Naslov izvornika Poul Anderson The Corridors of Time Copyright Poul Anderson, 1965.

Poul Anderson

HODNI CIIzdava IZVORI Novinarsko-nakladniko poduzee Zagreb Za izdavaa Slavica tefi Urednik Damir Mikulii Prijevod Ljubica Petri Korektura Elizabeth Mlinar Slog Jelena Vidmar Ilustracija naslovne stranice Mario Rosanda Tisak Tiskara PULJKO Zagreb, 1995.

0O51SVI*-

"Stigao vam je posjetitelj," ree uvar i okrene klju. "to? Tko?" zbunjeno upita Malcolm Lockridge ustajui s leaja. Leao je ovdje satima, pokuavajui itati neki struni prirunik, ali uglavnom je buljio u neku napuklinu na stropu, dok su mu misli bile natopljene gorinom. Ako nita drugo, buka i smrad iz drugih samica previe su ga smetale da bi bio u stanju misliti na ita odreeno. "Ne znam." uvar cmokne jezikom. "Jedna lijepa ena." U njegovu glasu osjealo se vie potovanja nego obino. Zainteresiran, Lockridge poe prema vratima. Gotovo instinktivno, uvar se odmakne jedan korak. Mogla bi se itati njegova misao: 'Oprez! Ovaj tip je ubojica.' Dodue, Lockridge nije izgledao opasno. Bio je srednjeg rasta, kratko podiane, pepeljaste kose, plavih oiju, i uska tupasta nosa, i nita na njemu nije pokazivalo nita vie osim da ima dvadeset est godina. Ali za razliku od vrnjaka, njegove grudi bile su razvijenije, ramena ira, udovi snaniji, a kretao se poput make. "Ne boj se, sinko," podsmjehnuo se. uvar pocrveni. "Pazi se, hvalisavce." Do vraga, pomisli Lockridge. Zato ga uope izazivam? Bio je sasvim pristojan prema meni. Uostalom, da vidimo tko me to trai. Njegov bijes je splasnuo dok je koraao hodnikom. U beskrajnoj jednolikosti tijekom protekla dva tjedna

svaka promjena bijae dobrodola. ak je i razgovor s odvjetnikom bio izvjestan dogaaj, premda bi nakon toga proveo besanu no, razljuen njegovom potpunom bezvoljnou da se bori za svoga klijenta. Golicalo ga je pitanje tko bi to mogao danas dolaziti. Njegova majka je ve otila natrag u Kentuckv. Jedna zgodna ena njegova djevojka, ve ga je posjetila, bila je ljubazna, ali bilo je neeg morbidnog u njenom "Kako si samo mogaoT i on nije oekivao vidjeti je ponovno. Moda neka novinarka? Ne, svi mjesni listovi su ga ve intervjuirali. Uao je u sobu za posjete. Prozor otvoren prema gradu, prometna buka, park preko ulice, opet prolistala stabla i prekrasno plavo nebo puno brzih, malih oblaka, dah proljea Srednjeg zapada sve je to djelovalo na njega tako da je smrad iz samice sad bio dvostruko odvratniji. Nekoliko uvara nadgledalo je one koji su sjedili za dugim stolovima i meusobno se doaptavali. "Ovamo," ree Lockridgeov pratilac. On se okrene i ugleda je. Stajala je pokraj obiljeene stolice. Srce mu je bre zakucalo. Moj boe! Bila je gotovo njegove visine; u jednostavnom, njenom i skupom kostimu izgledala je poput prvakinje u plivanju ili boice lova Dijane. Glavu je drala visoko, a crna kosa joj je padala niz ramena, presavijajui se u rasprenim zrakama sunca. Lice nije bio sasvim siguran u kojem dijelu svijeta je oblikovano: lukovi obrva iznad dugih i zakoenih zelenih oiju, iroke jagodice, ravan nos s pomalo sjajnim nosnicama, kraljevska usta i brada, zagasiti ten. Na trenutak, premda je slinost bila slaba, prisjetio se nekih slikanja s antike Kfete, boginje Labrvs, a zatim mu ostane vremena da misli samo na ono to se nalazilo neposredno pred njim. Dijelom uplaen, on joj prie. "Gospodine Lockridge," ree ona jednostavno, ne kao pitanje. Njen naglasak mu nita nije otkrio; imala je savren izgovor. Glas joj je bio dubok, ali zvonak.

"Da..." promrmljao je. "Ovaj..." "Ja sam Storm Darroway. Da sjednemo?" Uinila je to kao da sjeda na tron i otvorila torbicu. "elite li cigaretu." "Hvala," odgovori on automatski. Pripalila mu je Tiffanv upaljaem, ali sama nije zapuila. injenica da sad ima ime zabaviti svoje ruke opustila mu je dijelom ivce. Uzeo je stolicu i sreo njen pogled na suprotnoj strani ravne povrine koja ih je razdvajala. U vrtlogu misli pitao se, izmeu ostalog, kakve veze ima netko takvog lica s jednim anglosaksonskim imenom. Dobro, moda je prezime njezinih roditelja, koji su doli kao imigranti, bilo teko za izgovor pa su ga zato promjenili. Ipak, u njoj nije bilo ni malo... poniznosti, elje za molbom, to bi se od takvih ljudi moglo oekivati. "Bojim se da nisam, ovaj, imao zadovoljstvo sresti vas ranije," promuca on. Zagledao se u njenu lijevu ruku: "Ovaj, gospoice Darroway." "Ne, dakako da niste," ree ona, promatrajui ga bezizraajno. On se pone mekoljiti. Prestani, ree sam sebi, sjedne uspravno i pogleda je oekujui da nastavi. Djevojka se osmjehnula stisnutih usana. "Vrlo dobro," promrmlja ona i zatim doda apatom: "Vidjela sam lanak o vama u ikakim novinama i vrlo me zainteresirao. Dola sam saznati vie o tome; ini mi se da ste vi rtva stjecaja nesretnih okolnosti." Lockridge slegne ramenima. "Ne elim vam priati dosadne prie, ali to je istina. Vi ste novinarka?" "Ne, nisam. Zanima me samo to da pravda pobijedi. udi li vas to?" upitala je podrugljivo. Razmiljao je. "Bit e da je tako. Postoje ljudi poput Erle Stanlev Gardner, ali mlada dama vaeg izgleda..." "Moe na bolji nain troiti svoje vrijeme nego tjerati pravdu," osmijehne se ona. "U stvari, i meni samoj je potrebna pomo. Moda ste vi onaj koji mi je moe pruiti."

Lockridgeu se zavrtjelo u glavi: "Zar ne moete iznajmiti nekoga, gosp... gospoice?" "Neke kvalitete ne mogu se tek tako kupiti; one su jednostavno uroene, a ja nemam naina otkriti ih drugdje." Njen glas se ispunio toplinom: "Recite mi neto o vaem sluaju." "Zato, pa itali ste u novinama?" "elim uti vaim rijeima. Molim vas." "Boe moj, tu i nema mnogo toga. Jedne noi, prije dva tjedna, vraao sam se iz knjinice kui. Stanujem u prilino pustom dijelu grada. Napala me grupa maloljetnika. Pretpostavljam da su me htjeli isprebijati zabave radi ili zbog ono malo novaca to sam imao kod sebe. Meutim, ja sam im se suprotstavio. Jedan od njih tresnuo je pritom o plonik i razbio glavu, a ostali su se brzo razbjeali. Ja sam odmah pozvao policiju. Posljednje ega se sjeam je da sam optuen za ubojstvo drugog stupnja." "Zar se niste pozvali na in samoobrane?" "Dakako da jesam, ali to mi nije pomoglo. Nije bilo svjedoka. Nisam mogao identificirati nijednog od tih nasilnika, bilo je previe mrano. Osim toga, u posljednje vrijeme sam imao ve putra na glavi. Bio sam upleten u jednu tunjavu kad nam je nekoliko studenata pokualo upropastiti jedan izlet. A sad suci kau da sam s tim momcima vodio ogorenu borbu. A ja sam se samo branio, inae bi me pretukli. Ja, stari ratnik, bio sam prisiljen tui se sa utokljuncima!" Njega opet poplavi bijes i donese mu gorinu u usta. "Ma vraga utokljunci! Onaj koji je stradao bio je vei i dlakaviji od mene. A, bogami, bilo ih je jo desetak. Ali naili su na tvrd orah." Prouavala ga je pogledom. On se prisjetio svoga oca, davno na farmi u brdima Kentuckvja, kako pokuava otkriti svojstva mladoga bika kojeg je upravo stekao. "Kajete li se?" upita ga ona nakon nekoliko trenutaka.

"Ne," ree on. "ak su i to uraunali kod odmjeravanja kazne. Ja na znam glumiti. Ali sigurno nisam imao namjeru nikoga ubiti. Samo sam zamahnuo akama, a to je ta mlada budala onako nespretno pal, ista je sluajnost. ao mi je zbog toga, ali moja savjest je ista. Ja sam se samo branio i ne znam kako je drukije trebalo postupiti. Bolje i to negoli da sam zavrio u bolnici ili da sam mrtav. Svi bi onda govorili: Kako je to uasno! Moramo podii jo jedan centar za rekreaciju mladih." Lockridge opusti ramena. Ugasi cigaretu i zagleda se u ruke. "Bio sam dovoljno blesav izjaviti to novinarima," nastavio je mrano. "Zajedno s jo nekim primjedbama u tom stilu. Izgleda da ovdje ne vole mnogo junjake. Moj odvjetnik kae da mjesni liberali sad vide u meni rasistu. Gluposti, teko da sam ikad vidio nekog obojenog ovjeka u kraju odakle sam doao; ne morate biti antropolog da biste imali rasne predrasude; uostalom, oni nasilnici su bili bijeli. Ali ini se da sve to skupa uope ne utjee na osjeaje ovih ljudi." Bijes ga je ponovno zahvatio. "Oprostite gospoice," ree. "Nisam namjeravao jadikovati." Ona se nagne prema njemu, ali se zaustavi. Lockridge vidje da je neobino i divno lice postalo gordo gotovo do arogantnosti. Ipak, progovorila je gotovo blago: "Imate iroko srce. Nadala sam se tome." Trenutak zatim postala je opet bezlino poslovna. "Kakvi su vam izgledi na suenju?" "Gotovo nikakvi. Sud mi je odredio odvjetnika koji kae da moram izjaviti kako je posrijedi ubojstvo iz nehata i izvui u se s blaom kaznom. Ali ja na to ne gledam tako. To nije tono." "Pretpostavljam da nemate novaca za dugotrajni proces." Pomisli kako je smijeno da ena poput nje govori kao profesor za katedrom. "Ne, ree. "ivim od stipendije. Moja majka se kune da e zaloiti i kuu da bi me

izbavila odavde; ona je udovica, a ni braa mi nisu veliki bogatai. Nije mi drago to to radi. Dakako, vratit u dug ako dobijem proces. Ali ako ne..." "Mislim da ete ga dobiti," ree ona samouvjereno. "Jesam li u pravu ako smatram da je William Ellsworth iz Chicaga jedan od najboljih odvjetnika za kriminalna djela u zemlji?" "to? Zato... ovaj... teko da je ikada izgubio spor. Tako se bar pria." Zbunjen, Lockridge se zagleda u nju. Poeo je drhtati. Storm Darroway je lagano gladila rukom bradu: "Dobra ekipa privatnih detektiva mogla bi pronai lanove te maloljetnike bande," nastavila je zamiljeno. "Na sudu bi se utvrdilo gdje su bili te noi, a precizna unakrsna ispitivanja razotkrila bi njihove lai. Mogli bismo takoer pronai pogodnog svjedoka za vas. Do sada ste se ponaali besprijekorno." "Pa... " Lockridge stegnu zube, to je liilo na neku vrstu osmijeha. "Sve je to u redu, ali sve e to stajati itavo bogatstvo." "Ja sam bogata," ree ona s istom samouvjerenou kao i ranije. Naginjui se prema njemu, njene sjajne oi su jednostavno gutale svaku pojedinost. "Priajte mi o sebi. Bit e mi potrebni ti podaci. Gdje ste nauili borilake vjetine koje ste spomenuli?" "U mornarici. Bio sam neko vrijeme na Okinavi pa sam se tako zainteresirao za karate, a posjeivao sam i treninge judoa." Dok mu se u glavi vrtjelo od zbunjenosti, jedva da je i zamijetio kako ona polako izvlai iz njega sve pojedinosti njegova ivota: teko djetinstvo, ume, lov, ribolov; nespokojstvo koje je prekinuo u sedamnaestoj godini ivota upisavi se u dragovoljce; kulturni ok koji je doivio pri susretu s drugim zemljama, drugim ljudima, sa svijetom koji se pokazao veim ak i do onoga iz njegovih snova; roenje elje za uenjem. "Dosta toga sam proitao za vrijeme slube. Kasnije, nakon povratka u Sjedinjene Drave, stupio sam u ko10

led; izdravao sam se sam. Odluio sam se za antropologiju. Na ovdanjem sveuilitu imaju odlian odjel. Kasnije u se, mislio sam, prihvatiti doktorata. Mogao bi to biti dobar ivot. Volim primitivne ljude. Nemaju vremena gnjaviti se s romantikom. Njihovi problemi su isti kao i nai, ako ne i tei; pa ipak, oni imaju neto to smo mi izgubili." "Znai da ste dosta putovali?" "Uglavnom kopnom; do Yucatana, na primjer. Vratili smo se ovog ljeta. Smatram da mi je to bilo posljednje putovanje. Vjerojatno u ovdje uvijek biti nepoeljan, ak i ako sve dobro zavri. Uostalom, nije vano, nai u neko drugo mjesto." "Doista ete morati." Storm Darroway pogleda uokolo, oprezno poput risa. uvari, koji su se dosaivali manje nego obino, stalno su je promatrali, ali nisu mogli uti kad bi tiho govorila. "Sluajte me, Malcolme Lockridgeu," ree tiho. "Gledajte u mene." Sa zadovoljstvom, pomisli on, dok su mu kraljenicom prolazili trnci. "Angairati u vam Ellswortha kao branitelja. Sve trokove preuzimam na sebe. Ako se ne budete slagali s presudom, on e uloiti albu. Ali mislim da to nee biti potrebno." Lockridge je uspio samo proaptati jednu rije: "Zato?" Ona zabaci glavu: Duga kosa joj poleti unatrag. U djeliu sekunde je primijetio siuno prozirno dugme u njenom lijevom uhu... Za poboljanje sluha? Pomisao da ima neku manu i da nije savrena ugrijala ga je. Zidovi izmeu njega i vanjskog svijeta se sruie i on se nae obasjan zrakama proljetnog sunca. "Nazovimo to ovako: nije u redu da lav bude u kavezu," odgovori ona. Nije bilo nieg koketnog u tome; rijei zazvonie u njemu. 11

Sjedila je potpuno mirno, a izgovor joj je i dalje bio staloen. "Osim toga, treba mi pomonik. Zadatak je opasan. Vi mi se inite boljim od nekih tipova koje bih mogla iznajmiti na ulici. Kod plaanja neu krtariti." "Gospoice," promrmlja Lockridge. "Ne elim nikakav novac. Bit u va dunik." "Bit e vam potreban za putovanja. Odmah nakon suenja Ellsworth e vam dati omotnicu s ekom i uputama. U meuvremenu, nikome ni rijei o meni. Ako vas pitaju tko plaa vau obranu, recite im: neki daleki, bogati roak iz inozemstva. Je li jasno?" Kasnije, pokuavajui sebi razjasniti cijelu ovu fantastinu stvar, ozbiljno se upitao nije li ona zapravo kriminalac; ali ubrzo je odbacio tu pomisao. Tog trenutka, meutim, samo je primio uputstvo i posluno klimnuo glavom. Ona ustane. Odmah zatim i on, premda poneto nespretno. "Ovamo se vie neu vraati," ree ona. Njena ruka nae njegovu i stisne je. "Srest emo se opet u Danskoj, kad budete na slobodi. A sada zbogom i samo hrabro dalje." Buljio je za njom sve dok nije otila, a zatim u svoju ruku koju je ona drala.

Dana 14. rujna, u devet ujutro, pisalo je u njenom pismu. Lockridge se rano probudio. Nije mogao ponovno zaspati pa je izaao na duu etnju. elio je rei zbogom Kopenhagenu. Ma kakav to posao Storm Darroway imala za njega, teko da e ga obavljati ovdje, jer zato bi mu onda bilo reeno da kupi kamp-opremu za dvoje, puku i pitolj. On se ve zaljubio u ovaj grad. Mnotvo biciklista kretalo se ulicama u vrijeme odlaska na posao, gurajui se kroz automobilski promet. Ti ljudi nisu imali onaj iscrpljen izgled kakav imaju ameriki radnici: bili su to vedri, mladi ljudi u radnim odijelima ili sa studentskim kapama, djevojke nasmijanih lica i bljetavo plave kose. Bilo je oito da svi oni uivaju u ivotu. Treperavi sjaj Tivolija bio je poput ampanjca u krvi, ali niste morali otii ondje da biste osjetili duh starog Bea. Bilo je dovoljno lagano sii niz Langelinje, pustiti da vam blagi morski vjetar draka nosnice, gledati brodove stigle iz najudaljenijih luka svijeta, zaustaviti se da biste se divili Maloj Sireni i Gefjonu od Oxena, proi pokraj kraljevskog Amalienborga ostavljajui iza sebe kanal kroz Nvhavn, gdje su se vjekovima stare mornarske krme sanjivo prisjeale vesele minule noi, prijei Kongens Nvtorv gdje biste zakratko zastali popivi s nogu pivo u nekom od otvorenih cafea; zatim pokraj renesansnih crkava, dvoraca i vijenica iji su vi13

12

soki, bakrom optoeni tornjevi, puni draesti parali nebo. Doista imam razloga biti zahvalan toj eni, pomisli Lockridge, osim svega ostaloga i zato jer me je ovamo poslala tri tjedna ranije. udio se zato je to uinila. Njene su upute bile: nabaviti zemljopisne karte i upoznati se s danskom topografijom. Osim toga, morao je mnoge sate provesti u staronordijskom odjelu Nacionalnog muzeja itajui nekoliko knjiga koje su mu objanjavale izloeno. Uinio je to savjesno. Premda je elio znati zato sve to radi, nije postavljao suvina pitanja. Ovdje je bilo bezbroj prilika za rekreaciju, a ni zanimljiva prijateljstva nisu nedostajala. Danci su bili prijateljski raspoloeni i znali su se zabavljati, to je zakljuio nakon susreta s dvije mlade ene. Moda je to i bila namjera Storm Darroway: dovesti ga ovdje na odmor i zaborav onog pakla to ga je ostavio za sobom, a i pruiti mu priliku da ispusti malo bioloke pare iz svoga kotla, kako ne bi dosaivao njoj kada budu zapoeli s poslom. Podsjeanje na nju ga je protreslo. Danas! Trgnuo se pri pomisli na to i ubrzao korak. Hotel koji mu je bio rezerviran nalazio se odmah iza ugla. Pokuavajui se osloboditi napetosti koja se skupljala u njemu, radije se popeo uz stube do sobe, umjesto da koristi dizalo. Istog trenutka zazvonio je telefon. On podie slualicu. "Gospodine Lockridge, zamoljeni ste da s prtljagom za petnaest minuta priekate gospoicu Darroway pred ulazom," obavijestio ga je portir na izvanrednom engleskom. "Oh, u redu." Za trenutak se najeio. Ponaala se prema njemu kao prema sluzi. Ne, nije tako. Bio sam tako dugo u sjevernim dravama da sam zaboravio to jedna prava dama oekuje od mukarca. Nee zvati hotelskog posluitelja. Jedan paket prebacio je preko ramena, a ostale dvije torbe uzeo u ruke i krenuo na recepciju. 14

Blistavo novi Dauphine zaustavio se pokraj ulaza. Za upravljaem je bila ona. Nije zaboravio njen lik, jer ga je bilo nemogue zaboraviti. Pa ipak, kad se njena tamna glava nagnula kroz prozor, ispustio je dubok uzdah i one Dankinje nestae odmah iz njegove svijesti. "Kako ste?" upitao je zbunjen. Ona se osmjehne. "Dobro doli natrag na slobodu, Malcolme Lockridge," pozdravila ga je vrstim glasom. "Da krenemo?" Stavio je opremu u prtljanik i pridruio joj se na prednjem sjedalu. Bila je prirodno i portski odjevena, pa ipak nije izgledala manje kraljevski nego prije. Ula je u prometnu guvu s vie umijea negoli bi to on izveo. "Oho, vi ne gubite vrijeme, zar ne?" "Nemam mnogo vremena," objasnila je. "Moramo prije noi biti na drugom kraju ove zemlje." Lockridge je odvojio svoj pogled od njenog profila. "Ja sam... ovaj, spreman za sve to imate na umu." Ona klimne glavom. "Da. Dobro sam vas procijenila." "Ali, hoete li mi rei..." "Samo trenutak. Pretpostavljam, osloboeni ste optube." "Tako je. Zaista ne znam kako vam zahvaliti." "Pa, pomoi ete mi, dakako?" ree ona nestrpljivo. "Ali dopustite da prvo popriamo o vaem poloaju. elim znati imate li kakvih obveza s vae strane." "Pa, zapravo nikakvih. Nisam imao pojma koliko e ovaj posao trajati, pa stoga nisam ni traio drugi. Dok ga ne naem, ivjet u kod majke." "Oekuje li vas ona uskoro?" "Ne. Dosta vremena sam proveo u Kentuckvju kod mojih. U pismu ste mi rekli da nita ne priam o vama, pa sam stoga rekao da je moju obranu vodio neki bogata koji misli da se ja bavim stvarima u svezi s naftom i da me eli imati za savjetnika istraivakog programa koji bi mogao potrajati neko vrijeme. U redu?" 15

"Izvrsno." Uputila mu je dugi pogled. "Znai, nisam se prevarila glede vae otroumnosti. "Ali, kamo smo krenuli i zato?" "Ne mogu vam rei mnogo. Ali, ukratko, trebamo otkriti i prenijeti neko blago." Lockridge fiukne i izvadi cigarete. "Mislite da je to nevjerojatno? Melodramski? Neto poput loeg romana?" nasmije se Storm Darroway. "Zbilja, zato ljudi ovoga doba misle da njihovi vlastiti, jadni ivoti moraju biti mjera cijelog svemira? Shvatite. Atomi od kojih ste sazdani samo su oblaci puke energije. Sunce koje vas obasjava moglo bi u trenutku progutati ovaj planet, ali postoje i druga sunca koja bi to isto mogla uiniti s njim. Vai preci lovili su mamute, prelazili oceane na splavima, ginuli na tisuama bojnih polja. Vaa civilizacija stoji na rubu zaborava. I u samom vaem tijelu ovoga trenutka vodi se rat bez milosti izmeu vas i osvajaa koji vas eli unititi, a to su entropija i samo vrijeme. To je vaa mjera." Pokazala je rukom prema ulici kojom su prolazili ljudi zaokupljeni svojim svakodnevnim poslovima. "Prije tisuu godina bili su mudriji. Znali su da e jednoga dana doi sumrak svijeta i bogova i da je jedino to vrijedi, hrabro i spremno doekati taj trenutak". "Pa..." Lockridge je oklijevao. "U redu. Moda ja ba nisam Ragnerok tip." Ona se nasmije. Kola su zabrujala i pola jo bre. Nalazili su se izvan starog dijela grada, u podruju viekatnica, kada je Storm Darroway nastavila. "Bit u kratka. Sjeate li se vremena kad se Ukrajina pobunila protiv sovjetske vlasti, prije nekoliko godina. Pobuna je bila brutalno uguena u krvi, ali borba je dugo trajala. Glavni stoer oslobodilakog pokreta bio je ovdje u Kopenhagenu." Lockridge se namrti. "Da, pratio sam vanjsku politiku. "Postojala je jedna... jedna ratna riznica," nastavila 16

je ona, "koju su pobunjenici sakrili kad je borba postala beznadna. Prije izvjesnog vremena najzad smo pronali nekoga tko zna za to mjesto." Njegovi miii se trznue. "Mi?" "Da, oslobodilaki pokret. Stoga nam je i potrebno to blago." "Dakle, to je u pitanju." "Naravno, ne ba za Ukrajinu, ne vie za nju, ve za bilo koga drugog u ropstvu. Treba nama to blago." "ekajte malo. Za koga vraga?" "Oh, mi se ne nadamo da emo osloboditi treinu planeta preko noi. Ali propaganda, subverzije, organiziranje bijega na Zapad, takve stvari kotaju novaca. Nita ne moemo traiti od vlada koje vode politiku detente." Trebalo mu je neko vrijeme da sloi sve niti. Tada ree: "To je u redu. Znao sam ponekad u svome drutvu govoriti kako mi se ini da u posljednje vrijeme u Americi kao da postoji volja za samoubojstvom. Nain na koji ustajemo i moljakamo bilo koga za neku rije, bio on ili ne na zakleti neprijatelj. Nain na koji izruujemo cijele kontinente idiotima, demagozima i kanibalima. Nain na koji, ak i kod kue, izokreemo jasne rijei Ustava da bismo isplatili skupinu ljudi nije vano. Moje rijei nisu kod sluatelja nikad nailazile na veliki odjek." Traak radosti pojavio se na njenome licu, ali ona nastavi mirnim glasom: "Zlato se nalazi u jednom tunelu na zapadnom Jutlandu, koji su prokopali Nijemci u vrijeme okupacije Danske za svoje tajne istraivake projekte. Antinacistiki pokret osvojio je tu bazu uoi svretka rata. Oito da su svi koji su znali za taj tunel bili pogubljeni, jer podaci o njegovom postojanju nisu nikad doprli u javnost. Ukrajinci su pak saznali za njega od nekog ovjeka na samrtnoj postelji, i upotrijebili su ga kao tajno sklonite. Nakon to je njihova pobuna bila slomljena, a oni se razili, blago je ostalo. Vidite, 17

ono malo ljudi koji su znali za to nisu nikad odali tu tajnu ili se osobno okoristili tim zlatom. Veina njih sada je ve mrtva, zbog starosti ili nesretniih sluajeva ili su ih ubili sovjetski agenti. Posljednji preivjeli konano odluie povjeriti blago naoj organizaciji. Ja sam zaduena da ga donesem, a vi mi u tome pomaete." "Ali... ali, zato ja. Vi imate svoje ljude." "Zar nikada niste uli o ubacivanju ljudi sa strane? Jednog Istonoeuropejca vjerojatno bi stalno pratili. Ameriki turisti, meutim, mogu ii posvuda; njihova prtljaga se rijetko otvara na granici, posebno ako putuju jeftino." "Zlato je u listovima; moi emo ga zaiti u odjeu ili u postavu vree za spavanje. Motorkotaem emo doi do eneve i tamo predati tovar odreenoj osobi." Njene oi su ga izazivaki promatrale. "Jeste li za igru?" Lockridge se ugrize za usnu. Stvar je bila previe tajanstvena da bi se mogla progutati u jednom komadu. "Ne ini li vam se da izazivamo sumnju zbog oruja kojeg nosimo?" "Oruje je samo mjera predohrane za vrijeme dok pripremamo poiljku zlata. Ostavit emo ga pri polasku." Storm Darroway zauti na trenutak. "Neu vrijeati vau inteligenciju," nastavila je ljubazno. "Ova stvar povlai za sobom izvjesne zakonske posljedice. One bi mogle biti prilino velike doe li do borbe. Potreban mi je ovjek koji zna riskirati i koji je u stanju suoiti se s neprilikama. Mora biti vrst, ali ne i kriminalac koji gleda samo svoje interese. Vi mi izgledate poteno. Ako sam se prevarila, recite mi to, molim vas, odmah." "Pa, ovaj..." Lockridge iznenada osjeti potrebu da ubaci u razgovor malo humora: "Ako ste eljeli Jamesa Bonda, onda ste sigurno pogrijeili." Ona ga blijedo pogleda: "Koga?" "Nije vano," odgovori on, jedva prikrivajui uenje. "Ovaj... U redu, govorit u otvoreno. Kako znam da ste vi to to govorite da jeste? To bi mogao biti i dio 18

obinog krijumarskog lanca, meunarodni kriminal ili tako neto." Ostavili su grad za sobom, a cesta je bila tako slabo prometna da je ona sve ee skretala pogled prema njemu. "Ne mogu vam rei vie nego to sam vam rekla," odgovorila je. "Drugi dio vaeg zadatka sastoji se u tome da mi vjerujete." "U redu," sloio se Lockridge, gledajui je gotovo zaljubljeno. "Imate jo jednog krijumara." Njena desna ruka pala je na njegovu lijevu i stisnula je. "Hvala," rekla je, i to je bilo dovoljno. Vozili su se u tiini kroz zelene predjele i sela s malim crvenim krovovima. arko je elio razgovarati s njom, ali kraljica uvijek prva zapoinje razgovor. Ulazili su u Roskilde kada on napokon ispali: "Bilo bi dobro da mi date jo neke podatke, neke pojedinosti, mislim..." "Kasnije!" odmahnula je glavom. "Ovaj dan je previe lijep." Nije mogao tono objasniti njen izraz lica, ali njena usta su izraavala njenost. U trenutku mu je postalo jasno da ovjek u svom ivotu mora grabiti sve lijepo to moe, i dok moe. Prolazili su pokraj katedrale s tri velika tornja, i on zaeli rei neke bolje rije od: "Lijepe li crkve." "Stotinjak kraljeva lei pokopano ovdje," ree ona. Pod trgom se nalaze jo starije ruevine katedrale svetog Lawrencea; prije negoli je ona sagraena, tu se nalazio predkranski hram, iji su zabati bili isklesani u obliku zmajevih glava. Ovo je bila prijestolnica vikinke Danske." Osjetio je kako ga je za trenutak prolazi jeza. Ali to raspoloenje brzo nestane, poput oblaka kojeg odnosi vjetar. Ona se nasmije. "Jeste li znali da dananji Danci nazivaju meteorski roj Perzeida suzama svetog Lawrencea? Oni su zaista ljudi bujne mate." "Izgleda da ste jako zainteresiram za njih. Jeste li zato traili od mene da prouim njihovu prolost?" 19

Njen ton posta odluniji. "Potrebna nam je uvjerljiva pria u sluaju da nas zamijete. Arheoloka radoznalost predstavlja dobar izgovor za skitnju naokolo po ovoj staroj zemlji. Ali, rekla sam vam da sada ne elim misliti o tim stvarima." "Oprostite." Ponovno ga je zbunila ta iznenadna promjena njenog raspoloenja. "Jadni Malcolme," alila se ona. "Je li vam teko biti besposlen? Gledajte, mi moramo biti turistiki par koji nou kampira na otvorenom, hrani se i pije po jeftinim krmama, luta sporednim putevima i zabitim selima. Ponimo odmah s tim." "To mi uope nee biti teko," ree on nestrpljivo. "Osim putovanja kopnom, jeste li jo negdje ili?" "Pomalo. Uglavnom sam stopirao, a dok sam bio na Okinavi lutao sam zaleem kad bih dobio dozvolu. U to vrijeme sam bio i u Tokiju." Bio je dovoljno iskusan da se divi vjetini kojom ga je ona navlaila da govori o sebi. Ali to mu nije smetalo da uiva u razgovoru. Nee se sam sebi hvaliti, ali ova divna ena ga je sluala s tako mnogo zanimanja. Prirodno, bio je duan udovoljiti joj. Auto je grabio du otoka, Rinsted, Soro, i dalje do Korsora, gdje su se ukrcali na trajekt preko prolaza Veliki Belt. Storm nagradila ga je doputenjem da joj se obraa imenom; bilo je to za njega kao da ga je sveano poljubila ga je povela u restoran na palubu. "Ovo je pravo vrijeme za ruak," ree ona, naroito od kada su pia osloboena poreza u meunarodnim vodama." "Mislite da je to i ovaj prolaz?" "Da, negdje oko 1900. godine Velika Britanija, Francuska i Njemaka odrale su konferenciju na kojoj su se jedva sloile da i morski prolazi usred Danske spadaju u meunarodne vode." Sjeli su na barske stolice i naruili aperitiv. "Ti zna uasno mnogo stvari o ovoj zemlji. Jesi li i sama Dankinja?" 20

"Ne, imam ameriku putovnicu." "Onda porijeklom? Ali, ipak ne izgleda tako?" "A kako ja to izgledam?" upita ona izazovno. "Vie nego neobino. Neka udna mjeavina koja je ispala bolje od svakog pojedinanog sastojaka." "Kako to? Junjak, a ima dobre rijei o mjeancima." "Prekinimo s time, Storm. Ne ulazim u to bi li eljela da se tvoja sestra uda za nekog obojenog. Moja bi odabrala pravog ovjeka za sebe, bez obzira na rasu." Ona podie vrat. "Pa ipak, rase jo uvijek postoje," ree. "Ne u iskrivljenoj predodbi dvadesetog stoljea, to nipoto. Ali u genetskom smislu; postoje dobri i slabi geni." "Hm... teorijski. Samo, kako to saznati prije roenja?" "Mogue je. Poetak se nazire u vaim sadanjim istraivanjima genetskog koda. Jednoga dana e se moi saznati ovjekove sposobnosti prije njegova roenja." Lockridge odmahne glavom. "Ne svia mi se sve to. Volio bih da svi slobodno raaju." "to to znai?" podrugljivo upita ona. "Slobodni da ine to? Devedeset posto ove vrste su po svojoj prirodi domae ivotinje. Samo preostalih deset posto su slobodni u pravom smislu te rijei. A vi elite danas i od njih napraviti domae ivotinje." Ona pogleda kroz prozor na more obasjano suncem i sinje galebove. "Postoji takozvano samoubojstvo civilizacije. Krdo kobila moe uvati samo pastuh, nikako ukopljeni konj." "Moglo bi biti, ali rezultati koje je pokazalo nasljedno plemstvo nisu ba ohrabrujui." "A vi mislite da su rezultati vae nazovi-demokracije ispali bolji?" "Nemojte me pogreno shvatiti," nastavi on. "Volio bih biti dekadentni aristokrat, ali to si ne mogu priutiti." 21

Njen visoki ton rastopio se u smijehu. "Hvala. Bili smo u opasnosti da postanemo ozbiljni. A evo, stiu i ostrige." Za vrijeme ruka i kasnije na palubi brbljala je tako veselo da je on jedva primjetio kako je vjeto skrenula razgovor sa sebe. Proli su pokraj Nvborga, preli Fyn i Odense, rodno mjesto Hansa Christiana Andersena. "Odense znai Odinovo jezero," objasnila je Storm Lockridgeu, "a neko su ljude ovdje vjeali, prinosili su tako Odinu rtvu." Malo kasnije preli su mostom na poluotok Jylland. On se ponudio preuzeti upravlja, ali ona je odbila. Tlo je postajalo blago brdovito kako su odmicali prema sjeveru, naselja su se sasvim prorijedila i pred njima su se pojavila dugaka nevisoka brda prekrivena umom ili rascvjetanim vrijesom, pod neobino visokim nebom koje je gotovo izazivalo vrtoglavicu. Lockridge bi povremeno bacio poneki brzi pogled na kaempehoje, brojne dolmene natkriljene grubim stijenama, tako silne u obilju popodnevnog svjetla. Izrekao je neku primjedbu o njima. "Nadam se da se sjea da potjeu jo iz kamenog doba," ree Storm. "Stari su etiri tisue i vie godina. Moe ih se nai du cijele obale Atlantika i po Mediteranu. Bila je to snana vjera." Njene su ruke vrsto drale upravlja; gledala je ravno ispred sebe, pratei jureu traku ceste. "Oni koji su donijeli te pogrebne obrede oboavali su Boje Trojstvo, Djevicu, Majku i Kraljicu Pakla, od kojeg je Ona-od^K.oje-su-Nori tek blijeda uspomena. Bila je to zla pogodba, vezati Nju za Oca Gromova." Gume su kripale na asfaltu, a rasparani zrak je zahujao pokraj otvorenih prozora. Sjene su se izduile po razbacanim breuljcima. Jato vrana poleti iz borove ume. "Ona e opet doi," ree Storm. Lockridge se ve naviknuo na nagle dolaske mranih raspoloenja kod nje. Nije rekao nita. Kad su se 22

uputili prema Holstebrou, on baci pogled na kartu i vidje da im je preostalo jo malo puta, osim ako ona nije namjeravala produiti preko Sjevernog mora. Osjetio je kako mu se neto skuplja u grlu. "Moda bi bilo dobro da mi sada ukratko ispria..." pokua on ponovno. Lice i glas bili su joj podjednako bezizraajni. "Malo toga ti mogu rei. Ve sam te upoznala sa svime. Ne bi trebalo oekivati nikakve potekoe pri ulasku u tunel. Dublje u njemu, moda..." Ispred njih neto zabljesne. Ona ga uhvati za ruku tako snano, da mu njeni nokti zadae bol. "Budi spreman na iznenaenja. Nisam ti govorila o svim pojedinostima, jer bi previe naprezao um pokuavajui shvatiti. Ako se naemo u opasnosti, ne oklijevaj, odmah kreni u akciju. Razumije li me?" "Da. Mislim da shvaam." Bila je to dobra karate psihologija. Ali bez presude, predan sam u njene ruke. Lud, glup, donkihotski, kako god me elite nazvati, ja sam na njenoj strani bez ikakvog upozorenja unaprijed to god da se dogodi! Krv prostruji u njemu. Osjeti da su mu ruke hladne. Nedaleko od Holstebroa Storm skrene s asfalta. Prljavi put vijugao je na zapad izmeu polja na kojima su se s desne strane vidjela naslagana isjeena plantana debla. Ona doveze auto do jedne izboine i ugasi ga. Tiina je zavladala njihovim svijetom.

23

Lockridge postade nestrpljiv. "Hoemo li... " "Pssst!" Pokretom ruke prekine mu reenicu. Iz pretinca pokraj upravljaa izvadila je mali podebeli kolut. Boje su brzo plesale na jednoj njegovoj povrini. Poela ga je okretati, prouavajui nijanse. Sagnula je glavu, dok su joj pramenovi tamne kose skrivali lice. On zamijeti kako se opustila s olakanjem. "Vrlo dobro," promrmljala je. "U redu, moemo nastaviti." "to je to?" upita Lockridge, pruivi ruku prema predmetu. Ona mu ga ne prui. "Indikator," ree kratko. "Poimo. Podruje je sada sigurno." On se prisjetio svoje odluke sloiti se sa svime to ona bude zahtjevala. To je takoer podrazumijevalo da ne postavlja glupa pitanja. Iziao je iz auta i otvorio prtljanik. Storm je otkljuala svoj koveg. "Nadam se da ima potpunu opremu za kampiranje," ree ona. On kimne glavom. "Uzmi svoju prtljagu, a ja u svoju. Napuni oruja." Lockridge je posluao, osjetivi otro peckanje pod svojom koom. Natovario je na lea opremu, pitolj zadjenuo u tok, a mauzer zadrao u ruci. Kada se okrenuo, vidio je Storm kako ponovno zatvara svoj koveg. Opasala je neku vrstu nabojnjae, kakvu jo nikada nije vidio, neki tamni svjetlucavi, elastini metal u ijim su udubinama bili umetnuti predmeti slini mecima. Visei

na desnoj strani nabojnjae, kao da ga dri magnet, nalazio se tanki cjevasti predmet kompliciranog izgleda. Lockridge ga u udu pogleda. "Hej! Kakva je to vrsta pitolja?" "Nije vano." Ona spremi kolut u bojama. "Oekuj i udnije stvari od ove. Zakljuaj sada kola i krenimo." Uli su na podruje stovarita drva i krenuli natrag, paralelno s putem koji su sada zaklanjali naslagani trupci. Zrake popodnevnog sunca padale su koso na tlo prekriveno njenim borovim iglicama. "Shvaam," ree najednom Lockridge. "Ne elimo po mjestu gdje smo ostavili kola privui neiju panju i otkriti mu gdje smo se zaputili." "Tiho!" naredi Storm. Koji kilometar ili dva dalje oni skrenu opet na asfaltiranu cestu, prijeu je i upute se na drugu stranu. Pokoeno penino polje bilo je uto strnite; blago se uzdizalo prema obzoru na kojem nije bila nijedne kue. Tono ispred njih nalazio se mali breuljak na ijem je vrhu bio dolmen. Storm se vjeto provukla kroz ianu ogradu, prije negoli joj je Lockridge stigao pomoi u tome, i potrala prema dolmenu. Premda njena oprema nije bila mnogo laka od njegove, jo uvijek je mirno disala kada su doli do okruglog breuljka, a on je ve bio lagano zadihan. Zaustavila se i otvorila pojas. U ruci joj se pojavila ona cijev, koja je mutno podsjeala na iroki fle s plosnatim leama. Zatim se sklonila sa sunca i krenula oko breuljka obraslog travom i kupinama; na jednoj ploi je pisalo da je ovaj spomenik zatien zakonom. Lock-

ridge se osjetio za trenutak tako neduno pod kristalno bistrim nebom, da mu se bilo od tog uzbuenja osjetno ubrzalo. Gledao je dolmen, kao da se pred njim nalazila sama vjenost. Dva siva, liajem obrasla uspravna 24

kamena nosila su svoj masivni krov jo od onog doba kada su ga pradavni ljudi postavili ovdje da im bude grob za njihove mrtve. Ali unutranja prostorija, prisjeti 25

se Lockridge, bila je zakopana pod gomilom zemlje od koje je ostao samo ovaj humak... Storm se zaustavi. "Da, to je ovdje." Bez ikakvog objanjenja poela se penjati na uzvienje." "Hej! ekaj!" pobuni se Lockridge. "Motamo se ovdje ve gotovo sat vremena. Zato nisi ila u nekom drugom smjeru?..." Po prvi put je vidio zbunjenost na njenom licu. "Idem po instinktu." Nastavila je sa irokim osmijehom. "Iz navike. Idi samo za mnom." Bili su na pola puta kada se zaustavila. "Ovo je mjesto iskopano 1927," objasnila je kratko. "Ali samo je dolmen bio oien, jer arheologe nije drugo zanimalo. Nama e on posluiti kao ulaz." Poela je okretati neto na upravljakom ureaju one cijevi. "Mi imamo poseban nain za otkrivanje ulaza," upozorila ga je. "Neka te to ne udi." Blago svjetlo se pojavi iz objektiva. Cijev je zazujala i poela treperiti u njenoj ruci. Oblinji grm kupina zadrhta, iako nije bilo vjetra. Iznenada, podigne se krug tla. Podignut okomito u zraku tri metra u promjeru, est metara dugaak, ep trave i zemlje lebdio je sada niim podravan pred Lockridgeovim oima. On skoi u stranu, viknuvi. "Tiho!" ree odluno Storm. "Ulazi unutra! Brzo!" Kao omamljen, Lockridge je uao kroz otvor u zemlji. Kosina se sputala u dubinu gubei se iz vida. On proguta slinu. injenica da ga ona promatra bila je jedini razlog koji ga je tjerao naprijed. Odmah za njim ula je i ona. Okrenuvi se za trenutak, ponovno je podesila cijev u ruci. ep zemlje spustio se na staro mjesto. Zauo se um tlaka zraka dok se poklopac vraao u prvobitni poloaj strojnom tonou. Istodobno, pojavilo se svjetlo odasvuda, iz neodredivih izvora vidje on potpuno zbunjen. Kosina po kojoj su ili bila je zapravo pod cjeva26

stog tunela, tek neto ireg od obinih vrata, koji je sada zavijao pred njima. Tunel je bio odozgo obloen vrsti, glatkim materijalom iz kojeg se slijevala hladna, bijela svjetlost; nije pravila sjene pa je bilo vrlo teko procijeniti udaljenosti. Zrak je bio svje i lagano se gibao, premda se nisu vidjeli nikakvi ventilatori. Pogledi im se susretoe i Lockridge zastenja. Ona odloi cijev. Grubosti iz njenog glasa sada je sasvim nestalo. Priblii mu se, stavi svoju ruku na njegovu i nasmijei: "Jadni Malcolme," promrmljala je, "doivjet e i vea iznenaenja." "Boe!" ree Lockridge slabim glasom. "Nadam se da neu." Ali njena blizina i dodir bili su i ovoga puta dovoljni da mu se vrati samopouzdanje. "Kako se, do vraga, to dogodilo?" upita on. Odjek njegovog glasa uplje je odzvanjao tunelom. "! Ne tako glasno." Storm baci pogled na kolut s bojama. "Trenutno ovdje nema nikoga, ali oni bi mogli doi odozdo, a zvuk se vraki dobro prenosi u ovim tunelima." Priekala je trenutak, ali kako je Lockridge i dalje tupo buljio u nju, ona nastavi: "Objasnit u ti naelo, ako je to ono to bi te moglo smiriti. ep zemlje lebdio je u zraku podravan energetskim poljem koje proizvodi mrea ugraena u ovim zidovima. Ista mrea ponitava i sve uinke koje bi mogli registrirati vai detektori za metal, dubinske sonde ili neki drugi instrumenti. Mrea takoer obnavlja i dovodi zrak kroz molekularne pore. Cijev koju sam upotrijebila za dizanje poklopca samo je upravljaki ureaj; stvarna snaga takoer dolazi iz mree." "Ali... " Lockridge odmahne glavom. "Pa to je ludo... Nemogue. Toliko se razumijem u fiziku. Mislim... dobro, moda teorijski... ali takav ureaj ne postoji u praksi." "Rekla sam ti da je ovo tajni istraivaki projekt," odgovori mu Storm. "Postigli smo vrlo mnogo." Ona 27

napui usne i priblii mu se. "Ne plai se, zar ne, Malcolme?" On slijee ramenima. "Ne. Krenimo!" "Dobar mukarac," ree ona, blago naglasivi drugu rije, to njemu potjera krv u ilama. Odvojila se od njega i krenula u dubinu tunela. "Ovo je samo ulaz," ree Storm. Pravi hodnik je tridesetak metara ispod nas." Sputali su se niz spiralni tunel u dubinu. Lockridge najednom shvati daje njegove zauenosti na poseban nain nestalo. Njime je zavladao smiraj. Storm je to uinila. Boe moj, pomisli, kakva pustolovina! Tunel se proirio u dugaku prostoriju bez iega u njoj, osim tek neeg prepoznatljivog na udaljenom zidu. Tamo se nalazila iroka kutija ili ormari od istog bljetavog metala kao i Stormin pojas, a uz ormari neki polukruni otvor irok oko tri i visok oko est metara. Prekriven zastorom? Ne; kada se pribliio, Lock-ridge je opazio da je veo nad otvorom potpuno netva-ran. Ispunjavalo ga je titravo zraenje, prelijevajui se njeno u svim nijansama boja od kojih su njegove oi mogle vidjeti tek neke, a (pretpostavljao je) mnoge nije ni vidio: bilo je to treperavo svjetlucanje u prostoru, fatamomorganski zastor od ivog svjetla. Iz njega je stizalo zujanje na granici ujnosti, a u okolnom zraku je mirisalo na statiki elektricitet. Storm se zaustavi. Kroz njenu odjeu Lockridge zamijeti kako joj se vitko tijelo napelo. On izvadi pitolj kad i ona. Gledala je u njega. "Hodnik je tu preko," ree ona muklim glasom. "A sad me sluaj paljivo. Ranije sam ti samo nagovijestila da emo se moda boriti. Neprijatelj je posvuda. Moda su saznali da smo stigli. Moda su njihove uhode ovoga trenutka s druge strane vrata. Jesi li spreman pucati na moju zapovijed?" On potvrdno krmne glavom. "Vrlo dobro. Slijedi me!" 28

I

"Ne, ekaj, ja u ii..." "Slijedi me, rekla sam." Ona skoi kroz zastor. On stupi za njom. Prekoraivi prag, iznenada je osjetio kratkotrajan, ali jak udarac, od kojeg se zanjihao. Brzo se pribrao i poeo gledati uokolo. U sagnutom poloaju Storm je okretala glavu na sve strane. Prola je itava minuta bezglasnog oekivanja, a onda ona baci pogled na svoj instrument. To ju je umirilo, a cijev oruja spustila je prema podu. "Nema nikoga," ree s olakanjem u glasu. "Za sada smo sigurni." Lockridge duboko uzdahne, pokuavajui shvatiti na kakvom se to mjestu naao. Hodnik je bio ogroman. Imao je polukruni profil i istu svjetlucavu povrinu kao i predvorje, promjer mu je prelazio tridesetak metara. Ravan poput strijele, pruao se kilometrima u oba smjera, tako da mu je bilo nemogue sagledati kraj. Brujanje i pucketanje svjetlosti bili su ovdje jo izrazitiji, proimali su cijelo Lockridgeovo tijelo, kao da se nalazi u nekom ogromnom stroju. Pogledao je iza sebe prema ulazu kroz kojeg je upravo proao i odjednom osjeti kako mu tijelom prolaze trnci: "Grom i pakao!" S ove strane gledan, taj ulaz je bio irok najmanje pedeset metara, premda ne i mnogo vii. Redovi paralelnih crnih crta, meusobno razmaknutih desetak centimetara, pruali su se iz ulaza do neke udaljenosti po podu hodnika. Pri vrhu svake od njih bilo je zapisano nekoliko znakova na nekom njemu nepoznatom pismu. Ali otprilike na svaka tri metra bili su ugravirani brojevi iji se slijed progresivno poveavao. Lockridge je proitao 4950, 4951, 4952... Samo je svjetlucavi svjetlosni zastor bio isti s ove i s one strane. "Nemamo vremena za gubljenje," povue ga Storm za rukav. "Objasnit u ti kasnije. Penji se." Pokazala mu je rukom na platformu iji je prednji kraj bio zaobljen, slino velikom metalnom toboganu 29

niskih stranica; udno vozilo lebdjelo je pola metra iznad poda. Nekoliko klupa bez naslona bilo je postavljeno po njegovoj duini. Pri vrhu se nalazila ploa na kojoj su se palila i gasila crvena, uta, plava i zelena svjetla. "Krenimo!" Popeo se zajedno s njom. Zauzela je mjesto na prednjem sjedalu, odloila svoje oruje u krilo i pruila ruku prema svjetlima. Lebdjelica se zanjie i pone kliziti niz hodnik. Vozili su se u potpunoj tiini brzinom koja, kako je procijenio, nije bila vea od pedeset kilometara na sat. Pa ipak, ne neki udan nain nisu na tijelu osjeali vjetar od gibanja. "Kakva je to paklenska naprava koja nas vozi," istisnuo je rijei iz usta. "Sigurno si uo za lebdjelicu, hoverkraft," ree Storm odsutnim glasom. Njen je pogled bio prikovan ili za prazninu ispred njih ili za kolut u bojama u njenim prstima. Lockridge se namrti. "Da, jesam. I znam da nije nimalo slina ovome." Pokazao je prstom prema predmetu u njenoj ruci: "to je to?" Ona uzdahne. "Indikator ivota. Mi se vozimo na gravitacijskim sanjkama. Budi sad miran i motri hodnik iza nas." Lockridge je bio previe napet da bi sjedio mirno, ali uspjelo mu je obuzdati se. Odloio je puku na klupu pokraj sebe. Ljepljiv znoj curio mu je niz lea: vidio je i uo kao obdaren nadprirodnom otrinom. Proli su pokraj jo jednog ulaza, zatim jo jednog, i jo jednog... Vrata su dolazila u promjenjivim razmacima, prosjeno na svaki kilometar otprilike, koliko je Lockridge mogao procijeniti pri prodornom, hladnom osvijetljenju. Kroz glavu mu prooe lude misli. Nikakvi Nijemci nisu mogli sagraditi ovako neto, nikakvi antikomunistiki gerilci nisu to koristili. Samo bia s drugog planeta, s neke druge zvijezde, negdje u neizmjernoj tami svemira... 30

Iznenada, tri osobe se pojavie na vratima pokraj kojih su lebdee sanjke upravo prole. U istom trenutku kada je Lockridge viknuo, Stormin indikator je postao arko crven. Ona se munjevito okrene i pogleda unatrag. Zubi joj se zarie u donju usnu. "Dakle, borimo se," ree odluno i istog trenutka zapone paljbu. Zasljepljujui mlaz sukne iz njenog pitolja. Jedan od trojice zatetura i padne. Prljav i gust dim poeo je kuljati iz rupe na njegovim grudima. Jo prije negoli je nepoznati pao na tlo, ostala dvojica ve su drala oruja u rukama. Drugi Stormin hitac proao je iznad njih i rasprsnuo se u bljetav i raznobojni vodoskok; izgledalo je da su zapljusnuti zidovi hodnika za trenutak oivjeli. Zrak zapucketa. Lockridge je osjetio kako mu ozon drai nosnice. Ona ponovo pritisne okida i snop jo jednom bljesne. U istom trenutku mlaz prozirne i pucketave svjetlosti zapljusne sa svih strana Storm i Lockridgea. "Energetski tit," uzvikne ona. "Moramo zajedno gaati isto mjesto, inae nikada neemo probiti zatitno polje. Pali!" Lockridge nije imao vremena za strah. Stegnuo je puku na rame i brzo naciljao. Njegova meta bio je prilino visok ovjek, ali zbog udaljenosti, na njemu je uspijevao vidjeti samo tijesno pripijenu crnu koulju i zlatasti tit, poput opreme rimskih legionara. Bio je to cilj bez vrstih oblika. U kratkom vremenu, prije negoli je povukao okida, Lockridgeu prooe kroz sjeanja ume njegovog rodnog kraja, njihov zeleni mir i igra vjeverica na granama visokog drvea... Opalio je munjevito. Hitac se prolomi poput pucnja groma. ovjek je pao kao pokoen, ali se odmah podigao. Trenutak kasnije, oba ovjeka bacie se na gravitacijske sanjke koje su se nalazile uz svaka vrata. "Energetsko polje usporava i materijalne predmete," ree Storm nervozno. "Tvoj metak je imao premalu brzinu pri ovoj udaljenosti." Druge sanjke krenue za njima. Dva crna oblija 31

pognula su se nisko ispod prednjeg zaslona. Lockridge je mogao vidjeti samo vrhove njihovih ljemova. "Mi smo u prednosti," ree on. "Ne mogu ii bre, zar ne?" "Ne, ali mogu vidjeti gdje emo izai, vratiti se i dojaviti Brannu," odgovori Storm. "Dovoljno loe e biti ve i samo to ako me prepoznaju." Njene oi su plamtjele, nos se sjajio, grudi se dizale i sputale; pa ipak, jo uvijek je govorila znatno smirenije nego mnogi ljudi koje je viao u slinim situacijama. "Morat emo prijei u protunapad. Daj mi tvoj pitolj. Kad ustanem da bih privukla njihovu vatru ne, budi miran, bit u zatiena poljem ti pucaj." Ona naglo uspori sanjke i poalje ih ususret drugima. Predmet je rastao u Lockridgeovom vidnom polju komarnom sporou. A ono su bili pravi ljudi na koje je morao pucati. Osjetio je muninu. Pa ipak, oni su pokuali ubiti Storm i njega, nisu li? Spustio se na koljena uz pregradu sanjki i prislonio puku. Borba naglo pone. Storm je munjevito skoila na noge, sa svojim energetskim pitoljem u lijevoj i njegovim u desnoj ruci. Dva plamena snopa ih pogodie bacajui na sve strane iskre i valove raznobojnog zraenja. Ali u istom trenutku fijukne i zrno iz beumnog kratkocijevnog oruja jednog od dvojice nepoznatih odjevenih u crne odore. Lockridge skoi na noge. Krajikom oka vidio je Storm uspravnu u gejziru crvenog, plavog i utog plamena. Od grmljavine energije, pucnjave i gromkog smijeha, kosa joj je bila zabaena na lea. On pogleda prema protivnicima ravno u blijeda lica. Vatreno oruje usmjerilo se prema njemu. Trenutak kasnije zaue se pucnji s obje strane. Zanosei se, prve sanjke brzo nestadoe niz hodnik. Duga jeka se utiavala. U zraku se vie nije osjeala napetost. Ostao je samo stravino dubok zvuk nepoznatih sila, njihovi udni mirisi i svjetlucanja sa zastora. Storm je gledala neko vrijeme za ispruenim tijeli32

ma koja su se udaljavala niz hodnik. Zatim je podigla indikator ivota s klupe i kimnula glavom. "Pogodio si ih," ree apatom. "Kakav fantastian hitac!" Bacila je nehajno indikator na pod sanjki, zagrlila Lockridgea i snano ga poljubila. Prije negoli se uope mogao snai, ona ga pusti i okrene vozilo. Jo je bila rumena, ali govorila je posve sabrano. "Troili bismo vrijeme i streljivo da ih dezintegriramo. Renderi e i onako dobro prepoznati da su ovu trojicu sredili uvari. Pa ipak, moramo to prije nestati odavde, jer moe netko naii." Lockridge se srui na klupu pokuavajui shvatiti ono to se upravo odigralo. Ostao je tako zamiljen sve dok Storm nije zaustavila lebdee sanjke i rekla mu da sie. Zatim se nagnula nad upravljaku plou i ponovno ih stavila u pokret. Sanjke krenue. "Idu na svoju stanicu," objasnila je kratko. "Kada bi Brann saznao da su ubojice njegovih ljudi dole iz 1974. godine, te naao jedno dodatno vozilo ovdje, sve bi mu bilo jasno. Poimo sad ovim putem!" Pribliili su se jednom ulazu. Storm je izabrala crtu iz prve grupe, s oznakom 1175. "Ovdje moramo biti oprezni," ree ona. "Moe da se dogodi da izgubimo jedan drugoga. Hodaj tono po ovoj crti." Ona ga vrsto stisne za ruku. Bio je jo uvijek previe zbunjen da bi ocijenio taj dodir onako kako bi to u nekoj drukijoj situaciji. Slijedei nju, proao je kroz zastor. Pustila ga je da ide slobodno, i on vidje da se nalaze u prostoriji slinoj onoj iz koje su ranije izili. Storm otvori ormari, provjeravajui u njemu neto za to je on pretpostavljao da je kronometar, a onda zadovoljno kimne glavom. Izvukla je dva plava zamotka od grubo pletene vune, pruila mu ih i zatvorila ormari. Zatim ga je ponovno uhvatila za ruku i povela kroz spiralni tunel. Na njegovome kraju, podigla je pomou svoje upravljake sprave masivan ep zemlje, a zatim ga beumno spustila kad su izali. Kamuflaa je bila savrena. 33

tiimr

Lockridge na' to vie nije obraao panju. Privuklo ga je neto drugo. Kad su bili uli u onaj tunel, Sunce se jo uvijek nalazilo iznad obzora, a unutra se nisu zadrali vie od pola sata. Ali sada je ovdje bila no, Mjesec se nalazio visoko na nebu. Na njegovoj blijedoj svjetlosti Lockridge je prvo primijetio da zemlja pokriva dolmen sve do gornjeg kamena; ak se ni graba drvena vrata nisu raspoznavala. Svuda oko njega travu je povijao prohladni i vlani povjetarac. Uokolo nije bila oranica; breuljak je okruivalo mlado drvee, grmlje i divlje raslinje. Na jugu su se podizala brda koja mu se uinie poznatim. Bila su pod umom silno starih stabala, poput onih hrastova to ih je vidio samo u nacionalnim parkovima Amerike. Na mjeseini, vrhovi kronji izgledali su zastraujue, a sjene su bile neobino mrane. Negdje hukne sova. U blizini je zavijao vuk. On opet podie pogled prema zvijeima i vidi po njima da to nije rujan. Ovo nebo je pripadalo kraju svibnja.

"Da, lagala sam ti, dakako," ree Storm. Plamen se visoko dizao, iskre su skakale na sve strane, svjetlo se lagano gubilo u dimu i ocrtavalo otre obrise njenog lica koje je sada sliilo likovima s Rembrandtovih slika. No je uokolo postajala sve gua. Lockridge zadrhti grijui rake uz vatra. "Ne bi nikad povjerovao da nisi osobno doivio," nastavi Storm. "Bi li? Osim toga, izgubila bih mnogo vremena u objanjavanju i previe se zadrala u dvadesetom stoljeu. Svakim satom umnoava se opasnost u kojoj se nalazim. Da je Brann namjeravao dobro uvati ova danska vrata... On izgleda vjeruje da sam mrtva. U mojoj grupi bilo je jo nekoliko ena i neke su bile u borbi s njim unakaene do neprepoznavanja. Meutim, ja sam mu netragom nestala." Iscrpljen svime to se dogodilo, Lockridge je samo rekao: "Ti si, dakle, iz budunosti?" Ona se nasmijei. "Sad si i ti takoer." "Iz moje budunosti, mislim. Iz kojeg si vremena?" "Oko dvije tisue godina poslije tvog doba." Osmijeh je nestao s njenog lica; uzdahnula je i pogledala u mrak iza Lockridgea. "Boravila sam u tolikim dobima i prisustvovala tolikim dogaajima da se ponekad pitam pripada li vie ita od mene godini u kojoj sam roena." "Mi samo, dakle, na istome mjestu na kojem smo i u si i u hodnik, ali u prolosti. Koliko daleko?" 35

34

"Prema tvojem raunanju vremena, ovo je kasno proljee 1827. godine prije Kristova roenja. Provjerila sam toan datum na kalendarskom satu u predvorju. Trenutak izlaska ne moe biti posve precizan, jer je vremenski ekvivalent irine ljudskog tijela irok nekoliko mjeseci. Zato smo se morali drati za ruke; inae bismo bili razdvojeni tjednima," doda ona brzo. "Ako se tako neto ipak jednom dogodi, odmah se vrati u hodnik i ekaj me. Trajanje i tamo postoji, ali na razliitoj razini, tako da se moemo opet sresti." Gotovo etiri tisue godina, pomisli s jezom Lockridge. Na ovaj dan faraon se popeo na egipatsko prijestolje, kretski kralj organizirao trgovinu s Babilonom, Mohenjodaro stajao je ponosno u dolini Inda, a stablo generala Granta bilo je jo mladica. Sredozemlje je ve poznavalo broncu, ali je sjeverna Evropa jo bila u neolitu; ovaj dolmen su tek prije nekoliko generacija podigli ljudi iji je nain obraivanja zemlje krenjem i paljenjem iscrpljivao tlo, pa su bili prisiljeni traiti stalno nova polja. Osamnaest stoljea prije Krista, stoljeima prije Abrahama, kampira u Danskoj u koju jo nisu doli ljudi koji e sebe zvati Danci. Od svih tih uda osjetio je u krvi hladnou kao da je bila stvarna, fizika. Ali ubrzo se oporavio i zapitao: "to je, u stvari, taj hodnik? Kako funkcionira?" "Fizikalno objanjenje je izvan tvoje moi shvaanja," odgovori Storm. "Zamisli to kao neku cijev sile koja se svojom duinom okree oko vremenske osi. U njenoj unutranjosti entropija se stalno poveava; postoji protok vremena. Ali sa stanovita onoga tko je unutra, kozmiko vrijeme, vanjsko vrijeme, stoji. Birajui odgovarajua vrata, moe se stupiti u eljeno doba. Faktor pretvorbe bio bi u vaim mjerama" ona nabere elo "oko stotinu pet dana za jedan metar. Na svakih nekoliko stoljea nalaze se vrata iroka dvadeset pet godina. Razmaci ne mogu biti manji od dvije stotine godina, jer bi u protivnom otkazalo oslabljeno polje sila." 36

"Protee li se to sve tako do tvoga stoljea?" "Ne. Ovaj se hodnik protee od 4000. godine prije roenja Krista do 2000. nakon Krista; nemogue je produiti ga u bilo kojem vremenskom pravcu. Ali postoje jo mnogi drugi hodnici razliitih duina kroz prostor^vrijeme ovog planeta. Vrata su napravljena da bi pokrila sva vremena, pa idui od jednog prolaza do drugog putnik moe nai godinu koju eli. Na primjer, za putovanje jo dalje u prolost od 4000. godine prije Krista, morali bismo koristiti hodnike u Engleskoj i Kini, iji su ulazi zatvoreni za ovu godinu. A za putovanje u jo dalju budunost, izvan gornje granice ovog hodnika, morali bismo potraiti opet neka druga mjesta." "Kada su ti hodnici... izumljeni?" Stoljee ili dva prije mog roenja. Rat izmeu uvara i Skitnica bio se ve toliko razmahao da je prvobitna zamisao znanstvenog istraivanja gurnuta u stranu." Vuci su zavijali u noi. Neko krupno tijelo projurilo je kroz grmlje, a za njim se zaulo divlje zavijanje. "Shvaa," ree Storm. "Mi se ne usuujemo na totalni rat. To bi nam unitilo Zemlju, kao to je ve uniten Mars; prsten radioaktivnih estica ve krui oko Sunca. Ponekad se pitam nee li konano nai inenjeri jednoga dana otii ezdeset milijuna godina u prolost i sagraditi veliku svemirsku flotu za bitku koja je unitila dinusaure i ostavila vjene oiljke na Mjesecu..." "Ti, dakle, ne poznaje svoju vlastitu budunost?" upita Lockridge, osjeajui kako ga prolaze trnci. Storm odmahne tamnom glavom. "Ne. Kada se ukljui aktivator za gradnju novog hodnika, cijev se iri u oba smjera podjednako. Pokuavali smo prodrijeti u budunost iza naeg doba, ali uvijek bi se tu nali straari koji bi nas tjerali natrag pomou oruja nama posve nerazumljivog. Vie ni ne pokuavamo. Bilo je previe strano." Od upoznavanja tajni nad tajnama zavrtjelo mu se u glavi. Lockridge je preao na praktinija pitanja.37

"U redu," ree. "Izgleda da sam stupio u neki rat, i to na tvojoj strani. Hoe li mi rei zato smo pucali? Tko su tvoji neprijatelji?" Zastao je na trenutak, a onda dodao. "Tko si ti?" "Dopusti mi da nastavim upotrebljavati ime koje sam izabrala u tvojem stoljeu," ree Storm. "Vjerujem da mi nosi sreu." Sjedila je razmiljajui na trenutak. "Ne vjerujem da bi mogao potpuno shvatiti zbivanja u mojem dobu. Previe povijesti lei izmeu nas. Bi li ovjek iz tvoje davne prolosti uope mogao pojmiti osnovnu razliku koja djeli Istok od Zapada u dvadesetom stoljeu?" "Mislim da ne bi," priznao je Lockridge. "ini se da ak i malo mojih suvremenika to razumije." "to se toga tie, problem je isti," ree Storm. "Jer, u stvari, imali smo tijekom itavog ljudskog postojanja iskrivljenog, zbunjenog, skrivenog iza tisuu sporednih motiva, u stalnom sukobu izmeu dviju filozofija, dvaju naina miljenja i ivota ljudskog bia jedno pitanje vjeno: to je zapravo priroda ovjeka?" Lockridge je ekao. Storm skrene pogled iz tame preko niske vatre prema njemu; osjeao je kako ga ispitivaki promatra. "ivot kakav bi trebao biti, protiv ivota kakav je," ree ona. "Plan protiv organskog razvoja. Upravljanje protiv slobode. Sveobuhvatni racionalizam protiv ivotinjske samodovoljnosti. Stroj protiv ivog mesa. Ako se ovjek i njegova sudbina mogu planirati, organizirati i upravljati prema nekoj viziji konanoga savrenstva, nije li tada dunost ovjeka nametnuti tu viziju drugim ljudima pod bilo koju cijenu? To vam je ve odnekuda poznato zar ne?" "Ali veliki neprijatelj vae zemlje samo je jedno oitovanje stvari koja je roena prije povijesti: koja govorae kroz zakone Drakona i Dioklecijana, kroz spaljivanje Konfucijevih knjiga, kroz Torquemadu, kroz Calvina, Lockea, Voltairea, Napoleona, Marxa, Lenjina, Ar38

guellasa, Jupiterov manifest i tako dalje i tako dalje. Ne, ne, nije to tako jasno, tako jednostavno kao to izgleda nije bilo nikakve tiranije u srcima onih koji su vjerovali u premo razuma; a bilo je i drugih, poput Nietschea, na primjer, koji nisu vjerovali. Po meni, vaa industrijska civilizacija, ak i u zemljama koje sebe nazivaju slobodnima, pribliava se konanom uasu; pa ipak, ja koristim silnije i savrenije strojeve negoli vi moete sanjati. Ali za to? Problem je ova borba!" Njen glas padne. Pogled joj je skrenuo prema umi koja je okruivala dolinu. "Ponekad pomislim," dodala je lagano, "da je taj zaokret prema nizbrdici poeo u istom ovom tisuljeu kada su poklonici neba istisnuli zemaljske bogove i njihovu Majku." Zadrhtala je kao da se eli osloboditi neega, a zatim je nastavila istim tonom. "Dakle, Malcolme, prihvati zasad da su uvari zatitnici ivota, ivota u svoj njegovoj punoi, ogranienosti, sjaju i traginosti, dok Skitnice ele urediti svijet prema slici i prilici strojeva. Sve ovo reeno vrlo je pojednostavljeno. Moda u ti to kasnije bolje objasniti. Misli li da moja borba nije vrijedna truda?" Lockridge ju je promatrao kako se odmara, slina mladoj divljoj maki; bilo je neeg u njenim rijeima, u njenom dranju, zbog ega je on rekao sa zanosom koji je tjerao svaki strah, kajanje i usamljenost: "Ne mislim. Ja sam ve uz tebe." "Hvala," ree ona. "Kad to ne bi bile samo rijei, ve tvoje istinsko uvjerenje, skoila bih preko vatre prema tebi.'1 Izgleda da su ipak samo rijei, pomisli Lockridge; ovjek bi se inae jo mogao ponadati... Ali prije negoli je uspio neto rei, Storm uz grimasu nastavi: "Slijedeih nekoliko mjeseci doivjet e mnogo zanimljivog." "Dobri Boe," uzvikne on. "Svaki antropolog dao bi svoje desno oh oko da bude sada ovdje. A ja jo uvijek ne mogu vjerovati da jesam." 39

"Ovdje ima i opasnosti," upozorila ga je ona. "Dobro, kakve su ope prilike? to nam je initi?" "Nita posebno," ree Storm. "Kao to sam ti i rekla, rat izmeu Skitnica i uvara ne moe se voditi u mome vremenu u nekim velikim razmjerima. Zato i ratujemo u dubokoj prolosti. Ratne baze su postavljene na stratekim tokama i no, dobro, to za tebe nije vano. Znam da Skitnice imaju utvrdu u kraljevstvu Haralda Bluetootha. Premda je Asa religija ve jedna od Nebeskog Oca, uvoenje kranstva bijae za njega druga prednost, jer je mogla posluiti kao temelj za centraliziranu monarhiju i na kraju sreenu dravu." Tada je doao ovjek kojeg smo sreli." "ekaj. eli rei da vi mijenjate prolost?" "Oh ne, nikada. To je naelno nemogue. Ako bi netko i pokuao, uvijek bi naiao na dogaaje koji bi ga sprijeili u tome. to je bilo, bilo je. Mi, vremenski putnici, samo smo dio toga povijesnoga tkanja. Recimo to ovako: mi otkrivamo one oblike prolosti koji su korisni za nae ciljeve; tu se oporavljamo i prikupljamo snagu za konani obraun." "U mom vremenu," nastavila je Storn, "Skitnice dre zapadnu poluloptu planeta, a mi uvari istonu. Ja sam vodila jednu skupinu u dvadeseto stoljee, u Ameriku. Nismo mogli uiniti nita znaajnije, a da nas ne zamijete neprijateljski agenti. U tvome dobu njih ima vie nego nas. Ali na prvobitni plan je bio osnovati kompaniju ija je prividna svrha neto neupadljivo, tako da moemo izgledati kao sasvim obini graani u tvome stoljeu. Izabrali smo dvadeseto stoljee, jer je to prvo doba kad se neke stvari nama potrebne tranzistori, na primjer mogu kupiti na licu mjesta, a da to ne izazove pozornost neprijateljskih uhoda. U nekim naputenim rudnikim postrojenjima u Koloradu postavili smo nae podzemne instalacije, izradili aktivator i otvorili novi hodnik. Na je plan bio da tim hodnikom stignemo do naeg doba, u sam glavni stoer Skitnica. 40

Ali u trenutku kad je hodnik bio zavren, pojavio se u njemu Brann s daleko nadmonijim snagama. Ne znam kako je saznao za njegovo postojanje. U posljednjem trenutku sam uspjela pobjei. Gotovo godinu dana sam lutala Sjedinjenim Dravama, traei put za povratak. Znala sam da e svaki hodnik koji vodi u budunost biti dobro nadziran; Skitnice su previe jake u ranoj industrijskoj civilizaciji. Nigdje nisam uspjela pronai nijednog uvara." "Od ega si ivjela?" zapita je Lockridge. "Ti bi to nazvao pljakom," ree Storm. Lockridge se zabulji u nju. Ona se nasmije. "Energetski pitolj, koji uvijek nosim sa sobom, moe se upotrijebiti u razliite svrhe. Nije bilo nikakvih problema da s vremena na vrijeme pokupimo po koju tisuu dolara. Bila sam oajna. Osuuje li me zbog toga?" "Trebao bih." Pogledao ju je pri titravoj svjetlosti plamena. "Ali ipak neu." "Tako sam i mislila," ree ona njeno. "Ti si ovjek kakvog sam se jedva nadala sresti. Shvaa li? Bio mi je potreban pomaga, tjelohranitelj, netko tko e biti sa mnom da ne bih putovala sama. Sama ena jako upada u oi u prolim vremenima, a ja sam morala ii u prolost. Uvjerila sam se da nema nijednog uvara na ovom danskom ulazu. Bila su to jedina otvorena vrata u ovih nekoliko desetljea, kroz koja sam mogla proi. A ipak, vidio si koliko smo bili blizu pogibije." "Ali sada smo ovdje," nastavila je. "Na Kreti se nalazi jedna baza uvara, ondje je stara vjera jo uvijek dovoljno jaka. Na alost, budui da se Skitnice takoer nalaze i u ovom vremenu, ne mogu jednostavno pozvati moje ljude da dou po nas. Situacija je prilino nezgodna, jer bi Skitnice mogle uhvatiti nau poruku i pronai nas prije negoli nam moji ljudi stignu u pomo. Ali kad jednom doemo do Knososa, dobit emo oruanu pratnju od jednog hodnika do drugoga, sve dok ne stignem kui. Ti e biti prebaen u tvoje doba." 41

Ona slegne ramenima. "Ostavila sam prilinu svotu dolara u Sjedinjenim Dravama. Bit e ti nagrada za svu ovu muku." "Pusti sad to," ree Lockridge grubo. "Kako emo doi do Krete?" "Morem. Ve odavno postoje trgovake veze izmeu ovih krajeva i Sredozemlja. Limfjord nije daleko odavde, a brod iz Iberije, gdje jo uvijek vlada religija graditelja megalita, pojaviti e se ovog ljeta. Kad doemo u Iberiju nastavit emo drugim brodom. Plovidba morem bit e kraa i manje opasna od putovanja kopnom." "Hmm... U redu, zvui razumno. Pretpostavljam da uz sebe imamo dovoljno metala za plaanje putovanja. Imalo li?." Storm odmahne glavom. "ak i da ga nemamo," rekla je gordo, "oni nee odbiti povesti Onu Koju oboavaju." "to?" Lockridge je irom otvorio usta. "Misli da moe glumiti..." "Ne moram glumiti," ree Storm; "Ja jesam Boica."

Bijela sumaglica izlazeeg sunca nisko se valjala po vlanoj zemlji. Voda se slijevala s tisua listova, krupne kapi klizile su zrakom i gubile se u grmlju i polegnutoj travi. Stabla su bila ispunjenja ptijim pjevom. Visoko na nebu kruio je orao, a svjetlo raajueg dana sjalo je poput zlata na njegovim krilima. Lockridgea je probudila ruka koja ga je tresla i on sneno otvori kapke. "O... tko... ne..." Jueranji dan ga je iscijedio; bio je ukoen, u glavi mu je bubnjalo, a miii su ga boljeli. Gledao je u Stormino lice, kao da ga vidi prvi puta. Kao da mu je bilo teko prihvatiti sve ono to se dogodilo. "Ustani," ree Storm. "Ja sam zapalila vatru, a ti pripravi doruak." Tek tada je primjetio da je ona potpuno gola. Sjeo je u svojoj vrei za spavanje, prigueno uskliknuvi od zaprepatenja, ushienja i strahopotovanja, to je bila prava rije. Nije znao da ljudsko tijelo moe biti tako divno. Pa ipak, njegova instinktivna reakcija odmah zamre. Ne samo zato jer mu je poklanjala isto onoliko panje koliko i nekoj prisutnoj eni ili psu. Panju mu je privukao udaljeni topot koji protutnji umom, a u zrak se podigne toliko veliko jato tetrijebova da gotovo zamrai sunce. "to je to?" uzviknu on. "Bik?" 43

42

"Neto slino. Tur," ree Storm. injenica da se ta ivotinja zaista nalazi u njegovoj blizini potpuno ga je probudila. Izvlaio se polako iz vree, drhtei u pidami. Storm nije obraala panju na hladnou, premda joj se obilje rose nalazilo na kosi i presijavalo du bokova. Je li ona ljudsko bie, upita se. Nakon svega to smo doivjeli zajedno, nakon svih stvari koje smo proli, ne vidim nieg nadljudskog u njoj. Moda su samo njeni geni poboljani. Izgleda da su u budunosti stvorili superovjeka. Vjerojatno joj stoga nije bilo teko osnovati kult boice Labris na Kreti, prije mnogo stoljea. Bilo je dovoljno jednostavno se pojaviti ovakva... Storm je unula i otvorila jedan od zamotuljaka uzetih iz pretinca u prodvorju hodnika. Lockridge je iskoristio ovu stanku da doe k sebi. Trenutak kasnije ona se okrenula s dva zaveljaja u rukama. "Biti e nam potrebna odjea iz ovog vremena," ree ona. "Naa oprema e ve izazvati dosta naklapanja. Obuci ovo." Njen zapovjedniki ton ga nije uvrijedio, odmotao je zaveljaj. Ustanovio je da je ambalaa zamotuljka zapravo kratki plat od grubo tkane vune obojen nekom biljnom bojom, s iglenom kopom. U njemu je bio zamotan glavni dio odjee: tunika od like bez rukava koju je navukao preko glave i opasao remenom. Na noge je nataknuo sandale, a oko glave omotao traku ukraenu ptiijim perjem i cik-eak ornamentima. Osim toga, dobio je jo ogrlicu sloenu od medvedih kandi i morskih koljaka te kameni bode izraen tako dobro da je izgledao kako da je od metala. Drka mu je bila omotana koom, a toke su bile od brezove kore. Storm ga je ispitivaki promatrala. On nju takoer. enska odjea sastojala se samo od sandala, trake za glavu, ogrlice od sirovog jantara, a na ramenu joj je visjela torba od lisijeg krzna. Suknja joj je bila kratka i ukraena perjem. Meutim, Lockridge nije primjeivao nita od svega toga. "Dobro ti pristaje," ree ona. "Zapravo, mi smo 44

anakronizam. Odjeveni smo kao imuni ljudi klana Tenil Orugarav, Morskog Naroda, starosjedilaca ovih krajeva. Ali tvoja kosa je kratko podiana i svjee si izbrijan, a i moj izgled... no, svejedno. Bit emo putnici koji su morali kupiti ovu odjeu, jer im se stara pohabala. To je ovdje uobiajno. Osim toga, smisao za logiku prosudbu nije ba jaka strana ovih primitivaca." Pokazala je prstom na malu kutiju koja se takoer nalazila u zamotuljku. "Otvori ovo." Lockridge uzme kutiju, ali mu je ona morala pokazati kako se otvara. Unutra se nalazila jedna prozirna kuglica. "Stavi to u uho," ree mu kratko. Zabacila je kosu na lea i pokazala mu slinu kuglicu u svom uhu. Lockridgeu bljesne u sjeanje predmet kojeg je vidio kad ga je dola posjetiti u zatvoru; tada je smatrao da je to aparat za nagluhe. Stavio je kuglicu u uho. Sluh mu se nije poboljao, ali je zato osjetio udesan hladan i trenutni drhtaj koji mu je iz glave skliznuo niz kraljenicu. "Razumije li me?" upita ga Storm. "Zato, pa naravno..." Zastao je usred rijei. One nisu bile engleske. Nisu bile ni izdaleka sline engleskom! Storm se nasmije. "uvaj dobro svoju diaglosu. Ustanovit e da je esto vrednija od pitolja." U Lockridgeovoj svjesti ponovno je zavladala zbunjenost. to je ona zapravo rekla? Pitolj je bila engleska rije; samo se diaglosa nije uklapala u taj uzorak. Bila je to... Postepeno, navikavajui se na jezik, ustanovio je da je aglutinativan, sa sloenom gramatikom i mnogim distinkcijama nepoznatim civiliziranom ovjeku. Postojalo je, na primjer, samo za vodu nekih dvadesetak rijei, koje su se upotrebljavale zavisnosti od okolnosti. S druge strane, nisu se mogli izraziti takvi pojmovi kao to su masa, drava ili monoteizam, a da se pritom ne zapadne u opisivanja. Meutim, pravi problemi 45

su nastali kada se suoio sa sasvim novim sadrajem nekih apstraktnih pojmova, kao to su 'uzrok', 'vrijeme' i 'smrt'. "Ureaj je molekulni deifrator," objasnila je Storm na engleskom. "Sadri sve vane jezike i osnovne obiaje nekog doba i nekog kraja u ovom sluaju diaglosom je obuhvaeno podruje sjeverne Evrope, od onoga to e jednoga dana biti Irska pa sve do budue Estonije, plus jo i neke vanjske krajeve, poput Krete i Iberije. Ureaj se napaja toplinskom energijom ljudskog tijela i izravno je ukljuen u tijek modanih impulsa. Zapravo, sad ima umjetni centar pamenja, pridodan tvom prirodnom." "Zar sve to u ovako maloj spravici?" upita Lockridge slabim glasom. Storm slegne ramenima. "Kromosom je manji, a nosi neusporedivo vie informacija. Ali dosta o tome. Pripravi nam neto za doruak." Lockridge je bio iskreno sretan to se moe posvetiti kamp kuhinji. Osim toga, juer je otiao na spavanje bez veere. U zaveljajima su bile i neke udne stvari obloene metalom, koje on nije mogao prepoznati; ali ugrijane, bile su vrlo ukusne. Nije ih bilo ba mnogo i Storm mu naredi da paljivo spremi ostale u torbu. "Ne ivi se samo od gostoprimstva," ree ona. "Ova tava za prenje je poklon vrijedan kao jednogodinji prihod, ak i na faraonskom dvoru." Lockridge otkrije da mu se usnice smjekaju. "Da, a to ako je neki arheolog iskopa s nekog kuhinjskog smetlita za etiri tisue godina u budunosti?" "Pretpostavit e da je neka neslana ala kolega, pa nee na nju obraati panju. Ipak, u stvarnosti teko da bi eljezo izdralo toliko dugo u vlanoj sredini. A sada dosta o tome." Promatrala je dolinu, zadubljena u misli, dok je on pripremao doruak. Dugaka trava aptala joj je pokraj lanaka, a cvjetovi maslaaka bili su razbacani oko njenih stopala kao novii baeni pred osvajaem. 46

Ili se u hrani nalazio neki stimulans ili ga je posao oko doruka oporavio, u svakom sluaju Lockridge vie nije osjeao umor u udovima. Razbacao je ar unaokolo i pepeo pokrio zemljom. Storm podie pogled prema njemu i osmjehne se. "Pa, ti zna voditi brigu o kampiranju," rekla je u Storm s osmijehom. Lockridge je osjetio kako u njemu raste ponos. Objasnila mu je kako se rukuje ureajem za otvaranje ulaza u hodnike; zatim ga je sakrila u jedno uplje drvo, zajedno s njihovom odjeom iz dvadesetog stoljea. Pitolje su ponijeli sa sobom. Na kraju, pokupili su svu svoju prtljagu, uprtili je na lea i krenuli. "Idemo za Avildaro," ree Storm. "Tamo nikad nisam bila, ali ako brod ove godine zbog neega nije dolazio, saznat emo u luci to se dogaa." Zahvaljujui aparatu koji mu se nalazio u uhu, Lockridge je saznao da je rije 'Avildaro' izvedeni oblik od jo starijeg imena koje je znailo Kua Morske Majke. Ta Ona kojoj je selo bilo posveeno, bila je utjelovljenje ene Lovca koja je gospodarila oblinjim umama. Mjesto su naselili prije mnogo stoljea njeni poklonici, potomci lovaca na jelene, koji su lutali ovim krajevima jo u doba kada su se ledenjaci povlaili iz Danske i lagano vraali u more. Horde su pratile led na njegovom putu za vedsku i Norveku. Zauzevi ovaj jedinstveni kraj, novi stanovnici su se poeli baviti zemljoradnjom tek prije nekoliko generacija, premda ne i u onom opsegu kao doseljenici koji su uli dublje u kopno i od kojih su oni i nauili tu vjetinu. Ti doseljenici su bili sljedbenici One Mokrih Uvojaka, Koja je gutala zemlju, stvarala more, omoguavajui im tako da se slue brodovima; Boica je, dodue, ponekad gutala i ljude, ali zato im je zauzvrat davala ribe, ostrige, foke i pliskavice. U jo dubljoj prolosti ovo je bila zemlja ratobornih vozaa bojnih kola koji Nju nisu poznavali, ve su prinosili rtve mukim bogovima... Lockridge je s naporom skrenuo panju od tih zbrkanih misli koje 47

nisu bile njegove, i zbog kojih nije primjeivao ovaj dan i ovu arobnu enu pokraj sebe... Sunce je ve stajalo visoko na nebu, sumaglica se rasprila, a obzorje je bilo isto, osim ponekog zalutalog bijelog oblaka. Na samom rubu prastare ume Storm je paljivo poela ispitivati gusti. Pod hrastovima je grmlje bilo gotovo neprobojan zid. Bilo joj je potrebno prilino vremena da pronae puteljak koji je vodio prema sjeveru; bila je to neupadljiva, uska staza koja se krivudavo provlaila kroz mrlje svjetlosti i zelenih sjena ogromnih stabala i vie sluila jelenima nego ljudima. "Pobrini se da nita ne oteuje," upozori ga ona. "uma je sveta. Nitko ne smije loviti dok Njoj ne prinese rtvu, niti sjei stabla ako Ona ne odobri." Pa ipak, kada su stupili u umu, nije ih doekala tiina katedrale. ivot je vrvio svuda oko njih; bijeli vrijes i kupine, paprat i gljive, mahovina i imela tiskali su se ispod hrastova i prekrivali svaki panj. Mravnjaci su dopirali do pojasa, insekti su prekrili zrak bojom afrana, a konjske muice rasipale su obilje plavetnila svuda unaokolo; vjeverice su jurile kroz grane kao jezici plamena, a tisue ptica svijalo je u kronjama svoja gnijezda. Poj, cvrkut i lepet krila neprekidno su odjekivali meu lisnatim deblima; negdje u daljini ljetarka je bubnjala, divlja svinja groktala, dok su turi mono prkosili cijelom svijetu. Lockridge je osjetio kako mu se dua rascvjetava sve dok se nije potpuno poistovjetila s divljinom koja ju je opijala suncem, vjetrom i mirisom cvijea. Pa ipak, pomisli Lockridge, dugo sam bio u prirodi i znam vrlo dobro da ovakav nain ivota moe biti i vrlo neprivlaan. Nedae su ovdje sasvim konkretne: glad, hladnoa, vlaga, bolesti; ovo nije akademski potajna borba, niti uvredljivi porezi na prihod. Meutim, to jo uvijek ne znai da su blagodati isto tako stvarne. U svakom sluaju, ako Storm ovo uva, onda sam ja uz nju. 48

itavog slijedeeg sata ona nije progovorila ni rijei, a ni on sam nije osjeao potrebu za razgovorom. Bilo mu ve dovoljno promatrati je kako poput pantere hoda pokraj njega; elio je gledati plavkasto svjetluca-nje u njenoj kosi, malahit u njenim oima, smei sjaj koe koji je dobivao tamne prelive izmeu oblih dojki. Za trenutak se prisjetio mita o Akteonu koji je vidio golu boginju Dijanu, a zatim se pretvorio u jelena koga su raskomadali njegovi vlastiti psi. Za sada sam izbjegao to u fizikom smislu, pomisli Lockridge, ali za svaki sluaj bit e bolje ne izazivati sudbinu. Ovaj dio ume nije bio irok. Sunce jo nije dolo u zenit kada su izbili iz nje na punu svjetlost. Okupano obiljem sunca, na sjeveru i zapadu prualo se nisko i ravno zemljite. Trava se njihala na povjetarcu, gusti je ravnomjerno umio, svjetlost i sjene naizmjenino su se mjenjale pod bijelim oblacima. Puteljak je bivao sve iri i blatnjaviji, a kad su proli barutinu tlo je najednom postalo suho i ispucano. Storm se iznenada zaustavi. Trska je utala oko bare prekrivene ljiljanima, gdje su nemirno skakutale abe bjeei pred rodom. Velika bijela ptica nije obraala panju na ljude; Lockridgeovo novo sjeanje ugraeno u uho priopilo mu je da su rode tabu, nosioci sree i ponovnog roenja. Na samom rubu bare nalazila se stijena neobinog oblika. Bio je to veliki kamen rtvenik sa ijeg je vrha voa svake godine bacao najljepe orue napravljeno u Avildaru kao poklon Naoj Gospi od Sjekire. Tog dana se na oltaru nalazio samo vijenac od nevena koji je tu vjerojatno prinijela neka djevojka. Stormina panja je bila negdje drugdje. Miii na njenom trbuhu se zategnue, i ona spusti ruku na drku pitolja. Lockridge uini isto. Brazde od kotaa i tragovi nepotkovanih kopita bili su utisnuti u vlanoj zemlji. Netko je oigledno proao ovuda prije nekoliko dana. "I ovdje su stigli," promrmlja ona. 49

"Tko?" upita Lockridge. "Jutoazi." Storm je izgovorila ime s preglaenim 'u'. Lockridge jo uvijek nije savladao tehniku koritenja diaglose i s tekim naporom je shvatio da su se tim imenom nazivala ovdanja plemena kulture Ratne Sjekire. Sjekira, kojom su se sluili ovi osvajai i poklonici Sunca, nije se upotrebljavala samo za obaranje stabala, kao kod drvosjea Labrisa; bila je bojna sjekira. Storm se uspravi; prsti su joj nemirno gladili bradu, a koa na elu joj je bila naborana. "Podaci kojima raspolaemo su nedovoljni," poali se ona glasno. "Nitko nije smatrao da je ova stanica toliko vana da bi se detaljno istraila. Jo ne znamo to e se dogoditi ove godine." Zatim nastavila veselijim tonom. "Meutim, izvidnice su sasvim pouzdano utvrdile da u ovom podruju tijekom itavog tisuljea nije izumljena nijedna sprava koju bi pokretala energija. To je moda najvaniji razlog to sam otila tako daleko u prolost, umjesto da izaem iz hodnika nekog kasnijeg datuma, kada su uvari takoer aktivni. Skitnice jo nikad nisu stigle ovamo. Zato sam se i usudila napustiti hodnik u prvoj godini ovih vrata. Izlaz e ponovo biti otvoren tek za etvrt stoljea. Istraivaka grupa iz Irske, u kojoj su vremenski ulazi pomaknuti u fazi za itavo jedno stoljee od danskih, utvrdila je jo jedan znaajan datum: Avildaro se jo uvijek dri i ak je postao vrlo vaan grad kroz sto godina." Storm je prebacila zaveljaje na drugo rame i nastavila koraati. "Nema razloga za strah. U najgorem sluaju, moemo biti umijeani u borbe izmeu dvije protivnikih horde iz kamenog doba." Lockridge je iao u korak s njom. Nekoliko slijedeih kilometara pjeaili su bez rijei, hodajui preko rascvjetale trave i kroz mjestimino razbacane umarke. Gusti je bio poteen svakog oskvrnua, jer je predstavljao svetinju koju su svi potovali; priobalno raslinje nisu bili hrastovi, ve se ono preteito sastojalo od jase50

nova, brijestova, borova i, naroito, krupnih stabala bukve; jo jedan visoki osvaja poeo se iriti po Jutlanclu. Iza jednog zavoja Lockridge je najednom ugledao, na izvjesnoj udaljenosti, stado koza. Dva golobrada momka, posve gola, opaljena suncem i s pramenovima bijele kose, budno su motrili. Jedan je svirao na kotanoj fruli, dok je drugi sjedio na grani i njihao nehajno noge. Kada su opazili pridolice, iz grla im se otee uplaeni krici. Mladi koji je svirao na fruli odjurio je brzo niz puteljak, dok je onaj s grane pobjegao uz drvo i nestao u lisnatoj kronji. Storm kimne glavom. "ini se da se plae zbog neege. Prije nije bilo tako." Diaglosa je zapljusnula Lockridgea mnotvom podataka o'obiajima Tenil Orugarava: vodili su miran i gostoljubiv ivot, pun tekog rada kojeg bi prekidali dugi periodi odmora, kada su se uglavnom bavili oblikovanjem jantara, glazbom, plesom, ljubavlju, lovom ili obinim besposliarenjem; bio je to ivot protkan prijateljskim suparnitvom meu ribarskim naseobinama, ratrkanim du vrlo razvedene obale, iji su stanovnici meusobno bili u vrlo zamrenim rodbinskim vezama; jedini dodir sa stranim plemenima imali su kod trgovanja sa zemljoradnicima s kopna, koji su, za razliku od primoraca, radili cijeli dan. Pa ipak, to nikako nije znailo da su ovi ljudi bili slabii. Oni su odvano lovili turove, medvjede i divlje veprove, krili teren primitivnim oruem, dovlaili stijene sa velikih udaljenosti da bi podigli dolmene ili velike ulaze u grobnice; stoiki su preivljavali otre zime kada su bure nosile snijeg i podizale ogromne valove sa zapada; u svojim konim amcima pratili su foke i pliskavice daleko izvan zaljev;i, koji je u ovo doba godine bio otvoren prema puini; lakoer su esto prelazili Sjeverno more i trgovali u lingleskoj i Flandriji; pa ipak, nisu uope znali za rat i za ubijanje, sve dok nisu stigli vozai bojnih kola. 51

"Storm," zapita Lockridge polako, "jesi li osnovala kult Boice da bi donijela meu ove ljude ideju mira?" Njene nosnice se rairie i ona odgovori gotovo s prezirom: "Boica je troimena: Djevica, Majka i Kraljica Smrti." Uvrijeen, sluao je njene rijei kao kroz maglu: "ivot ima i svoju runu stranu. Kako misli da e klubovi u kojima se pije aj i bavi socijalnim radom, a koje vi nazivate protestantske crkve, preivjeti ono to lei pred vaim dobom. Oni koji umru za vrijeme igre bikova na Kreti smatraju se rtvama prinesenim viim silama. Graditelji megalita u Danskoj ne ovi ovdje, gdje je vjera nasljedila jo stariju kulturu, ve u drugim krajevima ubijaju, a zatim pojedu po jednog ovjeka svake godine." Osmjehne se njegovoj zbunjenosti i potape ga po ruci. "Nemoj to shvaati previe tragino, Malkolme. Morala sam koristiti ljudski materijal koji sam zatekla ovdje. Rat za apstraktnosti kao to su mo, pravda ili slava Boici je posve stran." Lockridge je osjeao da bi svaki odgovor na ovo bio besmislen. Jedino mu je preostalo da ugui svoj bijes u sebi, i stoga sljedeih pola sata nije progovorio ni rije. Polja u kojima su se sada nalazili bila su okruena ivicom. Tek iznikle vlati jema, pira i prosa nejasno su se zelenile povrh tamne zemlje. Samo nekoliko obiljeenih jutara bilo je obraeno zajednikim radom; na panjacima su se arenila stada ovaca, koza i svinja, ali se goveda nisu vidjela; takoer nije bilo ni ena koje su vjerojatno negdje bile zauzete poslom. Osim toga, bilo je tu i neograenih livada koje su se protezale s obje strane puta. Naprijed se svjetlucao blistavi vodeni pokrov Limfjorda. umarak je zaklanjao selo, ali se iznad njega podizala prava pruga dima. Nekoliko ljudi lagano im se pribliavalo. Bili su to koati i plavi mukarci, obueni slino Lockridgeu; kosa im je bila u pletenicama i imali su kratke brade. Neki su nosili titove od pletenog prua, obojene ivim 52

bojama. Oruje im se sastojalo od kopalja s kremenim vrhom, lukova i strijela, bodea i praaka. Storm se zaustavi i podie ruke. Lockridge uini to isto. Poto su vidjeli ovaj gest prijateljstva i odjeu doljaka, ljudi se oigledno udobrovoljie. Pa ipak, dok su im se pribliavali, na njihovim licima i dalje se primjeivala nesigurnost. Hod im je postao tei, oborili su pogled i konano se zaustavili. Jo uvijek ne znaju tono tko je ona, pomisli Lockridge, ali s njom je uvijek tako. "U ime Nje," ree Storm odlunim glasom, "dolazimo kao prijatelji." Voa grupe sakupi hrabrost i stupi naprijed. Bio je to snaan i krupan ovjek, s licem na kojem je vrijeme ostavilo svoj peat; naglaene bore oko oiju nesumljivo su svjedoile o ivotu provedenom uz more. Ogrlica mu se sastojala od para morovih kljova, dok se bakrena narukvica svjetlucala na vrstom zglobu. "Tada, u Njeno ime," zagrmi on, "i u moje, Ehegonovo, ija je majka bila Ularu koja vodi vijee, dobro nam doli." Lockridgeova nova memorija automatski je zapoela prosudbu neznanevih rijei. Spomenuta imena su bila autentina to znai da nijedno nije bilo dano s ciljem da se otjeraju zli ini a dolazila su od Mudre Zcne Avildara, koja je tumaila snove za vrijeme obreda zrelosti. 'Dobrodoli' je znailo vie od formalne uljudnosti: gost je bio sveta linost i mogao je zahtijevati bilo to, osim sudjelovanja u posebnim obredima plemena. Ali, naravno, gost bi svoje zahtjeve razumno ograniavao, ako ni zbog ega drugog, onda bar da bi se gostio to due. Dok je grupa odlazila prema obali, Lockridge je djeliem svijesti sluao Stormino izmiljeno objanjenje, i'oto su se, navodno, odvojili od svoje skupine, ona i njen pratilac bijahu putnici s Juga (dalekog, egzotinog Juga odakle potjeu sva udesa ovoga svijeta ali o kojem su mudriji ljudi bilo zaudno dobro obavijete53

ni). eljeli bi ostati u Avildaru dok ne budu spremni za povratak kui. Kad se budu smjestili, nagovijestila je ona, sve e ih bogato darivati. Ribari se jo vie udobrovoljie. Ako su ovo bili boica i njen pratilac, koji lutaju inkognito, bar su se potrudili da izgledaju kao obina ljudska bia. Njihove prie e unijeti dosta duha u duge veeri; zavidni posjetitelji dolazit e iz okolnih mjesta da ih uju i vide, a zatim e priati kod kue o vanosti Avildara; njihovo prisustvo moe utjecati i na Jutoaze, ije su izvidnice u posljednje vrijeme bile primjeene kako se motaju u blizini. Skupina je ula u selo veselo i ivo razgovarajui.

Auri, ije je ime znailo Cvjetna Latica, ree: "eli li zaista vidjeti prljave movare? Mogu ti biti vodi." Lockridge protrlja bradu, na kojoj su ve izrasle kratke dlake, i pogleda Echegona. Oekivao je sve od zbunjenog odobravanja do popustljivog osmijeha. Umjesto toga, voa je odmah prihvatio priliku i gotovo patetinim glasom odobrio izlet svoje keri sa svojim gostom. Lockridge nije znao razlog. Storm je odbila poziv da im se pridrui, to je Auri zamjetno doekala s olakanjem. Djevojka se poprilino plaila te ene koja je s visine promatrala sve oko sebe i koja je provodila mnogo vremena sama u umi. Storm je objasnila Lockridgeu da time pokazuje svoje boansko porijeklo, svoju mana pred plemenom, kao i iz nekih drugih razloga o kojima jo nije eljela govoriti; ali ini se da je i njega izbjegavala, budui da ju je vrlo rijetko viao za ovih dvadesetak dana koliko su boravili u Avildaru. Premda je bio previe oaran time to je doivljavao da bi se osjeao imalo uvrijeen, to ga je ipak podsjetilo na vremenski ponor koji je od poetka leao meu njima. Sada, dok je Sunce ve zapadalo, on je snano veslao vozei kanu natrag kui. To nije bio jedan od onih velikih amaca od prua opivenog koom, s kakvim se jednom uputio izvan Limfjorda u lov na foke. Jo uvijek mu je u uima od55

54

zvanjalo buno urlanje posade koja je pjevala i grubo se alila na dugakim sivim valovima. Nespretno je rukovao harpunom s kotanim vrhom, ali je zato stekao ugled u baratanju jedrom, to i nije bilo teka za ovjeka koji se koristio mnogim trikovima nauenim na jahtama dvadesetog stoljea. Njegov dananji kanu bio je laki amac napravljen od izdubljenog debla nekog stabla. Bone strane su mu bile oplete, a na pramcu je bila zabodena zelena grana koja je trebala drati pod nadzorom bogove vode. Iza njih je ostala prostrana movara puna trske, kojom su u izobilju vrvjele patke, guske, labudovi, rode i aplje. Lockridge je sada veslao paralelno s junom obalom zaljeva ije se gusto zelenilo oblijevalo bojom zlata pod kosim zrakama sunca. S njegove lijeve strane voda je u dugakim prugama svjetlucala prema obzoru; njenu mirnu povrinu naruavao bi samo po koji zalutali galeb ili povremeni skok neke ribe. Zrak je bio savreno miran, tako da su se udaljeni zvui uli isto tako jasno kao i um vesala po vodi. Udisao je izmijeane mirise zemlje i soli, ume i ogromnih nakupina vodenog bilja. Nebo bez ijednog oblaka, duboko i plavo, postojalo je sve tamnije dok se lagano sputala veer obavijajui Aurinu glavu sve tamnijim sjenama. Kakav divan dan, pomisli Lockridge. Jo samo da nema ovih dosadnih komaraca... Ali njoj oni uope ne smetaju. Bit e da ve generacijama bodu ove domoroce koji su na njih ve imuni. Svrbjelo ga je na mnogo mjesta, ali najvie ga je svrbio nedostatak cigareta; nadoknaivao ga je uivanjem u vodi koja oivljava pod njegovim zaveslajima i ugodnim osjeajem naprezanja miia. Dakako, zasluga u tome imala je i ova zgodna djevojka. "Divan dan, zar ne?" srameljivo upita ona. "Oh, da," ree on. "Hvala ti to si me dovela." Na Aurinom licu pojavi se crvenilo; Lockridge je tek tada shvati da Tenil Orugaravi, kao i Navaho In56

dijanci, govore 'hvala' samo za vrlo velike stvari. Svakidanja pomo smatra se kao neto obino. Diaglosa mu je omoguila govoriti njihovim jezikom, ali nije se mogla uvijek snai u obiajima. Njeno lice, vrat i nejake mlade grudi i dalje su bili obliveni crvenilom. utila je nekoliko trenutaka spustivi pogleda, a zatim promrmljala. "Ne. Ja moram tebi rei hvala." Promatrao ju je u polutami. Iako ovdje nisu vodili rauna o roendanima, pretpostavljao je da ima oko petnaest godina. Bila je vrlo vitka i puna ljupkosti. Lockridge se pitao zato je jo uvijek djevica; druge djevojke, bilo udane ili ne, pa ak i mlae od nje, uivale su slobodu slinu onoj kakvu imaju ene sa Samoa. Naravno, ni na kraj pameti mu nije palo da se izlae opasnosti uputajui se u vezu s jedinim ivim enskim djetetom svoga domaina. Dakako, udjela u tome je imao uroeni osjeaj asti, ali i vjetina samokontrole. Nije elio iskoristiti nekoga tko je bio tako mlad; uostalom, u plemenu je bilo i starijih djevojaka. Aurina nevinost podsjeala ga je na povjetarac koji njie cvjetove gloga iza njene kue. Pa ipak, morao je priznati da se nalazi u iskuenju. Bila je draesna: krupne plave oi, pjegast prast nos, sone usne, raspletena duga kosa koja se rasipala u svjetloutim valovima ispod vijenca rua i slijevala niz ramena. Osim toga, stalno je bila uz njega u selu. "Nema mi zbog ega zahvaljivati," ree Lockridge. "Svi ste mi vi iskazali vie potovanja nego to zasluujem." "Ne, nikako," usprotivi se Auri. "Ti si me usreio." "Kako to? Nisam nita uinio?" Njeni prsti se isprepletoe, a pogled joj skrene u krilo. Bilo mu je previe teko objasniti joj da on ne eli njenu ispovijed, ali ona je ve zapoela svoju priu. Pria je bila jednostavna. Kod Tenil Orugarava djevica je bila sveta, neokaljana. Meutim, kada bi osjetila57

da je dolo njeno vrijeme, imenovala bi svog izabranika u vrijeme proljetne sjetvene sveanosti. Bio je to sveani obred pun radosti. Meutim, Aurin izabranik se utopio u moru nekoliko dana prije svetkovine. Bilo je oito da su Sile ljute pa je Mudra ena odluila da Auri ostane sama, bijui i dalje ista djevica, sve dok se prokletstvo nekako ne skine s nje. Od toga dogaaj prolo je vie od godinu dana. Bila je to ozbiljna stvar za njenog oca (odnosno glavu domainstva, jer se u ovoj kulturi nije vodilo rauna o oinstvu), a osim toga, on je bio i voa plemena. Iako su ene, da bi stupile u vijee, morale biti starice, oba spola su imala potpuno jednaka prava, a naslijee je ilo po majinoj strani. Ako bi Auri umrla bez djece, to bi bilo s nasljedstvom? Nju, dodue, nisu izbjegavali, pa ipak, bila je tuna godina stajanja po strani svih zbivanja u selu. Kad su stigli stranci, donosei prie o udesnim stvarima i dajui im neke od njih kao darove, svi su bili uvjereni da je to dobro znamenje. Mudra ena bacila je iverje bukve u tami svoje kolibe i objavila Echegonu da je zaista tako. Velike i nepoznate Sile nastanile su se u Storm i njenom (ili Njenom?) pratiocu Malcolmu. Uinivi ast Echegonovoj kui, oni su otjerali zlo. Danas, kad Malcolm nije odbio poi na tu opasnu, izdajniku vodu s Auri... "Zar ne bi mogao ostati?" u njenom glasu se osjeala molba. "Kada bi mi pruio ast, idueg proljea bila bih... vie nego ena; prokletstvo bi postalo blagoslov." Njegovi obrazi se zacrvenie. "ao mije," ree najljubaznije to je mogao. "Ne moemo ekati; moramo otii prvim brodom." Ona sagne glavu i pone gristi donju usnu. "Ali ja u svakako poraditi na tome da se skine prokletstvo sa tebe," obea joj on. "Sutra u razgovarati s Mudrom enom. Ona i ja emo sigurno nai neko rjeenje." 58

Auri je obrisala suze i nesigurno se nasmijeila. "Hvala. eljela bih da ostane ili bar da doe na proljee. Ali ako mi ponovno vrati ivot..." Ona se zagrcne. "Ne postoje rijei kojima bih ti mogla zahvaliti za to." Kako se lako postaje bog. Nasto