Zanat i alatNekada je ovaj samostan bro-

jao 256 članova, bio je najveći i naj-bogatiji samostan. Danas su ostala samo dvojica trapista: braća Zvonko i Tomislav Topić. I od velikog samo-stana ostala im je samo crkva. Sve ostalo su im uzeli. U dvorištu crkve dočekalo nas je nekoliko bezopasnih avlijanera. Obišli smo pomoćne pro-storije u potrazi za Zvonkom. Najprije je bio nepovjerljiv.

- Sad nas je dvojica, ali pripre-mamo još tri nova kandidata. Jedan je veoma mlad ima 18 godina, drugi je student ima oko 22 godine, a treći je još stariji. Nadam se da će sva tro-jica, ako ne barem dvojica, pristupiti redu trapista. To je dug put – odgova-ra Zvonko na našu bojazan da nakon 140 godina postojanja neće izumrije-ti ovaj katolički red u Bosni.

Doživjela je “Marija Zvijezda” u tim godinama brojne uspone i pado-ve, preživjela razne političke režime, ali ostala vjerna autentičnom životu kakav vode ovi redovnici. Trapisti žive po pravilu Svetog Benedikta. Tako još žive benediktinci, cisticiti, ali trapisti su najstrožiji u tome. Ta strogoća se ogleda u zavjetu šutnje, zatim vjer-nost mjestu, oni gotovo ne izlaze iz samostana, ne jedu meso, noću pet puta ustaju na molitvu.

- Trapisti su kontemplativni red, zatvoreni u samostanu, uopće nisu upućeni na ljude, kao, naprimjer, franjevci. Osim u

smislu da su u samostanu zapošljava-li, odgajali, učili, poučavali, na sve mo-guće načine pomagali narodu. Inače, svi samostani u svijetu pomažu ljude. Naš samostan je imao veliko sirotište za djecu. Bila su tu sva djeca, bez ob-zira na vjeru, koja su bili siromašna, nisu mogla da završe škole. Svima smo omogućili da završe zanat, dali im alat za zanat za koji su osposobljeni i pustili ih u život. U samostanu “Marija Zvijezda” obučavali smo za 35 zanata – objašnjava nam Zvonko i otvara vrata monumentalne crkve. Sve je na svom mjestu, samo nedostaju ljudi. Hladno-ća će uvukla u zidove.

S obzirom na to da ih nema do-voljno, banjalučki trapisti nisu u mo-gućnosti provoditi sva pravila svog reda.

- Mi jesmo opatija, ali nemamo opata. To znači da nemamo dovoljan broj članova, odnosno redovnika s vječnim zavjetima. Trebalo bi ih biti najmanje šest. Postoje i jednostavni

zavjeti, ali vječni su doži-votni, kao što sad Tomo i ja imamo. Potrebno je naj-

manje šestorica braće da bi se mogao iza-

brati starješina opat.

Lijepo i uzvišeno bi bilo okrenu-ti leđa materijalnom svijetu. I svako od nas, makar na trenu-

tak, poželio je takvu vrstu spokoja za sebe i svoje najbliže. Takav izbor nas izdiže iznad površnosti, pomahnitale trke za novcem, sitne ljudske zlobe i nudi neistražena polja duhovnog ži-vota. Nije u pitanju postati nešto dru-go, nego da čovjek postane ono što u biti već jest – konačno se osloboditi svojeg lažnog JA. Ipak, najjednostav-niji život je i najteži, a potreba za njim nikad nije bila izraženija.

Alternativni život pojam je naše epohe, a njegova najkonkretnija ma-nifestacija je redovništvo koje je za-stupljeno u svim religijama. Ova pri-ča posvećena je trapistima – onim mističnim monasima koji su zavjeto-vani na šutnju, prave znameniti sir i Balkanu su donijeli struju. Banjaluč-ku Gospodsku ulicu osvijetlili su čak deset godina prije nego što je sijali-cu vidio Zagreb.

Zaputili smo se u “Marija Zvijez-du”, banjalučki trapistički samostan. Kada bismo barem mogli udahnuti vjeru koja je veća od najviše mje-sečne plaće i novih cipela zbog kojih ćemo naredni mjesec usavršiti neku novu laž.

U Dalibašino selo, nadomak Ba-nje Luke, tako se davne 1869. godine uputio Austrijanac Franc Wendelin Pfanner. Kada je ovaj riđobradi re-dovnik pregazio Savu kod Gradiške, vjerovatno nije slutio da je na pragu nečeg velikog. Bosna je bila turska, s većinskim muslimanskim življem, ali će ubrzo završiti u naručju Austrije. Nije mu smetalo što je redovničke halje morao skriti. Važan je bio cilj. Došao je sa šest saputnika i najprije izgradio malu kolibu, koja rekonstru-irana i danas stoji u dvorištu crkve “Marija Zvijezda”.

U vrijeme kada je “imati” postalo

svrha života, gdje su riječi kao

modni dodaci samo sredstvo

raspoznavanja koliko uspješno

vodimo trku s vremenom, u druš-

tvu koje bez trunke srama skida

posljednje krpice dostojanstva

– priča o trapistima postaje još

uzbudljivija. Postoje ljudi koji

šutnju smatraju najvišim oblikom

mudrosti, rad, molitvu i siromaš-

tvo načinom da se približe Bogu.

“Fabrika duhana Sarajevo” po-

mogla nam je da ih vama pred-

stavimo

Život u molitvi, radu i šutnji

Trapisti

Neobična & originalna BiH

Piše: Elameri ŠKRGIĆ-MIKULIĆ Foto: Fuad FOČO

Tajna siraOtac Tomislav tre-

nutno u ovom dijelu Evrope jedini zna tajnu sira. Originalni sir tra-pist mogu i jedino proizvode redovnici trapisti. Samo trapisti imaju recept ili tajnu tog sira. Ta tajna se čuva u Fran-cuskoj, u samostanu “Port du Salut” (Port di Sali), i prenosi se usmeno. Ori-ginal je samo jedan. Trapist redovnik je 1882. godine došao iz tog samosta-na u “Marija Zvijezdu” i prenio znanje o spravljanju tog sira.

- U samostanu gdje ima više redovnika samo dvojica mogu zna-ti recepturu. Tu tajnu može znati samo onaj kojeg poglavar samosta-na odredi. U našem slučaju, samo ja znam recepturu spravljanja sira. Ako Bog da, pa bude više nas redov-nika, prenijet ću znanje na nekog od njih. Trapisti su ovaj sir proizvodili od 1882. godine i naprije su počeli u “Marija Zvijezdi”, a glavnu siranu su imali u Bosanskoj Topoli.

Proizvodnja je trajala sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada su sve vjerske zajednice ostale bez svoje imovine. Njihova sirana postala je PIK

“Mla-d e n

Stojano-vić”, a danas je to

privatna farma. Od Drugog svjetskog

rata pa sve do proš-le godine sir uopće nije

pravljen za prodaju.

- Pravio ga je naš zadnji redov-nik brat Mohor, ali isključivo za potre-be samostana. Tada smo imali dvi-je-tri krave i pravili smo sir za sebe – objašnjava nam Tomo.

Otac Tomislav trenutno u ovom dijelu Evrope jedini zna tajnu sira. Originalni sir trapist mogu i jedino proizvode redovnici tra-pisti. Samo trapisti imaju recept ili tajnu tog sira. Ta tajna se čuva u Francuskoj, u samostanu “Port du Salut” (Port di Sali), i prenosi se usmeno

Ora et laboraTrapist radi i stječe. “Ora et la-

bora” (moli i radi) je credo njihovog života. Oni mogu uživati u plodovima svoga rada, ali ne i posjedovati ih. Ne-kada je konzumacija mesa vezivana isključivo za bogatije ljude, a trapisti-ma je bogatstvo zabranjeno i vegete-rijanci su od davnina.

- Samostan “Marija Zvijezda” sada je župa, i to je jedinstven slu-čaj u svijetu. Komunistički sistem nam je oduzeo sve, baš sve, osim crkve. Biskup nam je dao župu, da bismo mogli preživjeti. Kada sam ja došao, 1971. godine, bilo je 12 sve-ćenika i osam mladih, to je bila pri-lično velika zajednica – prisjeća se Zvonko.

“Marija Zvijezda” je momental-no pod upravom Rima, i to je jedin-stven slučaj, jer su najmanja zajed-nica. Pitali smo Zvonka kako je on postao trapist.

- Kad sam završio osmi razred, javio sam se trapistima s namjerom da budem redovnik. Opat me poslao da završim franjevačku gimnaziju u Zagreb, nakon toga sam završio fi-

lozofiju u Sarajevu, a potom dobio poziv za vojsku. Tek nakon vojske sam donio definitivnu odluku da že-lim postati redovnik. Do tada nisam bio ni za, ni protiv. Otišao sam u no-vicijat u Francuskoj. Pod paskom no-vicmajstora tamo te odgajaju, uče predanosti molitvi i radu. Učio sam latinski, hebrejski, starogrčki, arap-ski, njemački, italijanski, ruski, en-gleski i francuski.

Nikad nisam poželio da odem. Ci-jeli rat smo proveli u Banjoj Luci. Niti jedne sekunde nismo napu-štali samostan. Tu gdje položite zavjet, uđete u samostan, ostaje-te do smrti. Mene veže zavjet koji sam položio, ali i ljubav. Zavolio sam ga kao dijete

Vjerski, kulturno, ekonomski Ba-nja Luka počinje živjeti s trapistima. U samostanu je živjelo približno 17 naci-ja redovnika. Deset godina prije nego što je Zagreb dobio struju, prva sijali-ca osvjetljavala je samostan u Banjoj

Luci. Trapisti su sami proizvodili stru-ju, pa su gradske vlasti njih zamolili da osvijetle Željeznički stanicu, nakon toga ugledni građani Banje Luke su zamolili da se osvijetli Gospodska uli-ca. Struja je najprije proizvođena na parnoj centrali, a uskoro i na hidro po-gonu.

Trapistička groblja

Vrlo su jednostavna. Sastoje se samo od križa na kojem piše i ime i ništa više. Ne izdiže se humka, sve je u istoj ravnini. Nekad su se u ze-mlju polagali kao muslimani i židovi na dvije daske, pokriveni plahtom. Odnedavno su uvedeni sanduci.

Mala župaBiskup Franjo Komarica i di-

rektor “Caritasa”, monsinjor Mi-lenko Aničić, odlučili su pomoći “Marija Zvijezdi” i ponovo pokrenuti proizvodnju sira.

- Naš kazan za mlijeko je od 1000 litara. Na toliko mlijeka dobi-jemo 60 komada sireva, sir je težak od 1,500 ili 1,700 kg kad sazri. Po siru se potroši sedam ili sedam i po litara mlijeka. Sir trapist je polutvrdi, puno-masni sir od kravljeg mlijeka, lako re-ziv, umjereno slan. Sir je odnio nekoli-ko nagrada za kvalitet na sajmovima hrane.

U sirani rade četiri čovjeka, Tomo kao tehnolog i još trojica mo-maka koji su zaposleni. Oni nisu re-dovnici.

- Oni koji žele da budu redovni-ci nama se jave. Trojica mladića, koji su sada u proceduri, nazivaju se as-piranti - to su oni koji žele. Oni jedno vrijeme provedu kod nas, pa onda odu kući, te se opet vrate da žive na-

šim životom, da bi bili sigurni mogu li i žele li oni to. To traje skoro godi-nu. Nakon toga stupaju u novicijat, koji traje dvije godine. Oni ne dolaze iz religijskih škola, jedan od aspirana-ta, naprimjer, završava drugu godinu Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Važno je samo da budu katolici – po-jašnjava Tomo.

Ovo je jedini trapistički samo-stan u ovom dijelu Evrope do Austrije. Uzdržavaju se sami, prodajom sira. Taj novac im treba i za popravku crkve i održavanje ono malo dvorišta što im je ostalo. Njihova župa je mala. Ne mogu sakupiti dovoljno novca ni da se prehrane. Prije rata brojali su blizu 2000 katolika, danas ih je ostalo sve-ga 245. I to su, uglavnom, stariji ljudi.

- Nikad nisam poželio da odem. Cijeli rat smo proveli u Banjoj Luci. Niti jedne sekunde nismo napušta-li samostan. Tu gdje položite zavjet, uđete u samostan, ostajete do smrti. Mene veže zavjet koji sam položio, ali i ljubav. Zavolio sam ga kao dijete – kaže Tomo.

Šta su dali Banjoj LuciTeško je pobrojati sve čime su

ovi vrijedni monasi zadužili Bosansku Krajinu. Ovo su neka od materijalnih dobara: ciglana i kovačnica s radioni-com za plugove (1869.), godinu kasni-je napravili su žitnicu i kamenolom; mlin, sirana, pilana, sušara za šljive nastajali su narednih godina, a suša-ra za šljive krila je ideju da se otku-pe šljive iz okolice za zdravo sušeno

voće, kako bi se umanjila popularna proizvodnja rakije. Ali, ideja nije mo-gla opstati.

Od 1873. do 1901. godine izgra-dili su pivovaru (i donijeli tehnologiju proizvodnje piva), tvornicu cigle i cri-jepa, klaonicu, mlin za mljevenje ko-stiju, tvornicu ljepila, voćni i šumski rasadnik, suknaru s predionicom i tkaonicom, štampariju s kartonažom i knjigoveznicom, bačvarsku, sto-larsku i kolarsku radionicu, pekaru, tvornicu kože, stočne hrane, tvornicu boja, hidrocentralu (početak gradnje 1899.), hladnjaču, tvornicu makaro-na, sapuna, soda-vode i bezalkohol-nih pića, mosta preko Vrbasa (Most sv. Bernarda, početak radova 1904.) ...i još mnogo toga.

Bosanci i rakija

Franc Pfanner se dao u nemoguću misiju da Bosance riješi rakije. Podučio je teh-nologiju proizvodnje piva, naj-prije bezalkoholnog, a potom i alkoholnog. Mještane je po-dučavao da se šljive mogu su-šiti, praviti kompot, pekmez… Pored svega toga, jednom je uhvatio grupu mještana kako od sušenih šljiva pokušavaju peći rakiju.

Jeste li znali

U Katoličkoj crkvi trapisti su drugi po strogoći opsluži-vanja, prvi su kartuzijanci (čiji samostan se nalazi u Sloveni-ji). U monarhe spadaju trapi-sti, kartuzijanci, benediktinci. Kontemplativni su oni redovi koji žive odvojeni od svijeta, u samostanima, mimo ljudi. Svaki samostan trapista se održava od vlastitog rada.

Da otkrijemo za Vas neobičnosti i specifičnosti Bosne i Hercegovine, pomogla nam je “Fabrika duhana Sarajevo”.