periodiČno finansijsko izveŠtavanje u funkciji...
TRANSCRIPT
Pregledni rad Škola biznisa Broj 1/2014
UDC 336:651.78 DOI 10.5937/skolbiz1-6033
PERIODIČNO FINANSIJSKO IZVEŠTAVANJE U
FUNKCIJI POSLOVNOG ODLUČIVANJA
Slobodan Kaćanski*, CBIT Department, Roskilde University, Denmark
Stevan Tomašević, Visoka poslovna škola strukovnih studija, Novi Sad
Sanja Vlaović Begović, Visoka poslovna škola strukovnih studija, Novi Sad
Sažetak: Predmet ovog rada će biti analiza karakteristika periodičnog finansijskog
izveštavanja, pregled i tumačenje međunarodnog računovodstvenog standarda MRS 34,
koji se bavi ovom tematikom. Ujedno, u radu se naglašavaju rizici i efekti u postupku
donošenja poslovnih odluka na osnovu periodičnih izveštaja koji zbog vremenskog i
troškovnog aspekta ne podležu redovnom revizorskom pregledu.
Ključne reči: međunarodni računovodstveni standardi, finansijsko izveštavanje,
periodično finansijsko izveštavanje, poslovno odlučivanje.
INTERIM FINANCIAL REPORTING IN FUNCTION OF
PROPER DECISION MAKING
Abstract: This paper analyses the attributes of interim financial reporting, as well as
performs overview and interpretation of International Accounting Standard 34 which
deals with this issue. The paper emphasizes risk and effects of interim financial
statements implementation in decision making process. Time and cost limitations
significantly influence the level of reliability on interim repors since those reports were
not audited.
Key words: International accounting standards, financial reporting, interim financial
reporting, business decision making.
JEL classification: M41
1. UVODNA RAZMATRANJA
Kako poslovni entiteti nisu u mogućnosti da obavljaju svoje poslovne aktivnosti
samostalno, oni stupaju u poslovne odnose sa drugim poslovnim entitetima.
53 | PERIODIČNO FINANSIJSKO IZVEŠTAVANJE U FUNKCIJI POSLOVNOG ODLUČIVANJA
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
Ova povezanost se ogleda u odnosima sa dobavljačima i kupcima, raznim
finansijskim organizacijama, kao i državnim službama. Poslovni entiteti, kako
bi stupili u poslovni odnos sa drugim entitetima, imaju potrebu da se informišu
o njima, kako bi bili sigurni da će njihov poslovni odnos biti uspešan a saradnja
pouzdana. Informisanje se vrši upotrebom i analizom finansijskih izveštaja
entiteta sa kojim se želi ostvariti poslovna saradnja. Globalizacija na
društvenom polju značajno je uticala na proširenje tržišta i povećanje broja
potencijalnih poslovnih partnera i entiteta sa kojima se stupa u poslovni odnos.
Kako nacionalna standardizacija finansijskog izveštavanja poslovne entitete
sputava u procesu razumevanja finansijskih izveštaja inostranih entiteta, došlo
je do nastanka i primene meĎunarodnih računovodstvenih standarda (MRS i
MSFI) na širem svetskom nivou.
Zakonskim odredbama definisana je obaveza poslovnih entiteta da jednom
godišnje, obično na kraju godine, vrše sastavljanje seta finansijskih izveštaja
(Zakon o računovodstvu i reviziji, 2009, čl. 24). MeĎutim, odreĎena grupa
entiteta, pored obaveznog godišnjeg, vrši sastavljanje periodičnih finansijskih
izveštaja za vremenski period kraći od jedne godine.
Osnovni aspekt ovog rada jeste analiza potrebe i specifičnosti vezane za
periodično finansijsko izveštavanje, te spram toga i potreba da se napravi
adekvatan pregled standarda koji vrši regulaciju periodičnih finansijskih
izveštaja, a to je MRS 34.
2. POJAM I OSNOVNE KARAKTERISTIKE PERIODIČNOG
FINANSIJSKOG IZVEŠTAVANJA
Prilikom tumačenja pojma i posebnosti periodičnog finansijskog izveštavanja u
praksi, postojala su različita shvatanja opravdanosti za ovakvim vidom
obelodanjivanja poslovnih informacija. Periodično finansijsko izveštavanje
predstavlja sačinjavanje finansijskih izveštaja o poslovanju poslovnog entiteta
za vremenski period koji je kraći od jedne poslovne godine (Young, 2009).
Naspram te činjenice, u zavisnosti od potreba poslovnih entiteta, objektivna
mogućnost jeste sačinjavanje izveštaja na polugodišnjem i često kvartalnom ili
mesečnom nivou.
Najčešće debate oko pitanja značaja periodičnog finansijskog izveštavanja
voĎene su kako bi se ustanovilo da li je takav tip izveštaja diskreciono pravo
poslovnog entiteta da izveštava na tom vremenskom nivou, ili da takav tip
izveštaja predstavlja samo „ratu“ u okviru godišnjeg finansijskog izveštaja tog
poslovnog entiteta. Kako bi prvo tumačenje ovog pristupa bilo opravdano,
postoji zahtev da se na periodičnom nivou koriste potpuno identične
računovodstvene politike i principi kao i u godišnjim finansijskim izveštajima.
Dok drugo tumačenje ima za cilj omogućavanje, uglavnom eksternim
Slobodan Kaćanski, Stevan Tomašević, Sanja Vlaović Begović | 54
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
korisnicima, boljeg uvida u sve finansijske pokazatelje na godišnjem nivou, te
da u skladu sa tim zahtevom postoji potreba da se u odreĎenoj meri izvrši
izmena i prilagoĎavanje računovodstvenih politika i principa koji su primenjeni
u godišnjim finansijskim izveštajima.
Prema MRS 34, periodični finansijski izveštaj predstavlja finansijski izveštaj
koji sadrži bilo kompletan set finansijskih izveštaja, ili sažet set finansijskih
izveštaja za meĎuperiod (Tatić et al., 2008, p. 867).
U praksi, pored postojanja zakonske regulative i meĎunarodne standardizacije,
postoje i odreĎeni suprotni stavovi po pitanju opravdanosti uvoĎenja i primene
periodičnog finansijskog izveštaja. Ukoliko bi ovakvo izveštavanje
podrazumevalo prikaz celog seta finansijskih izveštaja, u slučaju prikaza bilansa
uspeha i u okviru njega rasporeda prihoda i rashoda, problem na koji bi se
moglo naići jeste nepostojanje pravilne alokacije transakcija. Ovo se ogleda u
nepodudarnosti perioda nastanka troškova i perioda ostvarivanja prihoda, u
smislu polugodišta ili kvartala u kojima bi odreĎeni nastao, to jest, za koji bi se
konkretno izveštaj vezao.
Kritičari stoje na stanovištu da ovaj pristup izveštavanju doprinosi pojačanju
nejasnosti u razumevanju finansijskog izveštaja kao takvog, dok pobornici
smatraju da je u ovakav oblik izveštavanja neophodno uvesti modifikacije, kako
bi se izbegle ili barem umanjile distorzije. Takva tumačenja značaja periodičnog
finansijskog izveštavanja pokreću stavove o tome da se period od pola godine,
ili pak kvartal, tumače kao „veštački“ period u izveštavanju i da su za tumačenje
daleko složeniji od godišnjeg.
S obzirom na činjenicu da proces finansijskog izveštavanja kod poslovnih
entiteta zahteva izuzetno angažovanje računovodstvenog kadra, posebno u
slučaju kada se radi o velikim entitetima, vreme koje je neophodno za izvoĎenje
procesa sačinjavanja godišnjih finansijskih izveštaja jeste vrlo dugo. Kada se
razmatra potreba ili obaveza za vršenjem periodičnog finansijskog izveštavanja,
u tom slučaju se neizostavno mora posmatrati obuhvat periodičnih izveštaja.
Sam opseg informacija obelodanjenih u periodičnim finansijskim izveštajima
značajan je aspekt ovog problema zbog činjenice da postoji mogućnost da se, u
smislu obima, može vršiti izveštavanje u potpunosti, te delimično i na taj način
isticati samo one ključne stavke neophodne za tumačenje korisnicima tih
izveštaja (Young, 2009).
U slučaju da se zastupa stav da u okviru periodičnih izveštaja treba prikazivati
sve podatke koji se inače i obelodanjuju u godišnjim izveštajima, u tom slučaju
se zastupa stav o nepromenjivosti koncepta primene principa za izveštavanje.
Tim postupkom u potpunosti se olakšava analiza pojedinačnih delova izveštaja,
zato što se omogućava periodično kontrolisanje pojedinih stavki, te njihovo
55 | PERIODIČNO FINANSIJSKO IZVEŠTAVANJE U FUNKCIJI POSLOVNOG ODLUČIVANJA
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
poreĎenje iz perioda u period, a periodični izveštaj se posmatra kao integralna
stavka godišnjeg finansijskog izveštaja. Sa druge strane, problem se javlja
ukoliko se iz godišnjeg finansijskog izveštaja pokušava izvući periodični
podatak i iz toga okvira treba pratiti njegovo ponašanje i promenu na
kratkoročnom nivou.
3. MEĐUNARODNI RAČUNOVODSTVENI STANDARD 34 KAO
TEMELJ REGULACIJE PERIODIČNOG FINANSIJSKOG
IZVEŠTAVANJA
Računovodstveni informacioni sistem predstavlja složen sistem kvantitativnih
informacija koje poslovni entiteti prikupljaju i beleže na osnovu poslovnih
aktivnosti koje su ostvarene. Evidentiranjem svih poslovnih dogaĎaja na nivou
entiteta stvara se informaciona baza koja služi u procesu poslovnog odlučivanja
internih korisnika entiteta. Na kraju jednog perioda, od najčešće godinu dana,
vrši se sačinjavanje seta godišnjih finansijskih izveštaja putem kojih entitet ima
mogućnost da stekne uvid u to koliki je ukupan rezultat ostvario, koliko iznosi
struktura i veličina imovine, obaveza i kapitala i slično.
Budući da globalizacioni trendovi značajno doprinose potrebi da poslovni
entiteti saraĎuju sa drugim entitetima u inostranstvu, nastaje potreba da se
standardizuje proces finansijskog izveštavanja na globalnom nivou. Iz tog
razloga su nastali meĎunarodni računovodstveni standardi, koji su omogućili da
se postupak finansijskog izveštavanja unificira i pojednostavi poslovna
komunikacija i razumevanje finansijskih informacija u svetskim razmerama.
3.1. CILJEVI I DELOKRUG REGULACIJE MRS 34
MeĎunarodni standardi finansijskog izveštavanja ne zahtevaju pripremu
periodičnih finansijskih izveštaja. Poslovnim entitetima je ostavljena sloboda da
ovakav vid izveštaja mogu da sačine u skladu sa njihovim potrebama i internim
razlozima. Iz tog razloga je ovakav oblik regulisan posebnim standardom
izdvojenim od MeĎunarodnog računovodstvenog standarda 1 – Prezentacija
finansijskih izveštaja. U okviru meĎunarodne računovodstvene standardizacije
ne postoji okvir kojim se reguliše standardizovana obaveza poslovnih entiteta da
svoje finansijske izveštaje sačinjavaju za vremenski period od jedne godine.
MeĎutim, sa druge strane, u MRS 1 postoji naznaka da poslovni entiteti moraju
prezentovati kompletan set finansijskih izveštaja najmanje jednom godišnje, na
osnovu čega je u svetu prihvaćen stav i smatra se uobičajenim i normalnim da
se izveštaji sačinjavaju jednom godišnje za period 1. 1. – 31. 12. tekuće godine
(Ministarstvo finansija Republike Srbije, paragraf 36).
MRS 34 propisuje minimum sadržaja koje periodični finansijski izveštaj treba
da poseduje i principe za priznavanje i odmeravanje kompletnih ili sažetih
Slobodan Kaćanski, Stevan Tomašević, Sanja Vlaović Begović | 56
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
izveštaja meĎuperioda. Ovim standardom nije odreĎeno koji poslovni entiteti bi
trebalo da sastavljaju ove izveštaje. TakoĎe, ne predviĎa se vremenski interval
za koji bi periodični izveštaj trebalo da bude sačinjen, niti rok u kojem je
potrebno prikazati taj finansijski izveštaj, od momenta završetka perioda na koji
se izveštaj odnosi (Ministarstvo finansija Republike Srbije).
Iako odreĎeni aspekti nisu regulisani, ukoliko država i njena regulatorna tela,
računovodstvena tela ili pak berze zahtevaju uvid u periodične informacije,
mogu zahtevati da ovi poslovni entiteti sačine takve finansijske izveštaje.
Najčešća grupa entiteta koja navedeno obavljaju, spadaju u grupu onih čijim
akcijama se slobodno trguju na berzi i spadaju u red akcionarskih društava. S
druge strane, zahtev za sačinjavanje periodičnih izveštaja primenom principa iz
ovog standarda ne podrazumeva obavezu entiteta, jer on može da izabere da
meĎunarodne standarde ne primenjuje.
Odbor za meĎunarodne računovodstvene standarde (IASC) savetuje poslovne
entitete, sa čijim se akcijama slobodno trguje, da sastavljaju periodične
izveštaje:
makar nakon završetka prvih šest meseci tekuće godine i
da ti izveštaji budu dostupni najkasnije nakon šezdeset dana od
momenta zavšetka perioda na koji se izveštaj odnosi (Tatić et al., 2008, p. 864).
Donošenje poslovne odluke o tome da li će odreĎeni poslovni entitet sačiniti
periodični finansijski izveštaj u skladu sa standardom zavisi od samog entiteta.
Ukoliko u okviru izveštaja postoji naznaka da je isti sačinjen u skladu sa
standardom, tada on mora u potpunosti odgovarati predviĎenom. MeĎutim,
ukoliko ne postoji navedena naznaka, u tom slučaju godišnji finansijski izveštaj
mora u potpunosti biti pripremljen u skladu sa meĎunarodnim standardom
finansijskog izveštavanja.
3.2. PERIODI SAČINJAVANJA PERIODIČNIH IZVEŠTAJA I
UPOREDIVOST PODATAKA
Iako je svako finansijsko izveštavanje svojevrstan oblik za sebe, globalna
praksa stoji na stanovištu da entiteti, zbog prirode stvari, godišnje izveštaje
smatraju regulisanom formom. Iz tog razloga se takvi izveštaji smatraju
osnovnim finansijskim izveštajima. Svi drugi oblici, sačinjeni za vremenski
interval kraći od vremenskog perioda od jedne godine, spadaju u periodične
finansijske izveštaje.
U praksi je, a pored toga i u samom meĎunarodnom računovodstvenom
standardu, pomenuto da postoji dva vremenska aspekta vezana za periodično
izveštavanje. Periodični kvantitativni preseci ostvarenih aktivnosti sačinjavaju
se na:
57 | PERIODIČNO FINANSIJSKO IZVEŠTAVANJE U FUNKCIJI POSLOVNOG ODLUČIVANJA
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
polugodišnjem i
kvartalnom (tromesečnom) nivou (Young, 2009).
Iako na praktičnom nivou poslovne entitete niko objektivno ne ograničava da na
bilo kojoj vremenskoj osnovi sačine bilo koji opsežan ili skraćeni finansijski
izveštaj, ovaj meĎunarodni računovodstveni standard propisuje postojanje
jedinstvene i uniformne vremenske ročnosti vezane za pojedinačne finansijske
izveštaje zavisno od tipa izveštaja.
Pored ovoga, standard odreĎuje i koji je prethodni izveštaj najbolje koristiti
prilikom finansijske analize pokazatelja tog konkretnog finansijskog izveštaja.
Budući da prema prirodi poslovnih kretanja vrlo često u odreĎenim segmentima
poslovanja na nivou poslovne godine ne postoji ujednačeni trend kretanja nekog
od konkretnih finansijskih pokazatelja. U odreĎenim privrednim granama nivo
prodaje, i analogno prihoda, nije identičan, ili je barem sa malim oscilacijama,
za period od godinu dana. Na takve promene mogu da utiču klimatske promene
i godišnja doba, ukoliko su poslovne aktivnosti tih poslovnih entiteta vezane za
taj prirodni faktor.
Iz tog razloga standard jasno propisuje koje finansijske izveštaje iz seta treba
pripremati samo u odreĎeno vreme, kao i sa kojim izveštajem iz prethodnog
perioda treba porediti podatke, kako bi se mogla doneti odluka o budućoj
poslovnoj aktivnosti, odnosno utvrditi kretanje nekog od ekonomskih
pokazatelja.
Bilans stanja (izveštaj o finansijskoj poziciji), koji je sačinjen na kraju tekućeg
perioda za koji se izveštavanje vrši (u toku poslovne godine), treba porediti sa
podacima i pokazateljima iz poslednjeg godišnjeg bilansa stanja sačinjenog na
kraju prethodne poslovne godine. Ovaj izveštaj, bez obzira da li se sastavlja na
kvartalnom ili polugodišnjem nivou, obuhvata podatke vezane za imovinu,
obaveze i kapital obračunate od početka poslovne godine pa do kraja perioda za
koji se izveštavanje vrši. To bi značilo, konkretno na kvartalnom nivou, da
periodični izveštaj obuhvata podatke sa stanjem na dan 31. 3, 30. 6. i 30. 9.
tekuće godine respektivno, ali ne izolovane podatke u rasponima od jednog do
drugog datuma za meĎuperiode.
Bilans uspeha u okviru periodičnog finansijskog izveštavanja ostavlja
mogućnost da se obračun periodičnog rezultata izvrši samo za meĎuperiod za
koji se izveštavanje vrši, ili za ceo period od početka poslovne godine pa do
momenta preseka. Za razliku od bilansa stanja, ovaj izveštaj kao poredbene
elemente koristi drugačije vremenski odreĎene izveštaje. Naime, izveštaj iz
meĎuperioda tekuće godine se uvek poredi sa izveštajem iz istog meĎuperioda
prethodne (ili neke druge ranije) poslovne godine. U ovom slučaju je veoma
Slobodan Kaćanski, Stevan Tomašević, Sanja Vlaović Begović | 58
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
važno precizno odrediti za koji vremenski period je taj izveštaj sačinjen i
pravilno odrediti prethodni izveštaj sa kojim se vrši uporeĎivanje.
Izveštaj o promenama na kapitalu se razlikuje od prethodnih izveštaja zato što
se sastavlja po principu da se za početak perioda uvek uzima početak poslovne
godine, pa sve do momenta u kojem se tekući izveštaj pravi. Poredbeni element
za ovaj izveštaj je izveštaj iz istog perioda prethodne godine, koji po
vremenskom obuhvatu mora u potpunosti da se podudara sa tekućim, kako bi
mogao da bude uporediv.
Izveštaj o novčanim tokovima, na isti način kao i prethodni izveštaj, sastavlja se
od početka poslovne godine pa do trenutka do kada bi to bilo obuhvaćeno
periodičnim izveštajem. TakoĎe, poredbeni izveštaj jeste izveštaj iz prethodne
godine i istog perioda.
U slučaju da poslovni entitet obavljaju svoju osnovnu delatnost u sezonskoj
formi, u tom slučaju bi bilo neophodno izveštaje sastavljati periodično (za kraće
vremenske intervale) kao redovne finansijske izveštaje, kao što to vrše ostali
entiteti na godišnjem nivou. Ukoliko je sezonski karakter prisutan, tada je
neophodno da se utvrdi i izvrši pregled nekoliko finansijskih izveštaja unazad,
koji bi, sklopljeni u jedan izveštaj, činili jedinstveni godišnji izveštaj. Pri tome,
pomenuti izveštaj bi se završavao u onom trenutku u godini u kojem se završava
i sam periodični finansijski izveštaj.
U okviru narednog prikaza prezentuje se na polugodišnjoj osnovi sačinjavanje
kompletnih ili skraćenih verzija finansijskih izveštaja, kao i uporedivost
podataka iz jednog izveštaja sa drugim prethodno objavljenim.
Tabela 1
Uporedivost podataka i sastavljanje periodičnih (polugodišnjih) izveštaja
Polugodišnji I polovina godine (30.06) II polovina godine
30. 6. 2009. 30. 6. 2008. 31. 12. 2008. 31. 12. 2009. 31. 12. 2008.
Bilans stanja X X X X
Bilans uspeha X X X X
Izveštaj o
promenama na
kapitalu
X X X X
Izveštaj o
tokovima
gotovine
X X X X
Napomena. Preuzeto od International GAAP 2009 (p. 2848), od Young, E., 2009, John
Wiley and Sons.
59 | PERIODIČNO FINANSIJSKO IZVEŠTAVANJE U FUNKCIJI POSLOVNOG ODLUČIVANJA
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
U drugom prikazu izveštaji su odreĎeni na kvartalnoj osnovi i prezentuju
poredbenost informacija iz pojedinačnog izveštaja, koji spada u grupu
periodičnih izveštaja, sa godišnjim ili nekim drugim periodičnim presekom iz
prethodnih godina.
Tabela 2
Uporedivost podataka i sastavljanje periodičnih (kvartalnih) izveštaja
Kvartalni I Kvartal II Kvartal III Kvartal IV Kvartal
31
. 3
. 2
00
9.
31
. 3
. 2
00
8.
31
. 1
2.
20
08
.
30
. 6
. 2
00
9.
30
. 6
. 2
00
8.
31
. 1
2.
20
08
.
30
. 9
. 2
00
9.
30
. 9
.200
8.
31
. 1
2.
20
08
.
31
. 1
2.
20
09
.
31
. 1
2.
20
08
.
Bilans
stanja X X X X X X X X
Bilans
uspeha X X X X X X X X
Izveštaj o
tokovima
gotovine
X X X X X X X X
Izveštaj o
promenama
na kapitalu
X X X X X X X X
Napomena. Preuzeto od International GAAP 2009 (pp. 2849–2851), od Young, E.,
2009, John Wiley and Sons.
Iako postoje odreĎene opcije prezentacije ovih izveštaja, standard predlaže da se
uz svaki periodično sačinjen set izveštaja dostavi i set godišnjih izveštaja za
celu prethodnu poslovnu godinu. Pored gore navedenih varijanti, standard ima
za cilj da korisnicima i entitetima predloži neke od objektivnih opcija kojima se
definiše periodika učestalosti sačinjavanja istih.
3.3. MATERIJALNOST U VEZI SA PERIODIČNIM IZVEŠTAVANJEM
Pod pojmom materijalnosti finansijskog izveštavanja podrazumeva se
identifikovanje ključnih i najvažnijih stavki prilikom sačinjavanja izveštaja
(Galić, 2012). U kontekstu pravilnog donošenja poslovnih odluka, korisnicima
izveštaja vrlo često nisu svi prikazani podaci od jednake važnosti. U zavisnosti
od toga da li korisnici spadaju u grupu internih ili eksternih, od toga kakve
odluke žele da donesu, da li su one vezane za ostvarivanje poslovne saradnje u
smislu kupovine ili prodaje, te da li su one vezane za oblike zajedničkih
ulaganja, drugačija kombinacija informacija je relevantna za te korisnike.
Slobodan Kaćanski, Stevan Tomašević, Sanja Vlaović Begović | 60
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
Na osnovu toga postoji vrlo bitan stav da materijalnost (značajnost) pojedinog
izveštaja ili dela tog izveštaja nije podjednako materijalan za sve korisnike. U
tom kontekstu, materijalnost se može i različito tumačiti. Iz tog razloga, ako je
neki podatak za nekoga značajan, za drugog ne mora da bude. Mada, postoji u
okviru finansijskih izveštaja veći deo informacija koje mogu biti od ključnog
značaja za donošenje poslovnih odluka, čime se dokazuje stabilnost samog
poslovnog entiteta.
Kako bi se ovaj stav opravdao, postojanje preciznosti u radu svih ljudi
uključenih u administrativni proces je izuzetno bitan. Svi oni delovi
pojedinačnog izveštaja koji su zbog slučajnih ili namernih radnji ljudi
uključenih u proces izveštavanja doprineli nastanku grešaka, materijalno se
mogu odraziti na postupak donošenja poslovnih odluka.
Zasnivanje poslovnih odluka na netačnim informacijama i podacima
prouzrokuju nastanak pogrešnih poslovnih koraka zbog kojih može da nastane
propust. U tom slučaju, entitet može da doĎe u situaciju kada mora da pronaĎe
načine da iz te situacije izaĎe, te da taj problem sanira ukoliko je to moguće.
Prema meĎunarodnom računovodstvenom standardu 34, u postupku i načinu
odmeravanja, priznavanja, klasifikacije ili obelodanjivanja stavki za svrhe
periodičnog finansijskog izveštavanja, procenjuje se materijalnost u vezi sa
finansijskim podacima meĎuperioda. Kada se vrši procena i utvrĎivanje
materijalnosti ovaj standard prihvata mogućnost da se periodična odmeravanja u
većoj meri zasnivaju na procenama nego na odmeravanjima godišnjih
finansijskih podataka (Tatić et al., 2008, p. 872).
Pored isticanja značaja materijalnosti u postupku izveštavanja, MRS 34 se
oslanja u procesu odmeravanja na dva standarda koja pobliže definišu i
objašnjavaju postupak merenja materijalnosti. Pa tako standardi MRS 1 –
Prezentacija finansijskih izveštaja i MRS 8 – Računovodstvene politike,
promene računovodstvenih procena i greške, bliže odreĎuju da je svaka stavka
materijalno značajna ukoliko bi njeno izostavljanje i netačno iskazivanje moglo
da utiče na ekonomske odluke korisnika finansijskih izveštaja. MRS 1 zahteva
da se posebno obelodani materijalno značajna stavka, koja uključuje i npr.
prestanak rada poslovnog entiteta. S druge strane, MRS 8 zahteva
obelodanjivanje svih izmena koje nastaju pri pojedinim računovodstvenim
procenama kao i grešaka i promena računovodstvenih politika koje entitet
upotrebljava. MeĎutim, ono što u okvirima ova dva standarda nije posebno
predloženo, jeste i nedostatak kvantifikovanih uputstava za primenu postupka
procene materijalnosti.
U ovom je kontekstu posebno važno, budući da se posebno primenjuje postupak
logičkog rasuĎivanja, da se izbegnu pogrešni zaključci. U izveštajima perioda
posebno je bitno naglasiti, u smislu materijalnosti, pojavu neuobičajenih stavki.
61 | PERIODIČNO FINANSIJSKO IZVEŠTAVANJE U FUNKCIJI POSLOVNOG ODLUČIVANJA
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
Takve stavke mogu dodatno zakomplikovati proces poslovnog odlučivanja i
finansijsku analizu, iz razloga što oni koji te izveštaje koriste mogu posebno
protumačiti ovakve stavke. Priroda poslovanja nekih poslovnih entiteta može
biti takva da se neke od računovodstvenih stavki mogu pojavljivati ciklično, i to
samo u odreĎenim meĎuperiodima. Upravo iz tog razloga se poredbenost
podataka iz jednog periodičnog izveštaja mora adekvatno sprovoditi u
kombinaciji sa izveštajem iz istog perioda prethodne godine, kako do pogrešnog
tumačenja ne bi došlo. Ovim se standardom upravo potvrĎuje prethodno
definisani stav o poreĎenju periodičnih izveštaja iz jednog meĎuperioda sa
tačno onim iz prethodne godine ali iz istog meĎuperioda izveštavanja.
Najvažniji cilj jeste da se obezbedi da periodični izveštaj sadrži sve informacije
koje su relevantne za razumevanje finansijske pozicije i performansi entiteta u
toku meĎuperioda (Tatić et al., 2008, p. 872).
Tumačenje materijalnosti u kontekstu poslovnog odlučivanja vrlo je složena, i
iz tog razloga neki od pokazatelja, ukoliko su isključeni ili pogrešno prikazani,
mogu uticati na različite načine na donošenje poslovne odluke. Ista greška ili
propust za jednu grupu korisnika može biti materijalno značajna, a za drugu
grupu ne. Ona zavisi od individualne pozicije svakog od korisnika.
Na taj način potrebno je precizirati pojam praga materijalnosti za konkretnog
korisnika informacija. On predstavlja najvišu prihvatljivu tačku grešaka ili
nepravilnosti, koji bi imao značajnog uticaja na odluke i ponašanje korisnika
informacija sadržanih u finansijskim izveštajima. Prag materijalnosti predstavlja
smernicu na kojoj se propusti, greške ili pogrešni prikazi smatraju značajnim.
Prvenstveno se materijalnost temelji na profesionalnom sudu pojedinca
(korisnika), i praktično bi značilo da se prag materijalnosti zasniva na tome da
najviša tačka, u stvari, čini momenat kad će korisnik izveštaja promeniti svoju
poslovnu odluku u odnosu na onu na koju su sve prethodne informacije
ukazivale da će biti donesena.
Materijalnost kao takva može da ima kako kvantitativni, tako i kvalitativni
aspekt. U kvantitativnom smislu materijalnost se tumači kao relativno, a ne kao
apsolutno načelo. Nije moguće definisati nivo materijalnosti u svim slučajevima
za sve poslovne entitete, kao ni za sve pozicije u okviru finansijskih izveštaja,
nego je potrebno uzeti u obzir njihovu prirodu i specifičnosti svakog od njih.
Procentualni iskaz veličine materijalnosti najčešće se u praksi kreće od 0,5 i 2%
za ukupnu imovinu, rashode i prihode (Galić, 2012). U kvalitativnom smislu
postoje specifični zahtevi za objavljivanjem odreĎenih podataka koji zahtevaju
nešto viši nivo tačnosti i preciznosti pri izveštavanju od onih koji su uobičajeni,
što zavisi od karaktera pozicije. Upravo u ovom smislu se veći značaj pridaje
onim greškama koje su rezultat namere pojedinca, nego onim koje su nastale
Slobodan Kaćanski, Stevan Tomašević, Sanja Vlaović Begović | 62
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
propustom ili previdom lica koje je učestvovalo u sačinjavanju konkretnog
izveštaja.
Procena materijalnosti vrši se upotrebom tablice materijalnosti, i poseban značaj
ima u reviziji finansijskih izveštaja.
Tabela 3
Tabela materijalnosti
Iznos Procenat
0 – 100.000 0,07 – 0,05
100.001 – 1.000.000 0,05 – 0,03
1.000.001 – 5.000.000 0,03 – 0,015
5.000.001 – 10.000.000 0,015 – 0,01
10.000.001 – 25.000.000 0,01 – 0,008
25.000.001 – 50.000.000 0,008 – 0,005
50.000.001 – 100.000.000 0,005 – 0,004
Preko 100.000.000 0,004 – 0,002
Napomena. Preuzeto od Revizija: Priručnik za revizore i studente s rješenjima
zadataka, od Messier, W. F., & Damjanović, M., 2000, Faber & Zgombić Plus.
Postupak odmeravanja se u periodičnim finansijskim izveštajima izuzetno
upotrebljava. Razlog tome je da u tim izveštajima budu pouzdane i prikladno
obelodanjene sve materijalno značajne finansijske informacije, koje su
relevantne za razumevanje finansijske pozicije i performansi entiteta koje to
izveštavanje vrši. S obzirom na činjenicu da se u godišnjim finansijskim
izveštajima, a tako i u periodičnim, procedure odmeravanja zasnivaju na
razumnim procenama, sastavljanje periodičnih finansijskih izveštaja obično
zahteva češće korišćenje metoda procene nego godišnji finansijski izveštaji.
4. POSLOVNO ODLUČIVANJE NA BAZI PERIODIČNIH
IZVEŠTAJA
Evidencija poslovnih dogaĎaja predstavlja redovan deo poslovanja svakog
poslovnog entiteta. Na osnovu tog postupka vrši se utvrĎivanje poslovnog
rezultata ostvarenog za odgovarajući vremenski period, u okviru kojeg svaki
poslovni entitet utvrĎuje svoje trenutno stanje. Pored objektivne potrebe da
entiteti sačine presek stanja za svaki deo poslovanja, utvrĎuje se i jedan
jedinstveni rezultat svakog poslovnog entiteta. Tim putem nastaju godišnji
finansijski izveštaji kojima se polažu računi kako internim, tako i zvaničnim
eksternim korisnicima. Kako bi interni korisnici u svrhu poslovnog odlučivanja
bili sigurni da njihove računovoĎe nisu napravile odreĎene slučajne ili namerne
propuste u radu i time narušili integritet finansijskih izveštaja, svaki poslovni
entitet može implementirati sistem internih kontrola putem kojih se može
63 | PERIODIČNO FINANSIJSKO IZVEŠTAVANJE U FUNKCIJI POSLOVNOG ODLUČIVANJA
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
garantovati i obezbediti povećanje stepena pouzdanosti u rad internih službi
poslovnog entiteta.
Sistem internih kontrola može se prikazati kao mreža koju postavljaju
menadžeri poslovnog entiteta na ona mesta na kojima bi njihovo postojanje bilo
najrelevantnije, i moglo bi doprineti da se na kritičnim lokacijama u entitetu
smanje potencijalne greške. Pored toga, sistem internih kontrola ne mora uvek
da bude vezan za kontrolisanje rada administrativnih službi, već sami kontrolori
mogu biti postavljeni na najrazličitijim mestima u okviru entiteta.
Ne postoji unificirani pristup kojim se može standardizovati pozicija
pojedinačnih segmenata sistema internih kontrola na kojima će one biti
postavljene, već je neophodno pravilno razumevanje celine organizacione
strukture entiteta, te shodno tome i utvrĎivanje onih mesta na kojima ih je
najpodesnije postaviti.
4.1. REVIZIJA FINANSIJSKIH IZVEŠTAJA
Ukoliko poslovni entiteti smatraju da sistem internih kontrola nedovoljno
visoko doprinosi povećanju kvaliteta rada internih službi, oni mogu obezbediti
dodatni kontrolni mehanizam, koji će kontrolisati same elemente internih
kontrola. Ovakvi mehanizmi nazivaju se internom revizijom, koji za razliku od
internih kontrola uglavnom regulišu elemente finansijskog izveštavanja kao i
informacione tehnologije, koje se u okviru poslovnog entiteta koriste za
ubrzavanje i automatizaciju transakcionih aktivnosti.
Interni revizorski postupci predstavljaju nezvanične forme izveštaja o radu
internih službi koji prema osnovnom moralnom principu moraju da budu
nezavisne i objektivne u svom radu. Entitet koji implementira internu reviziju u
svoj rad ima za cilj da, pre nego što se konačni godišnji finansijski izveštaji
pošalju na eksternu reviziju, vrši preglede i sprovoĎenje kontrolnih testova.
Prema zakonu, poslovni entiteti koji spadaju u grupu srednjih i velikih, imaju
zakonsku obavezu da svoje finansijske izveštaje dostavljaju eksternim
revizorima na pregled, i da za tu uslugu izvrše adekvatnu nadoknadu (Zakon o
računovodstvu i reviziji, 2009, čl. 37).
Postoje i razlozi za takvu obavezu poslovnih entiteta. Naime, srednji i veliki
poslovni entiteti imaju najveće prihode koje ostvaruju na godišnjem nivou, a
shodno tome i da plate najveće poreze državi. Dakle, ukoliko ti izveštaji ne
budu dostavljeni eksternim revizorima na pregled, računovoĎe bi mogle da
izvrše odreĎene kriminalne radnje u oblasti utaje poreza i izbegavanja
prikazivanja odreĎenih pozicija. Sa druge strane, i pored postojanja ove
obaveze, mora da postoji poštovanje zahteva za nepristrasnim, objektivnim i
nezavisnim revizorskim postupkom, jer bi u suprotnom revizorski pristup radu
Slobodan Kaćanski, Stevan Tomašević, Sanja Vlaović Begović | 64
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
bio nesvrsishodan, odnosno ne bi iskazao svoje pravo i realno mišljenje o
odreĎenom poslovnom entitetu.
Pošto je izvoĎenje eksterne revizije obavezan čin za odreĎene grupe entiteta,
vrlo je važno identifikovati učestalost sprovoĎenja eksternih revizorskih
procedura. S obzirom da se u praksi godišnji finansijski izveštaji obraĎuju i
kontrolišu do 31. 3. u godini (Zakon o računovodstvu i reviziji, 2009, čl. 34),
tek tada se revizorima konačni i celoviti izveštaji dostavljaju na pregled, koji
zbog temeljnosti i detaljnosti zahtevaju rad od nekoliko meseci, kako bi se
moglo doneti pravilno revizorsko mišljenje o izveštajima.
Upravo iz ovoga moguće je zaključiti da postupak godišnjeg finansijskog
izveštavanja zahteva vremenski period od nekoliko meseci, nakon čega još
mora da proĎe odreĎeni vremenski interval kako bi se revizija mogla završiti. U
trenutku završetka sačinjavanja godišnjeg izveštaja, završava se i prvi kvartal, a
shodno tome i prvi meĎuperiod, nakon čega sledi sastavljanje, najčešće
skraćenog izveštaja. Iz ovog razloga uviĎa se nepostojanje mogućnosti da se
eksterni revizorski postupak izvrši za svaki meĎuperiod u godini. Naime,
gotovo da je objektivno nemoguće konstantno vršiti izveštavanje te reviziju iz
koraka u korak kako se odreĎeni meĎuperiod završi. Sa druge strane, nemaju svi
poslovni entiteti obavezu da sačinjavaju periodične izveštaje o radu entiteta, pa
shodno tome i ne postoji jasan zahtev da se i periodična eksterna revizija mora
vršiti. Pored ograničavajućeg vremenskog aspekta, angažovanje eksternih
revizora, pogotovo velikih konsultantskih kuća u grupi „velike četvorke“, često
košta veoma mnogo da bi se za svaki pun ili skraćeni izveštaj meĎuperioda
vršila revizija.
U najvećem broju slučajeva entiteti koji sačinjavaju periodične finansijske
izveštaje jesu kompanije, i to meĎunarodne kompanije. Karakter meĎunarodnog
poslovanja zahteva da se češće uvidi trenutno stanje poslovnog entiteta, te da se
na osnovu toga ustanove odreĎena kretanja, i na osnovu toga mere u poslovnom
odlučivanju.
Kada su u pitanju poslovni entiteti koji posluju u više zemalja, multinacionalne
kompanije, postupak finansijskog izveštavanja je veoma olakšan s obzirom na
činjenicu da je većina zemalja usvojila primenu meĎunarodne računovodstvene
standardizacije. Pri tome se vrlo malo ili gotovo uopšte ne razlikuje proces
finansijskog izveštavanja izmeĎu zemalja. MRS 34 se u posebnom delu osvrće
na sačinjavanje periodičnih konsolidovanih finansijskih izveštaja onih
poslovnih entiteta koji posluju u više zemalja, a sačinjavaju jedan jedinstveni set
izveštaja (Ministarstvo finansije Republike Srbije, paragraf 4).
Konsolidovani finansijski izveštaji predstavljaju onaj jedinstveni set izveštaja
koje sačinjava matični entitet sa svim svojim zavisnim entitetima u zemlji i
65 | PERIODIČNO FINANSIJSKO IZVEŠTAVANJE U FUNKCIJI POSLOVNOG ODLUČIVANJA
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
inostranstvu, isključujući iz toga sve transakcije koje su se desile izmeĎu
pojedinačnih entiteta koji čine celinu toga entiteta.
4.2. PERIODIČNO IZVEŠTAVANJE U POSLOVNOM ODLUČIVANJU
Kako prethodni praktični stav dokazuje, a na osnovu dostupnosti informacija
posredstvom globalne mreže, uočava se da periodični finansijski izveštaji ne
prolaze kroz eksterne revizorske procedure. Iz tog razloga je neophodno
ustanoviti sigurnost prilikom procesa poslovnog odlučivanja, ukoliko se koriste
periodični finansijski izveštaji kao skup najsvežijih informacija.
Uz zauzimanje stava da materijalnost u finansijskom izveštavanju pokazuje da
postoje odreĎene pozicije relevantne za poslovno odlučivanje kod korisnika
informacija, a koje mogu doprineti promeni poslovne odluke ukoliko su
ustanovljene odreĎene greške (slučajne i namerne).
Upotreba poslovnog odlučivanja se u ovom slučaju ograničava na interne
korisnike, uz zahtev za nepostojanje namernih grešaka u procesu periodičnog
izveštavanja. S druge strane, svi dostupni periodični izveštaji ograničeni su u
obimu raspoloživih informacija, predstavljaju se u skraćenoj formi, i u praksi se
nazivaju Periodični finansijski izveštaji, sa naznakom da nisu prethodno prošli
kroz reviziju (Unaudited interim financial statements).
Karakter poslovnog odlučivanja jeste takav da bez obzira na to koliko su
odreĎeni podaci na osnovu kojih se vrši poslovno odlučivanje tačni, odreĎivanje
budućih poslovnih koraka je rizično samo po sebi. Ne posmatrajući isključivo
interne faktore, već i odreĎene eksterne, u kombinaciji sa poslovnim
predviĎanjem, zauzima se stav da nema sigurnog poslovnog odlučivanja bez
obzira na period na koji se pojedina poslovna odluka donosi.
Iako periodični finansijski izveštaji ne predstavljaju predmet eksterne revizije,
ne znači da takav oblik izveštaja ne može da doprinese pravilnom poslovnom
odlučivanju. Postojanjem odgovarajućih upravljačkih i regulatornih tela na
nivou poslovnog entiteta, osveštenosti upravljačkih struktura ka napretku i
kvalitetnijoj i uspešnijoj budućnosti, identifikuju se dodatni nivoi zaštite u
procesu transakcionog procesiranja i finansijskog izveštavanja, putem čega se
doprinosi podizanju sigurnosti u poslovnom odlučivanju.
U najvećem broj entiteta, samo jednom godišnje se sačinjava pun set izveštaja,
koji se koriste u procesu poslovnog odlučivanja u narednom vremenskom
periodu. U skladu sa tim, set izveštaja prolazi kroz eksternu reviziju i na osnovu
toga dobija potvrdu o ispunjavanju svih uslova i dokaza da su izveštaji sačinjeni
u skladu sa zahtevima, da su tačni i da ne sadrže materijalno značajne greške.
Ali sačinjavanje periodičnih finansijskih izveštaja koji ne prolaze kroz eksternu
reviziju, ima za cilj da korisnicima finansijskih izveštaja, prevashodno internih,
Slobodan Kaćanski, Stevan Tomašević, Sanja Vlaović Begović | 66
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
pruže odreĎenu dodatnu sliku o radu za dodatni vremenski period u odnosu na
onaj koji je pokriven prethodnim godišnjim finansijskim izveštajem. S obzirom
da velike kompanije vrše sačinjavanje periodičnih izveštaja, shvatajući značaj
blagovremenog informisanja, upravo ove izveštaje mogu da koriste u procesu
finansijskog izveštavanja. Kako bi informativno podržali godišnje izveštaje
periodičnim, a kako su i sami periodični izveštaji deo narednog godišnjeg
izveštaja, podržava se stav da i sam periodični izveštaj entiteta treba da bude
precizan i tačan.
MeĎutim, u praksi se mogu slučajno ili namerno dogoditi odreĎene greške koje
mogu da doprinesu pogrešnom tumačenju te pogrešnom poslovnom
odlučivanju, a kao rezultat može nastati i pogrešan naredni godišnji set izveštaja
koji bi bio potvrĎen tek po okončanju eksterne revizije. Kako bi se ovo izbeglo,
menadžment implementira u skladu sa svojim mogućnostima sistem internih
kontrola i interne revizije na onim mestima na kojima je to najpotrebnije.
Interna revizija može za potrebe menadžmenta da sačinjava interne revizorske
izveštaje o radu entiteta, a da u skladu sa svojom ekspertizom saraĎuje sa
eksternim revizorima.
S druge strane, pružanjem informacione podrške poslovnom odlučivanju na
osnovu ovoga reguliše se proces poreĎenja grupe izveštaja iz seta periodičnih
izveštaja sa tačno vremenski odreĎenim izveštajem sa kojim je isti uporediv. To
dodatno doprinosi pouzdanosti u odlučivanju na osnovu nerevidiranih izveštaja.
Dakle, može se potvrditi da periodični izveštaji značajno doprinose procesu
poslovnog odlučivanja, te u velikoj meri mogu biti pouzdani, s obzirom na nivo
garancija koje interne kontrole i interna revizija pružaju njenim korisnicima.
5. ZAKLJUČAK
Postupak finansijskog izveštavanja zasniva se na utvrĎivanju pregleda svih
poslovnih transakcija koje je jedan poslovni entitet sačinio u toku odreĎenog
vremenskog intervala. Prema opšteprihvaćenom pravilu, pod tim vremenskim
intervalom podrazumeva se period od jedne godine, gde se poslovna godina
poklapa sa kalendarskom godinom. MeĎutim, postupak finansijskog
izveštavanja poslovnim entitetima pruža mogućnost da sačinjavaju izveštaje za
vremenski period kraći od jedne poslovne godine. Taj period je najčešće
obuhvaćen kao kvartalni, mada se u praksi retko vrše i polugodišnja
izveštavanja.
Pored ovoga, predmet periodičnog izveštaja može da bude potpuni set
finansijskih izveštaja kao i skraćena verzija, u zavisnosti od potreba entiteta. S
obzirom na činjenicu da poslovanje već odavno prevazilazi nacionalne granice,
a i da poslovna saradnja bez obzira na prostornu udaljenost nije prepreka,
postoji potreba za standardizacijom finansijskog izveštavanja, kako bi korisnici
67 | PERIODIČNO FINANSIJSKO IZVEŠTAVANJE U FUNKCIJI POSLOVNOG ODLUČIVANJA
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
finansijskih izveštaja mogli donositi poslovne odluke. MeĎunarodni
računovodstveni standard koji reguliše periodično finansijsko izveštavanje je
MRS 34, koji pruža sve objektivne forme koje entitet, koji ovakvo izveštavanje
vrši, može na najbolji način da sprovede u praksi.
Sastavljanje periodičnih izveštaja karakteriše to da u praksi oni ne prolaze kroz
redovne eksterne revizorske procedure putem kojih bi se mogla potvrditi
ispravnost i potpunost periodičnih izveštaja. MeĎutim, ovaj standard daje
smernice na koji način se vrši upotreba informacija iz periodičnih finansijskih
izveštaja i kako se ti podaci upotrebljavaju u procesu poslovnog odlučivanja.
Činjenica je da standard reguliše i daje mogućnost da poslovni entiteti vrše
periodično finansijsko izveštavanje, ali ga ne obavezuju na upotrebu. Ipak,
ukoliko se poslovni entiteti odluče da sastave ove izveštaje, moraju poštovati
proceduru za sprovoĎenje periodičnog izveštavanja.
Iako standard pruža relativno fleksibilan okvir za sastavljanje izveštaja, izuzetno
je složeno konfugurisan, te ukoliko se na izveštaju stavlja naznaka da je isti
sačinjen u skladu sa standardom, tada on mora u potpunosti da odgovara onome
što je u standardu predviĎeno, u suprotnom se tako nešto ne sme naznačavati.
Poslovno odlučivanje koje je zasnovano na periodičnim izveštajima koncipirano
je na način da ne može svako (niti ima potrebu) da sačinjava set periodičnih
izveštaja. U najvećem broju slučajeva to su velike kompanije koje imaju
razgranat sistem internih kontrola kao i internu reviziju, na osnovu koje se
dodatno umanjuje ili eliminiše mogućnost za nastankom slučajnih ili namernih
grešaka u procesu periodičnog izveštavanja. U tom slučaju se može zaključiti da
ovi izveštaji predstavljaju dobru informacionu osnovu za proces poslovnog
odlučivanja, ali u kombinaciji sa prethodnim godišnjim finansijskim
izveštajima.
REFERENCE
Galić, M. (2012). Prag materijalnosti u finansijskoj reviziji sa posebnim
osvrtom na javni sektor. U: XIII međunarodni simpozij Fiskalni okvir i
održivi razvoj BiH. Neum.
Messier, W. F., & Damjanović, M. (2000). Revizija: priručnik za revizore i
studente s rješenjima zadataka. Faber & Zgombić Plus.
Ministarstvo finansija Republike Srbije. Međunarodni računovodstveni
standard 1 – Prezentacija finansijskih izveštaja. Preuzeto sa
www.mfin.gov.rs/UserFiles/File/MRS/2014/IAS/IAS%201.pdf.
Ministarstvo finansija Republike Srbije. Međunarodni računovodstveni
standard 34 – Periodično finansijsko izveštavanje. Preuzeto sa
Slobodan Kaćanski, Stevan Tomašević, Sanja Vlaović Begović | 68
ŠKOLA BIZNISA, 1/2014, 52 – 68
www.mfin.gov.rs/UserFiles/File/MRS/2014/IAS/IAS%2034.pdf.
Tatić, I., Petrović, P., Stojanović, R., Mitrović-Vučetić, S., Nešić, V., & Čanak,
J. (2008). Praktična primena Međunarodnih standarda finansijskog
izveštavanja u Republici Srbiji. Beograd: Računovodstvo.
Young, E. (2009). International GAAP 2009. John Wiley and Sons.
Zakon o računovodstvu i reviziji, Službeni glasnik RS. Br. 46/06, 111/09.
Primljeno: 05.05.2014.
Odobreno: 22.05.2014.