Platon i Tolkien

Gigov prsten

U drugoj knjizi svog najpoznatijeg djela, Republike, atenski filozof Platon propituje problematiku ljudske moralnosti kroz izmišljeni dijalog između svog učitelja, Sokrata, te svog brata Glaukona. Sokrat zastupa tezu kako je ljudsko zlo posljedica isključivo neznanja i gluposti, te da će stoga pojedinac koji je dovoljno prosvjećen mudrošću – filozof – uvijek težiti dobru, pravdi i moralu. Glaukon pak smatra kako je ljudska dobrota samo privid izazvan strahom od odmazde, te da će stoga dovoljno moćan pojedinac uvijek biti vođen najnižim interesima. Kao argument za svoju tvrdnju, Glaukon priča Sokratu priču o pastiru zvanom Gig i njegovom čarobnom prstenu:

Gig je, kaže legenda, bio beznačajan podanik Kandaula, kralja maloazijske pokrajine Lidije. Jednog dana, dok je mirno pasao svoje stado u planinama, otkrio je skriveni ulaz u spilju, u kojoj se nalazila neka zaboravljena grobnica. U njoj, unutar kipa brončanog konja, ležala je divovska mumija sa zlatnim prstenom na prstu. Gig mazne

1

prsten i pobjegne iz spilje, otkrivši kako ga nošenje istog čini nevidljivim. Koristeći tu novootkrivenu moć, Gig na skupu pastira izmanipulira ždrijeb tako da se njega izabere kao glasnika koji kralju ima podnijeti godišnji izvještaj o stoci. Došavši u kraljevsku palaču, Gig siluje kraljicu, potom ubija Kandaula i na kraju sam postane kraljem, sve uz pomoć prstena nevidljivosti. Prema legendi, lidijski kralj Krez, poznat Grcima još i u Sokratovo i Platonovo vrijeme po svojem bajoslovnom bogatstvu, bio je potomak Giga.

Glaukon završava svoju priču izazivajući Sokrata: tko od nas, budimo iskreni, ne bi postupio slično poput Giga noseći prsten nevidljivosti? Čak i osoba koja se smatra moralnom, dobrom i pravednom, zasigurno ne bi odolila iskoristiti prstenovu moć. Pa makar mu želja bila da iskoristi tu moć za dobre ciljeve, ipak bi u konačnici njome naprosto morao druge ljude varati i obmanjivati. Ukratko, zaključuje Glaukon, daj čovjeku moć s kojom može biti siguran da će izbjeći odmazdu i sve maske moralnosti padaju. A ako nema nikakve razlike između postupaka dobre i loše osobe kada na ruci nose Gigov prsten, onda suštinski nema razlike između morala i nemorala i svi se u konačnici vode samo svojim osobnim prohtjevima. Ljudi su u osnovi ološ, a jedino im strah i sila mogu zazuzdati zlobu i sebičnost, ili ih natjerati da naprave išta dobrog jedni drugima.

Sokrat, međutim, u dugom odgovoru ustaje u obranu ljudskog roda. Istina, priznaje, možda i neće biti nikakve razlike u djelima između dobre i loše osobe u upotrebi prstena. Ali dobar će se čovjek tada poznati po tome što će odbiti uopće upotrijebiti prsten, znajući da nevidljivost vodi putem u kojem više nema razlike dobra od zla! I dok će zlikovcu tako ostati moć prstena da njome utaži svaku svoju izopačenu želju, dobroj će osobi ostati nešto puno važnije: njezina duša! Dobrota i vrlina, zaključuje Sokrat, same su sebi najveće nagrade, te jedine koje čovjek ne može zadobiti kroz moć prstena nevidljivosti.

2

Hobiti, patuljci i vilenjaci

Čini li vam se cijela ova filozofija nekako neobično poznatom, to je, bit će, zato što je Tolkien, kojih dvije i pol tisuće godina poslije Platona, upravo oko nje ispleo svoje najpoznatije dijelo. Cijeli Gospodar Prstenova ispunjen je referencama i primjerima iz platonske filozofije, sve u svemu prebrojnima da bi ih ovdje sve naveli. Tolkienovi biografi često ističu njegovu duboku kršćansku vjeru, te u njegovim dijelima primjećuju velik utjecaj nordijskih saga i finskih epova. Ali kako kršćanstvo u osnovi nije drugo nego čisti platonizam provučen kroz spektar hebrejske mitologije, tako je i Tolkien u svojim djelima platonsku filozofiju priovukao kroz jezik germanske mitologije.

Osnova platonske filozofije jest tripartina podjela ljudske misli. Platon razlikuje tri stanja svijesti: najniže je jednostavna, naivna vjera, nekritičko prihvaćanje svega što doživljavamo u svijetu; viši je stupanj naučeno znanje, vještine u koje moramo uložiti trudi i muku da ih savladamo; a najviši je stupanj mudrost, razum, grčki Logos, prosvjećeno shvaćanje prave prirode sebe i svijeta. U Republici, ovo je prikazano kroz metaforu tri kaste mitske države: najniža su seljaci,

3

koje motiviraju jednostavna životna zadovljstva i potrebe poput jela, pila i pučkih veselja. Ovo su naivni i dobroćudni hobiti iz Gospodara Prstenova, koji žive uljuljkani u blaženom neznanju i sreći svog idiličnog Shirea, ne znajući i ne mareći puno za svijet van njegovih granica. Srednja kasta Platonove Republike su vojnici, koje vode hrabrost, upornost i avanturistički duh. U Gospodaru Prstenova, ovo su ljudi i patuljci, koji ratuju, istražuju, putuju svijetom i brane ga od zla. Treća kasta Republike su filozofi, koji posjeduju mudrost i znanje potrebno da upravljaju svima ostalima. Naravno, ovo su Tolkienovi vilenjaci i čarobnjaci, besmrtna bića koja pamte stvarnu povijest svijeta i shvaćaju pravu prirodu opasnosti koja mu prijeti.

Alegorija spilje i rudnici Morije

Glavnina Platonove filozofije je posvećena pitanju kako čovjek može sebe i druge uzdići do najvišeg stanja svijesti. Sva problematika i ozbiljnost ovog napora ilustrirana je u sedmoj knjizi Republike, gdje sada imamo Sokrata koji Glaukonu priča priču, priču o spilji u kojoj se nalazi zastrašujuća tamnica.

U njoj, priča Sokrat, zatočenici od djetinjstva bivaju okovani i nepomični, sputani lancima tako da ne mogu micati ni rukama ni nogama niti čak dići glavu. Njima za leđima gori velika vatra koja osvjetljava cijelu spilju, a oko nje šeću i ćaskaju njihovi tamničari. Neće li ti jadnici, pita Sokrat, koji od malih nogu mogu vidjeti samo sjene na zidu spilje i čuti samo odjeke glasova svojih tamničara, odrasti vjerujući da je taj bijedni privid stvarnosti jedina stvarnost? To je najniži nivo ljudske svijesti, nekritičko prihvaćanje osjetilne percepcije. Ali pretpostavimo sad, reče Sokrat, da se neki od tih zatočenika oslobodi. Što će se dogoditi? Neće li biti oslijepljen kada vidi vatru, pravi izvor svih njegovih iluzija? Trebat će mu tada velika hrabrost i upornost da se suoči i nauči kako je sva stvarnost koju je do sad percipirao bila tek privid stvarnosti. Možda će, isprva, radije željeti da ga se vrati natrag u lance, na njegovo mjesto, u prividnu sigurnost njegovog malog, ograničenog svijeta gdje je sve naizgled imalo smisla! Ali, nastavlja Sokrat, zamislimo sad da jedan od onih koji se tako uspije osloboditi iz lanaca ostavi spilju za sobom, izađe napolje i ugleda Sunce. Tada će shvatiti da je i vatra unutar spilje

4

zapravo bila u neku ruku samo privid, konstruirana i lošija verzija istinske svjetlosti koja obasjava svijet. E to je, zaključuje Sokrat, filozof, mudrac, mislilac koji je dosegao prosvijećenje i stekao uvid u istinsku prirodu stvarnosti. No, čim bude tako prosvjećen svjetlošću sunca, neće li se filozof sjetiti svog bivšeg doma, svoje braće u tami, te smatrati svojom dužnošću da se vrati među njih, da im pomogne i oslobodi ih? Ali neće li on njima tada djelovati smiješno ili iritantno, u svakom slučaju neozbiljno, pričajući im o stvarima koje nitko od njih nikad nije vidio, dok istovremeno neće imati puno strpljenja za igre sjena i odjeka koje oni smatraju stvarnošću? Zaista, zaključuje Sokrat, filozof, vraćajući se u spilju, stavlja svoj život na kocku: pokušavajući osloboditi druge lanaca i spilje, te ih izvesti na sunce, izaziva bijes tamničara i strah u zatvorenicima, te mu je najvjerojatnija sudbina da će ga ovi prvom prilikom zatući.

Ponešto dramatičnija verzija ove priče jest prolazak prstenove družine kroz rudnike Morije u prvome dijelu Gospodara Prstenova. Njihov predvodnik, Gandalf, posve odgovara Sokratovu opisu filozofa: oni na nižim stupnjevima svijesti doživljavaju ga kao simpatičnog lakardijaša ili iritantog starca, ali malo tko shvaća njegovu pravu svrhu i dubinu njegove mudrosti. On je već jednom prošao kroz rudnike Morije pa zna kojim putem družinu treba voditi: u širem smislu, on se vratio iz Blaženog kraljevstva na Zapadu kako bi poveo ljude Međuzemlja prema slobodi od zla koje oni niti ne pojme. No skoro pa nitko u Prstenovoj družini uopće ne shvaća zašto bi trebali poći podzemnim putem kroz Moriju. Bune se i prigovaraju, propituju Gandalfovu mudrost i on ih jedva uspijeva nagovoriti na nužnost takvog poduhvata. Putovanje kroz podzemni labirint spilja u knjizi je opisano sa suptilnim naglaskom na varljivost percepcije. Družina je prvo u posvemašnjem mraku, ništa ne vide, na raskrižjima se navigiraju po mirisu, čuju čudne zvukove iz dubina, ne znaju slijedi li ih netko ili ne, povijest izgubljene patuljačke kolonije rekonstriraju iz poluspaljenih fragmenata izgubljene knjige, prepada ih bubnjanje za koje ne znaju odakle dolazi... Ne shvaćaju što se to događa oko njih, ali moraju stegnuti srca i pronaći hrabrost i upornost da bi se probili van spilje. Naposljetku dolaze do vatre koja gori usred ogromne dvorane i suočavaju se s tamničarem: prepoznajemo ga po biču koji mu je glavno oružje. Ali zapravo on nije drugo nego demon vatre i

5

sjena koje u Platonovoj spilji podčinjavaju zatočenike u njihovoj iluziji stvarnosti. Filozof, naravno, strada u sukobu s tom personifikacijom utamničenja, ali zato njegovi štićenici ipak uspijevaju izaći iz spilje: Sunce koje ih obasjava nije drugo nego vječna, zlatna šuma Lothloriena, gdje nalaze spas i prosvjetljenje.

U širem smislu, cijela se radnja Gospodara Prstenova može promatrati kroz Platonovu metaforu spilje, ili kroz općenito naučavanje o tri razine svijesti. Frodu i trojici hobita ruše se iluzije njihovog malog, izoliranog i idiličnog svijeta kako bivaju povedeni, putem opasnosti i pogibelji na kojem moraju pronaći hrabrost i upornost, da bi na posljetku dosegli prosvjetljenje i postali ravni velikanima i mudracima od starine. Na koncu se Fordo s hobitima vraća natrag u Shire ne bi li tamo izbavili sve njegove stanovnike od doslovne tamnice, koja je, sad jasno vide, njihov maleni svijet postao. No samog Frodu, iako je glavni pokretač oslobađanja hobita, oni ne shvaćaju niti poštuju, smatraju ga čudakom i nekako odsutnim. Na samome kraju knjige, pak, Frodo simbolično umire, tj., odlazi preko mora u Blaženo kraljevstvo.

6

Filozof i Sofist

Platon je svu svoju filozofiju prezentirao kroz dramske dijaloge, u kojem kroz različite likove sučeljava različita stajališta,  a čitatelja suptilno navodi da, slijedeći određeni tok misli, sam donosi svoje zaključke. Karakteristika je ranijih dijaloga da se kao glasnogovornik Platonovih stajališta javlja lik njegovog učitelja Sokrata. U kasnijim dijalozima, pak, Platon stavlja svoje riječi u usta liku tajanstvenog “Stranca”, lutajućeg filozofa koji dolazi iz različitih grčkih gradova, simoblizirajući tako različite tradicije grčke filozofije na koje se sam Platon nadovezivao.

Ovo je na prvi pogled slično lutajućem čarobnjaku Gandalfu iz Tolkienovih djela, koji koristi razne pseudonime na svojim putovanjima. No lik Gandalf je, prema Tolkienovim vlastitim riječima, inspiriran u prvome redu likom Odina iz islandskih saga: lutajući starac, iza čije se duge brade i širokog šešira zapravo krije moćno nordijsko božanstvo mudrosti i rata. Gandalf je, kako mu i sam Frodo u ranim poglavljima knjige laska, podjednako mudar i snažan. Podjednako mu dobro leži i njegov čaorbnjački štap kao i vilinski mač Glamdring. No prava moć leži u njegovom strateškom geniju: vojske koje on vodi u boj redovito odnesu pobjedu, van svih izgleda. To je poveznica Gandalfa i Odina. Da bi uvidjeli sličnost s Platonovim filozofom, moramo zaći malo dublje.

U dijalogu Sofist, Platon na usta “Stranca iz Eleje”*, uspoređuje poziv filozofa sa zanimanjem sofista. Filozof na grčkom doslovce znači ljubitelj mudrosti: za Platona to je i značenje i definicija tog poziva. Filozofu je spoznaja sama po sebi cilj: ljubav prema istini vodi ga težnji prema vrlinama, pravdi, dobroti i ljepoti u svim stvarima. Sofist, pak, možemo prevesti kao “mudrijaš”, ostajući pritom vrlo doslijedni i izvornom korijenu riječi i pogrdnom začenju koja ona kod Platona ima**. Sofist je, prema Platonu, intelektualac kojemu cilj nije spoznaja, nego neko osobno postignuće: gratifikacija vlastitog ega, napredovanje na društvenoj ljestvici, materijalna korist, itd.

7

Kako sofist ne ljubi uzvišenu mudrost, nego prizemne svjetovne stvari, on zapravo i nije istinski mudar: on stvara privid znanja i pravi se pametan kako bi zaveo lakovjerne i, podčinivši ih svojoj volji, ostvario svoje ciljeve. Glavnina dijaloga u “Sofistu” svodi se na svojevrsnu intelektualnu strategiju filozofa kojom će sofista kao pojam “uhvatiti” u škripac, lišiti ga svih njegovih vještina da se izdaje za pravog filozofa, te ga na koncu raskrinkati kao šarlatana onima koje je on svojom demagogijom podčinjavao.

Glavno oružje sofista, veli Platon, su riječi: on je vješt u tome da kroz isprazan govor stvori iluziju učenosti. To čini tako da izaziva podjele i sukobe: riječi okreće protiv njihova značenja, pojmove neprestance dijeli u kategorije i podkategorije, multiplicira ih do besvijesti i tako stvara dimnu zavjesu kojom se okružuje da zbuni protivnika. Pritom mu cilj nije doći do istine, jer slijedeće je oružje sofista relativizam: nema konačne istine, postoje samo mišljenja na koje svatko ima pravo, pa niti jedno nije bolje od drugog. Ovo čini upravo da bi diskreditirao sva mišljenja koja mu se suprotstavljaju, a svoje prikazao kao jedino ispravno. Konačno, ukoliko mu sve ostale obrane zakažu, posljednje utočište u koje sofist bježi jest ekstremni nihilizam: ništa se ne može dokazati, ništa se ne može spoznati, ništa ne postoji, sve je laž, sve je privid. Filozofi koji raspravljaju o postojanju i smislu varaju sebe i druge, dok upravo on, sofist, koji ne priznaje da išta postoji ili ima smisla, jedini uviđa pravo stanje stvari!

Većina drugog dijela ovog dijaloga svodi se na, kako Platon opisuje, dugi “lov” u kojem filozof hvata sofista u tom njegovom posljednjem, nihilističkom utočištu. Filozof služi Postojanju, dok je sofist sluga Ne-postojanja u kojem se skriva. Mreža u koju filozof napokon hvata sofista jest da ga natjera da prizna kako Ne-postojanje zapravo postoji. Okrečući sofistovo trebljenje riječi protiv njega, filozof pokazuje da se, zapravo, iza pojma Ne-postojanja krije zapravo sve osim samog Postojanja: dakle, sve što postoji, osim same sile po kojoj postoji. Vukući uhvaćenog sofista iz njegovog nihilističkog brloga po tom lancu misli, filozof tako naposlijetku dokazuje da uz sve što postoji, postoji i laž, te da je to jedino na što se svodi svo sofistovo učenje.

8

Gandalf i Saruman

Cijelu strukturu ovog dijaloga možemo uočiti kroz sve tri knjige “Gospodara prstenova” u sukobu između istinskog “filozofa” Gandalfa i izdajničkog “sofista” Sarumana. Sarumanovo glavno oružje jest njegov glas, kojim opčinjava sve koji ga čuju. Čak je i mudracima Bijelog Vijeća teško oduprijeti se njemu. Shippey i drugi bolji komentatori dobro primjećuju da Saruman ima izrazito drugačiji način izražavanja od ostalih likova u Gospodaru, dobrih i zlih. Dok tipičan izričaj likova kroz sve tri knjige djeluje šturo i arhaično, asocirajući nas na jezik narodne predaje ili drevnu epiku Beowulfa i Homera, Saruman jedini “govori poput političara... Niti jedan drugi lik u Međuzemlju ne koristi Sarumanov trik balansiranja fraza jednih protiv drugih tvoreći nemoguće kombinacije i nitko ne upotrebljava isprazne riječi poput ‘žaljenja vrijedan’, ‘konačan’ i, najgore od svega, ‘stvaran’. Što je to ‘stvarna promjena’?”

Sarumanov relativizam najočitiji je u njegovoj halji i tituli od mnogih boja, koje se, kako Gandalf primjećuje, stalno mijenjaju prvi svakom pokretu i zbunjuju oko. Pritom je od početka očito da, mijenjajući svoju izvornu bijelu u sijaset svih boja, Saruman zapravo cilja na crninu Gospodara Tame. Naposlijetku, Saruman biva stjeran unutar zatvora koji si je sam izgradio, zatočen u neosvojivoj kuli Orthanc, a Gandalf mu skrši svu moć. Jedina što mu preostaje jest obijesni nihilizam. Na koncu treće knjige, bježeći iz Isengrada, Saruman kivno likuje nad sudbinom vilenjaka i čarobnjaka, koji su, porazivši Saurona, osudili same sebe na put bez povrataka u Blaženo Kraljevstvo, dok je on, eto, zahvaljujući svojoj pameti, uspio ostati u Međuzemlju kao kruha gladan drumski razbojnik. Na poslijetku ga

9

Frodo hvata u njegovom skloništu u Shireu: ali Saruman ne nastrada od njegove ruke, nego od osvete Crvjezika, zla koje je sam stvorio.

Poetska pravda, kao i Platonovo hvatanje sofista kroz njegovu vlastitu igru riječima. Tolkien ovo dodatno potencira opisom Sarumanove duše koja poput blijede izmaglice napušta ostarjelo tijelo i na trenutak sjetno gleda prema blaženom Zapadu, da bi je potom pomeo jaki vjetar koji od tamo zapuše. Ništavilo u koje je svojim učenjima satjeravao druge postaje na kraju sofistova sudbina: on je sam jedno veliko ništa, privid, laž, demagogija.

Nasuprot Sarumanovoj demagogiji i, kako je kroz tekst Gospodara suptilno natuknuto, nesigurnosti u vlastitu ličnost, iz čega zapravo proizlazi svo njegovo zlo, Gandalfova mudrost i moralnost prekrasno su konzistentni i jednostavni. Jedini cilj koji Gandalfa neumorno vodi jest zbaciti Gospodara Tame, te poremetiti sve njegove planove, pod svaku cijenu. Pritom je izrazito neizbirljiv u izboru mjera kojima se bori protiv tog zla. Gandalf jedini od mudrih vidi vrijednost hobita u borbi protiv Saurona, a čak i pred samim hobotima inzistira na nužnosti očuvanja posve izopačenog Golluma, koji još može odigrati ključnu ulogu.

Dok sofist negira sve, filozof negira samu negaciju. Ne-postojanje nije negacija pojma postojanja, nego sve što postoji osim samog pojma postojanja, zaključuje Platon kroz riječi Stranca iz Eleje. “Ništa nije zlo u samome početku. Čak ni Sauron to nije bio.”, progovara slična Tolkienova filozofija na usta Elronda poluvilenjaka.

--

*Eleja je grčki polis iz kojeg su potekli filozof Paremnid i njegov učenik Zenon, poznat po svojim paradoksima. Njihova je naučavanja Platon vrlo cijenio.

** Ironija je, da, naravno, u današnjem govoru, pojam filozof nosi upravo ono pogrdno značenje kakvo je Platon podrazumijevao pod pojmom sofista.

10

Filozofski kralj

"Dok filozofi ne postanu kraljevi… ili oni koji se sada zovu kraljevima i vladarima ne počnu iskreno i ozbiljno filozofirati... neće biti kraja, dragi Glaukone… patnjama ljudskog roda.” - Republika, 473c-d.

Ovo je centralna misao Platonove Republike i vjerojatno temelj cijele njegove filozofije. Često se krivo interpretira, u smislu da je Platon bio naivni idealist koji je zamislio utopijsko društvo u kojem bi sva vlast pala u ruke nekog nedokučivog vijeća mudraca.  No u Platonovom shvaćanju, filozof - kako je objašnjeno u prethodnom članku – nije netko tko znanje i mudrost shvaća kao bogomdanu privilegiju, nego kao osobnu odgovornost da pomogne drugima. Tako je i filozofski kralj idealan vladar zato jer shvaća da vladanje nad drugima nije privilegija, nego odgovornost. To je vještina, poput znanosti, umjetnosti ili obrta, koja zahtjeva trud, znanje, osobnu predanost i stalno usavršavanje, a sve s ciljem da stvori bolje društvo, koje će omogućiti spašavanje što većeg broja ljudi iz Platonove spilje neznanja. Slikovit primjer koji Platon daje u Republici jest onaj države kao broda, a vladara kao kapetana. Pravom kapetanu neće

11

biti od nikakve koristi što je možda najjači ili najbogatiji čovjek na brodu. On ne donosi zapovijedi da bi se posadi svidio, niti provodi referendum da bi većina odlučila što će i kako će s brodom.  On neće s njima upirati u vesla, potezati jedra ili se verati po jarbolima, nego će provoditi svoje vrijeme zureći noću u zvijezda a danju u karte. No on u konačnici zna što je nužno napraviti da svoju posadu očuva živim i zdravim na moru, a brod dovede sigurno do luke.

Filozofski kralj u Tolkienovom Gospodaru jest, očito, Aragorn. Kroz sve tri knjige, njegov se lik otkriva čitaocu kroz svojevrsnu evoluciju, u kojoj se kao njegove najznačajnije osobine ocrtavaju strpljivost, trud i upornost, usprkos svim izgledima. Iako je on rođeni vođa, s voljom i moći dovoljno jakom da se suprotstavi samome Sauronu, Aragorn je kroz glavninu radnje Gospodara zapravo delegiran u položaj sljedbenika i to stoički prihvaća. Isprva ga zasjenjuje Gandalfov lik, a potom je suptilno natuknut njegov sukob s Boromirom oko vodstva prstenova družine. I dok Boromir želi preuzeti vodstvo da bi mogao odlučiti što će biti s prstenom - ili ga, u konačnici, sam preuzeti kao vođa - Aragorn svoje vodstvo doživljava samo kao služenje i zaštitu Froda u njegovom poduhvatu. U drugoj knjizi, pak, Aragorn pokorno služi ostarjelom Teodenu, kralju koji je i po svojim sposobnostima i svojem podrijetlu daleko ispod njega. Čak i u trećoj knjizi, kada napokon preuzima inicijativu i vodstvo u ratu, Aragorn i dalje odbija preuzeti vlast na koju ima svako pravo - dapače, svi koji ga znaju žarko žele da vlada nad njima - sve dok Sauronova prijetnja ne bude okončana! 

12

Zanimljiv detalj: u trećoj knjizi Aragorn dolazi u spas Minas Tirithu i u Pelenorskoj se bitci otkriva svoje kraljevsko znamenje kao - kapetan broda! Dapače, on je potomak kraljevske loze drevnih Numenoraca, čuvenih kao pomoraca. Ali da krv i podrijetlo nikad ne igraju nikakvu presudnu ulogu, Tolkien u trećoj knjizi odmah ilustrira otkrivajući nam i crne Numonorce, potomke istog naroda kao i Aragorn, koji su međutim potpali pod Sauronovu sjenu i postali najopakiji od njegovih živućih slugu. Ono što Aragorna čini pravim vladarem nije ni njegovo podrijetlo ni nekakva sudbina, nego njegova spremnost da drugima služi, iako vjerojatno u cijeloj knjizi on ima najviše prava da drugima vlada. No on je sprema žrtvovati to svoje pravo, a ne živote svojih podanika, kako bi se uspjeli ostvariti neki ideali. Pravi je vođa, dakle, i kod Platona i kod Tolkiena, zapravo službenik svojim podanicima, koji ih usmjerava znajući pritom što je nužno napraviti da svi skupa ostvare neki zajednički interes.

To je bio cilj sve Platonove filozofije, te djelovanja njegove Akademije: odgoj i obrazovanje takvih novih vladara za grčke polise, koji bi znali i kako ispravno vladati i kako ispravno služiti drugima. Platon je živio i djelovao u sumraku klasične atenske države, jedne od prvih demokracija u povijesti, a kao i mnogi nakon njega, jasno je uviđao kako demokracija samoj sebi postaje najveći neprijatelj. Daj ljudima slobodu da odlučuju o svojoj sudbini i sve su šanse da će se vlastitim izborom dovesti do propasti! Usred relativne slobode i

13

demokratičnosti antičke Atene, mase njenih stanovnika i državnika povodile su se za najgorim demagogijama i politikama, zavedeni iluzijama o veličini i moći, umjesto da, vođeni razumom, teže onome što je ispravno i dobro.

To nas vodi do čuvene legende o Atlantidi, jednoj od posljednjih Platonovih lekcija, te još jednoj vrlo očitoj poveznici između njegove filozofije i Tolkienove fantazije.

Numenor i Atlantida

Priča o Atlantidi proteže se kroz dva Platonova dijaloga. Prvo je sažeta u Timaju, a onda elaborirana – ali ne i dovršena! - u Kritiji. Tko je Kritija, u čija usta Platon stavlja priču u Atlantidi?

Vrlo mračna ličnost atenske povijesti, ozloglašen kao najkrvoločniji od tridesetorice tiranina, oligarhijske strahovlade koja je kratkotrajno zavladala Atenom nakon njenog poraza u Peloponeskom ratu. Platon ga u svojim drugim dijalozima prikazuje kao fanatičnog revolucionara željnog vlasti, koji, poput Marxa, smatra da je religija samo opijum za mase. Sasvim moguće da je to dosta točan profil povijesnog Kritije. Znakovito je, dakle, da Platon uzima jednog takvog minijaturnog Hitlera kao pripovjedača legende o Atlantidi. Zašto?

Zato što je priča o Atlantidi, kako bi to svaki Atenjani Platonovog doba brzo shvatio, jasna aluzija na atenski imperijalizam. To je glorificirani mit o grčko-perzijskim ratovima, u kojem je demokratska Atena izvojevala pobjedu protiv imperijaline Perzije, samo da bi se

14

ubrzo i sama pretvorila u novi imperij, čiji su je pokušaji dominacije nad grčkim svijetom - izgubljeni ratovi i propali vojni pohodi - doveli do ruba propasti u Platonovo doba.

U legendi o Atlantidi koju Kritija priča, mitska se Atena, idealizirani grad iz zaboravljene pretpovijesti, junački obrani u ratu protiv veličanstvenog carstva Atlantide, koje vlada kontinentom "većim od Azije i Afrike zajedno". No, u tom Kritijinom državotvornom mitu nešto “falša”: on priča kako bogovi na kraju uništavaju propalu Atlantidu, ali s njom s lica zemlje zbrišu i pobjedničku Atenu. 

Zašto? Ne znamo. Tekst se dijaloga na tom mjestu neobjašnjivo prekida, a priča ostaje nedorečenom. Većina proučavatelja Platona objašnjava kako se ili dijalog nije uspio očuvati u cijelosti do današnjih dana, ili ga Platon nikad nije stigao dovršiti. No to je pomalo neobično, budući su svi njegovi ostali dijalozi dovršeni i očuvani u potpunosti. 

Francuski je platonist Bernard Suzzane zato drugačijeg mišljenja. On smatra da je Platon ovaj dijalog namjerno ostavio nedovršenim, kao svojevrsni završni ispit za svoje učenike (krisis na grčkom znači "kušnja", od čega dolaze naše riječi kriza i kriterij, ali i ime Kritija, po kome se dijalog zove): tko će se od njih zagrijati za takvu glorifikaciju atenskog imperijalizma, to povijesno pravo za atensku supremaciju,

15

ali koje je, kao i svaka druga imperijalistička ili suprematistička ideologija, nedorečeno i utemeljno na čistom mitu? A tko će, poput samog Platona, shvatiti da Atena nema budućnosti kao novo carstvo, naslijednica bilo Perzije bilo Atlantide, nego samo kao slobodan grad, kojim vlada razum i zakon po mjeri čovjeka, a ne ideologije. Tko će biti voljan potratiti svoje i tuđe života da bi dovršio priču o Atlantidi, slavnoj povijesti koja nikad nije postojala, a tko će shvatiti da je bolje da se ta priča nikad više ne nastavi, te da mit o slavi Atlantide ili bilo kojeg drugog propalog carstva ostane zauvijek zaboravljen pod valovima?

Atlantida postoji i u Tolkienovim spisima, u liku izgubljenog otočnog kraljevstva Numenora. Teško da treba navoditi sve paralele s Platonovom (to jest, Kritijinom!) legendom, budući i sam Tolkien u svojim pismima jasno i glasno veli da je Numenor inspiriran Atlantidom. Ali Tolkien ne preuzima samo vanjsku formu fantastične priče, o izgubljenom otočnom kraljevstvu koje je u drevnoj povijesti bila vrhovna ljudska civilizacija. Tolkienova priča o Numenoru, kao i Platonova o Atlantidi, sadrži jasnu poruku o opasnostima imperijalizma. Zato Tolkienov Numenor propada: iz slobodnog i prosperitetnog kraljevstva on se pretvara u carstvo koje želi zavladati

16

cijelim svijetom, na kraju napada i same bogove, te nestaje u apokaliptičkoj kataklizmi.

Dapače, imperijalizam, želja za vladanjem nad drugima, za izgradnjom carstva preko tuđih kostiju, je u cijelom Tolkienovom mitosu temeljna odlika zla. To je ono što iskvaruje i pokreće Gospodare Tame, Morgotha i Saurona u trilogiji Gospodara prstenova. Ali to je ono što donosi propast i naizgled dobrim likovima. Cijela priča Silmarilliona vrti se oko genijalnog vilenjaka Feanora, koji postaje voljan žrtvovati i svoju obitelj i sav svoj narod, samo da bi povratio neko svoje povijesno pravo nad mitskim draguljima Silamarilima. Poput Kritije, ili bilo kojeg drugog imperijalista, on želi graditi slavnu budućnost temeljem nekakve sjene iz mitske prošlosti!

U Akallabethu, četvrtom dijelu Silmarilliona i priči o propasti Numenora, posljednji i najslavniji numenorski kralj Al-Pharazon ponaša se na isti način: on je voljan napasti samo Blaženo Kraljevstvo, božanske zemlje na Zapadu, te žrtvovati sudbinu cijelokupne civilizacije, samo da bi povratio neko povijesno pravo ljudi na besmrtnost.

I sama se radnja Gospodara Prstenova svodi se na boru protiv imperijalizma: na borbu između onih koji, poput Saurona ili Sarumana, ali i Boromira i Denethora, žele svoju vlast utemeljiti na toj mitskoj sjeni iz poluzaboravljene prošlosti, tom prstenu nevidljivosti iz Platonove Republike; i onih, koji žele izgraditi budućnost sebi i svijetu sa onime što imaju sad i ovdje, te su, da bi

17

očuvali svijet koji imaju, voljni zauvijek raskrstiti s nekim iluzijama o slavi i veličini iz pradavne povijesti. 

18