Razvoj specifičnih motoričkih sposobnosti i motoričkih znanja u atletici

Atletiku bi kroz njene discipline trebalo promatrati kao sport uopće. Zbog velikog

broja specifičnih atletskih informacija koje bi trebali usvojiti mlade atletičare ne bi

trebalo prerano usmjeravati i specijalizirati prema nekoj od grupa atletskih disciplina, a

pogotovo ne prema jednoj jedinoj disciplini. Upravo se zbog toga u atletskoj školi treba

primijenjivati model višestranog razvoja mladih atletičara. Ovakav pristup zagovara i

Bompa (2000.) jedan od najvećih svjetskih eksperata za modeliranje treninga koji kaže

da je za mlade sportaše vrlo važno da razviju cijeli niz temeljnih vještina koje će im

pomoći da postanu općenito dobri sportaši prije nego počnu treniranje određenog sporta.

Slika 1. Predloženi dugoročni pristup specifičnom treniranju (Bompa 2000.).

Model pokazuje važnost progresivnog razvoja. Baza piramide koju možemo

smatrati temeljem svakog programa treninga sastoji se od višestranog razvoja. Kada

razvoj dosegne prihvatljivu razinu, sportaši specijaliziraju određeni sport i ulaze u drugu

fazu razvoja. Rezultat će biti visoka razina izvedbe. Svrha višestranog razvoja je

unapređenje cjelokupne prilagodbe. Djeca i mladež koji razviju različite vještine i

sposobnosti lakše će se prilagoditi zahtjevima treninga ako ne budu podvrgnuti pritisku

koji je povezan s ranom specijalizacijom.

VIŠESTRANI RAZVOJ

SPECIJALIZIRANI TRENING

VRHUNSKAIZVEDBA

>22

20

18

16

14

12

10

8

6

1

Slika 2. Periodizacija sportskog razvoja (Bompa 2000.)

Periodizacija treninga

Višestrani razvoj6 – 14 godina

Specijalizirani razvoj15 godina i stariji

Inicijacija6 – 10 godina

Oblikovanje sportaša 11 – 14

godina

Specijalizacija15 – 18 godina

Vrhunska izvedba 19 godina i stariji

Predpubertet PubertetPostpubertet i adolescencija

Zrelost

U atletskoj školi posebna se pažnja posvećuje sveukupnom razvoju mladog

organizma. Motorička znanja i motoričke sposobnosti razvijaju se usporedo i vrlo

sustavno jer su atletska znanja i sposobnosti, na čiji razvoj djeluju atletski operatori,

temeljna za nadogradnju velikog broja znanja i sposobnosti bitnih za uspjeh u drugim

aktivnostima. Zbog toga je temeljna atletska znanja i sposobnosti kao što je npr. trčanje

teško nazvati specifičnim kad je ta aktivnost u drugim sportovima bazična. Međutim, kad

u atletskom sportu nastupi specijalizacija, treniranje neke od trkačkih disiciplina postaje

specijalizirani atletski trening, te se tek tada radi na razvoju specifičnih sposobnosti.

Opće je prihvaćeno da prirodni oblici kretanja obuhvaćaju slijedeće motoričke

programe (biotička motorička znanja):

motoričke programe za svladavanje prostora

motoričke programe za svladavanje prepreka

motoričke programe za svladavanje otpora

motoričke programe za manipuliranje objektima,

a dobar dio tih kretnih struktura nalazimo u atletici.

2

Tablica 15. Neka biotička motorička znanja - motorički programi u atletici

BIOTIČKA MOTORIČKA ZNANJA - MOTORIČKI PROGRAMI

za svladavanje prostora- sportsko hodanje

- atletske discipline trčanja

za svladavanje prepreka

- poskoci/skokovi preko prepona i

prepreka, vertikalni i horizontalni

skokovi,

- naskoci (npr. na prepreku)

- saskoci/doskoci (s prepreke, nakon

prelaska prepone, nakon vertikalnih

i horizontalnih skokova, nakon

bacanja)

za svladavanje otpora

- dizanje (utega ili npr. kugle - s tla

ili poviše glave),

- nošenje (svih atletskih sprava i

pomagala),

- guranje (kugle, atletskih pomagala),

- upiranja (skok s motkom),

- višenja (skok s motkom),

- vučenja (atletskih pomagala);

za manipuliranje objektima

– bacanja (bacačkih sprava i

pomagala, te različitih rekvizita kao

što su medicinka, loptice i sl.).

– hvatanja (medicinka, loptice...).

Biotička motorička znanja su vrlo iskoristiva u svakodnevnom životu, a u sportu

napose. Navedena motorička zananja kojima obiluje program atletske škole su

dragocjena i nezamjeniva.

3

Utilitet tehnike trčanja je jasan: pravilna tehnika trčanja koja počiva na

udovoljavanju zahtjevima optimalnih amplituda u sve četiri faze trkačkog koraka

neminovno dovodi do povećanja radne učinkovitosti u trčanju. Budući je poznato da

brzina trčanja, uz dostatnu razinu drugih antropoloških obilježja, prioritetno ovisi o

dužini i frekvenciji koraka možemo tvrditi da se povećanjem znanja u tehnici trčanja

povećava i sposobnost trčanja jer postoji značajna uzročno - posljedična veza između

znanja i sposobnosti. Navedeno se može primijeniti i na skokove, poskoke, naskoke koje

primjenjujemo, osim sporta i igre, u urgentnim situacijama. Važnost motoričkog znanja

bacanja za cjelokupan razvoj je ogroman. Ne samo da se bacanjem razvijaju kordinacija i

preciznost koje su presudne za dalji razvoj motoričkih znanja uopće, već je jednostavno

bez tog znanja nezamisliv veliki broj igara ali i urgentnih djelovanja. Vrhunska izvedba

skoka s motkom počiva na posjedovanju iznimne razine velikog broja motoričkih znanja i

sposobnosti.

Analizirajući efekte dodatnog atletskog vježbanja sedmogodišnje

djece Katić i sur. donose nekoliko generalnih zaključaka:

Kod djece postoje neki tipični odnosi unutar morfološko-

motoričkog prostora slični onima utvrđenim na uzorcima

odraslih ispitanika.

Dobijene latentne dimenzije su potvrdile rezultate onih

istraživanja po kojima u morfološkom prostoru ovog uzrasta

egzistiraju uglavnom dvije latentne morfološke dimenzije i to

jedna odgovorna za rast i razvoj mekih tkiva, a druga za rast i

razvoj skeleta.

U motoričkom prostoru egzistiraju najmanje dvije motoričke

latentne dimenzije i to dimenzija generalne motoričke

4

sposobnosti definirana uglavnom faktorima snage i

koordinacije, te dimenzija generalne psihomotorne brzine.

V.M. Volkov se (1974) bavio biološkim pitanjima vezanima za razvoj u sportu.

Autor upozorava da tek zahvaljujući poznavanju senzibilnih perioda i optimalnih doza

utjecaja, moguće je racionalno upravljati individualnim programom rasta i formiranja

organizma u cjelini, kao i njegovim pojedinim sposobnostima i osobinama. Utvrđeno je

da dinamika razvoja motoričkih sposobnosti ne teče jednoliko tijekom različitih životnih

dobi. Podaci iz brojnih istraživanja pokazuju da se različiti oblici brzine najdjelotvornije

razvijaju u dobi od 10. do 13. godine. Autor na temelju niza znanstvenih istraživanja

zaključuje kako je jasno da se u dobi od 9 do 11 i od 13 do 14 godina javlja izrazita

razlika u korist djece uključene u trenažni proces. Volkov osobito upozorava na

nejednaki biološki tempo razvoja sportaša iste kronološke dobi, koji trenera može dovesti

u zabludu. Visok sportski rezultat postignut u ranijoj dobi često je posljedica genetski

uvjetovanog ranijeg sazrijevanja, pa je prilikom odabira vrlo važno o tome voditi računa.

U istraživanju koje je provedeno u sklopu znanstveno – istraživačkog projekta

MZOS RH Antropološki modeli u sportu (0177190) Ratko Katić, Boris Maleš i Đurđica

Miletić (2002.) analizirana je učinkovitost šestomjesečnog atletskog treninga na promjene

motoričkih sposobnosti sedmogodišnjih djevojčica.

Analizom rezultata 12 motoričkih testova, utvrđene su značajne kvantitativne

razlike u promjenama kod eksperimentalne skupine (N=38), koja je podvrgnuta posebnoj

programiranoj nastavi tjelesnog odgoja, uz primjenu sadržaja ponajviše iz atletike, i

kontrolne skupine (N=140) koja je provodila redoviti program nastave tjelesnog odgoja,

držeći se striktno propisanog plana i programa.

Autori su utvrdili:

Razlike su posebno izražene u aerobnoj izdržljivosti, fleksibilnosti,

eksplozivnoj snazi, ravnoteži, statičkoj snazi i repetitivnoj snazi.

Nastale promjene vjerojatno posljedica adaptativnih promjena na trening

atletike.

5

Korelacije između varimaks faktora i diskriminativne funkcije pokazuju

kako sva četiri faktora promjena značajno doprinose objašnjenju

diskriminativne funkcije.

U suvremenom atletskom treningu za mlade atletičara posebna pažnja se

posvećuje razvoju specijaliziranih motoričkih znanja jer se i na taj način djeluje na razvoj

specifičnih motoričkih sposobnosti koje su presudne za uspjeh u velikom broju atletskih

disciplina. Naime, sasvim je jasno da posjedovanje više razine tehničke izvedbe

(motoričkog znanja) u pojedinoj atletskoj disciplini doprinosi manjem utrošku energije.

Međutim, u atletici rana specijalizacija može biti pogubna za ostvarivanje

vrhunskih rezultata. Treneri u težnji za što bržim postizanjem rezultata i što ranijom

afirmacijom zapostavljaju potpuni razvoj mladih atletičara i na taj način ih limitiraju za

postizanje vrhunskih rezultata. U hrvatskoj atletici je često pojava da atletičari postižu

zapažene rezultate na međunarodnim natjecanjima u mlađim uzrasnim kategorijama a

vrlo malo njih s trendom vrhunskih rezultata nastavlja karijeru u juniorskim, a posebno u

seniorskim kategorijama. Postavlja se pitanje zašto? Uspoređujući u svojoj filozofiji

treninga ranu specijalizaciju i višestanost u razvoju sportaša Bompa jasno ukazuje na

potrebu sustavnog, postupnog i višestranog razvoja sportaša kao put ka vrhunskoj izvedbi

(Tablica 2.).

Tablica 16. Usporedba između rane specijalizacije i višestranog razvoja (Bompa,

2000.).

Filozofija treninga

Rana specijalizacija Višestrani program

Brzi napredak: Sporiji napredak:

Najbolja izvedba se postiže u dobi od Najbolja izvedba se postiže u dobi 15-16 godina, uzrokovano brzom prilagodbom. od 18 godina i kasnije, odnosno u dobi tjelesne i psihološke zrelosti.

Doslijednost u izvedbama na natjecanjima. Stabilnost na natjecanjima.

U dobi od 18 godina mnogi su sportaši Dugotrajniji sportski život.

6

napustili sport.

Podložnost ozlijedama zbog prisilne prilagodbe. Manje ozljeda.

Atletika je individualni sport, a za postizanje vrhunskih rezultata u bilo kojoj

atletskoj disciplini potrebno je vrijeme i ustrajnost. Podsjetimo se da je naziv atletika u

vrijeme kad je nastao označavao težak rad. Upravo to i jest ozbiljan atletski trening u

vrijeme postizanja vrhunskih rezultata – težak rad. Međutim, odakle trenerima pravo da i

od atletske škole naprave "TEŽAK RAD"? Višestrani razvoj je ono što djeca moraju

dobiti u atletskoj školi i to kroz kineziološke operatore koji su interesantni, raznovrsni,

zabavni i djelotvorni, a ne strerotipni i frustrirajuće prezahtjevni. Neophodno je poštovati

zakonitosti rasta i razvoja, razlikovati kronološku i biološku dob i ne žuriti sa

specijalizacijom.

U slučaju ranije specijalizacije, plastičnost djece koja se nalaze u

trenažnom atletskom procesu može omogućiti naknadno unapređenje

nekih osobina i sposobnosti koje su bile zapostavljene, ali ograničenja

ipak postoje, i nije posve sigurno koliko će se zapostavljeno

nadoknaditi ili pak kompezirati. Međutim, budući su optimalne

trajektorije gibanja u atletskim disciplinama uglavnom definirane, bilo

kakva kompezacija samo može ograničiti vrhunsku izvedbu.

Što se tek događa s djecom koja su prerano specijalizirana i koja

su iz turbulentnog vremena puberteta izišli drugačiji nego što smo

očekivali, a mi smo čitavo njegovo djetinjstvo specijalizirano radili specifični trenažni

proces samo jedne aletske discipline?

Tablica 17. Specijalizacija po atletskim disciplinama (prema Bompa, 2000.).

Atletska disciplinaUzrast u kojem se treba početi baviti

Uzrast u kojem se treba započeti sa specijalizacijom

Uzrast u kojem se očekuju vrhunski rezultati

Sprintanje 10 – 12 14 - 16 22 – 26>Trčanje na srednje pruge 13 – 14 16 - 17 22 – 26>Trčanje na duge pruge 14 - 16 17 - 19 25 – 28>

7

Skokovi 12 - 14 16 -18 22 – 25>Troskok 12 – 14 17 - 19 23 – 26>Skok u dalj 12 – 14 17 - 19 23 – 26>Bacanja 14 - 15 17 - 19 23 – 27>

Talentirana djeca radi ambicioznih roditelja i tenera najčešće bivaju prerano

specijalizirana i forsirana s imperativom uspjeha na natjecanjima. Tada se zapostavlja

svestrani razvoj, a nastup na mnogim nepotrebnim natjecanjima remeti razvojni ritam.

Zaboravlja se potreba žrtvovanja nastupa i uspjeha na nevažnim natjecanjima za skladan

razvojni proces. Kad nastupe prvi neuspjesi javljaju se frustracije i mnoga djeca žele

prestati s treniranjem discipline kojom su se do tada bavili.

Prilikom razvoja specifičnih motoričkih sposobnosti i znanja potrebno je

uvažavati neke principe. Atletski programi trebaju počivati na principu postupnosti, te

radu u homogeniziranim skupinama. Međutim, homogenizaciju treba raditi prema

sposobnostima, a ne prema dobi mladih atletičara jer kod određenog broja djece postoji

nesrazmjer između kronološke i biološke dobi.

U prilog ovoj konstataciji idu i rezultati do kojih su došli Maleš i

sur. (2003.) u istraživanju koje je provedeno u sklopu istraživanja

znanstveno – istraživačkog projekta MZOS RH Antropološki modeli u sportu (0177190)

Kao uzorak ispitanika poslužilo je 17 dječaka i 22 djevojčice polaznika atletske

škole. Svi ispitanici su izmjereni testom brzine trčanja 20 metara (kriterijska varijabla) a

tijekom trčanja iste dionice, izmjerena je frekvencija koraka i potom izračunata prosječna

duljina koraka. Provedena je multipla regresijska analiza (stupnjevani model regresije), s

kriterijem 20 m. i prediktorima - duljina koraka, frekvencija koraka i dob djece.

Izračunate su dvije regresijske analize i to posebno za dječake, a posebno za djevojčice.

Na osnovi dobivenih rezultata utvrđeno je:

kako brzina trčanja na 20 metara kod mladih atletičara u dobi 7–9 godina

ne zavisi od kronološke dobi.

8

kako je uspjeh u brzini trčanja na 20 metara kod mladih atletičara,

promatrano iz kuta analize same kretne strukture, uvjetovan tehnikom

trčanja, prvenstveno dužinom, te frekvencijom koraka.

Autori su predložili homogeniziranje grupa za atletski trening prema motoričkim

sposobnostima, a ne prema kronološkoj dobi.

Kad govorimo o usvajanju specifičnih atletskih znanja i

sposobnosti odnosno specifičnoj pripremi atletičara već 70 –ih godina

20. stoljeća u znanstveno – stručnim istraživanja nalazimo dosta

konkretnih prijedloga. Za razliku od radova iz 50 – ih godina kada je

veliki broj atletičara, a posebno bacača prvenstveno primijenjivali

trenažne operatore za razvoj bazičnih sposobnosti ovdje se ističe

nužnost specifičnog treninga. Osnovna premisa u gotovo svim

istraživanjima svodi se na to da je specifični trening posebno u

postpubertetskom i zrelom dobu presuden za uspjeh u atletici što je i

logično. Također se zaključuje da se primjenom specifičnog treninga

mogu postići najveći efekti jedino u slučajevima kada se osim

izvođenja situacijskog treninga primjenuju operatori, po strukturi i

formi pokreta, slična ili pak jednaka natjecateljskim. Niti danas na

nema gotovo nikakove promjene u modeliranju treninga. Međutim, i

dalje ostaje problem optimiliziranja odnosa opće i specifične pripreme

u modeliranju treninga za gotovo sve atletske discipline.

Autor ovog poglavlja je mišljenja da se na osnovu dosadašnjih

spoznaja generalno može prihvatiti model o omjeru između višestranog

razvoja i specijaliziranoga treninga za različite starosne skupine koji je predstavio

Bompa (2005). Specifični trening u predpubertetu zauzima manji dio

(manje od 40 %) u odnosu na višestrani razvoj. U tom periodu

karakteristično je usvajanje različitih atletskih znanja čija uspješna

realizacija neminovno dovodi do poboljšanja općih i specifičnih

sposobnosti. Pubertetski period već obilježava početak specijalizacije

za neke atletske discipline pa se omjer općeg i specifičnog treninga

9

već mijenja u korist specifičnog atletskog treninga. Postpubertetski

period donosi daljnju progresiju u povećanju specifičnog treninga koji

sve više obiluje operatorima koji podržavaju situacijsku učinkovitost ili

se provodi ciljani situacijski tening ali se ne zapostavlja bazična

priprema posebno utreningu bacača, skakača i sprintera. U treningu

vrhunskih atletičara nastavlja se trend povećanja specifičnog treninga

tako da ga je gotovo 80% u ukupnom volumenu. Međutim, važno je

napomenuti da se veliki dio operatora koji prividno izgledaju kao

bazični ipak predstavljaju atletski specifitet. To se prvenstveno odnosi

na bacačke discipline. Umjeće upravljanjem procesom atletskog

treninga i stavljanje u optimalan odnos višestranog razvoja i

specijalizacije privilegija je samo manjeg broja trenera.

Slika 3. Omjer između višestranog razvoja i specijaliziranoga treninga za različite

starosne skupine Bompa (2000.).

10

Mnoga znanstvena istraživanja na različitim atletskim populacijama govore da

uspijeh u atletskim disciplinama generalno ovisi o brzini, snazi, izdržljivosti,

fleksibilnosti i kordinaciji.

Sozanski i Witczak (1981.) istraživali su različite aspekte brzinskog treninga, tj

razvoja brzine. Brzina je, kao ni jedna druga osobina, smatraju autori, usko povezana s

genetskim determinantama, besprijekornim funkcioniranjem organizma i sa strukturom

centralnog i perifernog živčanog sustava. Zato preporučuju da se te zakonitosti uzimaju u

obzir već u etapi izbora, uključenja u sport, a osobito u pojedinim etapama selekcije.

Autori smatraju kako se u procesu prirodnog razvoja razina brzinskih dispozicija

postupno povećava od 12. do 14. godine u djevojčica i od 16. do 18. godine u dječaka. U

tom uzrastu postoje izvrsni uvjeti za početak treninga brzine, pri čemu prolazne

morfološke i funkcionalne disharmoničnosti u razdoblju puberteta valja smatrati

normalnom pojavom. Neujednačenosti u motoričkom razvoju javljaju se najčešće u osoba

s vrlo brzim i neravnomjernim procesom rasta koji mijenja fiziološke i biomehaničke

uvjete mišićnog rada. Ti poremećaji, povezani s intenzivnim promjenama u unutrašnjim

organima i psihi, mogu negativno djelovati na živčano - mišićnu koordinaciju i na

svladavanje novih pokreta. Sustavan rad smanjuje takve nagle manifestacije sazrijevanja,

a na sreću, motoričke se navike, stečene prije tog perioda, ne gase. Autori također

smatraju kako se najveći porast brzine događa, uz najbolje prognoze konačnog rezultata,

ako trening započne još prije nastupa puberteta (oko 10. godine u djevojčica i 12. godine

u dječaka). Brzinu treba ubrzano graditi u tzv. kritičnim periodima kada se subjekt nalazi

u najbržem tempu prirodnog razvoja (od 7. do 10. i od 15. do 16. godine u dječaka te od

7. do 11. i od 13. do 14. godine u djevojčica), tvrde Sozanski i Witczak.

Za razvoj brzine primjenjuje se ogroman broj kinezioloških operatora, pa različiti

autori predlažu vrlo slične operatore. U osnovi radi se o različitim oblicima sprinta.

Tablica 18. Izbor tipičnih operatora treninga za razvoj dimenzija brzine (prema Jager i Oelschlagel, 1982.)

VJEŽBA BROJ DIONICA BROJ

PONAVLJANJA

PAUZA

11

SERIJE (m) (min)

Visoki skip 1 u mjestu 4 x 5 1-2

Skip s naslonom na prepreku 2 u mjestu 4 x 20 2

Start iz mjesta 3 5 6 1

Trčanje s letećim startom 4 15 4 2

Trčanje s letećim startom 5 30 3 2-3

Trčanje na blagog nizbrdici 6 60 2 3-4

Trčanje natjecateljske dionice 7 100 1 4-5

Produženi sprint 8 120-150 1 5-6

Veliki atletski trener Frank Dick preporučuje da se razvijaju slijedeće sposobnosti

sprintera od kojih ovisi rezultat i koje trebaju činiti osnovu treninga:

Tablica 19. Razvoj sposobnosti sprintera (prema Frank Dick).

OPĆI RAZVOJ

SPOSOBNOSTISPECIJALAN RAZVOJ

SPOSOBNOSTI

RAZVIJANJE

SPOSOBNOSTI

SPECIFIČNIH ZA

NATJECANJE

aerobna izdržljivost brzinska izdržljivost tehnika sprinta

izdržljivost jakosti/snage brzina tehnika starta

pokretljivost (fleksibilnost) elastična jakost / snaga

maksimalna jakost/snaga specijalna jakost / snaga s

obzirom na disciplinu

tehnika primopredaje

štafetne palice

Spec. Izdržlj.: 200 i 400m

12

Za snagu je već ranije rečeno da je to sposobnost koja se ogleda kroz svladavanje

različitih otpora, te da se u nekom od svojih vidova nalazi u jednadžbama specifikacije

svih atletskih disciplina. Razvoj snage bi trebao zauzimati posebno mjesto u cjelokupnom

razvoju mladih atletičara jer je snaga iznimno važna za ostvarivanje rezultata u velikom

broju atletskih disciplina. Snaga je presudna za uspjeh u bacačkim disciplinama i njen

udio u treningu progresivno raste sa sportskim razvojem.

Kao primjer možemo istaći da odrasli bacači kladiva u odnosu na mlade više

trebaju raditi na razvoju snage, posebno eksplozivne. Specifičan trening snage dijeli se na

tri kategorije:

Bacanje kladiva različite težine

Vježbe snage ramena, trupa i nogu (slične kretnjama koje koristi ova disciplina):

Dijagonalno bacanje s mjesta

Skokovi s dodatnim opterećenjem

Vježbe trupa s dodatnim opterećenjem u njihanju i okretanju

Oblici vučenja i vježbe za razvoj jačine nogu, te glavne vježbe kao što su nabačaj, trzaj,

povlačenje i čučnjevi.

Za razliku od odraslih bacača cilj treninga mladih bacača kladiva je postići velike

dužine bez značajnog razvoja jačine. Dakle, u treningu s mladim bacačima kladiva bi se

posebna pažnja trebala posvetiti specifičnom bacačkom treningu s naglaskom na tehniku.

Tako bi trebalo raditi vježbe s uporabom drvenih štapova, kugli obloženih kožom s

remenjem ili žicama, medicinki te laganih kladiva (2 kg). Neophodno je u treningu

koristiti i druge operatore kao što su sprintevi i skokovi, vježbe poboljšanja specifične

kondicije, te vježbe fleksibilnosti.

Tablica 20. Ciljevi natjecanja mladih bacača u bivšoj Istočnoj Njemačkoj ___________________________________________________________

Dob Težina Dužina Lagano Dužina kladiva kladivo

________ __ _(kg)____ __ (m)_____ ____(kg)_______ _(m)____13 3 55 2 6014 4 60 3 6615 5 62 3 7416 6.25 62 3 80

17________ _6.25________ 68_________ _3________86 -_90___

13

U osnovi izdržljivosti je održavanje odgovarajućeg tempa aktivnosti i odgađanje

pojave velikog umora.

Cilj treninga npr. srednjih i dugih pruga je povećanje anaerobnog praga tako da se

aerobno može trčati duže i na većoj brzini.

Aerobna se izdržljivost može poboljšati na dva načina:

poboljšanjem primitka kisika tako da se poveća sposobnost asimilacije, prijenosa i

uporabe kisika;

povišenjem anaerobnog praga kako bi se moglo trčati većom brzinom bez ulaska

u anaerobnu zonu.

Anaerobna izdržljivost se također može poboljšati na dva načina:

poboljšanjem sposobnosti tolerancije visoke razine mliječne kiseline;

poboljšanjem anaerobnog kapaciteta stanica povećanjem količine energije

pohranjene u ATP-u mišićnih stanica.

U posljednja dva desetljeća teoretičari treninga napustili su ideju treninga s

velikom kilometražom. Opće je mišljenje da se teška opterećenja treninga ne bi smjela

primjenjivati kod mladih trkača. Za juniore je najbolji aerobni trening s malom

kilometražom, uz nešto brzinskih treninga, a što se tiče anaerobnog treninga, on se mora

ograničiti. Stariji juniori bi trebala steći srednju aerobnu osnovu i osnovnu razinu općih

sposobnosti, s umjerenim brojem natjecanja. Mladi seniori mogu se specijalizirati

intezivnijim treninzima i većim brojem natjecanja.

Sve navedeno o razvoju sposobnosti djece i mladih atletičara možemo osloniti na

znanstvene spoznaje teorije integriranog razvoja prof. Ismaila i na model kineziološke

edukacije prof. Katića.

A razvoj specifičnih atletskih sposobnosti u odrasloj dobi možemo pojednostaviti

ako prihvatimo pristup velikog autoriteta kineziološke misli prof. Horvata. Naime, prof.

14

Horvat je tvrdio da uspjeh u sportu ovisi o dvije fizikalne veličine: sili i brzini. Ako

dakle, prihvatimo navedenu teoriju bez obzira na atletske discipline sa sigurnošću

možemo tvrditi da uspjeh u atletici, u polju motoričkih sposobnosti, ovisi o sili i brzini,

kojima treba dodati još vrijeme, te na taj način dobijemo još i izdržljivost u sili i

izdržljivost u brzini. A što nam više treba? Navedeno - ali i sve drugo što u bilo kojem

obliku može i u najmanjoj mjeri utjecati na razvoj i postizanje vrhunskih rezultata u

atletici.

15