priča o edgaru sawtelleu - david wroblewski

David WroblewskiPriča o Edgaru Sawtelleu

prica o Edgaru...indd 1prica o Edgaru...indd 1 1.7.2010 13:50:541.7.2010 13:50:54

11

Proslov

P u s a n , J u ž n a K o r e j a , 1 9 5 2 .Nakon što se smračilo ponovno je počelo kišiti, ali on je već odlučio poći, a osim toga, već je kišilo tjednima. Kretnjom je odbio kulije s rikšama, šćućurene nadomak pristaništa i zaputio se pješice, cijelim putem od mornaričke baze, slijedeći oskudne upute koje je dobio, kroz gomilu na sajmišnom trgu Kweng Li, mimo uličnih prodavača što su nudili pijetlove u pletenim kavezima loše izrade, mimo svinjskih glava i riba što su se doimale otrovnima, ležeći onako plave, izvađenih utroba, zijajući na štandovima, mimo sivih hobotnica u staklenkama, starica što su izvikivale kimchee i bulgogi, sve dok Mostom boli nije prešao rijeku Tong, posljednji poznati smjerokaz na svome putu.

U četvrti barova voda se u lokvama ljeskala crveno i zeleno pod zasta-vama razapetim s jednoga krova na drugi. Nije bilo drugih vojnika ni vojne policije i hodao je dugo, tražeći znak s naslikanom kornjačom i dvije zmije. Ulicama nikad kraja i nigdje takva znaka ni četvrtastoga ugla, a nakon nekog vremena kiša se pretvorila u raščupanu, rasparanu maglu. Ali koračao je dalje, metodično skrećući dvaput udesno pa dvaput ulijevo, ustrajući u potrazi, čak i nakon što se već nekoliko puta izgubio. Već je prošla ponoć kada je odustao. Vraćao se odakle je i došao, ulicom kojom je dvaput prošao, kad je napokon ugledao znak, malen i žut, podignut visoko na uglu bara. Jedna se zmija sklupčala htijući ugristi kornjaču za rep. Baš kako je Pak kazao.

Rečeno mu je da potraži uličicu preko puta znaka, a i ona je bila tu – uska, mokra, djelomično popločena, strmo se spuštala prema luci, osvijetljena samo natpisima s druge strane i svjetlošću prozora raštrkanih cijelom njenom dužinom. Izašao je iz ulice, predvođen svojom sjenom. Tu bi negdje trebala biti vrata s fenjerom – crvenim fenjerom. Travarev dućan. Zagledao se u vrhove kuća, pogledom obuhvatio odozdo osvijet-ljene oblake što su strujali iznad krovova. Kroz prozor ruševnoga javnog kupališta dopro je ženski vrisak i muški smijeh. Igla se spustila na ploču i uličicom je zatreperio glas Doris Day:


12

I opet sam divlja, zanesena, Hihotavo, cmizdravo dijete sam opet.Očarana, uznemirena i zatečena opet sam.

Pred njim, uličica je zavijala udesno. Prošavši krivinu ugleda fenjer, tikvi-často staklo boje rubina, opleteno crnom žicom, u kojem je plamen nalik propupaloj ruži lizao prema staklenom grlu, šarajući vrata odsjajem kosih pruga. Visoki, natkriveni trijem sa zabatom nad ulazom. Kroz blijedi se prozor nazirao samo svileni zastor s mrljama od dima, izvezen likovima životinja što u čamcu prelaze rijeku. Baci pogled niz uličicu, a onda u smjeru kojim je došao. Potom zakuca na vrata i pričeka podigavši ovratnik jakne i zatoptavši nogama kao da mu je zima premda nije bilo hladno, samo vlažno.

Vrata se širom otvore. Izađe starac u lanenim hlačama i jednostavnoj halji od gruboga platna, jedva boljega od onog za vreće. Lice mu je bilo izbrazdano vremenom i smeđe, a oči smještene među kožom nabranom poput origami papira. U dućanu su se redovi mliječnobijelih korjenova gin senga, obješenih o konopce, ljuljali poput klatna, kao da je netom pre šao rukom po njima.

Čovjek u jakni ga pogleda. »Pak mi je rekao da znate engleski.«»Malo. Govorite polako.«Starac pritvori vrata za sobom. Magla je ponovno prešla u kišu. Nije

se sjećao kad je to počelo, ali padalo je već danima, tjednima i zvuk vode koja teče postao je dio svijeta tako da ga više nije ni čuo. Biti suh bilo je nešto privremeno, svijet je bio mjesto koje lije vodu.

»Imate lijek?« upita starac. »Imam novac da platim.«»Ne tražim novac. Pak vam je rekao, ne?«Starac uzdahnu i nestrpljivo zavrti glavom. »Ne smio o tome govoriti.

Recite što želite.« Iza čovjeka u jakni ulicom je šepesao pas lutalica, junački napredujući na tri

noge i zirkajući na njih dvojicu. Mokra dlaka sjala mu je poput tuljanove. »Recimo da imamo štakore«, odgovori čovjek. »Neiskorjenjive.«»Vaša mornarica lako ubiti kojeg nekog štakora. Čak i kapetan najbjed-

nije džunke čini to svaki dan. Uzmite arsena.«»Ne. Ja... mi... htjeli bismo metodu. Pak vam je opisao. Nešto što djeluje

trenutačno. Bez patnje za štakora. Bez glavobolje. Ostali bi štakori trebali pomisliti kako je ovaj zaspao i nije se probudio.«

»Kao da ga Bog iznenada uzeo.«


13

»Točno. Tako da ostali štakori ne pomisle kako je to što mu se dogodilo neprirodno.«

Starac zavrti glavom. »Mnogi to poželjeli. Ali to što tražite – ako takvo što postoji – onda tko prisvoji tu sekundu duguje Bogu.«

»Kako to mislite?«

»Bog daruje život i smrt, ne? Tko drugoga pozove Bogu, u trenu ima pola te moći.«

»Ne. Svi mi imamo tu moć. Samo je metoda drugačija.«

»Kad metoda nalik pravom božjem pozivu, to nešto drugo«, bio je uporan travar. »Više od metode. Takve stvari trebaju bit brutalne i očite. Zato živimo zajedno u miru.«

Starac podiže ruku i upre prstom na uličicu iza svog posjetitelja.

»Vaš pas?«

»Prvi put ga vidim.«

Travar se povuče u dućan, ostavivši vrata otvorena. Iza ginsenga, pod policom s bocama od brušena stakla ležala je hrpica ispremiješanih rogova. Vratio se noseći malu glinenu zdjelicu s juhom u jednoj ruci, a u drugoj još manju bambusovu kutijicu. Položi zdjelicu na kamen. Iz kutije izvuče staklenu bočicu koja je izgledala kao da je u njoj parfem ili možda tinta. Staklo je bilo grube izrade, neravno. Na vrhu stakleni čep, a nepravilan grlić zapečaćen voskom. Unutra se vidjela tekućina, jasna kao kišnica, ali glatka i uljasta. Travar noktom otkinu vosak, palcem i kažiprstom obuhvati čep te odnekud izvuče dugu tanku trsku koso odrezana kraja, ušiljena poput igle. Umoči trsku u bočicu. Kad ju je izvadio, u trsku je ušla majušna količina tekućine i na vrhu se ljeskala kap. Travar se nagnu prema uličici i oštro zvižduknu. Kad ništa nije uslijedilo, cmoknu usnama u prazno, od čega se čovjek naježi. Prema njima, kroz kišu mašući repom, došepesa tronogi pas, onjuši glinenu zdjelicu i poče lokati.

»Ovo nije neophodno«, reče čovjek.

»A kako ćete znati što dobivate?« uzvrati travar. Ton mu nije bio blag. Spustio je ušiljeni vrh trske na dlan udaljenosti od psećega grebena, a onda zglobom izveo gipku silaznu kretnju. Vrh se spusti, probode psa i ponovno diže. Činilo se da životinja isprva nije primijetila.

»Rekoh da nije potrebno, za Boga miloga.«

Na ovo travar ne odgovori. A zatim im nije preostalo drugo do stajati i gledati kako kiša pada, gotovo neprimjetna osim tamo gdje ju je pregibao vjetar.


14

Kad se pas smirio, travar vrati stakleni čep u bočicu i čvrsto ga utisnu. Čovjek tek sada primijeti zelenu vrpcu oko grlića, a na njoj niz crnih hangulskih slova. Nije umio čitati hangul, ali to i nije bilo važno. Ionako je znao o čemu se radi.

Travar stavi bočicu u bambusovu kutiju. Na to hitnu trsku u uličicu i šutnu zdjelicu za njom. Razbila se na kamenim pločama i kiša je počela sapirati ono što je bilo u njoj.

»Nitko ne smije iz nje jesti. Mali rizik, ipak rizik. Bolje razbiti nego nositi unutra. Razumijete?«

»Da.«»Večeras ću isprati ruke lugom. To razumijete?«Čovjek kimnu. Iz džepa izvadi staklenku s lijekom. »Penicilin«, reče.

»To nije izlječenje. Ništa nije zagarantirano.«Travar uze staklenku. Podiže je prema krvavoj svjetlosti fenjera i pro -

trese. »Tako mala«, kaza. »Jedna tableta svaka četiri sata. Vaš ih unuk mora uzeti sve, čak i ako

se oporavi prije nego ih potroši. Razumijete? Sve.«Starac kimnu. »Ništa nije zagarantirano.«»Djelovat će. Nisam od onih koji vjeruju u slučajnost. Mislim da smo

zamijenili život za život.«Travar pruži bambusovu kutijicu. Ruka mu zadrhta od starosti ili je

možda bio uznemiren. S trskom je bio prilično precizan.Čovjek gurnu bambusovu kutiju u džep jakne. Nije se ni potrudio

reći zbogom, samo se okrenuo i pošao uličicom pored javnog kupališta iz kojega je glas Doris Day i dalje sipio u noć. Iz navike gurnu ruku u džep i, premda je znao da ne bi smio, prstima prijeđe rubovima kutije.

Kad je stigao do ulice stade i zaškilji pred raznobojnim blještavim svje-tlima barskih natpisa, a onda se posljednji put ogleda preko ramena. Stari travar u daljini, bio je vani na kiši, pogrbljen lik što je strugao nogama po kamenu i blatu polupopločene uličice. Uhvatio je psa za stražnje noge i vukao ga, kamo, to čovjek nije znao.


Prvi dioForteova djeca


17

Pregršt lišća

G o d i n e 1 9 1 9 . Edgarov djed, koji je rođen s viškom hirova, kupio je njihovo zemljište i sve zgrade na njemu od čovjeka kojega nikad prije nije vidio, imenom Schultz, a koji je pak pola desetljeća prije okrenuo leđa utovaru klada nakon što je prisustvovao popuštanju lanaca na saonicama dupkom natovarenim balvanima. Dvadeset tona kotrljajućega javora poko-palo je čovjeka na mjestu na kojem je još maločas stajao Schultz. Dok je pomagao razmicati klade da se izvuku ostaci onoga nesretnika, Schultz se prisjetio lijepoga komada zemlje što ga je otkrio sjeverno i zapadno od Mellena. Istoga jutra kad je potpisao papire, zajahao je jednog od svojih ponija i krenuo cestom kojom su se odvozile klade prema novom posjedu te na proplanku, podno brda izabrao mjesto i već do sutona na tlu je stajala upotrebljiva drvenjara. Sutradan je otišao po drugoga ponija i napunio kola zalihama pa se njih troje zaputilo natrag na nepripitomljeno imanje, Schultz pješice, s uzdama u rukama, a za njim poniji u ormi, vukući kola i slušajući cviljenje suhe osovine. Prvih nekoliko mjeseci spavao je zajedno s ponijima u drvenjari i u snu često čuo pucanje lanaca na onom tovaru javora.

Istinski se potrudio da si tamo osigura egzistenciju preradom mlijeka. U pet godina obrađivao je zemlju, raskrčio dvadeset pet jutara jednoga polja, a isušio drugo, drvom od posječenih stabala sagradio poljski zahod, štagalj i kuću, tim redom. Kako ne bi morao odlaziti po vodu, iskopao je bunar u rupi koja je kasnije postala podrum. Pomagao je pri gradnji štagljeva sve od Tannery Towna do Park Fallsa, tako da je mogao računati na pomoć kad njemu zatreba.

Danonoćno je navlačio panjeve. Prve godine je ravnao i prelazio drljačom južnim poljem toliko puta da su već i njegovi poniji djelovali umorni od toga. Uz rubove polja slagao je kamenje u dugim, grbavim hrpama i od panjeva palio krijesove koji su se vidjeli čak u Popcorn Cornersu – najbližem gradu, ako se to uopće može nazvati gradom – pa čak i u Mellenu. Uspio je sagraditi mali silos od kamena i betona, viši od štaglja, ali ga nikada nije stigao zatvoriti. Mješavinom mlijeka, lanena ulja, hrđe i krvi obojao je štagalj i zahod crveno. Na južnom je polju posijao travu za sijeno, a na


18

zapadnom kukuruz, zato što je ono vlažno pa će kukuruz brže rasti. Za posljednjega ljeta na farmi čak je uzeo dva radnika iz grada. Ali kad je jesen bila na pomolu, nešto se zbilo – nitko nije točno znao što – pa je pokupio mršavu ranu žetvu, na dražbi rasprodao stoku i alat i odselio, sve u roku od nekoliko tjedana.

U to je vrijeme John Sawtelle putovao sjeverom nemajući ni namjeru ni želju kupiti farmu. Zapravo je ubacio ribičku opremu u Kissel i kazao Mary, svojoj ženi, da nosi štenca nekom čovjeku kojega je upoznao pri-likom zadnjega putovanja. Što je u nekoj mjeri i bila istina. Ono što nije spomenuo bilo je to da u džepu ima rezervnu pseću ogrlicu.

Toga je proljeća njihova kuja, Violet, koja je bila dobra, ali divlja u srcu, kada se počela tjerati, iskopala rupu pod ogradom i trčala ulicama u potrazi za romansom. To je završilo okotom sedam štenaca u stražnjem vrtu. Sve ih je mogao porazdijeliti, a bojao se da će na kraju i morati, ali stvar je bila u tome da mu se sviđalo imati ih oko sebe. Sviđalo na neki praiskonski, opse-sivan način. Violet je bila prvi pas kojega je ikada imao, a psići prvi štenci s kojima je provodio vrijeme, štektali su i grickali mu vezice na cipelama i gledali ga u oči. Navečer bi zatekao sama sebe kako sluša ploče, sjedi na travi iza kuće i uči štence kojekakvim malim trikovima koje bi oni začas zaboravili dok je razgovarao s Mary. Bili su se tek vjenčali, više-manje. Satima su znali tako sjediti i bilo je to dotad najljepše razdoblje u njegovu životu. Za tih se noći osjećao povezanim s nečim drevnim i značajnim, čemu ne bi umio nadjenuti ime.

A nije mu se ni sviđala pomisao da bi kakav neznanac mogao zanema-rivati Vijinu mladunčad. Bilo bi ih najbolje sve razmjestiti po susjedstvu, tako da ih može držati na oku, gledati kako rastu, pa makar i s udaljenosti. Zacijelo bi se u blizini našlo poprilično dječurlije koja želi psa. Ljudima bi se to vjerojatno činilo čudnim, ali ne bi imali ništa protiv da ih zamoli da tu i tamo obiđe štence.

A onda su on i prijatelj pošli u Chequamegon do kojeg se valjalo dugo voziti, ali je tamo bio sjajan ribolov. Osim toga, Liga za zabranu točenja alkohola još nije doprla do sjevernih šuma, a bilo je malo vjerojatno i da hoće, što je to područje činilo još privlačnijim. Zaustavili su se u The Hollowu, u Mellenu, i naručili pivo, a dok su razgovarali ušao je neki čovjek i za njim pas, veliki pas, sivo-bijel sa smeđim mrljama, mješanac haskija i ovčara ili tako nešto, zvijer širokih prsiju i kraljevskoga držanja, veseloga, samouvjerenog hoda. Činilo se da ga svi u baru poznaju, a on je paradirao uokolo pozdravljajući vlasnike.


19

»Lijepa životinja«, primijetio je John Sawtelle, gledajući kako mu ljudi daju kikirikija i suhoga mesa. Ponudio je njegovu vlasniku pivo jer ga je želio upoznati.

»Zove se Kapetan«, kazao je ovaj domahujući čovjeku za šankom. Držeći pivo u ruci, on kratko zvižduknu i pas dotrča. »Kapi, pozdravi go spodina.«

Kapetan podiže pogled. Dignu šapu na pozdrav. Ono što se prvo dojmilo Edgarova djeda bilo je to da je pas ogroman.

Ono drugo bilo je već manje opipljivo – nešto u njegovim očima, način na koji se pas susreo s njegovim pogledom. Prihvaćajući Kapetanovu šapu, Johnu Sawtelleu sinula je ideja. Vizija. U posljednje je vrijeme proveo toliko vremena sa štencima da je i Kapetana vidio kao štene. A onda je pomislio na Vi – najbolje pseto koje je poznavao do toga trena – a potom na Kapetana i Vi sjedinjene u jednoga psa, jednog aštenca, što je bila luda misao jer je ionako imao već previše pasa. Pustio je Kapetanovu šapu i pas se otklatio dalje, a on se vratio šanku i pokušao otjerati onu misao raspitujući se gdje bi mogli naći štuke. Na jezeru Clam nisu grizle. A bilo je još toliko malih jezera u okolici.

Sutradan ujutro odvezli su se u grad na doručak. Zalogajnica se nala-zila preko puta mellenske gradske vijećnice, velikoga četvrtastog zdanja s nestvarnom kupolom okrenutom ulici. Ispred je stajala bijela, trodijelna fontana za piće, s jednom razinom u visini grudiju, drugom nižom za konje, i trećom gotovo uz tlo čija namjena nije bila sasvim jasna. Upravo su kanili ući u zalogajnicu kad se iza ugla pojavio pas i nemarno prošao mimo njih. Bio je to Kapetan. Kretao se neobično lako za tako masivnoga psa, podižući i spuštajući šape kao da ih pokreću nevidljive žice, a on samo kormilari. Edgarov je djed zastao na vratima i promatrao. Stigavši do vijećnice, Kapetan je skrenuo prema fontani i počeo lokati iz bazena najbližega tlu.

»Hajde«, pozvao ga je prijatelj. »Umirem od gladi.«Iz uličice pored vijećnice naiđe drugi pas, a za njim šest štenaca. Ona

i Kapetan izveli su složenu ophodnju, njuškajući si stražnjice i gurajući noseve u dlaku, dok su štenci cupkali oko njih. Kapetan se sagnu prema njima, gurnu im nos pod trbuh i prevrnu ih, jednog po jednog. A onda potrča ulicom, okrenu se i zalaja. Štenci gegavo potrčaše za njim. Za neko-liko časaka namamio ih je natrag do fontane i vrtio se oko nje, a malci ga ganjali dok se kujica zavalila na tratinu i promatrala ih dahćući.

Iz zalogajnice izađe žena s pregačom, probije se između dvojice muška -raca i zagleda u njih.


20

»To su Kapetan i njegova gospođa«, reče. »Već tjedan dana se sastaju ovdje s djecom. Sve otkad su Violetina djeca dovoljno narasla da ih može povesti sa sobom.«

»Čija djeca?« upita Edgarov djed. »Pa, Violetina.« Žena ga pogleda kao da mu fali koja daska. »Kujičina.

One kujice tamo.«»I ja imam kujicu koja se zove Violet«, reče. »A i ona, tamo kod kuće,

ima štence te dobi.«»Hja, tko će ga znati«, uzvrati žena, nimalo zainteresirana. »Mislim, ne čini li vam se to neobičnom koincidencijom? Da sam naletio

na kujicu koja se zove isto kao moja i ima štence iste dobi?«»Ne znam. Događa se.«»Evo kakva se koincidencija meni događa svakoga jutra«, umiješa se

njegov prijatelj. »Probudim se, gladan sam i moram doručkovati. Čudo jedno.«

»Samo ti idi«, uzvrati John Sawtelle. »Ja baš i nisam tako gladan.« Re -kavši to, zakorači na prašnjavu ulicu i krenu prema vijećnici.

Kad je napokon sjeo za doručak, prišla im je konobarica. »Ako vas tako zanimaju ti štenci, Billy bi vam možda prodao jednoga«, reče. »Nema ih kome dati, posvuda ima pasa.«

»Tko je Billy?«Ona se okrenu i pokaza prema stolicama za šankom. Tamo, na jednom

visokom stolcu sjedio je Kapetanov vlasnik i pio kavu, čitajući Sentinel. Edgarov ga djed pozva da im se pridruži. Kad je sjeo, upita Billyja jesu li štenci uistinu njegovi.

»Neki«, odgovori Billy. »Kapi je sredio staru Violet. Ja se moram pobri-nuti za pola legla. Ali mislim da ću ih zapravo zadržati. Kapi ih obožava, a otkako je prošloga ljeta Skaut pobjegao, imam samo tog jednog psa. Usamljen je.«

Edgarov je djed objasnio kako i on ima leglo i ispričao o Vi, raspričavši se o njenim vrlinama, a onda predložio da zamijene dva štenca. Rekao je Billyju da može birati kojega će psića iz Vijinog legla uzeti, a isto tako i kojega Kapetanovog će njemu dati, premda bi radije mužjaka ako mu je svejedno. A onda je časak promislio i promijenio ponudu – uzet će najpametnijeg psića kojega se Billy spreman odreći, nema veze je l’ mužjak ili ženkica.

»A nisi li se zapravo htio riješiti onolikih pasa?« upita ga prijatelj.


21

»Rekao sam da ću im naći dom. To nije isto.«»Nisam siguran hoće li i Mary to vidjeti na takav način. Samo na -

ga đam.«Billy je pijuckao kavu i odgovorio kako je, doduše, zainteresiran, ali

nije siguran želi li proputovati takoreći cijeli Wisconsin samo zbog jed-noga štenca. Stol je bio blizu velikoga prednjeg prozora i John Sawtelle je vidio Kapetana i njegove mlade kako se valjaju po travi. Neko ih je vrijeme promatrao, a onda obećao Billyju da će izabrati najboljega štenca u Vijinom leglu i donijeti mu ga – mužjaka ili ženku – neka bira. Ako mu se ne svidi, nema zamjene, pošten posao.

Eto tako se John Sawtelle toga rujna našao na cesti za Mellen, sa psićem u kutiji i ribičkim štapom na stražnjem sjedalu, zviždučući »Shine On, Harvest Moon«. Već je odlučio novom psiću dati ime Gus, bude li mu pristajalo.

Vijino mladunče smjesta se dopalo i Billyju i Kapetanu. Dvojica muš-karaca pošla su u Billyjevo stražnje dvorište raspraviti vrline svakoga štenca u Kapetanovom leglu, a nakon nekoga vremena jedan se doklatio do njih i time je stvar riješena. John Sawtelle stavio mu je ogrlicu i popodne su proveli uz jezero pecajući. Gus je jeo komade bucnja pečene na vatri pored koje su i zaspali, dok je psićeva ogrlica bila užetom vezana za njegov pojas.

Sutradan, prije nego što će poći kući, Edgarov je djed pomislio kako bi se mogao malo provozati okolicom. Kraj je bio zanimljiv spoj različitosti: dijelovi na kojima su stabla posječena za građevno drvo bili su užasno ružni, ali su zato oni lijepi dijelovi bili čarobni. Kao na primjer vodopad. I plodna zemlja prema zapadu. A osobito brdovite šume sjeverno od grada. Osim toga, nije bilo većega užitka nego voziti Kissel tim starim, seoskim cestama.

Jutro je već bilo poodmaklo, a on je vozio neasfaltiranom cestom izlo-kanom kišama. Nad njim su se ispreplitale grane. Zbog guste šikare slijeva i zdesna, pogled nije dopirao dalje od dvadesetak metara u šumu. Kada je cesta napokon izbila na čistinu, pred njim je pukao pogled na lanac Penokee, što se otvarao prema zapadu, i na potez neprekinute smaragdne šume prema sjeveru – po svemu sudeći sve do granitnoga ruba jezera Superior. U dnu brda stajala je mala bijela farmerska kuća s golemim crvenim štagljem. Ispred štaglja skutrila se mljekara. Iza njih uzdizao se nenatkriveni kameni silos. Pored ceste nezgrapnim slovima ispisan natpis: »Prodaje se«.

Skrenuo je na izrovan prilaz kući. Parkirao, izašao i virnuo kroz pro-zore dnevne sobe. Nije bilo nikoga. Kuća je djelovala nedovršeno iznutra. Uputio se poljima noseći Gusa u rukama, a kad se vratio, naslonio se na Kissela i gledao jesenje oblake kako putuju.


priča o edgaru sawtelleu - david wroblewski

Documents