poboljšati svoje sposobnosti slušanja.

Društveni stil (bihevioralna vještina):

Stil predstavlja način komuniciranja, a ne njegov sadržaj.

To je ustvari jedan oblik obrasca kojeg pojedinac primjenjuje u interakciji.

Stil predstavlja način kako se nešto kaže. Četri ključna svojstva svakog stila su: dominacija;

pažljivost; osobine jezika;

samootkrivanje. Postoje mnoge vrste stilova, a uspješnost određene

vrste stila ovisi o mnoštvu činitelja (situacija, spol komunikatora, narav obavijesti koja se prenosi..)

Strah od komunikacije (bihevioralna

vještina): Neki se ljudi jednostavno boje komunicirati.

Taj strah djeluje i na njihovo ponašanje

tijekom komunikacije. Komunikacijski strah

ili komunikacijska aprehenzija nije ništa

drugo nego oblik straha od stvarne ili

pretpostavljene komunikacije s drugima.

Popratne pojave su:

drhtanje, nesposobnost gledanja sugovornika,

izbjegavanje društvenih situacija i sustezanje

od sudjelovanja u razgovoru.

Strah od komunikacije (bihevioralna

vještina): Činjenica je da se svatko od nas ponekad

osjeća nervozno u komunikaciji s drugim

ljudima, pogotovo kad je riječ o raznim

prezentacijama i predavanjima pred većim

brojem ljudi, no ako je takav strah velik i

stalan, on svakako u velikoj mjeri utječe na

našu komunikacijsku kompetenciju.

Kompetencija je često kompromis:

Kompetencija u interpersonalnoj

komunikaciji nije samo pitanje vještine,

premda joj vještina pomaže.

Kompetencija često predstavlja

kompromis sa sugovornikom kako bi se

postigli i primjerenost i uspješnost.

Zato Kathleen K. Reardon kaže da je

kompetencija u komunikaciji relacijsko i

situacijsko pitanje.

NASTAVAK SLIJEDI