DiplomacijaZačeci diplomacije sežu u rane početke civilizacije. Uređivanje odnosa između država, njihove međusobne službene veze, pregovori, sporazumi i razni drugi oblici odnosa i suradnje, od davnine su ukazivali na potrebu stvaranja određenih pravila u ophođenju i ponašanju između država. Pojam diplomacija ima više značenja: 1) vođenje državnih poslova na području vanjske politike preko službenih odnosa s drugim državama i međunarodnim organizacijama, 2) oblik i sadržaj odnosa između država što nastaju i održavaju se službenim vezama i kojima se nastoje uskladiti interesi odnosnih država postizanjem pojedinih sporazuma i općim sporazumijevanjem, 3) sposobnost, znanje, umještnost vođenja pregovora s drugim državama, 4) vanjsko predstavljanje države, 5) karijera, poziv predstavljanja i zastupanja država u odnosima s drugim državama, pripadnost krugu osoba koje obavljaju taj poziv.Riječ diplomatija najčešće se upotrebljava za označavanje vođenja državnih poslova na području vanjske politike putem službenih odnosa s drugim državama i međunarodnim organizacijama. U tom sklopu diplomacija se također dijeli na više oblika i vrsta, te se tako govori o bilateralnoj i multilateralnoj, tradicionalnoj i parlamentarnoj, javnoj i tajnoj diplomaciji itd. odnosno o kombinaciji tih vrsta. Glavna zadaća diplomacije odnosno službe vanjskih poslova u cjelini je predstavljanje svoje države u inozemstvu, te promicanje njezinih interesa i ciljeva. Dakle, diplomatsko djelovanje je dinamičan proces širokog raspona aktivnosti, čiji se prioriteti mijenjaju sukladno promjeni unutarnjih i međunarodnih prilika u odnosu na određenu državu.

Diplomatski-odnosi Pojam diplomatskog prava

Diplomatskim pravom (engl. Diplomatic) nazivamo skup svih odredaba međunarodnog prava koje se odnose na prava i dužnosti država u svezi s diplomatskim odnosima, funkcijama i privilegijama i imunitetima displomatskih predstavništava i diplomatskog osoblja, kao i drugih članova diplomatskog predstavništva. Suvremeno diplomatsko pravo obuhvaća, kako redovita odnosno stalna diplomatska predstavništva i njihovo osoblje, tako i specijalne misije, uključujući i diplomatska predstavništva kod određenih međunarodnih organizacija.

Do stupanja na snagu Bečke konvencije o diplomatskim odnosima od 1961. Godine diplomatsko pravo bilo je dio međunarodnog općeg običajnog prava, uz iznimku da je Bečki pravilnik o rangu diplomatskih predstavnika iz 1815. Godine uređivao samo pitanje prvenstva između raznih diplomatskih predstavnika. Određeni pokušaji kodifikacije bili su na Aacehnskom kongresu 1818. godine (protokol o dopuni Bečkog pravilnika o rangu diplomatskih predstavnika od 1815. godine), itd.

Bečkim pravilnikom o rangu diplomatskih predstavnika, koji je donesen na Bečkom kongresu 19. marta 1815. godine, prvi su se put ugovorno uredila pitanja diplomatskih predstavnika, njihovog razreda i ranga.

- Bečka konvencija o diplomatskim odnosima - Diplomatsko pravo je danas pretežito i u najvažnijem dijelu kodificirano u Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnsoima iz 1961. godine. Sukladno odluci Opće skupštine Ujedinjenih naorda od 7. decembra 1959. godine odražan je u Beču od 2. marta do 14. aprila 1961. godine konferencija Ujedinjenih naroda o diplomatskim odnosima i imunitetima, kojoj su bili nazočni predstavnici 81 države i predstavnici pojedinih međunarodnih organizacija. Konvencija je sklopljena 18. aprila1961. godine, a stupila na snagu 24. aprila 1964. godine, nakon što su skupljena 22 instrumenta o

ratifikaciji i pristupanju. Pripremne radove za ovu kodifikaciju obavila je Komisija za međunarodno pravo. Konvenciji su dodana dva fakultativna protokola i četiri rezolucije. Prvi protokol uređuje podnošenje sporova o tumačenju ili primjeni Konvencije pred Međunarodnim sudom, a drugi (o stjecanju državljanstva) određuje da članovi diplomatskog predstavništva i članovi njihovih obitelji, koji nisu državljani države primateljice, ne stječu državljanstvo te države samim djelovanjem njezinog zakonodavstva.

Bečka konvencija o diplomatskim odnosima je postojeće međunarodno opće običajno pravo pretočila u ugovorni pisani oblik, te tako skupa s Bečkom konvencijom o konzularnim odnosima od 1963. godine, smanjila mogućnost kontradiktornih tumačenja građe odnosno unijela više sigurnosti u međudržavne diplomatske odnose. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima, pored kodifikacije postojećih pravila međunarodnog općeg običajnog prava, obavila je i određenu legislaciju, izgrađujući pojedine nove međunarodnopravne odredbe i to prvenstveno u dijelu koji se odnosi na tijela međudržavnih odnosa. Između država ugovornica Bečke konvencije o diplomatskim odnosima primjenjivat će se odrebe Konvencije, ukoliko one uzajamno na osnovi sporazuma ili običaja, ne primjenjuje povoljniji postupak nego što to zahtijevaju odredbe Konvencije. Ako neko pitanje nije uređeno posebnim ugovorom ili Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima, tada će se ono rješavati prema pravilima međunarodnog općeg običajnog prava.

- Izvori:

Dakle, izvori pravila koja uređuju položaj, prava i obveze, te odnose i druga relevantna pitanja između međunardnopravnih subjekata, kao i njihovih predstavnika u međunarodnim odnosima, mogu se svesti na sljedeće:

- bilateralni sporazumi (ponajprije se radi o bilateralnim sporazumima u kojima su ova pitanja glavni predmet, ali ova pitanja mogu biti i djelomično uređivana u sklopu drugih dvostranih ugovora);

- multilateralni sporazumi (ponajprije su to Bečka konvencija o diplomatskim odnosima od 1961. godine, Bečka konvencija o konzularnim odnosima od 1963. godine, Konvencija o specijalnim misijama od 1969. godine i drugi);

- partikularno običajno međunarodno pravo (vrijedi između država određenog područja koje ga prakticiraju, primjerice između država Latinske Amerike);

- opće običajno međunarodno pravo (i dalje vrijedi glede pitanja koja nisu uređena međunarodnim ugovornim, pisanim pravom odnosno vrijedi za međunarodnopravne subjekte koji takvim ugovorima nisu pristupili);

pored spomenutih međunarodnopravnih pravila, također su za uređivanje odnosa između međunarodnopravnih subjekata odnosno njihovih predstavnika u međunarodnim odnosima, bitna i sljedeća pravila:

- uzajamnost (reciprocitet – bilo u pozitivnom smislu, kao npr. u slučaju klauzule najpovlaštenije nacije ili u negativnom smislu, kao npr. u slučaju retorzije), - unutarnje pravo države primateljice (u mjeri koje nije na štetu odredbama međunarodnog prava), - unutarnje pravo države šiljateljice (u mjeri koje nije na štetu odredbama međunarodnog prava odnosno prava države primateljice); običaji (često imaju i prioritetnu važnost, npr. u pitanjima protokola i ceremonijala i slično); - kurtoazija i pravila etikete (to su pravila uljudnosti koja se primjenjuju u normalnim odnosima između međunarodnopravnih subjekata, te iako nisu dio međunarodno prava, tj. nisu međunarodnopravno obvezna, ona su bitna, jer određuju

način ponašanja i time osiguravaju međusobno štovanje, čime se olakšavaju kontakti između subjekata međunarodnog prava.

Diplomatski odnosi

Pod diplomatskim odnosima podrazumijevaju se službeni odnosi između država, poglavito odnosi koji uključuju međusobno uspostavljanje diplomatskih predstavništava odnosno međusobno akreditiranje šefova diplomatskih predstavništava. Pri tom treba razlikovati uspostavu diplomatskih odnosa od uspostave diplomatskih predstavništava između odnosnih država, jer diplomatski odnosni mogu postojati iako između odnosnih država nisu uspostavljena stalna diplomatska predstavništva. Međutim, tek nakon uspostavljanja međusobnih stalnih diplomatskih predstavništava može se govoriti o redovitim (stalnim) diplomatskim odnosima između dvije države.

Uspostava diplomatskih odnosa - Da bi došlo do uspostave diplomatskih odnosa između odnosnih država, one se prethodno trebaju uzajamno priznati. Priznanje je politički čin s pravnim posljedicama. Uspostava diplomatskih odnosa je i sama po sebi čin priznanja odnosne države. To priznanje ostaje i u slučaju prekida diplomatskih odnosa. Da bi se između dražava mogli uspostaviti međusobni diplomatski odnosi i uzajamno uspostaviti stalna diplomatska predstavništva, odnosne države moraju imati puni međunarodnopravni subjektivitet koji uključuje i aktivno i pasivno državno pravo, tj. pravo otvaranja svojeg diplomatskog predstavništva i akreditiranja šefa tog predstavništva odnosno slanja svojih diplomatskih predstavnika u državu primateljicu, kao i pravo primitka diplomatskog predstavništva i šefa tog predstavništva odnsno primitka diplomatskih predstavnika države šiljateljice. Uspostavljanje diplomatskih odnosa između država, kao i uspostavljanje stalnih diplomatskih predstavništava, obavlja se na temelju uzajamnog pristanka odnosnih država, što utvrđuje i članak 2. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima. Države su slobodne same odlučivati o uspostavi i održavanju, a također i o prekidu i obnovi diplomatskih odnosa.

Vrste odnosa između država - Iako nema posve točne podjele i definicije odnosa između država, ipka je međunarodna praksa iskristalizirala određene nazive za pojedinu vrstu tih odnosa, pod kojima se podrazumijeva određeni tip odnosa prema njihovoj prirodi i izgrađenosti, i to od najprijateljskijih do zaoštrenih. Podjela - saveznički odnosi, dobrosusjedski odnosi, srdačni odnosi, prijateljski odnosi, dobri odnosi, korektni (normalni) odnosi, indiferentni odnosi, hladni odnosi, zategnuti odnosi, odnosi de facto, obustavljeni odnosi, prekinuti odnosi.

Prekid diplomatksih odnosa - Prekid diplomatskhi odnosa nastaje voljom jedne ili i jedne i druge odnosne države. To je jednostrani međunarodnopravni čin, koji ovisi o diskrecionoj volji države u pitanju. Do prekida diplomatskih odnosa dolazi uslijed ozbiljne poremećenosti njihovih međusobnih odnosa, a najčešće zbog izbijanja oružanog sukoba između tih država. Prekid diplomatskih odnosa dovodi i do međusobnog zatvaranja diplomatskih predstavništava odnosnih država. Prekid diplomatskih odnosa ne znači i automatski prekid konzularnih odnosa. Prekid diplomatskog predstavništva može se dogoditi, ako je država šiljateljica odlučila zatvoriti svoje predstavništvo (npr. zbog štednje) ili ako je sporazumno između države primateljice i države šiljateljice dogovorena promjena razreda međusonobnih diplomatskih predstavništava, što rezultira da se zatvara diplomatsko predstavništvo jednog, a otvara diplomatsko predstavništvo drugog, obično višeg razreda (iz poslanstva u veleposlanstvo).

Tijela međunarodnih odnosa

Za države i druge subjekte međunarodnog prava međunarodnopravne posljedice mogu nastati djelovanjem različitih njihovih tijela. Međutim, neka od tih tijela su izričito određena, kako po unutarnjem tako i po međunarodnom pravu, za vanjsko predstavljanje i zastupanje, tj. za djelatnosti koje se tiču međunarodnih odnosa. Stoga se pod tijelima međunarodnih odnosa podrazumijevaju međunarodno relevantni čimbenici – fizičke ili pravne osobe, kojima je povjerena određena funkcija u odnosu prema drugim (stranim) subjektima međunarodnog prava (drugim državama, međunarodnim organizacijama). Najnoviji razvoj međunarodnih odnosa i međunarodnog prava doveo je, pored postajanja tzv. nacionalnih (državnih) tijela, i do stavaranja ''međunarodnih tijela'' koja su zajednička određenom broju država, odnosno čije se djelovanje smatra skupnim djelovanjem odnosnih država. Primjeri takvih tzv. međunarodnih tijela sve su češći uslijed porasta broja međunarodnih organizacija. U pravilu, državni poglavar, vlada i parlament utvrđuju odrednice vanjske politike, dok diplomacija odnosno služba vanjskih poslova provodi tako određenu vanjsku politiku svoje zemlje. Kao uobičajena tijela, ovlaštena za predstavljanje i zastupanje država u međunarodnim odnosima, smatraju se državni poglavar (šef države), vlada, te ministar i ministarstvo vanjskih poslova, uključujući i diplomatske i konzularne predstavnike odnosno diplomatska i konzularna predstavništva. Državni parlament (skupština) također može biti jedno od tijela vanjskog predstavanja i zastupanja države, te danas u većini parlamenata postoje odbori i komisije za vanjsku politiku, kao i za određene posebne poslove iz međunarodnih odnosa. Parlament isto tako raspravlja i o ukupnom provođenju vanjske politike, te da zbog vanjske politike iskazuje ili uskraćuje povjerenje ministru vanjskih poslova, pa i čitavoj vladi.

Državni poglavar - Državni poglavar je redovito najviše tijelo vanjskog zastupanja države, koje po ustavnom poretku odnosne države i prema međunarodnom pravu predstavlja i zastupa svoju državu u međunarodnim odnosima, te u ime svoje države daje očitovanja i opunomoćuje druga tijela za zastupanje prema vani. Međunarodno pravo traži da svaka država, kao subjekt međunarodnog prava, mora imati najviše tijelo vanjskog zastupanja, tj. da je ono poznato odnosno da stvarno postoji, bilo da je to pojedinačno ili skupno tijelo koje obavlja tu funkciju, s tim da se najviše tijelo vanjskog zastupanja države ne mora poklapati s vrhovnim tijelom ustavnog poretka u državi. U većini država ustavom su određene ovlasti državnog poglavara i one se najčešće sastoje, između ostalog, od prava i obveza na temelju kojih je državni poglavar odgovoran za egzistencijalno stanje nacije, koje uključuje objavu rata i sklapanje mira, vrhovno zapovjedništvo nad vojskom, prava na sklapanje, potvrđivanje i otkazivanje međunarodnih ugovora, imenovanje diplomatskih predstavnika svoje zemlje i slično. Njegove funckije u međunarodnim odnosima ponajprije ovise o političkom sustavu dotične države.

Vlada - Pod vladom se podrazumijeva najviše državno izvršno tijelo, koje djeluje za državu i u njezino ime, a koje ima svaka suverena država. Vlada može biti i najefektivnije, pa čak i najviše tijelo vanjskog zastupanja dotične države, što ovisi o ustavnom uređenju i unutarnjim propisima te države o određivanju nadležnosti vlastitih tijela. Vlada je u pravilu skupno tijelo, a njezin šef (predsjednik vlade, premijer) također svojim očitovanjima stvara za državu međunarodno pravne posljedice, prava i obveze.

Ministarstvo vanjskih poslova - Ministarstvo vanjskih poslova, na čelu s ministrom vanjskih poslova, je dio vlade koji se bavi pitanjima i zadacima iz područja vanjskih poslova i nastupa kao redoviti posrednik između svoje vlade i drugih subjekata međunarodnog prava. Ministar vanjskih poslova dobiva ovlaštenje za vanjsko zastupanje, jer zauzima taj položaj, te se skupa sa svojim ministartsvom smatra ovlaštenim za iskazivanje volje države glede vanjskih poslova i međunarodnih odnosa. Opseg ovlasti ministra vanjskih poslova različit je u pojedinim državama, ali je ipak istovjetan u najosnovnijem. Također se i njegov naziv

razlikuje u pojedinim državama. Funkcije, ovlasti i organizacija ministarstva vanjskih poslova razlikuju se u pojedinim državama, ovisno o njezinim potrebama i prioritetima u međunarodnim odnosima, veličini države i njezinom utjecaju i ulozi u međunarodnoj politici, gospodarskoj snazi, te o drugim bitnim čimbenicima.

Međutim, gotovo svim ministarstvima vanjskih poslova zajedničke su sljedeće funkcije i poslovi odnosno osnovno unutarnje ustrojstvo: - politički poslovi, koje obično primarno obavljaju regionalno podijeljene političke uprave ili odjeli; poslovi vezani za međunarodne organizacije, tzv. multilateralna diplomacija, često s posebnim naglaskom na Ujedinjene narode, te druge univerzalne i regionalne međunarodne organizacije; poslovi iz područja međunarodnih gospodarskih odnosa, bilateralnih ili multilateralnih; poslovi iz područja međunarodnih kulturnih i znanstvenih odnosa; međunarodnopravni poslovi, u čiji djelokrug obično ulaze pravna tumačenja, sklapanje međunarodnih ugovora i drugi poslovi iz područja međunarodnog prava; konzularni poslovi odnosno poslovi vezani za zaštitu vlastitih državljana, pravnih osoba i posebnih državnih interesa u inozemstvu. Uobičajeno je da ministar vanjskih poslova ima zamjenika ili državne tajnike, te glavnog direktora ili glavnog tajnika kao sljedeće najviše rangirane dužnosnike.

Funkcije, ovlasti i organizacija ministarstva vanjskih poslova razlikuje se u pojedinim državama, ovisno o njezinim potrebama i prioritetima u međunarodnim odnosima, veličini države i njezinom utjecaju i ulozi u međunarodnoj politici, gospodarskoj snazi, te o drugim bitnim čimbenicima. Međutim, gotovo svim ministarstvima vanjskih poslova zajedničke su sljedeće funkcije i poslovi odnosno osnovno unutarnje ustrojstvo: - politički poslovi, - poslovi vezani za međunarodne organizacije, - poslovi iz područja međunarodnih gospodarskih odnosa, bilateralnih ili multilateralnih, - poslovi iz područja međunarodnih kulturnih i znanstvenih odnosa, - međunarodnoparvni poslovi. Uobičajeno je da ministar vanjskih poslova ima zamjenika ili državne tajnike, te glavnog direktora ili glavnog tajnika kao sljedeće najviše rangirane dužnosnike.

Diplomatski predstavnici - Pod diplomatskim predstavnicima (diplomatskim zastupnicima) podrazumijevaju se osobe koje na temelju izdane punomoći predstavljaju (zastupaju) svoju državu prema drugim subjektima međunarodnog prava. Ponajprije su to šefovi diplomatskih predstavništava, te članovi tih predstavništava koji su na to uredno ovlašteni. Diplomatski predstavnici uobičajeno se dijele na redovne i izvanredne, ovisno radi li se o šefovima i članovima stalnih diplomatskih predstavništava ili je riječ o osobama koje u pojedinim prigodama zastupaju svoju državu u svezi s određenim poslovima i događajima (specijalne misije).

Diplomatske funkcije (funkcije diplomatskog predstavništva)

Funkcije diplomastkog predstavništva - su raznolike, a sukladno članku 3. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima one se, između ostalog, naročito sastoje: - u predstavljanju države šiljateljice u državi primateljici, - u zaštiti interesa države šiljateljice i njezinih državljana u državi primateljici, u granicama određenim međunarodnim pravom, - u pregovaranju s vladom države primateljice, - u sakupljanju obavještenja svim dopuštenim sredstvima o stanju i razvoju događaja u državi primateljici i izvještavanju o tome vlade države šiljateljice, te – u unapređivanju prijateljskih odnosa i razvijanju gospodarskih, kultrunih i znanstvenih odnosa između države šiljateljice i države primateljice. Naglašava se da ništa prema ovoj Konvenciji ne treba tumačiti kao da diplomatskom predstavništvu priječi obavljanje konzularnih funkcija. Stoga diplomatsko predstavništvo razvija svoju djelatnost naročito na političkom, konzularnom, gospodarskom, kulturnom, prosvjetnom, znanstveno – tehničkom i informacijskom području.

Predstavljanje države - Predstavljanje svoje države u državi primateljici jedna je od osnovnih funkcija diplomatskog predstavništva i diplomatskog predstavnika koji je ovlašten istupati u ime svoje vlade (šef diplomatskog predstavništva). Njegovim se posredstvom obavlja i dopisivanje između vlada države šiljateljice i države primateljice, a također je u njegovom djelokrugu i tumačenje informacija koje se tiču njegove države. On zastupa svoju vladu i govori u ime svoje vlade, te stoga se njegovim izjavama daje puno službeno značenje. Diplomatski predstavnik predstavlja svoju zemlju i u raznim društvenim prigodama, poput službenih prijema i manifestacija, proslava, konferencija, skupova i slično. Nesudjelovanje na takvim prigodama može imati štetne posljedice.

Zaštita interesa države i njezinih državljana - Zaštita interesa svoje države i njezinih državljanja u državi primateljici također je jedna od osnovnih dužnosti diplomatskog predstavništva države šiljateljice. Ovdje treba uključiti i pravne osobe, dakle ustanove, poduzeća i organizacije koje po unutarnjem pravnom poretku imaju pravnu osobnost, a pripadaju državi šiljateljici. Pripadnost pravne osobe određuje se sukladno činjenici prema čijem je državnom zakonodavstu ta pravna osoba nastala. Dakle, štite se interesi i dobra države šiljateljice u državi primateljici, kao i dobra, integritet i interesi njezinih građana i pravnih osoba koji se nalaze u državi primateljici, te u takve svrhe diplomatsko i konzularno predstavništvo djeluje i posreduje kod nadležnih tijela države primateljice. Ta pitanja zaštite interesa prvenstveno su vezana uz konzularne funkcije i stoga su uređena Bečkom konvencijom o konzularnim odnosima. Treba istaknuti članak 3. St. 2 Bečke konvencije o diplomatskim odnosima koji naglašava mjerodavnost diplomatskog predstavništva za obavljanje konzularnih funkcija, a da članak 3. Bečke konvencije o konzularnim odnosima utvrđuje da konzularne funkcije obavljaju i diplomatska predstavništva u skladu s odredbama te Konvencije. Dakle, diplomatsko predstavništvo u obavljanju konzularnih funkcija ima mogućnost djelovanja primjereno konzularnom uredu, uz određene dodatne šire mogućnosti rezervirane samo za diplomatsko predstavništvo. (npr. općenje sa središnjim tijelima države primateljice.

Pregovaranje i obavještavanje - Pregovaranje s vladom odnosno tijelima države primateljice je stalni način djelovanja diplomatskog predstavništva. Ono se još u vrijeme tzv. klasične diplomacije smatralo kao najvažnija diplomatska djelatnost. Diplomatski predstavnik je i u suvremenoj diplomaciji vrlo često u ulozi pregovarača. Ti pregovori mogu biti neformalni, kada se takoreći dnevno raspravlja o modalitetima međusobne suradnje i rješavanju pojedinih pitanja, ili formalni, što je znatno rjeđe, kada diplomatski predstavnik na temelju ovlasti dobivenih od svoje vlade, pregovara i sklapa određene međunarodne sporazume. Obavještavanje je također stalni način djelovanja diplomatskog predstavništva i diplomatskog predstavnika i predstavlja jednu od njegovih najvažnijih funkcija. Kvalitetno, analitičko i činjenično utvrđeno izvješćivanje svoje vlade vrlo je bitno za vođenje vanjske politike dotične zemlje. Odnosi se na obavještavanje svoje vlade o stanju i razvoju događaja u državi primateljici, njezinim unutarnjim političkim, gospodarskim i ukupnim prilikama, odnosima u regiji, o vanjskopolitičkoj djelatnosti države primateljice itd. U tu svrhu se mogu koristiti sva uobičajena dopuštena sredstava djelovanja i prikupljanja informacija. Dakle, prikupljanje informacija svim dopuštenim sredstvima, njihovo klasificiranje, analiziranje i slanje svome ministarstvu vanjskih poslova i drugim mjerodavnim tijelima, predstavlja jednu od glavnih zadaća u diplomatskom radu.

Unapređivanje prijateljskih odnosa - Unapređivanje prijateljskih odnosa i razvijanje gospodarskih, kulturnih i znanstvenih odnosa također je posebno istaknuto u članku 3. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima kao jedna od osnovnih zadaća diplomatskog predstavnišva. Tu dolazi do izražaja inicijativa i učinkovitost djelovanja diplomatskog

predstavnika u predstavljanju svoje države i njezinih potencijala i interesa. Osim redovitih odnosno uobičajenih funkcija međunarodno pravo poznaje i izvanredne funkcije diplomatskog predstavništva, kao što su npr. zastupanje i zaštita interesa neke treće države i njezinih državljanja u državi primateljici, bilo zbog prekida diplomatskih odnosa treće države i države primateljice ili što treća država uopće nema svoje diplomatsko predstavništvo u državi primateljici. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima predviđa i mogućnost da se nekoj trećoj državi povjeri samo čuvanje prostorija diplomatskog predstavništva, njegove imovine i arhiva, ali ne i zaštita interesa. U oba slučaja potrebna je prethodna suglasnost države primateljice.

Diplomatska predstavništva i diplomatski predstavnici

Diplomatska predstavništva - Pod diplomatskim predstavništvom (diplomatskom misijom) podrazumijeva se stalno zastupstvo jednog međunarodnog subjekta (države šiljateljice) koje kod drugog međunarodnog subjekta (države primateljice ili međunarodne organizacije) obavlja diplomatske poslove, bez obzira na njegov i ran šefa tog predstavništva. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima, koja je kodificirala dotadašnje međunarodno običajno pravo o položaju državnih predstavnika i inozemstvu, ali ujedno obavila i njegovu legislaciju, tj. daljnji razvoj i unapređenje, također je naglasila i važnost samog diplomatskog predstavništva kao ustanove, za razliku od prijašnjeg stava da je šef diplomatskog predstavništva isključivo relevantni čimbenik u tim odnosima, te detaljno uredila pojedina pitanja koja utvrđuju položaj diplomatskog predstavništva.

Uspostava diplomatskih predstavništava - Uspostavljanje stalnih diplomatskih predstavništava obavlja se na temelju uzajamnog pristanka odnosnih država, što utvrđuje i članak 2. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima. Država šiljateljica može otvoriti urede, kao sastavne dijelove svog diplomatskog predstavništva, i u drugim mjestima izvan mjesta u kojima je diplomatsko predstavništvo uspostavljeno, ali samo ako je za to prethodno dobila pristanak države primateljice. Razumljivo je da većina država ne može imati svoja stalna diplomatska predstavništva u svim državama svijeta, te se uobičajilo da se u takvim slučejevima, kada ne postoje stalna diplomatska predstavništva, dakle za vođenje diplomatskih poslova bez stalnog diplomatskog predstavništva, diplomatski poslovi obavljaju: akreditacijom diplomatskog predstavnika koji ima sjedište u drugoj državi (nerezidencijalni veleposlanik); ili akreditacijom visokog diplomatskog dužnosnika kao nerezidencijalnog veleposlanika (obično u više država određene regije), a koji ima sjedište u svojem ministarstvu vanjskih poslova; putem stalnog diplomatskog predstavništva treće države u državi primateljici, ako su se prethodno s tim složile treća država i država primateljica.

Ustrojstvo diplomatskog predstavništva - Unutarnje ustrojstvo i funkcioniranje diplomatskog ili konzularnog predstavništva ovisi o državi šiljateljici. Pri tome ona treba voditi računa o dogovoru s državom primateljicom odnosno o uzajamnosti ili o drugim važnim čimbenicima. Velika diplomatska predstavništva uglavnom imaju i precizniju podjelu poslova, pa i posebne podjele (politički, konzularni, gospodarski, za odnose s medijima, za poslove iz područja kulture, poslovi vojnog izaslanika i slično). Osobito zna biti brojan konzularni odjel, koji je često i fizički odijeljen od ostalih prostora diplomatskog predstavništva.

Diplomatski privilegiji i imuniteti

Pod diplomatskim privilegijama i imunitetima podrazumijevaju se povlastice i izuzeća koje pozitivno međunarodno pravo priznaje i zajamčuje diplomatskom predstavništvu države

šiljateljice odnosno članovima osoblja njezinog diplomatskog predstavništva i članovima njihovih obitelji, radi osiguranja djelotvnornog obavljanja funkcija diplomatskog predstavištva. Diplomatski imuniteti sastoje se u izuzećima koja su neophodni preduvjet uspješnog obavljanja dužnosti diplomatskog predstavnika i diplomatskog predstavništva, dok se diplomatski priveligije sastoje u povlasticama koje nisu takve naravi da bi njihovo nepostojanje ili nepoštovanje u svakom slučaju nužno onemogućavalo obavljanje funkcija diplomatskog predstavništva, ali pridonose djelotvornom obavljanju tih funkcija.

Privilegije i imuniteti koji se odnose na diplomatsko predstavništvo - Bečka konvencija o diplomatskim odnosima u pogledu olakšica, privilegija i imuniteta općenito ističe obvezu države primateljice da stranom diplomatskom predstavništvu pruži na svojem teritoriju sve olakšice radi obavljanja njegovih funkcija. Pored ove načelne obveze Konvencija posebno utvrđuje pojedine obveze države primateljice u odnosu na samo diplomatsko predstavništvo države šiljateljice.

Nepovredivost prostorija - Bečka konvencija o diplomatskim odnosima posebno utvrđuje, sukladno pravilima međunarodnog općeg običajnog prava, da su prostorije diplomatskog predstavništva nepovredive, što znači da tijela države primateljice ne smiju ući u prostorije diplomatskog predstavništva bez pristanka šefa tog diplomatskog predstavništva, te da je država primateljica posebno obvezna na poduzimanje svih potrebnih mjera da bi spriječila njihovo nasilno zaposjedanje ili oštećenje, narušavanje mira ili povredu dostojanstva diplomatskog predstavništva. Pod prostorijama diplomatskog predstavništva podrazumijevaju se zgrade ili dijelovi zgrada i okolni prostor (vrt, dvorište i slično), kao i odvojeni dijelovi (npr. konzularni odjel), koji se, bez obzira čije su vlasništvo, upotrebljavaju za potrebe tog predstavništva, uključujući i rezidenciju šefa diplomatskog predstavništva. Dakle, nepovredivost prostorija, uključujući i izdvojenih dijelova diplomatskog predstavništva, znači da država primateljica ne može u njima obavljati bilo kakav akt vlasti, osim ako za to nije dao pristanak šef diplomatskog predstavništva.

Neprovedivost arhiva - Arhiv i dokumenti diplomatskog predstavništva nepovredivi su u svako doba i ma gdje se nalazili. Ova nepovredivost, koju Bečka konvencija o diplomatskim odnosima posebno ističe, nadovezuje se na nepovredivost prostorija i dopisivanja diplomatskog predstavništva. Ta zaštita vrijedi i u slučaju prekida diplomatskih odnosa odnosno konačnog ili privremenog opoziva diplomatskog predstavništva, pa čak i u slučaju oružanog sukoba.

Sloboda komuniciranja- Kao osnovni preduvjet za uspješno obavljanje funkcija diplomatskog predstavništva je njegova mogućnost slobodne komunikacije, ukljućujući tajnu, s vladom i drugim tijelima svoje zemlje, zatim s vlastitim državljanima i pravnim osobama, kao i s diplomatskim i konzularnim predstavništima, kako svoje, tako i drugih država, te s tijelima međunarodnih organizacija. Stoga Bečka konvencija o diplomatskim odnosima utvrđuje da država primateljica dopušta i štiti slobodno općenje diplomatskog predstavništva za sve službene svrhe. Službeno dopisivanje, pod kojim se podrazumijeva svako dopisivanje koje se odnosi na diplomatsko predstavništvo i njegove funkcije, je nepovredivo.

a)Diplomatska pošta - Kurirska pošta i diplomatska valiza, tj. pošta, pošiljke i kurirska prtljaga diplomatskog predstavništva, izuzeta je od svakog otvaranja, pregleda i zadržavanja. Vreće koje čine diplomatsku valizu moraju nositi vidljive vanjske znakove koji označavaju da se radi o diplomatskoj valizi. Njihov sadržaj mogu biti samo diplomatske isprave ili predmeti namijenjeni službenoj upotrebi. U novije vrijeme pojedine države sve više zahtijevaju da se diplomatska valiza države šiljateljice podvrgne tzv. sigurnosnoj (rendgenskoj) provjeri. Diplomatski kurir, čija je dužnost da diplomatsku poštu prenese na odredište (diplomatskom

predstavništvu odnosno ministarstvu vanjskih poslova), a kojeg u obavljanju njegovih dužnosti štiti država primateljica, mora posjedovati službenu ispravu (tzv. kurirsko pismo) kojim se potvrđuje njegovo svojstvo i označava broj vreća (paketa) koji čine diplomatsku poštu.

Fiskalno i carinsko izuzeće - Država šiljateljica i šef njezinog diplomatskog predstavništva izuzeti su od svih državnih, pokrajinskih ili općinskih poreza i pristojbi u svezi s prostorijama diplomatskog predstavništva, čiji su vlasnici ili najmomprimci, osim ukoliko se radi o porezima i pristojbama koji se ubiru kao naknada za posebne usluge (npr. za komunalne usluge i slično). Također pristojbe i davanja što ih je propisalo diplomatsko predstavnštvo za svoje radnje, izuzeti su od svih poreza i pristojbi.

Diplomatski azil

Za razliku od teritorijalnog azila, kojeg država daje na svom teritoriju, ekskteritorijalni označava azil kojeg se daje na mjestima pod nadzorom te države, ali izvan njezinog vlastitog teritorija i unutar teritorijalne jurisdikcije druge vlasti. Glavni oblici ekteritorijalnog azila su diplomatski i konzularni azil. Diplomatski je onaj azil koje država daje bjeguncu u svojem diplomatskom predstavništvu, smještenom na teritoriju druge države (države primateljice). To je pojam koji se uzima za označvanje utočišta (pribježišta) u stranom veleposlanstvu ili poslanstvu u namjeri izbjegavanja jurisdikcija postupaka mjesnih vlasti. Država ima isključivo pravo davanja teritorijalnog azila na osnovi načela teritorijalne suverenosti. Davanje eksteritorijalnog azila je iznimno pravo, koje dovodi do povrede suverenosti teritorijalne države. Dakle, diplomatski azil se temelji na konceptu eksteritorijalnosti i sadrži ograničenje teritorijalne suverenosti. Međutim, diplomatski azil nije istovjetan teritorijalnom, kod kojeg je izbjeglica izuzet od jurisdikcije države progona i kod kojeg ekstradicija (izručenje) predstavlja pravilan postupak za podvrgavanje izbjeglice progonu. Diplomatski azil je suprotan osnovama teritorijalnog azila.

Stoga izbjeglica nema a priori pravo dobivanja azila, već se radi o diskrecionoj ocjeni države u čije se diplomatsko predstavništvo izbjeglica sklonio. Države imaju pravo, ali ne i obvezu, pružiti diplomatski azil. Tome dosljedno, osoba koja traži diplomatski azil nema ga pravo zahtijevati (da mu se mora pružiti), jer davanje azila ovisi o diskrecionoj ocjeni davatelja.

Diplomatski zbor Šefovi diplomatskih predstavništava, akreditirani u istom mjestu, sačinjavaju diplomatski zbor. U širem smislu diplomatski zbor obuhvaća i ostale strane diplomatske predstavnike na službi u diplomatskim predstavništima u toj državi i članove njihovih obitelji. Diplomatski zbor ponekad nastupa kao cjelina, uglavnom kod određenih svečanosti i ceremonijala ili u vezi s diplomatskim povlasticama i izuzećima odnosno drugim pitanjima. Diplomatski zbor predvodi doajen, tj. onaj šef diplomatskog predstavništva u dotičnoj državi koji je najstarijii po rangu, osim u državama koje su uvele da to uvije bude papinski nuncij. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima ne mijenja običaje, koji su prihvaćeni ili će to biti od strane države primateljice u pogledu predstavnika Svete Stolice. Tako je npr. u Austriji, Belgiji, Čileu, Hrvatskoj i drugdje.

Doajen istupa pred državmo primateljicom i ime diplomatskog zbora, ponajprije u prigodama protokolarnog odnosno ceremonijalnog karaktera, brani interese diplomatskog zbora kao cjeline, te prima određene obavijesti i zahtjeve od strane države primateljice upućene diplomatskom zboru ili pojedinim njegovim članicama. Uobičajeno je da se novopristigli šefovi diplomatskih predstavništava obraćaju doajenu radi upoznavanja s pitanjima ceremonijala i običajima države primateljice.