pol anderson – hodnici vremena

96
1 Poul Anderson – Hodnici Vremena "Stigao vam je posjetitelj," reče čuvar i okrene ključ. "Što? Tko?" zbunjeno upita Malcolm Lockridge ustajući s ležaja. Ležao je ovdje satima, pokušavajući čitati neki stručni priručnik, ali uglavnom je buljio u neku napuklinu na stropu, dok su mu misli bile natopljene gorčinom. Ako ništa drugo, buka i smrad iz drugih samica previše su ga smetale da bi bio u stanju misliti na išta određeno. "Ne znam." Čuvar cmokne jezikom. "Jedna lijepa žena." U njegovu glasu osjećalo se više poštovanja nego obično. Zainteresiran, Lockridge pođe prema vratima. Gotovo instinktivno, čuvar se odmakne jedan korak. Mogla bi se čitati njegova misao: 'Oprez! Ovaj tip je ubojica.' Doduše, Lockridge nije izgledao opasno. Bio je srednjeg rasta, kratko podšišane, pepeljaste kose, plavih očiju, i uska tupasta nosa, i ništa na njemu nije pokazivalo ništa više osim da ima dvadeset šest godina. Ali za razliku od vršnjaka, njegove grudi bile su razvijenije, ramena šira, udovi snažniji, a kretao se poput mačke. "Ne boj se, sinko," podsmjehnuo se. Čuvar pocrveni. "Pazi se, hvalisavce." Do vraga, pomisli Lockridge. Zašto ga uopće izazivam? Bio je sasvim pristojan prema meni. Uostalom, da vidimo tko me to traži. Njegov bijes je splasnuo dok je koračao hodnikom. U beskrajnoj jednolikosti tijekom protekla dva tjedna svaka promjena bijaše dobrodošla. Čak je i razgovor s odvjetnikom bio izvjestan događaj, premda bi nakon toga proveo besanu noć, razljućen njegovom potpunom bezvoljnošću da se bori za svoga klijenta. Golicalo ga je pitanje tko bi to mogao danas dolaziti. Njegova majka je već otišla natrag u Kentuckv. Jedna zgodna žena — njegova djevojka, već ga je posjetila, bila je ljubazna, ali bilo je nečeg morbidnog u njenom "Kako si samo mogao i on nije očekivao vidjeti je ponovno. Možda neka novinarka? Ne, svi mjesni listovi su ga već intervjuirali. Ušao je u sobu za posjete. Prozor otvoren prema gradu, prometna buka, park preko ulice, opet prolistala stabla i prekrasno plavo nebo puno brzih, malih oblaka, dah proljeća Srednjeg zapada — sve je to djelovalo na njega tako da je smrad iz samice sad bio dvostruko odvratniji. Nekoliko čuvara nadgledalo je one koji su sjedili za dugim stolovima i međusobno se došaptavali. "Ovamo," reče Lockridgeov pratilac. On se okrene i ugleda je. Stajala je pokraj obilježene stolice. Srce mu je brže zakucalo. Moj bože! Bila je gotovo njegove visine; u jednostavnom, nježnom i skupom kostimu izgledala je poput prvakinje u plivanju ili božice lova Dijane. Glavu je držala visoko, a crna kosa joj je padala niz ramena, presavijajući se u raspršenim zrakama sunca. Lice — nije bio sasvim siguran u kojem dijelu svijeta je oblikovano: lukovi obrva iznad dugih i zakošenih zelenih očiju, široke jagodice, ravan nos s pomalo sjajnim nosnicama, kraljevska usta i brada, zagasiti ten. Na trenutak, premda je sličnost bila slaba, prisjetio se nekih slikanja s antičke okrete, boginje Labrvs, a zatim mu ostane vremena da misli samo na ono što se nalazilo neposredno pred njim. Dijelom uplašen, on joj priđe. "Gospodine Lockridge," reče ona jednostavno, ne kao pitanje. Njen naglasak mu ništa nije otkrio; imala je savršen izgovor. Glas joj je bio dubok, ali zvonak. "Da..." promrmljao je. "Ovaj..." "Ja sam Storm Darroway. Da sjednemo?" Učinila je to kao da sjeda na tron i otvorila torbicu. "Želite li cigaretu." "Hvala," odgovori on automatski. Pripalila mu je Tiffanv upaljačem, ali sama nije zapušila. Činjenica da sad ima čime zabaviti svoje ruke opustila mu je dijelom živce. Uzeo je stolicu i sreo njen pogled na suprotnoj strani ravne površine koja ih je razdvajala. U vrtlogu misli pitao se, između ostalog, kakve veze ima netko takvog lica s jednim anglosaksonskim imenom. Dobro, možda je prezime njezinih roditelja, koji su došli kao imigranti, bilo teško za izgovor pa su ga zato promjeni-li. Ipak, u njoj nije bilo ni malo... poniznosti, želje za molbom, što bi se od takvih ljudi moglo očekivati. "Bojim se da nisam, ovaj, imao zadovoljstvo sresti vas ranije," promuca on. Zagledao se u njenu lijevu ruku: "Ovaj, gospođice Darroway." "Ne, dakako da niste," reče ona, promatrajući ga bezizražajno. On se počne meškoljiti. Prestani, reče sam sebi, sjedne uspravno i pogleda je očekujući da nastavi.

Upload: rade-jovanovic

Post on 13-Apr-2015

272 views

Category:

Documents


11 download

DESCRIPTION

SF roman

TRANSCRIPT

1

Poul Anderson – Hodnici Vremena

"Stigao vam je posjetitelj," reče čuvar i okrene ključ."Što? Tko?" zbunjeno upita Malcolm Lockridge ustajući s ležaja. Ležao je ovdje satima,

pokušavajući čitati neki stručni priručnik, ali uglavnom je buljio u neku napuklinu na stropu, dok sumu misli bile natopljene gorčinom. Ako ništa drugo, buka i smrad iz drugih samica previše su gasmetale da bi bio u stanju misliti na išta određeno.

"Ne znam." Čuvar cmokne jezikom. "Jedna lijepa žena." U njegovu glasu osjećalo se višepoštovanja nego obično. Zainteresiran, Lockridge pođe prema vratima. Gotovo instinktivno, čuvarse odmakne jedan korak. Mogla bi se čitati njegova misao: 'Oprez! Ovaj tip je ubojica.' Doduše,Lockridge nije izgledao opasno. Bio je srednjeg rasta, kratko podšišane, pepeljaste kose, plavihočiju, i uska tupasta nosa, i ništa na njemu nije pokazivalo ništa više osim da ima dvadeset šestgodina. Ali za razliku od vršnjaka, njegove grudi bile su razvijenije, ramena šira, udovi snažniji, akretao se poput mačke.

"Ne boj se, sinko," podsmjehnuo se.Čuvar pocrveni. "Pazi se, hvalisavce."Do vraga, pomisli Lockridge. Zašto ga uopće izazivam? Bio je sasvim pristojan prema meni.

Uostalom, da vidimo tko me to traži.Njegov bijes je splasnuo dok je koračao hodnikom. U beskrajnoj jednolikosti tijekom protekladva tjedna svaka promjena bijaše dobrodošla. Čak je i razgovor s odvjetnikom bio izvjestandogađaj, premda bi nakon toga proveo besanu noć, razljućen njegovom potpunom bezvoljnošću dase bori za svoga klijenta. Golicalo ga je pitanje tko bi to mogao danas dolaziti. Njegova majka jeveć otišla natrag u Kentuckv. Jedna zgodna žena — njegova djevojka, već ga je posjetila, bila jeljubazna, ali bilo je nečeg morbidnog u njenom "Kako si samo mogao i on nije očekivao vidjeti jeponovno. Možda neka novinarka? Ne, svi mjesni listovi su ga već intervjuirali.

Ušao je u sobu za posjete. Prozor otvoren prema gradu, prometna buka, park preko ulice, opetprolistala stabla i prekrasno plavo nebo puno brzih, malih oblaka, dah proljeća Srednjeg zapada— sve je to djelovalo na njega tako da je smrad iz samice sad bio dvostruko odvratniji. Nekolikočuvara nadgledalo je one koji su sjedili za dugim stolovima i međusobno se došaptavali.

"Ovamo," reče Lockridgeov pratilac. On se okrene i ugleda je. Stajala je pokraj obilježenestolice. Srce mu je brže zakucalo. Moj bože!

Bila je gotovo njegove visine; u jednostavnom, nježnom i skupom kostimu izgledala je poputprvakinje u plivanju ili božice lova Dijane. Glavu je držala visoko, a crna kosa joj je padala nizramena, presavijajući se u raspršenim zrakama sunca. Lice — nije bio sasvim siguran u kojem dijelusvijeta je oblikovano: lukovi obrva iznad dugih i zakošenih zelenih očiju, široke jagodice, ravan noss pomalo sjajnim nosnicama, kraljevska usta i brada, zagasiti ten. Na trenutak, premda je sličnostbila slaba, prisjetio se nekih slikanja s antičke okrete, boginje Labrvs, a zatim mu ostane vremena damisli samo na ono što se nalazilo neposredno pred njim. Dijelom uplašen, on joj priđe.

"Gospodine Lockridge," reče ona jednostavno, ne kao pitanje. Njen naglasak mu ništa nijeotkrio; imala je savršen izgovor. Glas joj je bio dubok, ali zvonak.

"Da..." promrmljao je. "Ovaj...""Ja sam Storm Darroway. Da sjednemo?" Učinila je to kao da sjeda na tron i otvorila

torbicu. "Želite li cigaretu.""Hvala," odgovori on automatski. Pripalila mu je Tiffanv upaljačem, ali sama nije zapušila.

Činjenica da sad ima čime zabaviti svoje ruke opustila mu je dijelom živce. Uzeo je stolicu i sreonjen pogled na suprotnoj strani ravne površine koja ih je razdvajala. U vrtlogu misli pitao se,između ostalog, kakve veze ima netko takvog lica s jednim anglosaksonskim imenom. Dobro,možda je prezime njezinih roditelja, koji su došli kao imigranti, bilo teško za izgovor pa su ga zatopromjeni-li. Ipak, u njoj nije bilo ni malo... poniznosti, želje za molbom, što bi se od takvih ljudimoglo očekivati.

"Bojim se da nisam, ovaj, imao zadovoljstvo sresti vas ranije," promuca on. Zagledao se unjenu lijevu ruku: "Ovaj, gospođice Darroway."

"Ne, dakako da niste," reče ona, promatrajući ga bezizražajno. On se počne meškoljiti.Prestani, reče sam sebi, sjedne uspravno i pogleda je očekujući da nastavi.

2

Djevojka se osmjehnula stisnutih usana. "Vrlo dobro," promrmlja ona i zatim doda šapatom:"Vidjela sam članak o vama u čikaškim novinama i vrlo me zainteresirao. Došla sam saznati višeo tome; čini mi se da ste vi žrtva stjecaja nesretnih okolnosti."

Lockridge slegne ramenima. "Ne želim vam pričati dosadne priče, ali to je istina. Vi stenovinarka?"

"Ne, nisam. Zanima me samo to da pravda pobijedi. Čudi li vas to?" upitala je podrugljivo.Razmišljao je. "Bit će da je tako. Postoje ljudi poput Erle Stanlev Gardner, ali mlada dama

vašeg izgleda...""Može na bolji način trošiti svoje vrijeme nego tjerati pravdu," osmjehne se ona. "U stvari, i menisamoj je potrebna pomoć. Možda ste vi onaj koji mi je može pružiti.Lockridgeu se zavrtjelo u glavi: "Zar ne možete iznajmiti nekoga, gosp... gospođice?" "Neke kvalitete ne mogu se tek tako kupiti; one su jednostavno urođene, a ja nemam načinaotkriti ih drugdje." Njen glas se ispunio toplinom: "Recite mi nešto o vašem slučaju." "Zašto, pa čitali ste u novinama?" "Želim čuti vašim riječima. Molim vas." "Bože moj, tu inema mnogo toga. Jedne noći, prije dva tjedna, vraćao sam se iz knjižnice kući. Stanujem uprilično pustom dijelu grada. Napala me grupa maloljetnika. Pretpostavljam da su me htjeliisprebijati zabave radi ili zbog ono malo novaca što sam imao kod sebe. Međutim, ja sam im sesuprotstavio. Jedan od njih tresnuo je pritom o pločnik i razbio glavu, a ostali su se brzorazbježali. Ja sam odmah pozvao policiju. Posljednje čega se sjećam je da sam optužen zaubojstvo drugog stupnja." "Zar se niste pozvali na čin samoobrane?". "Dakako da jesam, ali to mi nije pomoglo. Nijebilo svjedoka. Nisam mogao identificirati nijednog od tih nasilnika, bilo je previše mračno.Osim toga, u posljednje vrijeme sam imao već putra na glavi. Bio sam upleten u jednutučnjavu kad nam je nekoliko studenata pokušalo upropastiti jedan izlet. A sad suci kažu dasam s tim momcima vodio ogorčenu borbu. A ja sam se samo branio, inače bi me pretukli.Ja, stari ratnik, bio sam prisiljen tući se sa žutokljuncima!" Njega opet poplavi bijes i donesemu gorčinu u usta. "Ma vraga žutokljunci! Onaj koji je stradao bio je veći i dlakaviji od mene.A, bogami, bilo ih je još desetak. Ali naišli su na tvrd orah."

Proučavala ga je pogledom. On se prisjetio svoga oca, davno na farmi u brdimaKentuckvja, kako pokušava otkriti svojstva mladoga bika kojeg je upravo stekao. "Kajete lise?" upita ga ona nakon nekoliko trenutaka.

"Ne," reče on. "Čak su i to uračunali kod odmjeravanja kazne. Ja na znam glumiti. Ali sigurnonisam imao namjeru nikoga ubiti. Samo sam zamahnuo šakama, a što je ta mlada budala onakonespretno pala, čista je slučajnost. Žao mi je zbog toga, ali moja savjest je čista. Ja sam se samobranio i ne znam kako je drukčije trebalo postupiti. Bolje i to negoli da sam završio u bolnici ilida sam mrtav. Svi bi onda govorili: Kako je to užasno! Moramo podići još jedan centar zarekreaciju mladih."

Lockridge opusti ramena. Ugasi cigaretu i zagleda se u ruke. "Bio sam dovoljno blesavizjaviti to novinarima," nastavio je mračno. "Zajedno s još nekim primjedbama u tom stilu.Izgleda da ovdje ne vole mnogo južnjake. Moj odvjetnik kaže da mjesni liberali sad vide u menirasistu. Gluposti, teško da sam ikad vidio nekog obojenog čovjeka u kraju odakle sam došao; nemorate biti antropolog da biste imali rasne predrasude; uostalom, oni nasilnici su bili bijeli. Aličini se da sve to skupa uopće ne utječe na osjećaje ovih ljudi."

Bijes ga je ponovno zahvatio. "Oprostite gospođice," reče. "Nisam namjeravao jadikovati."Ona se nagne prema njemu, ali se zaustavi. Lockridge vidje da je neobično i divno lice

postalo gordo gotovo do arogantnosti. Ipak, progovorila je gotovo blago: "Imate široko srce.Nadala sam se tome."

Trenutak zatim postala je opet bezlično poslovna. "Kakvi su vam izgledi na suđenju?""Gotovo nikakvi. Sud mi je odredio odvjetnika koji kaže da moram izjaviti kako je posrijedi

ubojstvo iz nehata i izvući ću se s blažom kaznom. Ali ja na to ne gledam tako. To nije točno.""Pretpostavljam da nemate novaca za dugotrajni proces."

Pomisli kako je smiješno da žena poput nje govori kao profesor za katedrom. "Ne, reče. "Živim odstipendije. Moja majka se kune da će založiti i kuću da bi me izbavila odavde; ona je udovica, a nibraća mi nisu veliki bogataši. Nije mi drago što to radi. Dakako, vratit ću dug ako dobijem proces.Ali ako ne..."

3

"Mislim da ćete ga dobiti," reče ona samouvjereno. "Jesam li u pravu ako smatram da jeWilliam Ellsworth iz Chicaga jedan od najboljih odvjetnika za kriminalna djela u zemlji?"

"Što? Zašto... ovaj... teško da je ikada izgubio spor. Tako se bar priča."Zbunjen, Lockridge se zagleda u nju. Počeo je drhtati.Storm Darroway je lagano gladila rukom bradu: "Dobra ekipa privatnih detektiva mogla bi

pronaći članove te maloljetničke bande," nastavila je zamišljeno. "Na sudu bi se utvrdilo gdje subili te noći, a precizna unakrsna ispitivanja razotkrila bi njihove laži. Mogli bismo također pronaćipogodnog svjedoka za vas. Do sada ste se ponašali besprijekorno."

"Pa... " Lockridge stegnu zube, što je ličilo na neku vrstu osmijeha. "Sve je to u redu, ali sveće to stajati čitavo bogatstvo."

"Ja sam bogata," reče ona s istom samouvjerenošću kao i ranije. Naginjući se prema njemu,njene sjajne oči su jednostavno gutale svaku pojedinost. "Pričajte mi o sebi. Bit će mi potrebni tipodaci. Gdje ste naučili borilačke vještine koje ste spomenuli?""U mornarici. Bio sam neko vrijeme na Okinavi pa sam se tako zainteresirao za karate, aposjećivao sam i treninge judoa." Dok mu se u glavi vrtjelo od zbunjenosti, jedva da je i zamijetiokako ona polako izvlači iz njega sve pojedinosti njegova života: teško djetinjstvo, šume, lov,ribolov; nespokojstvo koje je prekinuo u sedamnaestoj godini života upisavši se u dragovoljce; kul-turni šok koji je doživio pri susretu s drugim zemljama, drugim ljudima, sa svijetom koji se pokazaovećim čak i do onoga iz njegovih snova; rođenje želje za učenjem. "Dosta toga sam pročitao zavrijeme službe. Kasnije, nakon povratka u Sjedinjene Države, stupio sam u koledž; izdržavao samse sam. Odlučio sam se za antropologiju. Na ovdašnjem sveučilištu imaju odličan odjel. Kasnije ćuse, mislio sam, prihvatiti doktorata. Mogao bi to biti dobar život. Volim primitivne ljude. Nemajuvremena gnjaviti se s romantikom. Njihovi problemi su isti kao i naši, ako ne i teži; pa ipak, oniimaju nešto što smo mi izgubili."

"Znači da ste dosta putovali?""Uglavnom kopnom; do Yucatana, na primjer. Vratili smo se ovog ljeta. Smatram da mi je to

bilo posljednje putovanje. Vjerojatno ću ovdje uvijek biti nepoželjan, čak i ako sve dobro završi.Uostalom, nije važno, naći ću neko drugo mjesto."

"Doista ćete morati."Storm Darroway pogleda uokolo, oprezno poput risa. Čuvari, koji su se dosađivali manje nego

obično, stalno su je promatrali, ali nisu mogli čuti kad bi tiho govorila."Slušajte me, Malcolme Lockridgeu," reče tiho. "Gledajte u mene."Sa zadovoljstvom, pomisli on, dok su mu kralješnicom prolazili trnci."Angažirati ću vam Ellswortha kao branitelja. Sve troškove preuzimam na sebe. Ako se ne

budete slagali s presudom, on će uložiti žalbu. Ali mislim da to neće biti potrebno."Lockridge je uspio samo prošaptati jednu riječ: "Zašto?"Ona zabaci glavu: Duga kosa joj poleti unatrag. U djeliću sekunde je primijetio sićušno

prozirno dugme u njenom lijevom uhu... Za poboljšanje sluha? Pomisao da ima neku manu i danije savršena ugrijala ga je. Zidovi između njega i vanjskog svijeta se srušiše i on se nađe obasjanzrakama proljetnog sunca.

"Nazovimo to ovako: nije u redu da lav bude u kavezu," odgovori ona. Nije bilo ničegkoketnog u tome; riječi zazvoniše u njemu.

Sjedila je potpuno mirno, a izgovor joj je i dalje bio staložen. "Osim toga, treba mi pomoćnik.Zadatak je opasan. Vi mi se činite boljim od nekih tipova koje bih mogla iznajmiti na ulici. Kodplaćanja neću škrtariti."

"Gospođice," promrmlja Lockridge. "Ne želim nikakav novac. Bit ću vaš dužnik.""Bit će vam potreban za putovanja. Odmah nakon suđenja Ellsworth će vam dati omotnicu s

čekom i uputama. U međuvremenu, nikome ni riječi o meni. Ako vas pitaju tko plaća vašuobranu, recite im: neki daleki, bogati rođak iz inozemstva. Je li jasno?"

Kasnije, pokušavajući sebi razjasniti cijelu ovu fantastičnu stvar, ozbiljno se upitao nije li onazapravo kriminalac; ali ubrzo je odbacio tu pomisao. Tog trenutka, međutim, samo je primiouputstvo i poslušno klimnuo glavom.

Ona ustane. Odmah zatim i on, premda ponešto nespretno. "Ovamo se više neću vraćati," rečeona. Njena ruka nađe njegovu i stisne je. "Srest ćemo se opet u Danskoj, kad budete na slobodi. Asada zbogom i samo hrabro dalje."

4

Buljio je za njom sve dok nije otišla, a zatim u svoju ruku koju je ona držala.Dana 14. rujna, u devet ujutro, pisalo je u njenom pismu. Lockridge se rano probudio. Nije

mogao ponovno zaspati pa je izašao na dužu šetnju. Želio je reći zbogom Kopenhagenu. Makakav to posao Storm Darroway imala za njega, teško da će ga obavljati ovdje, jer zašto bi muonda bilo rečeno da kupi kamp-opremu za dvoje, pušku i pištolj. On se već zaljubio u ovaj grad.

Mnoštvo biciklista kretalo se ulicama u vrijeme odlaska na posao, gurajući se krozautomobilski promet. Ti ljudi nisu imali onaj iscrpljen izgled kakav imaju američki radnici: bili suto vedri, mladi ljudi u radnim odijelima ili sa studentskim kapama, djevojke nasmijanih lica iblještavo plave kose. Bilo je očito da svi oni uživaju u životu.Treperavi sjaj Tivolija bio je poput šampanjca u krvi, ali niste morali otići ondje da biste osjetiliduh starog Beča. Bilo je dovoljno lagano sići niz Langelinje, pustiti da vam blagi morski vjetardraška nosnice, gledati brodove stigle iz najudaljenijih luka svijeta, zaustaviti se da biste se diviliMaloj Sireni i Gefjonu od Oxena, proći pokraj kraljevskog Amalienborga ostavljajući iza sebekanal kroz Nvhavn, gdje su se vjekovima stare mornarske krčme sanjivo prisjećale vesele minulenoći, prijeći Kongens Nvtorv gdje biste zakratko zastali popivši s nogu pivo u nekom od otvorenihcafea; zatim pokraj renesansnih crkava, dvoraca i vijećnica čiji su visoki, bakrom optočenitornjevi, puni dražesti parali nebo.

Doista imam razloga biti zahvalan toj ženi, pomisli Lockridge, osim svega ostaloga i zato jerme je ovamo poslala tri tjedna ranije.

Čudio se zašto je to učinila. Njene su upute bile: nabaviti zemljopisne karte i upoznati se sdanskom topografijom. Osim toga, morao je mnoge sate provesti u staronordijskom odjeluNacionalnog muzeja čitajući nekoliko knjiga koje su mu objašnjavale izloženo. Učinio je tosavjesno. Premda je želio znati zašto sve to radi, nije postavljao suvišna pitanja. Ovdje je bilobezbroj prilika za rekreaciju, a ni zanimljiva prijateljstva nisu nedostajala. Danci su bili prijateljskiraspoloženi i znali su se zabavljati, što je zaključio nakon susreta s dvije mlade žene. Možda je to ibila namjera Storm Darroway: dovesti ga ovdje na odmor i zaborav onog pakla što ga je ostavioza sobom, a i pružiti mu priliku da ispusti malo biološke pare iz svoga kotla, kako ne bi dosađivaonjoj kada budu započeli s poslom.

Podsjećanje na nju ga je protreslo. Danas! Trgnuo se pri pomisli na to i ubrzao korak.Hotel koji mu je bio rezerviran nalazio se odmah iza ugla. Pokušavajući se osloboditi napetostikoja se skupljala u njemu, radije se popeo uz stube do sobe, umjesto da koristi dizalo.

Istog trenutka zazvonio je telefon. On podiže slušalicu. "Gospodine Lockridge, zamoljeni steda s prtljagom za petnaest minuta pričekate gospođicu Darroway pred ulazom," obavijestio ga jeportir na izvanrednom engleskom.

"Oh, u redu." Za trenutak se naježio. Ponašala se prema njemu kao prema sluzi. Ne, nije tako.Bio sam tako dugo u sjevernim državama da sam zaboravio što jedna prava dama očekuje odmuškarca. Neće zvati hotelskog poslužitelja. Jedan paket prebacio je preko ramena, a ostale dvijetorbe uzeo u ruke i krenuo na recepciju.

Blistavo novi Dauphine zaustavio se pokraj ulaza. Za upravljačem je bila ona. Nije zaboravionjen lik, jer ga je bilo nemoguće zaboraviti. Pa ipak, kad se njena tamna glava nagnula krozprozor, ispustio je dubok uzdah i one Dankinje nestaše odmah iz njegove svijesti.

"Kako ste?" upitao je zbunjen.Ona se osmjehne. "Dobro došli natrag na slobodu, Malcolme Lockridge," pozdravila ga je

čvrstim glasom. "Da krenemo?"Stavio je opremu u prtljažnik i pridružio joj se na prednjem sjedalu. Bila je prirodno i športski

odjevena, pa ipak nije izgledala manje kraljevski nego prije. Ušla je u prometnu gužvu s višeumijeća negoli bi to on izveo. "Oho, vi ne gubite vrijeme, zar ne?"

"Nemam mnogo vremena," objasnila je. "Moramo prije noći biti na drugom kraju ove zemlje."Lockridge je odvojio svoj pogled od njenog profila. "Ja sam... ovaj, spreman za sve što imate

na umu."Ona klimne glavom. "Da. Dobro sam vas procijenila.""Ali, hoćete li mi reći...""Samo trenutak. Pretpostavljam, oslobođeni ste optužbe.""Tako je. Zaista ne znam kako vam zahvaliti."

5

"Pa, pomoći ćete mi, dakako?" reče ona nestrpljivo. "Ali dopustite da prvo popričamo ovašem položaju. Želim znati imate li kakvih obveza s vaše strane."

"Pa, zapravo nikakvih. Nisam imao pojma koliko će ovaj posao trajati, pa stoga nisam nitražio drugi. Dok ga ne nađem, živjet ću kod majke."

"Očekuje li vas ona uskoro?""Ne. Dosta vremena sam proveo u Kentuckvju kod mojih. U pismu ste mi rekli da ništa ne

pričam o vama, pa sam stoga rekao da je moju obranu vodio neki bogataš koji misli da se ja bavimstvarima u svezi s naftom i da me želi imati za savjetnika istraživačkog programa koji bi mogaopotrajati neko vrijeme. U redu?"

"Izvrsno." Uputila mu je dugi pogled. "Znači, nisam se prevarila glede vaše oštroumnosti."Ali, kamo smo krenuli i zašto?""Ne mogu vam reći mnogo. Ali, ukratko, trebamo otkriti i prenijeti neko blago."Lockridge fićukne i izvadi cigarete."Mislite da je to nevjerojatno? Melodramski? Nešto poput lošeg romana?" nasmije se Storm

Darroway. "Zbilja, zašto ljudi ovoga doba misle da njihovi vlastiti, jadni životi moraju biti mjeracijelog svemira? Shvatite. Atomi od kojih ste sazdani samo su oblaci puke energije. Sunce koje vasobasjava moglo bi u trenutku progutati ovaj planet, ali postoje i druga sunca koja bi to isto moglaučiniti s njim. Vaši preci lovili su mamute, prelazili oceane na splavima, ginuli na tisućama bojnihpolja. Vaša civilizacija stoji na rubu zaborava. I u samom vašem tijelu ovoga trenutka vodi se ratbez milosti između vas i osvajača koji vas želi uništiti, a to su entropija i samo vrijeme. To je vašamjera."

Pokazala je rukom prema ulici kojom su prolazili ljudi zaokupljeni svojim svakodnevnimposlovima. "Prije tisuću godina bili su mudriji. Znali su da će jednoga dana doći sumrak svijeta ibogova i da je jedino što vrijedi, hrabro i spremno dočekati taj trenutak".

"Pa..." Lockridge je oklijevao. "U redu. Možda ja baš nisam Ragnerok tip."Ona se nasmije. Kola su zabrujala i pošla još brže. Nalazili su se izvan starog dijela grada, u

području višekatnica, kada je Storm Darroway nastavila."Bit ću kratka. Sjećate li se vremena kad se Ukrajina pobunila protiv sovjetske vlasti, prije

nekoliko godina. Pobuna je bila brutalno ugušena u krvi, ali borba je dugo trajala. Glavni stožeroslobodilačkog pokreta bio je ovdje u Kopenhagenu."

Lockridge se namršti. "Da, pratio sam vanjsku politiku."Postojala je jedna... jedna ratna riznica," nastavila je ona, "koju su pobunjenici sakrili kad je borbapostala beznadna. Prije izvjesnog vremena najzad smo pronašli nekoga tko zna za to mjesto."

Njegovi mišići se trznuše. "Mi?""Da, oslobodilački pokret. Stoga nam je i potrebno to blago.""Dakle, to je u pitanju.""Naravno, ne baš za Ukrajinu, ne više za nju, već za bilo koga drugog u ropstvu. Treba

nama to blago.""Čekajte malo. Za koga vraga?""Oh, mi se ne nadamo da ćemo osloboditi trećinu planeta preko noći. Ali propaganda,

subverzije, organiziranje bijega na Zapad, takve stvari koštaju novaca. Ništa ne možemo tražitiod vlada koje vode politiku detente."

Trebalo mu je neko vrijeme da složi sve niti. Tada reče: "To je u redu. Znao sam ponekad usvome društvu govoriti kako mi se čini da u posljednje vrijeme u Americi kao da postoji volja zasamoubojstvom. Način na koji ustajemo i moljakamo bilo koga za neku riječ, bio on ili ne našzakleti neprijatelj. Način na koji izručujemo cijele kontinente idiotima, demagozima i kanibalima.Način na koji, čak i kod kuće, izokrećemo jasne riječi Ustava da bismo isplatili skupinu ljudi —nije važno. Moje riječi nisu kod slušatelja nikad nailazile na veliki odjek."Tračak radosti pojavio se na njenome licu, ali ona nastavi mirnim glasom: "Zlato se nalazi ujednom tunelu na zapadnom Jutlandu, koji su prokopali Nijemci u vrijeme okupacije Danske zasvoje tajne istraživačke projekte. Antinacistički pokret osvojio je tu bazu uoči svršetka rata. Očitoda su svi koji su znali za taj tunel bili pogubljeni, jer podaci o njegovom postojanju nisu nikaddoprli u javnost. Ukrajinci su pak saznali za njega od nekog čovjeka na samrtnoj postelji, iupotrijebili su ga kao tajno sklonište. Nakon što je njihova pobuna bila slomljena, a oni serazišli, blago je ostalo. Vidite, ono malo ljudi koji su znali za to nisu nikad odali tu tajnu ili se

6

osobno okoristili tim zlatom. Većina njih sada je već mrtva, zbog starosti ili nesretnih slučajeva ilisu ih ubili sovjetski agenti. Posljednji preživjeli konačno odlučiše povjeriti blago našoj organizaciji.Ja sam zadužena da ga donesem, a vi mi u tome pomažete."

"Ali... ali, zašto ja. Vi imate svoje ljude.""Zar nikada niste čuli o ubacivanju ljudi sa strane? Jednog Istočnoeuropejca vjerojatno bi stalno

pratili. Američki turisti, međutim, mogu ići posvuda; njihova prtljaga se rijetko otvara na granici,posebno ako putuju jeftino."

"Zlato je u listovima; moći ćemo ga zašiti u odjeću ili u postavu vreće za spavanje.Motorkotačem ćemo doći do Ženeve i tamo predati tovar određenoj osobi." Njene oči su gaizazivački promatrale. "Jeste li za igru?"

Lockridge se ugrize za usnu. Stvar je bila previše tajanstvena da bi se mogla progutati u jednomkomadu. "Ne čini li vam se da izazivamo sumnju zbog oružja kojeg nosimo?"

"Oružje je samo mjera predohrane za vrijeme dok pripremamo pošiljku zlata. Ostavit ćemo gapri polasku." Storm Darroway zašuti na trenutak. "Neću vrijeđati vašu inteligenciju," nastavila jeljubazno. "Ova stvar povlači za sobom izvjesne zakonske posljedice. One bi mogle biti priličnovelike dođe li do borbe. Potreban mi je čovjek koji zna riskirati i koji je u stanju suočiti se sneprilikama. Mora biti čvrst, ali ne i kriminalac koji gleda samo svoje interese. Vi mi izgledatepošteno. Ako sam se prevarila, recite mi to, molim vas, odmah."

"Pa, ovaj..." Lockridge iznenada osjeti potrebu da ubaci u razgovor malo humora: "Ako steželjeli Jamesa Bonda, onda ste sigurno pogriješili."

Ona ga blijedo pogleda: "Koga?""Nije važno," odgovori on, jedva prikrivajući čuđenje. "Ovaj... U redu, govorit ću otvoreno. Kakoznam da ste vi to što govorite da jeste? To bi mogao biti i dio običnog krijumčarskog lanca,međunarodni kriminal ili tako nešto."

Ostavili su grad za sobom, a cesta je bila tako slabo prometna da je ona sve češće skretalapogled prema njemu. "Ne mogu vam reći više nego što sam vam rekla," odgovorila je. "Drugi diovašeg zadatka sastoji se u tome da mi vjerujete."

"U redu," složio se Lockridge, gledajući je gotovo zaljubljeno. "Imate još jednog krijumčara."Njena desna ruka pala je na njegovu lijevu i stisnula je. "Hvala," rekla je, i to je bilo dovoljno.Vozili su se u tišini kroz zelene predjele i sela s malim crvenim krovovima. Žarko je želio

razgovarati s njom, ali kraljica uvijek prva započinje razgovor. Ulazili su u Roskilde kada onnapokon ispali: "Bilo bi dobro da mi date još neke podatke, neke pojedinosti, mislim..."

"Kasnije!" odmahnula je glavom. "Ovaj dan je previše lijep."Nije mogao točno objasniti njen izraz lica, ali njena usta su izražavala nježnost. U trenutku

mu je postalo jasno da čovjek u svom životu mora grabiti sve lijepo što može, i dok može. Prolazilisu pokraj katedrale s tri velika tornja, i on zaželi reći neke bolje riječ od: "Lijepe li crkve."

"Stotinjak kraljeva leži pokopano ovdje," reče ona. Pod trgom se nalaze još starije ruševinekatedrale svetog Lawrencea; prije negoli je ona sagrađena, tu se nalazio predkršćanski hram, čiji suzabati bili isklesani u obliku zmajevih glava. Ovo je bila prijestolnica vikinške Danske." Osjetio jekako ga je za trenutak prolazi jeza. Ali to raspoloženje brzo nestane, poput oblaka kojeg odnosivjetar. Ona se nasmije. "Jeste li znali da današnji Danci nazivaju meteorski roj Perzeida suzamasvetog Lawrencea? Oni su zaista ljudi bujne mašte."

"Izgleda da ste jako zainteresiram za njih. Jeste li zato tražili od mene da proučim njihovuprošlost?"

Njen ton posta odlučniji. "Potrebna nam je uvjerljiva priča u slučaju da nas zamijete.Arheološka radoznalost predstavlja dobar izgovor za skitnju naokolo po ovoj staroj zemlji. Ali,rekla sam vam da sada ne želim misliti o tim stvarima."

"Oprostite."Ponovno ga je zbunila ta iznenadna promjena njenog raspoloženja. "Jadni Malcolme," šalila

se ona. "Je li vam teško biti besposlen? Gledajte, mi moramo biti turistički par koji noću kampirana otvorenom, hrani se i pije po jeftinim krčmama, luta sporednim putevima i zabitim selima.Počnimo odmah s tim."

"To mi uopće neće biti teško," reče on nestrpljivo."Osim putovanja kopnom, jeste li još negdje išli?"

7

"Pomalo. Uglavnom sam stopirao, a dok sam bio na Okinavi lutao sam zaleđem kad bihdobio dozvolu. U to vrijeme sam bio i u Tokiju."

Bio je dovoljno iskusan da se divi vještini kojom ga je ona navlačila da govori o sebi. Ali tomu nije smetalo da uživa u razgovoru. Neće se sam sebi hvaliti, ali ova divna žena ga je slušala stako mnogo zanimanja. Prirodno, bio je dužan udovoljiti joj.

Auto je grabio duž otoka, Rinsted, Soro, i dalje do Korsora, gdje su se ukrcali na trajekt prekoprolaza Veliki Belt. Storm — nagradila ga je dopuštenjem da joj se obraća imenom; bilo je to za njegakao da ga je svečano poljubila — ga je povela u restoran na palubu. "Ovo je pravo vrijeme zaručak," reče ona, naročito od kada su pića oslobođena poreza u međunarodnim vodama."

"Mislite da je to i ovaj prolaz?""Da, negdje oko 1900. godine Velika Britanija, Francuska i Njemačka održale su konferenciju

na kojoj su se jedva složile da i morski prolazi usred Danske spadaju u međunarodne vode."Sjeli su na barske stolice i naručili aperitiv. "Ti znaš užasno mnogo stvari o ovoj zemlji. Jesi

li i sama Dankinja?""Ne, imam američku putovnicu.""Onda porijeklom? Ali, ipak ne izgledaš tako?""A kako ja to izgledam?" upita ona izazovno."Više nego neobično. Neka čudna mješavina koja je ispala bolje od svakog pojedinačnog

sastojaka.""Kako to? Južnjak, a ima dobre riječi o mješancima.""Prekinimo s time, Storm. Ne ulazim u to bi li željela da se tvoja sestra uda za nekog

obojenog. Moja bi odabrala pravog čovjeka za sebe, bez obzira na rasu."Ona podiže vrat. "Pa ipak, rase još uvijek postoje," reče. "Ne u iskrivljenoj predodžbi

dvadesetog stoljeća, to nipošto. Ali u genetskom smislu; postoje dobri i slabi geni.""Hm... teorijski. Samo, kako to saznati prije rođenja?""Moguće je. Početak se nazire u vašim sadašnjim istraživanjima genetskog koda. Jednoga dana

će se moći saznati čovjekove sposobnosti prije njegova rođenja."Lockridge odmahne glavom. "Ne sviđa mi se sve to. Volio bih da svi slobodno rađaju.""Što to znači?" podrugljivo upita ona. "Slobodni da čine što? Devedeset posto ove vrste su po

svojoj prirodi domaće životinje. Samo preostalih deset posto su slobodni u pravom smislu te riječi.A vi želite danas i od njih napraviti domaće životinje." Ona pogleda kroz prozor na moreobasjano suncem i sinje galebove. "Postoji takozvano samoubojstvo civilizacije. Krdo kobila možečuvati samo pastuh, nikako uškopljeni konj."

"Moglo bi biti, ali rezultati koje je pokazalo nasljedno plemstvo nisu baš ohrabrujući.""A vi mislite da su rezultati vaše nazovi-demokracije ispali bolji?""Nemojte me pogrešno shvatiti," nastavi on. "Volio bih biti dekadentni aristokrat, ali to si ne

mogu priuštiti."Njen visoki ton rastopio se u smijehu. "Hvala. Bili smo u opasnosti da postanemo ozbiljni. A

evo, stižu i ostrige."Za vrijeme ručka i kasnije na palubi brbljala je tako veselo da je on jedva primjetio kako je

vješto skrenula razgovor sa sebe.Prošli su pokraj Nvborga, prešli Fyn i Odense, rodno mjesto Hansa Christiana Andersena.

"Odense znači Odinovo jezero," objasnila je Storm Lockridgeu, "a nekoć su ljude ovdje vješali,prinosili su tako Odinu žrtvu." Malo kasnije prešli su mostom na poluotok Jylland. On se ponudiopreuzeti upravljač, ali ona je odbila.

Tlo je postajalo blago brdovito kako su odmicali prema sjeveru, naselja su se sasvimprorijedila i pred njima su se pojavila dugačka nevisoka brda prekrivena šumom ili rascvjetanimvrijesom, pod neobično visokim nebom koje je gotovo izazivalo vrtoglavicu. Lockridge bipovremeno bacio poneki brzi pogled na kaempehoje, brojne dolmene natkriljene grubim stijenama,tako silne u obilju popodnevnog svjetla. Izrekao je neku primjedbu o njima.

"Nadam se da se sjećaš da potječu još iz kamenog doba," reče Storm. "Stari su četiri tisuće iviše godina. Može ih se naći duž cijele obale Atlantika i po Mediteranu. Bila je to snažna vjera."Njene su ruke čvrsto držale upravljač; gledala je ravno ispred sebe, prateći jureću traku ceste."Oni koji su donijeli te pogrebne obrede obožavali su Božje Trojstvo, Djevicu, Majku i Kraljicu

8

Pakla, od kojeg je Ona od Koje su Nori tek blijeda uspomena. Bila je to zla pogodba, vezati Nju zaOca Gromova."

Gume su škripale na asfaltu, a rasparani zrak je zahujao pokraj otvorenih prozora. Sjene su seizdužile po razbacanim brežuljcima. Jato vrana poleti iz borove šume. "Ona će opet doći," rečeStorm.Lockridge se već naviknuo na nagle dolaske mračnih raspoloženja kod nje. Nije rekao ništa.Kad su se uputili prema Holstebrou, on baci pogled na kartu i vidje da im je preostalo još maloputa, osim ako ona nije namjeravala produžiti preko Sjevernog mora. Osjetio je kako mu se neštoskuplja u grlu. "Možda bi bilo dobro da mi sada ukratko ispričaš..." pokuša on ponovno.

Lice i glas bili su joj podjednako bezizražajni. "Malo toga ti mogu reći. Već sam te upoznalasa svime. Ne bi trebalo očekivati nikakve poteškoće pri ulasku u tunel. Dublje u njemu, možda..."

Ispred njih nešto zabljesne. Ona ga uhvati za ruku tako snažno, da mu njeni nokti zadaše bol."Budi spreman na iznenađenja. Nisam ti govorila o svim pojedinostima, jer bi previše naprezao umpokušavajući shvatiti. Ako se nađemo u opasnosti, ne oklijevaj, odmah kreni u akciju. Razumiješli me?"

"Da. Mislim da shvaćam." Bila je to dobra karate psihologija. Ali — bez presude, predan samu njene ruke. Lud, glup, donkihotski, kako god me želite nazvati, ja sam na njenoj strani — bezikakvog upozorenja unaprijed — što god da se dogodi!

Krv prostruji u njemu. Osjeti da su mu ruke hladne.Nedaleko od Holstebroa Storm skrene s asfalta. Prljavi put vijugao je na zapad između polja

na kojima su se s desne strane vidjela naslagana isječena plantažna debla. Ona doveze auto dojedne izbočine i ugasi ga. Tišina je zavladala njihovim svijetom.

Lockridge postade nestrpljiv. "Hoćemo li... ""Pssst!" Pokretom ruke prekine mu rečenicu. Iz pretinca pokraj upravljača izvadila je mali

podebeli kolut. Boje su brzo plesale na jednoj njegovoj površini. Počela ga je okretati, proučavajućinijanse. Sagnula je glavu, dok su joj pramenovi tamne kose skrivali lice. On zamijeti kako seopustila s olakšanjem. "Vrlo dobro," promrmljala je. "U redu, možemo nastaviti."

"Što je to?" upita Lockridge, pruživši ruku prema predmetu.Ona mu ga ne pruži. "Indikator," reče kratko. "Pođimo. Područje je sada sigurno."On se prisjetio svoje odluke složiti se sa svime što ona bude zahtjevala. To je također

podrazumijevalo da ne postavlja glupa pitanja. Izišao je iz auta i otvorio prtljažnik. Storm jeotključala svoj kovčeg. "Nadam se da imaš potpunu opremu za kampiranje," reče ona. On kimneglavom. "Uzmi svoju prtljagu, a ja ću svoju. Napuni oružja."Lockridge je poslušao, osjetivši oštro peckanje pod svojom kožom. Natovario je na leđa opremu,pištolj za-djenuo u tok, a mauzer zadržao u ruci. Kada se okrenuo, vidio je Storm kako ponovnozatvara svoj kovčeg. Opasala je neku vrstu nabojnjače, kakvu još nikada nije vidio, neki tamnisvjetlucavi, elastični metal u čijim su udubinama bili umetnuti predmeti slični mecima. Viseći nadesnoj strani nabojnjače, kao da ga drži magnet, nalazio se tanki cjevasti predmet kompliciranogizgleda. Lockridge ga u čudu pogleda. "Hej! Kakva je to vrsta pištolja?"

"Nije važno." Ona spremi kolut u bojama. "Očekuj i čudnije stvari od ove. Zaključaj sadakola i krenimo."

Ušli su na područje stovarišta drva i krenuli natrag, paralelno s putem koji su sada zaklanjalinaslagani trupci. Zrake popodnevnog sunca padale su koso na tlo prekriveno nježnim borovimiglicama. "Shvaćam," reče najednom Lockridge. "Ne želimo po mjestu gdje smo ostavili kolaprivući nečiju pažnju i otkriti mu gdje smo se zaputili."

"Tiho!" naredi Storm.Koji kilometar ili dva dalje oni skrenu opet na asfaltiranu cestu, prijeđu je i upute se na drugu

stranu. Pokošeno pšenično polje bilo je žuto strnište; blago se uzdizalo prema obzoru na kojem nijebila nijedne kuće. Točno ispred njih nalazio se mali brežuljak na čijem je vrhu bio dolmen. Stormse vješto provukla kroz žičanu ogradu, prije negoli joj je Lockridge stigao pomoći u tome, ipotrčala prema dolmenu. Premda njena oprema nije bila mnogo lakša od njegove, još uvijek jemirno disala kada su došli do okruglog brežuljka, a on je već bio lagano zadihan.Zaustavila se i otvorila pojas. U ruci joj se pojavila ona cijev, koja je mutno podsjećala na širokifleš s plosnatim lećama. Zatim se sklonila sa sunca i krenula oko brežuljka obraslog travom ikupinama; na jednoj ploči je pisalo da je ovaj spomenik zaštićen zakonom. Lockridge se osjetioza trenutak tako nedužno pod kristalno bistrim nebom, da mu se bilo od tog uzbuđenja osjetno

9

ubrzalo. Gledao je dolmen, kao da se pred njim nalazila sama vječnost. Dva siva, lišajem obraslauspravna kamena nosila su svoj masivni krov još od onog doba kada su ga pradavni ljudipostavili ovdje da im bude grob za njihove mrtve. Ali unutrašnja prostorija, prisjeti se Lockridge,bila je zakopana pod gomilom zemlje od koje je ostao samo ovaj humak...

Storm se zaustavi. "Da, to je ovdje." Bez ikakvog objašnjenja počela se penjati na uzvišenje.""Hej! Čekaj!" pobuni se Lockridge. "Motamo se ovdje već gotovo sat vremena. Zašto nisi

išla u nekom drugom smjeru?..."Po prvi put je vidio zbunjenost na njenom licu. "Idem po instinktu." Nastavila je sa

širokim osmijehom. "Iz navike. Idi samo za mnom."Bili su na pola puta kada se zaustavila. "Ovo je mjesto iskopano 1927," objasnila je kratko.

"Ali samo je dolmen bio očišćen, jer arheologe nije drugo zanimalo. Nama će on poslužiti kaoulaz." Počela je okretati nešto na upravljačkom uređaju one cijevi. "Mi imamo poseban način zaotkrivanje ulaza," upozorila ga je. "Neka te to ne čudi."

Blago svjetlo se pojavi iz objektiva. Cijev je zazujala i počela treperiti u njenoj ruci. Obližnjigrm kupina zadrhta, iako nije bilo vjetra. Iznenada, podigne se krug tla.

Podignut — okomito u zraku — tri metra u promjeru, šest metara dugačak, čep trave i zemljelebdio je sada ničim podržavan pred Lockridgeovim očima. On skoči u stranu, viknuvši.

"Tiho!" reče odlučno Storm. "Ulazi unutra! Brzo!"Kao omamljen, Lockridge je ušao kroz otvor u zemlji. Kosina se spuštala u dubinu gubeći se iz

vida. On proguta slinu. Činjenica da ga ona promatra bila je jedini razlog koji ga je tjeraonaprijed. Odmah za njim ušla je i ona. Okrenuvši se za trenutak, ponovno je podesila cijev u ruci.Čep zemlje spustio se na staro mjesto. Začuo se šum tlaka zraka dok se poklopac vraćao uprvobitni položaj strojnom točnošću. Istodobno, pojavilo se svjetlo — odasvuda, iz neodredivihizvora — vidje on potpuno zbunjen.Kosina po kojoj su išli bila je zapravo pod cjevastog tunela, tek nešto šireg od običnih vrata,koji je sada zavijao pred njima. Tunel je bio odozgo obložen čvrsti, glatkim materijalom iz kojegse slijevala hladna, bijela svjetlost; nije pravila sjene pa je bilo vrlo teško procijeniti udaljenosti.Zrak je bio svjež i lagano se gibao, premda se nisu vidjeli nikakvi ventilatori.

Pogledi im se susretoše i Lockridge zastenja. Ona odloži cijev. Grubosti iz njenog glasa sada jesasvim nestalo. Približi mu se, stavi svoju ruku na njegovu i nasmiješi: "Jadni Malcolme,"promrmljala je, "doživjet ćeš i veća iznenađenja."

"Bože!" reče Lockridge slabim glasom. "Nadam se da neću." Ali njena blizina i dodir bili su iovoga puta dovoljni da mu se vrati samopouzdanje.

"Kako se, do vraga, to dogodilo?" upita on. Odjek njegovog glasa šuplje je odzvanjao tunelom."Ššššš! Ne tako glasno." Storm baci pogled na kolut s bojama. "Trenutno ovdje nema nikoga,

ali oni bi mogli doći odozdo, a zvuk se vraški dobro prenosi u ovim tunelima."Pričekala je trenutak, ali kako je Lockridge i dalje tupo buljio u nju, ona nastavi: "Objasnit ću

ti načelo, ako je to ono što bi te moglo smiriti. Čep zemlje lebdio je u zraku podržavanenergetskim poljem koje proizvodi mreža ugrađena u ovim zidovima. Ista mreža poništava i sveučinke koje bi mogli registrirati vaši detektori za metal, dubinske sonde ili neki drugi instrumenti.Mreža također obnavlja i dovodi zrak kroz molekularne pore. Cijev koju sam upotrijebila zadizanje poklopca samo je upravljački uređaj; stvarna snaga također dolazi iz mreže."

"Ali... " Lockridge odmahne glavom. "Pa to je ludo... Nemoguće. Toliko se razumijem u fiziku.Mislim... dobro, možda teorijski... ali takav uređaj ne postoji u praksi."

"Rekla sam ti da je ovo tajni istraživački projekt," odgovori mu Storm. "Postigli smo vrlomnogo." Ona napući usne i približi mu se. "Ne plašiš se, zar ne, Malcolme?"

On sliježe ramenima. "Ne. Krenimo!""Dobar muškarac," reče ona, blago naglasivši drugu riječ, što njemu potjera krv u žilama.

Odvojila se od njega i krenula u dubinu tunela."Ovo je samo ulaz," reče Storm. Pravi hodnik je tridesetak metara ispod nas."Spuštali su se niz spiralni tunel u dubinu. Lockridge najednom shvati daje njegove

začuđenosti na poseban način nestalo. Njime je zavladao smiraj. Storm je to učinila. Bože moj,pomisli, kakva pustolovina!

Tunel se proširio u dugačku prostoriju bez ičega u njoj, osim tek nečeg prepoznatljivog naudaljenom zidu. Tamo se nalazila široka kutija ili ormarić od istog blještavog metala kao i

10

Stormin pojas, a uz ormarić neki polukružni otvor širok oko tri i visok oko šest metara. Prekrivenzastorom? Ne; kada se približio, Lockridge je opazio da je veo nad otvorom potpuno nestvaran.Ispunjavalo ga je titravo zračenje, prelijevajući se nježno u svim nijansama boja od kojih su njegoveoči mogle vidjeti tek neke, a (pretpostavljao je) mnoge nije ni vidio: bilo je to treperavosvjetlucanje u prostoru, fatamomorganski zastor od živog svjetla. Iz njega je stizalo zujanje nagranici čujnosti, a u okolnom zraku je mirisalo na statički elektricitet.

Storm se zaustavi. Kroz njenu odjeću Lockridge zamijeti kako joj se vitko tijelo napelo. Onizvadi pištolj kad i ona. Gledala je u njega.

"Hodnik je tu preko," reče ona muklim glasom. "A sad me slušaj pažljivo. Ranije sam ti samonagovijestila da ćemo se možda boriti. Neprijatelj je posvuda. Možda su saznali da smo stigli.Možda su njihove uhode ovoga trenutka s druge strane vrata. Jesi li spreman pucati na mojuzapovijed?"

On potvrdno krmne glavom."Vrlo dobro. Slijedi me!"

"Ne, čekaj, ja ću ići...""Slijedi me, rekla sam." Ona skoči kroz zastor.On stupi za njom. Prekoračivši prag, iznenada je osjetio kratkotrajan, ali jak udarac, od kojeg

se zanjihao. Brzo se pribrao i počeo gledati uokolo.U sagnutom položaju Storm je okretala glavu na sve strane. Prošla je čitava minuta

bezglasnog očekivanja, a onda ona baci pogled na svoj instrument. To ju je umirilo, a cijevoružja spustila je prema podu. "Nema nikoga," reče s olakšanjem u glasu. "Za sada smo sigurni."

Lockridge duboko uzdahne, pokušavajući shvatiti na kakvom se to mjestu našao.Hodnik je bio ogroman. Imao je polukružni profil i istu svjetlucavu površinu kao i predvorje,

promjer mu je prelazio tridesetak metara. Ravan poput strijele, pružao se kilometrima u obasmjera, tako da mu je bilo nemoguće sagledati kraj. Brujanje i pucketanje svjetlosti bili su ovdje jošizrazitiji, prožimali su cijelo Lockridge-ovo tijelo, kao da se nalazi u nekom ogromnom stroju.

Pogledao je iza sebe prema ulazu kroz kojeg je upravo prošao i odjednom osjeti kako mutijelom prolaze trnci: "Grom i pakao!"

S ove strane gledan, taj ulaz je bio širok najmanje pedeset metara, premda ne i mnogo viši.Redovi paralelnih crnih crta, međusobno razmaknutih desetak centimetara, pružali su se iz ulazado neke udaljenosti po podu hodnika. Pri vrhu svake od njih bilo je zapisano nekoliko znakova nanekom njemu nepoznatom pismu. Ali otprilike na svaka tri metra bili su ugravirani brojevi čiji seslijed progresivno povećavao. Lockridge je pročitao 4950, 4951, 4952... Samo je svjetlucavisvjetlosni zastor bio isti s ove i s one strane.

"Nemamo vremena za gubljenje," povuče ga Storm za rukav. "Objasnit ću ti kasnije. Penji se."Pokazala mu je rukom na platformu čiji je prednji kraj bio zaobljen, slično velikom metalnomtoboganu niskih stranica; čudno vozilo lebdjelo je pola metra iznad poda. Nekoliko klupa beznaslona bilo je postavljeno po njegovoj dužini. Pri vrhu se nalazila ploča na kojoj su se palila igasila crvena, žuta, plava i zelena svjetla. "Krenimo!"

Popeo se zajedno s njom. Zauzela je mjesto na prednjem sjedalu, odložila svoje oružje u krilo ipružila ruku prema svjetlima. Lebdjelica se zanjiše i počne kliziti niz hodnik. Vozili su se upotpunoj tišini brzinom koja, kako je procijenio, nije bila veća od pedeset kilometara na sat. Paipak, ne neki čudan način nisu na tijelu osjećali vjetar od gibanja.

"Kakva je to paklenska naprava koja nas vozi," istisnuo je riječi iz usta."Sigurno si čuo za lebdjelicu, hoverkraft," reče Storm odsutnim glasom. Njen je pogled bio

prikovan ili za prazninu ispred njih ili za kolut u bojama u njenim prstima.Lockridge se namršti. "Da, jesam. I znam da nije nimalo slična ovome." Pokazao je prstom

prema predmetu u njenoj ruci: "Što je to?"Ona uzdahne. "Indikator života. Mi se vozimo na gravitacijskim sanjkama. Budi sad miran i

motri hodnik iza nas."Lockridge je bio previše napet da bi sjedio mirno, ali uspjelo mu je obuzdati se. Odložio je

pušku na klupu pokraj sebe. Ljepljiv znoj curio mu je niz leđa: vidio je i čuo kao obdarennadprirodnom oštrinom.

Prošli su pokraj još jednog ulaza, zatim još jednog, i još jednog... Vrata su dolazila upromjenjivim razmacima, prosječno na svaki kilometar otprilike, koliko je Lockridge mogao

11

procijeniti pri prodornom, hladnom osvijetljenju. Kroz glavu mu prođoše lude misli. NikakviNijemci nisu mogli sagraditi ovako nešto, nikakvi antikomunistički gerilci nisu to koristili. Samobića s drugog planeta, s neke druge zvijezde, negdje u neizmjernoj tami svemira...

Iznenada, tri osobe se pojaviše na vratima pokraj kojih su lebdeće sanjke upravo prošle. Uistom trenutku kada je Lockridge viknuo, Stormin indikator je postao žarko crven. Ona semunjevito okrene i pogleda unatrag. Zubi joj se zariše u donju usnu. "Dakle, borimo se," rečeodlučno i istog trenutka započne paljbu.

Zasljepljujući mlaz sukne iz njenog pištolja. Jedan od trojice zatetura i padne. Prljav i gustdim počeo je kuljati iz rupe na njegovim grudima. Još prije negoli je nepoznati pao na tlo, ostaladvojica već su držala oružja u rukama. Drugi Stormin hitac prošao je iznad njih i rasprsnuo se ublještav i raznobojni vodoskok; izgledalo je da su zapljusnuti zidovi hodnika za trenutak oživjeli.Zrak zapucketa. Lockridge je osjetio kako mu ozon draži nosnice. Ona ponovo pritisne okidač isnop još jednom bljesne. U istom trenutku mlaz prozirne i pucketave svjetlosti zapljusne sa svihstrana Storm i Lockridgea. "Energetski štit," uzvikne ona. "Moramo zajedno gađati isto mjesto,inače nikada nećemo probiti zaštitno polje. Pali!"

Lockridge nije imao vremena za strah. Stegnuo je pušku na rame i brzo naciljao. Njegova metabio je prilično visok čovjek, ali zbog udaljenosti, na njemu je uspijevao vidjeti samo tijesnopripijenu crnu košulju i zlatasti štit, poput opreme rimskih legionara. Bio je to cilj bez čvrstihoblika. U kratkom vremenu, prije negoli je povukao okidač, Lockridgeu prođoše kroz sjećanjašume njegovog rodnog kraja, njihov zeleni mir i igra vjeverica na granama visokog drveća... Opalioje munjevito. Hitac se prolomi poput pucnja groma. Čovjek je pao kao pokošen, ali se odmahpodigao. Trenutak kasnije, oba čovjeka baciše se na gravitacijske sanjke koje su se nalazile uzsvaka vrata.

"Energetsko polje usporava i materijalne predmete," reče Storm nervozno. "Tvoj metak jeimao premalu brzinu pri ovoj udaljenosti."Druge sanjke krenuše za njima. Dva crna obličja pognula su se nisko ispod prednjeg zaslona.Lockridge je mogao vidjeti samo vrhove njihovih šljemova. "Mi smo u prednosti," reče on. "Nemogu ići brže, zar ne?"

"Ne, ali mogu vidjeti gdje ćemo izaći, vratiti se i dojaviti Brannu," odgovori Storm. "Dovoljnološe će biti već i samo to ako me prepoznaju." Njene oči su plamtjele, nos se sjajio, grudi sedizale i spuštale; pa ipak, još uvijek je govorila znatno smirenije nego mnogi ljudi koje je viđao usličnim situacijama. "Morat ćemo prijeći u protunapad. Daj mi tvoj pištolj. Kad ustanem da bihprivukla njihovu vatru — ne, budi miran, bit ću zaštićena poljem — ti pucaj."

Ona naglo uspori sanjke i pošalje ih ususret drugima. Predmet je rastao u Lockridgeovomvidnom polju košmarnom sporošću. A ono su bili pravi ljudi na koje je morao pucati. Osjetio jemučninu. Pa ipak, oni su pokušali ubiti Storm i njega, nisu li? Spustio se na koljena uz pregradusanjki i prislonio pušku.

Borba naglo počne. Storm je munjevito skočila na noge, sa svojim energetskim pištoljem ulijevoj i njegovim u desnoj ruci. Dva plamena snopa ih pogodiše bacajući na sve strane iskre ivalove raznobojnog zračenja. Ali u istom trenutku fijukne i zrno iz bešumnog kratkocijevnogoružja jednog od dvojice nepoznatih odjevenih u crne odore.

Lockridge skoči na noge. Krajičkom oka vidio je Storm uspravnu u gejziru crvenog, plavog ižutog plamena. Od grmljavine energije, pucnjave i gromkog smijeha, kosa joj je bila zabačena naleđa. On pogleda prema protivnicima ravno u blijeda lica. Vatreno oružje usmjerilo se premanjemu. Trenutak kasnije začuše se pucnji s obje strane.

Zanoseći se, prve sanjke brzo nestadoše niz hodnik.Duga jeka se utišavala. U zraku se više nije osjećala napetost. Ostao je samo stravično dubok

zvuk nepoznatih sila, njihovi čudni mirisi i svjetlucanja sa zastora.Storm je gledala neko vrijeme za ispruženim tijelima koja su se udaljavala niz hodnik. Zatim jepodigla indikator života s klupe i kimnula glavom. "Pogodio si ih," reče šapatom. "Kakavfantastičan hitac!" Bacila je nehajno indikator na pod sanjki, zagrlila Lockridgea i snažno gapoljubila.

Prije negoli se uopće mogao snaći, ona ga pusti i okrene vozilo. Još je bila rumena, aligovorila je posve sabrano. "Trošili bismo vrijeme i streljivo da ih dezintegriramo. Rendžeri će i

12

onako dobro prepoznati da su ovu trojicu sredili Čuvari. Pa ipak, moramo što prije nestatiodavde, jer može netko naići."

Lockridge se sruši na klupu pokušavajući shvatiti ono što se upravo odigralo.Ostao je tako zamišljen sve dok Storm nije zaustavila lebdeće sanjke i rekla mu da siđe. Zatim

se nagnula nad upravljačku ploču i ponovno ih stavila u pokret. Sanjke krenuše. "Idu na svojustanicu," objasnila je kratko. "Kada bi Brann saznao da su ubojice njegovih ljudi došle iz 1974.godine, te našao jedno dodatno vozilo ovdje, sve bi mu bilo jasno. Pođimo sad ovim putem!"

Približili su se jednom ulazu. Storm je izabrala crtu iz prve grupe, s oznakom 1175. "Ovdjemoramo biti oprezni," reče ona. "Može da se dogodi da izgubimo jedan drugoga. Hodaj točno poovoj crti." Ona ga čvrsto stisne za ruku. Bio je još uvijek previše zbunjen da bi ocijenio taj dodironako kako bi to u nekoj drukčijoj situaciji.

Slijedeći nju, prošao je kroz zastor. Pustila ga je da ide slobodno, i on vidje da se nalaze uprostoriji sličnoj onoj iz koje su ranije izišli. Storm otvori ormarić, provjeravajući u njemu nešto zašto je on pretpostavljao da je kronometar, a onda zadovoljno kimne glavom. Izvukla je dva plavazamotka od grubo pletene vune, pružila mu ih i zatvorila ormarić. Zatim ga je ponovno uhvatila zaruku i povela kroz spiralni tunel.Na njegovome kraju, podigla je pomoću svoje upravljačke sprave masivan čep zemlje, a zatim gabešumno spustila kad su izašli. Kamuflaža je bila savršena.

Lockridge na' to više nije obraćao pažnju. Privuklo ga je nešto drugo.Kad su bili ušli u onaj tunel, Sunce se još uvijek nalazilo iznad obzora, a unutra se nisu

zadržali više od pola sata. Ali sada je ovdje bila noć, Mjesec se nalazio visoko na nebu. Nanjegovoj blijedoj svjetlosti Lockridge je prvo primijetio da zemlja pokriva dolmen sve do gornjegkamena; čak se ni graba drvena vrata nisu raspoznavala. Svuda oko njega travu je povijao proh-ladni i vlažni povjetarac. Uokolo nije bila oranica; brežuljak je okruživalo mlado drveće, grmlje idivlje raslinje. Na jugu su se podizala brda koja mu se učiniše poznatim. Bila su pod šumom silnostarih stabala, poput onih hrastova što ih je vidio samo u nacionalnim parkovima Amerike. Namjesečini, vrhovi krošnji izgledali su zastrašujuće, a sjene su bile neobično mračne.

Negdje hukne sova. U blizini je zavijao vuk.On opet podiže pogled prema zviježđima i vidi po njima da to nije rujan. Ovo nebo je pripadalokraju svibnja."Da, lagala sam ti, dakako," reče Storm.

Plamen se visoko dizao, iskre su skakale na sve strane, svjetlo se lagano gubilo u dimu iocrtavalo oštre obrise njenog lica koje je sada sličilo likovima s Rembrandtovih slika. Noć je uokolopostajala sve gušća. Lockridge zadrhti grijući rake uz vatra.

"Ne bi nikad povjerovao da nisi osobno doživio," nastavi Storm. "Bi li? Osim toga, izgubila bihmnogo vremena u objašnjavanju i previše se zadržala u dvadesetom stoljeću. Svakim satomumnožava se opasnost u kojoj se nalazim. Da je Brann namjeravao dobro čuvati ova danska vrata...On izgleda vjeruje da sam mrtva. U mojoj grupi bilo je još nekoliko žena i neke su bile u borbi snjim unakažene do neprepoznavanja. Međutim, ja sam mu netragom nestala."

Iscrpljen svime što se dogodilo, Lockridge je samo rekao: "Ti si, dakle, iz budućnosti?"Ona se nasmiješi. "Sad si i ti također.""Iz moje budućnosti, mislim. Iz kojeg si vremena?""Oko dvije tisuće godina poslije tvog doba." Osmijeh je nestao s njenog lica; uzdahnula je i

pogledala u mrak iza Lockridgea. "Boravila sam u tolikim dobima i prisustvovala tolikimdogađajima da se ponekad pitam pripada li više išta od mene godini u kojoj sam rođena.""Mi samo, dakle, na istome mjestu na kojem smo i u si i u hodnik, ali u prošlosti. Koliko daleko?"

"Prema tvojem računanju vremena, ovo je kasno proljeće 1827. godine prije Kristova rođenja.Provjerila sam točan datum na kalendarskom satu u predvorju. Trenutak izlaska ne može biti posveprecizan, jer je vremenski ekvivalent širine ljudskog tijela širok nekoliko mjeseci. Zato smo semorali držati za ruke; inače bismo bili razdvojeni tjednima," doda ona brzo. "Ako se tako neštoipak jednom dogodi, odmah se vrati u hodnik i čekaj me. Trajanje i tamo postoji, ali na različitojrazini, tako da se možemo opet sresti."

Gotovo četiri tisuće godina, pomisli s jezom Lockridge. Na ovaj dan faraon se popeo naegipatsko prijestolje, kretski kralj organizirao trgovinu s Babilonom, Mohenjodaro stajao jeponosno u dolini Inda, a stablo generala Granta bilo je još mladica. Sredozemlje je već poznavalo

13

broncu, ali je sjeverna Evropa još bila u neolitu; ovaj dolmen su tek prije nekoliko generacija po-digli ljudi čiji je način obrađivanja zemlje — krčenjem i paljenjem — iscrpljivao tlo, pa su biliprisiljeni tražiti stalno nova polja. Osamnaest stoljeća prije Krista, stoljećima prije Abrahama,kampira u Danskoj u koju još nisu došli ljudi koji će sebe zvati Danci. Od svih tih čuda osjetio jeu krvi hladnoću kao da je bila stvarna, fizička. Ali ubrzo se oporavio i zapitao:

"Što je, u stvari, taj hodnik? Kako funkcionira?""Fizikalno objašnjenje je izvan tvoje moći shvaćanja," odgovori Storm. "Zamisli to kao neku cijevsile koja se svojom dužinom okreće oko vremenske osi. U njenoj unutrašnjosti entropija se stalnopovećava; postoji protok vremena. Ali sa stanovišta onoga tko je unutra, kozmičko vrijeme, vanjskovrijeme, stoji. Birajući odgovarajuća vrata, može se stupiti u željeno doba. Faktor pretvorbe bio bi uvašim mjerama" — ona nabere čelo — "oko stotinu pet dana za jedan metar. Na svakih nekolikostoljeća nalaze se vrata široka dvadeset pet godina. Razmaci ne mogu biti manji od dvije stotinegodina, jer bi u protivnom otkazalo oslabljeno polje sila."

"Proteže li se to sve tako do tvoga stoljeća?""Ne. Ovaj se hodnik proteže od 4000. godine prije rođenja Krista do 2000. nakon Krista;

nemoguće je produžiti ga u bilo kojem vremenskom pravcu. Ali postoje još mnogi drugi hodnicirazličitih dužina kroz prostor-vrijeme ovog planeta. Vrata su napravljena da bi pokrila svavremena, pa idući od jednog prolaza do drugog putnik može naći godinu koju želi. Na primjer, zaputovanje još dalje u prošlost od 4000. godine prije Krista, morali bismo koristiti hodnike uEngleskoj i Kini, čiji su ulazi zatvoreni za ovu godinu. A za putovanje u još dalju budućnost, izvangornje granice ovog hodnika, morali bismo potražiti opet neka druga mjesta."

"Kada su ti hodnici... izumljeni?"Stoljeće ili dva prije mog rođenja. Rat između Čuvara i Skitnica bio se već toliko razmahao da je

prvobitna zamisao znanstvenog istraživanja gurnuta u stranu."Vuci su zavijali u noći. Neko krupno tijelo projurilo je kroz grmlje, a za njim se začulo divlje

zavijanje. "Shvaćaš," reče Storm. "Mi se ne usuđujemo na totalni rat. To bi nam uništilo Zemlju,kao što je već uništen Mars; prsten radioaktivnih čestica već kruži oko Sunca. Ponekad se pitamneće li konačno naši inženjeri jednoga dana otići šezdeset milijuna godina u prošlost i sagraditiveliku svemirsku flotu za bitku koja je uništila dinusaure i ostavila vječne ožiljke na Mjesecu..."

"Ti, dakle, ne poznaješ svoju vlastitu budućnost?" upita Lockridge, osjećajući kako ga prolazetrnci.

Storm odmahne tamnom glavom. "Ne. Kada se uključi aktivator za gradnju novog hodnika,cijev se širi u oba smjera podjednako. Pokušavali smo prodrijeti u budućnost iza našeg doba, aliuvijek bi se tu našli stražari koji bi nas tjerali natrag pomoću oružja nama posve nerazumljivog.Više ni ne pokušavamo. Bilo je previše strašno."Od upoznavanja tajni nad tajnama zavrtjelo mu se u glavi. Lockridge je prešao na praktičnijapitanja.

"U redu," reče. "Izgleda da sam stupio u neki rat, i to na tvojoj strani. Hoćeš li mi reći zaštosmo pucali? Tko su tvoji neprijatelji?" Zastao je na trenutak, a onda dodao. "Tko si ti?"

"Dopusti mi da nastavim upotrebljavati ime koje sam izabrala u tvojem stoljeću," rečeStorm. "Vjerujem da mi nosi sreću." Sjedila je razmišljajući na trenutak. "Ne vjerujem da bimogao potpuno shvatiti zbivanja u mojem dobu. Previše povijesti leži između nas. Bi li čovjek iztvoje davne prošlosti uopće mogao pojmiti osnovnu razliku koja djeli Istok od Zapada u dvadese-tom stoljeću?"

"Mislim da ne bi," priznao je Lockridge. "Čini se da čak i malo mojih suvremenika torazumije."

"Što se toga tiče, problem je isti," reče Storm. "Jer, u stvari, imali smo tijekom čitavogljudskog postojanja — iskrivljenog, zbunjenog, skrivenog iza tisuću sporednih motiva, u stalnomsukobu između dviju filozofija, dvaju načina mišljenja i života ljudskog bića — jedno pitanjevječno: što je zapravo priroda čovjeka?"

Lockridge je čekao. Storm skrene pogled iz tame preko niske vatre prema njemu; osjećao jekako ga ispitivački promatra.

"Život kakav bi trebao biti, protiv života kakav je," reče ona. "Plan protiv organskog razvoja.Upravljanje protiv slobode. Sveobuhvatni racionalizam protiv životinjske samodovoljnosti. Strojprotiv živog mesa. Ako se čovjek i njegova sudbina mogu planirati, organizirati i upravljati prema

14

nekoj viziji konačnoga savršenstva, nije li tada dužnost čovjeka nametnuti tu viziju drugim ljudimapod bilo koju cijenu? To vam je već odnekuda poznato zar ne?""Ali veliki neprijatelj vaše zemlje samo je jedno očitovanje stvari koja je rođena prije povijesti: kojagovoraše kroz zakone Drakona i Dioklecijana, kroz spaljivanje Konfucijevih knjiga, krozTorquemadu, kroz Calvina, Lockea, Voltairea, Napoleona, Marxa, Lenjina, Ar guellasa, Jupiterovmanifest i tako dalje i tako dalje. Ne, ne, nije to tako jasno, tako jednostavno kao što izgleda —nije bilo nikakve tiranije u srcima onih koji su vjerovali u premoć razuma; a bilo je i drugih, poputNietschea, na primjer, koji nisu vjerovali. Po meni, vaša industrijska civilizacija, čak i u zemljamakoje sebe nazivaju slobodnima, približava se konačnom užasu; pa ipak, ja koristim silnije isavršenije strojeve negoli vi možete sanjati. Ali za što? Problem je ova borba!"

Njen glas padne. Pogled joj je skrenuo prema šumi koja je okruživala dolinu. "Ponekadpomislim," dodala je lagano, "da je taj zaokret prema nizbrdici počeo u istom ovom tisućljećukada su poklonici neba istisnuli zemaljske bogove i njihovu Majku."

Zadrhtala je kao da se želi osloboditi nečega, a zatim je nastavila istim tonom. "Dakle,Malcolme, prihvati zasad da su Čuvari zaštitnici života, života u svoj njegovoj punoći,ograničenosti, sjaju i tragičnosti, dok Skitnice žele urediti svijet prema slici i prilici strojeva. Sveovo rečeno vrlo je pojednostavljeno. Možda ću ti to kasnije bolje objasniti. Misliš li da mojaborba nije vrijedna truda?"

Lockridge ju je promatrao kako se odmara, slična mladoj divljoj mački; bilo je nečeg u njenimriječima, u njenom držanju, zbog čega je on rekao sa zanosom koji je tjerao svaki strah, kajanje iusamljenost: "Ne mislim. Ja sam već uz tebe."

"Hvala," reče ona. "Kad to ne bi bile samo riječi, već tvoje istinsko uvjerenje, skočila bihpreko vatre prema tebi.'1

Izgleda da su ipak samo riječi, pomisli Lockridge; čovjek bi se inače još mogao ponadati... Aliprije negoli je uspio nešto reći, Storm uz grimasu nastavi: "Slijedećih nekoliko mjeseci doživjet ćešmnogo zanimljivog.""Dobri Bože," uzvikne on. "Svaki antropolog dao bi svoje desno — oh — oko da bude sadaovdje. A ja još uvijek ne mogu vjerovati da jesam.""Ovdje ima i opasnosti," upozorila ga je ona. "Dobro, kakve su opće prilike? Što nam je činiti?""Ništa posebno," reče Storm. "Kao što sam ti i rekla, rat između Skitnica i Čuvara ne može sevoditi u mome vremenu u nekim velikim razmjerima. Zato i ratujemo u dubokoj prošlosti. Ratnebaze su postavljene na strateškim točkama i — no, dobro, to za tebe nije važno. Znam daSkitnice imaju utvrdu u kraljevstvu Haralda Bluetootha. Premda je Asa religija već jedna odNebeskog Oca, uvođenje kršćanstva bijaše za njega druga prednost, jer je mogla poslužiti kaotemelj za centraliziranu monarhiju i na kraju sređenu državu." Tada je došao čovjek kojeg smosreli.""Čekaj. Želiš reći da vi mijenjate prošlost?" "Oh ne, nikada. To je načelno nemoguće. Ako bi netkoi pokušao, uvijek bi naišao na događaje koji bi ga spriječili u tome. Što je bilo, bilo je. Mi,vremenski putnici, samo smo dio toga povijesnoga tkanja. Recimo to ovako: mi otkrivamo oneoblike prošlosti koji su korisni za naše ciljeve; tu se oporavljamo i prikupljamo snagu za konačniobračun.""U mom vremenu," nastavila je Storn, "Skitnice drže zapadnu poluloptu planeta, a mi Čuvariistočnu. Ja sam vodila jednu skupinu u dvadeseto stoljeće, u Ameriku. Nismo mogli učiniti ništaznačajnije, a da nas ne zamijete neprijateljski agenti. U tvome dobu njih ima više nego nas. Alinaš prvobitni plan je bio osnovati kompaniju čija je prividna svrha nešto neupadljivo, tako damožemo izgledati kao sasvim obični građani u tvome stoljeću. Izabrali smo dvadeseto stoljeće, jerje to prvo doba kad se neke stvari nama potrebne — tranzistori, na primjer — mogu kupiti na licumjesta, a da to ne izazove pozornost neprijateljskih uhoda. U nekim napuštenim rudničkimpostrojenjima u Koloradu postavili smo naše podzemne instalacije, izradili aktivator i otvorili novihodnik. Naš je plan bio da tim hodnikom stignemo do našeg doba, u sam glavni stožer Skitnica.Ali u trenutku kad je hodnik bio završen, pojavio se u njemu Brann s daleko nadmoćnijim snagama.Ne znam kako je saznao za njegovo postojanje. U posljednjem trenutku sam uspjela pobjeći.Gotovo godinu dana sam lutala Sjedinjenim Državama, tražeći put za povratak. Znala sam da ćesvaki hodnik koji vodi u budućnost biti dobro nadziran; Skitnice su previše jake u ranoj indu-strijskoj civilizaciji. Nigdje nisam uspjela pronaći nijednog Čuvara."

15

"Od čega si živjela?" zapita je Lockridge."Ti bi to nazvao pljačkom," reče Storm.Lockridge se zabulji u nju. Ona se nasmije. "Energetski pištolj, koji uvijek nosim sa sobom,

može se upotrijebiti u različite svrhe. Nije bilo nikakvih problema da s vremena na vrijemepokupimo po koju tisuću dolara. Bila sam očajna. Osuđuješ li me zbog toga?"

"Trebao bih." Pogledao ju je pri titravoj svjetlosti plamena. "Ali ipak neću.""Tako sam i mislila," reče ona nježno. "Ti si čovjek kakvog sam se jedva nadala sresti. Shvaćaš

li? Bio mi je potreban pomagač, tjelohranitelj, netko tko će biti sa mnom da ne bih putovala sama.Sama žena jako upada u oči u prošlim vremenima, a ja sam morala ići u prošlost. Uvjerila samse da nema nijednog čuvara na ovom danskom ulazu. Bila su to jedina otvorena vrata u ovihnekoliko desetljeća, kroz koja sam mogla proći. A ipak, vidio si koliko smo bili blizu pogibije.""Ali sada smo ovdje," nastavila je. "Na Kreti se nalazi jedna baza Čuvara, ondje je stara vjera jošuvijek dovoljno jaka. Na žalost, budući da se Skitnice također nalaze i u ovom vremenu, ne mogujednostavno pozvati moje ljude da dođu po nas. Situacija je prilično nezgodna, jer bi Skitnicemogle uhvatiti našu poruku i pronaći nas prije negoli nam moji ljudi stignu u pomoć. Ali kadjednom dođemo do Knososa, dobit ćemo oružanu pratnju od jednog hodnika do drugoga, svedok ne stignem kući. Ti ćeš biti prebačen u tvoje doba."Ona slegne ramenima. "Ostavila sam priličnu svotu dolara u Sjedinjenim Državama. Bit će tinagrada za svu ovu muku."

"Pusti sad to," reče Lockridge grubo. "Kako ćemo doći do Krete?""Morem. Već odavno postoje trgovačke veze između ovih krajeva i Sredozemlja. Limfjord nije

daleko odavde, a brod iz Iberije, gdje još uvijek vlada religija graditelja megalita, pojaviti će se ovogljeta. Kad dođemo u Iberiju nastavit ćemo drugim brodom. Plovidba morem bit će kraća i manjeopasna od putovanja kopnom."

"Hmm... U redu, zvuči razumno. Pretpostavljam da uz sebe imamo dovoljno metala za plaćanjeputovanja. Imalo li?."

Storm odmahne glavom. "Čak i da ga nemamo," rekla je gordo, "oni neće odbiti povesti OnuKoju obožavaju."

"Što?" Lockridge je širom otvorio usta. "Misliš da možeš glumiti...""Ne moram glumiti," reče Storm; "Ja jesam Božica."Bijela sumaglica izlazećeg sunca nisko se valjala po vlažnoj zemlji. Voda se slijevala s tisućalistova, krupne kapi klizile su zrakom i gubile se u grmlju i polegnutoj travi. Stabla su bilaispunjenja ptičjim pjevom. Visoko na nebu kružio je orao, a svjetlo rađajućeg dana sjalo je poputzlata na njegovim krilima.

Lockridgea je probudila ruka koja ga je tresla i on sneno otvori kapke. "O... tko... ne..."Jučerašnji dan ga je iscijedio; bio je ukočen, u glavi mu je bubnjalo, a mišići su ga boljeli.Gledao je u Stormino lice, kao da ga vidi prvi puta. Kao da mu je bilo teško prihvatiti sve ono štose dogodilo.

"Ustani," reče Storm. "Ja sam zapalila vatru, a ti pripravi doručak."Tek tada je primjetio da je ona potpuno gola. Sjeo je u svojoj vreći za spavanje, prigušeno

uskliknuvši od zaprepaštenja, ushićenja i — strahopoštovanja, to je bila prava riječ. Nije znao daljudsko tijelo može biti tako divno.

Pa ipak, njegova instinktivna reakcija odmah zamre. Ne samo zato jer mu je poklanjala istoonoliko pažnje koliko i nekoj prisutnoj ženi ili psu.Pažnju mu je privukao udaljeni topot koji protutnji šumom, a u zrak se podigne toliko veliko jatotetrijebova da gotovo zamrači sunce. "Što je to?" uzviknu on. "Bik?"

"Nešto slično. Tur," reče Storm. Činjenica da se ta životinja zaista nalazi u njegovoj blizinipotpuno ga je probudila. Izvlačio se polako iz vreće, drhteći u pidžami. Storm nije obraćalapažnju na hladnoću, premda joj se obilje rose nalazilo na kosi i presijavalo duž bokova. Je li onaljudsko biće, upita se. Nakon svega što smo doživjeli zajedno, nakon svih stvari koje smo prošli, nevidim ničeg nadljudskog u njoj. Možda su samo njeni geni poboljšani. Izgleda da su u budućnostistvorili superčovjeka. Vjerojatno joj stoga nije bilo teško osnovati kult božice Labris na Kreti, prijemnogo stoljeća. Bilo je dovoljno jednostavno se pojaviti ovakva...

Storm je čučnula i otvorila jedan od zamotuljaka uzetih iz pretinca u prodvorju hodnika.Lockridge je iskoristio ovu stanku da dođe k sebi. Trenutak kasnije ona se okrenula s dva

16

zavežljaja u rukama. "Biti će nam potrebna odjeća iz ovog vremena," reče ona. "Naša oprema ćeveć izazvati dosta naklapanja. Obuci ovo."

Njen zapovjednički ton ga nije uvrijedio, odmotao je zavežljaj. Ustanovio je da je ambalažazamotuljka zapravo kratki plašt od grubo tkane vune obojen nekom biljnom bojom, s iglenomkopčom. U njemu je bio zamotan glavni dio odjeće: tunika od like bez rukava koju je navukaopreko glave i opasao remenom. Na noge je nataknuo sandale, a oko glave omotao traku ukrašenuptičijim perjem i cik-cak ornamentima. Osim toga, dobio je još ogrlicu složenu od medveđih kandži imorskih školjaka te kameni bodež izrađen tako dobro da je izgledao kako da je od metala. Drškamu je bila omotana kožom, a toke su bile od brezove kore.

Storm ga je ispitivački promatrala. On nju također. Ženska odjeća sastojala se samo odsandala, trake za glavu, ogrlice od sirovog jantara, a na ramenu joj je visjela torba od lisičjeg krzna.Suknja joj je bila kratka i ukrašena perjem. Međutim, Lockridge nije primjećivao ništa od svegatoga."Dobro ti pristaje," reče ona. "Zapravo, mi smo anakronizam. Odjeveni smo kao imućni ljudiklana Tenil Orugarav, Morskog Naroda, starosjedilaca ovih krajeva. Ali tvoja kosa je kratkopodšišana i svježe si izbrijan, a i moj izgled... no, svejedno. Bit ćemo putnici koji su morali kupitiovu odjeću, jer im se stara pohabala. To je ovdje uobičajno. Osim toga, smisao za logičkuprosudbu nije baš jaka strana ovih primitivaca."

Pokazala je prstom na malu kutiju koja se također nalazila u zamotuljku."Otvori ovo." Lockridge uzme kutiju, ali mu je ona morala pokazati kako se otvara. Unutra

se nalazila jedna prozirna kuglica. "Stavi to u uho," reče mu kratko.Zabacila je kosu na leđa i pokazala mu sličnu kuglicu u svom uhu. Lockridgeu bljesne u

sjećanje predmet kojeg je vidio kad ga je došla posjetiti u zatvoru; tada je smatrao da je to aparat zanagluhe. Stavio je kuglicu u uho. Sluh mu se nije poboljšao, ali je zato osjetio čudesan hladan itrenutni drhtaj koji mu je iz glave skliznuo niz kralježnicu.

"Razumiješ li me?" upita ga Storm."Zašto, pa naravno..." Zastao je usred riječi. One nisu bile engleske.Nisu bile ni izdaleka slične engleskom!Storm se nasmije. "Čuvaj dobro svoju diaglosu. Ustanovit ćeš da je često vrednija od pištolja."

U Lockridgeovoj svjesti ponovno je zavladala zbunjenost. Što je ona zapravo rekla? Pištolj je bilaengleska riječ; samo se diaglosa nije uklapala u taj uzorak. Bila je to... Postepeno, navikavajući sena jezik, ustanovio je da je aglutinativan, sa složenom gramatikom i mnogim distinkcijamanepoznatim civiliziranom čovjeku. Postojalo je, na primjer, samo za vodu nekih dvadesetak riječi,koje su se upotrebljavale zavisnosti od okolnosti. S druge strane, nisu se mogli izraziti takvi pojmo-vi kao što su masa, država ili monoteizam, a da se pritom ne zapadne u opisivanja. Međutim,pravi problemi su nastali kada se suočio sa sasvim novim sadržajem nekih apstraktnih pojmova,kao što su 'uzrok', 'vrijeme' i 'smrt'.

"Uređaj je molekulni dešifrator," objasnila je Storm na engleskom. "Sadrži sve važne jezike iosnovne običaje nekog doba i nekog kraja — u ovom slučaju diaglosom je obuhvaćeno područjesjeverne Evrope, od onoga što će jednoga dana biti Irska pa sve do buduće Estonije, plus još i nekevanjske krajeve, poput Krete i Iberije. Uređaj se napaja toplinskom energijom ljudskog tijela iizravno je uključen u tijek moždanih impulsa. Zapravo, sad imaš umjetni centar pamćenja,pridodan tvom prirodnom."

"Zar sve to u ovako maloj spravici?" upita Lockridge slabim glasom.Storm slegne ramenima. "Kromosom je manji, a nosi neusporedivo više informacija. Ali

dosta o tome. Pripravi nam nešto za doručak."Lockridge je bio iskreno sretan što se može posvetiti kamp kuhinji. Osim toga, jučer je otišao

na spavanje bez večere. U zavežljajima su bile i neke čudne stvari obložene metalom, koje on nijemogao prepoznati; ali ugrijane, bile su vrlo ukusne. Nije ih bilo baš mnogo i Storm mu naredi dapažljivo spremi ostale u torbu. "Ne živi se samo od gostoprimstva," reče ona. "Ova tava za prženjeje poklon vrijedan kao jednogodišnji prihod, čak i na faraonskom dvoru."

Lockridge otkrije da mu se usnice smješkaju. "Da, a što ako je neki arheolog iskopa s nekogkuhinjskog smetlišta za četiri tisuće godina u budućnosti?""Pretpostavit će da je neka neslana šala kolega, pa neće na nju obraćati pažnju. Ipak, u stvarnostiteško da bi željezo izdržalo toliko dugo u vlažnoj sredini. A sada dosta o tome." Promatrala je

17

dolinu, zadubljena u misli, dok je on pripremao doručak. Dugačka trava šaptala joj je pokrajčlanaka, a cvjetovi maslačaka bili su razbacani oko njenih stopala kao novčići bačeni predosvajačem.

Ili se u hrani nalazio neki stimulans ili ga je posao oko doručka oporavio, u svakom slučajuLockridge više nije osjećao umor u udovima. Razbacao je žar unaokolo i pepeo pokrio zemljom.Storm podiže pogled prema njemu i osmjehne se. "Pa, ti znaš voditi brigu o kampiranju," rekla je uStorm s osmijehom. Lockridge je osjetio kako u njemu raste ponos.

Objasnila mu je kako se rukuje uređajem za otvaranje ulaza u hodnike; zatim ga je sakrila ujedno šuplje drvo, zajedno s njihovom odjećom iz dvadesetog stoljeća. Pištolje su ponijeli sasobom. Na kraju, pokupili su svu svoju prtljagu, uprtili je na leđa i krenuli.

"Idemo za Avildaro," reče Storm. "Tamo nikad nisam bila, ali ako brod ove godine zbognečega nije dolazio, saznat ćemo u luci što se događa."Zahvaljujući aparatu koji mu se nalazio u uhu, Lockridge je saznao da je riječ 'Avildaro' izvedenioblik od još starijeg imena koje je značilo Kuća Morske Majke. Ta Ona kojoj je selo biloposvećeno, bila je utjelovljenje Žene Lovca koja je gospodarila obližnjim šumama. Mjesto sunaselili prije mnogo stoljeća njeni poklonici, potomci lovaca na jelene, koji su lutali ovimkrajevima još u doba kada su se ledenjaci povlačili iz Danske i lagano vraćali u more. Horde supratile led na njegovom putu za Švedsku i Norvešku. Zauzevši ovaj jedinstveni kraj, novi stanovnicisu se počeli baviti zemljoradnjom tek prije nekoliko generacija, premda ne i u onom opsegu kaodoseljenici koji su ušli dublje u kopno i od kojih su oni i naučili tu vještinu. Ti doseljenici su bilisljedbenici One Mokrih Uvojaka, Koja je gutala zemlju, stvarala more, omogućavajući im tako dase služe brodovima; Božica je, doduše, ponekad gutala i ljude, ali zato im je zauzvrat davala ribe,ostrige, foke i pliskavice. U još dubljoj prošlosti ovo je bila zemlja ratobornih vozača bojnih kolakoji Nju nisu poznavali, već su prinosili žrtve muškim bogovima... Lockridge je s naporomskrenuo pažnju od tih zbrkanih misli koje nisu bile njegove, i zbog kojih nije primjećivao ovajdan i ovu čarobnu ženu pokraj sebe...

Sunce je već stajalo visoko na nebu, sumaglica se raspršila, a obzorje je bilo čisto, osimponekog zaluta-log bijelog oblačka. Na samom rubu prastare šume Storm je pažljivo počelaispitivati gustiš. Pod hrastovima je grmlje bilo gotovo neprobojan zid. Bilo joj je potrebno priličnovremena da pronađe puteljak koji je vodio prema sjeveru; bila je to neupadljiva, uska staza koja sekrivudavo provlačila kroz mrlje svjetlosti i zelenih sjena ogromnih stabala i više služila jelenimanego ljudima.

"Pobrini se da ništa ne oštećuješ," upozori ga ona. "Šuma je sveta. Nitko ne smije loviti dokNjoj ne prinese žrtvu, niti sjeći stabla ako Ona ne odobri."Pa ipak, kada su stupili u šumu, nije ih dočekala tišina katedrale. Život je vrvio svuda oko njih;bijeli vrijes i kupine, paprat i gljive, mahovina i imela tiskali su se ispod hrastova i prekrivali svakipanj. Mravnjaci su dopirali do pojasa, insekti su prekrili zrak bojom šafrana, a konjske mušicerasipale su obilje plavetnila svuda unaokolo; vjeverice su jurile kroz grane kao jezičci plamena, atisuće ptica svijalo je u krošnjama svoja gnijezda. Poj, cvrkut i lepet krila neprekidno su odjekivalimeđu lisnatim deblima; negdje u daljini lještarka je bubnjala, divlja svinja groktala, dok su turimoćno prkosili cijelom svijetu. Lockridge je osjetio kako mu se duša rascvjetava sve dok se nijepotpuno poistovjetila s divljinom koja ju je opijala suncem, vjetrom i mirisom cvijeća. Pa ipak,pomisli Lockridge, dugo sam bio u prirodi i znam vrlo dobro da ovakav način života može biti ivrlo neprivlačan. Nedaće su ovdje sasvim konkretne: glad, hladnoća, vlaga, bolesti; ovo nijeakademski potajna borba, niti uvredljivi porezi na prihod. Međutim, to još uvijek ne znači da sublagodati isto tako stvarne. U svakom slučaju, ako Storm ovo čuva, onda sam ja uz nju.

Čitavog slijedećeg sata ona nije progovorila ni riječi, a ni on sam nije osjećao potrebu zarazgovorom. Bilo mu već dovoljno promatrati je kako poput pantere hoda pokraj njega; želio jegledati plavkasto svjetluca-nje u njenoj kosi, malahit u njenim očima, smeđi sjaj kože koji jedobivao tamne prelive između oblih dojki. Za trenutak se prisjetio mita o Akteonu koji je vidiogolu boginju Dijanu, a zatim se pretvorio u jelena koga su raskomadali njegovi vlastiti psi. Zasada sam izbjegao to u fizičkom smislu, pomisli Lockridge, ali za svaki slučaj bit će bolje neizazivati sudbinu.

Ovaj dio šume nije bio širok. Sunce još nije došlo u zenit kada su izbili iz nje na punu svjetlost.Okupano obiljem sunca, na sjeveru i zapadu pružalo se nisko i ravno zemljište. Trava se njihala na

18

povjetarcu, gustiš je ravnomjerno šumio, svjetlost i sjene naizmjenično su se mjenjale pod bijelimoblacima. Puteljak je bivao sve širi i blatnjaviji, a kad su prošli baruštinu tlo je najednom postalosuho i ispucano.

Storm se iznenada zaustavi. Trska je šuštala oko bare prekrivene ljiljanima, gdje su nemirnoskakutale žabe bježeći pred rodom. Velika bijela ptica nije obraćala pažnju na ljude; Lockridgeovonovo sjećanje ugrađeno u uho priopćilo mu je da su rode tabu, nosioci sreće i ponovnogrođenja. Na samom rubu bare nalazila se stijena neobičnog oblika. Bio je to veliki kamen žrtveniksa čijeg je vrha vođa svake godine bacao najljepše oruđe napravljeno u Avildaru kao poklon NašojGospi od Sjekire. Tog dana se na oltaru nalazio samo vijenac od nevena koji je tu vjerojatnoprinijela neka djevojka.Stormina pažnja je bila negdje drugdje. Mišići na njenom trbuhu se zategnuše, i ona spusti ruku nadršku pištolja. Lockridge učini isto. Brazde od kotača i tragovi nepotkovanih kopita bili su utisnutiu vlažnoj zemlji. Netko je očigledno prošao ovuda prije nekoliko dana. "I ovdje su stigli,"promrmlja ona.

"Tko?" upita Lockridge."Jutoazi." Storm je izgovorila ime s preglašenim 'u'. Lockridge još uvijek nije savladao tehniku

korištenja diaglose i s teškim naporom je shvatio da su se tim imenom nazivala ovdašnja plemenakulture Ratne Sjekire. Sjekira, kojom su se služili ovi osvajači i poklonici Sunca, nije seupotrebljavala samo za obaranje stabala, kao kod drvosječa Labrisa; bila je bojna sjekira.

Storm se uspravi; prsti su joj nemirno gladili bradu, a koža na čelu joj je bila naborana. "Podacikojima raspolažemo su nedovoljni," požali se ona glasno. "Nitko nije smatrao da je ova stanicatoliko važna da bi se detaljno istražila. Još ne znamo što će se dogoditi ove godine."

Zatim nastavila veselijim tonom. "Međutim, izvidnice su sasvim pouzdano utvrdile da u ovompodručju tijekom čitavog tisućljeća nije izumljena nijedna sprava koju bi pokretala energija. To jemožda najvažniji razlog što sam otišla tako daleko u prošlost, umjesto da izađem iz hodnikanekog kasnijeg datuma, kada su Čuvari također aktivni. Skitnice još nikad nisu stigle ovamo.Zato sam se i usudila napustiti hodnik u prvoj godini ovih vrata. Izlaz će ponovo biti otvoren tek začetvrt stoljeća. Istraživačka grupa iz Irske, u kojoj su vremenski ulazi pomaknuti u fazi za čitavojedno stoljeće od danskih, utvrdila je još jedan značajan datum: Avildaro se još uvijek drži i čak jepostao vrlo važan grad kroz sto godina." Storm je prebacila zavežljaje na drugo rame i nastavilakoračati. "Nema razloga za strah. U najgorem slučaju, možemo biti umiješani u borbe izmeđudvije protivničkih horde iz kamenog doba."Lockridge je išao u korak s njom. Nekoliko slijedećih kilometara pješačili su bez riječi, hodajućipreko rascvjetale trave i kroz mjestimično razbacane šumarke. Gustiš je bio pošteđen svakogoskvrnuća, jer je predstavljao svetinju koju su svi poštovali; priobalno raslinje nisu bili hrastovi, većse ono pretežito sastojalo od jasenova, brijestova, borova i, naročito, krupnih stabala bukve; jošjedan visoki osvajač počeo se širiti po Jutlandu.

Iza jednog zavoja Lockridge je najednom ugledao, na izvjesnoj udaljenosti, stado koza. Dvagolobrada momka, posve gola, opaljena suncem i s pramenovima bijele kose, budno su motrili.Jedan je svirao na koštanoj fruli, dok je drugi sjedio na grani i njihao nehajno noge. Kada suopazili pridošlice, iz grla im se oteše uplašeni krici. Mladić koji je svirao na fruli odjurio je brzoniz puteljak, dok je onaj s grane pobjegao uz drvo i nestao u lisnatoj krošnji.

Storm kimne glavom. "Čini se da se plaše zbog nečege. Prije nije bilo tako."Diaglosa je zapljusnula Lockridgea mnoštvom podataka o običajima Tenil Orugarava: vodili sumiran i gostoljubiv život, pun teškog rada kojeg bi prekidali dugi periodi odmora, kada su seuglavnom bavili oblikovanjem jantara, glazbom, plesom, ljubavlju, lovom ili običnimbesposličarenjem; bio je to život protkan prijateljskim suparništvom među ribarskim naseobinama,raštrkanim duž vrlo razvedene obale, čiji su stanovnici međusobno bili u vrlo zamršenimrodbinskim vezama; jedini dodir sa stranim plemenima imali su kod trgovanja sa zemljoradnicima skopna, koji su, za razliku od primoraca, radili cijeli dan. Pa ipak, to nikako nije značilo da su oviljudi bili slabići. Oni su odvažno lovili turove, medvjede i divlje veprove, krčili teren primitivnimoruđem, dovlačili stijene sa velikih udaljenosti da bi podigli dolmene ili velike ulaze u grobnice;stoički su preživljavali oštre zime kada su bure nosile snijeg i podizale ogromne valove sa zapada; usvojim kožnim čamcima pratili su foke i pliskavice daleko izvan zaljeva, koji je u ovo doba godine

19

bio otvoren prema pučini; također su često prelazili Sjeverno more i trgovali u Engleskoj i Flandriji;pa ipak, nisu uopće znali za rat i za ubijanje, sve dok nisu stigli vozači bojnih kola.

"Storm," zapita Lockridge polako, "jesi li osnovala kult Božice da bi donijela među ove ljudeideju mira?"

Njene nosnice se raširiše i ona odgovori gotovo s prezirom: "Božica je troimena: Djevica,Majka i Kraljica Smrti." Uvrijeđen, slušao je njene riječi kao kroz maglu: "Život ima i svoju ružnustranu. Kako misliš da će klubovi u kojima se pije čaj i bavi socijalnim radom, a koje vi nazivateprotestantske crkve, preživjeti ono što leži pred vašim dobom. Oni koji umru za vrijeme igrebikova na Kreti smatraju se žrtvama prinesenim višim silama. Graditelji megalita u Danskoj — neovi ovdje, gdje je vjera nasljedila još stariju kulturu, već u drugim krajevima — ubijaju, a zatimpojedu po jednog čovjeka svake godine." Osmjehne se njegovoj zbunjenosti i potapše ga po ruci."Nemoj to shvaćati previše tragično, Malkolme. Morala sam koristiti ljudski materijal koji samzatekla ovdje. Rat za apstraktnosti kao što su moć, pravda ili slava Božici je posve stran."

Lockridge je osjećao da bi svaki odgovor na ovo bio besmislen. Jedino mu je preostalo dauguši svoj bijes u sebi, i stoga sljedećih pola sata nije progovorio ni riječ.

Polja u kojima su se sada nalazili bila su okružena živicom. Tek iznikle vlati ječma, pira i prosanejasno su se zelenile povrh tamne zemlje. Samo nekoliko obilježenih jutara bilo je obrađenozajedničkim radom; na pašnjacima su se šarenila stada ovaca, koza i svinja, ali se goveda nisuvidjela; također nije bilo ni žena koje su vjerojatno negdje bile zauzete poslom. Osim toga, bilo jetu i neograđenih livada koje su se protezale s obje strane puta. Naprijed se svjetlucao blistavivodeni pokrov Limfjorda. Šumarak je zaklanjao selo, ali se iznad njega podizala prava pruga dima.Nekoliko ljudi lagano im se približavalo. Bili su to koščati i plavi muškarci, obučeni sličnoLockridgeu; kosa im je bila u pletenicama i imali su kratke brade. Neki su nosili štitove odpletenog pruća, obojene živim bojama. Oružje im se sastojalo od kopalja s kremenim vrhom,lukova i strijela, bodeža i praćaka.

Storm se zaustavi i podiže ruke. Lockridge učini to isto. Pošto su vidjeli ovaj gest prijateljstva iodjeću došljaka, ljudi se očigledno udobrovoljiše. Pa ipak, dok su im se približavali, na njihovimlicima i dalje se primjećivala nesigurnost. Hod im je postao teži, oborili su pogled i konačno sezaustavili.

Još uvijek ne znaju točno tko je ona, pomisli Lockridge, ali s njom je uvijek tako."U ime Nje," reče Storm odlučnim glasom, "dolazimo kao prijatelji." Vođa grupe sakupi

hrabrost i stupi naprijed. Bio je to snažan i krupan čovjek, s licem na kojem je vrijeme ostavilosvoj pečat; naglašene bore oko očiju nesumljivo su svjedočile o životu provedenom uz more.Ogrlica mu se sastojala od para moržovih kljova, dok se bakrena narukvica svjetlucala na čvrstomzglobu. "Tada, u Njeno ime," zagrmi on, "i u moje, Ehegonovo, čija je majka bila Ularu koja vodivijeće, dobro nam došli."

Lockridgeova nova memorija automatski je započela prosudbu neznančevih riječi. Spomenutaimena su bila autentična — što znači da nijedno nije bilo dano s ciljem da se otjeraju zli čini — adolazila su od Mudre Zene Avildara, koja je tumačila snove za vrijeme obreda zrelosti.'Dobrodošli' je značilo više od formalne uljudnosti: gost je bio sveta ličnost i mogao je zahtijevatibilo što, osim sudjelovanja u posebnim obredima plemena. Ali, naravno, gost bi svoje zahtjeverazumno ograničavao, ako ni zbog čega drugog, onda bar da bi se gostio što duže.Dok je grupa odlazila prema obali, Lockridge je djelićem svijesti slušao Stormino izmišljenoobjašnjenje, pošto su se, navodno, odvojili od svoje skupine, ona i njen pratilac bijahu putnici sJuga (dalekog, egzotičnog Juga odakle potječu sva čudesa ovoga svijeta — ali o kojem su mudrijiljudi bilo začudno dobro obaviješteni). Željeli bi ostati u Avildaru dok ne budu spremni zapovratak kući. Kad se budu smjestili, nagovijestila je ona, sve će ih bogato darivati.Ribari se još više udobrovoljiše. Ako su ovo bili božica i njen pratilac, koji lutaju inkognito, bar suse potrudili da izgledaju kao obična ljudska bića. Njihove priče će unijeti dosta duha u duge večeri;zavidni posjetitelji dolazit će iz okolnih mjesta da ih čuju i vide, a zatim će pričati kod kuće ovažnosti Avildara; njihovo prisustvo može utjecati i na Jutoaze, čije su izvidnice u posljednjevrijeme bile primjećene kako se motaju u blizini. Skupina je ušla u selo veselo i živo razgovarajući.Auri, čije je ime značilo Cvjetna Latica, reče: "Želiš li zaista vidjeti prljave močvare? Mogu ti bitivodič."

20

Lockridge protrlja bradu, na kojoj su već izrasle kratke dlake, i pogleda Echegona. Očekivaoje sve od zbunjenog odobravanja do popustljivog osmijeha. Umjesto toga, vođa je odmah prihvatiopriliku i gotovo patetičnim glasom odobrio izlet svoje kćeri sa svojim gostom. Lockridge nije znaorazlog.

Storm je odbila poziv da im se pridruži, što je Auri zamjetno dočekala s olakšanjem. Djevojkase poprilično plašila te žene koja je s visine promatrala sve oko sebe i koja je provodila mnogovremena sama u šumi. Storm je objasnila Lockridgeu da time pokazuje svoje božansko porijeklo,svoju mana pred plemenom, kao i iz nekih drugih razloga o kojima još nije željela govoriti; ali činise da je i njega izbjegavala, budući da ju je vrlo rijetko viđao za ovih dvadesetak dana koliko suboravili u Avildaru. Premda je bio previše očaran time što je doživljavao da bi se osjećao imalouvrijeđen, to ga je ipak podsjetilo na vremenski ponor koji je od početka ležao među njima.

Sada, dok je Sunce već zapadalo, on je snažno veslao vozeći kanu natrag kući.To nije bio jedan od onih velikih čamaca od pruća opšivenog kožom, s kakvim se jednom uputioizvan Limfjorda u lov na foke. Još uvijek mu je u ušima odzvanjalo bučno urlanje posade koja jepjevala i grubo se šalila na dugačkim sivim valovima. Nespretno je rukovao harpunom s koštanimvrhom, ali je zato stekao ugled u baratanju jedrom, što i nije bilo teška za čovjeka koji se koristiomnogim trikovima naučenim na jahtama dvadesetog stoljeća. Njegov današnji kanu bio je lakičamac napravljen od izdubljenog debla nekog stabla. Bočne strane su mu bile oplete, a na pramcuje bila zabodena zelena grana koja je trebala držati pod nadzorom bogove vode.

Iza njih je ostala prostrana močvara puna trske, kojom su u izobilju vrvjele patke, guske,labudovi, rode i čaplje. Lockridge je sada veslao paralelno s južnom obalom zaljeva čije se gustozelenilo oblijevalo bojom zlata pod kosim zrakama sunca. S njegove lijeve strane voda je udugačkim prugama svjetlucala prema obzoru; njenu mirnu površinu narušavao bi samo po kojizalutali galeb ili povremeni skok neke ribe. Zrak je bio savršeno miran, tako da su se udaljenizvuči čuli isto tako jasno kao i šum vesala po vodi. Udisao je izmiješane mirise zemlje i soli, šumei ogromnih nakupina vodenog bilja. Nebo bez ijednog oblačka, duboko i plavo, postojalo je svetamnije dok se lagano spuštala večer obavijajući Aurinu glavu sve tamnijim sjenama.

Kakav divan dan, pomisli Lockridge. Još samo da nema ovih dosadnih komaraca... Ali njojoni uopće ne smetaju. Bit će da već generacijama bodu ove domoroce koji su na njih već imuni.

Svrbjelo ga je na mnogo mjesta, ali najviše ga je svrbio nedostatak cigareta; nadoknađivao gaje uživanjem u vodi koja oživljava pod njegovim zaveslajima i ugodnim osjećajem naprezanjamišića. Dakako, zasluga u tome imala je i ova zgodna djevojka.

"Divan dan, zar ne?" sramežljivo upita ona."Oh, da," reče on. "Hvala ti što si me dovela."

Na Aurinom licu pojavi se crvenilo; Lockridge je tek tada shvati da Tenil Orugaravi, kao iNavaho Indijanci, govore 'hvala' samo za vrlo velike stvari. Svakidašnja pomoć smatra se kaonešto obično. Diaglosa mu je omogućila govoriti njihovim jezikom, ali nije se mogla uvijek snaćiu običajima.

Njeno lice, vrat i nejake mlade grudi i dalje su bili obliveni crvenilom. Šutila je nekolikotrenutaka spustivši pogleda, a zatim promrmljala. "Ne. Ja moram tebi reći hvala."

Promatrao ju je u polutami. Iako ovdje nisu vodili računa o rođendanima, pretpostavljao je daima oko petnaest godina. Bila je vrlo vitka i puna ljupkosti. Lockridge se pitao zašto je još uvijekdjevica; druge djevojke, bilo udane ili ne, pa čak i mlađe od nje, uživale su slobodu sličnu onojkakvu imaju žene sa Samoa.

Naravno, ni na kraj pameti mu nije palo da se izlaže opasnosti upuštajući se u vezu s jedinimživim ženskim djetetom svoga domaćina. Dakako, udjela u tome je imao urođeni osjećaj časti, ali ivještina samokontrole. Nije želio iskoristiti nekoga tko je bio tako mlad; uostalom, u plemenu jebilo i starijih djevojaka. Aurina nevinost podsjećala ga je na povjetarac koji njiše cvjetove gloga izanjene kuće.

Pa ipak, morao je priznati da se nalazi u iskušenju. Bila je dražesna: krupne plave oči, pjegastprćast nos, sočne usne, raspletena duga kosa koja se rasipala u svjetložutim valovima ispod vijencaruža i slijevala niz ramena. Osim toga, stalno je bila uz njega u selu.

"Nemaš mi zbog čega zahvaljivati," reče Lockridge. "Svi ste mi vi iskazali više poštovanja negošto zaslužujem."

"Ne, nikako," usprotivi se Auri. "Ti si me usrećio."

21

"Kako to? Nisam ništa učinio?"Njeni prsti se isprepletoše, a pogled joj skrene u krilo. Bilo mu je previše teško objasniti joj

da on ne želi njenu ispovijed, ali ona je već započela svoju priču.Priča je bila jednostavna. Kod Tenil Orugarava djevica je bila sveta, neokaljana. Međutim, kada biosjetila da je došlo njeno vrijeme, imenovala bi svog izabranika u vrijeme proljetne sjetvenesvečanosti. Bio je to svečani obred pun radosti. Međutim, Aurin izabranik se utopio u morunekoliko dana prije svetkovine. Bilo je očito da su Sile ljute pa je Mudra Žena odlučila da Auri osta-ne sama, bijući i dalje čista djevica, sve dok se prokletstvo nekako ne skine s nje. Od togadogađaj prošlo je više od godinu dana.

Bila je to ozbiljna stvar za njenog oca (odnosno glavu domaćinstva, jer se u ovoj kulturi nijevodilo računa o očinstvu), a osim toga, on je bio i vođa plemena. Iako su žene, da bi stupile uvijeće, morale biti starice, oba spola su imala potpuno jednaka prava, a naslijeđe je išlo po majčinojstrani. Ako bi Auri umrla bez djece, što bi bilo s nasljedstvom? Nju, doduše, nisu izbjegavali, paipak, bila je tužna godina stajanja po strani svih zbivanja u selu.

Kad su stigli stranci, donoseći priče o čudesnim stvarima i dajući im neke od njih kao darove,svi su bili uvjereni da je to dobro znamenje. Mudra Žena bacila je iverje bukve u tami svoje kolibe iobjavila Echegonu da je zaista tako. Velike i nepoznate Sile nastanile su se u Storm i njenom (iliNjenom?) pratiocu Malcolmu. Učinivši čast Echegonovoj kući, oni su otjerali zlo. Danas, kadMalcolm nije odbio poći na tu opasnu, izdajničku vodu s Auri...

"Zar ne bi mogao ostati?" u njenom glasu se osjećala molba. "Kada bi mi pružio čast, idućegproljeća bila bih... više nego žena; prokletstvo bi postalo blagoslov."

Njegovi obrazi se zacrveniše. "Žao mije," reče najljubaznije što je mogao. "Ne možemo čekati;moramo otići prvim brodom." Ona sagne glavu i počne gristi donju usnu."Ali ja ću svakako poraditi na tome da se skine prokletstvo sa tebe," obeća joj on. "Sutra ćurazgovarati s Mudrom Ženom. Ona i ja ćemo sigurno naći neko rješenje."

Auri je obrisala suze i nesigurno se nasmiješila. "Hvala. Željela bih da ostaneš ili bar da dođešna proljeće. Ali ako mi ponovno vratiš život..." Ona se zagrcne. "Ne postoje riječi kojima bih timogla zahvaliti za to."

Kako se lako postaje bog.Nastojeći je umiriti, Lockridge je skrenuo razgovor na stvari koje su joj bile bliske. Bila je vrlo

iznenađena kada ju je upitao kako se izgrađuje lončarija (to je spadalo u ženski posao), tako da jesasvim zaboravila na svoju nesreću; a posebno joj se sviđalo kada je rekao da mu je vrlo lijepoposuđe koje je ona napravila. To ju je navelo da mu priča o skupljanju jantara: "Kada izađemo izkuće nakon oluje," počela je bez daha, užarenih očiju, "skupljajući na pješčanim dinama ono štoje more izbacilo... tada je vrlo veselo; uvijek pržimo ribe i ostrige. Zašto ne podigneš buru dok siovdje Malcolme, mogli bismo se lijepo zabavljati. Pokazat ću ti jedno mjesto gdje galebovi jedu izruke, plivajući na valovima kada se more malo umiri, i još mnogo toga."

"Bojim se da ne mogu upravljati vremenom," reče on. "Ja sam, ipak, samo čovjek, Auri.Posjedujem doduše neke moći, ali one zapravo nisu tako velike."

"Ja mislim da ti možeš sve učiniti.""Hm... ovaj... taj jantar. Vi ga skupljate radi trgovine, zar ne?"Auri klimnu glavom. "Zemljoradnici s kopna ga žele, a i narodi iza zapadnog mora, kao i ljudi

koji dolaze brodovima s juga.""Trgujete li i kremenom?" Odgovor je već znao, jer je mnoge sate proveo promatrajući majstore naposlu; iveri su letjeli s kamenog nakovnja i udarali o njihove kožne pregače; na sve strane frcale suiskre, osjećao se miris sumpora i odjekivali duboki zvukovi; na kraju bi se u žuljevitim rukamanašao lijepi predmet. Premda mu je to sve već bilo poznato, Lockridge je želio voditi lagani razgovor.Bilo je divno slušati Aurin smijeh.

"Da, mi također prodajemo i predmete od jantara, ali samo ljudima na kopnu," reče ona."Ako brod dođe u neko drugo mjesto, a ne u Avildaro, mogu li poći s tobom da ga vidim?"

"Pa... naravno, ako se nitko ne protivi tome.""Voljela bih s tobom otići na jug," reče ona.

22

U trenutku ju je vidio na kretskoj tržnici robova, ili izgubljenu i zbunjenu u njegovom svijetustrojeva. Bilo bi to vrlo nepravedno prema njoj i zato joj reče: "Ne. To je nemoguće. Žao mi je."

"Znala sam." Glas joj je bio miran, bez traga samo-sažaljenja. Čovjek je u neolitu naučioprihvaćati stvari onakve kakve jesu. Pa ipak, čak ni duga usamljenost u sjeni gnjeva nije u njojuništila sposobnost radovanja.

Promatrao ju je kako ljupko sjedi, onako tamnoputa od sunca i s rukom kojom je blagoudarala po vodi. Nešto mu se skupilo u grlu pri pomisli na njenu sudbinu. Povijest će posvezaboraviti Tenil Orugarave; za njima će ostati samo nekoliko predmeta koje će bageri iskopati izmulja močvare; mnogo stoljeća prije negoli se to dogoditi, ona će nestati u prašini, a kada i njeniunuci pomru, ako uopće bude živjela dovoljno dugo da ih ima, u ovom svijetu divljih zvijeri i jošdivljijih ljudi, oluja, poplava, neizlječivih bolesti i neumoljivih bogova, ugasiti će se zauvijek iposljednje sjećanje na njenu ljepotu.

Pred očima mu bljesne cijeli njen život; najprije mladost, kada se mogla utrkivati s jelenima iprovesti cijelu ljetnu noć ljubeći se sa svojim izabranikom; zatim djeca koje će rađati, rađati i opetrađati, jer smrtnost je bila toliko velika da je žena je morala donositi na svijet što više djece, kakose pleme ne bi ugasilo; zatim zrelost, kada će je svi poštovati kao gospodaricu domaćinstva, dok ćeoko nje djeca sve više rasti, a njena snaga zauvijek nestajati; zatim doba kada će dati već svu onumudrost koju je skupila tijekom godina, da bih se nakon toga povukla iz svijeta zbog sljepoće,gluhoće, ispalih zuba, reumatizma, artritisa, dok stvarnost za nju bude počela postojati samo upoluzaboravljenoj prošlosti; konačno, vidio ju je skvrčenu u grobnici, kroz mali otvor nakamenoj ploči koja je istodobno bila i simbol rođenja; a za nekoliko godina ostat će samoprinesene žrtve na grobu i nejasna zebnja za dugih zimskih noći dok vjetar bude šaputao okokuće, jer bi to moglo značiti da njen nemirni duh luta uokolo; zatim samo tama.

Vidio ju je zatim četiri tisuće milja zapadno odavde i četiri tisuće godina u budućnosti;pogrbljenu nad školskom klupom, kako u mladenačkoj dokolici postaje beskorisno i preosjetljivobiće puno frustracija; kako se udaje za jednog ili više ljudi čiji je posao prodati stvari koje nitko neželi kupiti — udajući se pritom također i za hipoteku na kuću, odnosno za ubitačno nepromjen-ljivu svakodnevnicu; kako žrtvuje sve osim dva tjedna pažljivo izmjerene slobode godišnje da bikupovala besmislene i nepotrebne stvari za koje mora plaćati visoke poreze; kako udiše dim,prašinu i otrove; kako sjedi u zagušljivim salonima za stolom za kojim se igra bridž ili predtelevizorom; kako mladost napušta njeno tijelo, ostavljajući joj zauvijek iskvarene zube u ustima jošprije dvadesete godine; i, konačno, kako živi u stalnom strahu od raka, srčanih oboljenja,duševnih poremećaja i nuklearne kataklizme.

Lockridge se trgne iz sumornih misli. Bio je ipak nepravedan prema svome dobu, kaouostalom i prema ovome u kojem je sada! U nekim vremenima život je bio težak u fizičkomsmislu, u drugima u psihičkom smislu, a ponekad je razarao oba. Bogovi su oduvijek davali samomalo sreće; sve ostalo je bilo puko preživljavanje. Sve u svemu, nije bio uvjeren da su bili manjevelikodušni prema njenom dobu negoli prema njegovom. A ovo je bilo vrijeme u kojem je Auri.

"Mnogo razmišljaš," reče ona bojažljivo.Podigao je pogled prema njoj i izgubio ritam zaveslaja. Prozirne kapljice zapljusnule su bokovečamca, presavijajući se na već zagaslom svijetlu zalazećeg sunca. "Ovaj, ne," reče. "Samo sammalo odlutao." Opet je upotrijebio pogrešan izraz. Duh koji luta snovima ili mislima može stupiti unajčudesnija područja. Auri ga je pogledala s poštovanjem. Nakon izvjesnog vremena, dok je tišinuremetilo samo kretanje kanua po vodi i udaljeno gakanje gusaka, ona ga tiho upita: "Smijem li tezvati Ris?"

On žmirne."Ne znam što znači Malcolm," objasnila je Auri brzo. "To je previše čarobno za mene. Ti

sličiš velikom zlatnom risu.""Ovaj... dobro..." Iako mu je njena želja bila vrlo djetinjasta, ipak mu se sviđala. "Ako tako želiš.

Pa ipak, ja mislim da nema ljepšeg imena od Cvjetne Latice."Auri pocrveni u licu, a pogled joj sklizne u stranu. Kanu je gotovo bešumno nastavio svoj put.Dugo vremena ništa nije remetilo savršenu tišinu predvečerja. Dovoljno dugo da to u

Lockridgea izazove nejasnu zebnju. Obično bi ovdje na domak sela bilo znatno bučnije: djeca su

23

dizala galamu, ribari koji su se vraćali s ulovom pozdravljali su obalu, žene su se glasnodovikivale, a povremeno bi se začula i pobjednička pjesma lovaca koji su nosili ubijenog losa. Onskrenu udesno i zavesla brže uz uvalu između dvije uske pošumljene obale. Još uvijek se nisu čuliljudski glasovi. Lockridge upitno pogleda Auri. Možda je ona znala što se događa. Međutim,djevojka je samo sjedila, podbočivši bradu rukama i netremice zureći u njega na drugom krajučamca. Nije imao srca jednim običnim pitanjem srušiti njeno sanjarenje. Zaveslao je što je bržemogao.Avildaro se ubrzo pojavio na vidiku. Pod starim šumarkom uzdizao se grozd koliba, čiji su krovovibili omazani blatom; u sredini se nalazila Duga kuća, velika drvena zgrada koja se koristila zasvečane obrede. Čamci su nijemo bili privezani na plaži, gdje su se mreže sušile na visokimmotkama. Nekoliko stotina metara ispred nalazila se oveća gomila otpadaka. Tenil Orugarayi nisuviše živjeli u blizini te hrpe ljuštura od ostriga, ribljih kostiju i drugog smeća, kao što su to činilinjihovi preci; pa ipak, oni su ovamo i dalje donosili ostatke hrane koje su jele polupripitomljenesvinje; čitavo mjesto bilo je prekriveno gustim rojevima muha.

Auri se trgne iz sanjarenja. Njeno glatko čelo za trenutak se ispunilo borama. "Pa ovdje nemanikoga!" uzvikne ona uplašeno.

"Bit će da su u Dugoj kući," reče Lockridge. Iz velikog otvora na krovu izlazio je gusti dim."Pođimo odmah tamo."

Bio je zadovoljan što mu je pištolj pri ruci.Dovezao je kanu do obale uz djevojčinu pomoć, a zatim oboje potrčaše u naselju. Njena ruka

je kradom skliznula u njegovu dok su ulazili u selo. Sjene su zatamnjivale prašnjave staze izmeđukoliba, a zrak kao da je iznenada postao hladniji. "Što se događa, Rise?" preklinjući ga upita Auri.

"Ako ti ne znaš... " Lockridgeovi koraci postali su još duži.Žamor je očigledno dolazio iz velikog predvorja. Dva mladića stajala su pred ulazom i

stražarila. "Evo ih, dolaze!" uzvikne jedan od njih. Obojica brzo razmaknuše svoja ukrižena kopljada Lockridge i djevojka mogu ući.Na vratima se nalazio veliki zastor od jelenje kože. Prošlo je izvjesno vrijeme prije negoli su senjegove oči privikle na tamu koja je vladala unutra; kuća nije imala prozora, tako da je dim pekaooči. Plamen na središnjem ognjištu bio je svet i nikad se nije smio ugasiti. (Kao i većinaprimitivnih običaja, i ovaj je imao svoj praktični razlog. Prije izuma šibice nije bilo lako zapalitivatru, i svi su mogli doći ovdje i upaliti granu). Veliki plamen se razbijao na nemirne jezičke koji sutreperili i pucketali, bacajući iskre prema čađavim zidovima. Na potpornim stupovima vidjeli suse izrezbareni grubi magijski simboli. Čitavo naselje tiskalo se u nevelikoj prostoriji: bilo je tu okočetiri stotine muškaraca, žena i djece, koji su čučali na prljavom podu i mrmljali nešto međusobom.

Echegon i njegovi glavni savjetnici stajali su blizu vatre zajedno sa Storm. U trenutku kada juje ugledao, onako visoku i samosvjesnu, iz Lockridgeove svijesti sasvim je nestala svaka misao oAuri. "Što se događa?" upitao je.

"Jutoazi dolaze," reče ona.Bila mu je potrebna puna minuta da primi ono što je diaglosa znala o tom imenu. Jutoazi,

narod Ratne Sjekire, najsjeverniji ogranak velikog vala ratničkih plemena koji se širio iz južneRusije već gotovo dva stoljeća; govorili su indoevropskim jezicima, bili iste kultura, premda ne irase. Gdje god bi stizali rušili bi civilizacije: Indija, Kreta i Grčka past će pred njima, a njihovijezici, religije i načini života ostavit će snažan pečat u cijeloj Europi. Ali za sada, u' slabonaseljenoj Skandinaviji, nije bilo većih sukoba između domorodaca koji su se bavili lovom,ribarenjem i zemljoradnjom, i nomada koji su vozili snažna bojna kola.

Pa ipak, u Avildaro su stizale vijesti o krvavim bitkama na istoku.Echegon je držao Auri na grudima i milovao je po kosi. "Nisam se plašio za tebe, jer si bila

pod Malcolmovom zaštitom. Ali ipak, hvala Njoj da si se vratila." Čvrsto lice, obraslo bradom,okrenulo se prema Lockridgeu. "Danas su naši ljudi, koji su bili u lovu na jugu, požurili kući sviješću da Jutoazi dolaze i da će već sutra biti ovdje. Oni su ratnici, pljačkaši i svi su naoružani.Avildaro je prvo mjesto na njihovom putu. Što smo učinili da smo uvrijedili njih ili bogove?"Lockridge skrene pogled na Storm i obrati joj se na engleskom: "Ne bih uživao koristiti našeoružje protiv tih sirotih vragova, ali budemo li morali..."

24

Ona zaniječe glavom. "Ne. Energija bi se mogla registrirati ili bi bar prepričavanjem došla douhoda Skitnica i skrenula im pažnju na nas. Najbolje bi bilo da ti i ja odmah napustimo ovomjesto."

"Što? Ali...""Upamti!" prekine ga odlučno Storm. "Vrijeme je neizmjenjivo. Budući da će ovo mjesto

preživjeti i slijedećih sto godina, posve je vjerojatno da će starosjedioci odbiti sutrašnji napad."Nije se mogao osloboditi njenog prodornog pogleda. Ali i Auri ga je također promatrala, kao i

Echegon, njegovi znanci ribari, djevojke, klesari kremena i svi ostali. On slegne ramenima."Možda i nisu," rekao je tiho. "Možda i ne bi... da nije bilo nas. Ja ostajem.""Ti se usuđuješ..." Storm se suzdrži. Neko vrijeme je ostala nepokretna i nijema. Zatim senasmiješi, priđe mu i čvrsto ga zagrli. "Mogla sam to znati," rekla je zagonetno. "Vrlo dobro,ostajem i ja."Dolazili su sa zapada, preko ravnice, obilazeći s lijeve strane veliku hrastovu šumu. StanovniciAvildara su ih čekali. Bilo je ukupno stotinjak napadača, s deset kola, a većina je pješačila; nije ih daklebilo više od branitelja. Ugledavši ih na jakoj podnevnoj svjetosti, Lockridge je jedva mogao povjerovatida su to strašni ljudi Ratne Sjekire.

Dok su se približavali, proučavao je jednog koji mu se učinio tipičnim. U tijelu, ratnik se nijemnogo razlikovao od Tenil Orugarava: samo nešto niži i snažnije građen; crvenkasta kosa bila mu jeupletena u perčin, a brada nehajano razbarušena; zbog oštro povijenog nosa, njegove crte lica prijesu odgovarale srednjoeuropskom nego ruskom tipu. Imao je na sebi kožni haljetak bez rukava isuknju od istog materijala koja je sezala do koljena i na kojoj se nalazio utisnut simbol plemena.Nosio je okrugli štit od bivolje kože s dvije prekrižene pruge po sredini, obilježene upadljivombojom. Bio je naoružan tankim kremenim nožem i izvanredno oblikovanom kamenom sjekirom.Usne su mu bile široko razvučene, kao predznak nanjušenog pokolja.Bojna kola koja je slijedio pripadala su očigledno nekom poglavici. Bile su to lake dvokolice oddrveta i pletenog šiblja, a vukla su ih četiri dugodlaka, mala konja. Vodio ih je jedan naoružanimladić, opasan samo komadom tkanine. U kolima je stajao vođa, znatno viši od ostalih, i vitlaodugačkom i teškom sjekirom koja je Lokridgea podsjetila na helebardu. Dva koplja stršala su sjedne strane i stajala mu na dohvat ruke. Nosio je veliku kacigu, steznik i oklop za koljenice odpojačane kože; o bedru mu je visio kratak brončani mač, a niz ramena lepršao izblijedjeli, platneniplašt. Pod čupavom bradom blistala se velika ogrlica od masivnog zlata.

Tako su izgledali Jutoazi. Kada su ugledali neravnu crtu obrane ribara, oni usporiše hod.Trenutak zatim, vodič čelnih kola puhne u rog, Jutoazi zaurlaše poput vukova, a konji krenuše ugalop. Za njima su klepetale dvokolice, a na kraju su jurili pješaci vičući na sav glas i udarajućipljoštimice sjekirama po kožnatim štitovima.

Echegon pogledom potraži Storm i Lockridgea. "Sad?" upita."Malo kasnije. Pustimo ih bliže." Stormine zjenice se suziše. "Nešto nije u redu s onim u

posljednjim kolima... ali ne vidim dobro... ostali mi zaklanjaju vidik..."Lockridge je osjećao kako napetost raste iza njegovih leđa: kratki uzvici i nerazgovjetno

gunđanje, šum nogu koje su nestrpljivo udarale o tlo, neprijatan zadah /noja. To nisu bile kukavice,već ljudi spremni braniti svoj dom, ali neprijatelj je bio bolje opremljen i spretniji u ratovanju;čak se i njemu, koji je poznavao tenkove, nalet ovih kola za trenutak učinio strašnim.

Lockridge podiže svoju pušku. Držak joj je bio hladan i suh. Storm je preko volje pristaladanas na upotrebu oružja iz dvadesetog stoljeća. A možda će upravo hici iz njega, premdaispaljeni na njihove protivnike, loše djelovati na hrabrost Tenil Orugarava.

"Bolje bi bilo da me pustiš da pucam," reče on na engleskom."Ne još." Stormin glas zvučao je izuzetno jasno u toj sveopćoj galami, pa Lockridge nehotice

skrene pogled prema njoj. Njene mačje oči bile su sužene, zubi su se blistali, a ruka joj se nalazilana energetskom pištolju, premda je rekla da ga neće upotrijebiti. "Moram prvo vidjeti onogčovjeka." Vozač bojnih kola podiže svoju sjekiru, a zatim je brzo spusti na dolje. Iz zadnjih redovaJutoaza brzo se izdvojiše strijelci i praćkaši. Njihovo oružje već se prijeteći dizalo premaprotivnicima; trenutak zatim čitavo jato kamenja i strijela fijuknulo je prema ribarima.

"Sad!" naredi Echegon. Ali to više nije bilo potrebno. Iz redova ribara začuše se prkosniuzvici, a zatim i oni obasuše Jutoaze kamenjem i strijelama.

Ovaj kratki protunapad nije previše zbunio suprotnu stranu. Lockridge je vidio kako su se dva-tri kamena bezazleno odbila o čvrste štitove. Jutoazi su bili u punom naletu. Slijedeće minute će

25

biti kod njega. Već je sasvim jasno vidio sjajne nozdrve i bijelo obrubljene oči prednjih konja,njihove lepršave grive, svjetlucave bičeve, divlje grimase na licima vozača, čija je brada letjela nasve strane, i jednu podignutu sjekiru na kojoj je kamena oštrica blistalo poput metala. "Do vraga soklijevanjem!" vikne Lockridge. "Neka vide što će dobiti."

Na ciljniku mu je bio vođa kada je povukao okidač. Trzaj puške bio je tako snažan da mu jeoružje gotovo izletjelo iz ruke. Prasak se trenutno izgubio u divljem metežu, topotu, fijukanjusjekira i kloparanju kotača. Pogođeni raširi ruke i padne na zemlju. Helebarda opiše luk u zraku.Visoka trava prekrije oružje i ratnika.

Konjovođa zaustavi konja, skoči s kola i zine od straha. Lockridgeu shvati da i nije moraoubiti čovjeka. Međutim, nije bilo vremena za kajanje. On pogledom potraži drugu zapregu; ondapočne pucati. Ubiti po jednog konja iz svake zaprege bit će sasvim dovoljno da se kola izbace izstroja. Neki zalutali kamen okrzne cijev puške koja zazveči. Ali gotovo istodobno još jedna kola seprevrnuše; uzde se nerazmrsivo zapetljaše, rudo puče, a lijevi kotač se raspao od siline udara.Preživjeli konji počeše se propinjati i uplašeno njištati.Lockridge vidje kako su se jurišnici pokolebali. Zaustavio je još tri bojnih kola i napadači su bilipred bijegom. On iskorači naprijed i nađe se na brisanom prostoru. Krv mu je bila previšeuzburkana da bi brinuo za strijele i kamenje; iz njegovog oružja je bljeskalo.

No jedan bljesak pogodi i njega.Za trenutak mu se učinilo da mu je u lubanji eksplodirao grom. Zasljepljenog i izbačenog iz

ravnoteže, njega poklopi tama.Povratak svijesti bio je popraćen užasnim bolom. Pred očima mu je još uvijek sve treperilo.

Kroz bjesomučno urlanje, njištanje i potmuli topot on začuje uzvik: "Naprijed Jutoazi!Naprijed s Nebeskim Ocem!'

To je bilo rečeno na jeziku kojeg je diagolsa znala, ali nije bio jezik Tenil Orugarava.Lockridge se s naporom podigao na ruke i koljena. Prva stvar koju je ugledao bila je njegova

puška poluistopljena na zemlji. Uništenje oružja apsorbiralo je glavninu energetskog snopa.Međutim, meci nisu ispali iz spremnika, a i on je zadobio samo bolne opeklina po licu i grudima.Koža gaje pekla. Od silne boli nije mogao misliti.

Pokraj njega je ležao mrtav čovjek. Malo je ostalo od njega osim spaljenog mesa i kostiju. Alibakrena narukvica na jednoj ruci otkrivala je da je to Echegonov leš.

Storm je stajala pokraj. Njezino je oružje bilo isključeno, ali ju je umjesto toga omataosvjetlucavi energetski štit. Oko nje su plesali kratki, raznobojni jezičci plamena. Neprijateljski hitacfijukne mimo njih, pokosivši tri mladića s kojima je Lockridge odlazio u lov na (oke.Jutoazi zaurlaše! Bio je dovoljan sam jedan nalet da pregaze ribare. Lockridge ugledaEchegonovog sina, nije mogao pogriješiti jer je samo on imao takvo lice i bio tako uporan, kakopokušava zabosti koplje u konja i/, zaprege neke dvokolice, kao da lovi divlje veprove. Vozačbornih kola skrene naglo u stranu. Konji prolutnjiše dovoljno daleko od koplja. Ratnik koji senalazio na kolima zamahne sjekirom fatalno vješto. Mladićev mozak rasprsne se na sve strane.Echegonov sin padne kao pokošen pokraj oca, Jutoaz radosno uzvikne, zamahne na drugu stranu,na nekog koga Lockridge nije mogao vidjeti, a zatim hitne koplje prema jednom strijelcu i produžitrijumfalno dalje.

Ribari su bježali na sve strane. U panici su jurili prema šumi, a kuknjava se razlijegalaodasvud. Gonjenje se prekidalo na rubu šume. Jutoazi, čiji su bogovi-zaštitnici bili na nebu, nisuvoljeli skrovita i mračna mjesta. Radije su se vraćali na bojno polje i dokrajčili ranjene neprijatelje.

Jedna dvokolica jurne prema Storm. Energetski štit stvarao je oko nje treperavu aureolu takoda je izgledala blistava poput lavice. Lockridgeu se u bunilu činilo da vidi neko biće iz bajke. Jošuvijek je imao pištolj za pojasom. Nesigurno je krenuo rukom prema njemu, ali ga je svijestnapustila prije negoli je uspio izvući oružje. Posljednje što je vidio bio je jedan čovjek koji je stajaoiza vozača nekih bornih kola, čovjek obrijan i bijele kože, vrlo visok, zaogrnut crnim plaštemkoji je viorio iza njega poput krila...

Lockridge je sporo dolazio k svijesti. Neko vrijeme bilo mu je ugodno ležati na zemlji i neosjećati bol.

Postepeno, postao je ponovno svjestan onoga što se dogodilo. Kad je začuo ženski vrisak,otvori oči i pokuša se uspraviti.

26

Sunce je već bilo zašlo, ali kroz vrata kolibe u kojoj se nalazio, prilično udaljene od tamnocrvenogLimfjorda, za trenutak je opazio još uvijek crvenkaste oblake. Jedina prostorija u kolibi bila jesasvim ispražnjena, a ulaz je bio zatvoren zbijenim granama koje su remenima bile pričvršćene zaokvir vrata. Vani su dva Jutoaza čuvala stražu. Jedan je stalno gledao unutra i mahao grančicamaimele da bi se zaštitio od zlih čini. Njegov drug je sa zavišću promatrao nekoliko ratnika koji suobalom vodili kravu veselo uzvikivajući. Sa svih strana se čula vika pobjednika, prodorniusklici, grohotan smijeh, topot konjskih kopita i tandrkanje kotača, dok su pobjeđeni šutjeli.

"Kako si, Malcolme?"Lockridge okrene glavu prema glasu. Storm Darroway je klečala pokraj njega. Mogao je vidjeti

samo njene obrise u mračnoj kolibi, ali je zato jasno osjećao prijatan miris njene kose. Pomilovalaga je nježno po obrazu, a glas joj je zvučao uznemirenije nego ikada ranije.

"Živ... pretpostavljam." Dodirnuo je prstima lice i grudi na mjestima gdje se koža crnila."Nije ništa opasno. U stvari... osjećam se prilično odmoran."

"Imao si sreće da je Brann imao tablete protiv udara i enzimsko ulje i što je odlučio poštedjetite," reče Storm. "Opekotine će do sutra zacijeliti." Zastala je na trenutak, a zatim dodala tonomkoji kao da je bio Aurin: "Sretna sam zbog toga."

"Što se to događa vani?""Jutoazi pljačkaju Avildaro.""A žene... djeca... ne!" Lockridge pokuša ustati.Ona ga blago povuče nadolje. "Štedi snagu.""Ali ovi vragovi..."U njenom glasu se ponovno osjetio prizvuk stare oštrine: "Za sada tvoja prijateljica ne pati

mnogo. Sjeti se ovdašnjih običaja. Pobijeđeni sada oplakuju one koje su voljeli; ali ubrzo ćezaboraviti mrtve i nestale i postat će robovi... Ne, čekaj. Ovo nije jug. Robovi barbara ne živemnogo drukčije od barbara — svojih gospodara. Ona sad pati jer nije slobodna, jer više nema svojdom; ali činjenica je da žena nigdje među indoeuropskim narodima ne uživa takav ugled kao ovdje.Bolje sačuvaj svoje žaljenje za kasnije. Ti i ja smo u većim nevoljama nego tvoja dojučerašnjaprijateljica."

"M... m... m... u redu," složi se Lockridge. "Što je pošlo ukrivo?"Storm se okrenula, sjela na pod ispred njega, obgrlivši rukama koljena, i uzdahnula: "Bila samslogg," reče gorko. "Nisam ni slutila da je Brann u ovome dobu. On je organizirao ovaj napad, toje očigledno."

Osjetio je kako je uzdahnula od samooptužbe. "Ti to nisi mogla znati," rekao je, pokušavajućije utješiti.

Njeni prsti mu stegoše ruku. Reče hladnim glasom: "Nema oproštaja za Čuvara koji pogriješi.Postoji samo jedna pogreška."

Budući da je to bio zakon onih na čijoj se strani borio, Lockridgeu se za trenutak učinilo daje razumije i da su njih dvoje konačno postali jedno.

Privukao ju je k sebi, kao što bi privukao svoju tužnu sestru, a ona se pripije uz njegastavivši mu glavu na rame.

Nakon nekog vremena, kada je zavladala potpuna tama, Storm se nježno odmaknula iuzdahnula: "Hvala ti." Ostali su sjediti jedno pokraj drugog, prepletenih ruku.

Ona počne govoriti dubokim i brzim glasom: "Moraš shvatiti da brojnost u ovom ratu krozvrijeme nije velika. S moćima kakve jedan jedini čovjek može razviti, ne može ni biti. Brann je... vinemate tu riječ... nešto kao ključna osoba. Ima ih vrlo malo sposobnih, i zato je on zapovjednik,čovjek čije odluke potresaju planet... kralj. Ja sam mu najveća nagrada. I sad me ima."

"Ne znam kako je otkrio gdje sam, i u kojem sam vremenu. Ne mogu čak ni pretpostaviti.Kako me je mogao pronaći u ovom zaboravljenom dobu, ako me nije uspio uhvatiti u tvomestoljeću? To me plaši, Malcolme." Njen stisak je bio hladan i čvrst. "Kakvo je to iskrivljenje usamome vremenu napravio?""On je ovdje sam. Ali više ih nije bilo ni potrebno. Pretpostavljam da je prije nas izašao iz onogtunela pod dolmenom, potražio narod Ratne Sjekire i proglasio se njihovim bogom. To i ne bi biloteško napraviti. Sve provale Indoeuropljana — Dauš Pitara, Nebeskih Otaca, obožavatelja sunca,pastira, oružara, vozača, ratnika, ljudi čvrstih ruku i neograničenih snova, čije žene su za njihniža potčinjena vrsta, a djeca vlasništvo — prouzrokovali su Skitnice. Razumiješ li? Osvajači su

27

rušitelji starih civilizacija, stare vjere; oni su preci ljudi-strojeva. Jutoazi sada pripadaju Brannu.Dovoljno je da se on pojavi među njima, kao što je dovoljno da se ja pojavim u Avildaru ili naKreti, i oni će na svoj nejasan način shvatiti tko je on; nakon toga će lako moći gospodariti njima."

"Nekako je saznao da smo ovdje. Mogao je upotrijebiti svoju punu snagu protiv nas, ali bi toupozorilo naše agente, koji su vrlo jaki u ovom tisućljeću. Umjesto toga, naredio je Jutoazima dazauzmu Avildaro, zakleo se da će Sunce i munje biti uz njih, i održao obećanje."

"Pobjedivši," — Lockridge osjeti njene drhtaje — "poslat će nekoliko svojih ljudi da sepozabave sa mnom."

Držao ju je pripijenu uz sebe. Ona se najednom trgne i počne mu grozničavo šaputati na uho:"Slušaj! Možda ti se pruži prilika za bijeg. Tko zna? Knjiga vremena je bila napisana onda kad jeprvi svemir eksplodirao; ali mi je još nismo cijelu prelistali. Brann će te uzeti kao plaćenika. On nemože u tebi vidjeti nikakvu opasnost. Ako uzmogneš... ako ti uspije... uđi u tunel. Nađi gospodinaJespera Fledeliusa u Viborgu, u krčmi Zlatnog Lava, u predvečerje Svih Svetih, u godinamaizmeđu 1521. i 1541. godine. Možeš li to zapamtiti? On je jedan od naših. Kad bi samo mogaostići do njega..."

"Da. Svakako. Ako budem mogao." Lockridge nije želio dalje razgovarati. Za sat ili dva moglabi mu sve objasniti. Ali u ovom trenutku je bila tako usamljena. Obgrlio ju je slobodnom rukomoko ramena. Pokrenula se, tako da je njegov dlan skliznuo nadolje; sljedećeg trenutka prislonila jesvoje usne na njegove.

"Nije mi preostalo još mnogo života," reče prigušeno. Iskoristi ono što još imam. Utješi me,Malcolme."

Sasvim zbunjen, Lockridge je samo pomislio: Storm, oh, Storm. Uzvratio joj je poljubac izaronio u val njene kose; na cijelom svijetu za njega su postojale samo tama i ona. Baklja bljesnekroz ogradu. Mašući kopljem, netko zagalami: "Kreni! Ti, čovječe! On te želi."

Brann je sjedio sam u Dugoj kući. Sveta vatra je bila ugašena, ali je zračenje iz jedne kristalnekugle osvjetljavalo medveđu kožu na uzvišenom podnožju. Ratnici koji su doveli Lockridgeapadoše na koljena sa strahopoštovanjem.

"Bože među nama," reče njihov krupan, rođokosi vođa. "Doveli smo vrača kako sizapovijedio."

Brann kimne glavom. "Dobro. Pričekajte u kutu." Četiri čovjeka dodirnuše sjekirama čela ipovukoše se izvan osvijetljenog kruga. Crvenkaste i žute iskre prštale su iz njihovih baklji unaokolo,a svjetlost je jedva dopirala do izboranih lica ratnika. Vladala je tišina.

"Sjedi ako želiš," reče Brann na ugodnom engleskom. "Imamo mnogo toga reći jedandrugome, Malcolme Lockridgeu."

Kako je znao puno ime?Amerikanac je ostao na nogama, jer bi inače morao sjesti uz Branna i gledati ga u oči. Dakle, to jeneprijatelj.Brann je otvorio svoj ogrtač i pokazao vitko i dugo mišićavo tijelo, visoko preko dva metra; iBrann je bio odjeven u crnu odoru koje se Lockridge sjećao iz tunela. Koža mu je bila vrloblijeda, prsti vretenasti i dugi, a lice... lijepo, moglo se reći, s uskim, pravilnim nosom i hladnimsavršenstvom crta. Nije bilo ni traga brade; kosa mu je bila gusta i kratka, kao krzno samura.Oči su mu bile čelično sive.

Brann se osmijehne. "Dobro, onda stoj." Podigao je polako ruku i pokazao na bocu i dvijetanke čaše, divnog oblika. "Želiš li piti? Vino je burgundac iz 2012. Bila je to divna godina."

"Neću," reče Lockridge.Brann slegne ramenima; napunio je sebi čašu i otpio jedan gutljaj."Ne mislim ti nanijeti zlo,

ako to ne bude nužno," reče."Već si dosta učinio," odgovori prkosno Lockridge."Žao mi je, budi u to siguran. Ako neko živi s pojmom vremena kao nepromjenjive i zauvijek

utvrđene veličine, i vidi mnogo gore stvari nego ove danas, neusporedivo gore, a i sam riskiramnogo, čemu onda sentimentalnost? Uostalo, i ti si danas ubio čovjeka kojeg će žena i djecažaliti."

"On je namjeravao ubiti mene, nije li?""Točno. Ali on nije bio loš čovjek. Vodio je svoje ljude, i sve one koji su o njemu ovisili,

najbolje kako je znao, bio je častan prema svojim prijateljima, pa čak i prema neprijateljima. Prošao

28

si kroz selo kad si dolazio ovamo. Budi iskren: nisi vidio ni klanja, ni mučenja, ni unakažavanja, nipaljevine, zar ne? Uostalom, u budućim stoljećima ovaj posljednji val imigranata pretopiti će seprilično miroljubivo. Sukob je ovdje oduvijek bio nešto izuzetno rijetko. Pridošlice će bar usjevernoj Europi, ako već ne u južnoj ili istočnoj, sve više dominirati, jednostavno zato jer je njihovnačin života bolje prilagođen nadolazećem brončanom dobu. Pokretljiviji su, imaju šire poglede,bolje se brane: starosjedioci će ih zato oponašati. Pa oni su i tvoji preci, oblikovali su sve što ti jedrago."

"Prazne riječi," reče Lockridge. "Činjenica je samo da si ih ti poveo na nas. Ti si poubijaomoje prijatelje."

Brann odmahnu glavom. "Nisam. To je učinila Koriach.""Tko?""Žena. Kako ti je rekla da se zove?"Lockridge je oklijevao. Znao je da nema svrhe natezati se oko sitnice. "Storm Darroway."Brann se bezglasno nasmije. "To se slaže. Njen stil je oduvijek bio ekstravagantan. Pa

dobro, ako želiš, zvat ćemo je Storm." Odložio je čašu i nagnuo se naprijed. Crte lica mupostanu strože. "Ona je svojim dolaskom donijela nevolje ribarima. Pa ipak, bila je potpunosvjesna rizika. Zar ozbiljno misliš da je nju i jednoga trena stvarno brinulo što bi se moglodogoditi njima ili tebi? Ne, ne, prijatelju moj, vi ste bili samo puki brojevi u jednoj vrlo velikoj ivrlo staroj igri. Ona je pokretala čitave civilizacije i odbacivala ih kada više nisu mogle služitinjenim ciljevima isto tako mirno i ravnodušno kao što bi ti odbacio slomljeno oruđe. Što je njojšaka divljaka iz kamenog doba?"

Lockridge stegne šake i poviče: "Umukni!Komešanje i mumljanje se začuje s mjesta gdje su stajali Jutoazi. Brann im mahne rukom, a

zatim je ponovno spusti blizu energetskog pištolja na širokom bakrenom pojasu. "Ona doistaostavlja neodoljiv dojam, zar ne," nastavio je mirnim glasom, kao da se ništa nije dogodilo."Nema sumnje, rekla ti je kako njeni Čuvari zastupaju apsolutno dobro, a mi Skitnice apsolutnozlo. A ti nemaš načina dokazati suprotno. Ali razmisli, čovječe, je li ikada takvo što bilo istinito?"

"U mom vremenu," odgovori oštro Lockridge. "Nacisti, na primjer." Brann podiže obrvu stakvim sarkazmom, da je Malcolm morao dodati kolebljivo: "U redu, nisu ni saveznici bili sveci,ali, do vraga, nije bilo izbora."

"Imaš li još neki dokaz, osim Stormine riječi, da je slika rata kroz vrijeme analogna tom tvomprimjeru?" upita Brann.Lockridge proguta slinu. Noć se spuštala okolo, prepuna vlage, isparavanja i udaljenih zvukova izšume. Napregnuo je volju da otjera osjećaj potpune usamljenosti koji ga je ispunjavao. Čeljusti muse stegoše.

"Slušaj," reče Brann blago. "Ja ne tvrdim da smo mi uzori vrline. Ovo je najbespoštedniji ratkoji je ikad vođen, rat između dvije filozofije, u kojem protivnici oblikuju čak i prošlost iz koje sunastali. Pozivam te da prosudiš. Je li znanost, koja šalje čovjeka u svemir, oslobađa ga od boli igladi, spašava djecu od bolesti poput difterije — je li to zlo? Zar je Ustav Sjedinjenih Država zlo?Je li pogrešno ako čovjek koristi svoj razum, jedini dar koji ga uzdiže iznad životinje i kojioplemenjuje životinju u njemu? Pa ako nije, odakle onda sve te stvari? Kakav pogled na život,kakav način života mora biti da bi se sve to stvorilo?"

"Sigurno ne način Čuvara! Misliš li ozbiljno da ta prizemna, čarobna, instinktivna, orgijastičkavjera Božice može ikada nadrasti samu sebe? Želiš li znati stoje s njom bilo u budućnosti? Tek jeu mom vremenu postalo jasno koliko je ta vjera besmislena. Upravo zbog toga se ona, kao crv kojigrize vlastiti rep, vratila u ovu tamnu prošlost da bi natjerala ljude, obmanjivanjem i strahom, dapuze pred Njom. Oni su naizgled sretni; utjecaj je ublažen. Ali pričekaj da vidiš strahote pravečuvarske vladavine!"

Brann je za trenutak razmišljao."Sjeti se; jedan mali arheološki podatak: starosjedioci sahranjuju svoje mrtve u zajedničke

grobnice. Narod Ratne sjekire, međutim, pravi zaseban grob za svakog pojedinca. Da li ti to neštogovori?"

Lockridgeu za trenutak sjevne u sjećanju ono što mu je djed pričao o indijanskim ratovima.Tada je sažaljevao Indijance; ali bi li to i dalje činio da je proučio njihovu povijest?

29

Želio je otjerati tu uznemirujuću pomisao i zato reče: "Ja sam izabrao stranu StormDarroway. Nisam sklon mijenjanju.""Ili je ona izabrala tebe?" upita blago Brann. "Kako ste se sreli?" Lockridge nije htio ništa reći. Tkozna za što bi to još moglo poslužiti. Pa ipak, istinu govoreći, Brann se nije ponašao kaozločinac. Možda bi ga mogao smekšati glede Storm? Uostalom, od kakvog su značaja pojedinostinjihovog susreta? Dao je kratko objašnjenje, a onda mu je Brann postavio još nekoliko pitanja.Prije negoli je Lockridge spoznao što se dogodilo, sjedio je pokraj Skitnice s čašom u ruci iispričao mu cijelu priču.

"Dakle, tako," klimnu glavom Brann. "Zanimljiva priča. Ali ne neobična. Obje strane se služelukavstvom za ostvarenje svojih ciljeva. To je jedna od sasvim uobičajnih stvari u cijeloj ovoj gužvikultura i religija. Međutim, izgledaš mi izuzetno sposoban. Želio bih te imati za saveznika."

"Ne može," reče Lockridge manje bijesno nego je namjeravao.Brann ga pogleda ispod oka. "Ne? U redu, ne... Ali,

reci mi kako je Storm Darroway dolazila do novca utvome dobu." g

"Pljačkom," Lockridge je bio prisiljen priznati. "Ali upotrebljavala je energetski pištolj samo daizazove zbrku. Nije imala drugog izbora. Vi ste vodili igru."

Brann izvadi pištolj i počne se igrati njime u ruci. "Možda bi te zanimalo saznati," reče lagano,"da ovo oružje ne može biti podešeno na manje od smrtonosne snage."

Lockridge poskoči. Čaša mu ispadne iz ruke. Nije se razbila, ali je vino prekrilo pod bojomkrvi.

"Zraka naime dezintregrira tijela," dodao je neumoljivo Brann. Lockridge zamahne šakomprema njegovom licu, ali promaši. Skitnica odskoči u stranu i munjevito uperi pištolj u Malcolma."Polako," upozorio gaje.

"Lažeš!" zastenje Lockridge. Osjećao je kako mu se u glavi sve okreće."Kad i ako ti jednom budem vjerovao, i sam ćeš moći isprobati to oružje," reče Brann. "Umeđuvremenu, budi pametan. Poznajem dobro dvadeseto stoljeće, ne samo preko diaglose, već iiz vlastitog iskustva; borio sam se tu nekoliko mjeseci s mojim protivnikom — jer sam znao da jepobjegla živa. Po tvojoj procjeni, smiri se, kažem, po tvojoj procjeni, Malcolme, ona je imalamnogo tisuća dolara. Koliko li je samo prolaznika zbunila dok nije prikupila tu sumu? Zar takavval pljački, gdje se žrtve jedna za drugom bude iz čudne nesvjestice, ne bi bio senzacija godine? Alio tome nisi pročitao ni riječi."

"S druge pak strane, nestanak je gotovo uobičajena pojava, pogotovo ako je nestala osobanekakav sumnjiv tip; takve priče se obično nalaze na posljednjoj stranici mjesnih novina... Čekaj.Nisam rekao da je uvijek upotrebljavala pištolj. Ponekad je pljačkala pusta mjesta noću i vatromuništavala tragove za sobom. Čudno da ti nije nikad rekla da je upravo to njen modus operandi.Ali ja ti nudim dokaz da je ona — možda ne svjesno zla, možda bez trunke milosrđa. Uostalom,Storm je Božica. Što su smrtnici njoj, njoj koja je besmrtna?"

Lockridge duboko uzdahne. Nekontrolirani drhtaj prostruji njegovim tijelom. Koža mu jebila hladna, a usta suha. Ipak je bio u stanju reći: "Pokolebao si me. Ali odlazim. Ne moram te idalje slušati."

"Dobro," složi se Brann. "Najbolje je da postepeno otkrivaš istinu. Ti si lojalan tip. Mislim daćeš tek onda pokazati svoju stvarnu vrijednost kada otkriješ kome zapravo treba biti lojalan."

Lockridge se okrene, promrmljavši nešto sebi u bradu, i korakne prema vratima. Jutoazi ga brzoopkoliše.

Brannov glas ga dostigne: "Tebi za informaciju, ti ćeš promijeniti stranu. Što misliš kako samsaznao za tunel Čuvara u Americi i za Stormin put do ovoga doba? Ili kako znam tvoje ime? Ti sidošao u moje vlastito vrijeme i mjesto, Malcolme, i upozorio si me!"

"Lažeš! vikne Lockridge i izleti iz kuće.Teške ruke ga zaustaviše. Dugo je stajao u bezglasnoj nemoći.Kada je najzad oslobođen, on počne gledati okolo tražeći nekakvo uporište za svoj poljuljani

svijet. Avildaro je ležao pred njim, pust i miran. Žene i djeca, koji nisu pobjegli u divljinu, zajednosa starcima — ove su osvajači prezirno pustili — bili su zbijeni u grupe oko vatre što se svjetlucalau dolini. Odnekud je dopiralo tužno mukanje stoke. Još dalje, žabe su prigušeno kreketale. Kolibe

30

su izgledale kao tamne, čupave mrlje. Ispred njih se svjetlucala voda, a u pozadi su šumjeli lugovipod divnim zvjezdanim nebom. Zrak je bio vlažan.

"Nije lako razgovarati s bogom, a?" reče crvenokosi vođa s nešto sažaljenja u glasu.Malcolm zadrhti i pođe prema kolibi u kojoj je bila Storm. Jutoaz ga zaustavi. "Stoj, vraču.

Bog nam je naredio da je ne smiješ više vidjeti ili ćeš sebi učiniti veliko zlo." Lockridge je tupozurio u lice ratnika, kao da ga nije dobro čuo. "Također nam je rekao da ti je oduzeo moć dačiniš čuda," dodade Jutoaz. "Zašto da ne budeš čovjek kao i svi ostali? Mi te moramo čuvati, alimislimo da nisi zao."

Storm! Storm, povika Lockridge u sebi. Ali za sada nije bilo druge mogućnosti, osim da jeostavi samu u mraku. Baklja, koju je držao mladić s pjegavim licem, obasjavala je mutnomsvjetlošću obrise sjekire. Lockridge konačno popusti i pođe u korak sa svojim straža-rima. Vođaratnika hodao je pokraj njega. "Moje ime je Withucar, Hronakov sin" reče ljubazno. Nije se plašiovrača, jer je služio boga. "Moj znak je vuk. Tko si ti i odakle dolaziš?"

Lockridge se zagleda u njegove slobodne, vatrene, plave oči; nije ga mogao mrziti. "Zovi meMalcolm," odgovorio je tiho. "Dolazim iz Amerike, daleko preko mora."

Vithucar se namrgodi. "Mokri put. Ne sviđa mi se."Lockridgeu padne na pamet da su Danci, prvi od Europljana, oplovili cijelu zemlju. Da bi se

to podnijelo bijaše potreban i duh Krete i duh Tenil Orugarava.Brann, je dakle, govorio istinu: Narod Ratne sjekire nije bio zao po prirodi. Oni su samo bilijednostavni nomadi, vještiji ratovanju nego ovdašnji starosjedioci. Individualizam je kod njih bioznatno izraženiji, usprkos vladavini aristokracije koja je vozila dvokolice; imali su znatnojednostavniju religiju nego Tenil Orugarava; njihovi bogovi su upravljalji svemirom, kao što otacupravlja s obitelji. Bili su to hrabri i časni ljudi, u čijoj je dobroti postojalo nešto sirovo. Pa ipak,nisu oni bili krivi što su u crno odjevene osobe došle kroz vrijeme i nametnule im svoju vladavinu.

Kao da je pročitao njegove misli, Withucar nastavi: "Shvati, ja nemam ništa protiv primorskih išumskih plemena. To su hrabri ljudi i — on opiše znak u zraku — ja poštujem bogove kojima seklanjaju. Mi vas ne bismo danas napali da nam naš bog to nije naredio. Rekao nam je da je ovomjesto začarala vještica koja je njegov neprijatelj. Sada smo ovdje i uzet ćemo plijen. Ja sebavim trgovinom. Možda ću kasnije naći sebi ženu među njima. To je korisno, naročito akoona dolazi iz velike kuće. Kod njih nasljedstvo ide po ženskoj liniji, razumiješ? To znači da ćemeni pripasti imovina njezine majke. Pošto smo osvojili zemlju, možda bismo se mogli naselitiovdje. Ali nema nas toliko da bismo duže mogli ratovati s okolnim plemenima. Ako se nedogovorimo, morat ćemo se vratiti kući s plijenom." On sliježe ramenima. "Starješine će danasvijećati o tome."Usnuli dio Lockridgea, stariji četiri tisuće godina, brzo je izvršio analizu riječi 'stariješina'. To jejednostavno značilo patrijarh, čovjek sa znatnim posjedom, glavešina svojih sinova, slugu i mladićakoji su mu se zakleli na službu. U njegove zadatke je također spadalo obavljati izvjesne vjerskeslužbe; ali on nije bio svećenik, niti je njegov status odgovarao tradiciji koja je određivala položajTenil Orugarava još prije rođenja. Baš zato, religija nije previše blokirala Jutoaze; nije bilo previšerituala ni straha od nepoznatog — bila je to čista vjera u sunce, vjetar, kišu i vatru. Mračnielementi nordijskog paganizma prodrijet će tek kasnije iz starih kultova zemlje.

Lockridge je prestao razmišljati o tome i usredotočio se na sam jezik. Nije bilo nikakve sličnostis indoevropskim dijalektima osim nekoliko gramatičkih elemenata; utjecaj starosjedilačkog jezikabio je sličan utjecaju normanskog francuskog na engleski. (Daughter dohitar = onaj koji muzekrave, što je bio muški posao u Avildaru). Gotovo polovica riječi koje je Withu-car upotrebljavaopotjecale su iz stepa oko Crnog mora. A on je sam, vjerojatno, rođen ili u Poljskoj, ili u Njemačkoj,ili...

"Tu smo," reče Jutoaz. "Žao mi je, ali moramo te vezati preko noći, Tako se ne postupa sčovjekom, ali bog nam je naredio. Želiš li spavati vani ili u jednoj od onih prljavih kuća?"

Lockridge ga je jedva slušao. Zaustavi se u nekoj kletvi.Vatra je visoko plamtjela, zatamnjujući dimom zviježđe Velikog Medvjeda i ocrtavajući, u igri

plamenova, obrise Withucarovih kola i njegove sapete konje koji su mirno pasli. Uokolo je sjedilonekoliko ljudi i drijemalo; oružje im je bilo nadomak ruku. Jedan od ratnika, još dječak od najvišesedamnaest godina, istaknutih ramena i lica na kojem se zamijećivao ožiljak iz neke stare bitke,držao je u ruci jedan kraj uzice. Drugi je bio obavijen oko Aurinog članka.

31

"Što je Maruts!" uzvikne Withucar. "Što je to?"Djevojka je ležala sklupčano i izgledala je potpuno bespomoćno. Spazivši Lockridgea, ona

skoči i vrisne. Kosa joj je bila zamršena, a izraz lica izobličen od neprestalnog plakanja; na bedruse upadljivo crvenjela masnica.

Mladić se isceri: "Čuli smo malo prije kako se netko šulja ovuda. Ja sam je našao i uhvatio.Lijepa je, a?" "Rise!" promuca Auri na svome jeziku. Zateturala je prema njemu, ali mladi ratnikpovuče uzicu i ona padne na koljena.

"Rise, pobjegla sam u šumu, ali sam se morala vratiti da te vidim jesi li..." jecaji ostavišemisao nezavršenu.

Lockridge je bio kao u bunilu."Dobro, dobro," smješkao se Withucar. "Bogovi te vole, Thuno.""Čekao sam da se ti vratiš, vođo," reče mladić, pomalo kolebljivo. "Mogu li je sada odvesti?"Withucar kimne glavom. Thuno ustane, uhvati Auri za kosu i prisili je da se digne. "Polazi!"

reče oštro.Auri krikne i pokuša se osloboditi. Thuno je snažno gurne i djevojka zatetura. "Rise!"

zajecala je nemoćno. Njen neprirodni, izbezumljeni glas zvučio je užasno: "Neću!"Lockridge se ukoči. Znao je na što ona misli. Dok je prokletstvo ležalo na njoj, za Auri je

značilo više nego smrt ako legne s muškarcem. Pa ipak, osim tog praznovjerja postojalo je još neštodrugo; kako bi se njegova sestra osjećala u ovakvoj situaciji? "Ne!" krikne Malcolm.

"Što?" upita zbunjeno Withucar."Ja je poznam," odlučno nastavi Lockridge, prodrmavši vođu za ramena. "Ona je sveta i ne

smije se dodirnuti; čovjek koji to učini iskusit će najstrašnije posljedice."Ljudi oko vatre, koji su cijeli prizor promatrali zabavljajući se, najednom se uskomešaše i

uzbudiše. Withucar je zbunjeno stajao. Ali Thuno, uspaljen kakav je bio, uzvikne: "On laže!""Kunem vam se u što god hoćete," reče Lockridge."Što vrijede čarobnjakove kletve?" naruga se Thuno. "Ako misli da je ona djevica, pa što

onda? To me se uopće ne tiče. Ona može isto tako biti i bilo što drugo. Ribari nemaju svetih žena,osim jedne starice, koja se okotila mnogo puta dok je bila mlada.

Withucarov pogled je nervozno lutao unaokolo; on protrlja bradu i nevoljko reče: "U redu... uredu... ali ipak, bolje je biti siguran."

"Ja sam slobodan čovjek" uvrijeđeno odvrati Thuno. "Na moju glavu sve što se dogodi!"doda uz osmijeh. "A ja znam što će se prvo dogoditi. Polazi!"

"Ti si vođa!" Lockridge se u bijesu obrati Withucaru. "Zaustavi ga!"Jutoaz uzdahne. "Ne mogu. Kao što je rekao, on je slobodan čovjek." Sumnjičavo je

promatrao Amerikanca. "Vidio sam one koji su pali u nemilost bogova. Ti ne izgledaš tako.Možda je želiš za sebe?"

Auri zari nokte u Thunovo nacereno lice. On je zgrabi za ruku i grubo je savije iza leđa.Djevojka se nemoćno sagne pred njim.

A njenog oca i njenog brata sada razvlače psi i gavrani po bojnom polju — u Lockridgeu senešto slomi i on se pokrene.

32

DEVET

Withucar je stajao blizu Lockridgea. Amerikanac se naglo okrene i udari ga šakom u potrbušnicu,na mjestu gdje su počinjala rebra. Jutoaz je imao izvrsne trbušne mišiće, ali se ipak zanjihao i paona zemlju.

Pjegavi momak, koji je stajao odmah uz njih, ispusti baklju i grozničavo zgrabi sjekiru.Lockridgeovi refleksi marinca reagirali su munjevito. U jednom koraku našao se pokraj njega, ibridom šake ga udario po vratu. Jutoaz ispusti krik, zgrči se i ispruži na zemlju.

Prije negoli je uspio zgrabiti protivnikovo ispalo oružje, Lockridge u podsvjesti osjeti kako muse novi protivnik približava s leđa. Nečije ruke čvrsto ga zgrabiše straga. Stisak je bio vrlo jak, aliLockridge napregne svu snagu i oslobodi se zagrljaja. Okrećući se, stavio je svoju nogu izmeđuratnikovih, i naglo je trgnuo u stranu. Još jedan je pao!

Ljudi oko vatre divlje povikaše i okomiše se na njega. Lockridge zgrabi sa zemlje jednubuktinju i zamahne njome prema najbližem paru očiju. Plamen sukne naprijed. Napadač hitroodskoči da bi zaštitio oči, ali to nije uradio dovoljno spretno. Dvojica koja su dolazila iza njegasudariše se međusobno i padoše na tlo.Lockridge preskoči vatru. Na drugoj strani je stajao Thuno, zaprepašteno zureći u njega. ČimAmerikanac krene prema njemu, mladić ispusti uzicu kojom je Auri bila vezana. Sjekira mu nijebila pri ruci i zato je podignuo kremeni nož; bijesno je zamahnuo njime, pokušavajući ubostiLockridgea.

Amerikanac odbije udarac šakom. Oštrica ga je ipak zasjekla po mišiću i krv šikne iz plitkerane. Lockridge nije čak osjetio ni bol. Zamahnuo je visoko nogom i Thanu se uz krik sruši nazemlju.

"Bježi, Auri!" vikne djevojci.Onesposobio je trajno samo dvojicu od desetorice. Ostali su se počeli skupljati oko vatre. Bilo

je uzaludno boriti se protiv toliko ljudi, ali morao joj je dati vremena za bjeg. I zato krenu u napad.Uz čujan fijuk, jedno se koplje zabode u zemlju ispred njega.

Malcolm zastane za trenutak, izvuče koplje i ponovno krene naprijed. Bolje je neupotrebljavati ga na njihov uobičajani način, pomisli u sebi. Osjećao je kako mu bilo tuče uslijepoočicama. Kao duga i ravna motka moglo bi biti znatno korisnije. Čvrsto je uhvatio koplje sobje ruke za sredinu i počeo ga okretati među prstima.

Jutoazi krenuše prema njemu. On uleti u vrtlog borbe u kojoj je jedan slučajan udaracmogao sve odlučiti. Drškom je tresnuo po glavi jednog Jutoaza, prebio prste drugome koji jedržao sjekiru, trećega udario u trbuh i konačno zavitlao koplje među noge preostalih protivnika dabi ih sapleo; na sve strane se razlijegalo fijukanje, tutnjanje i udaranje. Noć se pretvorila u jauke,krikove i potmule šumove, dok su se pod svjetlošću vatre sjajili samo zubi i oči.

Na nekakav čudesan način, Lockridge odjednom ostane sam. Tri Jutoaza su se nemoćnoprevijala, stenjući u sjeni oko njegovih nogu. Ostali su se povukli. Stajali su blizu vatre i promatraliga osvetoljubljivim zastrašenim pogledima. Lockridge je primijetio kako im se koža presijava odznoja.

"Neka vas Maruts zgazi!" vikne Withucar. "On je samo čovjek." Međutim, njegova četiripratitelja ostadoše i dalje nepomični. Izgledalo je da je svaka pomisao o novom napadu beskrajnodaleko od njih. Okrenuvši se, vođa sam pođe u napad. Lockridge zamahne kopljem na njega.Djelićem oka Withucar opazi tu kretnju i podmetne sjekiru. Silina udarca prostruji Lockridgeovimtijelom i oružje mu ispadne iz utrnulih ruku. Uz pobjedonosni usklik, Withucar odgurne nogomkoplje izvan protivnikovog dosega i jurne naprijed. Čuvši komešanje, Jutoazi koji su stajali okodrugih vatri počeše se okupljati sa svih strana.

Lockridge skoči na noge da dočeka protivnika. Ponovno je parirao niski udarac, a ondaodgurne ramenom Withucara. Nejasno je osjetio kako mu je kožu zagrebla ratnikova brada.Trenutak kasnije dvojica boraca uhvatiše se rukama. Lockridge primijeni zahvat treniran umornarici, snažan i okrutan — kost pukne poput praska pištolja. Withucar je teturao, jedvadahćući kroz polomljene čeljusti.

33

Neki veliki čovjek s druge vatre već se nalazio blizu Lockridgea, s podignutom sjekirom. Nasebi je imao dugu tuniku. Malcolm skoči na noge; izbjegnuo je napad i dočekao protivnika nakuk. Rukama je uhvatio grubu tkaninu i jednostavnim judo zahvatom bacio Jutoaza u zrak. Velikičovjek žestoko tresne o tlo nekoliko metara dalje.

Kroz noć se prolomiše urlici. Mumljajući, ljudi se povukoše u sjene. Lockridge zgrabiWithucarovu sjekiru, zamahne njome iznad glave i pobjedonosno krikne.

Bio mu je potreban samo jedan trenutak da shvati što se dogodilo. Iako su postigli potpunupobjedu, napadače su ipak pokolebale sile s kojima su se danas suočili. A povrh svega, sad je jedanjedini čovjek savladao šestoricu vrsnih ratnika za svega nekoliko minuta. Mrak i zbunjenostonemogućili su im vidjeti kako se on jednostavno poslužio borbenom tehnikom nepoznatom unjihovom dobu. Lockridge je odjednom bio slobodan, dok je Jutoaze zahvatio užas.Nisu bježali, ali su se povukli izvan njegovog pogleda. Diaglosa mu je savjetovala što da imdovikne: "Po jesti ću prvog čovjeka koji me takne!" Njihov užas razlijegao se kroz noć.Poklonici Nebeskog Oca još uvijek su bili u strahu od boga zemlje, kome su narodi s kopnažrtvovali čovjeka o svakoj žetvi.

Polako, Lockridge se okrene i pođe. Kroz leđa su mu prolazili trnci, jer je svakog trenutkaočekivao koplje, strijelu ili udarac sjekirom... ali nije se okretao. Ispred sebe je sve vidio kao unekoj izmaglici, a srce mu je grozničavo udaralo u grudima.

U tami najednom iskrsnuše obrisi velikog čvornatog hrasta. Lišće je šumjelo. Negdje u blizinioglasila se sova. Lockridge zakorači u mrak.

U istom trenutku jedna ruka ga dodirne. On se trgne i zamahne šakom. Na kraju dugog lukaprsti mu dodirnuše nešto mekano. "Rise!" njen glas zadrhti. "Čekaj me!"

Usta su mu bila posve suha, tako da se morao na-kašljati prije negoli je progovorio. "Auri,trebala si bježati dalje."

"Znam, ali htjela sam vidjeti što je s tobom. Dođi!" Ona se pripila uz njega, i u tom trenutkusvemir je prestao biti samo ružan san. "Ja znam putove do šume," reče.

"To je dobro." Samopouzdanje mu se vraćalo, poput strijela koji se zabadaju u cilj. Mogao jeponovno u miru razmišljati. Zureći kroz visoka debla, vidio je široko postavljene vatre u polju, ljudekoji su se kretali između njih, i odbljeske uglačanog kamena ili bakra. Žamor je bio predaleko da bimogao razabrati riječi.

"Uskoro će opet prikupiti hrabrost," reče Lockridge. "Posebno kad im Brann objasni što sezapravo dogodilo i kad se oslobode praznovjerja. Šuma ovdje nije gusta, a oni će krenuti upotragu za nama. Možemo li ostati neprimjećeni?"

"Božica Zemlje će nam pomoći," reče Auri.Trebalo je što prije neprimjećeno prijeći čistinu i oni krenuše četveronoške. Gipka i lukavakao lasica, Auri je odabrala zavojiti puteljak gdje je trava bila najviša. Lockridge se kretao zanjom ne previše spretno. Ali i on je to činio ranije, prije mnogo godina, u još nerođenojbudućnosti, dok je bio dječak.

Izvan vidokruga neprijatelja, Lockridge i djevojka ustadoše i pojuriše prema jugu. Nisuprogovorili ni riječi, jer je dah bio previše dragocijen. Lockridgeove oči su se sve više navikavalena gustu tamu, tako da je na kraju mogao jasno razabrati kako se trava njiše na povjetarcu i kako sekrošnje bijele pod visokim treperavim zvijezdama. Kroz grmlje, do njega je doprlo glasanje lisice,brzo bježanje zeca i kreketanje žaba. Auri se gipko kretala pokraj njega, dok joj se duga gusta kosapoput grive presavijala u hladnom sjaju zvijezda.

Iz mračne šume, čiji su se nejasni obrisi počeli nazirati u blizini, začu se urlik vuka. Kao daje to bio signal, negdje iza njihovih leđa odjekne zvuk bizonovog roga i Lockridge začuje udaljenekrikove ljudi koji su krenuli u potjeru.

Njihovo bježanje polako se pretvorilo u bunilo. On nikada ne bi uspio bez Auri. Trčeći,okrećući se i lukavo krivudajući, ona ga je vodila kroz uska i sjenovita mjesta koje im je sadamogla podariti samo njena Božica. Jednom su se sakrili iza neke stijene i sklupčani slušali batkoraka gonitelja koji su protrčali na metar od njih; drugi put su se popeli na usamljeno drvo, tre-nutak prije negoli su se kopljonoše pojavile pod njima. Kad se konačno oko njih zatvorila stoljetnašuma, Lockridge padne na neko grmlje i ostane ležati kao netko kome su isisane sve kosti.

34

Svijest mu se vraćala u dijelovima. Prvo je iznad sebe zamjetio sjaj na komadićima neba gdje jelišće ostavljalo slobodan prostor. Bilo je to treperavo svjetlucanje dalekih velikih zvijezda. Paprat jenjenu toplinu i dah, a u njenoj kosi nježni miris šume. Uokolo je sve bilo tiho.

Pokušao se polako uspraviti i sjesti. Ona se probudi od njegovih kretnji. "Jesmo li stvarnopobjegli?" promrmlja on.

"Da," reče djevojka, mirnijim glasom negoli je bio njegov. "Da nas prate, čuli bismo topotnjihovih nogu," u njenim riječima osjećao se prizvuk ironije prema stanovnicima stepe, "i lakobismo se sakrili." Auri ga čvrsto zagrli. "Oh, Rise!"

"Polako, polako." Blago ju je odvojio od sebe i pipajući počeo tražiti sjekiru. Zadnjadogađanja su ga zbunila. "Nisam očekivao da ćemo uspjeti pobjeći."

"Ne, sigurno si znao što činiš. Ti možeš učiniti sve...""Oh..." Lockridge zatrese glavom da bi došao k sebi. Tek sada mu je postalo jasno što se

zapravo dogodilo. On, naravno, ni na kakav čudesan način nije utjecao na razvoj događaja. Aurinjadan položaj zapalio je bijes u njemu; nakon toga, djelovali su njegovi refleksi i uvježbanost.Osim, dakako, ako Tenil Orugaravi nisu bili u pravu kada su vjerovali da u čovjeka može ućiOna koja luta divljinom...

"Zašto si se vratila?" upita Lockridge."Tražila sam tebe, koji će skinuti s mene prokletstvo," reče Auri bezazleno.To je imalo smisla, ali je donekle povrijedilo njegov ego. Činila je samo ono što je bilo u

njenom interesu. Pa čak i ne tako nevjesto, sudeći po načinu na koji je pobjegla Jutoazima. Imalaje samo tu nesreću da su je čuli i uhvatili; a sreću da je on naišao baš na one koji su je zarobili.Sreća! Vrijeme se može vratiti. Postoje li doista takve stvari kao što je sudbina? Uostalom, sve jeto ludo... Lockridge se prisjeti posljednjih Brannovih riječi. 'Ti si došao k meni i opomenuo me!'Neprijatni drhtaj prostruji njegovim živcima. "Ne!" vikne on nijemo u noć. "To je laž!" prigušenošuštala i dodirivala njegovo tijelo hrapavim listovima; tlo je bilo vlažno i blatnjavo, puno smrada.Sve ga je peklo i boljelo. Tik uz njega ležala je pripijena Auri; osjećao je njenu toplinu i dah, a unjenoj kosi nježni miris šume. Uokolo je sve bilo tiho.

Pokušao se polako uspraviti i sjesti. Ona se probudi od njegovih kretnji. "Jesmo li stvarnopobjegli?" promrmlja on.

"Da," reče djevojka, mirnijim glasom negoli je bio njegov. "Da nas prate, čuli bismo topotnjihovih nogu," u njenim riječima osjećao se prizvuk ironije prema stanovnicima stepe, "i lakobismo se sakrili." Auri ga čvrsto zagrli. "Oh, Rise!"

"Polako, polako." Blago ju je odvojio od sebe i pipajući počeo tražiti sjekiru. Zadnjadogađanja su ga zbunila. "Nisam očekivao da ćemo uspjeti pobjeći."

"Ne, sigurno si znao što činiš. Ti možeš učiniti sve...""Oh..." Lockridge zatrese glavom da bi došao k sebi. Tek sada mu je postalo jasno što se

zapravo dogodilo. On, naravno, ni na kakav čudesan način nije utjecao na razvoj događaja. Aurinjadan položaj zapalio je bijes u njemu; nakon toga, djelovali su njegovi refleksi i uvježbanost.Osim, dakako, ako Tenil Orugaravi nisu bili u pravu kada su vjerovali da u čovjeka može ućiOna koja luta divljinom...

"Zašto si se vratila?" upita Lockridge."Tražila sam tebe, koji će skinuti s mene prokletstvo," reče Auri bezazleno.To je imalo smisla, ali je donekle povrijedilo njegov ego. Činila je samo ono što je bilo u

njenom interesu. Pa čak i ne tako nevjesto, sudeći po načinu na koji je pobjegla Jutoazima. Imalaje samo tu nesreću da su je čuli i uhvatili; a sreću da je on naišao baš na one koji su je zarobili.Sreća! Vrijeme se može vratiti. Postoje li doista takve stvari kao što je sudbina? Uostalom, sve jeto ludo... Lockridge se prisjeti posljednjih Brannovih riječi. 'Ti si došao k meni i opomenuo me!'Neprijatni drhtaj prostruji njegovim živcima. "Ne!" vikne on nijemo u noć. "To je laž!"

Prkos je donio odluku. Malo je obraćao pažnju na Auri dok je razmišljao i dok je sumorniosjećaj sudbine rastao u njemu, ali sada začuje njene riječi: "Mnogo ljudi iz Avildara je pobjeglo ušumu. Ja znam gdje su skriveni oni koje sam ostavila da bi se vratila po tebe. Prvo ćemo pronaćinjih, a zatim drugo selo Tenil Orugarvja."

Lockridge odmahne glavom: "Ti možeš," reče. "Ali ja moram na jedno drugo mjesto.""Gdje? Pod more?"

35

"Ne, na kopno. I to odmah, prije negoli se Brann sjeti poslati ljude tamo. Napušteni dolmen,pola dana hoda na jug. Znaš li za njega?"

Auri zadrhta. "Da." Glas joj je postao sve prigušeniji. "To je Kuća Starih Mrtvih. Tamo sunekad živjeli Tenil Vaskulan. Tu je sahranjen čitav jedan narod. Sada postoje samo duhovi. Moraš lizaista ići na to mjesto? I to poslije sunčevog zalaska?"

"Da. Ne boj se."Ona proguta slinu. "Ne... ne, ako ti tako kažeš.""Pođimo onda! Vodi me!"Krenuli su kroz gustiš, uskom stazom jelena koja se jedva naslućivala u tami. On se

spoticao i gunđao, dok je Auri, poput šumske vile, neumoljivo brzala naprijed. "Moraš merazumijeti," pokuša joj objasniti Lockridge kad su zastali odmarajući se. "Moja, hm, mojaprijateljica, ta Storm, još uvijek je u Brannovim rukama. Moram je pokušati osloboditi."

"Ona vještica?" On začuje šum zapletenih uvojaka, što je značilo da je Auri prkosno zabacilaglavu natrag; njeno prezirno frktanje natjeralo ga je na osmijeh. "Zar ona ne može brinuti sama osebi?"

"Pa, ako oslobodimo Storm, istodobno ćemo otjerati i Jutoaze iz mjesta."'Ti ćeš se onda vratiti!" uzviknu Auri prigušujući radost. Za trenutak nije pomislio da je

sebična. Uostalom, je li i njen povratak u Avildaro bio sasvim takav? Možda ova djevojka...Malo je toga imao reći. Teško su se probijali kroz šumu. Sati su polako prolazili i noć, kratka

u ovo doba godine, počela je odlaziti. Zvijezde su već blijedile, a sivilo se probijalo kroz granestabala, a slabašno ali jasno, začu se prvi cvrkut ptica.

Lockridgeu se učinilo da sada već prepoznaje stazu kojom je išao sa Storm. Više nije bilodaleko...

Auri naglo zastane. Njene oči, vrlo sjajne na malom licu, raširiše se poput cvjetnih latica."Stani!" reče ona zadihano.

"Što je?" Lockridge je stegnuo sjekiru tako da ga je dlan zabolio."Zar nisi čuo?"Nije čuo ništa. Auri ga je ponovo povela naprijed, okrećući glavu lijevo i desno; oprezna poput

plahe životinje, pažljivo je motrila na sve strane. U tom trenutku i on začuje zvuk: bila je tolomljava u grmlju, još uvijek udaljena, ali sve bliža.

Lockridge stisne usne. "Životinja?" upita neodlučno, ni sam ne vjerujući svojim riječima."Ljudi!" reče Auri. "Slijede nas."Brann je, dakle, poslao patrolu da čuva vremenska vrata. Da su se Jutoazi tako dobro snalazili

u šumi kao djevojka, već bi ga čekali tamo. Kako stvari sada stoje, još uvijek je imao priliku."Brzo!" zapovijedi on. "Tišina više nije važna. Moramo stići do dolmena prije njih."Auri potrči. Malcolm krene za njom. U maglovitom svitanju on se spotakne o neko deblo i

odtetura kroz šiprag mladica. One ga zakvačiše za odjeću i oglasiše se svojim šibljim glasom.Ljudska vika se podiže s čistine iza njih.

"Čuli su nas," upozori Auri. "Brzo!"Letjeli su stazom. Stabla su promicala groznom sporošću. Svjetlost se pojačavala.

Kad su izbili na livadu, trava je bila u odsjaju rose koja je poprimala crvenkastu boju. Brežuljak senazirao u izmaglici pred njima. Osjećajući kako mu oštar zrak puni pluća, Lockridge jurne premašupljem stablu gdje je Storm sakrila upravljački uređaj.

Grozničavo je počeo pretraživati duplju. Auri je vrištala. Trenutak kasnije, Lockridge izvučemetalnu cijev i pogleda uokolo. Nekoliko ratnika se pojavilo na rubu šume.

Vidjevši Amerikanca i djevojku, Jutoazi zaurlaše i pojuriše naprijed. Lockridge i Auri suspotičući se jurnuli prema vrhu uzvišice, preko niskog divljeg raslinja. Jedna strijela prozuji pokrajnjegovog uha.

"Ne, budalo!" uzvikne vođa Jutoaza. "Bog je rekao da ga dovedemo živog!"Drhtavim pokretima Lockridge okrene prekidač na uređaju. Jedan čovjek izbije kroz mlade

stabljike u podnožju humka, zastane za trenutak, a zatim domahne ostalima. Lockridge je jasnovidio ukrašenu kosu, kožni kilt, mišićavo tijelo i dugačku sjekiru — Brann je pripremio ovu grupuda se suoči sa svim i svačim.

Cijev zasvijetli i počne podrhtavati u njegovoj ruci. Ostali Jutoazi već su se pridružili prvome ipočeli nadirati kroz travi i nisko šiblje, spremni za borbu. Lockridge baci na njih Withucarovusjekiru. Vođa je vješto izbjegne i prsne u smijeh. Ostali Jutoaz iza njega zaurlaše od veselja.

36

Zemlja se pokrene.Auri počne jecati, padne na koljena i zgrabi Lockridgea za nožni članak. Jutoazi se ukočiše.

Trenutak zatim, uz lude krikove, oni se dadoše u bijeg prema podnožju brdašca. Tamo se zaustaviše.Lockridge opazi kroz lišće kako ih je zahvatila panika, a zatim začuje uzvik njihovog vođe... "Bog sezakleo da nas nikakvo čarobnjaštvo ne može povrijediti. Naprijed, sinovi zečeva!"

Ispod Malcolmom se pojavilo bijelo svjetlo silazne rampe u hodnik. Jutoazi krenušeponovno naprijed. Nije mogao ostaviti Auri ovdje. Lockridge zgrabi djevojku za ramena i brzo jegurne unutra.

Vođa Jutoaza već je došao gotovo na vrh uzvisine. Lockridge uskoči kroz otvor, dočeka se nanoge i brzo okrene prekidač. Lebdeći čep zemlje brzo se počne spuštati, zakloni nebo i nalegnena svoje mjesto.

Zavladala je tišina.Auri je vriskala snagom koja je prerastala u histeriju. Lockridge stegne zube i opali joj pljusku.

Djevojka sjedne gdje je stajala, nijema, buljeći u njega, s izrazom lica u kojem nije bilo ljudskosti."Žao mi je," reče Lockridge. Osjetio je doista kajanje, kada je vidio kako se crvene mrlje

pojavljuju na njenom licu. "Ali više ne moraš urlati. Sada smo spašeni.""M... m... m... m..." grčevito se borila za dah. Pogled joj je klizio po ledenim, kamenim

zidovima koji su ih nijemo okruživali; trenutak kasnije, živčano se bacila na tlo i počela puzati ponjemu cvileći: "Nalazimo se u Kući Starih Mrtvih."

Lockridge je prodrma i podigne. "Nemaš se razloga bojati. Oni nemaju moć nada mnom.Vjeruj mi!"

Nije očekivao da će te riječi djelovati na nju tako brzo. Prigušeno je zajecala dok joj je tijelopodrhtavalo ravnomjernim trzajima; nijemo ga je promatrala nekoliko trenutaka, a zatim tiho rekla:"Vjerujem ti, Rise."

To mu je vratilo snagu, ali i oprez. "Nisam te namjeravao povesti ovamo, ali nije bilo izbora,jer bi te inače Jutoazi uhvatili. Sada ćeš vidjeti mnoge čudne stvari, ali neka te ne prestraše."Ironičan prizvuk u njegovom glasu podsjeti ga kako je Storm njemu dala potpuno isti savjet. Je lise on doista tako brzo priviknuo na ovaj svijet duhova na prijelazu između dva doba? U svakomslučaju, njegovo stoljeće već mu je izgledalo kao poluzaboravljen san.Ali to je zasigurno bilo zbog toga što je stalno bio LI akciji. "Moramo krenuti," reče odlučno."Jutoazi nas ne mogu ovdje slijediti, ali oni će obavijestiti svog gospodara, koji to može. Ili ćemosresti... nije važno." Ako ovako nenaoružani naiđu na Skitnice u hodniku, to će biti kraj. "Ovimputem!"

Slijedila ga je bez riječi dok se spuštao prema predvorju. Svjetlucavi zastor na vratima ju jenatjerao da zadrhti i ona zgrabi Malcolmovu ruku čvrsto kao neko dijete. Lockridge počnepretraživati po pretincima, ali nije našao ništa drugo osim odjeće iz ovoga milenija. Putnici krozvrijeme moraju uvijek nositi sa sobom vlastitu buduću opremu. Do vraga!

Bio je to stravičan napor stupiti kroz prolaz, pri pomisli da se netko može nalaziti s drugestrane. Ali hodnik, pun nijeme bjeline, pružao se prazan u nedogled. Lockridgeu se oteo uzdaholakšanja, a zatim se malaksalo spusti na gravitacijske sanjke.

Nije bilo vremena za oklijevanje. Svakog trenutka, Skitnice bi mogle ući kroz neka druga vrata iopaziti ih. (Samo, od kakvog je to značaja, ovdje, u jednom vremenu koje protječe izvan pravogvremena? O tome će svakako kasnije morati razmisliti.) Nasumice pritiskajući dugmad naupravljačkoj ploči, otkrio je kako se upravlja vozilom, i usmjerio ga je u budućnost.

Auri se stiskala uz njega. Čvrsto se držala za sjedalo, premda ju je panika već napustila; čak jepočela pokazivati znakove žive radoznalosti. Izgledala je manje začuđena negoli on kad se prvi putnalazio u vremenskom hodniku. Za nju su sva ta čuda bila podjednako divna, i zapravo ne izagonetnija, nego što je kiša, vjetar, rođenje, smrt ili smjena godišnjih doba.

"A što sad?" Lockridge je razmišljao glasno. "Možemo otići u 1974. godinu, i pokušatizamesti trag, ali to ne bi vrijedilo. Ima vraški mnogo Skitnica tamo, vraški im je lako ući u tragsvakom čovjeku, a posebno kada je ovako upadljiv. Uostalom, ako Storm ne može stupiti ukontakt s nekim od Čuvara, kako bih to tek ja mogao?" Tek sada je postao svjestan da govori naengleskom. Auri je nesumnjivo smatrala njegove riječi za čaranje.

Što mu je Storm rekla?Za trenutak, on se ponovno nađe u zatvorskoj kolibi, osjeti nju pokraj sebe i svoje usne na

njenim. To je bilo dovoljno da zaboravi sve ostalo.

37

Zatim se ponovo sabrao. Hodnik ga je okruživao zasljepljujućim zračenjem, prazninom ineobičnošću. Storm je bila daleko... stoljećima daleko. Ali on bi joj se mogao vratiti. I hoće, takomu svega!

Bi li mogao stići do njenog pravog vremena? Ne. Ovaj hodnik se ne proteže tako daleko. A ipreviše je opasno, u svakom pogledu. Što prije izađu i nestanu u svijetu, to bolje. Ali Storm jepričala o nekom gospodinu Jesperu Fledeliusu, u Viborgu, u vrijeme reformacije. Da, to je najboljerješenje. Također, i osjećaj sudbine ga je još vukao.

Uspori sanjke i obratio pažnju na oznake urezane na prolazima. Nije poznavao čudnuabecedu, ali je mogao jasno prepoznati arapske brojeve, ispisane prilično čitko. Godine su se nizaleod donjeg kraja hodnika. Tako, ako 1827. prije Krista odgovara 1175. godini...

Kada su se pojavili brojevi s prvim znamenkama 45—Lockridge zaustavi sanjke i pokrene ihnatrag. Auri je nestrpljivo čekala dok se on naprezao da shvati vremensku shemu i dok jegrozničavo razmišljao. Do vraga i taj nepouzdani odnos! Želio je izaći nekoliko dana prije SvihSvetih, da bi imao vremena stići u Viborg, ali ne prerano da mu Brannovi psi uđu u trag.

Što je bolje mogao, izabrao je crtu koja je potpuno odgovarala Ljetu Gospodnjem 1535. Aurigaje uhvatila /a ruku i povjerljivo krenula za njim kroz zastor.

Ponovno duga, tiha prostorija i ormarić. Odjeća koja se nalazila u njemu razlikovala se odone iz neolita , Raznovrsnost kostima je bila velika: seljački, gospodski, svećenički, vojnički i drugi.Nije znao što izabrati. Što se, do vraga, događalo u Danskoj u šesnaestom stoljeću? Svakako neštogadno ako su u to upleteni vremenski ratnici. U ormariću se nalazila i vrećica sa zlatnim, srebrnimi bakrenim novcem... Auri veselo uzvikne, vidjevši sav taj blještavi metal... Lockridgeu padne naum da nešto gotovine nije na odmet. Ali ljudi niže klase koji bi nosili veće količine novaca sasobom, mogli su očekivati da budu optuženi za pljačku. Poslije kratkog kolebanja Lockridge jeizabrao odoru koju je smatrao pogodnom za jednog uspješnog čovjeka na putovanju: laneno rublje ikošulju, satenski prsluk, kratke grimizne hlače, duboke čizme, široku kapu s obodom, plavi ogrtačpostavljen krznom, mač i nož (ovo posljednje prije svega kao pribor za jelo) i raznovrsno metalnooružje koje mu je moglo biti od koristi. Ponio je, naravno, i diaglose za njega i Auri. Tek tada jeprimijetio da se u ormariću nalazi i čitavo mnoštvo vlasulja; mora da je u ovo doba vladala modanošenja duge kose. Lockridge je izabrao jednu žutu. Veličina je potpuno odgovarala; vlasulja mu ječvrsto legla uz glavu i davala je dojam izvanredne prirodnosti.

Auri je skinula suknju i ukrase, ostavši za trenutak u svojoj punoj nevinosti pred njegovimočima, a zatim je nevjesto obukla dugu sivu haljinu i ogrtač s kapuljačom koji je on izabrao za nju."Pomorci s juga oblače se isto tako smiješno kao i ljudi koji borave pod zemljom," reče ona.

"Izaći ćemo ponovno gore," upozori je Lockridge. "U vrlo različit kraj. Ova stvar koju sam tistavio u uho pomoći će ti pri govoru i ponašanju. Ali bolje da budeš što tiša i što neprimjetnija. Jaću te voditi. Reći ćemo ljudima da si mi žena."Auri se namrštila. Njezin osjećaj za čuda je bio zadivljujući, upijala bi sve što bi došlo do nje,premda je zadržala opreznost lisice: sposobnost na kojoj bi joj pozavidjeli i majstori Žena. Danskariječ hustru, žena u braku, sadržavala je beskrajno mnogo pojmova o odnosima između spolova,koje su Jutoazi već primili, ali koji su bili potpuno strani njoj, iz plemena Tenil Orugarava.

Odjednom, ona se trgne. Njena ukočenost se pretvori u radost, ona obavije ruke oko njega iuzvikne: "Kletva je dakle nestala? Oh, Rise, ja sam tvoja!"

"Hej, čekaj. Hej!" Lockridge je nježno gurne od sebe. Uši su mu gorjele. "Ne tako brzo. Ovajmjesec, uh, još nije proljeće ovdje."

Doista nije bilo. Kad su izašli na uzvišenje i zatvor i l i ulaz, vani je vladala tama. Bila jehladna, jesenska noć, polumjesec je nijemo plovio među oblacima, a vjet a r je zloslutno puhao krozposušenu travu. Ogoljen i prazan, dolmen je nepomično stajao gore na vrhu uzvišenja. Šume, kojomje nekada koračala božica, sada više nije bilo. Samo nekoliko zakržljalih brijestova njihalo se nasjeveru. Još dalje, sablasnim sjajem su se bijelile pješčane dine, koje će budućnost ponovno vratiti umore.Oko uzvišenja pružala su se polja koja su jednom bila obrađivana. Bila. Tragovi brazdi naslućivalisu se u korovu, a srušeni glineni dimnjak izgorjele kolibe još se vidio na južnoj padini. Rat jeprošao ovim krajevima prije manje od godinu dana.

38

"Zar je Knosos, o kome su nam pomorci pričali, velik kao ovo?" upita sa strahopoštovanjemdjevojka iz neolita.

Usprkos umoru i stalnoj napetosti, Lockridge se morao osmjehnuti. U njegovim očima,srednjovjekovni Viborg nije se mogao razlikovati od provincijskog gradića u kojem su njegoviroditelji kupovali jednom mjesečno. Pa ipak, danska prijestolnica izgledala je znatno privlačnije,naročito poslije dva dana provedena u divljini. Osim toga, obećavala je i sigurnost, za kojom sesve više ukazivala potreba dok su posljednje zrake zalazećeg sunca lagano nestajale kroz tmastekišne oblake, nošene vjetrom koji je podizao njegov ogrtač i prohladno puhao kroz granjekržljavih stabala.

Prošavši pokraj jezera, ugledali su kroz hrastov šumarak (bukva još nije postala gospodaršuma u Danskoj) toplu boju cigli nekog napuštenog samostana. Trava, koja je prekrivala donjedijelove bedema, još uvijek se mjestimično zelenila oko zidina obližnjeg grada. Lockridge je uočioda istu boju ima mahovina na šiljastim slamnatim krovovima. Vitki i ljupki tornjevi katedraleponosno su dostizali u nebo."Mislim da je Knosos malo veći," reče on. Osmijeh mu se pretvorio u sjetni izraz lica. Tri tisuće itristo godina nakon Aurinog doba, svaka nada koja je tada izgledala svijetla odavno se pretvorila uprašinu i iščezla u ponor zaborava. Istu sudbinu doživljele su i sve druge stvari. Vrijeme nije nikomepraštalo...

Diaglosa je davala osnovne opće obavijesti o vremenu u kojem se nalaze, ali nije ništa govorilao povijesnim događajima. Tako je bilo u Aurino doba, a vjerojatno je ostalo isto i u svakoj drugojgodini u kojoj bi se otvorila vremenska vrata. Preostalo mu je samo nagađati. Skitnice i Čuvariregrutirali su pomoćnike iz svih doba u kojima bi uspostavili prevlast; ali kako netko može bitiravnodušan, kad zna što će se dogoditi njegovom narodu?

Danska je sada bila u svojim lošim danima. Lockridge i Auri išli su manje prometnimputevima, tek nešto značajnijim od seljačkih kolovoza, koji su vodili kroz šume ili vrijesišta.Neredovito su uzimali obroke koje su ponijeli u malim zavežljajima, a spavali su vani, omotanizajedno u tople ogrtače, kad bih ih umor i mrak natjerali da predahnu. S vremenom na vrijemeviđali su kuće s ljudima; zaustavljali su se pokraj bunara da utaže žeđ, a seljaci koji su im izlazili ususret bili su uglavnom ljutiti, zaplašeni i šutljivi. Naučili su ipak nekoliko mjesnih običaja i jednupjesmu te zemlje:

Sve male ptice što lijetaju šumama Žale se na najvećeg sokola; On sa njih trgaperje i paperje, Živi od njihova bola.

Podalje od njih letio orao stari, Sa ptićima svojim; Male ptice postaše tad čudnoplahe, Ne znajuć' s razlogom kojim —

Četiri stotine godina u budućnost, ovdje će se nalaziti sretna zemlja, koju je Lockridge većvidio. Pa ipak, bila je to slaba utjeha ove tmurne, prohladne večeri. Koliko li će sve to potrajati?

"Dođi," reče on. "Moramo požuriti. Vrata se zatvaraju sa zalaskom sunca."Krenuli su obalom jezera do mjesta gdje se staza spajala s glavnom cestom. Od nekog dječaka

kojeg su sreli usput Lockridge je doznao da je sutra praznik Svih Svetih. Nije mu preostalo mnogovremena; želio se smjestiti negdje u gradu i osjetiti malo kakve su trenutne prilike ovdje prijenegoli potraži Jespera Fledeliusa.

Glavna cesta je također bila prljava, blatnjava i duboko izrovana. Na njoj nije bilo prometa.Sjeverni Jutland još uvijek je bila sablasna zemlja nakon prošlogodišnjeg ustanka, ugušenogtopovima Johana Rantzaua. Vjetar je zavijao kroz ogoljele grane.

Glavna vrata je čuvalo šestoro ljudi. Bili su to njemački landsknehti, u prljavim, plavimodorama. Dvosjekli mačevi, dugi oko poldrug metra, visjeli su im o bokovima. Dvije halebardestajale su u križ da zapriječe put, dok je treća bila usmjerena u Lockridgeove grudi. "Haiti" viknevođa. "Wergehts da?"

Amerikanac navlaži usne. Najamnici nisu izgledali nimalo impresivno. Bili su niži od njeganajmanje desetak centimetara, takav je bio normalan uzrast većine ljudi u ovo dobaneuhranjenosti, za razliku od Lockridgeovog ili Aurinog, a lica pod visokim kacigama po pravilusu bila puna ožiljaka od boginja. Ali, bez obzira na sve te mane, mogli su ga i te kako lako ubiti.

39

Lockridge započne svoju pripremljenu priču. "Ja sam engleski trgovac; putujem sa svojomženom," rekao je na njihovom jeziku. "Naš brod se nasukao na zapadnoj obali." Nastojao jeizgledati prilično tužno, kako nitko ne bi posumnjao u istinitost njegovih riječi. Diaglosa ga jeobavijestila da nesreće na moru nisu bili rijetke u to vrijeme. "Došli smo dovde kopnom."

Narednik ga pogleda sumnjičavo. "U ovo doba godine? Vi ste se jedini spasili?""Ne, ne nitko nije nastradao," odgovori brzo Lockridge. "Brod se nasukao i prilično oštetio, alinije potonuo." Premda je bio prljav od putovanja, bilo je očigledno da nije plivao kroz slanu vodu."Kapetan je odlučio zadržati sve ljude tamo, kako roba ne bi bila opljačkana. Budući da ja imamhitan posao u Viborgu, ponudio sam se da donesem vijest i potražim pomoć." Ekspedicijiupućenoj na to mjesto bilo bi potrebno najmanje tri dana da stigne i da ne nađe ništa, a isto tolikovremena i za povratak. Do tada bi već odavno zametnuli trag.

"Englez, a?" Male oči se suziše. "Nikad nisam čuo Engleza koji govori kao da je rođen uMecklenburgu."

Lockridge opsuje u sebi. Trebao je upotrijebiti onaj svoj njemački kojeg se sjećao sa studija, ane da se koristi diaglosom. "Pa i jesam," pokušao je izgladiti stvar. "Moj otac je bio tamo ugledangrađanin tijekom mnogo godina. Vjerujte mi, ja uživam veliko poštovanje." Zahvatio je rukom uvrećicu i izvukao nekoliko zlatnih novčića, zvečeći njima izazovno. "Vidite, mogu si dopustiti dapozovem poštene ljude na piće u moje zdravlje."

"Friedrich! Dovedi junkera!" Jedan od landsknehta kimne glavom i odjuri kroz polukružnavrata. Kraj njegovog koplja kloparao je po tucaniku. U tišini koja je nastala, Lockridgeu padne naum da ne bi bilo loše ako se povuče nekoliko koraka. "Ostani gdje jesi, strance!" Oštar čelik mu sepribliži.

Auri uhvati Lockridgea za ruku. Narednik je počeo mjeriti pogledom, uvijajući nehajnobrkove. "Ova ne sliči ženi bogatog trgovca," napadne on riječima. "Bila je na suncu koliko isvaka seoska djevojčura." Obrisao je nos kosmatom podlakticom, ne skidajući oči s djevojke."Ipak, hoda kao dama," promrmlja sebi u bradu. "Tko ste zapravo vas dvoje?"

Lockridge opazi izraz straha na Aurinom licu zbog nečega što do tada nije poznavala: način nakoji su je landsknethi požudno promatrali izazvao je u njoj osjećaj stida. Prsti su ga svrbjeli zapištoljem. "Pazite se!" viknuo je uvrijeđenim glasom. "Ili ću vas dati izbatinati."

Narednik se osmjehne. "Ili ću ja tebe vidjeti na vješalima, na drugom kraju grada... uhodo!Vrane će ti poželjeti dobrodošlicu. Predugo su kljuvale seljake koje smo za njih objesili."

Lockridgeu zastane nešto u grlu. Nije očekivao probleme. U čemu je pogriješio?Pogled mu je lutao uokolo, tražeći mogućnost bijega. Bilo je to teško izvesti. Puške — stare ali

opasne arkebuze — bile su postavljene na stalke i spremne svakog trenutka opaliti. Htio jeponovno pokušati sa zlatnicima, kada začuje približavanje topota potkovanih kopita. Iz vrata jeizašao poluoklopljen jahač s izduženim crtama lica, neprijatnog izgleda. Bit će da je bio pripadnikdanskog plemstva, u službi u ovoj straži, u ovoj stranoj vojarni postavljenoj u njegovoj vlastitojzemlji. Lockridge je to najprije zaključio po pogledu kojim je prostrijelio landsknehte. Nijemci ganespretno pozdraviše. "Ovo je junker Erik Ulfeld," objavi narednik. "Ispričaj mu svoju bajku."

Plave obrve se podigoše. "Što imate reći?" upita Ulfeld otegnuto, na njemačkom.Lockridge je rekao pravo ime, u ovom slučaju je to bilo potpuno svejedno, i ponovio svoju

neobičnu priču s još više pojedinosti. Ulfeld je češkao bradu. Bio je, što bi se reklo, svježe obrijan,što je, znajući kakve su bile ondašnje britve, značilo da mu je dlan prelazio preko kože kao daprelazi preko brusnog papira.

"Kakav dokaz imaš?""Nemam nikakve isprave, gospodaru," reče Lockridge. Znoj mu je curio ispod ruku prema

rebrima. Konjanik se nadvio kao planina nad njim, zaklanjajući mutne oblačne mase; slabasunčeva svjetlost davala je oblacima olujnu boju pa su svi predmeti izgledali neprirodno ukrućeni,dok je vjetar sve jače puhao među krošnjama. "Izgubio sam ih prilikom brodoloma."

Poznaješ li ipak nekoga ovdje," nastavio je Ulfeld."Da, u krčmi kod Zlatnog lava..." Lockridgeov glas iznenada zamukne. Ulfeld spusti ruku na držakmača. Amerikanac u trenutku shvati gdje je pogriješio i prokune u sebi dialosu. Pitanje je bilopostavljeno na danskom. Ne razmišljajući, i on je odgovorio istim jezikom.

"Englez koji tako dobro govori dva strana jezika?" promrmlja Ulfeld. Njegove blijede očiplanuše. "Ili čovjek grofa Kristoffera?"

40

"Tako mi boga, gospodaru," uzvikne narednik. "Ubojica-palikuća!"Oštro oružje mu se približi. Lockridge je prekasno shvatio u čemu je stvar. Istina je da je već

izumljen barut, da je Zemlja oplovljena, a Kopernik živi, on nije dovoljno uzeo u obzir činjenicukoliko je njegovo vlastito doba silno različito od ovog. S drvenim kućama, slamnatim krovovima ine više prenosive vode negoli se moglo zahvatiti vjedrom, gradovi su bili laki plijen požara.Tadašnji strah od neprijateljskih podmetača požara bio je jednak strahu od atomskih raketadvadesetog stoljeća.

"Ne! uzvikne grozničavo Lockridge. "Slušajte me! Živio sam u danskim i njemačkimgradovima..."

"Nema sumnje," reče Ulfeld suho. "U Lubecku."Kroz Lockridgeovu svijest u trenu prođe čudan logički lanac. Liibeck je bio grad Hanze, dakle

i saveznik Kristoffera, grofa koji je vodio sudbonosni rat u ime starog kralja; nažalost, onaj ubogiseljačić kojeg su sreli na putu nije im gotovo ništa znao reći o svemu tome. Ulfeldov zaključak bioje više nego prirodan.

"Rekli ste da vas jedan ugledni građanin može prepoznati," nastavi Danac. "Tko je to?""Zovu ga Jesper Fledelius," izjavi Auri."K vragu!" Ulfeldove hladnoće u trenutku nestane. Konj mu frkne i počne se propinjati; gusta

griva je široko zalepršala na vjetru. Narednik dade znak landsknethima i oni opkoliše strance.Oh, bože, zavapi Lockridge u sebi, zar ionako nismo dovoljno zabrazdili? Imao sam samonamjeru smjestiti se negdje dok ne otkrijem znači li to ime nešto ovdje. Jedva je primjetio kako sumu oduzeli mač i nož, pa čak i kako su grubo pretražili Auri.

Ulfeldovo lice ponovo dobije ravnodušan izgled. "U krčmi kod Zlatnog lava, rekoste?" upita.Lockridge je sad mogao samo nastaviti dalje. "Da, gospodaru. Tako mi je rečeno. Doduše, on

možda još nije tamo. Ali ja godinama nisam bio u Danskoj. Znam malo o ovdašnjim prilikama. Ustvari, nikada nisam sreo tog Jespera. U mom trgovačkom udruženju uputili su me na njega kaona nekog tko bi... hm... tko bi nam mogao pomoći oko zaključivanja trgovine. Da sam ne-prijateljska uhoda, gospodaru, zar bih ovako postupio?"

"Da ste pravi trgovac" odvrati Ulfeld, "zar ne biste znali da ne možete doći ovdje trgovati takodivlje, kao da smo mi indijanski domoroci bez zakonite vlasti koja bi brinula o tome?"

"Ima punu kesu, junkeru," reče narednik ukočeno. "Pokušao je time kupiti prolaz." Lockridgepoželi razbiti tipu zube. Gotovo je uživao slušajući kad mu je Ulfeld grubo uzvratio: "Bio bi todragi dar za tebe." Plemić je smirio konja vještim pokretanjem uzde. Auri se uplašeno odmaknepred životinjom, koja je bila daleko veća od svih ponija iz njenog doba; nikada nije čula da se oveživotinje jašu.

Odluka je pala. "Dovedi mi odred," naredi Ulfeld."I ja bih pošao, gospodaru," predloži ponizno narednik. Ulfeld podiže bradu. "Namirisao si

novac od nagrade, a? Točno, Jesperova glava je ucijenjena. Ali ti ostani na straži."Landsknehti se počeše došaptavati između sebe. Ulfeld ih pogleda. Disciplina se opet vrati

među njih; postojala su ona vješala iza grada."Otići ćemo u krčmu," reče Ulfeld, "vidjeti što tamo ima, a zatim ćemo ovim ptičicama postavitinekoliko pitanja." Prezirno je odmjerio Auri. Ona se uspravi i prostrijeli ga pogledom. "Djevojčuraiz Ditmarsha. Zakleo bih se. Nijedan drugi narod niskog porijekla ne usuđuje se držati tako oholo.Otac mi je poginuo tamo, na dan Kralja Hansa, kada su otvorili branu na našu vojsku. Možda ćunoćas..."

Lockridge osjeti gorčinu u grlu.U međuvremenu, pojavilo se još nekoliko vojnika. Ulfeld im reče da povedu zatvorenike i projaha

kroz vrata.Viborg je iznutra bio manje privlačan nego izvana. Ulice su bile uski prolazi po kojima su se

valjale svinje, i na kojima je kamenje za hodanje po sredini narijetko stršilo. U sutonu koji sespuštao, mogao se vani vidjeti samo mali broj ljudi. Lockridge je ugledao radnika s pregačom,pogrbljenog od teškog rada čitavog života, služavku s košarom kruha, gubavca koji je vrtioklepetaljku približavajući se iz nekog poprečnog puteljka, pretovarena volovska kola s velikimdrvenim kotačima. Svi su brzo nestajali u tami koja se spuštala između zbijenih kuća; sva vrata suveć bila zakračunata i kapci spušteni kako bi se izbjegli neželjeni noćni posjetitelji. Prve kapi kišenakvasiše mu obraze.

41

A tada se, kroz vjetar, šljapkanje nogu i topot kopita, prolomio jedan poznati zvuk; bila je tovisoka i. prodorna zvonjava. "Oh!" uzvikne Auri. "Glas Božice!"

"Crkvena zvona," reče tiho Lockridge. U svom očaju morao je, ipak, priznati da je zvuk divan;također je bio veličanstven i izgled katedrale, koja se nazirala sa druge strane trga. Vjetar jezanosio Lockridgea i punio mu nosnice sablasnim mirisom groblja.Malo dalje, Ulfeld privuče uzde. Neka drvena ploča njihala se cvileći na vjetru. Na žutoj svjetlostikoja je dopirala kroz pukotine oko vrata i prozorske kapke, u sada već gustoj pomrčini, Lockridgeje na njoj jedva mogao uočiti grubi crtež lava propetog na zadnje noge. Landsknehti spustiše nazemlju svoja koplja. Jedan pritrči da pridrži stremen plemiću dok je ovaj sjahao s konja. Upolutami, njegov matalni prsluk i kaciga su se mutno presijavali. Vještim pokretom isukao je mač izapovijedio vojnicima da lupaju na vrata. "Otvorite, svinje!" poviče Nijemac.

Škripeći, vrata se otvoriše. Neki nizak, snažan čovjek proviri van i ljutito vikne: "Ne želimnikoga od vaše vrste na ovom poštenom mjestu... Oh, gospodine viteže! Molim oproštaj!"

Ulfeld ga gurne u stranu. Vojnici uguraše Lockridgea i Auri u krčmu. Prostorija je bilamalena. Kad bi se potpuno ispravio, prosječan čovjek dvadesetog stoljeća bi sigurno udarioglavom o čađave grede, a i u širini bi mu bila tijesna. Pod je bio prljav, prekriven raznim otpacima.Svjetiljka je treperila s police, bacajući mutno svjetlo i stvarajući mnoge sjene.

Peć napravljena od glinenih ploča, u čijim rupama se mogla zagrijati hladna ruka ili noga,davala je nešto topline; iz nepokrivenog otvora izlazilo je mnogo dima, od čega su Lockridgeoveoči počele odmah suziti. Stol s nogarima još uvijek nije bio postavljen za večeru. Za njim je sjedioneki čovjek i ispijao čašu piva.

"Ima li još gostiju?" upita Ulfeld."Nikoga, gospodaru." Bilo je nečeg odvratnog u krčmarevoj poniznosti "Malo ima gostiju ovih

dana."Ulfeld mahne glavom vojnicima. "Pretražite sve." Zatim se uputi prema usamljenom

posjetiocu koji je i dalje mirno sjedio. "Tko si ti?"Gospodin Torben Jensen Sverdurp iz Vendsvssela." Duboki bas je djelovao prijatno, u čemu

je udjela imalo vjerojatno mnogo pića. "Oprostite što ne ustajem. Nosio sam u nozi dugo godinašvedsko željezo. Tražite li nekoga?"

Ulfeld ga je mračno promatrao. Čovjek je bio izrazito krupan, s volovskim leđima iznadgolemog trbuha. On bi ostavljao isti dojam u svakom stoljeću. Njegovo lice su nagrdile boginje itupast nos, ali su mu zato oči bile sjajne i vesele. Prosijeda kosa i brada padale su razbarušeno naprsluk koji je bio prilično izmašćen. "Imaš li dokaza tko si?" upita Ulfeld.

"Oh, dakako, dakako. Ja obavljam zakoniti posao; pokušavam obnoviti trgovinu govedima; onaje sada ponovno u pravim rukama." Sverdrup podrigne. "Hoćete li popiti nešto sa mnom? Uvijekmogu potrošiti poneki groš i počastiti vaše ljude."

Ulfeld mu iznenada uperi mač u grlo. "Jesper Fledelius!""Tko je taj? Nikad nisam čuo za njega."Preplašeni ženski vrisak iz zadnjih soba slio se sa smjehom Nijemaca. "He, he," naceri se

Sverdrup. "Moj gazda ima zgodnu kćer." Polako je skrenuo pogled prema Lockridgeu i Auri. "Jošjednu lijepu jarebicu imate sa sobom, gospodine. Što sve ovo znači?"

"Čuo sam," Ulfeldov pogled je probadao Svrdrupa i krčmara, "da se u ovoj kući nalaziizdajnik Fledelius."

Sverdrup otpije ogroman gutlja iz krigle. "Svašta se čuje. Zar niste zadovoljni što imateSkippera Klementa u Viborgu?"

"Još jedna ćelija i krvnikova sjekira čekaju na Fledeliusa. Ovaj stranac kaže da ima sastanak snjim. Moramo vidjeti vaše isprave koje dokazuju tko ste."

Sverdrup namigne uhićenicima. "Možda bih poželio biti Fledelius, kada tako lijepa damačezne upoznati me. Ali ne, ja sam samo ubogi, stari seoski plemić iz Skawa." Počeo je nehajnopreturati po svojoj odjeći, istresajući mnoštvo buha. "Evo. Vjerujem daje vaše porijeklo manjezaprljano od moga."

Ulfeld je sumnjičavo pogleda pergament. Njegovi ljudi se vratiše. "Nema nikoga osimkrčmarove obitelji, gospodaru," javi mu jedan.

42

"No, no, zar vam nisam rekao?" mrmljao je krčmar. "Gospodin Torben bio je gost Zlatnoglava i prošlih godina. Ovdje me svi poznaju i ja sam oduvijek bio na dobrom glasu; pitajtegradonačelnika je li Mikkel Mortensen pošten i odan čovjek."Ulfeld baci papire na stol. "Pripazit ćemo," odluči on. "Razbojnik će se možda još pojaviti. Nesmijete mu dopustiti da bilo što posumnja. Vas dvojica..." on pokaže na par svojih najamnika."Ostanite ovdje neko vrijeme. Čuvajte sva vrata i uhitite svakoga tko uđe. I neka vam nitko nepromakne. Vi ostali, za mnom."

"Zar nećete nijednu kriglu ispiti s usamljenim starim čovjekom?" navaljivao je Sverdrup."Neću. Moram ispitati ovo dvoje."Bude li potrebno, istezalom, kliještima ili kosto-lomnom čizmom.Zbog Auri — kroz zadimljeni zrak koji se sporo miješao, Lockridge je zurio u čovjeka za

stolom. "Ne, čekajte!" jadikovao je. "Pomognite!"Oči s krupnim podočnjacima tromo se spustiše. "Žao mi je, mala djevojko," promumlja

Sverdrup. "Mnogo ih je umrlo, a još više će ih ubrzo umrijeti." Pomaknuo se u stranu da napraviprolaz.

Jedna ruka gurne Lockridgea prema vratima, ali se on odupro petama. Deblji kraj kopljapukne na njegovom koljenu. Bol mu prostruji čitavim tijelom; dok je padao na koljena s usana muse otela psovka. Aurina kapuljača sklizne i jedan vojnik je zgrabi za kosu.

"Ne!" krikne djevojka. "Mi pripadamo Njoj!"Sverdrup tresne vrčem o stol. Auri klizne iz vojni-kovih ruku i načini znak u zraku. Lockridge

ga nije mogao razumjeti, nešto iz njenog mrtvog i zaboravljenog rituala, nijemi krik...Veliki čovjek pruži ruke ispod stola i hitro stane na obje noge. Iz ogrtača, kojeg je bio prostro

po podu, pojave se u njegovim rukama luk i strijela, napeti i spremni."Ne tako brzo, gospodaru!" dovikne on. "Ne tako brzo, molim vas."Ulfeld se okrene na peti i njegov mač bljesne. Njemačka koplja se podigoše u smjeru odakle

su došle riječi.Kad bi se medvjed mogao smijati, to bi sličilo smjehu ovog čovjeka, koji mora da je bio JesperFledelius. "Mirno, samo mirno," zabrunda on. "Jedan suvišni pokret, i gospodar vitez više nećemoći uživati u svojoj ljepoti. Mi ne želimo razočarati viborške dame, zar ne?"

"Oni će te ubiti!" zacvili krčmar. "Isuse, smiluj se!""Pa, mogu pokušati, ali ne prije negoli ova ljepotica koju držim u rukama kaže svoju jednu oštru

riječ," ponovno se nasmije krupni čovjek.Zastao je da bi vidio kakav su utisak ostavile njegove riječi, a onda nastavio: "A tu je i moj mač.

On je već napravio meso od mnogih Šveđana, Holsteinaca, pa čak i Danaca. Za njega nemaničeg ukusnijeg od Danca koji se lažno zakleo u starog orla... osim možda njemačkog najamnika.Kao što vidite, nas nekoliko možemo voditi vrlo zanimljiv razgovor. Nema sumnje da biste vi,gospodine viteže, bili nesretni da budete samo promatrač, pa čak kada biste dobili počasno mjestou paklu; pa ipak, nijedan od ovih mladića koji bi umro noćas ne bi vam bio zahvalan za takootmjeno gubljenje života. Pokušajmo zato razgovarati mirno, na učeni način, kako to dolikujekršćanima."

Vladala je potpuna tišina; Lockridgeu se činilo da mu vlastito disanje odjekuje u ušima dalekobučnije od puhanja vjetra i rominjanja kiše vani.

"Mikkela, moj dobri čovječe," reče Jesper Fledelius, "morao bi imati negdje kakav dugačakkonopac. Njime ćemo vezati ove izvrsne prijatelje, umjesto da ih sasječemo kao nevjernike."Pogledao je Auri i osmjehnuo se. "Sveto Pismo govori istinito o mudrosti u nevinosti, maladjevojko. Riječi možda ne bi pokrenule ovu kukavičku, staru lešinu, zato što su jeftine i lukave.Ali ti si pokazala Njezin govor koji ne laže. Ja ti zahvaljujem."

Krčmar počne jecati. Žena i dvoje djece promoliše užasnuta lica kroz zadnja vrata. "Ne brinise, Mikkele," reče odmetnik. "Ti i tvoji morate napustiti ovaj grad s nama. Šteta što će ovakadobra krčma pasti u glupave ruke junkera-najamnika. Ali Coven će vas dobro hraniti i štititi."Debelo lice ozarilo se za trenutak neobičnom ljubavlju. "A kada se Ona vrati, bit ćete bogato nagra-đeni."Pogledao je prema Lockridgeu i mahnuo mu glavom. "Gospodine, budite tako ljubazni ioduzmite oružje ovima," posljednje riječi bile su prezirno izgovorene hladnim tonom, "i spremitega na sigurno. Moramo pobjeći što je brže moguće. Poslovi naše Gospe ne smiju čekati."

43

Kiša je bubnjala po kolibi. Bilo je to usamljeno pastirsko sklonište na pustopoljini, napušteno u ovodoba godine; pravljena od običnog treseta, gdje se čovjek mogao odmoriti, izgledala je tako gruboi jadno da bi je i Tenil Orugarave prezreli. Ali Auri je ipak zaspala, sklupčana na podu i glavom uLockridgeovom krilu.

Mikkel Mortensen je čučao vani sa ženom i djecom. Amerikanac se osjećao postiđen zbogtoga, tim prije što krčmar nije bio ljut na njega; smatrajući ga za Adelsmanda, bez oklijevanja muje ustupio mjesto u kolibi na suhom. Fledelius je također inzistirao na tome. "Vi i ja imamorazgovarati o tajnim stvarima, a ovim jadnicima bit će dovoljno samo da zviznem sutra kadabudemo polazili."

Nije bilo mogućnosti da se i konji provedu kroz krijumčarske kanale koji su prolazili ispodviborških zidina. Bjegunci nisu bili daleko od grada. Ali vani se svuda pružala pustoš i tama, kojubi s vremena na vrijeme paralo sijevanje munje. Pod tom snažnom nebeskom vatrom svakagrančica u grmlju, svaka kap kiše i svaki krivudavi potočić u zemlji punoj vode izgledali bi zatrenutak zasljepljujuće, sablasno bijeli.Bez ognjišta, unutrašnjost kolibe bila je puna mraka i hladnoće. Lockridgeova mokra odjećapostala je sasvim neupotrebljiva, i on se svukao u kratke hlače, kao i Fledelius; skupivši se,nastojao je ne cvokotati od zime. Auri je ležala gola i bezbrižna. On je trebao uzeti u kolibu prijeneko krčmarevo dijete nego nju; ali Auri je bilo potrebnije njegovo prisustvo, u ovome svijetu že-ljeza i okrutnosti, negoli je njima bio potreban krov nad glavom.

Još jedan grom zapara nebo. Grmljavina ih trgne iz drijemeža. Za trenutak, lice JesperaFledeliusa bljesnulo je poput sablasne maske. Zatim sve ponovo utonu u tamu. Vjetar je zavijao.

"Shvaćaš" reče Danac ozbiljno. "Ja sam dobar kršćanin. Ne želim imati ništa s luteranskomherezom, koju su junkeri i njihov marionetski kralj podmetnuli državi; još manje me zanimajunevjernici i vještice. U sve je to umješala svoje prste i bijela i crna magija. Zar nije? Stari je običajprinositi žrtve nevidljivim silama. Ti ubogi, neuki seljaci, koji se skupljaju na Praznik svibnja i sutra,uopće ne pozivaju vraga. Još manje se klanjaju lažnim bogovima, o kojima piše u kronikama SaxoGrammatikusa. Viborg je nekoć bio Vebjorg, Sveta planina. Tamo gdje sada stoji katedrala, nalazilose staro svetište, prije negoli je Odin doveo svoj narod sa istoka. Bi li čovjek tek tako prinosio žrtveduhovima zemlje i vode kad zna da time čini smrtni grijeh? Međutim, u ova teška vremenaseljaci se nemaju kome drugome obratiti." Fledelius se promeškolji u vlažnom blatu. "Ipak, jasam samo u vezi s Covenom. Ja njemu ne pripadam."

"Razumijem," reče Lockridge.Vjerovao je da Mikkel govori istinu, i vidio je i više od izgovorenog. Još blijeda ali golema,

jedna je tapiserija počela rasti pred njim.Povijest čovjeka bijaše povijest religije.

Ono što je imala Auri, koja je tako smireno spavala ovdje unatoč munjama, ono što je imao Aurinnarod, i Indijanci koje je bio proučavao na Yucatanu, i svaki primitivni narod čija kultura nijekrenula potpuno iskrivljenim putem — bijaše cjelovitost duha. Samo je pitanje ukusa je li tonadomještavalo sve ono čime su inače oskudijevali. Ostala je činjenica da su oni bili jedno sazemljom, nebom i morem na način kako to nitko tko je stavio bogove odvojeno od sebe ili tko nepriznaje nikakve bogove, ne bi mogao biti. Kad su Indoeuropljani donijeli svoj patrijarhalni panteonnekoj zemlji, donijeli su mnogo toga što je bilo dobro; ali stvorili su nov i osamljeni rod čovjeka.

Nije bilo oštrog prijelaza. Stari su ustrajali. Nakon nekog vremena izmiješali su se sa strancima,preoblikovali ih, dok su oblici koji ne stare izronili opet jasni, a samo su se imena promijenila.Dyaush Pitar, sa svojim sunčevim kolima i bojnom sjekirom, postao je Tor, čija kola su vukle časnezemaljske koze i čiji je čekić izazivao kišu koja je značila život. Riđobradom nije prinošena krvnažrtva; ta on je sam bio slobodnjak. A kad je Odin, jednooki vučji bog, kojem su vojni zapovjednicidavali muškarce, pao pred Kristom i preživio u sjećanju samo kao neki div — Tor se samnazvao sveti Olaf, I ray je postao sveti Erik čija su se kola izvlačila svakog ljeta za blagoslovpolja, a Ona je stavila na sebe plavi ogrtač Djevice Marije. I posvuda i zauvijek bili su tu malibogovi, duhovi, goblini, vile, sirene, bilo ih je tako mnogo da ih čak nisu ni zvali bogovi, a kojeje čovjek pretvorio u znakove pomoći i štete, ljubavi i straha, svaki čudesno zagonetan i neodlučankakav je bio život.

Lockridge je inače bio agnostik i nije izricao svoje mišljenje o objektivnim istinama. Koliko jeon znao, Marija je mogla biti sadašnja Nebeska Kraljica, a Troi ruka Božica neka rana slutnja onjoj. Osjetljiv čovjek ;i kava je Jesper Fledelius mogao je vjerovati u to. Ili su bje mogle biti

44

samo sjene što ih baca neka konačna stvarnost; ili su obje samo mit. U povijesti nije imaloi/Mosti ono što su ljudi mislili već ono što su osjećali.A u ovaj veliki polagani sukob i pleter dvaju pogleda na svijet upleo se vremenski rat. Skitnice suuprav-hule hodom ratobornih plemena i njihovih ratničkih bogova; Čuvari su nalazili tajneputove održavanja starog i preobražavali osvajače po svojoj slici. Skitnice su požurivale narod ratnesjekire da razori kult dolmena; ali neolitski pastiri postaše poljodjelci i pomorci brončanog doba, aSunce više nije bilo vatreni duh već čuvar tla i oplođujući suprug. Došlo je kršćanstvo, s knjigama ilogikom i prvim bogom koji je u stanju kažnjavati pogrešna vjerovanja o njegovoj prirodi — iubrzo su ljudska srca pripala Mariji. Reformacija je donijela natrag Jehovu, naoružanog strašnimoružjem protiv prirodnog nagona — izumom tiska — ali sama religija bijaše vješto podijeljena,ozloglašena, osakaćena, dok je svijet pet ili šest stoljeća zato osjećao svoju vlastitu jalovost te žuđašeza vjerom koja bi išla dublje od riječi. Lockridge je gledao u stoljeća nakon svoga i nije vidiotrijumfirajuću znanost; vidio je kako se ljudi okupljaju na brežuljcima u ime nekog novog, ili nekogstarog, ponovno rođenog boga.

Ili božice? "Kako je ona došla do vas?" upita."No, da." Fledeliusov glas zabruji promuklo i sirovo, ali s puno poštovanja. "To je poduža

priča. Morate znati, ja sam... bio sam... vlastelin pokraj Lemviga, kao i moji preci prije mene, odprvog Valdemara. To je siromašan kraj; mi Fledeliusi nikada nismo spadali u visoke bahateplemiće, bili smo bliski s našim seljacima kmetovima; a na Jutlandu je sve do danas narod biodaleko slobodniji nego na otocima, gdje kmet može biti prodan i kupljen. Na mom posjedu jejedan kaempe-noj," — poznat mi je taj dolmen, pomisli sa zebnjom u duši Lockridge — "gdje jenarod dolazio prinositi male žrtve. Pričalo se o čudima koja su se tamo javljala s vremena navrijeme, o neobjašnjivim dolascima i odlascima tko zna odakle i kamo. Ali ako se svećenik nijetome protivio, tko sam bio ja da se mješam u stare običaje? To samo donosi nesreću. Luterani će totakođer naučiti, na nesreću ove zemlje.""Borio sam se u mnogim ratovima. Neću ispričati ništa protiv svog gospodara, kralja Kristierna.Švedska je pripadala njemu po pravu koje ide još od kraljice Margarete, i ja nazivam izdajnikomStena Sura koji je podigao bunu protiv danske vladavine. Pa ipak... nisam ja neki mekušac,shvaćate, ali dugo sam razmišljao o svemu... Sjećam se dana kad smo ušli u Stockholm; obećanaje amnestija, a ipak su tijela pobijenih bila visoko probodena na kolje i obezglavljena. Vratio samse kući sa bolom u srcu i zakleo se da ću ubuduće ostati na svojoj pjeskovitoj zemlji. Umeđuvremenu, umrla mi je žena; naš jedinac je na školama u Parizu i sigurno gleda s visine namene koji jedva zna napisati svoje ime."

"I tada, jedne ljetne večeri, dok sam šetao poljima u blizini neobičnog dolmena, pojavila seOna."

U njegovim nepovezanim riječima, dok se trudio s opisom, Lockridge je prepoznao StormDarroway.

"Vještica, svetica ili vječiti duh zemlje, ne mogu reći što je Ona. Vjerojatno me je začarala, štoli? Pa ipak, nije me odvraćala od kršćanskog života, već je govorila o stvarima o kojima ništanisam znao, kao taj Coven, i upozorila me na teška vremena koja dolaze. Pokazala mi je čudesa.Ovaj jadni stari mozak nije se mogao dobro snaći u tim zapetljanim putovanjima iz prošlosti ubudućnost i natrag; ali, zar pod Bogom nisu sve stvari moguće? Dala mi je zlata, što mi je jakotrebalo, jer sam bio vrlo dugo u ratovima iz kojih nisam donio nikakav plijen. Ali najviše služimNjoj za volju i zbog nade vidjeti Nju opet.""Moj zadatak je lak. Moram biti u krčmi kod Zlatnog Lava tijekom dvadeset godina na svakopredvečerje Svih Svetih. Shvaćate, Ona je u ratu. Njeni prijatelji i njeni neprijatelji motaju sesvuda unaokolo, čak i po /.raku; oni mogu biti svugdje u svako vrijeme. Čarobnjaci — ne oniuobičajeni koji dolaze samo zbog malo poganstva, već njihove vođe koji im mogu naređivati — tičarobnjaci su Njezini, dio Njezine mreže uhoda i agenata. Ali oni se ne mogu pokazati najavnim mjestima kao što se ja mogu. Ako se netko pojavi, kao vi na primjer, tražeći pomoć, ja gauputim u Sabat gdje su skrivena silna oružja i čudnovati strojevi. Za praznik Svibnja bio jezadužen drugi čovjek, ali on je sada mrtav. Lagan posao za mnogo zlata, zar ne?"

Noći ravnodnevnice, pomisli Lockridge; one su posvećene bogovima zemlje. Ljetni i zimskisolistici] pripadali su Suncu — Skitnicama.

45

Fledeliusove riječi još su više ogrubjele. "Nema sumnje, Ona je mislila da ću ja u svojojogorčenosti biti neutralan, i zato pouzdan u borbi koju je bila predvidjela. Ali ja sam zakazao. Vrločesto nisam mogao biti tamo. Mislite li da je itko umro zbog toga?"

"Ne," reče Lockridge. "Mi smo vas pronašli, a to je u ovom trenutku najvažnije. Zapamtite,rat se vodi širom svijeta i širom vremena. Vaše je samo jedno od stražarskih mjesta."

Upitao se hladno koliko ih je bilo, odnosno koliko ih ima. Nitko nije mogao nadgledavatisvaki dio prostora i vremena. Storm je na sve strane osnivala ovakva mala udruženja po uzoru napoganske kultove, rođene u očajanju i utemeljene na zaboravljenim simbolima, koje je onaosobno donosila i tumačila. Svako doba je imalo svoje tajanstvenosti. Sve je to bilo stvoreno zatoda bude ovdje u slučaju potrebe.

A sada je potreba bila vrlo velika. Ona je ležala vezana i bespomoćna dok je Brann likovao,tri tisuće i tristo godina daleko u prošlosti; kad njegovi tehničari stignu, iscijedit će iz nje sve štozna, a onda odbaciti šuplju ljušturu; sve više i više, Lockridge je uviđao kakva je ona ključna figuracijelog slučaja. Ako bi joj ova grupa Jutlanđana mogla priteći u pomoć, to bi, možda, opravdalosmrt tisuća i tisuća nevinih ljudi širom Europe, koje su lovci na vještice u doba Reformacije pohva-tali i žive spalili.Nije više htio slijediti takve misli. Umjesto toga, počeo je razmišljati koje razdoblje povijestidrže u rukama Skitnice. Eknatonov dvor? Cezarov? Muhamedov? Ili možda Manhattan projekt?

"Vidiš," produži Fledelius, "nakon što je kralj pobjegao u Nizozemsku — dobro, ja sam muoprostio ono u Stockholmu, kad je dao mnoga prava narodu — S0ren Norby i ja krenusmo u borbuprotiv osvajača. Nakon toga sam plovio sa Skipper Klementom i ostao u Aalborgu do prošlegodine, kad su nas konačno slomili. Od tada sam izvan zakona. Ali našao sam nekog svećenikakoji mi je napravio pismo i pečat uz čiju pomoć ulazim u Viborg. Moj domaćin Mikkel, kojegodavno poznajem, i sam pripada Covenu. Bio sam spreman kad ste došli, zar ne?"

"Zaista je tako," odgovori Lockridge najljubaznije.Fledelius potapše toku mača. Sumnje i grižnje savjesti sasvim je nestalo; on je ponovo

postao čovjek koji je nadvladao junkera Erika. "Bogu neka je hvala! Sada je na tebe red, prijatelju.Reci, kakva je naša zadaća, koga trebamo poslati u pakao?"

Onoliko koliko su mu jezik i pojmovi dopuštali, Lockridge mu je objasnio.

Na vrhu brda, sasvim izgubljena u pustoši, gorjela je vještičja vatra. Crvena svjetlost slijevala se svelikog bijelog kamena pred kojim se Auri duboko poklonila. U njeno vrijeme to je bio oltar.Visoko na vedrom nebu treperila su hladnim sjajem daleka zviježđa. Zemlja je bila tiha, a zrakleden.Lockridge je obratio slabu pažnju na grupu vjernika. Bilo ih je malo: kosmati seljaci u radnimodijelima i vunenim kapama, kmetovi u pohabanim košuljama i lanenim hlačama, njihovamalodobna djeca i jedna neugledna prostitutka iz Viborga, čija je uređenost djelovala putetično uovoj prozračnoj tami. Stavljajući živote na kocku, oni su se noćas isšuljali iz koliba i kuća, pješačilikilometrima da bi prisustvovali jednosatnom obredu u čast prastarih sila zemlje, koji im jedonosio tako dragocijeno smirenje, ulijevao novu nadu i oslobađao svih briga; u ovom trenutkubilo im je posve svejedno što će im sutra itekako trebati hrabrosti kada se ponovo pojave predgospodarima. Lockridge se nadao da će moći ukloniti Auri s mjesta zbivanja, prije negoli ritualpočne. Ne zbog toga jer bi je on kao takav dirnuo, već jednostavno nije želio da djevojka vidi onošto je vjerojatno bilo samo degenerirani ostatak radosnih misterija iz njenog doba.

Njegov pogled i misao privukao je Majstor.Visok i povijen, Marcus Nielsen je stajao zaogrnut izlizanom kapuljačom dronjave

dominikanske odore. U ovom dobu bio je poznat kao običan svećenik. Za razliku od Engleske, gdjese sam nazvao Mark od Salisburyja, Danska nije progonila katolike, ali su zato čarobnjaci biližestoko proganjani. Bio je rođen kao Čuvar Mareth dvije tisuće godina poslije Lockridgea; njegovasadašnja dužnost bijaše nadziranje reformacijske Europe, služeći Storm Derroway, svojoj kraljici.

"Nosite zle vijesti," reče on. Koristeći se diaglosom, obratio se Amerikancu na francuskom, kojije bio potpuno nerazumljiv njegovom stadu i tupavom Fledeliusu; zatim se okrenuo Auri i narediojoj da ostane izvan dosega njegovog glasa.

Sačekao je da se djevojka udalji, a onda produžio. "Možda ne znate koliko su važni ona iBrann. Takvih je svega nekoliko na obje strane. Njih dvoje su nalik primitivnim kraljevima koji

46

vode svoje vojske u boj. Vaša ili moja smrt ne znače ništa, ali je zato njeno zarobljavanje općapropast."

"Pa," reče Lockridge grubo, "sada ste upozoreni. Pretpostavljam da imate pristup u budućnost.Organizirajte spasilačku ekipu.""Stvar nije tako jednostavna," odgovori Mareth. "Tijekom cijelog ovog razdoblja, počev od Lutherapa sve do dva stoljeća iza vašeg vremena, Skitnice su premoć ne. Snage Čuvara koncentrirane suna drugim mjestima. U ovom stoljeću mi držimo još samo nekoliko agenata kao što sam ja."Isprepleo je svoje prste i puhnuo u njih. "U stvari, iskreno govoreći, izgleda da ćemo ostatiizolirani. Koliko je meni poznato, svaka vrata koja vode daleko u budućnost sada su pod jakimnadzorom. Trebala vam je označiti neku drugu točku u danskom vremenu kada su Čuvari u boljempoložaju. Frodhievu vladavinu, na primjer. Uostalom, ona je osobno upravljala postavljanjem ovoguporišta baš zato jer je tako težak i opasan. Pretpostavljam da joj je to prvo palo na pamet, uz onomalo vremena što ste imali na raspolaganju."

Lockridge ju je na trenutak ponovno vidio, osjetio njen dah. Nešto se prelomilo u njemu, onuhvati čovjeka za odjeću. "Do vraga, vi ste tu da riješite problem! Mora biti nešto što možemopoduzeti!"

"Da, da," odmahne ljutito rukom Maret. "Svakako ćemo poduzeti nešto. Ali ne treba nagliti.Vi nemate iskustva sa skladnošću vremena. Poštujte one koji to imaju."

"Kada bih se mogao dočepati mjesnog hodnika," produži Lockridge kao da ga uopće nije čuo,"svi bismo mogli ući u njega." Možemo čak stići do neolita prije Branna i sačekati ga.""Ne," Mareth je energično zatresao glavom. "Vrijeme je nepromjenjivo, upamtite to." Duboko jeuzdahnuo, a zatim je ponovno nastavio staloženim glasom. "Taj pokušaj je unaprijed osuđen napropast. U hodniku bismo posve sigurno naišli na nadmoćnije snage neprijatelja koji bi nasporazio. U svakom slučaju, ne postoji način da se upotrijebi bilo koji ulaz u Danskoj. Na žalost,bez obzira za što se odlučili, ne možemo očekivati pomoć ni od koga drugog osim ovih ovdje."Njegov pokret u smjeru grupe ljudi koji su zaplašeno klečali na rubu svjetlosti, bio je više negoomalovažavajući. "Istina, mogli bismo pokušati otići još dublje u prošlost i dobiti pojačanje izpredvikinške ere, ali zašto to činiti, zašto riskirati traganje za našim bazama na Orijentu i Africi,kada se bolja pomoć nalazi na dohvat ruke?"

"Kako?" Lockridge se zabulji u njega.Čuvarev akademski način ponašanja sasvim je nestao. Počeo je nervozno koračati, glasno

razmišljajući; sada je bio energični vojskovođa u odori fratra."Brann je došao sam, jer je znao da je i Konjak sama; za sada ni on ne može sakupiti više

ljudi. Ali budući da ju je uhvatio, on će osigurati sebi dovoljno vojnika da sačuva plijen. Moramoračunati s tim. Iznenađenje je uvijek pola uspjeha. Budući da nismo došli spasiti je one noći, mi to inećemo učiniti. Neka izgleda kao da se uopće nismo pojavili, a pogotovo ne onda kad mu sepridruži velik odred Skitnica. Oni će svakako postaviti straže na sve ulaze u vremenske hodnike."

Zastao je za trenutak, nervozno trljajući bradu."U ovom stoljeću Danska nije mjesto gdje leže naše glavne snage u Europi. Mi smo prije svega

koncentrirani u Britaniji. Kralj Henry se doduše odrekao Svete stolice, ali još uvijek nije pristupioluteranima. Njegovo kraljevstvo je za sada naš stožer. Doba koje vi poznajete kao period vladavinedvije kraljice Marije, to je vrijeme pune dominacije Čuvara; Skitnice će uskrsnuti s Cromwellom,ali mi ćemo ih potisnuti u Restauraciji."

Na Lockridgeovom licu čitala se nedoumica."Znam. Vi se čudite zašto se trudimo oko povijesti koja je unaprijed poznata. Dakle, kao prvo,

na taj se način neprijatelju nanose stalno gubici. Ali daleko je važnija činjenica što je svako doba,koje se čvrsto drži, istodobno izvor snage i novih boraca; sve to stvara snagu potiska koji se prenosivremenskim ljestvicama daleko u budućnost gdje treba biti donesena konačna odluka, čiju prirodunitko ne zna...""Ali, da nastavim. Ja imam svoje stado i u Engleskoj; tamo nisam poganski vrač nekolicineizgladnjelih seljaka, već propovjednik vitezova i jakih veleposjednika, koji ih podstiče da pristupesvetoj katoličkoj vjeri. Mi i tamo imamo hodnik, o kojem Skitnice ništa ne znaju; jedna odnjegovih vrata otvaraju se i u neolitu. Vrata se otvaraju neznatno dalje u prošlosti od danskih,imamo samo nekoliko mjeseci preklapanja u godini koju moramo dosegnuti."

Mareth uhvati Lockridgea za ramena. Njegovo lice je gorjelo."Čovječe, jesi li sa mnom? Za nju?"

47

DVANAEST

"Hajeeeeee! Hingst, Hest, og Plag faar flygte Dag! Kommer, kommer, kommer!"Odjeća predvodnika vještaca lepršala je oko njega poput krila. Tek što je okrenuo ruke i lice

prema nebu, nevidljiv i nečujan vrtlog podigao ga je zajedno s njegovim izabranicima. Dizali su sevrlo brzo uvis prema dalekim, hladnim zvijezdama. Iz poljske lomače plameni jezici su još nekolikotrenutaka bacali iskre za svojim gospodarom, a zatim je sve utonulo u tamu. Poklonici Covenadrhtali su i odlazili.

Auri je prestala vikati, zatvorila je oči i čvrsto držala Lockridgea za ruku. Jesper Fledelius jeprvo ispuštao neke grlene glasove, zatim se osjetio sigurnim i na kraju kliktao poput razdraganogdječaka. Na sličan način bio je uzbuđen i Amerikanac. Letio je on već i ranije, u stroju, ali nikadna kraju gravitacijskog snopa.

Nije bilo otpora zraka. Silna energija, koja je strujila iz pojasa pod Marethovom odjećom,potpuno ga je poništavala. Kretali su se u tišini, nekoliko stotina metara iznad tla, brzinom kojanije bila mnogo manja od tisuću kilometara na sat.Tama je ležala nad pustopoljinom; Viborg se vidio samo na tren kao mrlja, a onda nestao.Površina Lim-fjorda je treperila; zapadne dine ostale su za njima, a uzburkano Sjeverno more,obasjano ledenim sjajem srpastoga mjeseca koji se dizao u zoru, ležaše pod njima.Izgubljen u noći i čudu, Lockridge se trgne kad se pod njima pokaže Engleska — tako brzo?

Letjeli su visoko prema ravnicama istočne Engleske. Sela sa slamnatim krovovima ležala sumeđu požnjevenim poljima; jedan dvorac uzdizao se poput bedema iznad rijeke. Sve je izgledalokao u snu; bilo mu je više nego teško naviknuti se na činjenicu da on, koji je ovo doba poznavaosamo iz knjiga, zaista leti engleskim srednjovjekovnim nebom iste noći dok kralj Henry hrče pokrajAnne Bolevn... jadne Anne čiju će glavu odrubiti sjekira za manje od godinu dana, a nema nikogada je na to upozori. Ali u istoj je palači u kolijevci ležala njena kćer Elizabeth na koju je povijeststrpljivo čekala... Čudan osjećaj obuzme Lockridgea kao vizija; ne samo njegova sudbina, već tajnačitavog čovječanstva.

Obrađena polja zamijenila je divljina s mnoštvom otoka i brzim potocima, močvaramaLincolnshirea. Mareth se ustremi prema tlu. Posljednje uvelo lišće za-treperilo je na okolnimkrošnjama dok se spuštao, vodeći sa sobom i ostale. Na obzoru blijedog neba Lockridge jeugledao malu kolibu od pletenog šiblja.

"Ovo je moja baza u Engleskoj" reče mu Čuvar. "Vremenska vrata leže ispod nje. Ostat ćeteovdje dok ja ne skupim ljude."Iza bijedne fasade krila se bogato opremljena unutrašnjost; pod je bio od teškog drveta, a zidovi smasivnom oplatom; namještaj je pripadao tom vijeku, kao i mnogobrojne knjige na policama.Zalihe hrane i ostale stvari iz budućnosti bile su skrivene iza kliznih ploča; na prvi pogled tu nijebilo ničega što se ne bi uklapalo u šesnaesto stoljeće. Neki nepozvani gost začudio bi se jedinokakao to da unutrašnjost ostaje topla i suha u svakom godišnjem dobu. Međutim, nitko se nijeusuđivao niti približiti kolibi. Seljake je držalo po strani praznovjerje, a otmjenu gospodu kolibicanije zanimala.Ali za trojku iz Marethove grupe sada je jedino bio važan odmor. Oni su ipak bili obični ljudi, ane remekdjela jednog doba koje je moglo uobličavati ljudska svojstva po željenom uzorku. Živcisu im bili na granici pucanja. Sljedeća dva dana bilo je vrijeme ispunjeno ružnim snovima ikratkotrajnim razdobljima polusna...

Trećeg jutra Auri se probudila posljednja. Lockridge je već sjedio na klupi pred vratima,uživajući u pušenju. Premda nije bio strastveni pušač, ipak je osjetio zadovoljstvo kada je otkrioda Čuvari drže u skladištu malu zalihu duhana zajedno s glinenim lulama. Na njegovoraspoloženje utjecalo je i vrijeme koje se ponovo proljepšalo. Blijeda sunčeva svjetlost rasipala sepo krošnjama ogoljelih vrba. Zakašnjelo jato gusaka letjelo je visoko na nebu, brzajući put juga;remeteći potpunu tišinu, njihovo gaganje, nošeno vjetrom, bijaše kao daleka usamljena pjesmalutalica. Tada začuje tapkanje njenih koraka. Podigao je pogled i zanijemio od divljenja...

Prije ovih dana odmora nije imao vremena misliti na nju drukčije nego kao na dijete kojemje potrebno ono malo zaštite koju je on mogao pružiti. Ali ovog jutra, ugledavši je ponovo predsobom kao jednom davno, kad su još bili kod kuće, odjevenu samo u dugu, svilenastu kosu boježita, osjetio je kako mu se nešto steže u grudima. Potrčala je prema njemu ljupkošću srne, dok su

48

joj na živahnome licu svijetlile krupne, plave oči. Na kutovima usana lebdio je osmijeh kojiLockridge ranije nije vidio. Ustao je i pošao joj u susret, dok mu je srce počelo brže udarati.

"Dođi," dovikne ona. "Našla sam predivan čamac.""Bože!" zavapi Lockridge. "Obuci nešto, djevojko.""Zašto? Pa zrak je topao." Počela se zavodljivo okretati pred njim. "Rise, možemo otići

čamcem na pecanje; cijeli dan je naš; Božica je sretna, a tebi je potreban odmor. Pođimo!""Ovaj... u redu. Dobro, zašto ne? Ali prvo odjeni nešto, razumiješ?"

"Ako ti to želiš." Začuđena, ali poslušna, ona ode u kolibu i vrati se odjevena. Fledelius je i daljespavao između razbacanih pivskih pehara. Ne okljevajući više, djevojka poleti kao strijela krozšumu ispred Lockridgea.

Lagani čamac s dva vesla privezan za panj bio je sasvim običan. Ali, naravno u Aurino dobačamci su bili daleko primitivniji; Tenil Orugarave su ih pravili od izdubljenog debla, s dodatnimbranicima koji su se pričvršćivali drvenim klinovima ili veznim prućem. Međutim, na ovome su biliupotrijebljeni čavli od pravog metala! Auri je oduševljeno promatrala Lockridge kako vesla,umjesto da se odguruje čakijom. "Ovaj je sigurno došao s Krete," dahne ona.

Nije imao srca reći joj da je Kreta odavno opljačkana i da se sada nalazi podVenecijancima, te da je već u slijedećem stoljeću očekuje tursko osvajanje. Gurnuo je čamac kroztrstiku i vrbik, sve dok nije stigao do čiste, plitke vode. Otok je ovdje bio skriven šibljem, a jezerose mirno zrcalilo na blagoj svjetlosti. Auri je s odjećom ponijela i pribor za pecanje. Uvježbanimpokretom stavila je mamac i vješto bacila udicu na skrovito mjesto ispod jednog panja. Lockridge jeprestao veslati, zavalio se i počeo pušiti lulu.

"Čudan je taj obred," reče Auri."Služi samo za uživanje.""Mogu li probati? Molim te."Slegnuvši ramenima, Lockridge joj pruži lulu. Auri je duboko povukla dim; za trenutak se na

njenom licu vidjela radoznalost, a zatim joj suze grunu na oči i ona počne isprekidano kašljati."Neću više, prejako je to za mene."

Lockridge se osmijehne. "Opomenuo sam te, djevojčice.""Trebala sam te poslušati. Ti nikad ne griješiš.""Čekaj malo..."

"Ali, ja ne želim da mi se obraćaš kao djetetu," plane ona. Tijelo joj je zadrhtalo kao ošinutobičem. "Spremna sam postati žena, čim ti to poželiš."

Lockridgeu također jurne krv u glavu. "Obećao sam da ću skinuti čini s tebe," promrmljaon. Kroz glavu mu je prošla misao da će možda poginuti u slijedećem sukobu. "U stvari, s tim jegotovo. Čarolija ti više nije potrebna. Ovaj... prolazak kroz podzemni svijet, znaš... ponovorođenje. Shvaćaš?"

Zračila je srećom. Počne mu se približavati."Ne, ne, ne!" reče očajno Lockridge. "Ne mogu... sad...""Zašto?""Pogledaj, ovaj, pogledaj uokolo. Nije proljeće.""Zar je važno? Ionako se sve promijenilo. A ti si mi tako drag, Rise."Auri se spusti na njega, topla, obla i puna požude. Usne i ruke bile su joj čarobno nespretne. U

oblaku pletenica i svijetlobijele kože on u trenutku pomisli bi li se i njegov djed sustezao... Ne, dovraga, to ne bi bilo pošteno...

"Morati ću te uskoro napustiti, Auri...""Napusti me, ali s tvojim djetetom. Ne želim misliti o tome, ne danas."Strogoća ga je napustila. Preostalo mu je samo jedno. Dopustio je da ona pretegne na jednu

stranu i čamac se prevrnuo.Poslije izvjesnog vremena uspjeli su ponovno okrenuti i isprazniti čamac. Opet je sve bilo u

redu. Auri je prihvatila taj znak božanskog nezadovoljstva bez straha, možda zbog toga jer jestalno živjela u svijetu punom takvih znamenja; u njenom mirenju s novom situacijom nije biloosjećaja razočaranosti. Svukla je mokru odjeću, smijuljeći se zato što je Lockridge odbijao učiniti toisto.

"Uostalom, bar te mogu gledati," reče ona smirenije. "Bit će i drugih prilika kad oslobodišAvildaro."

49

Preko Lockridgeovog lica preleti sjena tuge. "Selo kakvog poznaš više nema. Kad se vratimo, bit ćevrlo promijenjeno. Ne zaboravi one koji su pali."

"Znam," reče Auri tiho. "Echegon, koji je uvijek bio kao dijete, vesela Vurowa djeca i mnogidrugi." Sve što im se dogodilo od tada, zamaglilo je njenu tugu. Uostalom, Tenil Orugaravi se nisumnogo predavali žaljenju zbog gubitka kao plemena i narodi koji su došli poslije njih. Oni supredobro naučili prihvaćati ono što je.

"Ne zaboravi Jutoaze," reče Lockridge. "Možda ćemo nekako istjerati tu skupinu, ali postoje idruge, još jače i okrutnije. Oni će se vratiti."

"Zašto uvijek moraš brinuti o nečemu, Rise?" pobuni se Auri. "Imamo ove dane... i, hej,riba!"

Želio je sudjelovati u njenoj radosti, ali to je ostala samo želja. Vizija smrti bila mu je stalnopred očima; ona je izjednačavala sve: narode, kraljeve i beznačajne robove u svim dobimavremenskog rata. U taj se mozaik uklapala čak i smrt onog dječaka kojeg je nehotice ubio jednenoći četiri stotine godina u budućnosti. Počeo je naslućivati da je njegova sadašnja pravednostzapravo samo jedan oblik iskupljenja za krvni grijeh. Uostalom, tko je mogao pomisliti da će sestvari tako odigrati, reče on u sebi umorno; pa ipak, one su se baš tako dogodile... odnosno, takoće se dogoditi... samo, vrijedi li uopće sebi razbijati glavu time?

Upravo su ispekli i jeli svoju lovinu kad se oglasila truba. Lockridge se trgne. Zar tako brzo?Ostavio je sve i snažno zaveslao natrag.

Mareth ga je čekao kod kolibe, sa šest drugih Čuvara. Svoje odjeće svećenika, viteza, trgovca,plemića i prosjaka zamijenili su tijesno pripijenim odorama; za razliku od odora Skitnica, ove subile šumski zelene boje, s plaštevima koji su se raznobojno prelijevali spuštajući se niz ramena.Ispod brončanih kaciga, pet pari velikih crnih očiju, neobično sličnih Storminim, sumnjićavo supromatrale pridošle pomoćnike."Imamo još jednog agenta na Britanskim otocima," reće Mareth. "On će dovesti našu vojsku kadpadne mrak u međuvremenu, obavit ćemo sve pripreme."

Lockridge, Auri i Fledelius dobili su zaduženja čiji smisao nisu razumjeli. Budući da je ovajhodnik bio nepoznat neprijatelju, a vrata otvorena u tako važnom razdoblju, predvorje je bilopretrpano ratnim strojevima. Amerikanac je mogao prepoznati neke od njih po općim značajkama,na primjer vozila s gusjenicama ili kratke puške; ali čemu je služio kristalni globus u kojem senemirno vrtložila noć posuta zvjezdastim točkicama? Čemu je služila spirala žutog plamena, čiji jedodir bio sablasno hladan? Njegova pitanja nailazila su na zid šutnje.

Čak se i Fledelius naljutio. "Nisam ja njihov kmet," promrmljao je nervozno.Lockridge je ispitivao svoju vlastitu muku. "Ti znaš da se potčinjeni vole često praviti važni.

Kada dođemo do kraljice, bit će drukčije.""To je istina. Zbog nje bih mogao zaboraviti svoj ponos... Prave se važni. Ha, ha! Ti imaš duha,

momče," nasmija se grohotom Fledelius i snažno potapšao Lockridgea po leđima, tako da je ovajzateturao.

Spustio se sumrak, a zatim noć. Pod zvjezdanim nebom okupila se neobična skupina ljudi.Sačinjavalo ju je stotinjak divljih, žilavih ljudi, najrazličitijih zanimanja; otpušteni vojnici, mornari sgusarskim sklonostima, mladi sinovi koji su krenuli u potragu za srećom, šumski razbojnici, krpari,buntovnici iz "Wallesa, kradljivci stoke. Bilo je očigledno da su skupljeni sa svih strana, od Doverado Lands Enda, od Cheviot Hillsa do Londona. Lockridge je mogao samo nagađati kako suregrutirani. Jedni zbog religije, drugi zbog novca, neki su pak pobjegli pred krvnikom... Čuvari suih nepogrešivo nalazili jednog po jednog i priključivali tajnom bratstvu. A sada je došao trenutakvraćanja duga. Svjetlost baklji sablasno je ocrtavala obrise osoba koje su se približavale, užurbanose miješajući i stalno mrmljajući nešto među sobom. Kada su se zaustavili, Lockridge je prišaonekom zdepastom mornaru u pohabanoj košulji i zakrpanim hlačama. Čovjek je bio bosonog inosio je naušnice, a na licu su mu se primjećivali ožiljci iz starih bitaka. "Odakle si, prijatelju?"upita ga Lockridge.

"Iz Devona," odgovori mornar na teško razumljivom narječju; svaki Londonac bi poposebnom načinu izgovaranja samoglasnika zaključio da je Nizozemac. "Bio sam u krčmi MajkeCollev u Southamptonu kad su me pozvali." On ovlaži usne. "Eh, tamo ti drže rijetko dobrekurve! Da sam imao samo malo više vremena, jedna bi dugo pamtila Neda Browna. Ali kad meda-

50

l jon progovori, tako mi kostiju Božjih, makar bio pod francuskom vatrom ili probadao Caribale dokse vješalu o bokove naše galije, nikada se ne bih usudio oglušiti o poziv."

"Medaljon?"Brown kucne okrugli predmet oko vrata; u plitkom reljefu bio je utisnut lik djevice. Lockridge je

primijetio isti predmet i na dlakavim grudima ostalih pridošlica. "Sto, zar nikad nis' ču' za ovo?Šapće kad s' im potreban, a onda se više nema što osim slušat njeg' koj' sve kaže: kud moram ići,kako i kad. Tako je bilo i sada. Doveo me prvo na sastanak u divljinu, a zatim ovamo... Nisamznao da mu služi toliko ljudi."

Mareth se pojavi na vratima kolibe. Samo je malo podigao glas i gomila se stišala. "Ljudi,"obratio se masi, "mnogi od vas već su dugo u našem Udruženju i sigurno se sjećate vremena kadvas je ono spasilo tamnice ili smrti. Vi pripadate legiji čarobnjaka bijele magije, koji svojomodanom službom pomažete svetu katoličku vjeru u borbi protiv nevjernika i heretika. Ove noćivile po/vani ispuniti svoj zavjet. Putovat ćemo vrlo daleko da se borite s divljim ljudima, dok ćemose mi, vaši gat a r i , sukobiti s čarobnjacima kojima ti divljaci tlu Pođite hrabro, u ime Boga;junaci koji prežive ovaj događaj dobit će bogate nagrade; oni pak koji poginu, bit će još bogatijenagrađeni u Nebesima.Kleknite sada i primite oproštaj za sve grijehe koje ste počinili."

Lockridge je doživio obred s okusom gorčine u ustima. Zar je doista bilo neophodno tolikocinizma?

Dobro, sve za spas Storm Darroway. Pri pomisli da će je opet vidjeti srce mu je bržezakucalo.

Daleko tiše i discipliranije negoli je vjerovao da je moguće, Englezi su pošli kroz unutarnja vratakolibe i spustili se niz silaznu stazu hodnika. U predvorju, pred zastorom od duginih boja, svatko jedobio poneko oružje: mač, koplje, sjekiru ili samostrijel. Barut bi bio beskorisan protiv Skitnica, anepotreban protiv Jutoaza. Mareth pozove rukom Lockridgea. "Najbolje je da ostaneš uz mene ipokazuješ mi put" reče on i pruži Amerikancu energetski pištolj. "Dolaziš iz dovoljno razvijenogdoba da bi znao rukovati time. Vrlo je jednostavno."

"Znam," odbrusi kratko Lockridge.Mareth smanji oholost u glasu. "Da, ona te je odabrala. Ti nisi običan čovjek."Iz gužve se probila Auri. Glas joj je bio molećiv, a na licu joj se čitao užas. "Rise," rekla je

tiho, "budi blizu mene.""Ostavi je neka čeka ovdje," zapovijedi Mareth."Ne!" reče Lockridge. "Ide s nama ako to želi."Mareth slegne ramenima. "Onda je barem drži podalje.""Ja ću morati biti u prvim redovima," reče blago Lockridge djevojci. Osjetio je kako drhti u

njegovom naručju. Morao ju je poljubiti."Dođi, malena!" zabrunda Jesper Fledelius, stavivši svoju gorilsku ruku na njeno rame. "Ostani

uz mene. Mi Danci se moramo držati zajedno među ovim engleskim glupanima." Auri mu pruži rukui oni nestaše u gomili.Lockridge je pomagao pri pripremi lebdećih sanjki za transport. Sve su bile jajolike i prozirne, alito svojstvo nije potjecala od tvari, već od zagonetnih sila koje on nije razumio. Svako vozilo jemoglo primiti po dvadeset ljudi. Lockridge je ušao u vodeće sanjke zajedno s Marethom. Ljudi suveć teško disali; mnogi su šaputali molitve ili kletve i divlje šarali pogledom kao životinje uhvaćeneu klopku. "Zar poslije svega ovoga neće biti previše zaplašeni za borbu?" zapita Lockridge na dan-skom.

"Ne, poznajem ja njih," odgovori Mareth. "Između ostalog, uvodna ceremonija uključuje idovođenje u stanje odsustva svijesti. Njihov strah pretvorit će se u bijes."

Strojevi su se bešumno podigli i krenuli niz hladno-bijeli vremenski hodnik. Uz svakuupravljačku ploču stajao je po jedan Čuvar, dok su ostali ljudi sjedili iza njega. "Kad ste većdobili ovaj prolaz," reče Lockridge, "zašto niste pozvali pojačanja iz drugih doba?"

"Nijedno razdoblje nije nam pristupačno," reče Mareth. Govorio je odsutno, pokrećući rukamapoluge na upravljačkoj ploči; izraz lica bio mu je napregnut. "Hodnik je izgrađen uglavnom zbogpristupa ovom dobu. Njegov kraj u budućnosti završava u osamnaestom stoljeću, gdje imamo uIndiji slijedeće jako uporište. Skitnice su posebno aktivni u Engleskoj između normanskogosvajanja i rata Crvene i Bijele ruže. Mi praktično uopće nemamo vrata koja se otvaraju u srednji

51

vijek, ali ni u ranije epohe, kad su se svuda nalazila kritična područja, poprišta velikih sukoba. Ustvari, sjeverna vrata u ticolitu i u brončanom dobu služe gotovo isključivo kao prijelazne točke.Činjenica da imamo ovaj hodnik, koji se djelomično vremenski poklapa sa onim u Danskoj, to jesretna podudarnost."

Lockridge je želio postaviti još neka pitanja. Ali : neočekivano brzo sanjke su bile u godinikoju su tražili.Mareth ih je izveo van, a zatim baci pogled na kalendarski sat koji se nalazio u sanduku."Odlično!" reče udovoljno, obraćajući se ostalima. "Imali smo sreće. Nema potrebe čekati. Sadje noć i uskoro će zora; blizu i trenutak kad je ona zarobljena."Energetske zrake držale su na okupu cijelu flotu vozila dok su prolazili kroz vremenska vrata.Čep zemlje se bešumno podigao, a zatim spustio na staro mjesto. Mareth je postavio gravitacijskeuređaje za niski let prema istoku.

Lockridge je pažljivo promatrao okolinu. Pod mjesečinom kamenog doba, močvare suizgledale još veće i divljije. Ali iza njih, na obali, stajala su raštrkana ribarska naselja, koja su vrlopodjećala na Avildaro.

To nije bilo slučajno. Prije negoli je nastalo Sjeverno more, ljudi su išli pješice iz Danske uEnglesku; kultura Maglemosa bila je jedinstvena. Nakon toga, pješačenje su zamjenili brzi brodovi,a približno u isto vrijeme misionari troimene Božice počeli su dolaziti s juga u obje zemlje.Diaglosa u Lockridgeovom lijevom uhu objasnila mu je da bi se pripadnici plemena iz istočneEngleske i zapadnog Jutlanda mogli još uvijek međusobno razumijeti, kad bi govorili polako.Ta srodnost se gubila dok se zalazilo u kopno. Sjeverna Engleska bila je uglavnom naseljenalovcima i izrađivačima sjekira sa središtem u Langdale Pikeu, ali koji su trgovali s kraja na krajotoka. Dolinu Temze prilično mirno su nastanili doseljenici doplovivši preko Kanala.Zemljoradnici iz južnih krajeva polako su napuštali surove obrede predaka, što ih je formalnoučinilo otpadnicima. To se vjerojatno dogodilo pod utjecajem jake, napredne države najugozapadu, koja je već počela s kopanjem kositrene rude da bi privukla trgovce iz civiliziranihzemalja. Vodeći među njima bio je narod Beaker; oni su uglavnom putovali u malim skupinama itrgovali broncom i pivom. Staro doba je umiralo u Danskoj, a novo se rađalo u Engleskoj:zapad je bio bliže budućnosti. Bacivši pogled unatrag, Lockridge je vidio velike rijeke ineizmjerne šume; kao kroz san, pred oči mu dođoše milijuni ptica kako spokojno lete na jug,irvasi koji zadovoljno tresu granatim rogovima, a ljudi su bili sretni. S bolom se sjetio da je tosvijet kojem je pripadao.

Pa ipak, nije bilo baš tako. More se nemirno valjalo pod njim. On je hitao kući, Storm.Mareth je usporio, čekajući da se nebo razdani. Čak i pri toj brzini, poslije svega nekoliko

desetaka minuta Limfjord se pojavio na vidiku."Pozor!"Vlak gravitacijskih sanjki ustremi se nadolje. Voda se presijavala poput čelika, rosa je blistala

po travi i lišču ponovno rođenog ljeta, a krovovi Avildara su se dizali iz svetog groba. Lockridge jeubrzo primijetio da su ljudi Ratne sjekire još uvijek ulogoreni na polju ispred sela. Također jeopazio pospane stražare pokraj tinjajući h vatri kako dovikuju ljudima zamotanima u deke.

Jedna blještava letjelica uzleti s čistine ispred Duge kuće. Brann, je dakle, imao vremenapozvati svoje ljude. Zasljepljujuće svijetlo munja bijesnu pod zvjezdama koje su blijedile i zagrmipoput deset orkana.

Mareth je brzo izgovorio nekoliko zapovijedi na nepoznatom jeziku. Dvije letjelice Čuvaraustremiše se na neprijateljsku. S jedne od njih sukne mlaz plamena i sijevanje prestane.Pougljenjen komadi počeše padati kroz zrak, razbijajući se o čvrsto tlo.

"Slijećemo!" reče Mareth Lockridgeu. "Nisu očekivali napad, tako da ih nema mnogo. Ali akopozovu pomoć... Morat ćemo brzo preuzeti kontrolu."

Upravio je letjelicu prema tlu, neosjetno dodirnuo zemlju i isključio energetsko polje."Izlazite!" viknuo je.

Lockridge je bio prvi. Englez jurne za njim. Druga letjelica prizemljila se nedaleko odatle.Jesper Fledelius je predvodio ljude iz nje, visoko vitlajući blještavim ma-Ccm. "Za Boga i kraljaKristierna!" grmio je. Ostale su se spustile nešto dalje, u polje gdje su bili Jutoazi, a zatim ponovnouzletješe kad su svi ljudi izašli. Hladni i ravnodušni, Čuvari-piloti nadzirali su borbu, izdavali kratkezapovijedi kroz medaljone i upravljali ljudima kao da su šahovske figure.

52

Metal je zazvečao o kamen. Lockridge jurne prema kolibi čijeg se položaja dobro sjećao. Bila jeprazna. Sa psovkom, on se okrene i potrči prema Dugoj kući.

Desetak Jutoaza je bilo na straži. Lica ukočena od straha pred natprirodnim, oni su nijemostajali s visoko podignutim sjekirama. Brann stupi naprijed.

Njegovo dugačko lice izobličilo se u uznemireno kreveljenje. Energetski pištolj pojavi se udesnoj ruci. Lockridgeov pištolj bio je podešen da ga zaštiti. On skoči kroz plameni gejzir i baci sena Skitnicu. Obojica padoše u prašinu, oružje se otkotrlja daleko od njih, a oni se uhvatiše za guše.

Fledeliusov mač se podiže i spusti. Jedan Jutoaz se sruši u krvi. Odmah je pritrčao drugi, aliDanac je već bio spreman. U međuvremenu pristigli su i Englezi i borba se rasplamsala.

U kutu oka Lockridge je opazio još dva snopa kako se rasprskavaju i raspadaju na mjestu gdjesu zrake oblikovale energetski štit. Amerikanac je napregnuo sve snage u borbi s neprijateljm izbudućnosti, ali Skitnica je bio nadljudski jak i spretan borac. Međutim, kada su se našli licem ulice, Brann prepozna Lockridgea. Od užasa je otvorio usta. Trenutak zatim pustio je Malcolma ipočeo uzmicati. Lockridge ga udari bridom šake u grkljan, baci se na njega i počne mu udaratiglavom o tlo sve dok Skitnica nije klonuo.

Nije mnogo razmišljao što se dogodilo s tom dugačkom lubanjom. Brzo se podigao i počeotrčati. Na drugom kraju, Fledelius i njegovi ljudi tjerali su razbijene Jutoaze. Malobrojne Skitniceležaše sprženi pred nogama Maretha i njegovih Čuvara. Lockridge je pojurio pokraj njih uopće ihne primjećujući. Ulaz Duge kuće stajao je sada slobodan.

Unutrašnjost je bila ispunjena tamom. On stupi naprijed. "Storm," pozvao je drhtavim glasom."Storm, jesi li tu?"Nepomična poput sjene, ona je ležala vezana na tronu. Malcolm osjeti prijatnu hladnoću njenegole kože, počne joj skidati žice s glave. Zatim je privuče k sebi i zajeca. Bio je to bezvremenitrenutak kad je Lockridge pomislio da je već mrtva. Ali tada se nepomične oči otvoriše i Stormprošapće: "Došao si!" Poljubila ga je.Vijest se brzo proširila šumom i izbjeglice su se vratile kući. Radost je ponovno zavladala uAvildaru.

Svetkovina je bila manje bučna i vesela nego obično, jer je u isti mah predstavljala pogrebnuceremoniju i pobjedu. Stranci, čije je metalno oružje razbilo Jutoaze, također su bili pozvani naveselje. Nisu imali zajednički jezik, ali zar to nešto znači? Pečene svinje govorile su naročitimukusom, ljudi dobrodušnim smijehom, a žene same sa sobom.

Samo je Duga kuća bila pošteđena rituala radosti. Tamo su se nalazili zeleni bogovi koji suoslobodili svoj narod. Meso i piće bili su donijeti do vrata, a svaki muški član plemena natjecao seza čast da bude sluga ili donosilac poruke. Drugog popodneva proslave jedan ribar je prišaoLockridgeu, koji je promatrao igrače na livadi, i rekao mu da je pozvan u Dugu kuću.

Malcolm nije odmah shvatio o čemu je riječ. Briga za Storm sprečavala ga je da življe sudjelujeu ritualnim igrama. Ali sada mu je bilo javljeno da ga osobno Božica Mjeseca želi vidjeti.Sunce, miris šume, dim, slana voda, udaljena vika i vesele pjesme sasvim su nestali iz njegovesvijesti kad je ušao u kuću. Sveta vatra još uvijek nije bila ponovno upaljena; Storm je dala svečanoobećanje da će održati obred čim joj bude bolje. Blještava kugla je osvjetljavala unutrašnjost Dugekuće; pod njenim sjajem grede i stupovi još više su se isticali u svojoj hrapavosti spram čađavihzidova, dok su razbacana krzna blještala kao da su živa. Sedam Čuvara sjedilo je na uzdignutimmjestima, čekajući svoju kraljicu; kad je Lockridge ušao, oni ga čak nisu udostojili ni pozdrava.

Ali zato su svi smjerno ustali kad se Storm pojavila. Zadnji kraj kuće bio je sada pregrađenenergetskim zastorom, koji je upijao svjetlost oko sebe. Gordo koračajući, ona je prošla krozraznobojnu zavjesu i zastala na pragu. Okružena sa svih strana tamom, izgledalo je kao da stoji ugejzeru plamena...

Ili ne... to je ona sjajila, pomisli zbunjeno Lockridge, kao onda kad se božica rađala iz pjenemorskih valova. Tri dana i tri noći provedeni pod iscrpljujućim ispitivanjem u uređaju za čitanjemisli ostavili su zamjetnoga traga na njoj; jagodice su joj postale izboče-nije, dok su joj oči tinjalegrozničavim zelenilom. Ali Storm se ipak držala uspravno; crno-plava kosa blještavo joj seslijevala niz lice i obli vrat, koji su dobili zagasitu boju. Iz vremenskih vrata u doba kraljaFrodhija bila joj je donesena odjeća koja je odgovarala njenom vremenu i statusu. Plava, prozračnahaljina ravnomjerno se spuštala do bakrenog pojasa da bi se od njega valovito širila do članaka,postajući tamnija gotovo do grimizne nijanse; utkani srebrni amblemi predstavljali su valovemora i čudne zmije. Ogrtač je držao broš sličan Labrvsu; podstava je bila bijela kao ljetni oblak,

53

dok je izvana ogrtač bio siv poput neba pred oluju. Njene zlatne cipele bile su poprskanedijamantnom prašinom. Slično kruni, na čelu joj se sjajio polumjesec od kovanog srebra.

Iza nje je išao Mareth, pričajući joj nešto na jeziku Čuvara. Storm ga prekine pokretom ruke."Govori tako da te Malcolm može razumjeti," naredila je jezikom Oru-garava.

Mareth je izgledao zbunjen. "Zar na tom grubom jeziku, svjetlosti?""Onda na kretskom. On je dovoljno profinjen.""Ali, svjetlosti, morao bih vas izvijestiti...""Važno je da i on zna." Storm je sačekala da Mareth proguta poniženje, a zatim krene prema

Lockridgeu osmijehujući se. Malcolm se nevjesto sagne da poljubi ruku koju mu je ona pružila."Još ti nisam zahvalila za ono što si učinio," rekla je blago. "Ali riječi tu ne pomažu mnogo.

Tvoj podvig je značio više nego spašavanje kraljice. Učinio si veliku stvar za cijelu našu misiju.""Ovaj... radostan sam zbog toga," promuca zbunjeno Amerikanac."Sjedi, ako želiš." Okretna poput mačke, ona se vješto udaljila od njega, nečujno hodajući.

Lockridge nije čuo njene korake po prašnjavom podu. Osjećajući slabost u koljenima, spustio sepokraj jednog Čuvara, koji je kratkim kimanjem glave pokazao neko poštovanje prema njemu.

Mišići zaigraše na Storminom licu. "Imamo Branna živog," reče ona. Mekani kretski govorzvonko je treperio iz njenog grla. "S onim što ćemo saznati od njega, imamo priliku zadobitiprevlast u Europi u sljedećih tisuću godina. Mareth, nastavi."

Ostajući dosljedan svom srednjovjekovnom zvanju svećenika i čarobnjaka, Mareth je cijelovrijeme stajao. "Ne mogu razumijeti, svjetlosti, zašto oklijevate. Brann je već slomljen. Kapi njegovihtajni uskoro će postati more."Lockridge je za trenutak skrenuo pogled prema tamnom velu, ali ga je mučnina u želucu odmahnatjerala da zažmiri. Tamo je ležao Brann. Malcolm nije znao što se zapravo dogodilo. Jedino jebilo sigurno da se svako mučenje izbjegavalo. Storm se time nije koristila. To ne samo da je bilonecivilizirano, već vjerojatno i beskorisno protiv odgajanih i istreniranih živaca nepokolebljive voljebogova budućnosti. Storm je bila drogirana, a energetske sirnice prodrle su u njen mozak do naj-skrivenijih dubina. Cilj Skitnica nije bio da ona umre, već su samo željeli izmučiti njen Ego iosloboditi automatizam misli, tako da pedalj po pedalj, sve što je ikada znala i učinila, sve što jesanjala ili stvarno bila, izađe na površinu i bude zabilježeno.

Nijedno živo biće ne bi trebalo proći tu muku.Vraga ne bi! U Lockridgeu je ključalo. Brann sada guta svoj vlastiti napitak, nakon što je

bezrazložno pobio moje prijatelje koji mu nikada nisu učinili ništa nažao. To je rat!Mareth je prikupio svoje povrijeđeno dostojanstvo. "Dakle," počne on, "saznali smo sve što je

bilo u središtu njegove pažnje u svezi trenutne situacije. Kada je Lockridge pobjegao u hodnik,Brann dakako nije imao pojma o pomoći koja je mogla biti upućena iz Engleske. Ali mogućnostda Lockridge ipak nekako odnese vijest Čuvarima bila je dovoljno zabrinjavajuća. Zbog toga jeobavijestio svoje ljude kroz cijelu povijest Danske. Oni, po svoj prilici, još tragaju za našimčovjekom, ili bilo kakvim znakom koji bi upućivao na to da Čuvari organiziraju spašavanje.

U međuvremenu, morao je izvagati rizik prebacivanja vaše sjajnosti u neko drugo vrijeme imjesto, ili da ostane ovdje. No kako je imao nekih razloga vjerovati da ga Lockridge neće namaizdati, odlučio je ostati ovdje, barem privremeno. Ovo je daleko i rijetko posjećivano doba. Ako bipozvao samo nekoliko Skitnica, a zadržao pleme Ratne sjekire kao svoje glavne pomagače, mogaoje biti sasvim siguran da neće biti otkriven.

Međutim, rezultat je drukčiji; mi sad držimo njega, a njegova organizacija na zna ništa o tome.Kad završimo ispitivanje, imat ćemo sve potrebne informacije za organiziranje iznenadnih napadana položaje Skitnica u bilo kojem vremenu, postavljanje zasjede njihovim agentima i zauzimanjeuporišta. Jednostavno, bit će to najveća pobjeda u cijelome ovome ratu."Storm kinine. "Da. Razmišljala sam o tome. Najbolje je ostaviti neprijatelja u uvjerenju da smo sebrzo premjestili, a zapravo ćemo ostati ovdje. Brann je imao pravo kad je smatrao ovo mjestopogodnim za glavni stožer. Sva pažnja je, po pravilu, usmjerena na Kretu, Anadoliju i Indiju.Skitnice misle da će nas uništenja tih civilizacija jako oslabiti. Neka nastave misliti tako. Nekatroše vrijeme i snagu u pomaganju indoeuropskih osvajanja, koja su ionako predodređena da sedogode. Sretna okolnost je da su obje strane, i mi i oni, sklone potpuno zanemariti sjever."

Storm je nekoliko trenutaka živo koračala, dok joj je ogrtač vijorio na sve strane. Zatimsnažno udari šakom o dlan i vikne: "Da! Postepeno ćemo dovući glavninu naših ovamo. Možemo

54

mirno urediti ovaj dio svijeta, onako kako to želimo. Nema dokaza da to već nismo učinili;mogućnosti su otvorene. Koliko će uopće podataka stići do juga o djelima barbara u ovom dalekomzaleđu? Kada dođe brončano doba, ono će nositi naše obilježje, nas će snabdjevati ljudima idobrima, i skrivat će baze. Konačni veliki potisak prema budućnosti može se sakupiti baš ovdje!"U plamenu energije, ona se okrenula svojim ljudima i brzo izdala naređenja. "Što prije moramorazviti domorodačke oružane snage, dovoljno jake da spriječe miješanje kultura. Jusquo, razmotrinačine i sredstva i daj mi sutra neke prijedloge. Sparian, izvuci Britance iz njihovih svinjarija iorganiziraj stražu. Ali oni su previše sumnjivi; ne smijemo ih zadržavati ovdje duže nego što jepotrebno. Vrata u njihovoj zemlji ostala su nezaštićena, zar ne? Urio, uzmi nekoliko ljudi i preletitamo; izvježbaj ih da čuvaju stražu ovih nekoliko tjedana koliko će vrata još biti otvorena. Moždaće nam biti potrebna ta jazbina. U svakom slučaju moramo obavjestiti Kretu da smo ovdje idogovoriti suradnju. Radio i moždani valovi su previše riskantni. Zarech i Nygis, pripremite se daosobno odletite tamo poslije mraka. Chilon, počni s programom dobivanja podrobnih informacija ocijelom području. Mareth, ti možeš nastaviti posao na Brannu."

Po njihovim izrazima lica Storm je shvatila da je ostalo nešto nerazjašnjeno; kimnula jeglavom i brzo dodala: "Da, da, znam da imate svoja mjesta u šesnaestom stoljeću i da se ovdje neosjećate nadležni. Pa, morat ćete se naučiti osjećati drukčije. Baza na Kreti ima sve što joj jepotrebno. Oni ne mogu računati na nas sve dok je reorganizacija u tijeku. Ako prestanemo tražitipomoć, dat ćemo neprijatelju priliku da otkrije što se događa."

Osmi Čuvar podiže ruku. "Da, Hu?" reče Storm."Zar nećemo obavijestiti naše doba, Svjetlosti?" upita čovjek s puno poštovanja."Dakako. Te vijesti mogu otići s Krete." Umorne oči se skupiše. Ona položi prste na bradu

i doda: "Ti ćeš otići kući drugim putem... zajedno s Malcolmom.""Što?" Malcolm uzdahne."Zar se ne sjećaš?" reče Mareth. Usta mu se iskriviše. "Zabilježili smo što ti je on rekao. Ti si

došao kod njega i izdao si našu kraljicu.""Ja... ja..." Lockridgeu se zavrti u glavi.Storm se primakne. Malcolm je nepomično stajao i zurio naprijed. Ona stavi ruku na njegovo

rame i reče: "Možda nemam pravo tražiti to od tebe. Ali činjenice se ne mogu izbjeći. Na ovajili na onaj način, ti ćeš potražiti Branna u njegovoj zemlji i reći mu gdje sam ja pobjegla. I tako ćešzapočeti lanac događaja koji vode njegovom porazu. Budi ponosan. Nije mnogima dana tanagrada da budu sudbina."

"Ali, ja ne znam... ja sam samo divljak u usporedbi s njim... ili tobom...""I ja sam samo karika u lancu; i ja pipam u mraku," prošapće Storm. "Moja će duša uvijek bitipuna ožiljaka. Zar misliš da ja ne želim drukčije? Ali, mi imamo samo jedan put i moramo ićinjime. To je posljednja stvar koju tražim od tebe, a ujedno i najvažnija, poslije toga možeš otići usvoju zemlju. Ja ću te se uvijek sjećati."

On stisne šake. "U redu, Storm," reče na engleskom. "Za tebe."U njenom blagom i pomalo tužnom osmijehu bilo je više zahvalnosti nego što je on osjećao

da je zaslužio."Idi sada i zabavljaj se," reče ona. "Budi sretan dok možeš."On se pokloni i izađe.Sunce ga je zabljesnulo vani. Nije se želio pridružiti slavlju, jer je bilo mnogo toga s čim se

trebalo hrabro suočiti. Zato je nastavio besciljno šetati obalom. Između njega i sela sada seuzdizalo brdo. Stajao je sam i gledao preko zaljeva. Valovi su zapljuskivali obalu, bijeli galeboviklizili preko plavetnila, a drozd je pjevao na velikom hrastu.

"Rise."On se okrene. Auri mu se približavala. Opet je nosila odjeću svog naroda: suknju od lika,

torbicu od lisičje kože i ogrlicu od jantara. Thereto joj je kao čast poklonio bakrenu narukvicu kojaje pripadala poglavici Echegonu; vijenac od maslačka zlatio joj je lepršavu plavu kosu. Ali usne sujoj bile nemirne, a suze ispunjavale oči boje neba.

"Što se dogodilo, malena? Zašto nisi na svečanosti?"Ona stane pokraj njega i sagne glavu. "Željela sam te naći.""Bio sam stalno ovdje, osim kad sam malo prije razgovarao sa Storm. Ali ti..." Tek sada mu

je sinulo kroz sjećanje da je uopće nije vidio kako pleše, pjeva ili odlazi s nekim u zelenu šumu, kao

55

ostali mladi. Auri se pripila uz njega kao mala, neutješna sjena. "Što nije u redu? Svima sam rekaoda je kletva skinuta s tebe. Zar mi ne vjeruju."

"Vjeruju ti," uzdahne ona. "Poslije svega što se dogodilo, oni misle da sam ja blagoslovljena.Nisam znala da blagoslov može biti tako težak."Možda samo zato što nije želio misliti o svojim osobnim problemima, Lockridge sjedne i pusti jeda se isplače na njegovim grudima. Ona počne pričati isprekidanim rječima. Vrlo jednostavno, zbogputovanja kroz podzemni svijet u nju je ušla mana. Postala je posuda nepoznatih Snaga. Tko znazašto je boginja izabrala baš nju. Zar joj se sada netko usudi približiti? Pa ipak, ovog puta nisu joj semicali s puta, nisu je izbjegavali. Naprotiv, vrlo su je poštovali i odmah bi učinili sve što bizatražila, osim da je smatraju jednom od svojih.

"To... nije... da me oni neće... voljeti. Ja mogu čekati... tebe... ili nekog drugog, ako ti to neželiš. Ali... kada me vide... prestaju se smijati!"

"Jadno dijete," promrmlja Lockridge na svom materinjem jeziku. "Siroto malo. Kakvu siužasnu nagradu dobila."

"Bojiš li se ti mene, Rise?""Ne, dakako da ne. Bili smo tako dugo zajedno."Auri ga zagrli. Glave naslonjene na njegovo rame, ona počne mucati: "Kada bih bila tvoja,

oni, oni, oni bi znali da je sve u redu. Shvatili bi da se to ispunila volja Božice. Ponovo bihzadobila mjesto među njima. Zar ne?"

Lockridge se nije usuđivao priznati kako je Auri bila potpuno u pravu. Ona se uvijek nalazila unekom posebnom položaju. Ali kad njena nova, zagonetna sudbina ne bude više potencijalna, većstvarna, vidljiva cijelom svijetu, strahopoštovanje se mora izgubiti u svako-dnevici i ona ćesigurno steći ponovno mnogo prijatelja.

"Ne vjerujem da će se bilo koji čovjek ikad usuditi dotaći me," reče Auri. "Ali to je dobro. Jane želim nikog drugog osim tebe."Sto mu muka, ti idiote, bjesnio je u sebi Lockridge. Zaboravi njenu mladost. Ona nije naivnaamerička srednjoškolka. Auri je čitav život gledala rođenja, ljubav, smrt, slobodno trčala šumamapunih vukova i veslala u čamcima od kože kroz bure; tucala je zrnje kamenom, krojila kožuzubima, preživjela mnoge bolesti, zime Sjevernog mora, rat i putovanje, koje većina odraslih ljudidvadesetog stoljeća ne bi čak mogla ni shvatiti. I mlađe djevojke od nje, a ona je starija odShakespeareove Julije, već su majke. Krajnje je vrijeme da odbaciš sva glupa sputavanja i da jojučiniš tu malu ljubaznost.

Ne. Onog dana u čamcu bio je vrlo blizu predaji. Sad mu je bilo još teže. Mogao se jedinosuzdržati ako stalno misli na Storm. Ako se vrati živ, zahtijevat će kao svoju nagradu da gaoslobodi njegovog doba i da je može pratiti. Znao je da je ona ravnodušna prema onome što bi onimao s bilo kojom drugom djevojkom. Ali on to više nije bio. Nije mogao biti.

"Auri," rekao je proklinjući svoju zbunjenost. "Moj posao nije dovršen. Moram uskoro ići, ponalogu Božice, i ne znam hoću li se vratiti."

Ona je dahtala, bacila se na njega i zajecala tako da se streslo i njeno i njegovo tijelo. "Povedime sa sobom! Povedi me sa sobom!"

Jedna sjena padne preko njih. Lockridge podigne pogled. Storm je nepomično stajala,promatrajući ih s visine. Držala je palicu Mudre žene, izrezbarenu od glogovog drveta; vjerojatno jepošla blagosloviti narod, sada njen. Tamna kosa, haljina boje oceana i kišni ogrtač lepršali su uiznenadnim naletima vjetra oko njenog vitkog tijela.Osmijeh joj je bio neodređen, ali ne poput onog kakvim ga je ispratila u Dugoj kući. "Mislim,"rekla je nekim čudnim prizvukom u glasu, "da ću tom djetetu ispuniti želju."Čuvar Hu nije očekivao poteškoće na putu kući. Lockridge je bio siguran da će sresti Brannanegdje između Storminog odlaska za dvadeseto stoljeće i razornog protunapada njenih neprijatelja.Ta činjenica bila je utkana u građu svemira.

Međutim, pojedinosti su bile nepoznate. (Kao kosidba livade, pomisli Lockridge sumorno. Je lise vratio živ, ili nije? Širina odstupanja na vratima onemogućavala je da se to unaprijed provjeri.)Ako ništa drugo, agenti Skitnica koji su primjetili Huovu skupinu mogli su već nešto zaključiti.Pa ipak, morao je i dalje biti oprezan.

Čak i na danjem svjetlu, u društvu jednog heroja i jednog boga, Auri je još uvijek osjećalastrah od groba u kojem se nalazio ulaz u hodnik. Lockridge je vidio kako je ukrutila leđa pa jojje rekao: "Budi hrabra još ovaj put, kao što si bila ranije."

56

Uputila mu je drhtavi osmijeh pun zahvalnosti.Malcolm se nije slagao sa Storminom odlukom. Kraljica Čuvara je napustila svoj zapovjedničkiton i rekla blago: "Moramo dobiti točne podatke o ovoj kulturi. Nisu u pitanju čisto antropološkezabilješke; moramo proučiti dubinu njihove psihe, jer bismo mogli počiniti strašne pogreške usuradnji s njima, onako bliskoj kako ja to sada planiram. Obrazovani specijalisti mogu mnogosaznati promatrajući tipičnog predstavnika primitivne zajednice izloženog civilizaciji. Ovadjevojka je najpogodnija za pokus. Ne može je se više povrijediti negoli je već bila. Ili bi stavionekog drugog u njen nenormalni položaj?" Protiv toga nije imao što reći.

Zemlja se otvorila. Njih troje se spustiše niz kosinu.Tijekom putovanja u budućnost nisu nikog sreli. Ali Hu ih je prvo izveo van u vrijeme pri

kraju sedmog vijeka nakon Krista. "U vremenu ovih vrata Danskom vlada Frodhi," objasni on. "Nakopnu i moru sad je mir, a Vanir, stariji bog zemlje i vode, još ima podjednaku moć kao i mlađiAesir. Nešto kasnije, Skitnice će nas potisnuti, a Vikinzi će početi ploviti. Da smo nastavili ovimtunelom, sigurno bismo sreli neprijateljske agente."

Sjetivši se ljudi u crnom, protiv kojih se borio, Lockridge se naceri.U vanjskom svijetu zima je bila jaka, snijeg je prekrio ogoljela stabla još uvijek ogromne šume,

a nebo je bilo hladno i bezoblično sivo. "Krenimo odmah," odluči Hu. "Nije toliko bitno hoće linas vidjeti netko od domoradačkih uhoda. Ipak..." On dodirne komande na svom gravitacijskompojasu. Oni se podigoše u zrak.

"Rise, gdje smo sada?" uzvikne Auri. "Ovdje ima toliko ljepote."Lockridgea, koji je već mnogo puta vidio iz zrakoplova veličanstveni prizor gornjih slojeva

oblaka sličnih plavo-snježnim planinama, više je zanimalo kako to lete u toplini kroz vrlo hladnizrak. Neki trik sa zagrijavanjem putem zračenja? Ali, vidjevši kako se djevojčine oči radosno šire ipostaju blistavije, Lockridge joj je za-viđao. Ponovna pojava osmijeha na njenom licu mu jeulijevala snagu.Danska je brzo ostala iza njih. Njemačka, granična država kršćanstva, bila je skrivena u gustojmagli oblaka, a onda se, nakon jednoga sata leta, na obzoru pojaviše Alpe. Hu je pronašao svojeorijentire i nekoliko trenutaka kasnije uronio sa svojim pratiteljima u oblake. Usred inače pustogzimskog krajolika Lockridge je ubrzo ugledao malo selo, brvnare s krovovima prekrivenimmahovinom i okružene drvenom ogradom. Kraj je bio brdovit, tamne rijeke su se sporo probijalekroz snježni pokrov, a led je okovao sva jezera. Jednog dana ovo područje će dobiti ime Bavarska.

Hu se počeo spuštati što je brže mogao padinom jednog visokog grebena. Kad su stigli upodnožje, njemu se otme posve ljudski uzvik: "Dome!" reče.

Lockridge pogleda uokolo. Krševita i mračna divlj ina vladala je uokolo. "Dakako, svatkoprema svome ukusu," reče ironično.

Huove oštre crte lica bljesnuše ljutnjom. "Ovo je zemlja Koriach: to je njeno imanje ubudućnosti i stoga njeno kroz sva vremena. Čak sedam hodnika je izgrađeno ovdje. Jedan od njihima vrata i u ovoj četvrtini sedmoga stoljeća."

"Ali ne i u moje vrijeme. Storm nije dakle mogla ići iz Amerike u Njemačku. Čudim se samozašto je iz neolitske Danske namjeravala kući preko Krete, umjesto da dođe izravno ovamo."

"Upotrijebite malo mozak!" odbrusi mu Hu. "Nakon susreta sa Skitnicama u tom hodniku —bili ste tamo, trebali bi znati — smatrala je daje vrlo velika vjetojatnost sresti ih ponovno. Teksada, kada imamo llranna, ovaj put je dovoljno siguran." On krene napri-icd. Lockridge i Auripođoše za njim, djevojka je drhtala , ali ne više od straha. Njene bose noge škripavo su >;a/.ile posmrznutom tlu.

"Hej, tako ne možeš hodati," reče Malcolm. "Ovamo." Podigao ju je u naručje. Ona se sretnaprivije uzn|qw.

Nisu morali dugo pješački. U jednoj prostranoj udu-i ' i m u stijeni, Hu ponovno otvori tlo.Svjetlost silazne i .11 upe izmiješala se s mutnom dnevnom svjetlošću.Putovali su prema budućnosti u tako gluhoj tišini > l . i ic pulsiranje energije izgledalo dvostrukoglasnije, l ii Inom su mijenjali tunel, prelazeći kroz vrata u drugi tunel koji je fizički postojao udvadeset trećem stoljeću, a zatim su kroz još jedna vrata ušli u hodnik kojeg je Hu želio.Lockridgeov puls se ubrza, a nepce osuši.

57

Na kraju putovanja, prošavši kroz vrata treperave energije, nalazio se u predvorju koje je bilomnogo prostranije od svih ranije viđenih. Pod je bio bogato obložen tepisima, a crvene tkaninevisjele su između mnogobrojnih ormara. Kad se Hu pojavio, četiri stražara odjevena u zeleneuniforme, podigoše puške u visini čela, na pozdrav. Razlikovali su se od Hua, ali su međusobno bilineobično slični: niski, zdepasti, tupastih noseva i snažnih čeljusti.

Hu nije na njih obraćao pažnju, tražio je nešto u ormaru i pružio im dvije diaglose. Lockridgeizvadi svoju iz doba reformacije, da bi napravio mjesta za novu.

"Uzeti ću je," reče Hu."Ne. Zadržat ću je," odgovori Lockridge. "Htjet ću ponovno razgovarati s prijateljem

Jesperom.""Jeste li me razumjeli?" ponovi ljutito Čuvar. "Naređujem vam." Stražari se približiše.Lockridge izgubi strpljenje. "Znate što možete učiniti sa svojom naredbom," reče. "Ako vi

razumijete mene. Ja sam samo njen čovjek... i ničiji više."Čuvar se gotovo ukočio, a u licu je problijedio. "Kako želite," reče.Lockridge nastavi svoju malu pobjedu. "Mogli biste mi dati i nekakve hlače. Ove neolitske prnje

nemaju džepove.""Dobit ćete pojas s pretincima. Pođimo sada... molim vas."Stražari nisu mogli razumijeti govor koji je vođen na kretskom jeziku. Ali bilo je nečeg

uznemirujućeg u načinu na koji su primili cijelu stvar i povukli se natrag. Lockridge stavi u uhonovu diaglosu; morao se potpuno koncentrirati da što lakše savlada navalu "brojnih podataka.Jezici: dva glavna, istočni i zapadni, čuvarski i skitnički; ostali su preživjeli samo među nižimklasama obiju hegemonija. Religija: ovdje je vladao mistični, ritualni panteizam, s Njom kaosimbolom i utjelovljenjem svega što je bilo vječno: na strani neprijatelja, samo grubamaterijalistička teorija povijesti. Oblik vlasti: pozlilo mu je od podataka o zemlji Skitnica;podređeni su bili pretvoreni u strojeve od krvi i mesa za potrebe nekolicine gospodara. O Čuvarimanije bilo puno poda-laka. Bilo je samo jasno da to nije bila demokracija, a dobio je dojam da jeriječ o nekoj dobrohotnoj hijerarhijskoj strukturi čiji zakoni su bili dobrim dijelom izvedeni iztradicije. Vlast je bila podijeljena među aristokratima koji su bili zajedno sa svojim narodom, višepoput svećenika ili roditelja, a ne kao gospodari. Svećenice, majke, gospodarice, svugdje sudominirale žene. Na vrhu je stajala Koriachs, koja je bila — recimo — nešto između Pape i DalajLame. Ne, ne baš tako. Usporedba je bila pogrešna. Čudno, kako je opis bio površan. Možda i zatojer su posjetitelju ovdašnje prilike objašnjavane viva voće.

Dvorac se pojavio ispred Lockridgea, i on zaboravi na svoje sumnje.Nisu krenuli stubama, već su se podigli zrakom do visokih katova građevine. Pod je bio plavkastozelen, a njegovi mozaici ptica, riba, zmija i cvijeća, naizgled živih, sjajiše na prostranimpovršinama. Pod je bio topao i podatno mek. Stubovi pravljeni od dragog kamena ne-t'rita i koraljauzdizali su se tako visoko da je jedva mogao povjerovati svojim očima. Njihovi kapitoli granali suse u krošnje pozlaćenog lišća. Jednako dražesne su bile i biljke koje su rasle između stubova i okosredišnje fontane. Samo je nekoliko vrsta uspio prepoznati među bezbrojnim grimiznim i zlatnimcvjetovima. Znanost, dvije tisuće godina iza njegove, znala je stvoriti nove užitke. Nadsvođenikrov bio je prozirno obojen, a čitava duga se pretapala u mandali koja je plijenila pogled i dugo gazadržavala; ni na jednoj katedrali nije bilo prozora koji bi bio tako veličanstven i svečan. Zidovi subili prozračni. Kroz njih je vidio krajolik vrtova, terasa, voćnjaka i parkova; daleka brda su bilazačarana ljetom. I... kakvo je to stvorenje zavrnutih kljova šetalo među stablima; stado jelena jeizgledalo patuljasto pokraj njega... pa to je pretpovijesni mamut; dopremljen preko dvadesettisućljeća vremena, kao znak strahopoštovanja pred Njom?

Sedam mladića i sedam djevojaka, sličnih kao blizanci, vitki i čarobni u svojoj nagosti,kleknuše ispred Hua. "Dobro došao," rekoše u jedan glas. "Dobro došao, ti koji služiš Tajni."

Čuvari su poklonili Lockridgeu samo jednu večer, prije negoli krene na svoj zadatak. Previšeuhoda je uokolo, objasniše mu.

Raskošno odjeveni, Auri i on sjeli su u nešto što nije bila ni stolica ni kauč; čudno sjedištesavršeno se prilagođavalo svakoj konturi njihovih tijela. Uskoro im je bila servirana hrana; nikadaje ranije nisu vidjeli, ali je bila neopisivo ukusna. Vino je bilo bajkovito i pretvaralo je svijet usanjivu sreću. "Je li ovo droga?" upita Lockridge. Hu odmahne glavom: "Ostavite se svojihpredrasuda. Zašto ne upotrebljavati bezopasna euforična sredstva?" Čuvar je nastavio govoriti o

58

napicima i mirisima koji su otvarali vrata osjećaju prave božanske prisutnosti u svemu što postoji."Ali to se čuva za najsvečanije obrede. Čovjek je preslab da dugo nosi božansku plimu u sebi."

"Žene to mogu češće činiti," reče gospodarica Yuria.Ona je držala visoko mjesto u Storminom Savjetu; plavokosa, ljubičastih očiju, savršenih oblika licai stasa, izgledala je kao da potječe izravno od božice lova Diane. Za svečanim stolom je bilo višežena nego muškaraca, i one su u svemu imale prednost. Pa ipak, sve je Čuvare obilježavalaobiteljska sličnost: oba spola su bila podjednako lijepa, puna života i mladosti. Konverzacija koju suvodili lagano je klizila od jednog do drugog, puna brze međuigre u kojoj se Lockridge uskorosasvim izgubio; odustao je od pokušaja sudjelovanja u tome. Umjesto toga, udobno se zavalio iprepustio uživanju kao da sluša glazbu. Više nije imao predodžbu o čemu uopće razgovaraju.

Zatim su prešli u drugu prostoriju, u kojoj su se boje pomicale u hipnotičkom ritmu krozpodove i zidove. Posluga se kretala mačjim korakom, donoseći osvježavajuće napitke, ali nije bilovidljivog izvora melodija po kojima su plesali. Dijaglosa je podučavala Lockridgea o zamršenimkoracima neobičnog plesa; čuvarske dame bile su vrlo gipke u Lockridgeovim rukama, savršenousklađujući svoje pokrete s njegovim, sve dok dva tijela ne bi postala jedno. Iako mu je glazbenaljestvica bila potpuno nepoznata, bio je potpunije i dublje pokretan ovom glazbom negoli bilokojom iz njegovog doba.

"Mislim da zajedno s notama imate i podzvučne tonove," spomene Lockridge.Yuria krmne. "Naravno. Ali zašto morate imati ime i objašnjenje? Zar nije dovoljno da

postoji?""Oprosti. Ja sam tek barbar."Ona se nasmiješi i privuče ga bliže u okretnoj figuri koju su upravo plesali. "Ne 'tek'. Počinjem

shvaćati zašto se sviđaš Koriach. Svega nekolicina nas ovdje, svakako ne ja, mogli bi biti takvipustolovi poput nje i tebe."

"Ovaj... hvala.""Od mene se očekuje da brinem o tvojoj mladoj prijateljici, ali ona je već zaspala — noćas joj

neću trebati. Imaš li nešto protiv toga da noć provedem s tobom?"Lockridge je mislio da želi samo Storm; ali Yuria joj je bila toliko slična, da je sva žudnja u

njemu čeznula za "Da!" odgovorom. Morao je sakupiti svu snagu volje kako bi joj objasnio damora biti odmoran za sutra. "A kad se vratiš?" mamila ga je Yurija."Bit će mi čast." Okružen vinom, glazbom i ženama, uopće nije sumnjao u svoj povratak.

Gospođa Tareth, koja je plesala s Huom pokraj njih, dovikne mu veselo: "Ostavi malovremena i za mene, ratnice." Njen partner se osmijehne bez uvrede. Brak je bio zaboravljenainstitucija. Storm je jednom primijetila, gotovo ljutito, da slobodni ljudi ne mogu posjedovati jednodrugo.

Lockridge je rano otišao u postelju. Bio je sretan. Spavao je kao novorođenče.Jutro je bilo manje veselo. Hu je inzistirao da uzme još jedan euforijak. "Potreban ti je um

nezasmetan strahom," reče Čuvar. "Pothvat će biti u najvećoj mjeri težak i opasan."Izašli su van zbog vježbanja s napravama koje će Amerikanac upotrijebiti, da i u praksi iskuša

ono znanje koje mu je prenijela dijaglosa. Letjeli su visoko iznad beskrajnog parka. Gotovo narubu obzora Lockridge je opazio neku tvrđavu sinje boje. Na njenom vrhu, visokom preko petstometara, dva krila su se širila ispod zlatne kočije, oblikujući ankh, simbol života. "Je li to na krajugrada?" upita on.

Hu se nasmije. "Ne govori mi o gradovima! Te kunićnjake za ljude grade samo Skitnice. Mipuštamo ljude da žive blizu njihove majke zemlje. Ovo je industrijski pogon. Tu ne živi nitko osimtehničara. Automatska postrojenja mogu raditi bez sunčeve svjetlosti."

Vratili su se u palaču. Promatrani izvana, krovovi i vrhovi kula činili su ogroman, skladnoobojeni vodopad. Hu je poveo Lockridgea u malu prostoriju gdje ih je čekalo nekoliko Čuvara.Svi su bili muškarci. Rat, kao i tehnika, još uvijek je pripadao jačem spolu, sve do najvišerazine na kojoj je pak Storm imala glavnu riječ.Izlaganje je trajalo dugo. "Mi te možemo prebaciti do nekoliko kilometara ispred Nivoreka." Hu jepalicom pokazao jednu točku na zemljopisnoj karti koja se nalazila na istočnoj obali čudnoizmijenjene Sjeverne Amerike. "Poslije toga nastavljaš sam. Obrijane brade, u skitničkoj odori, sdijaglosom i dodatnim informacijama koje ćeš naknadno dobiti, trebao bi stići do glavnog stožeraBranna. Sigurni smo da je on tamo u ovom trenutku, a svakako i znamo da ćeš ga vidjeti."

59

Droga nije mogla obuzdati napregnute Lockridgeove mišiće da se ne stegnu. "Što još znate?"upita tiho.

"Da si ponovno pobjegao. Brann je bio obaviješten, odnosno bit će obaviješten, da si nestaou vremenskom hodniku!" Huov pogled postao je mutan. "Bolje da ne govorim više o tome. Bio bipreviše zasmetan saznanjem da si samo marioneta u nepromjenjivoj drami."

"Ili saznanjem da su me ubili?" ne suzdrži se Lockridge."Nisu," reče Hu. "Imaš moju riječ da je tako. Mogao bih ti i lagati, a i to bih svakako učinio da

je neophodno potrebno. Ali govorim ti čistu istinu: ovog puta Skitnice te neće ni uhvatiti ni ubiti.Osim, možda, u nekom drugom trenutku... Ne zaboravi, Brann nikada nije ustanovio što sedogodilo s tobom. Uz malo sreće, trebao bi prijeći iz jednog hodnika u drugi, kroz neka vrataprema prošlosti, izvući se iz grada i vratiti se preko oceana do ovog mjesta. Tu ćeš saznati kakoponovno doći u sadašnjost. Nadam se da ćemo se vidjeti još ovog mjeseca."Gorčine je nestalo u Lockridgeu. "U redu," reče on. "Pogledajmo sada pojedinosti."Totalni rat se nije vodio u ovom vremenu budućnosti, jer ubrzo ne bi bilo više Zemlje. Kad bi nanekom mjestu i u nekom vremenu jedna strana povjerovala da je dovoljno ojačala, uslijedio biveliki napad; ali njegovu prirodu protivnici nisu mogli predvidjeti. Istodobno, dvije zaraćenestrane svijeta bijahu dobro utvrđene, a sitniji sukobi nikad nisu prestajali.

Svemirski brod Čuvara počeo se spuštati u dugom luku prema zapadu; nalazili su se iznadoceana gdje se te noći rađala bura. Na kraju putanje, neki glas reče: "Sad!" i Lockridgeova kapsulabijaše izbačena. Poput meteora, ona jurnu kroz vjetar i kišu, usijana od silovitog trenja sa zrakom.Brod se nađe nad njim i počne se gubiti u visini.

Lockridge je ležao usred ognja. Vrelina ga je udarala; lubanja mu se tresla od vibracija. Tadausijana kapsula prsne poput mahune i on se u istom trenutku nađe na otvorenom prostoru, samo sasvojim gravitacijskim pojasom.I dalje se kretao vrlo brzo, tako da ga je energetsko polje jedva moglo zaštititi od sila koje bi ga zatren raznijele. Uragan je bjesnio oko njega, samo tama, munje i zid od kiše. Valovi su se propinjaliprema njemu, a na njihovim krestama prštala je pjena. Kad se spustio ispod brzine zvuka, začuo jefijuk vjetra, grmljavinu i urlanje vode. Plavo-bijeli blijesak rasparao je za trenutak nevrijeme iostavio ga zasljepljenog neko vrijeme. Eksplozija koja je odmah uslijedila, udarila mu je uši poputčekića. Dakle, otkrili su nas, pomisli on omamljen. Nadam se da je brod već uspio pobjeći.

Hoće li to i meni uspjeti?Oluja je međutim brzo progutala predmet veličine čovjeka. Osim toga, teško je bilo povjerovati

da Skitnice gađaju baš njega. Bili su uvjereni da bi se njihov neprijatelj odlučio na ovakav riziksamo zbog neke velike operacije, tako da vjerojatno nisu slutili da je cijeli zadatak bio ubacivanjejednog jedinog agenta.

Povijest je kazivala da će on stići do Brannovog dvorca.Polja za upravljanje klimom držale su oluju podalje od obale, tako da je Lockridge ubrzo ušao

u područje mirnog zraka i ugledao pred sobom Niyorek.Grad se kao neko čudovište nazirao u polutami; iza njega se prostiralo kopno, čiji je kraj

bilo nemoguće sagledati. Karte i diaglosa već su mu ranije rekli o Americi protkanoj od jednog dodrugog kraja megalopolisima. Malo je čega bilo do li te mase betona, čelika, energije i desetmilijardi robova, osim pustinje koja nekoć bijaše zeleno prostranstvo. Razaranje njegove zemljebilo mu je tako golem zločin da više nije trebao drogu za suzbijanje straha. Oh, ljeta mogadjetinjstva na obalama čistih rijeka, pomislio je, dolazim se osvetiti za nepravdu prema vama.Na jugu, sjeveru i ispred njega grad su opasali bedemi gdje ništa osim rijetkih slabašnih svjtiljki iotvora stotina tvorničkih peći nije ublažavalo neprozirnu tamu koja je vladala svuda naokolo; svedo mora je do njega dopiralo neprekidno zujanje i pulsiranje, nadjačano povremeno vrlo prodornimpiskom koji mu je zadavao bol u ušima: zvuk strojeva. Na gornjoj razini, masivni tornjevi dizali suse možda i dva kilometra uvis, dok se na njihovim bočnim stranama bez prozora stidljivo javljalaprva zraka zore. Kablovi, cijevi i elevatori bijahu nerazmrsivo isprepleteni: Prizor je imao iizvjesnu veličanstvenost. Oni koji su podigli ove okomite špilje u nebu zasigurno nisu bili ljudislaboga uma. Ali obrisi građevina bijahu grubi, govoreći o duhu graditelja čija je najviša želja bilaneobuzdana vježba neograničenim snagama.

U Lockridgeovoj kacigi začu se poziv: "Tko dolazi tamo?" Odjeveni u crnu odoru kao i on,dva stražara se ustremiše na njega. Ispod, pokretna oružja podignuše prema njemu svoje cijevi.

60

Imao je već naučen odgovor. "Zapovjednik straže Darvast iz kućnih jedinica DirektoraBranna vraća se kući s posebnog zadatka." Jezik Skitnica bio je grub. Morao je ipak priznati da muje gramatika i semantika bila bliže engleskom negoli kod jezika Čuvara, na kojem se nikako nijemogao izražavati o nekim stvarima s dovoljnom preciznošću. Međutim, ovdje kod Skitnica jenajpribližnija riječ za 'slobodu' značila 'sposobnost izvršiti', a za 'ljubav' je uopće nije i bilo.

Budući da je ionako morao otkriti svoj pravi identitet pred Brannom, predložio je Čuvarima dato učini odmah čim ga Skitnice nađu. Ali Hu je bio protiv toga. "Morao bi proći kroz mnogoslojeva birokracije dok ne dopreš do Branna. Dok bi na kraju stigao do njega, proces ispitivanjabi im previše otkrio, a tebe sasvim onesposobio."

"Ateriraj kod vrata 43 za identifikaciju," zapovijedi glas preko radija.Lockridge je poslušao i spustio se na platformu koja je stršila iz vode. Bila je to gola metalna

ploča, kao što su bila i ogromna vrata u zidu pred njom. Stražar istupi naprijed. "Vaš egouzorak," reče on.Stručnjaci Čuvari dobro su obavili svoj posao. Za svaki slučaj, bio mu je sastavljen novi identitetu uređaju koji je registrirao život svakog pojedinica. Lockridge je pristupio skeneru misli i pomisliokodnu riječ. Računalo je preuzelo impuls kao potpuni biogram za povjednika straže Darvasta, 05-874-623489, rođenog prije trideset godina, školovanog u čreche 935, a zatim u Vojnoj akademiji,postavljenog u posebnu službu kod Direktora Branna, politički pouzdanog i nosioca mnogihodlikovanja za opasne zadatke koje je uspješno obavio. Stražar ga pozdravi rakom položenomna gradi. "Prođite, gospodara."

Vrata se otvoriše jezivo tiho za svoju težinu. Ritmičko pulsiranje strojeva iz grada doprlo je donjega zajedno s naletom smrdljivog zraka. Lockridge uđe.

Imao je samo toliko vremena da dobije tek površnu predodžbu o gradu; morao se odmahkoncentrirati na ono što je diaglosa znala o dvorcu Branna. Pratio je upute i kretao se, manje više,u dobrom smjera.

Brannova kula se nije mogla promašiti; bila je obložena čelikom, s kuglom od plavog plamenana vrhu. Odavde je bila udaljena sigurno nekoliko kilometara. Lockridge nastavi sa šetnjom.

Ubrzo je shvatio da se nalazi na samom dnu ljudskog staništa. Grad se, doduše, pružao jošdublje ispod površine tla, ali tamo su se nalazili samo strojevi, s nekoliko naoružanih inženjera imilijunima jadnika osuđenih na rad, koji nisu dugo živjeli u tom dimu i zračenju. Zahrđali i prljavizidovi ograđivali su sa svih strana uske pješačke prolaze. Visoko gore, metalni nosač i raznetehničke konstrukcije gotovo sasvim su zaklanjali nebo. Zrak je treperio i zaudarao. OkoLockridgea su vrvjeli propalice, otpadnici, odbjegli kriminalci i bludnice. Bili su odjeveni u tankuodjeću, i kože poput ribljeg trbuha. Nitko nije izgledao gladan — industrijski proizvedena li ranabila je svima dostupna u nekoj od označenih blagovaonica — ali je Lockridge osjetio da su mu plućazagađena smradom neopranih tijela. U blizini netko počne govoriti hrapavim glasom.

"Tako sam mu rekao, rekao sam, ne možeš ti to meni učiniti, rekao sam, ja poznajem osobnovlasnika stana, rekao sam, i..."

"... gdje mo'š dobit' pravu stvar, ih, istina, samo u tvojoj tikvi...""Bolje ga ostavimo samog. On ne radi kao drugi. Jedne od ovih noći, oni će doći i pokupiti

ga, zapamti moje riječi.""Ako se ona 'oće riješit' svoj' derišta prije neg' se registriraju, dobro, to je samo stvar nje i

vlasnika, i ja ne želim u tom sudjelov't, ali ako ih baci dolje kroz moju otpadnu cijev, u redu!""Posljednje što sam čuo bilo je da je premješten u., ovaj... ne znam točno, ali negdje na jug.""Tja, oni neće istraživati. Sigurno nije ispunila svoju kvotu. Zašto bi se brinuli ako joj netko

prereze grkljan? To će im, u stvari, uštedjeti trud.""Šššš! Pazi!"Tišina zavlada svuda oko Lockridgeove odore. Nije se morao kao drugi probijati kroz gužvu.

Ljudi su se sabijali uz zidove, propuštajući ga da prođe; pogleda spuštenih na pločnik, pretvarali su seda ga ne primjećuju.

Njihovi preci bijahu Amerikanci...Bio je sretan kad je najzad stigao do jednog okomitog tunela u kojem je mogao upotrebiti svoj

gravitacijski pojas. Na višim razinama bile su neusporedivo čistije galerije širokih hodnika. Vrata uniži svijet bila su zatvorena i pred njima se nalazilo nekoliko stražara; klasa tehničara koja je tu

61

radila nije imala potrebu lutati uokolo u potrazi za sredstvima za život. Svi su nosili odore oddobrih materijala, i kretali su se puritanskom svrsishodnošću. Pozdravljali su ga.Jedna grupa ljudi odjevenih u sivo prošla je pokraj njega, predvođena ravnodušnim stražarom.Glave su im bile obrijane, a lica sumorna. Malcolm je prepoznao u njima kažnjenike koji suosuđeni zbog neposlušnosti. Genetička kontrola još nije uspjela obuhvatiti cijelu ličnost, niti jeposebna obuka bila uvijek uspješna. Njihovi mozgovi bili su isprani u energetskom polju, kako bimogli biti bačeni na najnižu razinu, među strojeve. Do duše, znatno učinkovitije bi bilo sveautomatizirati, umjesto upotrebljavati ovakvog radnika; ali slična kažnjavanja bila su neophodnakao primjer drugima. Još važnije je bilo da svi budu zaposleni. Iza ravnodušnog izraza lica,Lockridgea je tjeralo na povraćanje.

Pun bijesa, podsjetio je sebe da se država koja nema barem pasivnu podršku većinskog dijelastanovništva ne može dugo održati. Ali, ovo je bila konačna odvratnost. Gotovo svatko ovdje, nasvakoj razini društvene ljestvice, prihvaćao je ovu vladu kao gotovu činjenicu, ne bi mogao nizamisliti neki drukčiji život, često i u uživajući u ovome. Gospodari su ga hranili, oblačili, davalimu krov nad glavom, podučavali ga, liječili, mislili za njega. Nadaren i ambiciozan čovjek mogaose popeti vrlo visoko kao tehničar, znanstvenik, vojnik, organizator sve razrađenijih i sadističkihzabava. Da bi se nešto u životu postiglo, moralo se druge udariti po zubima; i to je bilo zabavno, toje bilo opuštajuće.

Poput Darvasta, pomisli Lockridge. Zaboravio sam zapamtiti koga sad ja predstavljam. Onpožuri prema svome cilju.

Sunce je upravo izlazilo, probijajući se kroz kancerogene oblake, kad je ostavio krovove izasebe i poletio prema Brannovoj tvrđavi. Bezbroj stražara u ophodnji rojilo se uokolo zidova, kaomuhe uz neko brdo. Topovi su virili na svakom prosjeku, a ratne letjelice kružile oko žarke kuglena vrhu. Na ovoj visini zrak je bio čist i hladan, gradska buka se smanjila na šapat, a na zapaduse vidio planinski lanac od tornjeva.Lockridge se spustio, kako mu je zapovijeđeno, na jednu platformu i ponovno pristupioidentifikaciji. Slijedeća tri sata proveo je prilično besciljno, a djelomično zato jer gospodar još nijebio spreman nikoga vidjeti. Jedan časnik, dovoljno visokog čina da bi se usudio na to, objasniomu je u čemu je stvar, promatrajući ga sumnjičavo čitavo vrijeme. "Bio je zauzet do kasno u noćsa svojim novim partnerom. Razumijete?"

"Ne, bio sam odsutan," reče Lockridge. "Neka djevojka?""Što?" Skitnica je izgledao zaprepašten. "Neka žena — za užitke? Gdje ste vi bili?" Obrve mu

se skupiše."U prošlosti; proveo sam tamo više godina," odvrati Lockridge ubrzo. "Čovjek sasvim zaboravi

vlastiti svijet, tamo natrag.""Da-a-a-a... shvaćam, to je stvarno problem. Agenti koji su dugo odsutni u prošlom vremenu

mogu razviti neke loše, devijantne nazore."I dalje pod sumnjičavim pogledom časnika, Lockridge reče: "Ne morate mi ni reći. Sretao sam

takve slučajeve. Srećom, također i kod neprijatelja.""To uravnotežava stvar," kim ne glavom časnik i opusti se. "Pa, što je toliko hitno u vašem

izvještaju da ne možete pričekati do nekog dogovorenog sastanka?""Samo za njegove uši," reče Lockridge automatski.Sredstvo protiv briga sasvim je potisnulo zbunjenost u njemu. Dok je prelazio u jednostavnu,

malu sobu, rezimirao je u sebi plan operacije koji se sastojao od samo dvije točke: prvo govoriti sBrannom, a zatim se što prije osloboditi. Vremenska vrata koja su se nalazila u dnu kule bila suotvorena ove godine. Morao se vratiti u period prije uspona Skitnica. Oni će ga vjerojatno goniticijelim putem i možda na kraju ubiti, kako bi ga spriječili da se vrati u neolit, jer je njihov gospodarveć otišao tamo. Druga mogućnost je bila da im pobjegne; u tom slučaju trebao je odletjeti zaEvropu, pronaći onaj hodnik i slobodan se vratiti u Stormino doba. Možda se u ovom istom trenutkuon već pozdravlja s Auri u Storminoj palači. Ta pomisao ga je oduševljavala.

Neki glas iz zraka reče: "Zapovjednik straže Darvast. Direktor vas želi vidjeti."Lockridge je prošao kroz zid koji se otvorio pred njim i ušao u predsoblje armirano čelikom ipoljem sila. Vojnici ga svukoše i pretražiše odjeću i njega s puno poštovanja, ali krajnje detaljno.Kada se ponovo obu kao, bilo mu je dozvoljeno zadržati diaglosu, ali ne i gravitacijski pojas ioružje.

62

Dvostruka vrata se širom otvoriše i pred njim se pojavi lako namještena soba s visokimstropom, sivim zavjesama i debelim tepisima. Prozor je otkrivao prostranu panoramu Nivoreka.

Na jednom zidu svjetlucala je neka bizantinska ikona, optočena zlatom i dragim kamenjem.Nakon depresivne skučenosti koja je vladala svuda uokolo, Lockridge je za trenutak ponovno imaočudan osjećaj povratka kući.

Brann je sjedio pokraj nekog stroja. Povijeno tijelo, odjeveno u crnu odoru bilo je opušteno, alice je moglo pripadati i nekom kipu. Rekao je mirnim glasom: "Moralo bi ti biti jasno da mi osobapoput tebe nije dovoljno bliska da bih joj znao ime. U svakom slučaju, činjenica da si prošaoidentifikaciju je tako značajna da sam odlučio razgovarati s tobom kako si tražio. Sada nas nadzirusamo moji strojevi. Pretpostavljam da nemaš na umu nikakav smiješan plan o atentatu. Govori!"

Lockridge podiže pogled. Osjećao je kako djelovanje droge sve više slabi. Iznenada jednovrtoglavo saznanje mu bljesne u svijesti: "Bože moj, sreo sam ovog Čovjeka i borio se protiv njegaprije šest tisuća godina, pa ipak ovo je prvi put da me on uopće vidi!

Amerikanac je za trenutak ostao bez daha. Koljena •.u mu klecala, a dlanovi se znojili. Brannje čekao.

"Ne," promuca Lockridge. "Mislim... ja nisam Skit-i Ali sam na vašoj strani. Imam vam neštoreći, ne-a što vjerujem da biste željeli zadržati kao tajnu."Hrann ga je proučavao, bez promjena na oštrim crtama lica. "Skini svoju kacigu," reče on.Lockridge pomisli. "Arhaičan tip," promrmlja Skitnica. "Mislio sam Mnogi to ne biprimijetili, ali ja sam sreo bezbroj i . i :..i u svim vremenima. Tko si ti?"

"Malcolm... Lockridge... SAD... sredina dvadesetog stoljeća.""Tako..." promrmlja Brann. Osmijeh na njegovom licu ga je potpuno promijenio. "Sjedni!"

reče on, kao domaćin svome gostu. Blagim pokretom dodirnuo je prekidač na jednoj ploči. Uistom trenutku ploča se otvorila i na njoj se pojaviše boca i dvije čaše. "Sigurno voliš vino."

"Popio bih malo," reče Lockridge hrapavo. Prisjetio se kako je jednom već pio s Brannom, ito ga natjera da iskapi čašu u dva gutljaja.

Brann mu nalije ponovno. "Smiri se," reče blago."Ne, ja moram... Slušajte, Koriach od Westmarka... Vi je znate?"Brannova mirnoća nije bila slomljena, ali maska sklizne sa njegova lica. "Da. Već vjekovima.""Priprema jednu operaciju protiv vas.""Znam. To jest, nestala je prije izvjesnog vremena, bez sumnje zbog nekog izuzetno značajnog

zadatka." Brann se nagne naprijed. Njegov pogled je postao tako prodoran, da Lockridgeove očipotražiše spas u ukočenom miru bizantinskog sveca na ikoni. Dubokim glasom, Brann nastavi:"Imaš li informacija?"

"Imam... gospodaru. Ona je otišla u moje stoljeće — u moju zemlju — bušiti hodnik premaovamo."

"Što! Nemoguće! Mi bismo to znali!""Rade potajno. Domaća radna snaga, domaći materijal; počinju od samog početka. Ali kada

budu gotovi, Čuvari će nagrnuti kroz hodnik sa svim raspoloživim snagama."Brann tresne šakom o kontrolnu ploču, a zatim skoči na noge. "Obje strane su pokušavale to i

ranije," reče on energično. "Nijedna nije uspjela. Posao je neizvediv!"Lockridge se prisili pogledati u osobu koja se nadvila nad njim. "Izgleda da će ovog puta

operacija biti uspješna. Majstorski je prikrivena, kažem vam.""Ako bi to itko mogao, onda ona..." Brannov glas zašuti. "Oh, ne." Usta mu se iskriviše. "Konačniudarac! Požarne bombe na moj narod."

Počeo je nervozno koračati. Lockridge se zavalio u sjedalo i promatrao ga. Amerikancu padnena um da Brann nije zao. U Avildaru mu je rekao, odnosno reći će mu, mnogo lijepih stvari oJutoazima, koji nikada nisu bili bezrazložno surovi. Njegova agonija je sada bila stvarna. Odrastaoje u svijetu zla i vjerno mu je služio, ali iza njegovih sivih očiju krila se tigrovska bezazlenost. Kad jezatražio činjenice, Lockridge mu reče gotovo samilosno: "Vi ćete je zaustaviti. Mogu vam točnoreći gdje je hodnik. Kad se njegova vrata ovdje otvore, vi čete se sjuriti kroz njega. Ona će imatisamo nekoliko pomagača. Nećete je tada uhvatiti, pobjeći će, ali ćete imati drugu priliku kasnije."

S manjim izmjenama, Malcolm je ispričao svoje iskustvo, sve do onog trenutka kada je pošao uAvildaro sa Storm. "Ona je uspjela postati njihova Božica," rekao je na kraju. "Zatim je upravljala

63

jezivom svetkovinom." Kao što je pretpostavljao, Brann nije znao da Tenil Oru-garavi, koji suSkitnicama bili daleko izvan njihova polja kulturne manipulacije, uopće ne provode ceremonijalnikanibalizam kao njihovi susjedi. Premda neistinito, Lock-ndgeovo klevetanje orgija ipak se pokazalokorisnim.

"Bilo je to ono što je počelo mijenjati moje mišljen j e o njoj. Tada ste došli vi, na čelu jednogindoeuropskog ratničkog plemena; poslije kratke borbe osvojili Me selo, a nas zarobili."Brannovi prsti se otvoriše, a zatim ponovo skupiše. "Ja sam pobjegao. U prvo vrijeme, mislio samda sam imao sreće, ali sada shvaćam da ste me vi namjerno slabo čuvali. Otišao sam u Flandriju inašao jedan iberijski trgovački brod, gdje su me primili kao mornara palube. Tako sam stigao naKretu i uspostavio vezu s Čuvarima. Oni su me poslali u ovu godinu, premda sam se želio vratitikući. Ovo nije moj rat. Ali oni me nisu pustili.""Potpuno ih razumijem," reče Brann. Ponovno je bio staložen. "Osnovi razlog je praznovjerje.Oni nju »matraju sveticom, čak potpunom inkarnacijom Božice.Kao posljednji koji ju je sreo, vi ste i sami postali previše sveti da bi ste se opoganili postavšiobičan građanin jednog razdoblja kojeg oni preziru.

Lockridge je bio zapanjen koliko je glatko prošla priča koju su Čuvari umijesili. Je liBrannovo objašnjenje bilo točncR

"Oni su se, inače ponašali prema meni vrlo lijepo," reče Amerikanac. "Postao sam, oh, vrloblizak s jednom gospođom iz visokog staleža."

Brann slegne ramenima."Ona mi je mnogo pričala o njihovim špijunskim operacijama, pokazivala mi uređaje i sve

ostalo. Nastojala je na svaki način prikazati civilizaciju Čuvara u što boljem svjetlu; pa ipak, samshvatio da to nije za ljudska bića. Usprkos propagandi kojom su me kljukali o vama Skitnicama,počeo sam razmišljati kako ste vi više moja vrsta ljudi. Napokon, vi biste me mogli poslati kući."Zastao je na trenutak, da vidi kakav su dojam ostavile njegove riječi, a zatim produžio naengleskom: "U pitanju je nostalgija. Osim toga, imam nekih obveza tamo. Nekako sam je uspioizmoliti da me pusti u jednu izviđačku misiju prošle noći. Dobio sam jednu od vaših odora i lažanDarvastov identitet..." On raširi ruke. "I tako, evo me ovdje."

Brann je prestao šetati. Čitavu minutu je stajao nepomično, prije negoli je upitao: "Koji je točnizemljopisni položaj tog hodnika?"

Lockridge je imao spreman odgovor. "Poslije moje priče," reče on na kraju, "pitam se zašto seČuvari nisu jednostavno vratili nekoliko mjeseci unatrag i upozorili Koriach?""Oni to ne mogu," odgovori odsutno Brann. "Što je bilo, mora biti. Koriach ima među svojimljudima apsolutnu vlast, čak veću nego ja ovdje. Ne obznanjuje planove nikome koga nije izabrala.Zbog straha od uhoda, vjerojatno nikoga nije obavijestila, osim nekolicine tehničara koje je povelasa sobom. Bit će dovoljno vreme na da se to učini kad hodnik bude gotov. U ovom trenutku,međutim, dok je prednost još neznatna, a angažiranost na drugim mjestima vrlo velika, nije mogućeorganizirati glavne snage Čuvara da učinkovito djeluju u određenoj točki prošlosti. Čak kad bioni i bili upućeni tamo, po svojoj prilici bi ih omeo faktor vremenske pogreške: stigli bi iliprerano ili prekasno. I to, ako bi uopće i bili poslani. Ona ima mnogo suparnika koji ne bi žaliliza njom."

Promatrao je Lockridgea jedan trenutak koji se njemu činio kao vječnost. Konačno, Brannpolako reče: "Ako je vaša priča istinita, ja sam vam zahvalan. Bit ćete zaista vraćeni u vaše dobai bogato nagrađeni. Ali prvo moramo moramo potvrditi vašu iskrenost jednim psihičkim testom."

U Lockridgeu se podigne plima straha. Sad se približio trenutak iza kojeg je njegova budućnostbila nepoznata. Brann se ukočio. Znoj, bljedilo, žila kucavica na grlu — zašto je stranac takonervozan?

"Ne!" promuca Lockridge slabim glasom. "Molim vas. Vidio sam što se događa."Trebao je naći neki razlog za svoj let koji bi naveo Uranna da povede svoje trupe kroz Stormin

tajni hodnik. To je i učinio. Ali groza u njegovoj utrobi bijaše stvarna. Pred očima mu se ponovnopojavio zamračeni tlio Duge kuće...

"Ne bojte se," reče Brann pomalo nestrpljivo. "Pro-ocs neće ići daleko, osim ako se ne pojavinešto sumnjivo."

"Kako mogu znati da govorite istinu?" Lockridge ustane i počne se povlačiti.

64

"Morate vjerovati mojoj riječi. Unaprijed vam se ispričavam za sve moguće neugodnosti."Brann da znak nikom.

Vrata se otvoriše i dva stražara uđoše unutra. "Odvedite ovog čovjeka u Sekciju osam. Neka meupravitelj sekcije pozove," reče Brann.

Lockridge odtetura iz sobe. Udaljene kao i nebo s kojeg su gledale, oči sveca stalno su gapratile dok je odlazio.

Ljudi u crnom povedoše ga niz prazan hodnik. Zvuči su bili prigušeni, bat koraka je tupoodzvanjao, ni jedna riječ nije bila izgovorena. Lockridge duboko udahne zrak. U redu, momče, rečeon sebi; ti znaš što ćeš učiniti kad dođemo do vremenskog hodnika. Vrtoglavica ga je prošla.

Ulaz koji je očekivao ubrzo se pojavio na vidiku, bio je to pravokutni otvor u bijelom zidu. Unjegovoj dubini zrak je zviždao od energetskih izboja. Još samo nekoliko koraka i naći će se prednjim.

Vojnici su izvukli energetske pištolje, ali ne uperene u Lockridgea. Zatvorenici nikada nisupravili neprilike. Amerikanac zastane za trenutak, a zatim munjevito udari bridom šake desnogstražara po Adamovoj jabučici. Kaciga poleti visoko, a tijelo se sruši na pod. Lockridge se okrenena lijevo i svom težinom se baci na drugog stražara. Zgrabi ga za gušu, i njih oboje padoše u otvor.

Kotrljali su se nadolje. Začuo se alarm. Mnogooki stroj, koji je stalno bdjeo nad cijelomzgradom, automatski je zamijetio ovu neobičnost. Glasom sličnim ljudskom, vikao je ono što jesaznao.

Tunel je promicao, bezobličan i siv, sa zidovima koji su se sužavali prema dnu ubeskonačnost. Lockridge uhvati Skitnicu jednom rukom oko vrata i tresne ga šakom u bradu.Stražar se skljoka, usne mu se iskri-više na krvavom licu, a pištolj mu ispadne iz ruke. Grozničavimpokretima Lockridge počne pretraživati stra-žarev pojas s gravitacijskim kontrolama. Gdje li jesamo, do vraga...Vrata za vratima promicahu sve brže. Energetski hici dva puta zazviždaše iz njih. Najednom, udaljini se pojavi dno. Konačno, Lockridge pronađe pločicu koju je tražio i pritisne je. Oslobođenaenergija gotovo ga otrgne od onesviještenog stražara. Ali već slijedećeg trenutka kretali su seznatno sporije. Umjesto smrtonosnog pada, aterirali su posve mekano.

Dno okna se produžavalo u novi hodnik. Na suprotnom kraju nalazio se ulaz koji je vodio ujednu prostoriju čija je sterilna bjelina još više pojačavala svjetlucanje duginih boja navremenskim vratima koja su zbog toga izgledala još divnije. Dva stražara zapanjeno su promatralaneobičan prizor preko podignutog oružja. Vod vojnika je jurio niz prolaz.

"Čuvajte ovog čovjeka!" zadihano reče Lockridge. "I pustite me proći!"On je nosio odoru visokog čina. Posebna obilježja osim boje odore nisu postojala kod Skitnica.

Ruke se podigoše u znak pozdrava. On uskoči u predvorje.Oko njega se tada zrak ispuni Brannovim glasom, gromkim poput božanskog: "Pažnja, pažnja!

Govori Direktor. Čovjek odjeven kao zapovjednik straže upravo je stupio u vremenski prolaz napodrazini Devet. Mora po svaku cijenu biti uhvaćen živ."

Što prije kroz vrata! Strahovit udarac fazne promjene na vremenskim vratima srušio jeLockridgea. On se otkotrlja i udari nezaštićenom glavom o pod; bol mu prostruji svim živcimatijela i on za trenutak ostane omamljen.

Strah od uređaja za čitanje misli brzo ga natjera da se digne. Teškom mukom se uspravio ioteturao na gravitacijske sanjke koje su čekale.

Nekoliko ljudi nahrupi kroz zastor. Lockridge se baci na pod vozila. Blijede zrake iz oružja zaomamlji-vanje počele su bljeskati po ogradi oko njega. On podiže dlan i pokrije kontrolno svjetlo.Sanjke krenuše.

Što dalje od Skitnica! Ali oni su mu zatvarali prolaz u prošlost. Bio je primoran krenuti ubudućnost.Vjetar mu je širio pluća. Lupanje srca ga je treslo, kao kad pas trese zubima uhvaćenog štakora.Posljednjom snagom volje Lockridge je stišao paniku i usudio se pogledati unatrag. Crna obličjaveć su nestajala u daljini. Dok ih je promatrao kako neodlučno trčkaraju uokolo, na pamet muiznenada padne Storm Darroway, dok su sjedili pokraj vatre u neolitskoj šumi i slušali zavijanjevukova: "Jednom smo se usudili otići u budućnost našeg doba. Ondje su nas dočekali stražari kojisu nas vratili natrag, oružjem nama potpuno nepoznatim. Nismo više pokušavali. Bilo je previšestrašno."

65

Služio sam ti, Koriach, zajeca Lockridge. Boginjo, pomogni mi!Iz velike daljine začuje kroz hodnik jeku Brannovih zapovijedi. Stražari su ponovo bili

organizirani. Gravitacijski pojasevi ih podigoše i oni krenuše u potjeru.Hodniku se nije nazirao kraj. Lockridge nije vidio nikakva vrata ispred sebe, samo prazninu.Najednom, sanjke se zaustaviše. Udarao je po upravljačkoj ploči. Stroj je ostao nepomičan.

Brannovi letači su se približavali.Lockridge skoči iz vozila i potrči. Jedna zraka iz oružja progonitelja pogodi u pod iza njega,

okrzne mu pete i djelomično ga ukoči. Netko je pobjednički kliknuo.A tada dođe Noć, i Strah.Nikada nije saznao što se dogodilo. Napustio ga je vid, sluh, svaki osjećaj i svijest; bio je

bestjelesna točka koja je težila prema vječnosti kroz prostor beskonačnih dimenzija. Pa ipak, znaoje za neku prisutnost koja je bila živa i neživa. Iz toga nečeg je zračio užas; konačni užas, negacijasvega što bijaše, što je bilo i što bi bilo, hladnoća iza hladnoće, tama iza tame, praznina izapraznine, ništa do li vrtlog koji ga je usisavao u sebe i sabijao da bude ništa.

I bio je ništa.Ponovno je bio nešto.Prvo je bio glazba, najnježnija i najljepša melodija koja je ikad postojala. Dopirala je negdje iz

zaboravljenog djetinjstva, poput uspavanke sa samog ruba sjećanja. Zatim je bio miris ruža, tijelou miru sa samim sobom. I konačno, otvorio je oči prema suncu.

"Dobro jutro, Malcolme Lockridgeu," reče čovjek."S prijateljima si," doda žena.Govorili su engleski kakav se govori u njegovom Kentuckvju.On sjedne. Ležao je na kauču u sobi obloženoj ja-vorovinom. Unutra nije bilo ukrasa, osim

jednog platna na kojem su boje plesale u nježnim čudnim oblicima, ali omjeri su bili tako pravilnida ništa drugo nije bilo potrebno. Kroz otvorena vrata Lockridge je ugledao vrt. Cvijeće je rasloduž stazica posutih šljunkom; hlad vrba štitio je jezerce s ljiljanima od topline punog ljeta. Nadrugom kraju puta stajala je druga kuća, malena, prekrivena ukrasnim puzavcem.Muškarac i žena priđoše bliže. Oboje su bili visoki, ne više sasvim mladi, ali uspravnog držanja ičvrstih mišića. Kosa im je bila kovrčava i zabačena iza ušiju te povezana trakama punimaisprepletenih ornamenata. Ništa nisu imali na sebi osim jedne narukvice s pretincima na zglobulijeve ruke. Lockridge vidje da je i on jiol. Osjeti jednu narukvicu i na svojoj ruci. Žena senasmije. "Da, tvoja diaglosa je u njoj," reče ona. "Ne vjerujem da će ti bilo što drugo bitipotrebno."

"Tko ste vi?" upita Lockridge u čudu.Oni se uozbiljiše. "Nećeš biti dugo s nama. Žao mi je zbog toga," odgovori čovjek. "Zovi nas

John i Mary.""A ovo je... kad?""Tisuću godina naprijed."S majčinskim sažaljenjem žena reče: "Znamo da si doživio tešku moru. Ali nismo imali

drugog načina skinuti ti s vrata one vragove, osim poubijati ih. Izlječili smo te fizički i psihički,dok si spavao."

"Vratit ćete me kući?"Bol poremeti njenu mirnoću. "Da.""I to odmah, zapravo," reče John. "Moramo."Lockridge ustane iz kreveta. "Nisam mislio u moju domovinu. U Europu, u vrijeme Čuvara.""Znamo. Dođi!"Dok su izlazili, Lockridge se trudio razumijeti. "Jasno mi je zašto ne puštate ovamo nikoga iz

prošlosti. Ali, što sam ja vama?""Sudbina," reče John. "Najstravičnija riječ koju čovjek može izgovoriti.""Što? Vi... ja... moj posao još nije završen?""Još nije," reče Mary i uhvati ga za ruku."Ne smijemo ti reći više," reče John. "Za tvoje vlastito dobro. Vremenski rat je bio najniža

točka ljudske degradacije, ne samo zato jer je negirao slobodnu volju."Lockridge je pokušao zadržati mirnoću koju su oni prenjeli na njega. "Ali, vrijeme je

definirano, zar ne?"

66

"S nekog božanskog stanovništva, možda," reče John. "Ljudi ipak nisu bogovi. Pogledajte sebe. Viznate da činite slobodan izbor, zar ne? U vremenskom ratu oni su opravdavali svaku užasnu stvarkoju su počinili tvrdnjom da je bilo predodređeno da se to ionako dogodi. Pa ipak, oni su samiizravno odgovorni za nebrojena mučenja, umiranja, mržnje i patnje. Mi danas znamo da je boljene gledati u vlastitu budućnosti; odlazimo samo tajno, kao promatrači, u jadnu prošlost."

"Osim u mome slučaju," reče Lockridge s blagom ljutnjom."Žao mi je. Učinili smo nešto pogrešno da spriječimo još veću pogrešku." Johnov pogled

počivao je na njemu. "Tješim se samo mišlju da ste vi čovjek dovoljno jak da to izdrži.""Pa..." Lockridgeove usne se iskriviše u osmijeh. "U redu. U svakom slučaju, drago mi je što

ste se umiješali tamo u hodniku.""Ne bismo željeli učiniti to opet," reče Mary.Izašli su na stazu. Grad je bio osrednje veličine, s kućama između visokih stabala. Neki stroj je

uređivao travnjak. Ljudi koje su susretali izgledali su spokojni i kretali su se bez žurbe. Neki su biligoli, dok su drugi očigledno smatrali da su lake tunike udobnije na toj vrućini. Dvoje odraslih,prolazeći pokraj njih blago se nakloniše Johnu.

"Bit će da ste važan čovjek," primijeti Lockridge."Kontinentalni savjetnik," reče Mary. U njenom glasu osjećali su se ljubav i ponos.Iz blizine je dopirala dječja vika. Doviknuše nešto što natjera Johna da se nasmije i da im

mahne."Ovaj... moj boravak ovdje... vi ga primate tako mirno?" upita Lockridge."Da," odgovori Mary. "Činjenica vašeg dolaska je poznata. Mi smo se pripremili za to. Ali oni...

zovite ih čuvari vremena... nikad ne objavljuju pojedinosti. Za vaše dobro. Netko bi vam mogaopreviše reći." Zastala je za trenutak, a zatim dodala žurno: "To nije neizbježno strašno. Alipoznavanje sudbine stvara od čovjeka roba."

Uskoro će mi se dogodi nešto presudno, pomisli Lockridge. Oni ne žele da saznam da sam blizusmrti.Trgnuo se iz tih tmurnih misli, uhvativši se za riječi koje je upravo izgovorila Mary. "Čuvarivremena! Znači da je moja strana pobijedila." Pogled mu je odlutao prema nebu; duboko jeudahnuo miris šume, osjećajući pod nogama prijatnu svježinu meke trave. "Dakako, trebao sampogoditi. Ovo je dobro mjesto."

"Mislim da bi bilo dobro sjetiti se što je napisao jedan od naših filozofa," reče John. "Zlo jedobro koje je postalo kancerogeno."

Lockridge ga je začuđeno pratio u tišini. Desetak minuta kasnije stigli su do jedne čistineograđene živicom. John razmakne lišće i pred njim se pojavi prolaz. Na čistini se nalazio nekipredmet sličan torpedu prema kojem se njih troje uputilo. Prednja kabina je bila prozirni mjehur,ali nisu se vidjeli upravljački uređaji. Bacivši pogled prema zadnjem dijelu, Lockridge je vidio —strojeve? U svakom slučaju, što god to bilo, nije imalo jasno prepoznatljive oblike; izgledalo je daslijedi neke nepoznate krivulje do beskonačnog širenja i stezanja.

Ušli su u nju i letjelica se nečujno podiže. Tlo se brzo udaljavalo, sve dok Lockridge nijeugledao cijelu istočnu obalu obrubljenu tamnim nebom. Kopno se uglavnom sastojalo od zelenihprostranstava — koliko li je samo vremena bilo potrebno da se popravi ono što su učiniliSkitnice — a prema jugu se pružao kilometrima dugačak kompleks zgrada. Kuće su bile ukusno na-pravljene, a zrak je izgledao kristalno čist. Lockridge je zamijetio parkove. "Mislio sam da Čuvari negrade gradove," reče on.

"Oni ne," odgovori kratko John. "Mi da.""Čovjeku je potrebna blizina prijatelja," objasni Mary.Lockridgeovu znatiželju prekinuo je prizor srebrna-stog ovoida koji se brzo dizao iznad

obzora. Procijenio je udaljenost i shvatio da ta stvar, o Bože, mora biti du-gatčka gotovo jedankilometar. "Što je to? upita on zbunjeno.

"Redovni putnički brod za Plejade," reče John."Ali, oni nisu mogli putovati na zvijezde... u Stormino doba."

"Ne. Bili su previše zaposleni međusobnim ubijanjem."Letjelica je povećala brzinu i Amerika je ubrzo nestala u nepromjenjivoj samoći oceana.

Lockridge počne postavljati još pitanja. Mary odmahne glavom. Suze joj zamagliše oči.

67

Samo nekoliko minuta kasnije na istoku se pojavila obala Europe. Spuštajući se prema kopnu,letjelica je potpuno poništavala otpor zraka. U savršenoj tišini Lock-ridgeu padne ne um kako bi musad buka dobro došla da ne misli na budućnost koja je pred njim. Nagnuo se naprijed da bolje vidi.Bili su još prilično visoko, tako da se obala ocrtavala kao na zemljopisnoj karti.

"Hej! Pa naš cilj je Danska!""Da," reče Mary. "Možeš ići kopnom do svoga odredišta."Stali su i letjelica ostane lebdjeti iznad Limfjorda. Krajolik je uglavnom bio prekriven šumom i

pašnjacima. Lockridge opazi stado ljupkih, pjegavih životinja; nikad ih ranije nije vidio, jesu li sdrugog planeta?

U dnu zaljeva nalazio se grad. Nije bio sličan onome kakvog su malo prije napustili i to mu jegodilo. Nikad mu se nije sviđala zamisao o svijetu ispunjenom statičkom jednoličnošću. Crvenizidovi i tornjevi optočeni bakrom podsjećali su ga na panoramu Kopenhagena.

U redu, pomisli on; bez obzira kakvi me zadaci još budu čekali, bar znam da ću imati dobarcilj.

"Željala bih da ti više možemo pokazati, Malcol-me," reče ljupko Mary. "Ali ovdje tenapuštamo."

"Kako? Gdje je vaš hodnik?""Mi raspolažemo drukčijim načinima," reče John. "Ovaj stroj će nas odvesti."Plamen sukne duž pramca broda i tama obavi kabinu. Lockridgeu se vrati pouzdanje. Još nije

kucnuo njegov sudnji sat. John i Mary su ga možda žalili samo /uto jer se morao još boriti.Uostalom, uskoro će ponovno vidjeti Auri. Zatim su ga čekale Yuria i njene rođakinje; kakva ćeto zabava biti! A nakon svega, Storm...

Prijelaz se završio. Johnove crte lica se napeše. "Izađi brzo!" reče on. "Ne smijemo bitizapaženi." Letjelica se spustila bez trzaja i John stegne ruku svome putniku. "Sretan put," rečehrapavim glasom.

"Čuvaj se!" prošapće Mary Lockridgeu i poljubi ga.Vrata se otvoriše. On iskoči. Trenutak kasnije letjelica se podiže i nestane u zraku.Ljetna zemlja koju je malo prije napustio bila je sada tisuću godina u budućnosti. Veliku civilizacijuzamijenila je divljina koju su samo Tenil Orugarave poznavali. Šume su se ponovo sastojale odvisokih i bijelih bukvi čije su ogoljene grane parale tamno nebo. Opalo lišće suho je šuštalo nahladnom vjetru. Gavran je zagraktao iz visine.Lockridge se trgne. Kakva vrsta prijatelja su ljudi koji su ga bacili ovdje golog i samog?Morali su postupiti tako, pomisli.Ipak, prokletstvo, čemu je mogla koristiti njegova propast. Uostalom, netko mora živjeti u blizini.Napre-gnuo se da prodre pogledom kroz tamu i ubrzo je pronašao stazu. Uzak i očigledno rijetkokorišten puteljak vodio je kroz grmlje i stabla prema zaljevu. Lockridge je izabrao diaglosu zaovo doba i namjestio je u uho sa živahnošću koja ga malo ugrije.Sjaj posljednjih zraka jesenjeg sunca razlijevao se šumom. Tek sada mu je postalo jasno da Auričeka na njegov povratak gotovo tri mjeseca. Siroto, usamljeno dijete. Srećom, Čuvari su vjerojatnoobavili sva ispitivanja; morati će se strpjeti samo malo dok on ne nađe neki prijevoz.Zaustavio se. Zubi mu utrnuše od hladnoće. Daleko naprijed, čuo je lavež pasa.Zar je to razlog da se uplaši. Zašto je, do vraga, postao tako nervozan? On nastavi dalje.

Sumrak se zgušnjavao u noć. Grančice su se lomile i bolno mu se ubadale u noge. Teturao jelijevo desno uskom stazom, dok je vjetar postojao sve glasniji. Psi ponovo zalajaše, sada većmnogo bliže. Da li to čuje rog? Nije se mogao prevariti, iako mu je zvuk pomalo nalikovao nabijesno rezanje.

Vjerojatno idu istom ovom stazom, pomisli on. Da ih dočeka... Bolje ne. Potrčao je usuprotnom pravcu. Iz određenog razloga, nije htio susresti taj čopor.

Osjećao je kako nelagodnost raste u njemu poput plime. Pokušao se primiriti, ali mu to višenije uspijevalo. Bilo bi sasvim u suglasnosti s filozofijom Čuvara da ovdje naprave rezervat. Čak iako su išli u lov iz športa, što onda? Međutim, ovo područje izgledalo je sasvim napušteno. Zarazliku od šuma iz Aurinog doba, ovdje nije vidio ništa drugo osim drveća, grmlja i jedne pticegrabljivice; također nije čuo nikakav zvuk osim vjetra i neprirodno brzog približavanja pasa.

Mjesec se još više digao na nebu. Njegova hladna svjetlost prodirala je između stabala, činećiih sablasno sivim; sjene na tlu su sličile prljavim mrljama. Dublje u šumi, tama je bila neprozirna.

68

Lockridge je sve više imao dojam da leti kroz neki beskrajni tunel. Počeo je teško disati.Zavijanje je zlokobno odjekivalo, rog se ponovo oglasio. On začu topot kopita na hladnoj zemlji.

Najednom, šuma se otvori ispred njega. Na čistini je inje zasljepljujuće blještalo, a zaljevLimfjord srebr-nasto se presijavao pod treperavim sjajem zvijezda. Lockridge zajeca s olakšanjem.

Trenutak kasnije psi divlje zalajaše odmah iza njegovih leđa, rog prodorno jekne, a galop sepretvori u grmljavinu. Jedno saznanje bijesnu mu u svijest: Nanjušili su me! Počeo ga je obuzimatinekontrolirani strah. Potrčao je, s osjećajem užasa na leđima.Hajka se približila sasvim blizu. Neka žena vrisne poput divlje mačke. Najednom, mjesečina gazaslijepi. Na udaljenosti od poldrug kilometra Lockridge ugleda tu-pomičnu crnu masu i nekolikomalih, žutih svjetiljki u/ obalu. Kuće... Teturavo je krenuo naprijed, dok ga je i.islinje greblo ponogama do krvi.

Strah se pretvorio u paniku. Činilo mu se da nikad tu-ce stići do skloništa. Psi će ga stići zanepunu minulu Storm, draga, zavapio je bespomoćno. Moram stići t lo tebe. Sjećanje na dodirnjenih grudi udvostruči mu luabrost.

Stigao je do ruba šume... popeo na visoko drvo... si;io na jednu granu, obgrlio deblo ipretvorio se u sjenu.

Stazom koja je vodila s pustopoljine naiđoše lovci.To nisu bili psi; pod mjesecom je urlao i zavijao pravi čopor vukova. Umjesto konja iz tame

se pojaviše neke čudne životinje; bile su znatno veće, a iz glave im je stršio narvalski rog. Svjetlostmjeseca treperila je ledenim sjajem, tako da je Lockridge mogao vrlo jasno vidjeti u tami. Skupinujahača činila su četiri muškarca i dvije žene, svi u odorama Čuvara. Dugačka plava kosa im jelepršala na vjetru. Plijen koji su nosili također ie bio ljudsko biće; trup rasparanog trbuha visio jepre-hacen preko jednog sedla.

Jedan od muškaraca puhne o rog ispod samog Lock-inlgca. Amerikanac je gotovo pao, znaoje samo da mora bježati, bježati, bježati. "Subsonici!" bljesne mu l i ' / posljednji bistri diosvijesti; zagrlio je stablo tako ■ i .10 da mu je kora ranjavala tijelo.

"Ho^jo, ho-jo," uzvikne žena predvodnik, zamahu inči kopljem. Lice joj je bilo silno sličnoStorminom.Hajka je krenula dalje, kad zvijeri najednom izgu-biSc trag i počeše se vrpoljiti. Jahači se zbunjenozau-ftUtvišc. Kroz vjetar i njištanje životinja Lockridge začuje kako se lovci međusobno dovikuju.Jedna djevojka pokaže energično prema šumi. Ona je shvatila što je lovina učinila, ali ostali supreviše uživali u jahanju da bi pretraživali grmlje i penjali se na stabla. Ubrzo zatim, »kupina seuputila preko pustopoljine prema istoku.

To bi mogao biti samo trik, pomisli Lockridge. Možda me mame da što prije siđem dolje,jer znaju da to jednom moram učiniti? Tada će se brzo vratiti i lako me uhvatiti.

Rog se ponovno oglasi, ali sada već tako daleko da se njegov razorni učinak bitno ublažio.Lockridge sklizne sa stabla. Oni možda ne očekuju da ću odmah požuriti u zaselak. Uostalom,ja to i ne bih učinio da sam neuki slogg, pa ma kako izbezumljen bio.

Odakle mu ta riječ? Ona nije dolazila iz diaglose koja je sadržavala vrlo oskudno znanje oovom dijelu svijeta. Čekaj. Da! Storm ju je jednom upotrijebila.

On duboko uzdahne, stisne laktove uz rebra i potrči.Mjesečina je preplavila cijelo područje, pustopljina je bila ledeno siva, a voda se sablasno

presijavala; goniči su ga mogli lako opaziti, ali sve što mu je preostalo bilo je da trči. Grmlje ga jegreblo i ubadalo, vjetar mu je puhao u grudi, ali osim titravih žutih svjetiljki u daljini on nije vidioništa drugo. Svaki trenutak je očekivao da mu se u leđa zariju kandže, rog ili koplje. Da li zbogužasa ili zbog nečeg što su mu John i Mary ubrizgali u vene, trčao je kao nikad ranije u životu. Ovajdio njegovog leta nije bio san. Stigao je do obale u sprintu.

Naseobina se sastojala od razbacane skupine koliba. Iako su im zidovi bili od betona, akrovovi od neke svjetlucave plastične mase, izgledale su oskudnije i siromašnije nego one iz neolita.Kroz loše namještene kapke i proreze oko vrata prodiralo je svjetlucanje koje mu je bilo jediniputokaz.

On zakuca na prva vrata. "Pustite me unutra!" vikne panično. "U pomoć!"Nije bilo odgovora, niti se bilo što pokrenulo unutra; izgledalo je da je kuća sasvim zatvorena usebe i da potpuno ignorira njegovo prisustvo. On jurne preko prljave staze do slijedeće kolibe iponovno zalupa šakom iz sve snage. "U pomoć! U ime Božice, pomognite mi!"

69

Netko se nakašlje s druge strane vrata. Jedan ljud-ski glas drhtavo doviknu. "Odlazi."Udaljena u pustopoljini buka se za trenutak utišala; .1 onda se ponovno podigla i počela naglo

približavati."Odlazi, ti nečisti!" prodere se opet čovjek iznutra.Lockridge se baci na vrata, ali metalna ploča je bi-l ; i prejaka. Odbio se kao daje od gume, dok

mu je cijel i m tijelom prostrujala plima bola.Strah ga je natjerao da odmah ustane i nastavi tra-/ui sklonište. Na sredini sela nalazila se neka

vrsta trga. Nedaleko od glavnog bunara uzdizao se stup u obliku slova "T" visok oko sedammetara. Na njegovom vrhu bio je privezan čovjek. Ležao je tu mrtav već danima, i/loženkljucanjima gavrana.

Lockridge zastane ispod stupa. Ponovno je mogao ćuti bat kopita rogatih životinja.Na drugom kraju naseobine ležala su polja zasijana krumpirom. Najednom, on jasno ugleda

pod nemilosrdnom mjesečinom grupu jahača kako se brzo približava i/ tog pravca. Jedna koliba,neuglednija od ostalih, sta-i ; i la je blizu mjesta na kojem se nalazio Lockridge. Vratu se sa škripomotvoriše. Neka starica izađe i promuklu mu dovikne. "Ovamo, ti! Brzo!"

Lockridge upadne unutra. Žena zatvori vrata i brzo ih zaključa. Kroz isprekidano dahtanje, čuoje njeno pi-i . ino mumlanje: "Nemaju običaj ulaziti u mjesto. Ubijanu- čovjeka u kući nije šport. Aja kažem da je svaki I > i v 1 ji Trkač čovjek. Neka se naljuti ako te pronađe. IJuš me briga. Ja znamsvoja prava. Oni su mi uzeli Ola, i to me je učinilo svetom čitavu godinu. Nitko osim Ko-riach minema pravo suditi; moja gospođa Ištar se neće usuditi uznemiravati je zbog tako beznačajne stvari."Lockridgeova napetost počne popuštati. Gledao je uokolo. "Upamti," opomene ga starica,"pokušaš li bilo šio, ja samo trebam otvoriti vrata i viknuti. Moji susjedi MI jaki ljudi i bit će sretnida zariju svoje kandže u jednog Divljeg Trkača. Ne znam bi li te sami rastrgali na komade ili teizbacili van da te Ištar goni, ali tvoj bijedni život je u mojim rukama i to nipošto nemoj za-boraviti."

"Neću... vam... praviti neprilike," promuca zadihano Lockridge. Zatim je sjeo, obgrlio koljenai zagledao se u ženu. "Ako vam mogu na neki način zahvaliti... ili uzvratiti..."

Tek sada je primijetio da ona u stvari i nije bila tako stara. Pogureno držanje, neupadljivaodjeća, žuljevi-te ruke, oronula koža, krezube desni, sve ga je to prevarilo. Do pojasa upletenakosa još uvijek nije postala sijeda, crte lica bile su gotovo bez bora, a mutno pijane oči zadržale susvoj sjaj.

Jedina prostorija u kolibi bila je oskudno namještena; dva krevetska postolja, stol s nekolikostolica, kuhinjska vitrina, ormar i... Lockridge je tek tada primje-tio da se u kuhinjskom kutu nalazineka sprava slična televizoru. U zidu je bio ugrađen ekran za video-vezu, nedaleko od malog oltarasa srebrnim kipom boginje Labris...

Starica uplašeno promuca: "Ti nisi Divlji Trkač!""Pretpostavljam da nisam, premda ne znam što to znači," Lockridge naćuli uši. Potjera se

ponovno udaljila. On uzdahne s olakšanjem; izgleda da mu nije bilo suđeno umrijeti ove noći."Došao si gol iz šume, bježeći od njih; pa ipak, lice ti je obrijano i govoriš bolje od mene...""Recimo da sam stranac, ali ne i neprijatelj," oprezno odgovori Lockridge. "Slučajno sam se

našao na putu kojim su se kretali i lovci. Moram što prije stupiti u vezu s... ovaj... s Koriachovimglavnim stožerom. Bit ćete bogato nagrađeni što ste mi spasili život." On ustane. "Oh, možete li miposuditi nešto odjeće?"Ona ga odmjeri pogledom, ne kao žena muškarca, već prije s majčinskom brigom koja je odmahpretvorena u odluku: "U redu, možda lažeš, možda si sam vrag poslan hvatati jadne slogg, ali jasam navikla gubiti. Tur u k a moga sina će ti odgovarati." Ona počne tražiti po ni maru i izvadineugledan komad odjeće koji se sasto-i; in samo iz jednog dijela. Malcolm je navuče preko glave, astarica prevuče blago rukom preko tkanine. "Nje-Kov duh mora da je još tu," reče ona tiho."Možda me se sjeća. Ako je tako, ja sam sigurna."

Lockridgeu padne nešto na pamet. "Ola je bio vaš sin?" upita on blago."Da. Posljednji. Bolest mi je odnijela ostale još u koljevci. Napunio je sedamnaestu ove godine,

kada je sudbina došla po njega."Vođen mračnim prisjećanjem, Lockridge neoprezno upita: "Je li on na križu?"Bijes ponovo obuzme staricu. "Šuti! To je bio izda-nik! On je prokleo Priboa, ljubavnika moje

gospe Ištar, koji nije ništa učinio osim što mu je rasparao ribarsku mrežu!"

70

"Žao mi je," promuca Lockridge. "Rekao sam vam da sam stranac." Njeno raspoloženja seponovo naglo promijeni. "Ola," reče ona, "treba postati Godina Čovjek." Zjenice joj se suziše."Božica mu je oprostila. Ja znam da je njegov život sada u zemlji. Kada bih samo mogla zaboravitikako je vrištao dok je gorio..."

Lockridge pronađe stolicu, sruši se na nju i zagleda se u jednu točku na zidu."Tako si blijed," reče žena. "Želiš li popiti nešto?""Isuse, da!" Nije pritom mislio kleti: ne toga boga.Ona mu nalije iz vrča u glinenu čašu. Vino je bilo oporije on onog koje je pio u dvorcu, ali je

izazvalo isto spokojno blaženstvo koje se lagano razlijevalo njegovim živcima i mislima. Ovimljudima je, bez svake sumnje, bilo potrebno nešto što bi ih učinilo otpornim...

"Reci mi," upita Lockridge, "je li Ištar svećenica?""Da, tako je. Ona je ta koju trebaš potražiti. Ali ne p i i | e sutra popodne. Bit će dugo u lovu, azatim će taku Jer dugo spavati; bez obzira koliko si važan ona neće zbog tebe ustajati ranije."'Slogg ispije iz svoje čaše i naceri se. "A sada u krevet; osjećam da će se još nešto dogoditi. Mladićiponekad nisu raspoloženi pričati o proljetnim ritualima, ali nikad se ne zna..."

"Ovaj, ti Divlji Trkači. Tko su oni?""Što? Ti si doista iz daleka! Oni su golaći, stanovnici šume, prokletnici koji se šuljaju da

ukradu poneko pile ili da ubiju čovjeka koji je dovoljno lud da ode u šumu sam. Stvarno ne znamzašto sam te pustila unutra, kada sam vjerovala da si Divlji Trkač. Osim možda zato što sam sjedilaovdje sama, sjećajući se Ola, i... dakako da oni moraju biti lovljeni, ne zato da bi bili pokoreni, većzato što njihovi životi idu u zemlju... Pa čak i u tom slučaju, ponekad se pitam da li će namBožica ikad donijeti neko poboljšanje."

O, da, pomisli tužno Lockridge, poboljšanja će biti... Premda ne u ovo doba. Sasvim je jasnovidio zbunjene stare radnike, prije dvije tisuće godina, koji su bili grubo odbačeni samo zato štonisu znali upravljati ki-bernetskim strojevima. Što se u ovom dobu radi s viškom radne snage?

Kod Skitnica, oni su bili primorani na stalnu vojnu službu. Čuvari su ih držali kaozaglupljene sluge, neki su bili i potpuno podivljali; a religija... Ne, to je bilo najgore u cijelojstvari. Čuvari vjeruju u to.

Činiš li ti to, Strom?To ću morati istražiti.

Staričine riječi su dopirale do njega iz velike daljine. "Iako sam griješna, Ola me drži svetom svedok slijedeći Godina Čovjek ne bude izabran. Sigurno me je on naveo da te pustim unutra. Što jedrugo moglo biti?" Zastala je za trenutak, a zatim žurno dodala: "Strance, ja sam ti pomogla.Zauzvrat, mogu li vidjeti Koriach? Moja baka je jednom. Božica je doletjela preko velike zemlje,dok Joj se kosa crnila poput ljetne oluje, kojom Ona često naziva Sebe; pamtili su svi taj prizorčitavih šezdeset godina. Kada bih mogla vidjeti Nju, umrla bih tako sretna."

"Što?" Iscrpljenost i droga već su ga uspavljivali, ali on se trgne iz omamljenosti. "Istu? Nakontoliko vremena?"

"Zašto ne? Božica ne stari."Sigurno je posrijedi trik za koji su korištena vremenska vrata. Brann je govorio o tome kako se

borio protiv nje kroz čitavu povijest. Vrlo je malo izabranih s obje strane koji mogu koristitihodnike. Njihove vođe sigurno provode mnoge godine ili desetljeća u svakom dobu... Kolikomnogo'?

Čaša ispadne iz Lockridgeove ruke. On ustane. "Ne mogu ostati ovdje," reče nervozno."Idem pozvati nekog da dođe po mene."

"Ne, čekaj, to može ići samo preko Ištar. Ne misliš valjda da ovakvi kao što sam ja imajuizravnu vezu s Božicom? Smiri se, luđače."

Lockridge samo odmahnu rukom. Starica je sjela na krevet i nasula sebi još jednu čašu.Amerikanac prekrije rukom pozivno svjetlo i ekran oživi. Mladić koji se pojavio izgledao je pospan,ljutit i mrzovoljan.

"Tko si ti?" upita Čuvar. "Moja gospodarica je u lovu.""Tvoja gospodarica može loviti samu sebe u Kaosu, ako to želi," odbrusi mu Lockridge.

"Povezi me s Koriachinim dvorcem u Westmarku."Golobradi mladić raširi oči. "Jesi li ti priseban?"

71

"Slušaj, ljepotane, ako odmah ne skočiš, prikovati ću ti kožu za najbliži štagalj, s polovicomtebe u njoj. Povezi me odmah s Huom, s gospodaricom Yuriom ili s bilo kim iz dvora. Reci im dase Malcolm Lockridge vratio. U ime Koriach!"

"Vi ih poznajete? Oprostite mi. Samo trenutak, molim vas." Ekran pobijeli.Lockridge ponovno posegne za vrčem, ali se u posljednjem trenutku predomisli. Ne, svijest mumora ostati bistra. Stajao je nepomično neko vrijeme, pokušavajući se pribrati. Vani su naletivjetra jednolično udarali u strijehu. Žena ga je tupo promatrala, ne prestajući piti.

Huovo lice se pojavi na ekranu. "Ti! Mislili smo da si izgubljen!" U njegovom glasu je biloviše začuđenosti nego radosti.

"Duga je to priča," prekine ga Lockridge. "Možeš li po ovom pozivu odrediti gdje senalazim?... Vrlo dobro, dođi odmah po mene." On prekine vezu.

Stara je bila previše pijana da bi mogla prikriti strah koji ju je obuzeo. Ona ustuknu prednjim i promrmlja: "Gospodaru, oprosti mi, nisam znala..."

"I dalje ti dugujem život," reče Lockridge. "Ali Ko-riach je trenutno odsutna. Žao mi je." Niježelio ostati u ovoj kolibi gdje je dječakova postelja bila tako uredno namještena. Brzo je podigaoženinu ruku do svojih usana i izašao.

Prodoran fijuk vjetra miješao se sa šuštanjem mrtvog lišća. Mjesec je bio visoko na nebu iizgledao je nekako umanjen. Iz velike udaljenosti Lockridge ponovno začuje lovce. Više nisu bilivažni.

Moram biti oprezan, pomisli on. Ako ništa drugo, netko treba Auri vratiti kući...Nije imao predodžbu koliko dugo je čekao. Možda čitavih pola sata. Dva čovjeka u zelenom

pojaviše se iz mraka i pozdraviše ga."Pođimo!" reče on.Vinuše se odmah u zrak. Krajolik ispod njega izgledao mu je kao ogroman pokrov noći. Tu i

tamo su ležala sela, koja su okruživala blještava uzvišenja dvora-ca-hramova; između njih senalazilo po nekoliko kilometara praznog, brisanog prostora. Mjestimično su se primjećivaladivovska tvornička postrojenja. Naravno, pomisli Lockridge; Čuvari ovise o strojevima isto kolikoi Skitnice. Jedina razlika je u tome što Koriach malo više prikriva činjenice.Nije bilo predviđeno da vidi bilo što od svega ovoga. Prema planu, trebao se vratiti ravno krozhodnik i odmah otići u njeno svetilište. Razumije se, ako preživi...

Dvorac se uzdizao pred njim; i dalje mu je izgledao veličanstven, tako da je za trenutak osjetiobol pri pomisli da će jednom propasti. Vodiči ga spustiše na veliku terasu; unaokolo se osjećaomiris jasmina, zrak je bio topao, a fontane su pjevale. Hu ga je očekivao u odjeći koja jeblještala poput plamene lopte.

"Malcolme!" on zgrabi Lockridgea za ramena, ali bilo je očigledno da njegovo oduševljenjenije iskreno. "Što se dogodilo? Kako si pobjegao? Zbog čega si otišao tako daleko na sjever? Ovo jepovod za najveću svečanost od Njene posljednje inkarnacije u Westmarku."

"Kasnije," reče Amerikanac. "Jedva stojim na nogama od umora. Misija je uspjela; ispričati ćuvam pojedinosti kada se naspavam. Kako je Auri?"

"Tko? Ah, djevojka iz neolita. Spava, pretpostavljam.""Odvedi me k njoj.""Dobro..." Čuvar se namršti i protrlja bradu. "Ali zašto si tako zabrinut za nju?""Je li povrijeđena?" prekine ga Lockridge.Hu odmahne glavom. "Ne. Nipošto. Međutim, tvoje odsustvo ju je prilično deprimiralo. Ona

očigledno nije razumjela mnoge stvari koje je vidjela. To se i moglo očekivati. Upravo zato smomorali tako potanko proučiti nekoga iz njene kulture. Vjeruj mi, ophodili smo se prema djevojcišto smo blaže mogli."

"Vjerujem ti. A sada me odvedi k njoj.""Zar ne možeš malo pričekati? Mislio sam da ti damo prvo neke stimulanse; a kada zabilježimo

tvoj izvještaj, prirediti ćemo takvu proslavu..." Vidjevši Lock-ridgeov izraz lica, Hu slegneramenima. "Uostalom, kako želiš."

On podiže jednu ruku i pred njim se pojavi mladi sluga. Hu mu izda naredbu. "Vidjeti ću tesutra, Malcolme," reče bezbojnim glasom i brzo se udalji. Odjeća je plamtjela oko njega.

Lockridge je jedva primjećivao kojim ga putem vode. Konačno, jedna vrata se otvoriše i onuđe unutra; našao se u maloj sobi s još jednim vratima na suprotnoj strani i krevetom na kojem je

72

ležala Auri. Izgledala je vrlo lijepo u svilenoj spavaćici. Nije se primjećivala nikakva promjena nanjoj (lokalni biomedi znali su kako održati svoje pacijente u dobrom stanju) ali je ipak ječala u snu.

Drhtavom rukom on stavi u uho diaglosu za njeno vrijeme i dodirne joj meke obraze. Aurineoči zatrep-taše. "Rise!" promrmlja djevojka u polusnu. Zatim se trgne potpuno zbunjena i vikne:"Rise!"

On sjedne i čvrsto je zagrli; djevojka se istodobno smijala, plakala i drhtala u njegovomnaručju. Riječi su neobuzdano navirale iz nje: "O, Rise, mislila sam da si mrtav; odvedi me daleko,odvedi me kući, bilo gdje; ovo je mjesto za grešnike, za zle duhove. Ne, nisu me tukli, ali onipostupaju s ljudima kao sa životinjama; ovdje svatko mrzi svakoga, uvijek nešto šapuću, svi žele uvlasti držati druge; Koriach ne može biti Božica, ona ne smije to biti..."

"Ona to i nije," reče Lockridge. "Prošao sam kroz cijelu njenu zemlju, vidio sam njene ljude, isada konačno znam. Da, Auri, otići ćemo kući."

Unutrašnja vrata se otvoriše. On okrene glavu i ugleda gospodaricu Yuriu. Plave vitice nisusasvim zaklanjale predmet u njenom uhu, niti je noćni ogrtač prikrivao nemirne drhtaje tijela.

"Gotovo poželim da to nisi nikad priznao, Malcol-me," reče ona.

Godina 1827. prije Krista.Lockridge prođe kroz svjetlucavu zavjesu vremenskih vrata. "U kojem smo mjesecu?"Hu provjeri kalendarski sat. "Kasnije nego što sam želio," reče on. "Kraj kolovoza."Avildaro je, dakle, preživio već tri mjeseca od kada smo svladali Branna i Jutoaze, pomisli

Lockridge. Auri je također bila za toliko starija. Jedino je u mome vremenu proteklo nekoliko dana,premda je svaki izgledao dug kao vječnost. Što lije Storm radila cijelo ovo ljeto?

"Faktor neproračunljivosti otežava transtemporal-nu vezu," žalio se Hu. Napola okrenut,stajao je neodlučno pred vratima. "Mogli bismo pokušati ponovno." Na četvorici vojnika koji su gapratili pojave se znakovi straha. Jedan od njih počne poluglasno negodovati. Hu promijeni odluku."Ne. Kod te vrste ponašanja možemo se zaplesti u mrežu najstrašnijih paradoksa, ukoliko nebudemo imali sreće. Poslao sam naprijed i natrag glasnike u polumjeru od nekoliko tjedana. Premaposljednjem izvještaju, tijekom slijedećih mjesec dana mjesnog vremena ništa se značajno nijedogodilo."

Čuvar krene kosinom prema izlazu. Njegovi ljudi se postrojiše oko Lockridgea i Auri.Djevojka uhvati Amerikanca za ruku i uzdahne. "Jesmo li zaista kod kuće?""Ti jesi," reče on tiho.

Na neki apstraktni način nije mu bilo jasno kako to da nijedan odred Čuvara ne stražaripred ovim vratima koja su postala tako važna. Storm vjerojatno ima određene razloge, uključujućitu i činjenicu da joj je potrebno više odanih ljudi u njenom vlastitom dobu. Osim toga, željela jeostati neprimjećena u slučaju da neka skitnička izvidnica krene tako daleko u izviđanje.

Izašli su. Sunce je stajalo visoko na nebu, iznad silne šume koja je živjela u punom klimaksuljeta. Krdo srna, koje je paslo na livadi, razbježi se pred njima, raz-jurivši veliko jato jarebica. Aurije stajala na trenutak sa slavom na licu, onda radosno podigne ruke prema nebu i zabacinepovezanu kosu unatrag. Prije nego su krenuli, djevojka se preobukla u kratku odjeću svoganaroda. Lockridge je zamijetio kako joj je tijelo zapanjujuće sazrelo od kad su se posljednji putvidjeli.

Želio je da ima živaca zatražiti kilt, ogrtač i ogrlicu, umjesto zelene odore Čuvara, ali to bivjerojatno izazvalo nepotrebna raspravljanja.

"Ponovno smo slobodni, Rise," vikne djevojka i poskoči od radosti.Ti jesi. Bar se nadam, pomisli on. A ja? Ne znam.

73

Nisu ga previše gnjavili tijekom ona dva dana dok se nalazio u dvorcu prije polaska natrag uNeolit. Mogao je slobodno šetati kamo je želio, u pratnji samo jednog stražara. Zatražili su odnjega, vrlo ljubazno, da podnese izvještaj pod djelovanjem droge koja je sprečavala laganje; on jeto rado učinio, svijesno se izloživši riziku, budući da je alternativa mogla biti stroj za čitanje misli.Poslije toga, Yuria je dugo razgovarala s njim, ali ni najmanje neugodno. Njena prva postavka bilaje da Lockridgeovo predznanje nije dovoljno za potpuno shvaćanje totalno različitih civilizacija;drugo, ono što je on vidio nije bio prosječni slučaj; treće, tragedija mora sačinjavati dio svakogljudskog života, kako bismo inače shvatili njegovu punu plemenitost i ljepotu; četvrto, nijeisključeno da su se događale i zloupotrebe, ali to se još može ispraviti, a pod mudrijom vladomveć bi svakako bilo učinjeno.

Ništa nije odgovorio, niti je prihvatio prijedloge koje je ona nudila. Bila mu je previše strana,kao uostalom i svi ostali u ovom vremenu.

Hu izgovori zapovijed. Skupina se digne u zrak i usmjeri prema Limfjordu.Danas će ponovno vidjeti Storm, pomisli Lockridge. Srce mu je lupalo. No ne bi mogao reći

koliko je u tome imao udjela strah, a koliko ona sama.Pa ipak, samo ona će mu suditi, nitko drugi se ne usuđuje. Ne samo da je bio njen izabranik,

već je imao onu zagonetnu riječ iz njene budućnosti.Šuma je ostala iza njih. Ispod svetog gaja pružao se Avildaro okružen vodama Limfjorda koje

su se ljeskale na suncu. Zaljevom je plovilo nekoliko ribarskih čamaca, a žene su radile uobičajeneposlove oko koliba. Ali, ulogoreni na sjevernoj uzvišici i u kotlini na istoku...

Auri vrisne, a Lockridge izgovori neku psovku."Jutoazi! Rise, što se dogodilo?""Za ime boga, Čuvaru, kako objasniti ovo?" poviče Lockridge."Polako," odgovori Hu preko ramena. "To je bilo u planu! Sve je u najboljem redu."Lockridge podigne pogled i počne brojiti. Narod Ratne sjekire nije bio na ratničkom pohodu.

Vidio je desetak bojnih kola, neuredno razmještenih oko šatora poglavica. Oko stotinjak ljudiuzbuđeno se sakupljalo sa svih strana, netremice zureći u grupu koja je letjela prema selu. Ostali suvjerojatno otišli u lov ili nekim drugim poslom, ali ih svakako nije bilo mnogo.Jutoazi su ovog puta sa sobom poveli i žene. Nijedan Orugarava nije naime nosila grube vunenedžempere i suknje. Najmanja djeca su se sakrila između majki. Starija su čuvala stada goveda,ovaca i konja, veliko bogatstvo stoke koja je pasla kilometrima uokolo. Podignute su i staje odtreseta.

Neprijatelj se vratio da ostane.Storm, Storm, zašto?Hu je navodio u spuštanje prema Dugoj kući. Kolibe uokolo svetog zdanja zaklanjale su

logor Jutoaza. Na otvorenom prostoru ispred ulaza nije se nalazio nitko; mještani kao da su počeliizbjegavati to mjesto koje je svojedobno bilo vrlo prometno sastajalište, društveno središte ovezajednice. Udaljeni glasovi jedva da su remetili kamenu tišinu.

I sama kuća se promijenila. Na gornjoj gredi ljeti je obično visio vijenac od hrastova lišća, azimi od grana crnogorice. Umjesto njega sad je sjajio amblem, optočen zlatom i srebrom, s likomboginje Labris preko Sunčevog diska. Dva ratnika ponosno su stajala na straži; nosili su kožnuodjeću, ukrašeni perjem i bojama; naoružani kopljem, bodežom, lukom i ratnom sjekirom.Pozdravili su pridošlice čuvarskim pozdravom.

"Je li Ona unutra?" upita Hu. "Da, gospodaru," reče stariji od dvojice Jutoaza, zdepastcrvenokos ratnik s rašljastom bradom. Na njegovom štitu nalazio se naslikan vuk. Lockridge sezaprepasti prepoznavši u straža-ru Widhucara. Slomljena ruka je zarasla. "Ona obavlja svoje magijeiza tamnog zastora."

"Smatraj ove ljude njenim uzvanicima," reče Hu i uđe unutra. Konačno zavjesa valovitozaleprša za njim.

Auri prekrije lice rukama i zajeca. Lockridge joj blago ukloni plavi uvojak s čela. "Ti nemoraš ostati," promrmljao je. "Idi i potraži svoj narod."

"Ako su živi."

"Jesu, sigurno. Ovdje nije bilo nove bitke. Storm je vratila strance zbog drugih razloga. Pođisada kući."

74

Auri pođe. Jedan od vojnika joj prepriječi put. Lockridge mu priđe i grubo ga odgurne. "Nemašnaredbu zadržavati je," vikne on. Vojnik se povuče s izrazom straha na licu. Auri nestade izmeđukoliba.Withucara je promatrao ovaj događaj s većom znatiželjom nego njegov zastrašeni drug. Njegovose lice cerekalo. "Pa ti si onaj koji nam je pobjegao!" reče on glasno. "Lijepo, lijepo!"

Odložio je svoje koplje, prišao Lockridgeu i potapšao ga po leđima. "Bio je to pravi ratničkipodvig," rekao je iskreno i toplo. "Ha, kako si nas ispremlatio, i to sve zbog jedne djevojčice!Kako te je sreća pratila od tada? Mi smo, znaš, postali vaši prijatelji. Bio sam u blizini bogovaproteklih tjedana i vidio sam mnoge čudne stvari; pa ipak, mislim da ti one noći nisi upotrijebionikakvu čaroliju, samo borbene trikove koje bih i ja rado naučio. Budi dobrodošao!"

Lockridge se dosjeti nečega. Pružila mu se prilika dobiti neka pouzdana objašnjenje. "Bio samdaleko, po Njenom poslu," počne polako. "Ne znam što se događalo u ovim krajevima. Vrlo me jeiznenadilo kad sam vidio da se tvoje pleme vratilo." Zastao je za trenutak, a zatim bacio mamac: "Itebe kako čuvaš stražu kao neki golobradi mladić."

Withucar se isprsi i odgovori važno: "Tko osim nas visokog podrijetla može služiti Božici?""Ovaj... da. Ipak, otkad to rade vozači bojnih kola?""Od sredine ovog ljeta, ili malo kasnije. Kad su nas razjurili stranci, čije je oružje bilo od nekog

čudnog metala, shvatili smo da je Gospodar vatre poražen. Bili smo sretni što smo uopće izvukli živeglave; čim smo malo predahnuli, odmah smo prinijeli velike žrtve bogovima. Zatim je odavde došaojedan Njezin poslanik i govorio na našem Savjetu. Rekao je da Ona nije jako ljuta na nas, jersmo jednostavan narod koga je div zaveo. Ona ne sumnja u našu hrabrost i htjela bi nas koristitikao ratnike, jer se Njezini moraju vratiti odakle su došli."Naravno, sjeti se Lockridge, Englezi su morali biti poslani kući; bili su teško prilagodljivi da bi bilistalna pomoć u ovom dobu, a osim toga bili su previše zamjetljivi. Storm je već sprovodila u djelozamisao o naoružanju i opremanju njenog novog glavnog štaba i buduće scene za operacije...

"Dobro," nastavi Withucar, "bili smo neodlučni. Mladići skloni pustolovinama još su se i moglipridružiti Njenoj gardi za nekoliko godina, ali ljudi s obiteljima... Osim toga, nalazili smo se takodaleko od naše postojbine i bogova. Tada je poslanik objasnio da Ona želi da cijeli narod Ratnesjekire dođe i ostane ovdje zauvijek. Ribari su hrabri, ali nisu izvježbani za borbu i za dobrooružje. Ona nije htjela samo naše snažne ljude, već cijelo pleme."

"Dobili bismo zemlju i odgovarajuće počasti. Također i naši bogovi. Sunce i Mjesec, Vatra iVoda, Zrak i Zemlja — zašto se i oni ne bi sjedinili i bili podjednako obožavani? I tako, na kraju,naša bratstva su shvatila da su postala previše brojna za siromašne pašnjake u staroj postojbini,razmislila su što mogu dobiti savezništvom s Njom koja je tako silna, i krenula natrag ovamo.

Premda smo već bili dosta daleko, napredovali smo vrlo dobro. Putem smo često imali okršaje sraznim plemenima Naroda Mora, što nas je držalo u dobroj kondiciji i omogućilo nam skupitinešto plijena i robova. Dogodine ćemo vjerojatno krenuti u odlučujući pohod te prisiliti i onaplemena, koja to još nisu učinila, da iskažu Njoj poštovanje. U međuvremenu, naseljuje-mo ovudobru zemlju; a Ona, Sestra Sunca, seta među nama."

Storm, ove sjevernjačke rase nikada prije nisu bile osuđene na carstvo.Lockridge upita hrapavim glasom: "Kako se slažete sa starosjediocima Avildara?"

Withucar se namršti. "Ne baš najbolje. Oni više ne započinju sukobe otkad im je Boginja rekla danas ne diraju. Ali neki su uspjeli pobjeći preko mora; oni koji su ostali uglavnom su zlovoljni ine vole nas. Znaš i sam kakve su im žene; ako neki mladić želi malo zabave, jedina mu je nadauhvatiti neku u šumi i uzeti je silom. Ali mi im inače ne želimo činiti zlo, znaš." On se razveseli."Međutim, treba nam samo još malo vreme11:1. Ako ribari ne žele-imati posla s nama, mi možemoi bez njih. Na kraju, mi ćemo ih preobratiti prema našoj slici, kao što su i naši preci učinili sonima koje su pokorili." On priđe bliže, blago udari Lockridgea po rebrima i reče mu u povjerenju:"Svakako, Ona i računa s t im ishodom. Ne tako davno ona mi je sama obećala d;i će biti vjenčanjaizmeđu kuća visokoga roda oba na-mda. Na taj način, razumiješ, nasljedstvo prelazi s njihovihmajki na naše sinove."

A kraj toga je, pomisli Lockridge, junker Erik... Ne, i-ckaj. To je bilo djelo Skitnica. Da nisumožda Čuvari položili temelje tome?

Šutio je, pa se Withucar uvrijeđeno vratio na svoje mjesto. Sunce se lagano spuštalo premazapadu.

75

U tišini koja je nastala Lockridge je jedva dočekao kad se Hu napokon pojavio i rekao: "Onate želi odmah vidjeti." Gotovo je skočio kroz zavjesu. Nitko ga nije slijedio.

Duga Kuća je bila još uvijek bez vatre, hladno osvi-ictljena blještavim globusom. Zadnji dio bioje obavijen gustom tamom. Na mjestu gdje je Lockridge stajao pod je bio prekriven nekim čvrstimmaterijalom, a zidovi obloženi neobičnim sivim tapetama. Namještaj i uređaji iz budućnosti stajalisu između drvenih stupova, kao da se rugaju jednostavnosti neolitske arhitekture.

Storm krene prema njemu.Nije više bila mršava kao poslije zarobljeništva. Ta-mnoplava kosa, koža boje zlata i zelene oči

slične morskim dubinama sijale su se kao da su sam izvor svjetlosti; gibak hod još više je isticaopod haljinom njene čvrste grudi, čarobna bedra i duge noge; kao da je pred njim KrilataViktorija. Danas je nosila bijelu haljinu s dubokim izrezom, ukrašenu plavom bojom iz kretskogkraljevstva. Mjesečev srp svjetlucao joj je iznad povije-i lili obrva."Malcolme," reče ona na svom materinjem jeziku. "/a mene je to prava nagrada: da si se vratio."Uhvatila mu je lice rukama i pogledala ga čeličnom mirnoćom. "Hvala ti," rekla je na jezikuOrugarava.

Lockridge je vrlo dobro znao kad žena očekuje poljubac. U slatkoj vrtoglavici, pokušao jeodoljeti iskušenju i ostati hladan. Neke sumnje još su uvijek čekale na objašnjenje. "Hu ti jesigurno podnio moj izvještaj," reče on s naporom. "Nemam ništa dodati."

"Ništa i ne trebaš dodati, dragi moj." Ona mu pokaže na sjedalo. "Dođi. Pričat ćemo o svemudrugome."

On joj se približi i koljena im se dodirnuše. Boca i dvije pune čaše bile su ispred njih. Storm mupruži jednu, a zatim podigne svoju. "Hoćeš li popiti u naše zdravlje?"

"Brann me je također ponudio vinom," odbrusi on.Osmijeh nestane s njenog lica. Dugo ga je promatrala prije negoli je spustila čašu i rekla:

"Znam što misliš. Kako Čuvari nisu ništa bolji od Skitnica, te kako i jedni i drugi mogu ići dovraga? Da, pretpostavljam da baš to misliš."

"Ali, to nije istina," nastavi ona ozbiljno, gledajući ga i dalje u oči. "Jednom si spomenuo nacisteiz tvoga doba kao primjer za apsolutno zlo. Slažem se. Oni su tvorevina Skitnica. Ali budi iskren:zamisli sebe kao čovjeka iz kamenoga doba, i da si prebačen u 1940. godinu. Kakve razlike izmeđuzaraćenih strana bi mogao vidjeti?"

"Tvoja rođakinja Yuria upotrebljavala je slične argumente.""O, da, Yuria." Usne joj se za trenutak stisnuše. "Jednog dana morat ću učiniti nešto s

njom..."Zatim se ponovo opustila, položila svoju ruku na njegovo bedro i rekla blago i brzo: "Sreo si dva,samo dva bića u mojoj budućnosti, koja su ti priskočila u pomoć radi svojih vlastitih ciljeva. Proveosi u njihovom svijetu samo jedan sat, a zatim su te vratili na mjesto koje su sami izabrali i ostavilite nakon izrečenih nekoliko sračunatih i dvosmislenih primjedbi. Ma hajde, Mal-colme, ti si bar imaoznanstveno obrazovanje. Na osnovu čega donosiš zaključke? Bilo kakve zaključke."

"Vidio si ono što ti je bilo servirano i čuo samo ono što si trebao čuti. Oni su željeli doći donečega, a ti M bio ključ. Ali, što je ključ nego puko sredstvo. Pa ipak, boravio si u jednom svijetukoji se stvarno pro-mijenio. Kako znaš da korijeni te promjene nisu pobjeda Čuvara? Ja mislim damoraju biti."

"Jer, znaj Malcolme, veliki broj loših stvari koje si v id io u mojoj zemlji posljedica su ovogužasnog rata. Da nema neprijatelja, sva ta disciplina bila bi suvišna; bili bismo slobodni zaistraživanja i reforme. Da, ja znam kakva je Ištar. Ali ti nisi toliko naivan i ne misliš da i najapsolutnijivladar može tak tako izdavati naredbe te da se njena volja jednostavno izvršava. Ili možda jesi?Ja moram iskoristiti što je sudbina dala. Dogodilo se da Ištar podržava mene. Njen nasljednik — a jane mogu preokrenuti zakon nasljedstva bez opasnosti da uzdrmam cijelo kraljevstvo — onaj kojibi došao poslije nje, je iz druge frakcije."

"Yurijine?" upita on zbunjeno.Storm se nasmije. "Draga Yuria. Kako bi ona željela biti Koriach! I što bi sve jadnica učinila

za to." Osmijeh nestane s njenog lica. "Ne potcjenjujem sebe, Malcolme. Ti si vidio što moguučiniti. Uhvativši Bran-na, uz tvoju pomoć, ja sam načela Skitnice tako da to može biti početaknjihovog kraja. Vrlo nas je malo sposobnih za ovladavanje temporalnim operacijama, i zato tolikotoga ovisi o nama. Dok je Brann bio na slobodi, najveći dio mojih snaga je upotrebljavan da se

76

držim što dalje od njega. Sada znam tko je dobivao njegove na-icdbe i, napokon, mogu smislitiomču oko Ganvena."Lockridgeu to ime nije govorilo ništa. "Ali naš veli-ki trijumf istodobno je donio i mnoštvo novihproblema. Dok si bio odsutan, Hu je poslao na sve strane špi-limc; osim toga, posebni glasniciposlani su naprijed i natrag u vrijeme. Moji suparnici, o, da, daleko su mračnije dvorske intrige kodkuće nego što ti i možeš pretpostavljati, oni koji kuju zavjere protiv mene pod maskomprijateljstva koju svi moramo nositi dok rat traje, domogli su se nekih strateških punktova. Zar tiYuria nije obećavala nagrade ako postaneš njen doušnik u mom logoru?" Lockridge je moraopotvrditi glavom. "Dakle, u cilju koncentracije snaga, njena frakcija se zalaže da i dalje dajemopunu prednost Mediteranu i Orijentu. Treba zanemariti sjever, kažu oni, jer to područje nemavećeg značenja. Budući da će se indoeuropska osvajanja stvarno dogoditi na jugu i istoku, spri-ječimo da to postane istinski korisno neprijatelju. Ja, međutim, želim napustiti ta područja; ostavititamo samo simbolične snage, dok će Skitnice držati svoje najbolje ljude. Bez njihovog znanja, mićemo za to vrijeme na sjeveru napraviti tisućgodišnje uporište."

On skrene pogled s kamenog lica i divno oblikovanog tijela, rekavši manje odlučno nego li jenamjeravao: "Jesi li zbog toga predala neprijatelju ljude koji su ti vjerovali?"

"Ah, da, pozvala sam Jutoaze, a to se ne sviđa graditeljima megalita." Storm uzdahne."Malcolme, zar te nisam poslala da neko vrijeme provedeš čitajući knjige u danskom Nacionalnommuzeju? Trebao bi znati arheološke činjenice. Nova kultura je došla i ona će uobličiti budućnost;ništa što ti i ja možemo učiniti neće ukloniti te tragove koji stoje kao nepobitan dokaz u staklenimvitrinama dvadesetog stoljeća. Ipak, mi možemo upravljati pojedinostima o kojima tragovi ne kažuništa. Zar bi ti se više sviđalo da osvajači zauzmu Dansku kao što će to učiniti s Indijom, uz pokoljei ropstva?"

"Ali, za ime boga, što će ti Jutoazi?""Nisam mogla duže držati Engleze," reče Storm. "Svi su vraćeni kući, osim nekolicine koji ćečuvati ona vrata dok se ne zatvore za nekoliko tjedana. Čak sam poslala natrag i one agente koje sisreo u šesnaestom stoljeću. Pošto je ovdje glavni posao obavljen, oni bi bili od male pomoći. Nažalost, zbog pojačanih aktivnosti mojih protivnika, za sada ne mogu pozvati prave stručujake sKrete sve dok im ne budem mogla pokazati ne-k;i djela."

Storm raširi ruke. "Ali uskoro ću im imati što po-kii/ati," reče odlučno. "Nov i dugotrajannarod. Snažan narod, spreman da pod bilo kakvim mitološkim sporazumom slijedi svoju Božicu.Izvor dobara, bogatstva i 11 vidi, budemo li ih trebali. Raspon u prostor-rremenu lako dobrobranjen da ovdje možemo graditi snagu ('uvara potrebnu za konačni sukob. Kada jednom po-stavim čvrste temelje novoj strategiji, ostali članovi klana Koriach će mi biti naklonjeniji nego sada.Moj položaj kod kuće bit će osiguran. Još važnije, moj plan će biti prihvaćen i naše glavne snagedovedene ovamo. Tako će napokon skitničko zlo biti iskorijenjeno. Onda ćemo imati dovoljnovremena za ispravljanje i nekih nepravdi u našem vlastitom domu..."

Glava joj klone. "Ali ja sam tako usamljena," prošapće.Više se nije mogao boriti protiv sebe, morao je uzeti njenu ruku koja je nepomično ležala u

krilu. Drugu je ruku položio na njena ramena.Ona se nasloni na njega. "Rat je ružna stvar. Čovjek mora raditi i ono što mu lomi srce.

Obećala sam ti poslije ovog zadatka povratak kući. Ali potreban mi je svatko tko želi ostati uzmene."

"Ja ću ostati," reče on. "Uostalom... nije li zadatak ostao nedovršen?""Ti nisi običan čovjek, Malcolme," reče ona. "Kraljevstvo koje gradimo trebat će kralja."On je poljubi. Ona mu odgovori poljupcem.Tišina je bila puna slatkog predskazanja.Zatim zašaputa u njegovo uho: "Dođi, Malcolme. lamo preko."Sunce je zalazilo. Ribarski čamci su se vraćali sa zapada gdje se voda treperavo žutila, dim se

dizao iz okolnih koliba, a Mudra žena i njeni pratioci krenuše prinijeti večernje žrtve u gaju.Grmljavina je dopirala s obližnjih pašnjaka, gdje su ljudi naroda Ratne sjekire bubnjevimaumirivali svoje bogove.

Storm se pomakne. "Bit će bolje da odeš sada," uzdahne ona. "Žao mi je, ali potreban mi jesan. Mnogo mi vremena uzimaju ovi božanski poslovi. Ali ti ćeš ponovo doći, zar ne? Hoćeš li?Molim te."

77

"Kad god želiš," odgovori Lockridge.Dok je izlazio u suton osjećao je kako ga ispunjava dubok mir. Iza Duge Kuće našao je Tenil

Orugarave i njihove živote. Djeca su se igrala ispred vratiju, muškarci su tiho razgovarali, krozotvorene ulaze vidio je kako žene šivaju, pletu, kuhaju, melju brašno i oblikuju glinene lonce.Njegov prolazak bio je praćen tišinom.

On pođe prema kolibi koja je nekad pripadala Echegonu. Tu je mogao ostati.Obitelj je bila okupljena oko vatre. Kada se pojavio na vratima svi ustaše i pokloniše se na

način koji im je ne tako davno bio potpuno stran. Jedino je još Auri zadržala ponos idostojanstvo. Ona mu priđe i kolebljivo reče: "Toliko si dugo bio sa Božicom?"

"Morao sam," reče joj on."Zauzet ćeš se kod Nje za nas?" zamoli ga ona. "Možda ne zna koliko su zli.""Tko?""Ovi koje je Ona dovela. O, Rise, što sam sve čula! Kako njihova stoka pase u našem mladom

žitu, na silu odvode naše žene i rugaju nam se u našoj vlastitoj zemlji. Osim toga, napadaju i našerođake, jesi li znao? Ljudi iz Ulara i Faona, moji srodnici, nalaze se u njihovom kampu i ove noćikao robovi. Reci to Njoj, Rise!""Hoću, budem li mogao," odgovori Lockridge nestrpljivo. Želio je sada biti bar na kratko sam sasvojim mislima. "Ali ono što mora biti, mora biti. A sad, mogu li nešto pojesti, a zatim dobiti nekimirni kutak. Moram mnogo razmišljati."Kao i svaki drugi rat za koji je Lockridge znao, i ovaj je tražio da glavnina snaga bude utrošena nanespektaku-laran organizacijski dio. Bez dovoljno sudionika, borba se odvijala na priličnoograničenom području. S agentima raspršenim po cijeloj povijesti, protivnici u ratu kroz vrijemesamo su rijetko mogli na jednom mjestu skupiti sve svoje snage. Storm Darroway bilo je još gore:bila je praktički sama.

Priznavala je da politička ljubomora nije bila jedini razlog što nije dobila pomoć svojih ljudi.Njena je zamisao bila vrlo radikalna i pretpostavljala je značajna ulaganja u stare civilizacije, ionakoosuđene na propast. Neke od kraljica Čuvara bile su iskrene u svome traženju da plan, za koji seKoriach zaklela da će donijeti konačnu pobjedu, moraju detaljno proučiti prije negoli pruže pomoć.Jer činjenica je bila da vremenski rat, čini se, kao da je mimoišao Brončano doba sjeverneEurope. Nije bilo poznato da su Čuvari ili Skitnice vodili neke značajne operacije u tome tisućugodina dugom i tisuću kilometara prostranom prostor ^vremenu.

"Ali, zar to ne dokazuje da griješiš?" namršti se Lockridge."Ne!" reče Storm. "To može isto tako značiti i uspjeh. Sjeti se, zbog onih stražara u hodnicimaprema budućnosti mi ništa ne znamo o vlastitoj budućnosti. Ne možemo predvidjeti ono što ćese dogoditi. Čak i ovakvi uzročno-posljedični krugovi, koje smo upotrijebili pri hvatanju Branna,rijetki su upravo zbog faktora pogreške na vratima."

"Svakako, svakako. Ali vidi, draga, ti zasigurno možeš detaljno provjeriti bilo koji dioprošlosti, kao ovaj na primjer, i ustanoviti nalazi li se neki od tvojih ljudi u blizini."

"Ako obavljaju svoj posao dobro, što misliš što bih vidjela? Ništa osim domorodaca kako vodesvoj svakodnevni život. Kad su agenti Čuvara skriveni od Skitnica, oni su u znatnoj mjeri skriveni iod Čuvara."

"Ovaj... razumijem. Sigurnosni razlozi. Ne možeš dopustiti da tvoje čete znaju više negoli jepotrebno, jer bi u protivnom i neprijatelj to mogao saznati."

"Uostalom," reče gordo Storm, "ovo je moje kazalište. Ja ću zapošljavati svoje ljude kako toja želim. Moć kojom raspolažem neće biti upotrebljavana samo protiv Čuvara. Morat ću i kod kućesrediti neke račune."

"Ponekad me plašiš," prošapće on.Storm se nasmije i zabaci kosu. "A ponekad?" reče mačje umiljato."Kako si uvijek spremna na to."Ali nisu mogli ostati dugo zajedno. Trebalo je obaviti još mnogo toga.Storm je morala ostati u Avildaru kao Božica, sudac, donositelj odluka i zakonodavac, sve

dok narod kojeg je podizala ne dobije željeni oblik. Hu je također trebao ostati ovdje zbogodržavanja veze s budućnošću i s bazom na Kreti. Obični vojnici bili su korisni jedino kao glasniciili stražari; zbog toga Englezi koje je Hu doveo nisu bili potrebni u velikom broju i ona ih je po-

78

slala kući. Druga se doba nisu mogla tek tako odreći uvježbanih agenata, pa je najveći problem bionaći čovjeka sposobnog da radi s plemenom.Lockridge je izašao u pratnji Withucara i nekoliko ratnika. Dobro se slagao s crvenobradimJutoazom; međusobno su se često častili, zajedno pili medovinu i pričali do duboko u noć. U redu,on nije civiliziran, pomisli Lockridge. Ali to nije važno. Ponekad mi se čini da ni ja više nisam.Sviđa mi se ovaj život...

Krajnji cilj čitave operacije bio je sjediniti narod Labrisa i narod Ratne sjekire u jedanjedinstven. To će se doista i dogoditi: Jutland će se pojaviti u povijesti kao jedinstven narod, paće čak i poslije Lockridgeovog stoljeća ostati prepoznatljiv kao takav. Sličan proces odigravao se umnogim drugim krajevima. Jedino je bilo pitanje bi li upad Indoeuropijana, što su ga poduzeliagenti Skitnica u cilju razaranja stare kulture, bio podjednako djelotvoran i ovdje, odnosno bi litoliko graditelja megalita opstalo, bez obzira na koji način, da se Čuvari nisu tajno, ali sigurno,infiltrirali u Brončano doba na sjeveru? Izvještaj iz drugog tisućljeća pokazivao je da je sasvimlako ovo drugo moglo biti posrijedi, budući da su se Skitnice potpuno povukle pred Čuvarima u tomdijelu svijeta."

Ali osnivanje novih kraljevstva mora teći polako, ne samo zbog nedostatka sredstava;događaji su morali izgledati kao da imaju prirodan tijek. (Osim toga, prirodan razvitak jamčio je iveću postojanost; loše utemeljeno carstvo, kao Aleksandrovo ili Tamerlanovo, bilo bi kratkotrajnoi ne od velike vrijednosti.) Prvi korak je bio povezivanje seljaka oko Limfjorda u zatvoreniju ičvršću zajednicu. Za postizanje tog cilja Strom se uglavnom koristila strahopoštovanjem koje ješirila oko sebe, ali i četama Jutoaza gdje god je sila bila potrebna. Istodobno je trebalo stvorititrajnije saveze s plemenima koja su se nalazila dublje u kopnu, bez obzira jesu li u pitanjudomoroci ili naseljenici. Poslala je Lockridgea na prvi takav zadatak.Amerikanac je želio putovati na konju. Ali ovi du-gogrivi poniji nikada ranije nisu bili jahani i bilobi mu potrebno previše vremena za kroćenje jednog. Pješačio je. Kada su se približili naseobini, oni Withucar se po-peše u dvokolice; morali su stisnuti zube zbog jakog drmusanja, ali zato sudjelovali za ono doba dostojanstveno.

Sve u svemu, čak i poslije onoga što je uslijedilo, Lockridge je priznao da se rijetko kada takodobro zabavljao. Njegova omiljena rekreacija oduvijek je bila pobjeći nekamo u divljinu; sada jemogao uživati u tome prilično bezbrižno, jer je sa sobom poveo nekoliko Withucarovih ljudi kojeje koristio kao nosače. Ljudi kojima su došli dočekali su ih vrlo gostoljubivo. Lock-ridgea sunaročito zadivile neke pojedinosti koje nisu bile zabilježene u diaglosi. (Njome se sve manjeslužio, dok je učestala upotreba utiskivala govorni jezik i običaje u njegovo prirodno pamćenje.) Ulogorima Ratne sjekire grube ceremonije uvijek su se nastavljale u svečanosti. Stare zemljoradničkenaseobine bile su zbog toga u početku malo zabrinute, ali ne i preplašene, jer nisu imale mnogosukoba s doseljenicima, a i zemlja je bila prostrana i rijetko naseljena. Oni bi obično započinjaliproslavu obrednim ritualom, ali bi se svetkovina završavala na način koji je zaprepaštavao čovjekadvadesetog stoljeća.

Poruka koju je Lockridge donosio bila je vrlo jednostavna. Istinska Božica ustoličila se uAvildaru. Ona nije bila, kao što su to neki govorili, neprijatelj Sunca i Vatre, već prije Majka, Ženai Kći muškim bogovima. Sile su željele da se Njihova djeca ujedine, kao što su i One same učinile.U tom cilju, u Avildaru će slijedeće zime biti održan prvi savjet na kojem bi se vodili razgovori onačelima i sredstvima tog ujedinjavanja. Sve vođe su bile pozvane. Lockridge nije dodao: "Uprotivnom..." pošto bi to bilo neprijateljski i nepotrebno.Neke stvari od onih koje je vidio i čuo nisu ga oduševile. Ali bit će vremena ispraviti to, obećao jesam sebi. Ovi ljudi su mu se uglavnom sviđali. Lockridge ih čak nije mogao nazvati manjemudrim od ljudi iz njegovog vremena. Premda je gustoća naseljenosti bila vrlo malena, održavalisu kontakte širom europskog kon tinenta: u slučaju plemena Ratne sjekire čak i do južne Rusije.Njihovo shvaćanje politike izgledalo je gotovo isto toliko složeno kao i ono iz dvadesetog stoljeća,ali nezasmetano ideologijama; u pojedinim slučajevima čak su poznavali znatno veću suptilnost.Premda su bili neznalice u fizici, povijesti, ili pseudoznanosti zvanoj ekonomija, bili su oštroumni upitanjima neba, zemlje ili ljudske vrste.

Lockridgeov put vodio je najprije pokraj svetog brda koje će jednoga dana postati Viborg, azatim preko polja koja su bila znatno plodnija od onih iz budućnosti; na sjeveru su se pružalaprostrana žala Skawa, zapljuskivana velikim valovima, dok se na jugu presijavao Limfjordski zaljev.

79

Ono što je uradio bilo je prilično skromno, pa ipak, na zadatku je proveo gotovo mjesc dana. Kadase ponovo vratio u Avildaro pustopoljina se rascvjetala u purpurne i zlatne preljeve, inje je ukra-šavalo travu zore, a lišće je već počelo mijenjati boju.

Bilo je to na dan kada je vjetar počeo hučati sa zapadnog mora; svjetlost i sjene oblakameđusobno su se sustizale na zagasitom tlu dok su valovi nemilosrdno zapljuskivali zaljev i zemljuraskvašenu od noćašnje kiše. Šuma se lelujavo povijala i treperila; požnjevena polja postala su žuta,a trava na livadama zadobila je boju sjena. Jato roda letjelo je ispod sunca u pravcu Egipta. Zrak jebio svjež, pun mirisa soli, dima i konja.

Lockridgeova skupina je zamijećena još iz daleka. Logor Jutoaza, kroz koji su prvo prošli, bio jepun živahnih lica; između njega i sela pružao se uzak pojas ničije zemlje. Nijedan Tenil Orugarayanije izašao dočekati ih.Osim Auri. Djevojka je veselo dotrčala, doviknuvši njegovo ime nekoliko puta. On naredi vozaču dastane, pomiluje je po kosi. "Da, malena, dobro sam, nismo imali poteškoća, dakako da mi je dragovidjeti te, ali moram prvo Božici ispričati priču." On bi je rado povezao sa sobom, ali u kolima nijebilo dovoljno mjesta. Auri je veselo skakutala pokraj kola cijelim putem do sela.

Kad su se približili Dugoj Kući njena radost se najednom pretvorila u bojažljivu nelagodu. "Bitću u našoj kolibi, Rise," rekla je i odjurila natrag.

Withucar je gledao za njom i počešao bradu. "Dobar komad mesa," reče cmoknuvši jezikom."Kakva je s muškarcem?"

"Ona je još djevica," odgovori oštro Lockridge."Zar?" Na Jutoazovom licu pojavio se izraz nevje-rice. "Ne može biti. Bar ne kod Naroda

Mora..."U nekoliko kratkih rečenica Lockridge mu ispriča što se dogodilo. "Pa-a-a-a," promrmlja

Jutoaz. "Dobro, dobro. Ali, naravno, ti je se ne bojiš?""Ne. Previše sam zauzet." Nije želio više razgovarati o tome."A, da," naceri se Withucar, poklonivši se u šali. "Ti si u milosti Božice." Više nije bilo

razloga za pretjerano odavanje počasti, budući da su on i Amerikanac proveli mnoge danezajedno. Dugo su lutali brdima, išli u lov na jelene, proklinjali kišu i vatru koju nisu mogli upaliti ičesto stajali licem u lice sa smrću. "Ta Auri mi se sviđala i ranije," nastavi polako Jutoaz, "alismatrao sam, i ne razmišljajući, da je ona tvoja. Ona koristi svaku priliku da ti se prilijepi."

"Mi smo prijatelji," odgovori Lockridge. Osjećaj neugode lagano je rastao u njemu. "Da jemuškarac, bili bismo pobratimi. Svaka uvreda učinjena njoj, učinjena je i meni, i ja bih seosvetio."

"O, da, da. Pa ipak, ti ne želiš da ona ostane zauvijek sama, zar ne?"Lockridge je samo mogao odmahnuti glavom."Djevojka je nasljednik starog poglavice, a ti si rekao da prokletstvo više ne leži na njoj..."Možda je Withucar u pravu, pomisli s nejasnom slutnjom Lockridge. To bi bilo najbolje

rješenje njezinog problema...Ali više nije bilo vremena za razmišljanje o tome, jer Storm je čekala.

U prisustvu Hua i Withucara ona mu se samo for-malo zahvalila; izgledalo je kao da samopovršno sluša njegov izvještaj. Uskoro je bio otpušten. Međutim, prije nego li je izašao, Storm muje uputila jedan osmijeh i rekla kratko jednu englesku riječ: "Noćas."

Da li zbog skorog susreta s njom, ili zato što se nešto prešutno ispriječilo između njega iAurinog naroda, ali Lockridge nije želio provesti dan među Tenil Orugaravama. Oni su sepreobrazili iz veselog plemena, kakve ih je prvi put upoznao, u zbunjene i tužne podanike. Ponor seotvorio između njega i njih; Lockridge je bio Njezin čovjek, a Ona je već počela pokazivati neke odsvojih najužasnijih oblika. Možda bi mogao posjetiti Jutoaze... ne, tamo bi sigurno vidio njihoverobove, a to je najmanje želio... Auri? Dobro, odnos s njom je postao prilično težak... Na kraju jeodlučio izaći iz sela i malo prošetati. Sveti ribnjak na rubu šume vjerojatno nije bio toliko hladanda u njemu ne spere svu prljavšti-nu s puta.

Trebao bi zapravo biti potpuno sretan, ali nešto ga je počelo nagrizati. Razmišljao je o svemušto mu se dogodilo tijekom putovanja. Bezbolno ujedinjenje dviju rasa bio je prilično mudar potez.Ljudi Ratne sjekire nisu bili zli po prirodi, već samo bahati na jedan izvjestan način. Poputneodgojenih momaka. To je bilo to. Njima je bio potreban strah od boga. Posebno, trebalo im jeuliti poštovanje prema starosjediocima. Sada pak, kad su samo dodali Boginju Mjeseca svome

80

panteonu, ništa osim njenog naređenja nije ih moglo zadržati da pljačkaju Narod Mora. I nikadjedna kultura ne bi poštivala drugu kulturu koja se sama ne bi dokazala u borbi.Napredak, pomisli Lockridge tužno. Hoće li se čovjek promijeniti za tisuću godina? Naseljenici suu devetnaestom stoljeću lako potiskivali crvenokošce, ali tek kada su im ovi odgovorili borbom,Amerikanci su postali ponosni zbog svake kapi indijanske krvi koju su prolili. Crnce smouglavnom prezirali, sve do moga desetljeća, kad su se i oni konačno digli i pobunili za svojaprava.

Možda narod Johna i Mary ne mora uprljati svoje ruke krvlju, prije nego li zadobijepoštovanje stranaca. Volio bih da je tako. Ali kako to ostvariti?

Možda je to moj zadatak. Položiti jedan jedini kamen u temelje njihove kuće.Samo kako? Jutoazi savršeno dobro znaju da bi pobijedili Tenil Orugarave samo da se bogovi

nisu umje-šali. Vratili su se ovamo, po Storminom pozivu, zato što su bolji ratnici. Dobro jesazvati skupštinu i izabrati kralja. Ali kako izbjeći kraljevstvo sastavljeno od gospodara i slugu?

Ne želi li Storm baš to?Ne! Dosta!Mračne misli gomilale su se u njemu tako brzo da je gotovo stigao do ruba ribnjaka, prije

nego li je primijetio što se događa. Ali i skupina koja se tu nalazila, sedam mladića i jednadjevojka, također je bila zaokupljena svojim poslom, tako da je i njegov dolazak ostaonezamijećen!

Djevojka je ležala na velikom kamenu s kojeg se oružje bacalo u znak žrtvovanja. Dok suostali igrali uokolo kao u transu, s grančicama imele u rukama, jedan mladić je podigao kameninož iznad njenih grudi.

"Što, do vraga!" poviče Lockridge i jurne prema njima.Naglo izbačeni iz zanosa, mladići se panično raz-bježaše na sve strane. Kad su vidjeli tko je

došao, uko-čiše se od straha i počeše puzati po zemlji; djevojka je i dalje ležala na žrtveniku,polako se vraćajući iz transa.

Lockridge s naporom obuzda mučninu koju je osjećao u želucu i reče dubokim glasom. "U imeBožice, zahtijevam da mi ispričate sve o vašem zlodjelu."

Umjesto priznanja uslijedilo je mucanje i moljakanje. Neke pojedinosti bile su ispuštene, ali ihje on sam popunio.

'Božica' nije bio dobar prijevod za ono što je Storm bila u ovoj kulturi. Japanski kami bioje znatno bliži tom značenju: svako natprirodno biće, počevši od duhova stijena ili stabala, čiji seoproštaj traži prije nego li se oni slome ili obore, pa do ogromnih, nejasnih sila koje prožimajuvječite elemente. Prožimaju, a ne upravljaju. Nije bilo formalne teologije, nije se odvajalo magičnobožanskoj sve stvari imale su svoju mističnu snagu. I on, Lockridge, također je posjedovao zastra-šujuće svojstvo. Withucar mu je mogao biti prijatelj, ali to je bilo zato što Jutoaz nije očekivao daće magija biti bačena protiv njega. Auri, još manje usrećena, uopće nije imala nikoga tko bi seosjećao ugodno u njenom prisustvu.

"Idite kući," reče Lockridge blago. "Neću poslati zlo na vas, niti ću išta reći Njoj o ovome.Bolja vremena će ubrzo doći. Kunem vam se."

Djevojka i mladići počeše natraške puzati. Kad su se dovoljno udaljili, podigoše se i brzootrčaše. Lockridge skoči u ribnjak i počne se grozničavo prati.

Nije se vraćao sve do zalaska sunca. Vrijeme se počelo naglo mijenjati; gomile oblaka stizalesu s mora donoseći hladnoću i rani sumrak. U selu više nikog nije bilo vani, a kožnati zastoripotpuno su zatvarali ulaze u kolibe.Bez obzira kako se osjeća, čovjek mora jesti i Lockridge se uputi prema kući koja je nekadapripadala Echegonu. Ušao je u tišini, dok mu je dim grizao oči; klizeće sjene ispunjavale sukutove i zbijale se oko slabašnog, treperavog plamena ognjišta. Aurini rođaci kao da su gaočekivali: njena majka udovica podsjetila ga je za trenutak na onu staricu koja mu je pružila zaštituod Išterine hajke; na okupu su još bili Aurina mlađa po-lubraća, njena tetka i ujak. Svi su gapromatrali sa strahopoštovanjem; djeca koja nisu zaspala uplašeno ustuk-nuše kad se Lockridgepojavio na ulazu. "Gdje je Auri?" upita on.

Djevojčina majka pokaže rukom na jedno izdignuto mjesto. Kosa boje žita bila je rasuta prekopokrivača od jelenje kože. "Iscrpljena je od plakanja. Moram li je probuditi?"

"Ne." Lockridgeov pogled prijeđe preko tužnih i brižnih lica.

81

"Što se dogodilo?""Vi to sigurno znate," reče njena majka bez prizvuka optužbe."Ne znam. Recite mi!" Vatra se za trenutak rasplamsala; Aurini obrisi postaše oštriji i uočljiviji.

Spavala je s palčevima u šakama, kao zaplašeno dijete. "Želim vam pomoći," doda Lockridge."O, da. Vi ste joj uvijek bili prijatelj. Ali što je najbolje za nju?" prošapta majka. "Nama je to

nepoznato. Mi smo samo stanovnici Zemlje.""Nisam ni ja više od toga," reče Lockridge; želio je da mu povjeruju."Pa onda, dobro. Ovog popodneva došao je poglavica Jutoaza, zvani Withucar, i pitao da mu

ona bude... kako se kaže ta njihova riječ?""Žena," odgovori Lockridge. Za trenutak mu padne na pamet da ih Withucar ima već tri."Tako je. Žena, samo njegova. Neka vrsta roba koji mora izvršavati svaku njegovu naredbu. Vi

ste mudriji od nas i poznajete bolje tog čovjeka. Rekao je da ćemo svi doći pod njegovu zaštitu. Jeli to istina? Ovoj je kući jako potreban muškarac."

Lockridge kimne glavom. Svaka zaštita ima svoju cijenu, pomisli on u sebi, ali nije ništa rekao."Auri ga je odbila," nastavi majka umornim glasom. "On je odgovorio da mu je Božica rekla da jemože imati. Tada je ona pobijesnila i počela vas dozivati kroz plač. Mi smo je malo umirili i otišliu Dugu Kuću. Božica nas je nešto kasnije primila i naredila Auri da prihvati Withucarovu ponudu.Kod nas se ne smije ništa dogoditi prije nego li se ne obave određeni obredi. I tako smo je vratilikući. Dugo je pričala kako će se sama izvesti u čamcu dok je struja ne odnese na pučinu, a l i nakraju je ipak zaspala. Što vi mislite?"

"Razgovarat ću s Božicom," reče Lockridge hrapavim glasom."Hvala vam. Ja ni sama ne znam što je najbolje. Ona neće biti slobodna s njim, ali ni mi više

nismo slobodni. Osim toga, Božica je naredila. Pa ipak, Auri nikada ne bi mogla provesti svojživot na takav način. Možda biste joj vi mogli reći da je to najbolje za nju."

"Ili je osloboditi," reče on. "Idem odmah tamo.""Zar niste prvo željeli jesti?""Ne, nisam više gladan." On spusti zavjesu za sobom.Selo je bilo u mraku. Nije lako mogao naći put do Duge Kuće. Jutoazi koji su bili na straži

propustiše ga bez riječi.Globus je bacao blještavu svjetlost po cijeloj prostoriji. Storm je sjedila sama za upravljačkim

tipkama psihokompjutora. Unutra je bilo prilično toplo, tako da je nosila sasvim kratku tuniku, aliLockridge je pogleda bez ikakve požude. Storm se okrene, osmjehne se i mazno protegne. "Takorano, Malcolme? Umorna sam od ovog rada. Podaci su uglavnom zagonetni."

"Storm," reče on, "moramo razgovarati."Radost iščezne s njenog lica i ona osta mirno sjediti."Naš projekt se ne razvija kako treba," počne Lockridge. "Vjerovao sam da će se starosjedioci

postepeno prilagoditi novom uređenju. Ali umjesto toga, dok sam bio odsutan, stvari su se priličnopogoršale."

"Mislim da si na brzinu donio pogrešan zaključak," reče ona hladnim tonom. "Budi razložniji.Čini ti se da se razdor između plemena povećao, zar ne? To je neizbježna cijena napretka i ja tone mogu promijeniti; zar da se odreknem Jutoaza da bih zadovoljila Orugarave.

"Ne, ali ponizi ih malo.""Dragi moj Malcolme," reče materinski Storm, "nismo došli ovamo graditi utopiju. Tako nešto nijenigdje moguće. A to znači povlastiti one koji imaju preduvjet da budu jaki. Prije nego mi bilo štozamjeriš, zapitaj se jesu li stanovnici Eniwetoka zaista željeli biti preseljeni da naprave mjesta zanuklearne eksperimente tvoje zemlje. Mi možemo maksimalno pokušati ublažiti bol koju zadajemo,ali onaj tko odbija zadavati bilo kakvu bol nema što tražiti u ovom svijetu."

Lockridge slegnu ramenima. "U redu, možeš me vrijeđati, kako god hoćeš..."Storm ustane. Pogled joj je postao opčinjavajući. "Posebno na jedan način," reče ona."Ne, čekaj, do vraga!" usprotivi se Lockridge. "Možda mi ljudi moramo biti kopilad. Ali ne

treba nas uvijek podcjenjivati. Ljudski je stati u obranu svojih prijatelja. A Auri je moj prijatelj."Storm se ukoči. Za trenutak je stajala nepokretno, a zatim lagano provukla prste kroz uvojke

kose i rekla nježno: "Da, iza svega stoji ona. Mislila sam da ćeš me to pitati. Hajde, samonaprijed."

"Pa, ovaj, ne želi biti u Withucarevom haremu."

82

"Zar je on loš čovjek?""Ne. Ali...""Želiš li da ostane neudata, premda znaš koliko će to ovdje neprirodno izgledati?""Ne, ne, ne...""Je li još netko pogodan za nju?""Pa...""Da nisi to, možda, baš ti?" upita oštro Storm."Oh, blagi Bože!" vikne Lockridge. "Ti znaš da ja... ti i ja..."

"Ne zanosi se previše, dragi. Sada je riječ o djevojci. Ako dvije rase trebaju postati jedna, morajuse što čvršće sjediniti. Brak je previše jaka institucija za narod Ratne sjekire da bi odustali od njega;zbog toga će Narod Mora morati to prihvatiti. Auri je nasljednik poglavara starosjedilaca, aWithucar je najutjecajniji u svom plemenu. Praktično, ali i kao dobar primjer ostalima, u ovomtrenutku ništa bolje ne bi se moglo izvesti za stvar ujedinjenja od njihovog braka. Naravno,djevojka je uzrujana. Ali, zar si tako naivan da vjeruješ kako se ona nikada neće utješiti? Nitivoljeti svoju djecu koju će dobiti s njim? Niti zaboravi tebe!"

"U redu, ali ipak... mislim da ona zaslužuje slobodan izbor.""Koga bi ona drugog izabrala osim tebe, koji je ne želiš? Uostalom, bilo bi beskorisno i da je

želiš. Čim si ušao počeo si sažaljevati nesretne seljake. Englezi će biti još nesretniji poslijenormanskog osvajanja. Ali nekoliko stoljeća kasnije tamo više neće biti Normana. Svi će bitiEnglezi. Za nas, ovdje i sada, taj proces počinje s Auri i Withucarom. Nemoj više spominjatislobodan izbor... osim ako ne misliš da bi svaki rat trebao biti borba dobrovoljaca."

Lockridge je stajao bespomoćno. Storm se primak-ne i obavi mu ruke oko vrata. "Čini mi se date Auri na svoj djetinjasti način zove Ris," promrmlja ona. "I ja bih te voljela tako zvati."

"Ovaj... gledaj..."Ona prisloni glavu na njegove grudi. "Dopusti mi da bar malo budem djetinjasta s tobom."Iza zavjese zagrmi glas jednog stražara: "Boginjo, gospodar Hu traži da uđe.""Do vraga!" prošapće Storm. "Završiti ću sa njim što brže mogu." Zatim uzvikne: "Pusti ga!"Mršav i gibak, Hu se kratko pokloni. "Molim za ispriku, svjetlosti. Bio sam u zračnom

izviđanju."Storm odgovori kruto: "Pa?""Najvjerojatnije, nešto beznačajno. Pa ipak, vidio sam oveću flotu kako plovi prema nama

Sjevernim morem. Vodeći brod je iberijski, a ostalo su veliki kožnati čamci. Nikada nisam čuo zatakvu kombinaciju. Očigledno je da plove iz Engleske u Dansku."

"U ovo doba godine?" trgne se Lockridge. Storm se odmakne od njega i ostane sama uhladnom svjetlu.

"Još jedna neobičnost, svjetlosti," reče Hu. "Nisam mogao otkriti prethodnice. Ako ih i imaju,onda su dobro skrivene. Ali flota će u svakom slučaju biti ovdje za dan dva."

"Tajna operacija Skitnica? Ili neka lokalna pustolovina? Ovo su vremena kada su domorocičesto poduzimali slične pothvate," namršti se Storm. "Najbolje da to odem sama provjeriti."

Ona dohvati svoj gravitacijski pojas, opaše ga oko struka, a energetski pištolj pričvrsti o bok."Ostani ovdje i odmori se, Malcolme. Neću se dugo zadržati," rekla je i otišla s Huom.

Lockridge je neko vrijeme besciljno hodao velikim predvorjem. Vjetar je hučao kroz noć, alion je čuo kako tišina podrhtava unutra. A bogovi su tako polako i nježno odlepršali u zrak... Naum mu padne ikona iz Brannove sobe. Bože, Bože, pomisli on, što da radi čovjek kad ne možepomoći nekom tko brine za njega?

Što je istina?Jedna žena, šest tisuća godina u budućnosti rekla mu je da je njen sin živ spaljen. Ali ona je

znala da je uzrok bio opravdan. Ili joj se bar tako činilo...Lockridge se najednom trgne. Udubljen u misli nije primijetio da je skoro zakoračio kroz

tamni zastor. Brann je bio dugo mučen, a zatim ubijen iza ovog zastora. Zbog čega ta stvar i daljestoji tu?

Zašto nikada nisam pitao?Možda me je bilo strah, pomisli L.ockridge i energično uđe unutra.U ovom djelu kuće nije bilo namještaja. Pod je bio prljav, a na kožnatom sjedalu se nalazio

debeli sloj prašine. Jedan globus obasjavao je odaju blijedom svjetlošću, a sjene su se pružale do

83

udaljenih kutova. Crna barikada zadržavala je također i zvuke. Vjetra je nestalo. Lockridge senašao u potpunoj tišini.

Ono što je ležalo na stolu, povezano žicama i kablovima s velikim uređajem, lagano se trzalo istenjalo.

"Ne!" krikne Lockridge i pobjegne.Zatim mu je dugo trebalo da prikupi hrabrost i vrati se unutra. Ali morao je to učiniti. Brann,

koji se borio što je najbolje znao za svoj narod, još nije mrtav.Malo što je ostalo osim smežurane kože preko koš-čatog, povijenog tijela. Cjevčice su bile

pričvršćene na njega i održavale ga u životu. Elektrode su mu bile zabodene u lubanju, da biizazivale šokove u mozgu i bilježile slabe cerebralne impulse. Zbog video-stimulacije kapci su biliodsječeni, a očne jabučice usmjerene prema jakoj svjetiljci koja je nisko visjela sa stropa.

"Nisam znao..." zavapi Lockridge.Jezik i usne su se grčevito naprezale na unakaže-nom licu. Lockridge nije imao kod sebe

diaglosu za Brannovo doba, ali mogao je odgonetnuti djelić nadljudskih napora u obliku molbe,"Ubij me."

A ovdje pokraj, iza zavjese... ona i ja...Lockridge krene prema uređaju."Stani! Što radiš?"Malcolm se polako okrene i ugleda Storm i Hua. Energetski pištolj u ruci muškarca bio je

usmjeren u njegove grudi. Storm ga tužno pogleda. "Htjela sam te poštedjeti ovoga. Potrebno jedosta vremena da bi se izvukli i posljednji ostaci pamćenja. Tu više nema mnogo moždane mase;Brann sada stvarno nije više nego crv, tako da nema razloga žaliti ga. Sjeti se, i on je počeo to.istoraditi sa mnom."

"I to ti je opravdanje?" poviče Lockridge."I Pearl Harbor je opravdanje za Hirošimu?" pod-smjehne se ona.

Prvi put u životu Lockridge reče nešto nepristojno jednoj ženi. "Nisu važni tvoji izmišljenirazlozi," vikao je. "Znam od čega si živjela u dvadesetom stoljeću.... od ubijanja mojihsunarodnjaka. Znam da su mi John i Mary omogućili tek skromni pogled na način tvoga vladanja.Koliko si ti stara? I o tome sam dobio dovoljno podataka. Nisi mogla počiniti sve one zločinekoje si počinila, osim tijekom stotina godina tvog pravog vremena. Zato je i skovana zavjeraprotiv tebe, tamo na dvoru — zato svatko želi biti Koriach — jer ti si sebi osigurala besmrtnost.Dok je Olaova majka stara već s četrdeset godina,"

"Prekini!" poviče Storm.U Lockridgeu je ključalo. "Ne zanima me koliko si ljubavnika imala ili koliko sam ja samo

stvar koju si koristila," rekao je. "Ali nećeš upotrijebiti Auri, shvaćaš? Ni njen narod. Niti bilokoga. Idi u pakao: iz pakla si i došla!"

Hu podiže pištolj i reče: "A sada je dosta."Kiša je počela prije zore. Lockridgea je probudilo prigušeno bubnjanje po tresetnom krovu

kolibe u kojoj je ležao. Na blatnjavoj zemlji udaranje kapi je bilo nešto bučnije. Kroz rešetke naulazu promatrao je pašnjake po kojima se sporo kretala stoka mokra kao i pastiri. Suho lišće padaloje s obližnjeg hrasta pod neprekidnim naletima kišnih kapi. Veliki dio zaljeva i sela nisu se moglividjeti iz ove zabačene kolibe. Sve je to upotpunjavalo osjećaj usamljenosti koja mu se činilabeskonačnom.

Nije želio više imati na sebi odoru Čuvara, ali kada ju je skinuo, osjetio je da je zrak najednompostao previše hladan i vlažan. Tražit ću jednu orugarajsku nošnju, ili čak jutoašku, pomisli oniOna mi to neće odbiti, nadam se, prije nego li...

Učini, što?Lockridge zatrese glavom. Uspio je odspavati nekoliko sati otkako je stavljen ovdje. Sad mu se

ponovno vraćala hrabrost.Teško je to, pomisli, kad se sve slomi u jednoj jedinoj noći. Shvatiti, napokon, tko je zapravo

Storm i što su njeni pravi razlozi. Doduše, i ranije je imao dovoljno pokazatelja, ali je jednostavnoodbijao misliti o tome, sve dok pogled na Branna nije raskinuo sve niti kojima ga je Storm držala.I znati da je ona ravnodušno žrtvovala ovaj narod koji je on tako zavolio, sve je to bilo više negobolno.

Jadna Auri, pomisli Lockridge s gorčinom u grlu. Jadni Withucar.

84

Pa ipak, pomisao na djevojku djelovala je izvanredno osvježujuće. Možda je još mogao učinitinešto za nju, ako nitko drugi nije. Kad bi se samo Auri nekako uspjela probiti do flote koja jedolazila ovamo... To je sigurno bio zajednički iberijsko-britanski pothvat, sudeći po nekimopaskama koje su Storm i Hu izmijenili nadgledavajući pripremanje zatvora za Lockridgea. Ve-ličina i sastav flote bili su više nego neobični, ali gotovo istodobno u Engleskoj su iznenadazapočeli znatno važniji događaji, čija je posljedica mogla biti osnivanje Stonehengea. Storm je bilapreviše zauzeta da bi posvetila posebnu pažnju zagonetnoj floti. Zadovoljila ju je činjenica da suljudi na palubama, viđeni kroz infra-er-veni dalekozor, pripadali arhaičnom rasnom tipu, a neagentima iz budućnosti. Naravno, po ovo nevremenu brodovi su se morali negdje zakloniti, što jeznačilo da se njihov dolazak odgađa za nekoliko dana. Možda ga onda više neće biti ovdje. Alimožda bi mogao smisliti kako pobjeći Auri.

U svakom slučaju, vrijedilo je pokušati. On ode do ulaza i promoli glavu na kišu krozpovezane motke. Četiri Jutoaza stajala su na straži, umotani u kožne ogrtače. Trgnuše sepreplašeno, podižući mokro oružje i praveći rukom znakove protiv zlih čina.

"Budite pozdravljeni, momci," reče Lockridge. Storm mu je ostavila diaglosu. "Želim vaszamoliti nešto."

Zdepasti vođa se ohrabri pa zlovoljno odgovori: "Što možemo učiniti za nekoga tko je pao unemilost Božice, osim da ga dobro čuvamo, kako nam je zapo-vijeđeno?"

"Možete prenijeti za mene jednu poruku? Želim samo vidjeti jednog prijatelja.""Nikome nije dopušteno doći ovamo. Osobno je tako Ona naredila. Već smo morali otjerati

neku djevojku."Lockridge stisne zube. Naravno, Auri je čula novost. Mnoge zaplašene oči vidjele su pod

svjetlošću baklji kako ga Jutoazi sprovode s uperenim kopljima. Sve je to prljavo, Storm, vrloprljavo. U zatvoru, iz kojeg si me izvukla, mogao sam bar primati posjete.

"Dobro," reče na kraju Lockridge, "onda želim vidjeti Božicu.""Ho-ho!" nasmije se ratnik. "Ti bi želio da mi Njoj kažemo da dođe po tvojoj zapovijedi?""Mogao bi, uz dužno poštovanje, Njoj reći kako ja molim da me primi. Valjda ti sad ljepše

zvuči nego prije.""Zašto bismo to učinili? Ona najbolje zna što radi.""Slušaj, ti svinjo," vikne Lockridge s prezirom. "Ja sam možda sada u teškom položaju, ali

nisam izgubio sve moći. Učinit ćeš što tražim od tebe ili ću ti zguliti meso s kostiju. Tada ćeš usvakom slučaju morati moliti Božicu za pomoć."

Stražari se uplašeno trgnuše. Lockridgeu je u trenutku postalo jasno da pred sobom imasavršen prototip podanika koje je Storm namjeravala stvoriti u novom kraljevstvu. "Odlazi!"izdere se on. "I donesi mi usput nešto za doručak."

"Ja... ovaj... ne usuđujem se. Nitko od nas ne smije napustiti ovo mjesto bez dopuštenja. Ali,čekaj." Vođa izvuče rog ispod ogrtača i kratko puhne; sumoran i tužan zvuk prolomi se krozkišu. Uskom stazom brzo je dotrčala omanja grupa mladića sa sjekirama u rukama da vidi u čemuje problem. Vođa ih posla po Lock-ridgeovom nalogu.

Bio je to mršav uspjeh, ali sasvim dovoljan da ga za trenutak vrati iz beznađa. On navali nagnjecav hljeb i pečenu svinjetinu s neočekivanim tekom. Storm me može slomiti, pomisliMalcolm, ali samo ako upotrijebi uređaj za čitanje misli.On čak nije bio ni iznenađen kad se Božica pojavila nekoliko sati kasnije. Začudio ga je samonačin na koji mu je srce reagiralo na njenu pojavu. Potpuno odjevena, Koriach je dostojanstvenokoračala, velika, gipka i prije svega lijepa. U ruci je držala štap Mudre žene, dok joj je u pratnjibilo desetak jutoaških vođa. Lockridge primijeti Withucara među njima. Iz energetskog pojasa virioje nevidljiv štit iznad njene glave, preko kojeg su se slijevale kapi kiše; stojeći u srebrnastoj bujicisvjetlosti i vode, Storm je izgledala kao nimfa ili morska kraljica.

Zastala je pred kolibom i pogledala ga očima u kojima je bilo više tuge nego ičeg drugog. "Evome, Mal-colme," rekla je na engleskom. "Smatram da moram doći kad me ti zoveš."

"Ali zato ja nikada više neću dotrčati na tvoj zvižduk, draga," reče on njoj. "Baš šteta. A biosam tako ponosan što ti pripadam."

"Nikada više?"On odmahne glavom. "Želio bih da mogu, ali ne mogu."

85

"Znam. Ti pripadaš posebnoj vrsti ljudi. Kad to ne bi bio slučaj, sve ovo bi me znatno manjepogodilo."

"Što namjeravaš sa mnom? Ubiti me?""Pokušavam naći neko drugo rješenje. Ti i ne znaš koliko se naprežem smisliti nešto.""Čuj," vikne Lockridge s divljom, slatkom i uzaludnom nadom. "Sve ti ovo nije potrebno.

Odrekni se vremenskog rata. Zar ti je toliko stalo do njega?""Ne mogu." Njen ponos je bio pogođen. "Ja sam Koriach."Nije imao što odgovoriti. Kiša je jednolično bubnjala po krovu.

"Hu je želio da te odmah ubijemo," reče Storm. "Ti si oružje sudbine, a budući da si postao našneprijatelj, nije li preopasno ostaviti te na životu? Ali ja sam odgovorila da bi tvoja smrt mogla bitionaj važan događaj, koji bi neminovno prouzročio... što?" Govorila je trep-tavim, niskim glasomstojeći i dalje izolirana u maglovi tom vodopadu svjetlosti. "Upravo je to ono što ne znamo.Pomislila sam, kako sam samo radosno pomislila kada si se vratio, da si ti mač moje pobjede.Sada više nisam sigurna. Bilo što da učinim, to može donijeti propast. Ili možda uspjeh, tko zna?Jedina sigurna stvar je da si ti sudbina i da je moja velika želja spasiti te. Hoćeš li mi dopustiti?"

Lockridge se zagleda u sablasno zelene oči i reče samilosnim glasom: "Bili su u pravu oni izdaleke budućnosti. Sudbina nas čini robovima. Ti si predobra za to, Storm. Ili ne, ne dobra — neni zla; možda ništa što je ljudsko; u svakom slučaju, žao mi je što se sve ovo dogodilo."

Zar mu se samo učinilo, ili je stvarno vidio suze kroz kišu? Nije bio siguran. Konačno, kadamu se ponovno obratila, glas joj je bio posve miran. "Odlučim li da moraš umrijeti, to ću učinitiosobno ja, brzo i bezbolno; bit ćeš sahranjen u dolmenu vremenskih vrata, uz sve ratničkepočasti. Ali ja se molim da se to ne dogodi."

Osjećao je da protiv sebe ima čaroliju, stariju i jaču od svih sila koje je stvorio njen izopačenisvijet. "Dok budem čekao na to, mogu li da se oprostiti od nekoliko prijatelja?"

Njen bijes ponovno ojača. Udari palicom po blatu i uzvikne: "Auri? Ne! Vidjet ćeš je sutravjenčanu u logoru Jutoaza. Nakon toga razgovarat ću ponovno s tobom i vidjeti jesi li doistatakav prezira vrijedan idiot kakvim se sada ponašaš!"

Okrenula se, zavrtjevši haljinu i ogrtač oko sebe, i napustila ga.Iz pratnje koja ju je u tišini slijedila iskoči Withu-car. Jedan stražar ga pokuša zaustavi, ali ga

crvenobra-di Jutoaz grubo odgurne; stao je uz sama vrata kolibe i pružio ruku Lockridgeu."Ti si i dalje moj brat, Malcolme," reče on hrapavim glasom. Govorit ću s Njom o tebi."Lockridge prihvati ruku. "Hvala." Osjećao je kako ga oči nesnosno peku. "Jedno možeš

učiniti za mene, u ime starog prijateljstva. Budi dobar prema Auri, hoćeš li? Pusti je da ostaneslobodna žena."

"Koliko mi to bude bilo moguće. Dat ćemo tvoje ime našem sinu, i prinijet ćemo žrtve natvoj grob, ako do toga dođe. Ali nadam se da neće. Sreća jaše s tobom, prijatelju." Uslijedio jejoš jedan stisak ruke, a zatim se Jutoaz brzo udalji.

Lockridge se spusti u jedno uzdignuto mjesto i počne zuriti u kišu. Njegove misli plovile sunegdje daleko i nikoga se nisu ticale.

Pred samo podne pljusak je prestao, ali sunce se nije probilo kroz niske oblake. Umjestotoga, brzo se počela spuštati magla, sve dok svijet s one strane vrata nije postao mokra, sivabezobličnost. S vremena na vrijeme do Lockridgea je dopiralo nerazgovjetno dovi-kivanje, rzanjekonja i mukanje krava, ali svi ti zvuči bili su prigušeni i daleki. Kao da se život udaljavao od malekolibe... Zrak je postao vrlo vlažan i hladan, tako da se morao pokriti dekom. Konačno, umor gasavlada i on zaspi. ,

Snovi su mu bili čudni. Kako je postepeno izlazio iz njih, nije neko vrijeme znao da se doistabudi. San i java su se međusobno isprepleli; bio je brodolomac u oceanu, tamnom kao Storminakosa, Auri je brzo promakla pokraj njega vičući ime svoje majke, rog je prizivao goniče; najednom,počeo je padati u beskrajne zelene dubine. Oko njega su zabrujala divovska čelična zvona i on senađe na mjestu gdje se rađaju munje. Snažno poput tisuću gromova, nešto mu pukne iznad glave i...koliba je bila ispunjena tamom, suton se lagano spuštao kroz maglu, ljudi su se brzo dovikivali, aoružje je zveckalo...

To nije san!

86

Lockridge skoči i teturavo krene prema vratima; počeo je tresti vlažne stupove, pokušavajućividjeti nešto kroz tmurno sivilo sutona. "Što se događa? Gdje ste? Pustite me van. Prokleti bili!Storm!"

Bubnjevi su odjekivali kroz guste pramenove magle. Jutoazi su divlje urlali, nadjačavajućibjesomučnu tutnjavu kopita. Trošna vozila su se sudarala, a osovine prskale kao suhe grančice. Udaljini je neka žena prodorno vrištala, a njen hropac je zamro pod lavinom kamenja koje se rušilo.Metal, bronca, je zvečao sudarajući se, a s desne strane je začuo zvižduk strijele.

Najednom se u tamnoj izmaglici pojaviše nejasne prilike: njegovi čuvari! "Netko je napao sobale," reče kratko vođa.

"Zašto čekamo, Hrano?" vikne drugi stražar. "Naše mjesto je u borbi!""Ostanite gdje ste! Naše mjesto je ovdje sve dok nam Božica ne naredi drukčije." Netko

protrči u blizini. "Hej, tko nas je to napao! Kako ide bitka?""Ljudi s vode," prodahće nevidljivi. "Naletjeli su ravno na naš logor. Držite se svog zadatka. Ja

idem kod poglavice."Jedan stražar opsuje i nestane u magli. Vođa se uzalud derao za njim. Buka je postala

glasnija, kad su se stranci sudarili s na brzinu skupljenim četama Jutoa-za.Gusari, pomisli Lockridge. To je sigurno ona flota koju su Čuvari vidjeli. Ništa drugo ne može

biti. Znači da se uopće nisu zaustavljali; veslali su cijeli dan i noć, a magla im je pružila zaštitu dase neopaženo iskrcaju na obalu. Da, svakako. Izgleda da su gusari iz Sredozemlja poveli sa sobomi neka ovdašnja plemena. Engleska je postala previše žilava, kako sam čuo, ali zato se poSjevernom moru imalo što pljačkati.

Pa ipak, što ti jadnici mogu, čim Storm i Hu počnu pucati na njih svojim oružjem?Možda je tako najbolje. Avildaro je dovoljno patio da bi ponovno bio opustošen... i da bi Auribila odvedena u roblje. Lockridge je grčevito stezao stupove i čekao na erupciju panike koja ćezahvatiti neolitske gusare kada se sukobe s Božicom.

Jedna prilika iskoči iz magle; bio je to visok i plav čovjek s nečim divljim u očima. VođaJutoaza zaškr-guće zubima: "Marat te odnio, ti orugarejska kokoši," prodere se on. "Vrati se tamogdje pripadaš!"

Krupan čovjek hitne svoj harpun. Vođa se uhvati za probijen trbuh, ispusti prigušeni jauk iskljoka se na koljena.

Drugi stražar urlikne i podiže svoju ratnu sjekiru. Ali prije nego li ju je uspio upotrijebiti, izmraka iskrsne drugi napadač, baci mu ribarski konop oko vrata i stegne dvjema snažnimmornarskim rukama. Treći stražar je već također bio na podu, lubanje razbijene drvosječ-nomsjekirom.

"Gotovi su, djevojko," dovikne visoki čovjek i priđe vratima. Do Lockridgea je dopiralodovoljno svjetlosti da vidi kako se u bradi muškarca iskrice kapi vode, i on prepoznaEchegonovog sina. Nekolicinu iz grupe poznao je po imenu, dok se ostalih, koji su nestrpljivočekali otraga, sjećao iz viđenja. Dvojica od njih bili su umiješani u onaj jučerašnji pokušajžrtvovanja djevojke. Sada su stajali kao pravi ljudi.

Echegonov sin izvadi kameni nož i počne sjeći konope koji su povezivale motke. "Uskoro ćešbiti slobodan," reče on. "Ukoliko nas netko slučajno ne primijeti."

Lockridge je bio previše omamljen da bi mogao uraditi bilo što drugo osim slušati."Mislim da smo napokon slobodni. Auri je jurila unaokolo cijeli dan, moleći svakoga za koga jevjerovala da može pomoći. Najprije se nismo usuđivali; sjedili smo u njenoj kući i prikupljalihrabrost. A tada su došli ovi stranci, kao božanski znak, i ona nas je podsjetila na moći koje jedobila u podzemnom svijetu. Neka borba potraje samo još malo, i mi ćemo biti dovoljno daleko.Avildaro nije više dobro mjesto da i dalje osta nemo u njemu." Čovjek je radoznalo promatraoLockridgea. "Uradili smo ovo zato što se Auri zaklela da ti imaš moći zaštititi nas od Njenogbijesa. Ona bi to trebala najbolje znati. Je li ona u pravu?"

Prije nego li je Lockridge stigao odgovoriti, Auri se već pripila uz njega. Kratko ga jepozdravila treperavim šapatom. Osjećao je kako djevojka drhti pod mokrim ogrtačem od kose; alizato je u ruci držala lako koplje, i on shvati da pred sobom ima pravu ženu. "Rise, ti nas možešizbaviti odavde. Ja znam da možeš. Reci da ćeš nam biti vođa."

Bitka koja se vodila u blizini nije bila bučnija i žešća od otkucaja srca u Lockridgeovimgrudima. "Ne zaslužujem te," reče on. "Ne zaslužujem sve ovo." Zabo-ravivši gdje se nalazi,

87

Malcolm je počeo govoriti na engleskom. Djevojka se uozbilji i reče dostojanstvom kraljice: "Onizgovara čarolije za nas. Želi nas odvesti tamo gdje zna da je najbolje."

Spone popucaše i Lockridge se provuče između dva stupa. Magla se vrtložila oko njega.Pokušavao je u sumraku pogoditi gdje se vodi glavna bitka. Izgleda da se fronta proširila i da sekreće sve dublje u kopno. To znači da na obali zaljeva sada najvjerojatnije nije bilo nikoga.

"Ovuda," reče on.Grupa krene pod njegovim vodstvom. Osim muškaraca bilo je još žena i djece koja su se

uplašeno pripi-jala uz roditelje; nekoliko majki nosilo je najmanju djecu u naručju. Svatko tko sadabude preuzeo rizik da postane slobodan, pomisli Lockridge, morat će se odreći svega što imaovdje.

Najednom, nešto mu sine. "Moram obaviti još jedan posao u Dugoj Kući," reče."Rise!" Auri ga zgrabi izbezumljeno za ruke. "Ne smiješ!""Produži dolje do čamaca," reče on. "Sigurno ste ponijeli mješine sa vodom i opremu za lov

i ribolov.Kada budete spremni za polazak, ja ću vam se pridružiti. Ne dođem li, krenite bez mene."

"Duga Kuća! Njeno mjesto?" zadrhti Echegonov sin. "Što moraš tamo raditi?""Nešto... neće nas pratiti sreća ako to ne uradim.""Idem i ja," reče Auri."Ne." On zastane i poljubi je; bio je to kratak dodir usana koje su imale okus soli. Osjetio je

ipak vlažni miris njene kose i toplinu tijela. "Na svako drugo mjesto, ako želiš, ali ne ovdje. Idi isačuvaj mi mjesto u čamcu."

Lockridge se otrgne i potrči prije nego je djevojka mogla bilo što reći.Kolibe su se bezglasno tamnjele oko njega, a sumrak pun užasa sakrivao je mnoge leševe.

Jedna crna i sablasna svinja uplašeno je groktala. Za trenutak mu padne na um da je Stormsmatrala svinju predznakom smrti Božice. Zvuči bitke sada su odjekivali sasvim blizu; mahnitukakofoniju sačinjavali su divljački krici, bat brzih koraka, žestoka sudaranja, fijuk strijela i teškiudarci sjekira koje pogađaju cilj. Ali Lockridge je bio zatvoren u svoju vlastitu šutnju.

Kao što se i nadao, Dugu Kuću nitko nije čuvao. Ipak, možda su Storm ili Hu još unutra... Alisada više nije imao izbora, osim prijeći taj prag.

Predvorje je bilo prazno.On potrča između strojeva i slika bogova. Pred zastorom tame, gotovo se zaustavio. Sve je to

samo igra sudbine, sine mu najednom u svijesti i on odlučno uđe.Brannova agonija još je djelovala na njega. On stavi u uho diaglosu užasne budućnosti,

zaustavi se i reče: "Omogućit ću ti umrijeti, ako želiš.""Oh, molim te," zaječi glas mumije. Lockridge- se trgne. Storm je rekla da je Brannov um

potpuno uništen.I to je slagala, pomisli on, i krene na posao.

Nije mogao prerezati Brannov vrat, jer nije imao nikakvo oružje. Zato je samo počupao s njegažice i cijevi. Pocrnjelo tijelo se zgrči uz jedva čujni jecaj. Iz otvorenih rana iscurilo je samonekoliko kapi krvi.

"Miruj ovdje," prošapće Lockridge i pomiluje Bran-na po čelu. "Nećeš morati čekati dugo.Zbogom."

Dok je izlazio, ponovno je osjetio kako ga nešto steže u grlu.Kad je prošao kroz zastor dočekala ga je velika buka. Borba se vodila u selu. Najednom sve

ostale zvukove nadjača pucanj energetskog pištolja. Svjetlost žestoko bljesne pokraj zastora naulazu. Ovo je kraj gusara, pomisli Lockridge. Ako odmah ne izađem odavde, nikada neću.

On potrči prema trgu.Na drugom kraju iz magle se pojavi Hu. "Koriach!" poviče on izbezumljeno i mahnito.

"Koriach, gdje si? Moramo biti zajedno... najdraža moja..." Pištolj, koji je malo prije napraviosmrtonosni vatromet među kolibama, nije bio ovaj u njegovoj ruci.

Glava Čuvara panično se okretala na sve strane, tražeći svoju božicu. Lockridge je znao da sene može neopaženo izvući, niti se može vratiti u Dugu kuću, a da ga Hu ne vidi. On skoči.

Čuvar ga ugleda i krikne. Pištolj se podiže, ali nije bilo vremena za pucanj. Lockridge sežestoko sudari s tijelom u zelenoj odori. Obojica padoše na zemlju i počeše se boriti oko oružja.Huje vrlo čvrsto stezao pištolj, tako da je Lockridge morao promijeniti taktiku. On se izvuče iz

88

njegovog čeličnog zagrljaja i baci mu se na leđa. Priklještio ga je nogama za zemlju, a slobodnomrukom čvrsto zgrabio za vrat i počeo ga stezati.

Kroz paklenu galamu Lockridge začuje kako kosti u Huovom vratu suho prskaju. Čuvar seprestao micati. Malcolm se podigne i vidje da je protivnik mrtav. "Žao mi je," reče iskrenimglasom. Polako je zatvorio oči koje su ga ukočeno gledale, a zatim uzme pištolj i ode.

Neko vrijeme ga je mamila misao da krene u potragu za Storm, jer je sada bio naoružan istokao i ona.

Ali ne, to bi bilo previše opasno; neki Jutoaz iz njene pratnje bi ga lako mogao ubiti, dok je onzaokupljen njenim energetskim štitom. Što bi se tada dogodilo s Auri? Bio je svjestan da mnogoduguje djevojci i onoj šačici njenih suplemenika koji ga čekaju na obali.

Osim toga, nije bio siguran da je u stanju pucati u Storm.Svjetlucavi rub vode pojavi se pred njim. On primijeti veliki kožnati čamac kako se ljulja na

valovima, pun sivih obličja. Auri ga je čekala na obali. Ona potrči prema njemu sa smijehom isuzama. Krataki zagrljaj trajao je čitavu vječnost, a zatim zagaziše u vodu i us-kočiše u čamac.

"Kamo ćemo sada ići?" upita Echegonov sin.Lockridge baci pogled unatrag. Još je mogao vidjeti grupu kuća, maglovite konture svetog gaja,

obrise ljudi i konja na mjestu borbe. Zbogom, Avildaro, pomisli on. Neka te bog sačuva."Iril Varav!" reče odlučno Lockridge. "Engleska!"Vesla zahvatiše dublje. Kormilar počne neki napjev u čast Boginje mora; Auri, koja je

izgledala kao ponovno rođena, pričala je o tome kako Storm nije nikakva boginja, već vještica.Jedno dijete je plakalo, neka žena je tiho jecala, a ljudi podigoše koplja u znak pozdrava.

Oplovili su zapadni rt u širokom luku i Avildaro im nestane s vidika. Kroz noć koja je postajalasve gušća primijetili su konture gusarske flote na udaljenosti od poldrug kilometra. Mali čamci bilisu izvučeni na obalu, a galija se nalazila usidrena u dubokom gazu. Nekoliko stražarskih bakljitreperavo je svijetlilo, dok je Lockridge mogao razaznati ponosna obličja na pramcu i dio krmekoji se dizao iz vode.

Bilo je pravo čudo da ovi Vikinzi iz brončanog doba još nisu bili desetkovani. Storm i Hu su serazdvojili da bi prikupili zbunjene i raštrkane Jutoaze oko svojih plamenih pištolja. Ali, najednom,tko zna iz kojeg razloga, Hu se našao sam. Čak i tako, Storm je još bila u stanju... uostalom, to gase više nije ticalo.

Ili možda je? Gonjena sudbinom, ona neće odustati sve dok ga ne pronađe i ne uništi. Kada bise samo nekako uspio vratiti natrag u svoje stoljeće... ne, tamo bi mu njene uhode mogle znatnolakše ući u trag nego ovdje, u prostranom i praznom svijetu neolita. Tim prije što je vodio sasobom ovu grupu ljudi koje više nije mogao napustiti.

Počeo je sumnjati da je Engleska dobar izbor. Doduše, tamo su bježali i drugi graditeljimegalita iz Danske. Mogao im se pridružiti i ostatak života provesti u stalnome strahu. To niježivot koji je želio ponuditi Auri.

"Rise," prošapće djevojka, oslonivši mu glavu na rame. "Ne bih trebala biti tako sretna, zar ne?Ali ipak jesam."

Ona nije bila Storm Darroway. Pa što onda? On je zagrli. I ona je također sudbina, pomisli.Možda John i Mary nisu željeli više nego da preko nje ljudska rasa dobije divno i ljupkopotomstvo. Ona sama nije bila mnogo, ali njeni sinovi i kćeri će to možda biti.

Najednom mu posta jasno što mora učiniti. Sjedio je dugo nepokretan, sve dok ga Auri nijepomilovala po kosi. "Je li ti dobro, dragi?"

"Da," reče on i poljubi je.Bjegunci su sporo napredovali kroz noć, ali svaki zamah vesla približavao ih je pobjedi. Kad je

svanula zora, prevalili su već dobar komad puta i zastali da se odmore. Muškarci su otišli u lov iribolov, a žene su punile mješine s vodom. Oko podneva sjeverni povjetarac je rastjerao maglu i većslijedeće večeri zvijezde su ponovo blistale na nebu. Lockridge je naredio da se podigne jarbol irazviju jedra. Ujutro su se našli na pučini.

89

Bio je to hladan, težak i opasan put. Nitko osim Tenil Orugarava ne bi mogao prebroditi buru ukoju su upali s pretovarenim i krhkim čamcima. Unatoč svim nedaćama, Lockridge je bioradostan. Kako ga Koriach nije našla, vjerojatno je zaključila da se utopio pa je prekinula traganje.

Pitao se bi li joj bilo žao. Ili bi možda i to sažaljenje bilo još jedna u nizu laži?Poslije nekoliko dana ispred njih se pojavi istočna obala Engleske. Zemljište je bilo nisko i

presvučeno bojama jeseni. Ogrubjeli od soli, tučeni vjetrom i kišom, gladni i iscrpljeni, oni senasukaše na obalu i prvo se napiše slatke vode iz potoka koji su našli u blizini.

Orugaravi su namjeravali naći neku priobalnu zajednicu koja bi ih primila kod sebe. AliLockridge se nije složio. "Znam bolje mjesto," obeća on. "Morat ćemo proći kroz podzemni svijetda bismo tamo stigli, ali jedino ćemo tako biti sigurni od vještice. Hoćete li se skrivati kao životinjeili ćete hodati kao ljudi?"

"Pratit ćemo te, Rise," odgovori Echegonov sin.Put ih je vodio duboko u kopno. Napredovali su prilično sporo zbog male djece i potrebe da

se stalno lovi hrana. Lockridge se počeo pribojavati da će stići na cilj prekasno. Aurinonestrpljenje je bilo drukčije vrste. "Sada smo na obali, dragi. A ovdje u izobilju ima mekemahovine..."

On joj uputi umoran osmijeh. "Ne, sve dok ne dođemo, malena."Zatim doda ozbiljno: "Previše si mi dragocjena."Njene oči gledale su ga zaljubljeno.Tjedan dana kasnije stigli su do zaleđenog jezera i prešli na otok kojeg su tamošnja plemena

izbjegavala. Nekoliko večeri prije toga, kad se Lockridgeova grupa zaustavila u nekom zaseoku daprenoći, mještani su im ispričali da je taj mali otok bio nekada naseljen. Izabrao je, dakle, praviput.

Ispod ogoljelih stabala stajala je kuća od grubo tesanih balvana. Jedan čovjek je čekao smačem u ruci. Bio je krupan, s velikim trbuhom, sijedom kosom i če-kinjavom bradom koja mu jepadala niz izborano lice.

Lockridge poskoči od radosti. "Jaspere, ti stari vraže!" poviče on. Dva prijatelja srdačno sepotapšaše po leđima. Čim je namjestio diaglosu za šesnaesto stoljeće, Malcolm upita Danca otkudon ovdje.

Jasper slegne ramenima. "Doveli su me ovdje s ostalim borcima. Ja sam se javio. Zašto da neučinim uslugu mojoj dragoj Gospi? Ovdje je, inače, zabavno; pomalo lovim patke, pecam, plašimseljake i dosta spavam. U slučaju nevolje, moram uraditi nešto na jednome stroju dolje, i ona ćeodmah biti obaviještena. Ništa se nije dogodilo, a kako sam vas smatrao za obične divljake, nisamuputio nikakav poziv. Umjesto toga, pomislio sam da će biti mnogo zabavnije ako vas uplašim.Drago mi je što te opet vidim Malcolme!"

"Zar se tvoje stražarenje ne završava uskoro?""Da, za nekoliko dana. Svećenik Marcus mi je rekao da pazim na sat i da svakako siđem u

hodnik kada dođe trenutak; inače, vrata će nestati, a onda sam izvi-sio. Moram doći do drugihvrata koje mi je on pokazao, a iz njih ću se prebaciti kući."

Lockridge pogleda sažaljivo Fledeliusa. "U Dansku?""A gdje drugdje?""Ja sam ovdje na tajnom zadatku naše Gospe. O našem dolasku ne smiješ nikome reći ni

riječ.""Ne brini. Možeš mi vjerovati, kao što i ja tebi vjerujem."Lockridge se kolebao nekoliko trenutaka. "Jaspere," reče na kraju, "pođi s nama. Kada

stignemo tamo gdje smo nakanili, ispričat ću ti cijelu priču. Ti zaslužuješ više nego sudbinuodmetnika. Tamo gdje idemo čeka te novi život."

Odlučnost zablista u sitnim očima. Jasper zatrese teškom glavom: "Ne. Zahvaljujem tiprijatelju, ali ja sam se zavjetovao mojoj Gospi i mome kralju. Sve dok me stražari ne uhvate, jaću čekati u krčmi kod Zlatnog lava u svako predvečerje Svih Svetih.

"Pa to je nemoguće... mislim, poslije onoga što se dogodilo..."Fledelius protrlja bradu. "Naći ću već ja načina. Junker Eric neće tako lako uhvatiti ovog

starog vepra.""Pa... mi moramo upotrijebiti hodnik. Ne mogu ti reći više, ali zapamti, ovo je tajna.

Zbogom, Jaspere."

90

"Zbogom, Malcolme, i ti, mala djevojko. Ispijte s vremena na vrijeme punu čašu u mojezdravlje."

Lockridge kinine glavom i povede svoje ljude pod zemlju.Imao je već pripremljenu priču kojom je trebalo prevariti nepoznatog stražara. U najgorem

slučaju, bio bi prisiljen upotrijebiti energetski pištolj. Srećom, naišli su na Jaspera. Ili je to moždabila sudbina? Ne, sudbinu određuje Sotona. Ako Storm pogodi da su bjegunci krenuli ovimputem i počne osobno ispitivati Danca, on će progovoriti; ali to je bilo posve nevjerojatno; uostalim slučajevima Jasper neće izustiti ni riječi. Lockridge sigurno ne bi nikada razmišljao o tome,da se u njegovoj blizini nije nalazila Auri.

Da bi dao primjer ostalima, on prvi zakorači kroz svjetlucavi zastor vremenskih vrata. TenilOrugaravi pri-kupiše svu hrabrost i krenuše za njim.

"Ne treba oklijevati," reče Lockridge. "Neka se ponovno rodimo. Držite se za ruke i pođite samnom natrag na svijet."

Odredište male grupe nalazilo se odmah na suprotnoj strani istih vrata. To je odgovaralotrenutku kada su se vrata prvi put pojavila na svijetu, kao što će nestati četvrt stoljeća kasnije.

Predvorje je, kao i otok, bilo prazno. Lockridge pritisne prekidač na kontrolnoj cijevi koju muje Fledelius dao i visoko iznad njih ukaže se vedro ljetno nebo. Močvara je bila zelena, puna lišća itrstike; voda se svjetlucavo iskrila, a tišinu su parali krici divljih ptica; trebalo je proći još dvadesetpet godina prije nego li će on i Storm prvi put stići u neolitsku Dansku.

"Oh, kako je divno!" uzdahne Auri.Lockridge je stajao nepomično nekoliko trenutaka, a zatim se obratio ljudima. "Vi ste Morski

narod," rekao je. "Zato ćemo se vratiti na obalu i ostati ondje zauvijek. Narod kakav ste vi možebrzo ojačati na ovoj zemlji. Što se mene tiče, bit ću vaš vođa, ako to želite. Ali morat ću čestoputovati, a ponekad vas voditi i u borbe. Ovdašnja plemena su velika i zauzimaju široka područja,ali su razjedinjena. U godinama koje dolaze mi ćemo se polako ujedinjavati s plemenima s juga,sve dok ne osnujemo veliku i snažnu zajednicu. To je moj zadatak."

Pred očima mu za trenutak iskrsne cijela njegova budućnost i on uplašeno zastane. Izgubio jetako mnogo. Bilo mu je najviše žao majke koja nikada neće saznati njegovu sudbinu. Što se ostalogtiče, on je već pre-žalio svoje vrijeme, zemlju, cijelu svoju civilizaciju: Par-tenon i most GoldenGate, glazbu, knjige, jela, medicinu, znanost i sve one dobre stvari koje su mukotrpno stvaranečetiri tisuće godina; kao zamjenu za to dobio je titulu poglavice u kamenom dobu. Ovdje ćeuvijek ostati usamljen.

Ali to će mu, pomisli, donijeti znamenja poštovanja i moći. Svjestan svog zadatka, morat ćemnogo raditi ali ne kao osvajač ili ratnik, već kao ujedinitelj, učitelj, mudrac i zakonodavac.Jedino je tako mogao postaviti temelje koji su u stanju odoljeti zlu koje je donijela Storm.

To je bila njegova sudbina. Mogao ju je samo uzeti u ruke.Lockridge baci pogled na šačicu svojih ljudi, sjeme koje će niknuti. "Hoćeš li mi pomoći?"

upitao je."Da!" reče Auri svojim glasom i stasom.Prošle su mnoge godine, sve dok opet nije došao dan kad se kiša postupno pretapala u

maglu, dan kad ratnici sa zapada stigoše preko Limfjorda u Avildaro. Onaj koga su zvali Ris stajaoje na pramcu velike galije; bio je stariji od većine ostalih ratnika, sijede kose i brade, alipodjednako snažan kao i njegova četiri odrasla sina koji su ponosno stajali uz oca. Svi su imalimetalno oružje i blještave brončane oklope. Naprezali su se ugledati crtu obale koja se nejasnonazirala u blijedoj svjetlosti punoj pare. Konačno, Ris donese odluku: "Ovdje ćemo se iskrcati."

Žudnja duga šesnaest godina odzvanjala je u glasu Sokola, Aurinog sina, dok je prenosio očevonaređenje. Vesla prestaše škripavo zapljuskivati po vodi. Kameno sidro nestane u dubini.

Dok im je ratnička odjeća metalno zvečala, ljudi prijeđoše na stranu broda bližu obali; usavršenom poretku počeše iskakati s ograde u hladnu vodu koja im je dopirala do ramena; uskorosu bili spušteni kožnati čamci puni oružja, i napad je mogao početi.

"Budite što tiši," rekao je Ris. "Ne smiju nas čuti."Kapetan kimne glavom. "Stišajte se vi tamo," zapo-vijedio je svojim ljudima. Morao je stalnoobuzdavati Iberijance. Bili su to ratnici tamnog lica i okruglih glava s kukastim nosevima, znatnoniži i vitkiji nego plava plemena iz sjeverne Britanije. Čak je i kapetan, civilizi ran čovjek, koji je

91

više puta bio u Egiptu i na Kreti, s velikom poteškoćom shvatio da ovo ne smije biti gusarskapljačka.

"Skupio sam ti dovoljno kositra i krzna da ti deset puta preplatim put," bio mu je rekao vođaimenom Ris. "Sve je to tvoje ako nam pomogneš. Ali morat ćemo se sukobiti s vješticom kojabaca plamene munje. Hoće li tvoji ljudi biti previše uplašeni ako to i ja budem morao učiniti? Osimtoga, ne smiješ nikada zaboraviti da mi ne idemo u pljačku, već oslobađamo moje rođake. Jesi lizadovoljan onim što nudim?"

Kapetan se zakleo na iskrenost svojom božicom, Njome kojoj služi, kao što to rade svi jakibarbari. Nije čak ni pomišljao prevariti Risa. Jer Risove plave oči koje su ga prodornopromatrale nagovještavale su dostojanstvo ništa manje od Minosa s juga.

U svakom slučaju, pomisli Lockridge, Storm će prestati s lažima tek kada je svladamo. Što ćedonijeti konačnu slobodu. Noćas se oslobađam okova sudbine.

To ne znači da je vrijeme provedeno u Engleskoj bilo loše. Naprotiv. Tamo sam imao bolji,sretniji i korisniji život nego što sam se ikada usudio sanjati...

On pogleda uokolo s kapetanskog mosta. Auri je stajala pokraj glavne kabine ispod gornjepalube. Njihova ostala djeca, tri djevojčice i jedan dječak, premlad da bi pošao u borbu, čekala su smajkom. Bili su sretni i što se potomstva tiče: ispod jednog malog dolena ležalo je samo jednositno biće, svi su ostali preživjeli. Bogovi su Auri doista bili skloni.

Visoka i krupna, s kosom koja je padala preko kretske odjeće manje svijetlom nego ondakada je bila djevojaka, Auri je promatrala svoga muža očima punim suza. Četvrt stoljeća u kojemmu je ona morala biti desna ruka, donijelo joj je dostojanstvo i slavu. "Sretno, dragi," doviknula je.

"Neće dugo potrajati. Čim pobijedimo, možeš doći kući.""Ti si mi dao dom tamo, preko mora. Ako pogineš...""Onda se vrati, za njihovo dobro." On pomilova djecu, jedno po jedno. "Upravljaj

Westhavenom, kao što smo to zajedno do sada činili. Narod će biti sretan." On se usiljenonasmije. "Ali meni se neće ništa dogoditi."

"Bit će to čudno," reće Auri tiho, "vidjeti nas kao mlade kako prolazimo. Željela bih da tadabudeš sa mnom."

"Hoće li te pogled na to rastužiti?""Ne. Oni će mi biti dragi, taj par, i bit ću sretna zbog onoga što stoji pred njima."Ona je sama shvatila što se dogodilo s vremenom. Za ostale Tenil Orugarave to je bila

uznemirujuća magija na koju su oni mislili što su manje mogli. Istina, čarolija ih je dovela u dobruzemlju i oni su joj bili zahvalni; ali neka Ris nosi teret odgovornosti zle čarolije, on je bio kralj.

Lockridge i Auri se poljube i on je napusti.Stupivši na kopno, Ris okupi ljude oko sebe. Nekoliko njih rodilo se u Avildaru i bili su još

djeca kad su pobjegli. Ostali su došli na svijet u Britaniji.Lockridgeov izbor bio je dobar. Nije se vratio u istočnu Englesku, da glasine o njemu ne bi prešlepreko mora i dospjele do Storm Derroway. Umjesto toga, poveo je svoje ljude u divnu zemlju kojaće jednoga dana dobiti ime Cornwall. Tamo su orali, sijali, lovili i ribari -li, voljeli i žrtvovali, nastari, bezbrižni način; ali, malo-pomalo, on ih je naučio kako se može zaraditi vađenjem kositra itrgovinom. Počeo je okupljati oko sebe ljude iz nemirnih okolnih plemena, uvodeći novi načinživota i rada, sve dok Westhaven nije postao poznat od Škara Brae do Memfisa kao bogato i jakokraljevstvo. U međuvremenu, sklopio je savez s kovačima sjekira iz Langdale Pike, s naseljenicimaduž Temze, pa čak i s prgavim zemljoradnicima iz nizine, koje je uvjerio da ubijanje ljudi nije povolji bogova. Tako se rodila ideja o podizanju velikog hrama u Salisburv ravnici, kojibipredstavljao simbol i pečat njihove konfederacije. Time je glavni dio posla bio uspješnodovršen. Od mnogih koji su se dobrovoljno javili, Lockridge je izabrao samo stotinjak najboljihratnika za ovu bitku na istoku.

"Postrojte se u redove," naredi on. "Naprijed."Sjevernjaci i južnjaci zajedno su oblikovali udarnu formaciju, koju je Ris dugo uvježbavao i

koja je sada krenula prema Avildaru.Koračajući kroz vlažno sivilo, gdje su samo prigušeni bat koraka i krici ptica parali tišinu,

Lockridge osjeti kako mu se grlo steže, a srce divlje udara. Storm, Storm, pomisli on, vraćam seponovno.

92

Dvadeset pet godina još je nisu izbrisale iz njegove svijesti. Povijen i sijed kao stepski vuk, sasvim nevoljama i radostima mnogih pokoljenja koja su sada ležala među njima, još se sjećao crnihuvojaka, zelenih očiju, kože boje jantara i usana koje su ga nekad ljubile. Nerado, korak po korak,on je polako saznavao vlastitu zlu kob. Sjever mora biti spašen od Koriach. Ljudska rasa morabiti spašena. Bez Branna, ona je mogla dovesti Čuvare do konačne pobjede. Ali ni Čuvari ni Skitni-ce nisu smjeli na kraju prevladati. Njihovo međusobno uništavanje trebalo je potrajati sve dok onošto je dobro s obje strane ne nadživi konačni brodolom zla; jedino iz tog sjemena mogao jeniknuti svijet Johna i Mary.

Ipak, sad se nije osjećao kao pravi Ris, mudri i nepobjedivi. Bio je samo Malcolm Lockridgekoji je nekada volio Storm Darroway. Predstojeća borba je bila teška, jer je Auri bila u blizini, ali izato jer je išao protiv Koriach.

Sokol se vratio iz izviđanja. "Vidio sam nekoliko ljudi u selu, oče," reče on. "Nitko nijeizgledao kao Ju-toaz, bar prema onome što si nam pričao o njima. Stra-žarske vatre naroda bojnihkola slabo se vide u magli, a čuvari leže umotani oko njih zbog zime."Dobro." Lockridge je bio zadovoljan Sokolovim izvještajem. "Sad ćemo se podijeliti; svakaskupina neka krene svojim dijelom livade." Zapovjednici mu priđoše i on im izgovori posljednjeupute. Jedna za drugom, skupine su ubrzo nestajale u tami, sve dok on nije ostao sam sa svojomčetom. Preletio je pogledom preko štitova i oštrih rubova kamenog oružja, a zatim podigao ruku irekao glasno: "Naš zadatak je najteži. Mi ćemo sresti samu vješticu. Još jednom se zaklinjem daje moja magija jaka koliko i njena. Neka slobodno odstupi svako tko se boji sudjelovati u našojborbi."

"Dugo nas vodiš i uvijek si bio u pravu," gunđao je jedan brđanin. "Ja ostajem pri svojojzakletvi." Plahovi-ti šapat odobravanja prostruji skupinom.

"Pratite me onda."Oni krenuše uskom stazom prema svetom gaju. Kad bitka bude počela, Storm i njeni ljudi iz

Duge Kuće trebali bi doći ovim putem.Povici se prolomiše kroz suton.Lockridge se zaustavi pokraj mokrog stabla. S desne strane buka je postajala sve jača; rogovi

ječali, konji rzali, ljudi su uzvikivali i vrištali, strijele su otegnuto fi-jukale, kola su tutnjala, a nakraju počeše grmiti sjekire.

"Zar nikad neće naići?" promrmlja njegov sin Strijela.Lockridgeovi živci bili su napregnuti do granice ki-danja. Uspjeh nije bio siguran. Jedan

energetski pištolj mogao je razbiti čitavu jednu vojsku, a predmet čiju je težinu osjećao u ruci imatće za protivnike dva.

Bat brzih koraka približavao se iz Avildara. Desetak Jutoaza iskrsnuše iz magle. Oružje im jebilo visoko podignuto, a lica ljutita. Na čelu je trčao Hu.

Ovog puta te neću ubiti, pomisli grozničavo Lockridge.Čuvar im dovikne da stanu. Njegov pištolj se podiže.Isto to oružje bljesne u Lockridgeovoj šaci. Trenutak kasnije zapraska crvena, zelena, žuta i

samrtno plava vatra. Jutoazi se baciše na Britance, koji se brzo raz-bježaše na sve strane, zahvaćenistrahom pred natprirodnim.

"Koriach!" Hu je nadvikivao praskanje energije. "Ovo su Skitnice!"Čuvar nije prepoznao Lockridgea u čovjeku koji mu se suprostavio. A još ovoga sata, on će pasti

pod njegovom rukom pred Dugom Kućom. Lockridgeu se zamagli pred očima pri pomisli na to.Hu se približavao. Jedan Jutoaz urlikne i zavitla svoju ratnu sjekiru. Brđanin koji je govorio ozakletvi padne kao pokošen.

Ovo prekine Lockridgeovu paralizu. "Ljudi West-havena!" krikne on. "U boj za svoje rođake!"Njegov sin Strijela jurne naprijed. Njegov brončani mač iskričavo sijevne, pogodi cilj i oblije se

krvlju. Sokol je dobio udarac po kacigi; metal visoko zazveči, kao i mladićev osmijeh dok jeuzvraćao udarac. Ostala dva brata, Pastir i Drago Sunce, nisu više oklijevali ni trenutka, ubrzo imse pridružiše i ostali. Bili su brojniji od ljudi Ratne sjekire. Borba je bila kratka i nemilosrdna.

Lockridge potraži pogledom Hua. Čuvar je vidio kako se njegovi ljudi povlače; poletio jenisko uz tlo i izgubio se u magli. Unatoč buke u polju, Lockridge je mogao čuti kako Čuvar stalnodoziva Storm.

Ona je, dakle, krenula drugim putem! Mora da je tamo, pomisli Lockridge. "Ovuda!"

93

Stigao je do livade. Jedna dvokolica nagnuto je jurila prema crti Lockridgeovih ljudi. Uvježbaniza to, oni su ostali nepomični sve dok im se vozilo nije potpuno približilo, a onda se brzorazmaknuše i sa strane obo-riše vozače. Bez kontrole, konji produžiše dalje i izgu-biše se u magli.Britanci navališe na Jutoaze koji su pješke pratili dvokolicu. Lockridgea to više nije zanimalo. On jelovio Storm...Pojurio je sa svojom četom preko bojnog polja. S vremenom na vrijeme primijetio bi pojedinedetalje borbe. Jednog Jutoaza, koji je razmrskao mozak vest-hevenskom ratniku, sasjekao je nakomade jedan Ibe-rijanac. Dva čovjeka su se valjala u blatu pokušajavući jedan drugoga pograbitiza grlo. Dječak po imenu Thu-no ležao je u velikoj lokvi krvi; njegov prazan pogled bio jenepomično usmjeren u skriveno nebo. Lockridge projuri pokraj njega. Korice njegova pištoljaudarale su po nozi. Kaciga i prsluk postaše mu najednom teški.

Činilo mu se da je vječnost prošla kad je napokon začuo krikove. Grupa Iberijanaca projuri upanici pokraj njega. Lockridge zaustavi vođu. "Sreli smo je na kraju sela," uplašeno promucapoglavica. "Njeni plamen je spržio trojicu prije nego li smo uspjeli pobjeći."

Pa ipak, oni nisu bezglavo pobjegli. Slijedeći uput-stva, samo su se povukli i potražili drugogprotivnika. Lockridge požuri putem kojim su ratnici došli.

Prvo joj je začuo glas: "Ti, ti i ti. Nađite vođe plemena. Dovedite ih odmah k meni. Ja ćučekati ovdje, pa kad se skupimo u sredimo naše redove, uništiti ćemo te morske bandite." Glasjoj je bio treperav i divan.

On se skloni u oblak magle. Izgledala je tako bespomoćno i čarobno...Nekoliko Jutoaza ostalo je u blizini. Konji su nemirno poigravali pred jednim kolima gdje je

stajao Withucar sa spremnom helebardom. Storm je bila sama, nešto dalje od njih. Na sebi jeimala samo lovačku haljinu, a mjesec joj je blistao na čelu. Njena vlažna kosa iskričavo sepresijavala na slaboj svjetlosti, a crte lica bile su joj pune života. Trenutak odluke je došao; Mal-colm podiže pištolj i pritisne okidač.

Bila je prebrza. Štit je u trenutku obavije. U izravnom sudaru, dvije energije počešeponištavati jedna drugu.

"Skitnico," dovikne ona kroz uragansku, užasnu ljepotu zastrašujuće duge. "Dođi i bit ćešubijen." Budući da je nosio diaglosu, prvi put poslije dvadeset pet godina, Lockridge ju je razumio.On krene prema njoj.

Stormino božansko lice iskrivi se do užasa. "Mal-colm!" vrisne ona.Njegovi sinovi poticali su svoje borce. Mačevi, koplja i ratne sjekire odzvanjahu u sudaru.

Djelićem oka, Lockridge opazi kako Withucar za-mahuje svojom dugom sjekirom na Sokola.Dječak je izbjegao udarac, skočio u stranu i podigao mač. U djeliću sekunde, prije nego se smrtspustila na Withucara, golobradi vozač bojnih kola baci se između oštrice i svog gospodara.Kada se mladić srušio, vođa Jutoaza potrže kameni nož. Sokol nije mogao na vrijeme izvući svojeoružje. On zgrabi golim rukama crvenobradog ratnika; obojica padoše na zemlju i počeše se boritipokraj kotača. Ljudi iz Westhavena približavali su se sa svih strana. Uz put su se sudarali sahrabrim i vještim neprijateljima koji su pružali žestok otpor. Zrak je podrhtavao od siline udaraca.

"Oh, Malcolme," zajeca Storm. "Što ti je vrijemeučinilo?"

Jedino je još mogao biti nemilosrdan. Krenuo je ponovno u napad s pištoljem u jednoj rucidok mu je druga, u kojoj je trebao držati mač, ostala slobodna. Svakog trenutka ona je moglauzletjeti u zrak poput Hua. Njene ljude već je sa svih strana potiskivao brojniji neprijatelj. Onase također polako povlačila s Jutoa-zima. Lockridge joj se nije mogao približiti kroz zbrku koja jevladala svuda okolo. Kada se za kratko između njih ukazalo malo čistog prostora, oni odmahuključiše energetske štitove. Krkljanje, dahtanje i divljačka borba držali su ih uglavnomrazdvojene.

Borba se prenijela među kolibe. Sablasno crna, Duga Kuća se nazirala između niskihkrovova.

Iznenada, Strijela i Drago Sunce probiše se kroz crte Jutoaza. Nogama su odgurivali ljudekoje su poubijali. Vitlajući bijesno oružjem, Risovi sinovi počeše sijeci neprijatelja s leđa. OstaliWesthavenci brzo se probiše za mladićima kroz procijep. Ratnici se međusobno izmiješaše iotpočne borba prsa u prsa.

94

Lockridge ugleda Storm pred sobom i munjevito se sagne. Zračenje je postalo tako intenzivno dasu oboje za trenutak bili zasljepljeni. Njegova ruka zasiječe u obojenu tamu. Ona krikne od bola.Malcolm osjeti kako joj je pištolj ispao. Prije nego ga je mogla podići, on baci svoje oružje ičvrsto je uhvati.

Trenutak kasnije oboje su bili na zemlji. Ona se borila rukama, noktima, koljenima i zubima,sve dok se krv nije počela slijevati niz Lockridgeovu kožu. Ali on ju je čvrsto držao priklještenuna tlu pod vlastitom težinom i masivnim oklopom. Risove zjenice se skupiše i on je pogleda uoči. Storm podiže glavu i poljubi ga.

"Ne," zadrhti Lockridge."Malcolme," reče ona isprekidanim dahom. "Mogu te ponovno učiniti mladim, besmrtnim,

vječnim."Ris zažmiri i prošapće: "Ja pripadam Auri.""Zaista?" Storm se odjedanput opusti u njegovom stisku. "Onda izvuci mač.""Znaš da to ne mogu učiniti." On ustane, skine joj pojas, pomogne joj stati na noge i blago

joj izvije ruke iza leđa. Ona se osmjehne i nevjesto pogne.Bitka oko njih se bližila kraju. Kada vidješe da im je Božica uhvaćena, preživjeli Jutoazi

baciše sjekire i pobjegoše. Ranjenici su jaukali na zemlji."Imamo vješticu," reče Lockridge. Vlastite riječi za-zvučaše mu nekako čudno. "Sada

preostaju samo njeniratnici."

Njegovi sinovi se približiše s isukanim mačevima. Osjećao se posramljen što nije osjetio većezadovoljstvo kada je među njima vidio Storm. On pusti Storm. S ogrebotinama, zaprljana izarobljena, ona sve njih pogleda s visoka kao kraljica. "Je li to zaista sudbina kakvu želiš?"Govorila je engleski.

Lockridge nije mogao sresti njen pogled; on spusti glavu i uzdahne. "To je jedina koju samimao."

"Vjeruješ li da ćeš izbjeći osveti?""Da. Kad više ne budu imali vijesti o tebi, tvoji agenti će, naravno, doći vidjeti što sedogodilo. Saznat će o pljački i pokolju u kojem si i ti nastradala, ali na temelju zbunjenihprepričavanja domorodaca zaključit će da to nije bilo djelo Skitnica, već samo napad nekogambicioznog neolitskog poglavice koji je čuo da na Jut-landu vladaju neredi, vidio je u tomepriliku i imao sreću da zalutale strijele pogode tebe i Hua prije nego što ste ga stigli savladati.Više nego ikad, tvoji nasljednici će imati razloga smatrati da je ovo previše loše razdoblje dabi se s njim gnjavili. Previše su zauzeti na drugim mjestima i u drugim vremenima pa će nasostaviti na miru."

Storm za trenutak ostane nepomična. "Vrlo oštroumno, Malcolme," rekla je prigušeno."Kakav bi ti heroj mogao biti kod nas!""To me ne zanima," reče on tiho. Storm zategne svoju odjeću, sve dok joj se nije sasvim pripilauz tijelo. "Što ćeš uraditi sa mnom?"

"Ne znam," reče Ris. "Dok god si živa, predstavljaš opasnost po sve nas. Ali ja... ja ti ne mogunanijeti zlo. Zahvalan sam ti za sve ono što si za mene učinila." On je pogleda s naporom."Možda bismo te mogli sakriti na neko mjesto," reče hrapavim glasom. "Uz sve počasti."

Ona se osmjehne. "Hoćeš li me posjećivati?""Ne bih trebao.""Pa ipak, hoćeš. Tada ćemo moći razgovarati." Ona odgurne mač Pastira, Aurinog sina, priđe

Lockridgeu i ponovno ga poljubi. "Sretno, Rise.""Vodite je!" odgurne je on. "Vežite je, ali budite pažljivi. Ona ne smije biti povrijeđena.""Gdje da je držimo, oče?" upita Strijela.Lockridge se vrati na trg pred Dugom Kućom. Hu-ovo tijelo ležalo je zgrčeno pokraj

njegovih nogu."Tamo," odluči on. Na njeno prirodno mjesto. Postavite stražu na ulazu u kuću. Pokupite

mrtve i pomognite ranjenima."Gledao je za njom sve dok je ne uvedoše u kuću.

95

Rat mu je odzvanjao u ušima podjednako snažno kao i puls u žilama. Trenutak zatim, nešto seprelomi u njemu. On potrči kroz selo, vičući na sav glas.

"Ljudi Avildara! Narode Mora! Došli smo vas osloboditi. Vještica je pala. Za vas se još uvijekborimo na livadi. Zar ćete se i dalje sakrivati, a da ni jedan udarac ne zadate za vlastito dobro?Izađite, ako ste ljudi!"

I oni dođoše: domaćinstvo po domaćinstvo, lovci, ribari, pomorci polako se naoružaniokupiše oko novo-došlog oslobodioca. On pozva svoje sinove da mu se pridruže. Pedesetaknajhrabrijih krenuše kroz sveti gaj da napadnu posljednje uporište boraca Ratne sjekire.

Bitka je bila kratka.Kada su posljednje dvokolice bile uništene i posljednji Jutoaz otjerani u pustopoljinu,

Lockridge zapovijedi da se svi zarobljenici dovedu pred njega. To su uglavnom bile bespomoćnežene i djeca. Ali i Withucar je bio živ. Ruku vezanih iza leđa, on prepozna Lock-ridgea i prkosnoga pogleda.

Jedna već ugasla vatra ponovno je bila razgorena. Plamen počne razbijati vlažnu tamupodjednako jako kao i slavljenički ples Tenil Orugarava. Lockridge pogleda preplašene ljude kojisu mu bili dovedeni i reče s mnogo poštovanja: "Neće vam više biti naneseno nikakvo zlo. Sutramožete otići. Ovo je naše mjesto, a ne vaše. Ali jedan naš čovjek poći će s vama da vam govori omiru. Zemlja je prostrana; znamo neke dobre krajeve koje su još nenaseljene. Kada dođe zima,plemenske poglavice održati će veliki plemenski savjet u Avil-daru i tada ćemo pokušati usaglasitizajedničke interese. Withucare, nadam se da ćeš biti među njima."

Jutoaz se spusti na koljena. "Gospodaru, ne znam kakvo se to čudo dogodilo s tobom ovenoći. Ali mi smo još drugovi po oružju. Nadam se da me prihvaćaš."

Lockridge ga podiže. "Odvežite ga. On je naš prijatelj."Pogledavši svoje ljude, on, Ris, shvati da njegov posao još nije završen. Westhaven je na čvrstimtemeljima. U slijedećih dvadeset ili trideset godina, već koliko mu vremena bude preostalo, moraizgraditi isti takav savez u Danskoj.

Ako samo Storm...Jedan čovjek dojuri i padne ničice pred njim. "Nismo znali! Nismo znali! Čuli smo buku

prekasno!"Lockridgeu se zamuti pred očima. On poviče bak-ljonošama i izbezumljeno potrči prema

Dugoj kući. Pod slabašnim svjetlom globusa ležala je Storm. Njene ljepote je nestalo; nitko tko jezadavljen nije bez po-tamnjene kože, natečenog jezika među zubima i izbečenih očiju. Pa ipak,ostalo je još nešto u svjetlucavoj kosi i mramornom licu, u tijelu koje se borilo do posljednjeg dahai vezanim rukama koje su ga nekada milovale.

Brannovo mrtvo tijelo je ležalo preko nje.Potpuno sam zaboravio na njega, pomisli Lockridge. Brann je, dakle, prošao kroz zastor, sa

smrću u petama, i ugledao nju, svog mučitelja, bespomoćnu."Storm, oh, moja Storm!"Narod Mora se utiša kad njihov gospodar zaplače.On im zapovijedi da donesu drva. Nježno ju je podigao na ruke i postavio na odar. Kraj njenih

nogu položio je njenog prvog pomoćnika i najvećeg neprijatelja, i zatim dohvatio baklju i bacio jena Dugu kuću. Visoki i glasni plemen pretvorio je tamu u blještavi dan. Izgraditi ćemo novosvetište ovdje, pomisli Lockridge, u čast mrtve One Koja će jednog dana biti nazvana Marija.

Za njega je postojalo samo jedno mjesto gdje je mogao otići. On se vrati na brod.Aurine raširene ruke ga dočekaše. Uoči svitanja, njegovi prenadraženi živci malo se opustiše.Bože, ili sudbino, ili ma kakvo ti bilo ime, hvala ti za sve učinjeno.

Brončano doba, novo doba polako je dolazilo. Ono što je vidio u još nerođenoj prošlostiuvjeravalo ga je da će to biti vrijeme obilja, mira i sreće; možda sretnije od svakog doba koje suljudi poznavali, sve do one daleke budućnosti u kojoj je samo na kratko bio. Upravo zbog togarelikvije iz ovog doba nisu sadržavale simbole paljevina, klanja i ropstva. Zlatne sunčeve kočijeTran-dholma i povijeni rog, čije su zakrivljenosti podsjećale na obline nestale Božice, govorili suda je sjevernjačka rasa postala jedinstvena. Daleko su putovali; ulice Kno-sosa poznavale su nogeDanaca, a najhrabriji su iz Engleske odlazili čak i u Arabiju. Neki su možda stigli i do Amerike,gdje je među indijanskim plemenima postojala predaja o mudrom dobrom bogu i božici poimenu Cvjetno Pero. Ali većina se vratila. Gdje je život bio tako dobar kao u prvoj zemlji nasvijetu koja je bila i jaka i slobodna?

96

Na kraju, i ona će pasti pred okrutnim željeznim dobom. Pa ipak, tisuće sretnih nije beznačajanpodvig; duh kojeg je to vrijeme iznjedrilo preživjet će mnoga stoljeća. Kroz svako stoljeće koje jedolazilo, provlačila se i ustrajavala zaboravljena istina da su ljudi jednom poznavali sretna vremena.Oni koji grade konačnu sutrašnjicu mogu se s razlogom vratiti u kraljevstvo koje je Ris osnovao iučiti iz njega.

"Auri," šaptao je Lockridge, "budi sa mnom. Po-mozi mi.""Uvijek," reče ona.