PredavanjeDušan Bjelić (Serbia, USA)Freudov auto-orijentalizam i ”nacistički simptom” psihonalize (2010)23.10.2010. od 11:15 do 12:00Freudov auto-orijentalizam i ”nacistički simptom” psihonalize

Samo je analitička diskurzivnost u poziciji da naci-simptom zadrži pod kontrolom, jer čak i povijesno gledano, taj simptom kojeg još uvijek pokušavamo skršiti bio je i sam značajno zasićen psihoanalizom. — Laurence A. Rickels, Naci-psihoanaliza, svezak prvi

Za vrijeme 1990-ih, Dr. Jovan Rašković, srpski psihijatar i psihoanalitičar iz Hrvatske koji je postao političar, i njegov protégé Dr. Radovan Karadžić, pozivali su se na freudovsku teoriju kako bi objasnili etnički raspad u bivšoj Jugoslaviji.01 U isto vrijeme, Julia Kristeva02 i Slavoj Žižek,03 filozofi balkanskog porijekla i Lacanovi pariški učenici i apostoli, koriste lacanovski psihoanalitički diskurs kako bi patologizirali Balkan i kako bi se deidentificirali sa svojim vlastitim geopolitičkim porijeklom. Njihov je jezik funkcionirao kao posebna vrsta racionalne reprezentacije Drugog kroz auto-orijentalizaciju. Za Freuda i njegove sljedbenike, edipovska je shema postala civilizacijski standard modernosti, a univerzalna je primjena ove teorije, s obzirom na njen razvoj i artikulaciju unutar konteksta kognitivne mape podijeljene Europe, bila inherentno problematična. Zamijećena odsutnost ili izopačenost Edipovog kompleksa u određenoj grupi ili društvu postajala bi znakom barbarstva, despotstva i poganstva.04 Metastazirajući iz svojih konceptualnih izvora u individualnoj psihoanalizi, edipalizacija je zadobila i sporednu, pogubnu ulogu u određivanju imperijalnih hijerarhija i opravdavanju kulturalne diskvalifikacije drugog s ciljem afirmacije univerzalnosti. Tako se psihoanalitički jezik postepeno otvorio prema orijentalizmu i orijentalističkim teritorijalnim pretenzijama. U svojoj utjecajnoj studiji Orijentalizam (1978.), Edward W. Said naglašava da se orijentalizam može pojaviti unutar različitih formi − znanstvenih, religioznih, umjetničkih, i drugih − ali sve one izvorište imaju u zapadnjačkom pogledu (gaze). Psihoanaliza je jedan od primjera. U Freudu i ne-europskome (2003.),05 Said pokazuje da se Freud, istočnoeuropski Židov, i sam povinuo stereotipima koji bi se, iz današnje perspektive, itekako mogli nazvati “orijentalističkima”. Njegov otac Jacob, istočnoeuropski Židov porijeklom iz Galicije, bio je Freudovo orijentalno Drugo. Freud nije cijenio oca, smatrajući ga osobom koja se lako izvrgava poniženju, samim time predstavljajući utjelovljenje feminiziranog Ostjude, kastriranog muškarca. U analizi preciznijoj od Saidove, Sander L. Gilman06 i Daniel Boyarin07 tvrde da je Freud na antisemitizam odgovorio internalizacijom svog židovskog identiteta kao patološkog Istoka, da bi potom, kao asimilirani Židov, odbacio svoje porijeklo auto-arizacijom: “Freudovo najranije spominjanje Židova u potpunosti se uklapa u model zapadnjačkog, kultiviranog Židova koji se vidi drugačijim i boljim od istočnog Židova (Ostjude).”08

Zbog svoje geopolitičke izmještenosti istočnoeuropskog Židova asimiliranog u antisemitsku arijevsku kulturu, Freud je imao podvojen odnos prema moći. Dok je nominalno zagovarao znanstvenu neutralnost psihoanalize, koristio je političku metaforu kako bi objasnio psihički poredak. Jose Brunner upozorava da Freud koristi “rječnik imperijalnih dvorskih procedura i nedvojbeno političkih praksi − kao što su reprezentacija, cenzura i izbori”.09 Razmatrajući Tumačenje snova (1901.)10, Carl E. Schorske koncepciju snova kao ispunjenja želje razotkriva kao subordinaciju politike nesvjesnom, “u kojoj poli¬tika može biti svedena na epifenomenalnu manifestaciju psihičkih sila”.11 Schorske također tvrdi da je Freud izmislio jezik o politici utemeljenoj na fantaziji. U Totemu i tabuu (1913.)12, Freud tvrdi da su takve fantazije dio šire strukture kolektivnog nesvjesnog. Kao što se histeričarka prisjeća prvotne seksualne fantazije, tako i politička organizacija suvremenog društva ponavlja patricidalnu fantaziju. Vlada predstavlja

nesvjesni ekvivalent oca; opozicija predstavlja nesvjesni ekvivalent pobunjenih sinova. Revolucija, stoga, detronizirajući vladara, označava regresiju u arhaični sadržaj i vladavinu nesvjesnog nad razumom. “Freud”, Schorske zaključuje, “tako fantaziju slavi kao pobjedu nad politikom, onom stranom ljudskog djelovanja od koje je najviše očekivao u mladosti i zbog koje je najviše patio u zreloj dobi.”13

Freudove geopolitičke podvojenosti i njegova trauma Istoka utjecala je na njegovu profesionalnu auto-arizaciju i uobličenje psihoanalize kao auto-kolonizirajućeg jezika o ocu, Vatersatz. Na Freudova je “otkrića” duboko utjecala arijevska politika spram Istoka.14 Freudov submisivan odnos prema moći, kako ističe William J. McGrath, gurnuo ga je “prema otkriću od velikog značaja za kulturu dvadesetog stoljeća”.15 Isprepletenost politike i psihoanalize kroz “seks” u neposrednoj je vezi s evolucijom Freudove seksualne teorije koja je išla pod ruku s patrijarhalnim autoritetom psihijatrije. Freudova prvotna seksualna teorija, “teorija zavođenja”, zacrtana u njegovom eseju “Etiologija histerije” (1896.), postavila je hipotezu da je seksualno zlostavljanje u djetinjstvu traumatski uzrok histerije i opsesivne neuroze. To je bilo u suprotnosti s prevladavajućom teorijom nasljedne degenerativnosti kao uzroka histerije i dovela je Freuda u opoziciju spram medicinske elite koja je jednako toliko bila zaokupljena liječenjem pacijenata koliko i obranom patrijarhalnog sustava moći. U skladu s time, Freudovi su kolege njegovu teoriju zavođenja okarakterizirali kao “fantazije i izmišljene priče” i “bapsku psihijatriju”.16 Suočen s teškim porazom i potpunom izolacijom, Freud se osjećao “univerzalno odbačenim” i čak se pita pati li od “moralne ludosti ili paranoia scientifica”.17 U rujnu 1897., samo godinu dana nakon što je promovirao “teoriju zavođenja”, Freud je u pismu svom najbližem prijatelju Wilhelmu Fliessu opisao razloge zašto ju je napustio. Prvo, teorija zavođenja, utemeljena na induktivnoj metodi i kliničkim podacima, nije u stanju osigurati teorijsku zaokruženost i razinu generalizacije nužnu da bi se objasnio svaki (pojedinačni) slučaj histerije. Drugo, ne postoje čvrste osnove za vjerovanje u priču pacijenta. Treće, budući da sve optužbe protiv roditelja dolaze iz nesvjesnog, ne postoji siguran način da se razluče činjenice od fantazije: “preostalo bi rješenje da se seksualna fantazija konstantno bavi temom roditelja”.18 Četvrto, ne bi se trebalo oslanjati na “činjenice” koje dolaze iz nesvjesnog jer čak ni “u najdubljoj psihozi nesvjesno sjećanje ne izbija van, pa se tajne iskustva iz djetinjstva ne razotkrivaju ni u najgorem deliriju”.19 I, konačno, Freud je izokrenuo svoje odbacivanje teorije nasljeđivanja, usvajajući njegovu modificiranu verziju: “Čini se da je i dalje moguće tvrditi da samo kasnija iskustva daju poticaj fantaziji, koja se [onda] vraća u djetinjstvo, a time i faktor nasljedne dispozicije ponovno zadobiva sferu utjecaja, koju mi je bio zadatak dovesti u pitanje − s ciljem rasvjetljavanja neuroze.”20

Sada je počeo tvrditi da uzrok histerije nije očevo zlostavljanje, već da su optužbe pacijentica proizvod seksualnih fantazija o ocu. Neki povjesničari koji se bave Freudom u ovom teorijskom pomaku vide fundamentalnu promjenu u Freudovu odnosu prema moći − od zagovaranja pozicije žrtve ka priklanjanju poziciji nasilnika. McGrath smatra da je “politički pritisak poslužio kao katalizator Freudovog rješenja ključnih intelektualnih i osobnih problema koje je njegovo zagovaranje teorije zavođenja izazvalo.” Kada je Freud, u kasno ljeto 1897., u potpunosti napustio teoriju zavođenja, “to je otklonilo prepreke njegovom daljnjem psihološkom i intelektualnom razvoju”.21 Ipak, prema Jeffreyu Massonu: “Freud se odrekao svoje teorije, ne iz teorijskih ili kliničkih razloga, već zbog osobnog podbačaja, zbog nedostatka hrabrosti. Ne mislim da je Freud ikada donio svjesnu odluku da ignorira svoja ranija iskustva niti da je ikad prepoznao to što je učinio kao nedostatak hrabrosti. Ne sumnjam da je vjerovao da je učinio pravu (i nimalo laku) stvar kada je svoju pažnju usmjerio s vanjske traume na unutarnju fantaziju kao uzročni čimbenik mentalne bolesti. Međutim, ne znači da to predstavlja istinu.”22 Drugim riječima, Masson zaključuje, Freud je izmijenio svoju teoriju ne zato jer je aktivno tražio istinu, već zato jer je popustio političkim pritiscima. Trebali bismo imati na umu, kao što Masson kaže, da Freud nije napustio činjenice o zlostavljanju u djetinjstvu,23 često koristeći svoj vlastiti

slučaj kao primjer seksualnog zlostavljanja, već samo svoj rječnik u odnosu na moć. Umjesto na stranu žrtve, Freud je stao na stranu nasilnika, i tako je, prema McGrathu, proširio svoje teorijske horizonte. Taj epistemološki pomak odražava Freudovo poistovjećivanje s dominantnim političkim autoritetom arijevske medicine kao preduvjetom objektivne istine. Period izolacije nakon objave teorije zavođenja završio je s Freudovim povratkom s Balkana 1898., kada Freud sebe pobjednički percipira kao “osvajača” a psihoanalizu kao “pohod”. Njegove posjete Balkanu koincidiraju s formativnim razdobljem analize snova koju je Freud vidio kao “najbolje − i vjerojatno jedino trajno − otkriće do kojeg sam ikada došao”,24 prvi znanstveni tretman interpretacije snova. Freud je dva puta putovao na Balkan: u Sloveniju u travnju i u Hercegovinu u rujnu.25 Freudova posjeta Trebinju gdje je proučavao seksualni život bosanskih Turaka, bila je u mnogo čemu prijelomna točka u razvoju njegovog profesionalnog identiteta. Ono što je tamo vidio postalo je značajno za intelektualni uspjeh psihoanalize. Freudov posjet Trebinju motivirala je želja da prouči seksualni život lokalnih “bosanskih Turaka” koji, rečeno mu je, “vole seks više od života”. Kršćanski ustanak protiv Otomanskog carstva u Hercegovini 1876.-1878. prisilio je Turke da se povuku iz Bosne i Hercegovine a Berlinski je kongres autoritet nad Bosnom i Hercegovinom delegirao Dvojnoj monarhiji. Mržnja Južnih Slavena prema Turcima i priča o kršćansko-muslimanskom krvoproliću još uvijek je bila u zraku kada je Freud došao u Trebinje. Iako zemljopisno marginalna, Hercegovina je označila početak onoga što će, za europska carstva koja su se natjecala za utjecaj u regiji, postati “Istočnim pitanjem”, dok je za Balkance i Turke označila početak pokreta za nacionalno oslobođenje i gradnju nacionalnih država. Tako je postala i vjesnikom budućih balkanskih ratova. Moguće je da je Freudovo zanimanje za proučavanje “bosanskih Turaka” iz prve ruke (i njegova želja da orijentalizira svoj imaginarij) bilo pobuđeno svjedočenjima o bosanskim Turcima koja mu je prenio daleki rođak Alois Pick, liječnik smješten u austrijskom garnizonu u Hercegovini. On ga je i obavijestio da lokalni ljudi vole “seks više od života”. Freud nikada nije izvijestio o svom posjetu Trebinju i o onome što je tamo vidio, i nije jasno je li Freudov put uopće uključivao − i kako je točno planirao promatrati − seksualnost Turaka. Nakon hercegovačkog ustanka, to je područje bilo gotovo očišćeno od Turaka. Ono što je ostalo bili su tragovi među lokalnim stanovništvom u obliku religije (Islam) i arhitekture. Jedan takav ostatak Otomanskog carstva bio je stari harem smješten u predgrađu Trebinja kojega je Freud − inzistira povjesničar Peter Swales − sigurno posjetio. S obzirom na Freudovu namjeru da promatra seksualni život “bosanskih Turaka”, njegov erotski imaginarij nije mogao izbjeći auto-orijentalizaciju kada je ulazio u prazan harem. Razmišljajući o bivšim vlasnicima kao o “poznavateljima ženske ljepote, i ovisnima o različitim vrstama erotskog iskustva”,26 što je slika koja je prilično konzistentna s “Turcima” kao “predmetom velike zavisti jer su bili nasljednici egzotične islamske tradicije koja nije nalazila ništa ponižavajuće ili sramotno u poligamiji, pa čak ni u seksualnom ropstvu”,27 Freud je krenuo na put prema Hercegovini i Trebinju kako bi bio okružen eliksirom turske seksualnosti. Omamljujući spoj sugestivnog okružja s njegovim vlastitim nedavnim iskustvima doveo je do toga da je srušio granice svog vlastitog libida − da se osjetio, barem na kratko, kao Turčin. Drugim riječima, on se erotizirao u auto-orijentalizaciji i otvorio je svoj jezik u smjeru nezaboravnih otkrića svojih vlastitih seksualnih fantazija. Po povratku s Balkana, kombinirajući unutrašnje i vanjske svjetove, Freud je uspio završiti vlastitu auto-analizu i uključiti iskustvo Balkana u svoju knjigu o snovima.28 U pismu Fliessu, sam Freud objašnjava utjecaj Balkana na taj odnos moći i psihoanalize: “Jer ja zapravo nisam čovjek nauke, ni promatrač, ni eksperimentator, ni mislilac. Ja sam po temperamentu samo conquistador, avanturist, ako želite prevesti taj termin − sa svom znatiželjom, hrabrošću i tvrdoglavošću karakterističnom za takvog čovjeka.”29 Freudov biograf i njegov osobni liječnik Max Schure, tvrdi da inspiracija za to što Freud o sebi govori kao o osvajaču dolazi od slovenskog vodiča po spiljama kojega su Freud i njegov

brat upoznali 1898. “On je bio istraživač spilja”, Freud piše Fliessu, “(…) kad je rekao da je već bio u trideset i šest ‘rupa’ na slovenskom Krasu, shvatio sam da je neurotičar i da njegovi osvajački pohodi predstavljaju erotski ekvivalent.”30 Europski kolonijalni model (“osvajački pohodi”) preuzet iz slovenske spilje, poslužio je Freudu kao ključ za psihološku transformaciju koja diktira autoritarnu strukturu psihoanalitičkog jezika i organizacije. Jezik vojničkog osvajanja postepeno je vodio prema autokratskoj arijizaciji psihoanalize. Opravdanje za tu transformaciju bilo je medicinsko koliko i političko. U Nacrtu psihoanalize (1940.) Freud, kako ističe Brunner, ovako opisuje psihoanalitičku intervenciju: “Poslužimo se povijesnom analogijom: osvajači vladaju osvojenom zemljom, ne u skladu s pravnim sistemom koji su tamo zatekli, već u skladu s vlastitim.”31

Internalizirajući kolonijalni model, Freud je psihoanalizu zamislio kao bojno polje između kulture i instinktivnih impulsa koji dolaze u pomoć egu: “Ego je oslabljen unutrašnjim konfliktom i mi (terapeuti) mu moramo priskočiti u pomoć.”32 Militarizacija psihoanalitičkog jezika odražava bit osvajanja, ali osvajanje, kao što je pokazala povijest kolonijalizma, prethodi trgovini. Freud je, prema Thomasu Szaszu, zaslužan ne samo za utemeljenje psihoanalize, već i za njen “marketing” kojim je postala intelektualni brand. Dokaz korporativnog mentaliteta Szasz vidi u Freudovoj odluci da postavi Junga na poziciju moći na nürnberškom psihoanalitičkom kongresu u ožujku 1910. Na privatnoj sesiji, Freud se obraća grupi buntovnih bečkih psihoanalitičara. Svi su bili Židovi i svi su bili nezadovoljni apsolutnom moći koju je dao Jungu u tom društvu. Freudov odgovor: “Većina vas ste Židovi, i stoga nesposobni pridobiti ljude za novo učenje.”,33 jasno je pokazao da je Jung raspolagao besprijekornim profesionalnim i rasnim kvalifikacijama, uz zdravo tijelo, potrebnim kako bi se osiguralo široko prihvaćanje proizvoda koji je nosio nepopularne oznake židovstva i “seksa”. “Taj PR-ovski manevar poslužio je kako bi se zamaskiralo i židovstvo i društveno subverzivne kvalitete organizacije.”34 Međutim, Jungova reakcija na Freudovu inicijativu da arijizira psihoanalizu bila je podvojena; on je prihvatio poziciju ali nije napustio svoju antisemitsku predrasudu prema Freudu. Jung je vjerovao da je Freudova usredotočenost na seks bila poveza¬na s njegovom nemogućnošću da pobijedi svoje incestuozno naslijeđe, “što je dovelo do toga da je postao slijep za ključnu ulogu svakodnevnih životnih događaja”, zbog čega je Jung tvrdio “da je sam Freud bio ‘neurotičan’.35 Ironično, upravo se psihoanalitički izum Istoka vratio kao bumerang i prekinuo njihovo jedinstvo. Jungovo je otpadništvo uzrokovalo da Freud krene drugim smjerom. On je shvatio da je njegova seksualna dogma tražila institucionalnu zaštitu od Junga i njegovih arijevskih sljedbenika tako što je okupio tajni odbor oko sebe. Phyllis Grosskurth u knjizi Tajni prsten: Freudov unutrašnji krug i politika psihoanalize (1991.) dokumentira uspostavu i pad tajnog Odbora koji se formirao oko Freuda u svibnju 1913., kako bi se zaštitila i kontrolirala njegova seksualna dogma. Petorica članova tajnog Odbora bili su Jones, Ferenczi, Abraham, Rank i Sachs. “Povezivala ih je njihova tajnovitost naspram svijeta, njihova vjera u Freudovu teoriju i njihova osobna odanost vođi. Freud je rekao Ferencziju da je sretan sa svojom ‘usvojenom djecom’ [angenommene Kinder].”36 Jones je izvorno predložio Freudu tajni odbor kao “pretorijansku gardu” s ciljem nadgledanja Junga.37 Freud je entuzijastično prihvatio drugu opciju: “Ono što je odmah zaintrigiralo moju maštu je tvoja ideja tajnog vijeća sastavljenog od najboljih i najpovjerljivijih među vama, čija bi zadaća bila da brine za budući razvoj i brani našu stvar od osobnosti i nesreća kada mene više ne bude. Kažeš da je Ferenczi izrazio tu ideju, ali moguće je da je ona moja vlastita, uobličena u nekim boljim vremenima, kada sam se nadao da će Jung okupiti takav krug oko sebe sastavljen od službenih vođa lokalnih udruženja. Na žalost, sada moram reći da je takva grupa morala biti formirana nezavisno od Junga i od izabranih predsjednika. Usuđujem se reći da bi moj život i moju smrt učinilo lakšima kada bih znao da postoji takvo udruženje koje bi se brinulo za moj rad. Znam da u toj ideji postoji jedan dječački, možda romantičan element ali možda bi ga se moglo usvojiti kako bismo se uhvatili u koštac s realnim nužnostima. Ja ću pustiti svojoj mašti na volju, a tebi ću prepustiti ulogu Cenzora.”38

Nakon raskida s Jungom, ideja stvaranja tajnog savjeta kako bi se sačuvala svetost Freudove seksualne dogme, postala je preferiranom opcijom. Freud otkriva da mu je ta ideja zapravo već bila na pameti s Jungom kao izabranim predsjednikom, ali da projekt nikada nije bio realiziran. On je sam autorizirao formiranje odbora sačinjenog od neizabranih članova, koji bi bio držan u tajnosti od svih drugih članova IPA-e. Njegov je autoritet bio jači od demokratskih procedura odgovornosti i transparentnosti, pa je Odbor tako funkcionirao u skladu s principima cenzure, odanosti i isključivanja. Njegova je funkcija bila da kontrolira psihoanalitički jezik i utječe na način na koji ljudi razumiju i koriste psihoanalizu. Prema Freudu, psihoanaliza se borila s vlastitom degradacijom i čistoća dogme morala je biti obranjena svim sredstvima. U dogovoru s Odborom, Freud je napisao dva važna eseja, “O narcizmu” (1914.) i “O po¬vijesti psihoanalitičkog pokreta” (1914.), u kojem ocrtava vlastitu poziciju i napada devijacije poput onih kod Junga i Adlera. Članovi odbora smatrali su potonji esej “bombom koja je eksplodirala u Jungovom taboru.”39

Odbor je postao nevidljiva infrastruktura moći IPA-e, ironično replicirajući u samom psihoanalitičkom pokretu prvotnu borbu za moć između oca i sinova, opisanu u Totemu i tabuu. Odbor je regulirao proizvodnju i širenje znanja o takvim temeljnim konceptima kao što su “nesvjesno”, “edipalna subjektivnost” i “edipalna emancipacija”. Odbor nije mogao spriječiti daljnji pad ali je postao, u povijesnoj analizi Grosskurthove, “politička metafora za sam psihoanalitički pokret”: “Podtekst povijesti psihoanalize priča je o tome kako je Freud manipulirao i utjecao na svoje sljedbenike i nasljednike. (…) Inzistirajući na tome da Odbor mora biti apsolutno tajan, Freud je ovjekovječio princip povjerljivosti. Različita psihoanalitička društva koja su izrasla iz Odbora bila su poput komunističkih ćelija, u kojima su članovi glasali za vječnu poslušnost svom vođi. Psihoanaliza se institucionalizira osnivanjem časopisa i obučavanjem novih kandidata; ukratko, iznimno učinkovit politički entitet.”40

Nesposobnost da se arijizira psihoanaliza izdizanjem Junga na poziciju moći u IPA-i nije spriječila Freuda da umetne autokratski i isključujući ideal arijevsta u principe Odbora kao i u društvenu teoriju koju je razvijao. Prema Mikkelu Borch-Jacobsenu, Freudova “Grupna psihologija i analiza ega” (1920.) označava prijelaz iz političke neutralnosti u psihoanalitičku politiku, odnosno politiku Oca. Psihoanaliza i Freudov autoritet morali su se obraniti za dobrobit zdravog čovječanstva, a naciju se moralo mobilizirati oko istih principa: “Temeljna je teza − politička teza − tog eseja dobro poznata: ono što osigurava koheziju mase (grupe, tj. društva) je ljubav svih njenih članova prema Führeru − drugim riječima, prema ‘drugom’ koji zauzima mjesto njihovog (očinskog) ideala ega; prema tome, društvenost je nužno strukturirana u skladu s političkim modelom (ne postoji društvo bez vođe) ili, preciznije, u skladu s političko-obiteljskim modelom (vođa je Vatersatz, supstitut za oca).”41

Postavljajući očinsku figuru u središte politike kao filogenetsku fantaziju, Freud je također politizirao svoju vlastitu ulogu oca psihoanalize. Borch-Jacobsen uviđavno zaključuje da Freudova politička teza učinkovito blokira suprotstavljene tendencije kod svojih čitatelja, svodeći ih na normativne sheme pobune protiv, ili pak odanosti Ocu. Freud odbacuje hobbesovsku ideju da je društvo naprosto ugovorni poredak, vjerujući da nesvjesna veza prethodi (i nadrasta) ugovorne odnose. Bez nesvjesnog sadržaja, ugovorni poredak postoji tek kao prazna ljuska, izložena nesvjesnoj želji kao površina zemlje vulkanskim erupcijama. Ključ ravnoteže između nesvjesnog sadržaja i racionalnog poretka drži autoritet oca, Führera. Kao objekt libidinalnih projekcija grupe, on mora biti poštovan i zauzvrat dozvoliti sinovima da pronađu očinski autoritet sami u sebi, kako bi rasli kao zdravi i slobodni subjekti unutar autoritativnih struktura društva. Prema tome, gdje god je očinski autoritet reproduciran, na primjer u obitelji, sportskim timovima, u vojsci i u crkvi, središte društvenog života je ljubavni odnos između potčinjenih sinova i oca, koji dozvoljava tim osjećajima da se razvijaju i u drugim smjerovima “Uistinu, ljubav koja uspostavlja grupu prvo će biti usmjerena prema vođi a ne prema

drugim članovima grupe. (…) Ljubav je ovdje nužno politička ekonomija. I obrnuto: upravo iz ljubavi potčinjenog, vođa (privremeni ili duhovni, stvarni ili idealni) crpi svoju moć. On potiče podvrgavanje tako što iznuđuje ljubav − osobito time što razbija ‘iluziju’ da voli sve članove grupe podjednako.”42

Kao što je Borch-Jacobsen istaknuo, Freuda zanimaju isključivo politički odnosi: “odnos između vođe i podanika (Krista i crkve; vrhovnog zapovjednika i vojske)”. Kao društveni organicist, Freud je smjestio političku moć u embrionske početke svakog društva: “politički odnos je onaj koji konstituira grupni embrij, primitivnu vezu.”43

Psihoanalitički oporavak njemačke vojske Poučno je preispitati vezu između psihoanalize i njemačke vojske u odnosu na Freudovu fantaziju o arijiziranoj psihoanalizi, njegovu libidinalnu politiku zajedničkog života, i konstrukciju psihopatologije Istoka. Uz pomoć Freudovog metapsihološkog konceptualnog aparata i grupne psihologije, oslobođen je put za konstrukciju psihe nacističkog vojnika kroz vertikalnu vezu s Führerom i za očuvanje borbenog duha kroz psihopatologiju Istoka. Njemačka je vojska, vođena pruskim mehaničkim principima ratovanja, pretrpila užasne gubitke za vrijeme Prvog svjetskog rata, djelomično zahvaljujući i nedostatku motivacije među vojnicima, koji su bili lišeni svake grupne intimnosti tijekom dugih razdoblja boravka u užasnim uvjetima rovova. Posljedica je toga bila da je velik broj vojnika razvio ratne neuroze koje su se generički nazivale “topničkom traumom”. Vojnike kod kojih su se očitovali ti simptomi vojni su psihijatri rutinski smatrali onima koji su podbacili, te su ih podvrgavali električnim šokovima i ostalim oblicima fizičke sile kako bi ih kaznili. Svjestan tih procedura, Freud je iznio sljedeću kritiku, pripremivši put za utemeljenje njemačke vojne psihologije: “Vrhovni je zapovjednik otac koji voli sve vojnike podjednako, i zato su vojnici međusobno prijatelji. (...) Čini se da zanemarivanje tog libidinalnog faktora kod vojske, čak i kada to nije jedini operativni faktor, ne predstavlja tek puki teorijski propust nego i praktičnu opasnost. Pruski militarizam, koji je bio jednako nepsihološki ustrojen kao i njemačka znanost, možda je upravo zbog tog zanemarivanja pretrpio posljedice u [prvom] Svjetskom ratu. Znamo da su ratne neuroze, koje su poharale njemačku vojsku, bile prepoznate kao protest pojedinca protiv uloge koja mu je u vojsci bila namijenjena. (…) Da je važnost libidinalnih težnji u takvoj konstelaciji uzeta u obzir, fantastičnim obećanjima sadržanima u 14 točki američkog predsjednika možda se ne bi tako lako povjerovalo.”44 Ukratko, Freud je ratni poraz pripisao vojnom nepoznavanju njegove grupne psihologije i uloge oca u psihičkoj organizaciji vojske. On tvrdi da nesvjesni otpor vojnika prema opasnostima rata i, s druge strane, njegova odanost vojsci, rascjepljuju ego, zbog čega dolazi do bijega u ludilo. Baveći se, putem psihoterapije ili pak hipnoze, nesvjesnim odnosom vojnika prema potisnutoj figuri oca, psihoanalitičari su otvorili nesvjesnu vezu s ocem kao libidinalnim idealom i s procesom prijenosa na vojni autoritet i domovinu. Fiksirajući vojnikovu nesvjesnu vezu s očinskim idealom, stvorili su neku vrstu nesvjesnog “introjekta”, Bestanda, koji blokira prirodan strah od umiranja i odašilje mlade ljude u smrt. Pojava Hitlera u Raumu njemačke kolektivne psihologije nije bila u raskoraku s Freudovom grupnom psihologijom. Za razliku od Junga, Hitler kao idealizirani Otac nije privlačio Freuda toliko kao Mussolini, kojega je smatrao “kulturnim herojem”.45 Ipak, idealizirana figura Oca kao onoga koji liječi naciju predstavljala je vezu Hitlera s arijevskom psihoanalizom. Nacistički psihijatar Walther Poppelreuter, u svojoj knjizi Hitler, politički psiholog (1934.) tvrdi da se Hitler od¬nosio prema masama kao psiholog, potičući identifikaciju s njim kao “ego-idealom”, te uzajamnu identifikaciju kroz identifikaciju s Hitlerom.46 Hans von Hattingberg slavio je nacifikaciju berlinškog psihoanalitičkog instituta u Volksgemeinschaft citirajući Freuda u svom članku “Novi

smjerovi, nova povezi¬vanja”: “Prema tome, kao liječnici možemo objektivno reći da ne možemo bez rada tog čovjeka (Freuda), rada kojega politički osvještena mladež (s njihovog stajališta, sasvim ispravno) spaljuje.”47

U tom pogledu, Rickels primjećuje, naci-ideologija pronašla je produktivnu vezu s Freudovom grupnom psihologijom: “Naci-ispreplitanje perverzija i psihoza s grupnim pothvatom totalnog rata nezamislivo je bez psihoanalitičke intervencije u “topničku traumu” (što se, unutar Freudove misli, velikom brzinom razvilo u grupnu psihologiju a unutar vojno-psihološkog kompleksa u novu umjetnost psihološkog ratovanja).”48

Nadalje, “Freudova ‘Grupna psihologija i analiza ega’ pojavila se u vrijeme kada se psihološko ratovanje (koje pripada masovnoj psihologiji) već počelo razvijati (knjiga je bila pun pogodak kod vojnih psihologa diljem svijeta).”49

Čim je Hitler 1933. postao kancelar Reicha, prva Berlinska besplatna psihoanalitička klinika, koju je osnovao Max Eitington (član Freudovog tajnog odbora) 1923., pala je u ruke pronacističkim njemačkim psihoanalitičarima i psihoterapeutima koje je vodio Matthias Göring, rođak Hermana Göringa. On je promijenio ime klinici u “Institut Göring”, jasno ukazujući na nacifikaciju njemačke psihoanalize. Cilj novoimenovanog instituta bio je koristiti psihoterapiju umjesto psihijatrije kako bi se društvo očistilo od Židova, homoseksualaca i komunista. Ako pacijent ne reagira na terapiju, prijeti mu smrt. “Do 1938. godine, poliklinika, sada virtualna psihijatrijska giljotina, bila je puna nacističkog novca a Hitler ju je osobno prigrlio.”50 Židovski su psihoanalitičari bili eliminirani a Freudova seksualna teorija bila je zabranjena u korist njego¬ve grupne psihologije i izgrađivanja snažnog karaktera kroz identifikaciju s Führerom. Freudova grupna psihologija Aufhebunga također je igrala ulogu u nacističkoj ideologiji njemačke medicine. Kao što je jedan nacistički liječnik sažeto rekao medicinskim rječnikom Aufhebunga: “Naravno da sam liječnik i da želim sačuvati život. Upravo iz poštovanja prema ljudskom životu, odstranio bih gangrenozno slijepo crijevo iz bolesnog tijela. Židov je gangrenozno slijepo crijevo na tijelu čovječanstva.”51

To nas podsjeća na projekt Otta Weiningera koji se bavio prevladavanjem židovskog duha, “zazornog ženskog elementa koji čuči u svima nama”, i Freudov Verjudung kao ekvivalent Entmannungu52 u odnosu na njegovog vlastitog Schrebera, (“Završio sam sa svojim Schreberom”) misleći na svoje prošle homoerotske osjećaje prema Fliessu. Kao i Weininger, Freud je feminiziranost kod muškaraca smatrao mentalnom bolešću. Freud nikada nije liječio Dr. Schrebera, ali njegova analiza koja koristi orijentalni označitelj za lociranje patološkog uzroka, postala je korisnim jezikom za arijevski rasni lijek. Arijizacija psihoanalize postala je logičnom posljedicom Freudove auto-orijentalizacije, a svoju je ekstremnu realizaciju pronašla u naci-psihoanalizi. Možda to objašnjava Freudovo suučesništvo (šutnjom), na čišćenje njemačke psihoanalize od Židova. Jones je artikulirao Freudovu poziciju po tom pitanju. Kao predsjednik IPA-e, Jones je pisao Anni Freud, 13. lipnja 1933.: “Radije bih da psihoanalizu prakticiraju ne-Židovi u Njemačkoj nego nitko.”53

U Mein Kampfu, Hitler piše kao iscjelitelj njemačkog naroda i Europe: “(...) tko god želi izliječiti ovo doba, koje je iznutra bolesno i pokvareno, mora prvo skupiti hrabrosti da očisti uzroke te bolesti.”54 Odnos između Trećeg Reicha i Istočne Europe postao je psihijatrijski: Istok je morao biti osvojen kako bi Nijemci i Europljani bili mentalno zdravi. Gustav Richard Heyer, nacistički psihoanalitičar iz Göringovog instituta, dobro je sažeo ovaj zaključak u svom eseju pod nazivom “Prema psihologiji Istoka” (1942.) kojega je napisao u vrijeme bitke za Staljingrad i ogromnog psihoanalitičkog utjecaja iza prve linije fronta: “Glupan, Slaven i u svojoj biti rob, uvijek će biti u opasnosti; ‘Gospodar’, europski Vođa i službenik, orijentalni vladar i tiranin nikada neće biti ništa više od malog Ivana ili Petra. S jedne strane, takva tiranija odgovara istočnoj psihologiji. S druge strane, pravi Gospodar u takvom području mora paziti na činjenicu da istočnjački muškarac (dakle onaj kojega nisu

u potpunosti izopačili i slomili Rusi) posjeduje nevjerojatnu sposobnost da poštuje − i to uistinu poštuje − Gospodara. Takvog bi se danas još uvijek nazvalo dobrim ‘kršćaninom’, strogim, ali iskrenim i odanim zakonu. Muškarac, recimo Europljanin, koji je, pored toga, obdaren i snagom kojom kontrolira svoju animalnost, što čisti tiranin ne može učiniti − predstavlja drugu stranu robovskog slavenskog karaktera. Pravi Gospodar, kao što je Hitler izjavio 1933. u Nürnbergu, ne bi smio udovoljavati vlastitim hirovi¬ma već njegovati plemeniti zdravi razum’. Moramo sada izreći prilično neugodnu opasku u odnosu na sveopće nasilje na istočnom teritoriju. Naša brižna njega za jezik, moral, dom i obiteljsku kulturu, redovan uvoz plemenite kulturne robe, moraju stoga služiti kako bi osigurali da zakoni naše rase spriječe rusifikaciju Njemačke − i da na sve moguće načine zaštite germansku, europsku dušu.”55 Hannah Arendt ističe da je nacizam na vlast došao s njemačkih ulica. Možemo slobodno dodati − i iz njemačkih bolnica i soba za terapiju. “Ruski materijal”, za Freuda i Junga čest predmet prijezira, pomaknuo se s mjesta unu¬tar psihoanalitičkog diskursa na teritorij.56 Heyerova tvrdnja o “rusifikaciji” kao opasnosti za Njemačku i Europu, odjek je Freudovih komentara o feminizaciji “Čovjeka Vuka” izazvanoj neuspješnim ruskim ocem koji također predstavlja “naciju koja, da bi kasnije postala velika i ponosna, nastoji sakriti neznatnost i probleme svog nastanka”.57 Istok može uništiti karakter njemačkih vojnika jer njihova snaga leži u njihovoj povezanosti s njemačkim tlom. Čistoća germanske rase tako može biti osigurana samo osvajanjem psihološki slabog Istoka njemačkom iscjeliteljskom snagom. “Am Deutschen Wesen soll die Welt genesen” (“njemački će karakter izliječiti svijet”), kako kaže nacistička parola. Binarne opozicije koje koristi Heyer kako bi racionalizirao i opravdao osvajanje koje istočnoeuropski pohod (“njemački-ruski”, “plemenit-životinjski”, “čistoća-opasnost”) podsjećaju na Freudovu posjetu bivšem otomanskom teritoriju 1898. kada se vratio u Beč s Balkana kao “osvajač”. Budući da joj je nedostajala prava kritika europskog imperijalizma i osobito nacizma, Freudova se psihologija, sa svojim naoko racionalnim jezikom rasizma, lako mogla primijeniti kao oslonac arijevskoj rasnoj psihologiji i normalizaciji teritorijalnog osvajanje Istoka. Tako je, s obzirom na svoje duboke korijene na Balkanu (preko grčkog mita o Edipu) i diskurzivne izvore u Austriji, ludost Edipa kao označitelj, ironično, napravila puni krug u dvije bivše austrijske kolonije, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i u gradu propasti carstva, Sarajevu.

— S engleskog prevela Una Bauer 01 Jovan Rašković, Luda Zemlja, Beograd: Akvarijus, 1990.

02 Julia Kristeva, Crisis of the European Subject, New York: Other Press, 2000.

03 Slavoj Žižek, Metastasis of Enjoyment. Six Essays on Woman and Causality, London: Verso, 1994. [Metastaze uživanja, Beograd: XX vek, 1996.]

04 Na temu kolonijalizma i psihoanalize vidi Frantz Fanon, Black Skin, White Mask, Grove Press, 2008.; Celia Brickman, Aboriginal Populations in the Mind: Race and Primitivity in Psychoanalysis, Columbia University Press, 2003.; Christiane Harnack, Psychoanalysis in Colonial India, Oxford University Press, 2001.; Salman Akhtar (ur.), Freud Along the Ganges: Psychoanalytic Reflections on the People and Culture of India, Other Press, 2005.; Ranjana Khanna, Dark Continents: Psychoanalysis and Colonialism, Duke University Press, 2003.

05 Edward Said, Freud and the Non-European, London: Verso, 2003.

06 Sander L. Gilman, Freud, Race, and Gender, Princeton NJ, Princeton University Press, 1993.

07 Daniel Boyarin, Unheroic Conduct. The Rise of Heterosexuality and the Invention of the Jewish Man, Berkeley CA: University of Califor¬nia Press, 1997.

08 Gilman, Freud, Race, and Gender, str. 13. Njemački i austrijski Židovi, dobro integrirani u srednje klase svojih društava za vrijeme 19. i 20. stoljeća, usvojili su prosvjetiteljstvo kao svoj pogled na svijet, i gledali na istočnoeuropske Židove Ostjuden, koji su živjeli u getima (Shtetl) i čuvali tradicionalan način života, kao prijetnju vlastitom sekularnom europskom identitetu. Prema tome, obrazovani Židovi Srednje Europe obično su tretirali istočnoeuropske Židove kao kulturalno inferiornije, medicinski degenerirane, seksualno opsjednute i feminizirane. Vidi Steven E. Aschheim, Brothers and Strangers. The East European Jew in German and GermanJewish Consciousness, 1800-1923, Madison WI: The University of Wisconsin Press, 1982., str. 5; također, vidi Stephen Frosh, Hate and the ‘Jewish Science’. Anti-Semitism, Nazism and Psychoanalysis, New York: Palgrave Maxmillan, 2005. Sličan fenomen samopodijeljenog

subjekta po liniji Zapad-Istok imamo i na Balkanu, “orijental¬izmu u nastanku”, gdje je Istok promatran kao orijentalno Drugo.

09 U knjizi Josea Brunnera, Freud and the Politics of Psychoanalysis, London: Transaction Publisher, 2001., str. xxxvii.

10 Frojd, Sigmund, Tumačenje snova, Novi Sad: Matica srpska, 1969. (op. prev.)

11 U knjizi Carla E. Schorskea Fin-de-Siecle Vienna. Politics and Culture, Vintage Books, 1981., str. 182. [Beč krajem stoljeća, Zagreb: Antibarbarus, 1997.]

12 Freud, Sigmund, Totem i tabu, Zagreb: Stari grad, 2000. (op. prev.)

13 Ibid.

14 William J. McGrath, Freud’s Discovery of Psychoanalysis. The Politics of Hysteria, Ithaca NY: Cornell University Press, 1986.

15 Ibid., str. 15.

16 Jeffrey Moussaieff Masson, The Assault on Truth. Freud’s Supression of the Seduction Theory, New York: Ballantine Books, 2003., str. 135.

17 Ibid., str. 135.

18 Ibid., str. 109. 19 Ibid.

20 Ibid.

21 Freud’s Discovery, str. 22.

22 The Assault, str. 190. 23 Kako je Freuda kao dijete zlostavljala njegova dadilja Čehinja piše u pismu Fliessu 3. listopada 1897. [The Complete Letters of Sigmund Freud to Wilhelm Fliess 1887-1904, preveo i uredio Jeffrey Moussaieff Masson, The Belknap Press of Harvard University Press, 1985., str. 268.]

24 U Freudovom pismu Fliessu 28. svibnja 1899., Ibid., str. 353. 25 O Freudovoj posjeti slovenskoj špilji Mladen Dolar je napisao odličan (ne¬objavljen) članak pod nazivom “Freud u Jugoslaviji”, o Freudovoj posjeti Trebinju, vidi Peter Swales, “Freud, Death and Sexual Pleasures: On the Psychical Mechanism of Dr. Sigmund Freud”, Arc de Cer¬cle, 2003. (1).

26 “Freud, Death and Sexual Pleasure”, str. 62n.

27 Ibid.

28 O Freudovim putovanjima i njihovom utjecaju na njegove teorije, vidi Mark Kanzer “Sigmund and Alexander Freud on the Acropolis” u Mark Kazner i Glenn Jules (ur.), Freud and His Self-Analysis, New York: Jason Aronson, 1979., str. 352-353.

29 1. veljače 1900., The Complete Letters, str. 398.

30 Max Schure, Freud: Living and Dying, New York: International University Press, 1972., str. 201n.

31 Larry Berkower, “The Military Influence upon Freud’s Dynamic Psychiatry”, u Sigmund Freud: Critical Assessments Vol. IV, uredio Laurence Spurling, London: Routledge, 1989., str. 370.

32 Larry Berkower objašnjava da se s vremenom Freudovo zanimanje za vojnu povijest “promijenilo i on je uključio u svoj dinamičan psihološki sistem vojno znanje koje je stekao u mladosti”. Ibid., str. 373

33 John Kerr, A Most Dangerous Method. The Story of Jung, Freud and Sabina Spielrein, New York: Vintage Books, 1994., str. 289.

34 Thomas Szasz, “Freud as a Leader”, u Sigmund Freud: Critical Assessments Vol. IV, str. 146-47.

35 A Most Dangerous Method, str. 418.

36 Phyllis Grosskurth, The Secret Ring. Freud’s Inner Circle and the Politics of Psychoanalysis, Addison-Wesley Publishing Company, 1991., str. 52. [Tajni prsten. Frojdov uži krug saradnika i politika psihoanaliza, Beograd: Dosije, Zavod za udžbenike, 2009.]

37 Ibid., str. 47

38 Ibid.

39 Ibid., str. 52

40 Ibid., str. 15

41 Mikkel Borch-Jacobsen, The Freudian Subject, prevela Catherine Porter, Stanford CA: Stanford University Press, 1988., str. 127.

42 Freud’s Discovery, str. 161.

43 Ibid.

44 Sigmund Freud, “Group Psychology and the Analysis of the Ego”, Standard Edition Vol. XVIII, str. 95. [Psihologija mase i analiza ega, Beograd: Fedon, 2007.]

45 Paul Roazen, “Psychoanalytic Ethics: Eduardo Weiss, Freud, and Mussolini”, u Journal of the History of the Behavioral Sciences, Vol. 27, October (1991.), str. 370.

46 U knjizi Laurence A. Rickelsa, Nazi Psychoanalysis. Only Psychoanalysis Won the War, Vol. I, Minneapolis MN: Minnesota University Press, 2002., str. 224.

47 U knjizi Geoffreya Cocksa, Psychotherapy in the Third Reich. The Goring Institute, Oxford University Press, 1985., str. 51.

48 Nazi Psychoanalysis, str. 54. 49 Ibid., str. 191-92.

50 Elizabeth Ann Danto, Freud’s Free Clinics. Psychoanalysis and Social Justice, 1918-1938, New York: Columbia University Press, 2005., str. 259.

51 U knjizi Roberta Jaya Liftona, The Nazi Doctors. Medical Killing and the Psychology of Genocide, New York: Basic Books, 1986., str. 16.

52 U Unheroic Conduct, str. 217-218.

53 U Freudovoj Free Clinics, str. 254.

54 U The Nazi Doctors, str. 16.

55 G. R. Heyer, “Zur Psychologie des Ostraumes”, Zeitschrift für Geopolitik, Jahrg. 19, Heft 7, 1942., str. 309-315.

56 James L. Rice, “Russian Stereotypes in the Freud-Jung Correspondence”, Slavic Review 41 (1983.), str. 19-34.

ABC