PAVAO PAVLlClĆ

T R O J I C A U T R N J U

B I B L I O T E K A V J E V E R I C A

Pavao Pavličić TROJICA U TRNJU

Copyright © 1984. Pavao Pavličić

Ilustrirao ĐURO SEDER

Urednik ANA KULUŠIĆ

RecenzentiSTIJEPO MIJOVIĆ KOČAN

JOSO LAĆA

P A V A O P A V L I Č I Ć

TROJICA U TRNJUPrvo izdanje

1IZDAVAČKO KNJIŽARSKA

RADNA ORGANIZACIJAn i l u d o s t

ZAGREB 1984

Glava prva

JOŠ SE NIŠTA NE DOGAĐA, ILI SE SAMO TAKO ČINI

— Sad sam ja na redu!— Nisi, imam ja još jedan!— Pitaj Bracu! Braco, što ti kažeš?Braco je sjedio naslonjen na drveni zid barake i kamenčićima

gađao neku staru limenku u koritu isušenog potoka, među bujnim korovom. Zaškiljio je prema njima, kukasti nos mu se namreškao. Coknuo je jezikom i rekao:

— Ima Hrvoje još jedan.Tut mrzovoljno sleže ramenima, gunđajući nešto o tome kako

on, kao najmlađi, prolazi uvijek najgore. Onda predade pištolj Hrvoju. Hrvoje ga prihvati i poče polako i pažljivo nišaniti u smeđu bocu za pivo koju su stavili na granu glavate vrbe uz potok.

— Gledaj sad — reče Hrvoje ciljajući.— Učite se, učite, juniori — reče Braco i pogodi kamenčićem

limenku. — Samo bez svađe.Pravio se važan, ne samo zato što je pištolj bio njegov, nego i zato

što je doista bio najbolji strijelac. Pištolj je bio mali MG, zapravo oružje za startera u atletici, kakav se jedno vrijeme mogao kupiti u zagrebačkim trafikama. Ali, Braco je imao mnogo rođaka, pa se tako i sad našao nekakav stric, ili možda bratić, koji je pištolj preuredio tako da izbacuje i metke, osim što praska. Nije, doduše, ni sad bio jako opasan, jer je izbacivao malo veće kuglice sačme. Ipak, Braco je tome rođaku — ili možda bratiću —morao svečano obećati da će paziti i da nikad neće oružje ni u koga uperiti. I još ga nije smio držati u kući, zbog majke. Sva sreća što je postojala ta baraka.

5

— Evo, sad si ti na redu — reče Hrvoje Tutu, pa proviri između šiblja prema pločniku i autobusnoj stanici: on se uvijek najviše bojao da netko ne naiđe i ne vidi što rade. Znao je da je sve to za- branjeno i da bi mogli imati posla s milicijom.

— Uf — huknu Tut, jer je promašio prvim hicem, pa odmah požuri da doda: — Lako vama, vi uvijek trenirate, a ja nikad. Ali, sad ću i ja trenirati.

Tut je uvijek tako govorio, jer on je sve trenirao: i pucanje iz pištolja, i matematiku, i pjesmicu napamet, i švercanje u tramvaju i sve drugo. Bio je veliki sportaš i stalno je hodao u trenirci, a ipak, bio je malen i žgoljav kao šibica. I stalno je pipao mišiće, svoje i tuđe.

A to što je Tut tvrdio da će odsada i on trenirati, to je bilo zato što su praznici tek bili počeli i cijelo je ljeto bilo pred njima. Nitko još nije otišao na more, niti će uskoro otići, pa su tako imali vreme­na za sve, i za treniranje i za sve ostalo.

— Samo vi trenirajte — reče Braco, pa ustade i nasloni se na prozor barake. Zagledao se unutra kroz razbijeno staklo i razmi­šljao. Imali su velike planove s tom barakom. Zasad je služila samo za čuvanje pištolja (jer, Braco ga je nabavio bez majčina znanja, ne zato što bi se ljutila, nego zato da se ne brine), ali će, možda, uskoro služiti i za nešto drugo. Zato su na njezina vrata ucrtali svoj znak, krug prekrižen s dvije crte, ovako:

Baraka je zaostala od gradnje. Njihovo naselje, zvano Dugave, bilo je dovršeno tek toga proljeća i još je veoma nalikovalo na gradilište. Točnije, djelomično je još i bilo gradilište, jer su upravo podizali ambulantu, pa je po naselju bilo buldožera, dizalica i go­lemih kamiona. Ali, ova baraka zaostala je nakon gradnje njihove velike, bijele kuće koja se i sad nazirala kroz lišće, stotinjak metara daleko.

Dok se kuća gradila, baraka je služila za dvije stvari: u jednoj polovici bila je svlačionica za radnike, koji su se tu pripremali za posao, a u drugoj uredi i uprava gradilišta. Baraka je bila smještena uz samo korito potoka koji je tuda tekao prije nego što je naselje izgrađeno, a onda su njegov tok presjekli cestom, i to na dva mjesta. Ali, ostalo je korito, vrbe, razni krupni otpad, korov i baraka.

7

Kad su prvi put stigli do barake, dječaci su onaj dio gdje je nekad bila svlačionica našli otključan: samo su gurnuli vrata i našli se u prostoriji niska stropa koja je mirisala po jelu, znoju i žbuci. Ondje nije bilo ničega, samo vješalice i jedne stare čizme.

Nikome nisu spominjali baraku. Vrata su zatvorili žicom i tako je baraka postala njihova tajna i njihovo skrovište. Jer, svi su je drugi zaboravili, čak i oni koji su je podigli.

— Braco, hoćeš ti jedan krug? — upita Tut.— Tjerajte bez mene — reče Braco.Sad se približio drugome dijelu barake, onome u kojemu su

nekada bili uredi. Kroz prozor se nije mnogo vidjelo, jer je bio pre­mazan masnom bojom. Vrata su bila zaključana, ali Braco je sum­njao da unutra više ima išta važno. Možda tek neki papiri, ne­potrebni ključevi i takve sitnice: inače, već bi se netko sjetio da dođe po to.

Pregledao je lokot. Bio je to običan lokot kakav se može kupiti u svakom dućanu koji prodaje željeznu robu; u njega je išao ključ s rupom u sredini. Braco je znao da se takvi lokoti mogu otvoriti uz pomoć komadića žice ili kakve ukosnice. Razmišljao je o tome kako bi trebalo razgledati prostoriju, pa onda sve urediti, možda promijeniti i lokot (Braco je imao i jednog rođaka bravara), a onda ... Pred njima je bilo cijelo ljeto, i baraka je mogla poslužiti za naj različiti je namjene.

Vani se odjednom začu usplahireni Hrvojev glas.— Čekaj, Tut, prestani pucati! Stani, kad ti kažem!— A? — samo reče Tut, ne otvarajući oko kojim je ciljao.— Ide moj stari — reče Hrvoje. — Bolje da nas ne čuje, jer će

skužiti što radimo. Hajde da izađemo.Braco izađe iz barake i uvrnu dva-tri puta svojim kukastim

nosom, a onda pruži dugu nogu i šutnu njome jedan kamenčić.— Možemo ostati i tu — reče. — Stari ko stari. Tako ga se bojiš?Braco je uvijek pomalo ismijavao Hrvoja što se nikad ne želizamjeriti ocu. Jer, Braco nije imao oca, ili je barem on tvrdio da ga

8

nema. Govorilo se u susjedstvu da je otac zapravo napustio Bracinu majku, sestru i njega, da se ponovo oženio i da sad živi u Vinkovci­ma, ili možda u Vrpolju, i da radi kao prometnik na željeznici; netko od susjeda čak ga je vidio iz vlaka kako stoji na peronu. Braco nije rado govorio o svome ocu, ali kad bi govorio o tuđem, uvijek je ispa­dalo tako da je otac samo nepotrebna smetnja.

Ipak, Hrvoje je iskočio iz šiblja na pločnik nasuprot autobusnoj stanici. Tut je predao pištolj Braci, pa je i on otišao za njim. Braco je krenuo za njima, a džep kratkih hlača otegao mu se od težine oružja. Stali su na pločnik i čekali da se približi Hrvojev otac.

On je dolazio na biciklu, na glavi je imao žuti šeširić koji je bio sav načičkan značkama. Uz okvir bicikla bili su pričvršćeni štapovi za pecanje; vraćao se iz ribičije. U tijesnim drvarnicama nove zgrade nije baš bilo mnogo mjesta za pecaljke, ali je Hrvojev otac sačuvao stare navike iz vremena kad su živjeli u Trnju. Jako je volio Trnje, predio malih kuća u kojem se rodio, pa se ni sad nitko nije začudio što mu je Trnje bilo na jeziku.

— U Trnje moraš, Hrvoje — rekao je svome sinu. — Bok, dečki— dodao je, potapšavši Bracu po ramenu i opipavši Tutove mišiće.— Treba nahraniti Cumbiku i Bonzu.

— Dobro, Rista — rekao je Hrvoje.Rista je namignuo i otišao. Bracu je uvijek malo zbunjivalo kako

to Hrvoje i njegov otac razgovaraju kao drugovi, a ipak, Hrvoje sluša što mu stari kaže.

Otpratili su Hrvoja do ulaza u kuću. Uostalom, svi su stanovali u istome ulazu. Usput im je Hrvoje objasnio kako mora u Trnje da bi nahranio bakina psa i mačku. Baka je otišla u toplice, a životinje su ostale same u velikom vrtu. Sad je trebalo da Hrvoje sjedne u autobus i odveze se do Koncertne dvorane, pa da se onda spusti niz cestovni nasip i ode, kraj malih kuća i vrtova, do bakine kuće u Paromlinskoj. Popeo se gore da se spremi.

Dok su ga čekali, Tut je upitao Bracu:— Hoćemo li sutra trenirati pucanje?

9

— Ne — reče Braco. — Malo ćemo pronjuškati po onoj baraci.Kad se Hrvoje vratio, noseći u ruci plastičnu vrećicu u kojoj su

bile kosti, mlijeko i druge poslastice za psa i mačku, otpratili su ga na autobusnu stanicu u blizini njihove barake. Usput su razgovarali o koječemu. Jer nisu znali što ih čeka.

A da su Braco i Tut znali što čeka Hrvoja, i što čeka njih dvojicu, drugačije bi tekao taj razgovor. Bili bi dobro pogledali i Hrvoja, i njegove bistre plave oči iza naočala, njegove obrve koje su stalno bile uzdignute, kao da se čudi, pogledali bi čak i njegove malko klempave uši. Jer, već od sutra, bit će im i čudno, i neobično, i dra­go, što je baš on njihov prijatelj, i što upravo tako izgleda, što je tako sličan njima dvojici.

Autobus je brzo stigao i Hrvoje je ušao u njega. Da su imali sat pri ruci i da su pogledali na njega, vidjeli bi da je šest i dvadeset pet. I sigurno bi dobro zapamtili to vrijeme.

Jer, i najveći pustolovi dobro pamte kad je započela neka velika pustolovina.

Glava druga

DOGAĐAJ JE I TO KAD SE NE DOGODI ONO ŠTO SE SVAKAKO TREBALO DOGODITI

Na televiziji je bio kviz. Braco je sjedio pred ekranom i čistio grašak ne gledajući ono što radi: prsti su letjeti sami. Na drugom naslonjaču, njegova sestra Snježana radila je to isto. Majka je mo­rala pripremiti ručak za sutradan, i oni su joj u tome pomagali. Iz kuhinje je dopirao miris jela, a Braco i Snježana su povremeno dovikivali majci kako stoji koji natjecatelj i jesu li pitanja teška. Braco se bavio mišlju da se i sam, za koju godinu, prijavi na kviz. To bi bila senzacija: tako mlad, a sve zna!

Onda je zazvonilo na vratima.— Tko je sad to? — trgla se majka i pošla u hodnik brišući ruke

o pregaču. Braco je znao da se ona uvijek pribojava da će se odne­kud pojaviti otac, u času kad to njoj najmanje odgovara i kad se tome najmanje nada.

I bio je otac, samo ne Bracin, nego Hrvojev. Stajao je pred vratima i bio je malo zapuhan. Hrvoje i njegova obitelj stanovali su na trećem katu, a Braco i njegovi na petom.

— Dobra večer — rekao je Hrvojev otac, zvan Rista. — Je Braco doma? — Onda je opazio Bracu kako dolazi iz sobe, pa je dodao: — Braco, je li tebi Hrvoje rekao što danas namjerava?

— Ne znam — reče Braco. — Kako to mislite, namjerava?— Mislim — puhao je Rista — je li ti rekao da namjerava otići

još nekamo osim kod bake?— Ne — odmahnu Braco. — Zašto?— Zato što se još nije vratio — reče Hrvojev otac i nasloni se

na dovratak.

U

Bracina majka je vidjela da mu je teško, pa ga je uvela u stan, posjela ga na kuhinjsku stolicu i natočila mu malo rakije. Braco je ušao u kuhinju i naslonio se na sudoper.

— Možda nije bilo autobusa — reče.— Ne — odmahnu Rista — nije to. Otišao je u šest i dvadeset

pet, do tamo mu treba najviše pola sata, pola sata da nahrani psa i mačku, neka se s nekim zadržao još pola sata ... Sad je skoro deset. Odavno je morao biti tu.

— Zapričalo se dijete s nekim — reče Bracina majka. — Sigurno tamo ima staro društvo.

I Braco je o tome razmišljao. Često mu je Hrvoje pričao o tome starom društvu u Paromlinskoj. I Braco je znao kako to otprilike izgleda, jer je i sam došao iz sličnoga kraja, s Trešnjevke. Sigurno je društvo u pitanju. Ili je možda Biba? Ne, nije to, Braco odlučno odmahne glavom.

— I ja mislim da nije to — reče Rista, kao da čita Bracine misli. — Ne bi se on samo tako zadržao. Brinem samo da nije nešto u prometu ... Moram ići.

Kao da se odjednom prisjetio kako je to neobično što Hrvoja tako dugo nema, Rista je ustao i krenuo. Pozdravio je Bracinu majku i izašao u hodnik.

— Idem s vama — reče Braco pa se okrene i namigne majci. — Ne brini ako me nema — reče.

Spustili su se dolje. Usput su pozvonili kod Tuta, Tut je izjavio da gleda kviz i pomalo trenira. Ni on ni njegovi roditelji nisu znali ništa ni o Hrvoju ni o njegovim namjerama. Tut se pridružio Braci i Hrvojevu ocu, pa su sišli dolje.

U hodniku stana stajala je Hrvojeva majka, vrlo nervozna, s vik­lerima u kosi, s telefonskom slušalicom u jednoj ruci i cigaretom u drugoj. Bila je ljutita. Kad su ušli, ona je upravo tresnula slušalicom.

— Ma kakvi — rekla je. — Ni slučajno!— Nema? — upitao je Rista zabrinuto.

12

— Pitala sam sve bolnice, Hitnu, miliciju, vatrogasce... Nitko ništa ne zna. Koga još da pitam? A tamo gdje najviše treba pitati, tamo nema telefona!

— A gdje je to, teta? — upitao je Tut.— U Trnju, dijete moje — uzdahnula je Hrvojeva majka. —

Tamo nema telefona, a ja sam sigurna da se on tamo zadržao. Vje­rojatno kod staroga Solarića oko golubova i kunića. Nije njemu ni na kraj pameti koliko je sati! Platit će on to meni kad dođe, samo polako!

Hrvojeva majka nervozno je pušila i šetala po hodniku, a dječaci su gledali u nju kao u razrednika koji treba da odluči hoće li ih poslati upravitelju škole ili neće. Rista ih je suučesnički gledao i na­migivao im iza leđa svoje žene.

A ona je zastala pred njim, puhnula mu dim u lice, a onda rekla:— Dobro, Rista, a što me gledaš tako? Poduzmi nešto! Ja više

nisam dosta pametna! Skokni u Trnje, što drugo možeš!Hrvojev otac bio je sav sretan što može nešto poduzeti, jer bio je

zabrinut, a pomalo se i bojao svoje žene. Braco je polako počinjao razumijevati kako stoje stvari između njega i Hrvoja. Rista je uzeo ključeve auta i otvorio vrata. Još je jednom pogledao svoju ženu, pa onda dječake.

— Idemo i mi s vama — rekli su Braco i Tut.Spustili su se dizalom u prizemlje, pa su sačekali dok je Hrvojev

otac uspio upaliti motor na svome starom »spačeku« i otkotrljati se s parkirališta. Onda su stavili ruke u džepove i zagledali se niz cestu.

Osjećali su se neobično. Inače nisu izlazili tako kasno navečer, pogotovu ne sami. A sad, ne samo da su bili vani, nego nitko nije od njih ni očekivao da se brzo vrate, jer su bili na važnom zadatku, tra­žili su Hrvoja.

— Što ti misliš? — upitao je Tut i zabrinuto pogledao odozdo na Bracu.

13

Braco se počešao po hrptu svoga kukastog nosa, šutnuo je ne­kakav kamenčić, a onda rekao:

— Stvar je čudna.— Da nije Biba? — reče Tut.Opet Biba. To ime je njima dvojici uvijek padalo na pamet kad

bi netko spomenuo Trnje. Jer, o Bibi im je Hrvoje često pričao, a oni je nikada nisu vidjeli, bar ne u živo. Biba je stanovala u Paromlinskoj kao i Hrvoje nekad, i bila je važna zbog toga što je glumila u jednoj dječjoj TV-seriji. Inače je išla na ritmiku i nastupala u dječjim emisijama. Hrvoje se hvalio da su njih dvoje prijatelji, a ponekad je čak tvrdio da su i rođaci. Ali, njih dvojica su znali da je Hrvoje u Bibu zaljubljen. A opet, nisu mu mogli zamjeriti što o njoj priča, jer Biba nije bila makar kakva djevojčica, nego kao nekakva slavna ličnost. Bila joj je i slika u »Studiju«, i to u boji.

— A što Biba? — obrecnu se Braco na Tuta. — Kakva Biba? Misliš da ona šeće noću po Trnju?

Na stanicu je stigao autobus, s njega je sišlo dvoje odraslih ljudi, ali Hrvoja nije bilo. Braco i Tut prošetali su do stanice, pričekali još jedan autobus, šutajući kamenčiće, ali ni u tome autobusu nije bilo Hrvoja. Onda su se vratili.

Ovaj put nisu ušli kroz glavna vrata, s prednje strane, nego otraga preko platforme ispod koje su se nalazile garaže. Ondje je bilo cvijeće, a moglo se i sjesti. Mislili su da tu malo pričekaju, jer je odatle bio dobar pogled. Zvijezde su treperile nad njima, dobro su se vidjele, jer svjetla na platformi nisu gorjela. Tražili su mjesto da sjednu.

Ali, tamo je netko već sjedio. Malo su se trgli i zastali. Spazili su žar cigarete.

— Zdravo, klinci — rekao je čovjek. — Što vi radite vani tako kasno?

Prepoznali su susjeda Cvika. Znali su ga samo iz viđenja, jer nije bio iz njihova stubišta. Imao je čupavu, rijetku kosu i naočale s vrlo debelim staklima. Uvijek je bio prisutan kad su se na obližnjoj

14

livadici igrale boce, a stalno je nešto donosio i odnosio u nekim kutijama, u svome sivom kombiju.

— Dobra večer — požurio je Tut. — Znate, tražimo ...Ali, Braco ga je gurnuo pod rebra, pa je Tut zašutio. Doista, za­

što da prave paniku, i da ispadnu smiješni i Hrvoje i njegovi rodi­telji? Bolje je šutjeti.

— Tražimo loptu — reče Braco. — Danas smo je izgubili.— Akha, akha — kašljao je susjed preko svoje cigarete — loptu.

A gdje vam je onaj prijatelj? Onaj plavi, mršavi, kako se zove... S naočalama?

— Hrvoje! — uzviknu Tut, radostan što ga je prepoznao poopisu.

— Hrvoje, točno — reče susjed. — Obećao mi je da će mi razviti neke slike, pa se nekako nismo vidjeli, da mu dam filmove ...

— Slike! — uzviknu Tut. — Pa da, vidiš, Braco, to bi moglo biti! Slike.

— Što bi moglo biti? — upita susjed.— Slike — reče Tut. — Danas je petak.Hrvoje je bio zagriženi foto-amater i sam je izrađivao slike. U

Trnju je bio član foto-kluba koji je petkom održavao sastanke. Tut je to znao zato što su on i Braco išli jednom s Hrvojem na sastanak i tamo im je bilo strašno dosadno.

— Ne — reče Braco. — Neće biti to, malac. — Onda se okrene susjedu. — Ne znamo gdje je prijatelj — reče.

— Eto, ja ga baš trebam — reče susjed.Tako je završio taj razgovor.

Glava treća

PRIJATELJ PRIJATELJU RADO USTUPA SVOJ KREVET, CAK I ONDA KAD TO NE ZNA

Kad je sat počeo izbijati ponoć, Tut je bojažljivo pogledao u Bracu. Braco je namreškao svoj kukasti nos i frknuo. Onda se Tu- tovo lice razvedrilo, jer je ugledao milicionara: doduše, bila je po­noć, ali on se sad osjećao zaštićenim.

Sjedili su u Hrvojevoj sobi i zijevali. Premda je već bila ponoć, oni su se i dalje junačili i nikako nisu htjeli leći u krevet. Htjeli su biti u blizini da vide i čuju što se sve događa i što se poduzima oko nestanka njihova prijatelja.

— Dobra mu je soba — rekao je Tut po peti put te večeri, zvje­rajući po zidovima na koje je Hrvoje povješao povećane fotografije što ih je sam snimio.

— Dosadan si, bebac — reče Braco.Bili su u Hrvojevoj sobi i morali su tu i ostati, kad je već bilo

tako kako je bilo. A bilo je ovako. Najprije su otišli da se jave rodi­teljima. Bracina majka se odmah složila, jer je imala povjerenja u svojega sina. Tutov otac je pak bio pun inicijative. On je bio nastav­nik gimnastike i veliki ljubitelj planinarenja, izleta, pjevanja uz gitaru, malog nogometa, kros-utrka, rock-koncerata i svih drugih masovnih priredbi. Zato je predložio da odmah skupe dobrovoljce među susjedima i da zajednički krenu tražiti Hrvoja. Srećom, Tu- tova mama bila je mnogo prisebnija, pa ga je odgovorila od toga. Naredila je Tutu da obuče pulover i tako su sišli na drugi kat.

Dolje je Hrvojeva mama šetala po hodniku i pušila cigaretu, a s vremena na vrijeme bi se zaletjela do telefona i počela vrtjeti neki broj. Nazivala je znance, rođake, prijatelje, Hrvojeve školske

16

drugove, foto-amatere i koga god se mogla sje­titi. Neke od njih digla je iz kreveta, neke nije našla, a nitko nije imao pojma što je s Hrvojem.

Dječake je smjestila u Hrvojevu sobu, nato­čila im po veliku čašu soka i stavila pred njih neke kekse, a onda se vratila u hodnik i nasta­vila šetati i pušiti. Pe­peljaru je nosila sa so­bom da ne rasipa pepeo po kući; ali, on se ipak rasipao, jer je letio iz pepeljare kako je ona žurila.

Tako su čekali, i Tut je govorio ka­ko Hrvoje ima lijepu sobu.

Malo poslije jedanaest vratio se Hr- vojev tata. Bio je još bljeđi nego prije i nekako je neodlučno zastao na pragu.Dječaci su stali na vrata Hrvojeve sobe i gledali.

— Jeste ga našli, striček? — upitao je Tut, kao da nije na prvi pogled sve bilo jasno. Ali, Tut je bio sportaš i volio je uvijek vjero­vati u najbolje.

Hrvojeva mama zastala je pred svojim mužem i nervozno otresa­la pepeo pokraj pepeljare.

— Onda? — upitala je.— Ništa — reče Rista. — Nema ga tamo.Hrvojeva mama se okrenula i nastavila šetati. Više nije ništa

govorila, a Braco je znao da će ona uskoro zaplakati.

2 Trojica u Trnju 17

— A je li bar dolazio? — upitala je napokon. — Jesi li to saznao?— Dolazio je — živnu Rista. — Dolazio je, to je sigurno.— Netko vam je rekao, striček? — upita Tut.— Ne — odmahnu — Hrvojev otac. — Ali, vidio sam da su pas i

mačka nahranjeni, u zdjelicama su one iste kosti što im je Hrvoje nosio. Znači da je bio tamo.

Hrvojeva majka opet zastade u svojoj šetnji, i ovaj put pogodi čikom u pepeljaru.

— Jesi li se raspitao kod susjeda? — upita.— Koliko sam mogao — reče Rista. — Tamo ljudi rano idu

spavati. Svuda je već mrak. Našao sam staroga Conića, ali, on je gluh kao top. Sjedi po cijeli dan na prozoru i gleda, a opet ne zna ništa. I maloga Drageca sam vidio. Ali, on je upravo došao iz kina. Ni on ne zna ništa.

— A dedek Solarić? — upita Hrvojeva mama stojeći nasred kuhinje.

— Čudno — reče Rista. — I kod njega je mrak. Prije je kod nje­ga gorjelo svjetlo cijelu noć, jer pati od nesanice.

Dedek Solarić bio je starac o kojemu je Hrvoje često pričao. Imao je kuniće i golubove i od njega je Hrvoje naučio mnogo o živo­tinjama. Često ih je fotografirao. Posjećivao je starca svaki put kad bi išao k baki u Trnje, i uvijek se vraćao pun svakakvih priča o go­lubovima pismonošama.

— Znači, ništa? — reče Hrvojeva mama.Rista sleže ramenima. Hrvojeva mama napokon sjedne na stoli­

cu, pa zaplače. Plakala je tiho i ramena su joj se tresla. Dječaci su znali da ne treba ništa govoriti, pa su se zato vratili u Hrvojevu sobu i zatvorili za sobom vrata.

Čulo se kako Rista tješi Hrvojevu mamu, tiho, ali riječi se nisu razabirale. I ona je govorila tiho, nestalo je njezine oštrine, i dječaci je se više nisu bojali. A nije je se valjda više bojao ni Rista.

18

Tako su sjedili u Hrvojevoj sobi i zijevali, jer su cijeli dan bili vani, i premda su bili uzbuđeni i zabrinuti zbog Hrvoja, ipak su bili i pospani. Slušali su kako tiktaka veliki zidni sat u hodniku. Onda su čuli kako se oni u kuhinji nešto dogovaraju, pa onda okretanje telefonskog brojčanika. Hrvojev otac je s nekim razgovarao. Pa je onda opet bila tišina. U međuvremenu je Tut nekoliko puta rekao kako Hrvoje ima dobru sobu.

U pola dvanaest došao je milicionar. Sjeo je u kuhinju s Hrvoje- vim roditeljima, a dječaci su prisluškivali što se tamo govori. Mili­cionar je iz džepa na bluzi izvadio mali smeđi blok i u njega je za­pisivao podatke. Najprije je zapisao Hrvojevo ime, prezime, opis (tu su dječaci osjećali potrebu da ponešto dodaju), odjeću koju je nosio na sebi, i slično. Raspitivao se o Hrvojevu kretanju toga dana. Tako su mu Hrvojevi roditelji rekli da su i prijatelji tu.

Braco i Tut morali su prijeći u kuhinju i odgovarati na pitanja. Milicionar je pitao gdje su sve bili toga dana, što su radili i kako su se igrali, i što je sve Hrvoje govorio. Milicionar je bio strpljiv. Tut je pravio pametno lice i sve je nešto namigivao Braci, a milicio­nar se pravio da to ne opaža. A ipak, Tut se odao. Rekao je:

— A onda smo popodne u potoku trenirali gađanje ...— Kakvo gađanje?— Pa, tako — zamucao je Tut. — Jednim malim ... Nije važno.

— Bojažljivo je pogledao u Bracu, jer je znao da je zabrljao.— Čime? — upitao je milicionar.Tut se isprsio u znak da ne kani ništa odati, i samo je pogledavao

u Bracu. Tako je Braco morao sve objasniti. Rekao je, što je mogao čvršće i jasnije:

— Imamo jedan mali pištoljčić, MG, prerađen. Pa gađamo.Milicionar je kimnuo glavom kao da je to najprirodnija stvar na

svijetu. Tut je samo zinuo od zaprepaštenja, jer je, valjda, mislio da će ih odmah odvesti u zatvor. Ali, kao što se Braco i nadao, opasnost i nije prijetila od milicionara.

19

— I Hrvoje je gađao s vama? — upitala je Hrvojeva majka.— Ne baš uvijek — reče Braco.— A danas? — bila je ona uporna.— Jedanput-dvaput — reče Tut mudro.Onda su uslijedila druga pitanja, o tome gdje se obično igraju,

što Hrvoje voli a što ne voli, je li im pričao o svojim planovima, i slično. Onda su bili gotovi.

Prešli su opet u sobu i osluškivali razgovor koji je tekao i dalje. Opet su malo zijevali. Tut je gledao oko sebe po sobi, nekoliko puta je otvorio usta, ali nije rekao ništa.

Nekome tko nije upućen, milicionarova pitanja mogla su zvučati neobično, ali, dječaci su sebe smatrali upućenima, pa su zato mudro kimali glavama. A milicionar je pitao:

— Kakve je ocjene dječak imao u školi?— Koliko mu novaca dajete za džeparac?— Imate li rođake izvan Zagreba?— Idete li ovoga ljeta na more?— Da li vam u kući nedostaje novac?— Je li Hrvoje nekada sam putovao?— Jeste li ga nedavno tukli ili grdili?I još niz takvih nekakvih čudnih pitanja. Ali, kako god se okre­

nulo, uvijek je ispadalo da Hrvoje nije pobjegao od kuće, jer za to nije imao nikakva razloga. Ocjene su mu bile dobre, s roditeljima se nije svađao, nisu ga tukli, nije uzeo nikakav novac, voli, doduše, pustolovine, ali opet ne toliko da bi pobjegao od kuće samo zato da nešto doživi. Ispadalo je, zapravo, da je Hrvoje izostao protiv svoje volje, jer ga je nešto spriječilo da se vrati.

To su znali i dječaci, to im je bilo jasno još prije toga ispitivanja. Nadali su se da će možda milicionar nešto reći, iznijeti neku pret­postavku, ili makar objasniti kako oni u miliciji misle tražiti Hrvoja. Ali, on nije rekao ništa. Samo je nastojao da utješi Hrvojeve rodi­telje. Rekao je:

20

— Idite vi lijepo spavati, i ne brinite. Stradao nije, to je jasno, jer bismo mi već za to znali. Negdje se zadržao. Svaki dan nestane u Zagrebu poneko dijete. I na kraju se uvijek nađu. Bit će u redu.

Tako je on tješio Hrvojeve roditelje. Bila bi to utjeha i za Bracu i Tuta, da su to čuli. Ali, oni su se šćućurili jedan do drugoga na Hrvojevu ležaju i zaspali.

Kad je milicionar otišao, ušla je Hrvojeva mama i pokrila ih. Jedna suza kapnula je na pokrivač.

Glava četvrta

VIJESTI NISU DOBRE, ALI SU ZATO BAREM ZANIMLJIVE

Probudio ih je razgovor u drugoj sobi. Točnije, probudio je Bracu, Tut je i dalje spavao, zagrlivši jastuk i prebacivši jednu nogu Braci preko boka. Čulo se više glasova, to više nisu bili samo Hrvo­jevi mama i tata, a nije bio ni milicionar, jer bilo je jutro. Moralo je biti rano: Braco se malo pridigao na laktu i pogledao kroz prozor; sjene su bile duge. U drugoj sobi su tiho razgovarali, sve su to bili glasovi odraslih, nijedan nije bio dječji. To je, vjerojatno, značilo da se Hrvoje još nije vratio. Braco prepozna glas svoje majke. Zato gurne Tuta u rame.

— He — psiknu — bebac, probudi se!Tut se trgne, pogleda oko sebe, pa Bracu, protegnu se i reče:— Dobra mu je soba. Je li se vratio?— Ne — reče Braco.Tut skoči, iskobelja se iz kreveta i stade nasred sobe. Poče otkop­

čavati košulju. Braco ga je gledao.— Što to radiš? — upita.— Moram malo trenirati — reče Tut. — Ja to svako jutro.— Pusti sad trening — šapnuo je Braco. — Daj da čujemo što

govore.Vrata su bila malo odškrinuta i oni im se približiše. U dnevnoj

sobi sjedili su Hrvojevi roditelji, Bracina majka i Tutov otac i pili kavu. Hrvojevi roditelji bili su blijedi i imali su na sebi istu odjeću kao i prethodne večeri. Vjerojatno nisu ni legli. Bracina majka upra­vo je dovršila svoju kavu i ustala. Bila je subota, ali ona je svejednomorala na posao, jer je radila u restoranu. Rekla je:

22

— Ne znam, ali meni se čini da nije to. Kakve bi veze Hrvoje mogao imati s tim? Pa, lijepo piše da nitko nije nastradao.

Na stolu su stajale novine i Bracina majka pokazivala je na njih dok je govorila.

— Ja isto tako mislim — reče Hrvojeva majka.— A, vrag bi ga znao — mudrovao je Tutov otac. — Možda ni

novinari ne znaju sve. A osim toga, dijete je dijete, možda je vidio neku trku, možda se uplašio pa pobjegao, sakrio se negdje...

— Nije Hrvoje tako plašljiv — reče Rista uvjereno.— Osim toga — doda Hrvojeva majka, ako bi se i sakrio, sakrio

bi se u bakinu kuću, gdje drugdje?Braco i Tut su se iza vrata pogledali u čudu. Nisu razumjeli skoro

ništa od cijeloga tog razgovora. Tut je počeo šaptati, ali tako glasno, da su ga u dnevnoj sobi odmah čuli:

— O čemu oni to pričaju?— Hajde da vidimo — uzdahnu Braco.Polako su ušli u dnevnu sobu, a odrasli su odmah prestali razgo­

varati. Hrvojeva majka je ustala i otišla u kuhinju da im priredi do­ručak, Rista im je namigivao, Bracina majka je obojicu pogladila po glavi, i još jednom podsjetila Bracu što sve treba da obavi toga dana. Onda je otišla. Tutov otac je ostao sjediti. Rekao je:

— Treba da vi lijepo idete svaki svojoj kući.— Neka ih — reče Rista. — Lakše nam je kad su tu.Onda ih je Hrvojeva majka pozvala u kuhinju da doručkuju.

Braco je sa stola u sobi uzeo novine i odnio ih sa sobom. Sjeli su da popiju bijelu kavu i pojedu kruh i margarin. Hrvojeva majka ih je neko vrijeme gledala, a onda je otišla u hodnik i počela telefonirati. Sigurno je telefonirala cijele te noći.

— Pogledaj novine — reče Tut svojini prodornim šapatom.Braco otvori novine i poče ih čitati otraga, kao i uvijek. Brzo je

našao ono što je tražio. Bilo je na posljednjoj stranici.— Evo ga — reče.

23

Bila je to vijest o sudaru autobusa kod Koneertne dvorane. Nitko nije stradao.

Tut je ustao i stao pokraj Bracine stolice, pa je čitao preko nje­gova ramena. Pri tome je micao usnama i šaptao. Onda reče:

— A ovo, Braco? — pokazivao je na jedan drugi članak.Članak je nosio naslov: DRSKA PLJAČKA U TRNJU, i bio je naj­

veći na posljednjoj stranici. Očito se radilo o velikoj stvari. Pisaloje:

Sinoć, neposredno prije devetnaest sati, izvršena je drska pljačka banke u Paromlinskoj ulici u Zagrebu. Kako nas je obavijestio sudac-istražitelj, nepoznati napadač ušao je u banku neposredno prije zatvaranja, kad u njoj nije bilo nikoga osim službenika. Pod prijetnjom revolvera, prisilio je blagajnicu da mu preda sav novac, a zatim se brzo udaljio sa mjesta zločina. Na sebi je imao crnu majicu s rol-ovratnikom, crne hlače i kapu natučenu na čelo, tako da ga je teško prepoznati. Srednjeg je rasta, i vjerojatno nije stariji od trideset godina. Mole se građani koji mogu pružiti bilo kakvu informaciju korisnu za istragu, da se jave u najbližu stanicu milicije.

Braco je već završio čitanje, a Tut je čitao i dalje, mičući usna­ma. Pomalo je i poskakivao, od uzbuđenja, držeći se za Bracino rame. Onda se vratio na svoje mjesto i navalio na bijelu kavu i kruh s margarinom. Mumljao je preko zalogaja:

— Misliš da Hrvoje ima neke veze . . . ?— Ne znam — micao je Braco svojim kukastim nosom. — Ali,

to je svakako zanimljivo.— Kako zanimljivo? Ima veze ili nema? — nije se dao Tut.— Nije to tako jednostavno — odmahnu Braco. — Jedi, bebac,

pa ćemo onda vidjeti.— Ne zovi me bebac — reče Tut preko zalogaja.

24

Braco je ustao i gledao kroz prozor. Malo se češkao po hrptu svojega kukastog nosa, a onda je zamahnuo nogom, pa šutnuo ka­menčić kojega u kuhinji Hrvojevih roditelja sasvim sigurno nije bilo. Tut ga je pažljivo gledao.

— Znaš nešto? — upita malac.— Znam — kimnu Braco. — Znam da je Hrvoje mogao biti tamo

u vrijeme kad se dogodila pljačka. On je otišao negdje oko šest i dvadeset, je li tako?

• — Da — reče Tut. — Oko frtalj sedam.— Eto, vidiš — reče Braco. — Jesi li gotov?Tut ustade žvačući. Ali, Braco stade kraj njega, pa ga gume na­

trag na stolicu. Tut ga je začuđeno gledao.— Što je? — upita.— Starcima ni riječi — psiknu Braco. — Oni to ne bi razumjeli.Tut namignu s oba oka, jer mu je bilo teško da namigne jednim.

Onda upita:— A što ćemo mi raditi?— Ne brini ništa — reče Braco. — Samo pusti mene da govorim.Otišli su opet u sobu, kamo se sad vratila i Hrvojeva majka, jer

na telefonu opet nije ništa saznala. Ona je sad pušila, ali sjedeći, tako da su joj suze pomalo tekle; kao da je mogla plakati samo dok sjedi, tako je to izgledalo.

— Je li bio dobar doručak? — upitala je dječake.— Odličan — reče Tut, još uvijek žvačući.Braco je pročistio grlo i počešao se po nosu. Već je podignuo

nogu da šutne kamenčić, ali se onda predomislio.— Mi sad idemo — reče. — Moramo se još raspitati.— Kod djece? — upita Tutov otac, pa ustade da krene i on. —

To je dobra ideja. — On je volio kolektivne akcije, a sad se iznenada sjetio da radi u školi i da poznaje mnogo djece.

— Ne — reče Braco. — Otići ćemo u Trnje.— Pa, ja sam već bio — reče Rista. — I nisam ništa saznao.

25

— Bolje da sjedite kod kuće — rekla je Hrvojeva mama. — Još će se i vama nešto dogoditi.

— Neće — reče Tut.— Raspitat ćemo se — reče Braco. Onda, okrenuvši se Hrvojevu

ocu: — Vi ste bili kasno, svi su spavali. Osim toga, tamo ima i djece. Pa ćemo vidjeti, možda nešto znaju.

Odrasli su ih gledali, onda Tutov otac lupi šakom po stolu.— Tako je — reče. — Pustite djecu neka idu. Oni mogu saznati

više nego mi. Idite, momci!Tako su otišli. Nisu se toga jutra ni umili, ni oprali zube, ni očisti­

li cipele, i zato su se osjećali još važnijima. Trebalo je tražiti Hrvoja. Bili su važni.

— Sto ti misliš — upita Tut putem — gdje je on sad i što radi?— Ne znam — reče Braco. — Ali sam siguran da zna što radi.Tut je zadovoljno kimnuo glavom. On je volio kad netko zna što

radi, jer on sam to nikada nije znao. Jedino bi, kad bi trenirao, znao da je to dobro. ,

Pred kućom su opet susreli susjeda Cvika kako puši. Sjedio je na istome mjestu kao i prethodne večeri, kao da se nije odande ni maknuo.

— A što je, omladinci — obratio im se — Jeste li našli prijatelja?— Nismo još — reče Braco. — Ali, naći ćemo ga.Tut je malo stajao kraj susjeda Cvika i gledao kako on džepnim

nožićem djelja vrbovu grančicu iz potoka, pa na jednome kraju pra­vi sviralu, dok je drugi kraj lijepo našarao. Na kraju je to pružio Tutu.

— Hvala, susjede — rekao je Tut i potrčao za Bracom.Išli su prema autobusnoj stanici. Pretresli su džepove, tražeći

sitniš za kartu. Onda su sjeli na rub pločnika i čekali. Tut nije imao mira. Upitao je:

— Što ti misliš, Braco?— Mislim, bebac — reče Braco — da ćemo danas upoznati tu

slavnu Bibu.

Glava peta

TREBA ZNATI RAZGOVARATI S LJUDIMA,A ZA PSE JE DOBRO IMATI BOMBON

Sišli su s autobusa kod Koncertne dvorane, a onda oprezno prešli cestu. Spustili su se niz nasip i zašli među male kućice u Pa- romlinskoj ulici.

Točnije, nisu baš sve kuće bile male: na početku Paromlinske, okomito na nju, stajala je velika zgrada sva u staklu. U njoj su bili uredi, koji su vjerojatno sad bili prazni, jer je bila subota. Pred zgradom je stajao parkiran milicijski kombi.

— Čekaj — reče Braco. — Da vidimo.Polako su se približili kombiju. Vozač je sjedio za volanom i či

tao novine. Nije se ni osvrnuo na njih.— Gledaj — reče Tut i pokaza prstom.— Ne pokazuj prstima — psiknu Braco na njega, pa nabra svoj

kukasti nos i pogleda za Tutovim prstom.U prizemlju zgrade vidio se plavi natpis: BANKA.— To je to, a? — reče Tut.— Čekaj tu — reče Braco.On ostavi Tuta u dnu stubišta, a sam se pope nekoliko koraka

uza stube. Nije prilazio ulazu u banku, samo je stajao i gledao izda­leka. Unutra su se kretali neki ljudi, ali je na vratima bio natpis ZATVORENO. Braco je stajao i gledao neko vrijeme. Oni ljudi unutra listali su neke knjige, razgovarali, telefonirali i pušili. Među njima bila su i dva uniformirana milicionara. Braco se polako vrati niza stube, dok ga je vozač milicijskog auta pažljivo promatrao.

— Što je? — upita Tut.

27

— Idemo — reče Braco i šutnu kamenčić koji je ovaj put doista i postojao.

Otputili su se među male kućice u Paromlinskoj ulici. Tut je bio nestrpljiv, pa je stalno pogledavao u Bracu, dok je ovaj koračao i razmišljao.

— Što je? — upita napokon opet.— Istraga — reče Braco. — Tu je bila pljačka. A Hrvoje je tuda

morao proći.Hodali su polako niz Paromlinsku. Nije im to bilo prvi put, već

su jednom dolazili, s Hrvojem. Ali, Bibu tada nisu upoznali.Ulica je bila tiha, premda dosta široka. Sve su kuće u njoj bile

prizemne, i sve su imale male, lijepo uređene vrtove sa salatom i lu­kom. Ponegdje je raslo stablo jorgovana. Prozori su bili otvoreni i vidjele su se obične sobe. Djeca su se igrala na ulici.

— Dobra mu je ulica — reče Tut.— Ne počinji opet — zagunđa Braco.Nastavili su dalje i stigli do broja 87. To je bila kuća Hrvojeve

bake. Bila je žuta i imala je četiri prozora prema ulici, pa je tako bila jedna od većih. U dvorište se ulazilo kroz uska vrata nad koja su se nadvijale grane jorgovana. Braco je zavukao ruku kroz ogradu od letava i otvorio vrata.

Tada se začulo lajanje, a onda se prema vratima stuštio veliki žuti pas i popeo se prednjim nogama na ogradu, pa lajao na njih. Tut je odskočio od ograde i prestrašeno gledao psa.

— Dobar si ti pas — umiljavao se Braco. — Kako se ono zoveš? Aha, Bonzo! Bonzo, Bonzo, budi dobar, Bonzo!

Dok ga je Tut začuđeno gledao, Braco je pružio ruku i pogladio psa po glavi. Pas je počeo mahati repom i liznuo je Braci ruku. Braco je povukao ruku i otvorio vrata.

Tako su ušli u dvorište. Tut se još pomalo bojao, ali onda se sje­tio, pa je zavukao ruku u džep i izvadio bombon. Krio je bombone po džepovima jer ga je bilo sram što ih jede: sportaši klopaju špinat

28

i takve stvari, a ne bombone. Bacio je bombon psu, a Bonzo se pro­peo visoko na stražnje noge i uhvatio ga u letu.

Braco je dotle razgledao po dvorištu. Zavirio je u šupu, procu- njao po žbunovima, provjerio bravu na vratima stana. Onda je pri- nio ruke licu, pa kroz staklo na vratima virio u kuću.

— Što to radiš? — upita Tut.— Provjeravam — reče Braco. — Izgleda da je sve u redu.Pregled je bio vrlo brzo završen. Na kraju su stali nasred dvorišta

i gledali se. Nisu našli ništa što bi im moglo otkriti je li tu Hrvoje sinoć uopće bio i što je radio.

— A susjedi? — reče Tut. — Treba ih naći.Ali, nije bilo potrebe da ih traže. Jedna debela, stara žena već je

ulazila u dvorište kroz tunel od jorgovana i lipova lišća. Gledala ih je mrko.

— No, djeco — rekla je podbočivši se strogo. — Što vi tražite?— Hrvoja — dobaci brzo Tut.— Hrvoja? — zastala je žena i zbunila se. Sigurno je mislila da

su došli krasti zeleno voće, pa ju je taj odgovor iznenadio. — Kojeg Hrvoja?

— Pa, znate ga — reče brzo Braco. — Unuka bake čija je ovo kuća.

— A, njega — reče žena. — Znam, znam. Ali, on vam više ne sta­nuje tu. On je sad u Dugavama.

Nesporazum je bio potpun. Morali su debeloj susjedi objasniti tko su i što traže: da su Hrvojevi prijatelji, da stanuju s njim u istoj kući i da ga sad traže, jer je sinoć otišao u Trnje i . . .

— A nije se vratio? — zaprepastila se susjeda i sjela na malu klupicu pod lipom, a klupica je pod njom zapucketala. — A meni je rekao da će se odmah vratiti kući.

Dječaci su živnuli. Pogledali su se, a onda su sjeli na travu ispred klupice na kojoj je sjedila susjeda.

— Kad vam je to rekao? — upita Braco. — Kad je došao hraniti psa i mačku? Malo poslije sedam?

29

— Ne — reče susjeda. — Ne tada. Kasnije. Oko pola deset.Dječaci su se opet pogledali, a onda je Tut ustao i napravio ne­

koliko čučnjeva, jer više nije mogao mirno sjediti. On je bio u stanju da sve pokvari, pa je zato Braco morao biti još oprezniji.

— Vidiš, Braco, oko pola deset — reče Tut mudro.— A gdje ste ga vidjeli oko pola deset? — upita Braco staru

ženu.— Pa tu, na ulici — reče susjeda. — Kad se ono dogodilo ...Ušutjela je, jer se sva zapuhala, valjda joj je bilo teško i da se

prisjeća toga što se dogodilo. Dječaci su čekali da ona nastavi, a onda Tut više nije mogao izdržati:

— A što se dogodilo, teta?— Pa ono sa Solarićem — reče žena. — To je naš susjed — doda,

sjetivši se da ga oni možda i ne znaju. Ali, znali su, iz Hrvojevih priča: bio je to čovjek koji je držao kuniće i golubove — pismonoše. Žena se malo bolje namjesti na klupi, pa nastavi priču: — Ja vam stanujem tu malo dalje, treća kuća. A ova kuća tu, što joj se vidi stražnji zid odavde, preko vrata, to vam je Solarićeva. Vaš Hrvoje je s njim veliki prijatelj. I, vidite, sinoć, sinoć je starome Solariću pozlilo.

— Od čega, teta? — upita brzo Tut.— Od srca — kimnu susjeda. — Oko pola deset mu je pozlilo.

I mali je tada bio kod njega.— Hrvoje? — upita Tut.— Da — kimnu žena. — Bio je kod njega, i tako je onda pozvao

još neke susjede, i odvezli su Solarića u bolnicu, znate, dečki, i vaš Hrvoje je otišao s njima. Tada mi je rekao da će iz bolnice ravno kući. A poslije sam čula da je on još ostao u bolnici, da vidi što će biti sa starim, ali je obećao da će telefonirati kući i javiti gdje je i što je s njim. A znači, nije se javio? — Gledala je u dječake pažljivo. — I vi ga tražite? Vas su poslali?

Braco namreška nos, kvrcnu prstom po klupi, pa reče:

30

— Traži ga i milicija. Cijelu noć nije dolazio kući. A od srca je bolestan dedek Solarić?

— Od srca — reče susjeda. — Kao i ja. Svi smo mi ovdje veći­nom stariji ljudi. — Onda se malo zamisli, pa doda: — Trebalo bi, djeco, da pitate u bolnici.

Tut je, međutim, imao svoje ideje. Skakutao je od nestrpljenja.— Braco — reče — ja mislim da bi trebalo ... — Onda zastade,

jer je tek sad shvatio da su drugi izrekli ono što je htio reći on. — Mislio sam da treba pitati u bolnici — reče.

Braco se okrenuo k susjedi. Ona je već ustala da ide. Bolje je pričvrstila čvor pregače ria leđima.

— Znate li u kojoj je bolnici dedek Solarić? — upita.— Ne — reče susjeda. — To vam ja ne znam, djeco moja. Ali, to

možemo lako saznati, tu prijeko. Ako hoćete pričekati.— Hoćemo, hoćemo — reče Braco.Susjeda je polako odgegala prema ulici, a Tut je jedva dočekao

priliku da kaže:— To je već nešto, a, Braco?

Glava šesta

NIJE LIJEPO NEPOZVAN ULAZITI U TUĐU KUĆU,ALI JE PONEKAD KORISNO

Između vrta Hrvojeve bake i vrta susjeda Solarića ograde gotovo da i nije bilo: nekada su tu stajale daske, ali su one istrunule i na­krivile se, ponegdje su same pale, a ostalo su učinili psi, mačke, a možda i djeca. Dok su čekali debelu susjedu, Braco i Hrvoje su pomalo kraduckali zelene marelice u vrtu Hrvojeve bake, a onda su opazili tu ogradu, pa su odlučili zaviriti malo i kod susjeda: oni tra­že Hrvoja, a Hrvoje je tamo bio; treba, dakle, ispitati sve tragove!

— A ako nas netko vidi? — trtario je Tut.— Pa što? — namršti se Braco.Savladali su ogradu bez teškoća i našli se u susjednom vrtu. Vrt

je bio sav zapušten, zarastao u korov i šiblje, pun ptica, neobrađen i divlji, kao kakva prašuma. To je Tuta oduševilo.

— Da nas ovamo netko pusti! — rekao je, a onda se sagnuo i po­čeo se šuljati, ne znajući ni sam zašto.

Iz vrta su ušli u dvorište. Ondje su našli kaveze s kunićima i krletke s golubovima. Kunići su se nervozno motali po svojim nastambama, a golubovi su lepetali i gukali prilično tužno.

— Tut — reče Braco — naberi malo trave.— Može — rekao je Tut.Otrčao je da nabere trave, a Braco je stao zavirivati oko krletki

s golubovima, otvarajući pretince ispod njih i njuškajući uporno. Napokon je našao ono što je tražio: bila je to vrećica s nekakvim zrnjem. Oprezno je nasuo zrnje golubovima, a oni su odmah prišli i stali veselo kljucati. Pri tome su radosno gukali; vidjelo se da su

32

bili prilično gladni. Bilo ih je raznih: gušana, lepezana, gaćana, i svakakvih. Neki su čak imali i prstenove oko noge. Braco ih je gle­dao i razmišljao; ali, nije mislio o golubovima, mislio je o Hrvoju.

Kad se Tut vratio s travom, Braco mu pomogne da je ubaci ku­nićima. Onda su sjeli pred kavez i gledali kuniće kako jedu. Iznena­da je Braco rekao:

— Znaš li ti, bebac, što smo mi dosad saznali?Tut se ovaj put nije bunio što ga Braco zove bebac, jer je bio

suviše radoznao. Upita brzo:— Što?— Saznali smo — reče Braco polako — da Hrvoje nije nestao

odavde, nego iz bolnice. On se odvezao u bolnicu s dedekom Solari- ćem, tamo su ga posljednji put vidjeli. Očito je — namršti se Braco važno — očito je da se ovamo nije ni vraćao.

— Tako i ja mislim — kimnu Tut, ozbiljno kao vojskovođa.Braco se nasmije i lupi ga po žgoljavom koljenu. Onda reče:— Kad misliš, onda mi reci, u čemu je glavni problem?Tut ga je gledao zbunjeno. On u svemu tome jedva da je uopće

vidio ikakav problem. Njemu je bilo važno da su nešto saznali o Hrvojevu kretanju i tako se maknuli korak naprijed. Što će im još i nekakvi problemi? Ipak, rekao je:

— Problem je koja je to bolnica. Ali, to ćemo sad saznati.Braco je odmahivao glavom mičući svojim kukastim nosom i

grizući travku. Šištao je kroza zube:— Ne — rekao je — nije u tome problem.— Nego? — zinu Tut.— Nego u tome — reče Braco — zašto je Hrvoje uopće ostao

ovdje do pola deset. Što je radio ovdje tako kasno? Roditeljima je obećao da će se odmah vratiti. Zašto se zadržao sve do pola deset, jer u pola deset je dedeku Solariću pozlilo. Zašto je ostao?

Tut je naporno razmišljao, malo isplazivši jezik i grickajući ga očnjacima. Budući da su mu pred očima bili kavezi s kunićima, on reče:

— Zbog kunića i golubova?Braco je opet odmahivao glavom i coktao jezikom. Tutovo

mršavo lice još se više izdužilo. Braco reče:— Ne vjerujem. Znaš kakav je on, slaže se sa starcima. Ako je

obećao, onda je obećao.— Da — kimnu Tut. Onda se opet zamisli s jezikom između zu­

ba, a na kraju mu lice sinu: — A možda se dedek Solarić osjećao slabo već prije, čim je Hrvoje stigao? Možda je Hrvoje ostao uz nje­ga da vidi hoće li mu bili bolje ili gore?

Braco kimnu glavom ozbiljno.— To je moguće — reče. — Samo, znaš li što to onda znači?

To ti onda znači, bebac, da sve ono što smo mi mislili o pljački banke i o tome da je Hrvoje bio blizu, da sve to uopće ne igra. Kužiš?

34

— Da — kimnu Tut žalosno. — Tako izgleda.— A osim toga — doda Braco — čak i ako je on ostao ovdje sve

do pola deset zato što se dedek Solarić loše osjećao, još uvijek ostaje pitanje zašto je onda nakon toga nestao, iz bolnice.

— Da — reče Tut, sad već sasvim pokunjen.Sjedili su tako neko vrijeme i gledali kako kunići i golubovi

jedu. Onda su im nabrali još trave i usuli još zrnja. Napokon su začuli susjedu kako viče:

— Hej, dečki, gdje ste?Kroz vrt su se vratili u dvorište Hrvojeve bake. Tamo je pod

brajdom već bila debela susjeda, i s njom još neki čovjek. U prvi mah su gotovo pomislili da je to Hrvojev otac, jer je čovjek na glavi imao žuti šeširić sa značkama, a na nogama gumene čizme. Onda su vidjeli da je to ipak netko drugi. Takva je, valjda, bila ribička moda u Trnju. Prišli su malo bliže.

— Evo, djeco — reče susjeda. — Susjed Valent je odvezao starog Solarića i vašega Hrvoja u bolnicu.

— Bok, dečki — rekao je Valent i oni su odmah vidjeli da je to čovjek s kojim se može razgovarati. — A i vi ga tražite? I još ga nema?

— Koliko mi znamo — reče Braco. — A vi ste ih odvezli u bolnicu?

— Da — reče Valent paleći cigaretu. — Ja. Mali me pozvao, pre­ko prozora, ja stanujem preko puta Solarića, Hrvoje mi je bacao kamenčiće u prozor dok se nisam odazvao, shvaćate.

— Aha, aha — propenta Tut otvorenih usta. Držao se kao da gleda film na televiziji.

— I onda smo strpali staroga u moj auto — nastavi Valent — i odvezli ga u bolnicu.

— U koju? — ubaci Tut.— Na Salatu. Tamo su staroga primili, a Hrvoje je rekao da će

on još malo ostati da vidi što će biti dalje. Da će telefonirati svome

35

starom da dođe po njega autom. Tako sam se ja onda sam vratio kući.

— Onda vi — reče Braco oprezno — ne znate kakve su bile dalje Hrvojeve namjere . . .?

— Pa kažem ti — nasmiješi se Valent, pa skide šeširić i obrisa znoj s čela. — Rekao je da će kući. A znaš ti — doda smijući se i dalje — da vas dvojica pitate sve isto što i milicija?

Dječaci zinuše. Nisu se usuđivali ni da pogledaju jedan u drugoga. Nije im čak ni palo na pamet da je milicija možda već bila tu i da se možda dosjetila svemu onom čemu i oni, pa svakako i mnogo više.

— A bili su? — prevali napokon Braco preko usana.— Jutros — kimnu Valent. — Prije nego što sam krenuo u ri-

bičiju.Sad se Tut odjednom probudi iz obamrlosti, i baš kao čovjek

koji se trgnuo iza sna, bubnu nešto što je sve iznenadilo. Upita:— Radi banke?Valent ga pogleda začuđeno, pa je neko vrijeme kimao glavom

dok nije shvatio o čemu je riječ.— Radi kakve banke? A, misliš radi onoga sinoć? Neeee ...

Došli su radi Hrvoja. Došli su pitati tko ga je sve tražio i gdje je sve bio sinoć. Njegovi roditelji su se obratili miliciji ...

— Da — kimnu Braco. — To znamo.Malo se smirio. Napokon, sve je to bilo vrlo razumljivo. Milicija

je, isto kao i njih dvojica, krenula od mjesta odakle je i Hrvoje krenuo, iz Tmja. Nakon toga su vjerojatno otišli u bolnicu, na Sa­latu, a možda su ispitivali i dedeka Solarića, ako je došao k svijesti. Bracin kukasti nos odjednom se objesio od razočaranja i jasno se vidjelo kako je utučen spoznajom da su se on i Tut uhvatili nečega prevelikog, preteškog i prekompliciranog za njihove dječje moguć­nosti. Upitao je:

— A kako je bilo s dedekom Solarićem?— Sinoć je bilo gadno — reče Valent. — Srčani udar. I nije mu

prvi.

36

Malo su pošutjeli, svi četvoro. Onda su dječaci slegli ramenima. Valent je dopušio cigaretu, susjeda je opet pritegla čvor na pregači.

— Mi ćemo još malo pogledati kuniće i golubove, prijeko — reče Braco.

— Samo zatvorite za sobom vrata — dobaci susjeda odlazeći.Tako se ona i Valent pokupiše. Braco i Tut prebaciše se kroz vrt

u susjedno dvorište. Opet su gledali kako ptice i kunići veselo jedu, i šutjeli su, smrknuti. Nije im bilo ni do čega.

Onda su se malo provrtjeli po dvorištu. Sasvim slučajno. Braco je pritisnuo kvaku na ulazu u Solarićev stan. Pokazalo se da nije zaključano, vrata su se otvorila.

— Pa to je ... — zamuca Tut.— Ulazi — prosikta Braco, nakon što se osvrnuo oko sebe i

vidio da ih iz okolnih kuća i vrtova nitko ne promatra.— Ali ... — oklijevao je Tut.— Bebac! — psiknuo je opet Braco, i Tut je poslušno uskočio

u kuću.Braco je ušao za njim i zatvorio vrata. Našli su se u kuhinji. Iz

nje su jedna vrata vodila u sobu, a druga u smočnicu. Stajali su i gledali oko sebe.

U kuhinji je bio nered. Na stolu dvije šalice za čaj, obje napola ispijene, novine na stolu, jučerašnje. Šahovnica sa započetom parti­jom. Štap za šetnju prislonjen uz kredenc.

— To su oni sinoć igrali — reče Tut gledajući šahovnicu.— Da — reče Braco, kojemu se grlo također steglo.Onda opaziše papirić. Stajao je na stolu kraj šahovske ploče,

zaboravljen i sam na kariranom stolnjaku.Na papiriću je bio crtež. Izgledao je tako kao da je netko šarao

i risao za zabavu, jer mu je bilo dosadno. Bila je to glava muškarca, s brkovima, grgurave kose, kvadratične brade, velikih usta. Pomalo je podsjećao na neke likove iz stripova. Crtež je bio vješt i pažljiv.

— Što je to? — zinu Tut.— To je nešto — reče Braco. — Bar ja tako mislim.

37

Na crtežu je bilo nešto neobično, točnije, bile su neobične dvije stvari. Bile su tamo ucrtane dvije strelice. Jedna je bila uperena prema čovjekovu oku i na njezinom kraju je pisalo ZELENO; druga je bila usmjerena prema brkovima, i kraj nje je pisalo: PLAVO.

— Kako znaš da je to nešto važno? — upita Tut, sav ustreptao od uzbuđenja.

— Znam, bebac, po ovome — reče Braco i pokaza u kut papirića. Ondje je bio nacrtan znak: krug prekrižen dvjema kosim crtama.

Ovako:

Glava sedma

NIKAD NE MOŽEŠ ZNATI TKO ŠTO ZNA, I U TOME I JEST FRKA

Prošli su kroz Paromlinsku i ušli u ulicu Proleterskih brigada. Ondje su stali i čekali tramvaj. Tut je izračunao da će im još vrije­diti karte kojima su se dovezli iz Novog Zagreba. Sunce je bilo vrlo toplo, premda je još bilo dosta rano, najviše deset sati. Znojili su se.

— Ja sam žedan — jadao se Tut.— Strpi se, bebac — tješio ga je Braco.— Ne zovi me bebac.— Zar nisi trenirao da izdržiš bez hrane i vode?— Jesam — kimnu Tut važno. — Samo kažem da sam žedan. To

ne znači da ne mogu izdržati.— Onda izdrži! — nasmiješi se Braco. — Poslije ću te voditi na

tonik. — On šutnu zgužvani karnet koji je ležao na pločniku.Odvezli su se do Šloserovih stuba i ondje sišli s tramvaja. Uspeli

su se na Salatu. Tut je trčao uza stube, a Braco je išao polako i od­mjereno. Na vrhu stuba, Tut se toliko zapuhao da je morao sjesti, a Braco je nastavio dalje.

— Moraš više trenirati — rekao je i stisnuo Tuta za mišicu.Jedva su pronašli zgradu. Prvo nisu znali koga treba pitati, a kad

su napokon pitali, nisu ništa razumjeli. Napokon su nekako ipak našli zgradu, nakon mnogo hodanja po stazama posutim tucanikom i znojenja na jakom suncu. Zgrada je bila okružena zelenilom. Na prvu prepreku naišli su već na ulazu.

— Kamo, djeco? — viknuo je portir i proturio glavu kroz svoj stakleni prozorčić.

39

— U posjet — zamuca Braco. — Imamo tu jednoga rođaka ... Zapravo, djeda.

— Posjeti su popodne — reče portir smrknuto. — A osim toga, u ovoj zgradi i nemamo posjeta, ovdje je samo za hitne slučajeve. Od čega je bolestan vaš djed?

— Od srca — reče Braco. — Noćas su ga dovezli.— E, onda pogotovu ne možete k njemu — reče portir. — Žao

mi je.— Ali, striček — pokuša Tut — mi moramo ...— Ne znam ja ništa, osim pravila — reče portir i zatvori pro-

zorčić.Oni ostadoše neko vrijeme stajati pred staklom, onda se spustiše

dvije stube niže, pa sjedoše. Tut je još uvijek dahtao od hodanja i uspinjanja, a Braco je bio ljutit i češao se po nosu, premda ga uopće nije svrbio. Nisu se osvrtali, ali su ipak znali da ih portir motri kroz svoj prozorčić, kako ne bi slučajno ipak šmugnuli u zgradu.

Sjedili su tako i nisu znali što da rade. Onda odjednom začuše kako se onaj prozorčić otvara.

— Hej, dečki — začu se portirov glas.— Molim? — skoči Tut, a za njim ustade i Braco.— Čujte — reče portir — a da se taj vaš djed slučajno ne zove

Solarić, a?— Da — reče Braco. — Baš tako se zove.— A onaj dječak što ga je doveo i što je poslije ... nestao, što

vam je on?— Prijatelj — reče Braco, a Tut samo kimnu.— I što je bilo s njim? — bio je portir znatiželjan. — Jesu li ga

našli?— Ne — odmahivao je Tut glavom.— I mi ga tražimo — reče Braco.— A tako, vi ga tražite — reče portir ozbiljno, ali mu se oči

ipak nasmijaše. — Pa zašto to odmah ne kažete? Nisam ja znao da

40

je to u pitanju. Dobro, momci, idite untra i potražite sestru Faniku. Ona će vam reći sve što treba.

Dječaci veselo poskočiše i potrčaše prema vratima. Tut se toliko obradovao, da je čak usput načinio i nekoliko čučnjeva, da sebi dade oduška, a i zato što mu se stražnjica ukočila od sjedenja na hladno­me stubištu. Kad su već bili u hodniku, Braco zastade i vrati se do portirova prozorčića.

— A recite — upita — odakle vi znate za dedeka Solarića i za našeg prijatelja?

— Kako ne bih znao — nasmije se portir. — Bila je jutros tu milicija, pa su se raspitivali. Zato i pitam vas, mislim, možda su dečka već i našli.

— A tako — reče Braco pomalo razočarano.Ni sam nije znao zašto je razočaran i zašto je sve to pitao portira.

Čemu se nadao? Zar je mislio da će već na vratima naići na neki Hrvojev trag? Istinu govoreći, jest. Samo to nije htio priznati ni sebi, a kamoli Tutu, koji ga je ispitivao dok su se penjali stubištem. Braco je samo mrmljao i tapšao Tuta po ramenu.

Tako su stigli na drugi kat. Ondje je sve bilo vrlo tiho. Nikoga nije bilo u hodnicima, pa su sjeli na najbližu klupu i čekali. Onda se u dnu hodnika pojavila vrlo debela žena i uputila se prema njima. Imala je na sebi običnu odjeću, pa su zaključili da je i ona došla ne­koga posjetiti. Ipak, odlučili su da nju upitaju gdje mogu naći sestru Faniku. Ali, nisu stigli, jer se ona prva obratila njima.

— Što vi tu radite, djeco? — upitala je, i to prilično oštro.— Tražimo sestru Faniku — reče Braco. — Možda vi znate gdje

je možemo naći?— Ja sam sestra Fanika — reče žena, i dalje mrko. Ispod očiju

imala je tamne kolobare kao i Hrvojeva mama: vjerojatno ni ona te noći nije spavala. — A što vam treba?

— Radi dedeka Solarića — reče Braco jednostavno. — I radi Hrvoja.

41

— A, tako — reče žena i razvedri se. Sjede na klupu kraj njih i pogladi ih po glavi, najprije Tuta, pa onda i Bracu. Njima to nije bilo drago, ali su ipak bili mirni. — A tko ste im vi? — upita sestra Fanika.

— Prijatelji — reče Braco. — Mi ga tražimo, jer još nije pro­nađen. Pa smo došli vidjeti možete li nam vi pomoći.

— Ja sam bila dežurna sinoć kad su došli — reče sestra Fanika polako. — To je bilo oko deset.

— To smo vas baš htjeli pitati — nastavljao je Braco nepoko­lebljivo. — Izgleda da je Hrvoje nestao odavde, znate. Nije se više vratio ni u Trnje ni kući. . . Kako je to bilo s njim?

— Pa eto — uzdahnu sestra Fanika. — Dovezli su staroga, Hrvo­je i neki susjed, kako se ono zove ...

— Valent — ubaci Tut.— Da, Valent — kimnu sestra Fanika. — Uzeli smo podatke,

doktor je pregledao starca, poduzeli smo što treba, i tako, a onda je taj susjed otišao.

— A Hrvoje? — bio je nestrpljiv Tut. — On je ostao?— Da — kimnu sestra zabrinuto. — Nikako se nije dao maknuti

iz hodnika. Rekao je da će još malo pričekati da čuje što će biti dalje, raspitivao se koje smo lijekove dali, hoće li se Solarić izvući, i sve to. Doktor mu je rekao neka ide kući, ali on se nije dao. Na kraju je i zaspao, tu, na ovoj klupi gdje sad sjedimo.

Tut ustade s klupe i stade je razgledati pažljivo, kao da je to klupa na kojoj je sjedila nogometna reprezentacija na svjetskome prvenstvu. Braco upita sestru Faniku:

— I dokle je ostao?— Do poslije ponoći — reče ona. — Onda sam se ja već zabri­

nula, htjela sam nekoga zvati. I tada je on otišao. Rekao je da će iz prizemlja telefonirati ocu da dođe po njega. Kao da se uplašio da ja nekoga ne pozovem. Uopće, dečki, on vam se stalno držao kao da je nešto kriv, znate. Sad kad mislim, možda ga nisam smjela pustiti

42

samoga tako kasno, i prije nego što sam nekoga nazvala... Ali, imalasam neke trke, tu oko bolesnika, i tako mi je šmugnuo.

Odjednom, sestra Fanika poče suziti. Dječaci se pogledaše, zbu­njeni, onda obojica ustadoše, u nadi da će možda i ona ustati. Tko zna, možda i ona plače samo dok sjedi, kao i Hrvojeva mama. Ali, sestra Fanika nije ustajala, nego je sjedila i gledala pred sebe. Onda joj Tut stavi ruku na rame. Reče meko:

— Teta, jesu li vam možda oni iz milicije nešto prigovarali?— Ne — odmahnu sestra — nisu. — Ali, recite mi, zašto vi . . .Ali, nije dovršila rečenicu: hodnikom je naišao neki mladi liječ­

nik u košulji kratkih rukava, s cigaretom u zubima i sa rukama na leđima. Stao je ispred klupe i zamišljeno se zagledao u njih.

— Vidi, vidi — re­kao je. — A ovo su sigurno prijatelji ono­ga slavnog Hrvoja.

Dječaci su se zagle­dali u njega, a sestra Fanika je najprije obrisala oči, a onda se zagledala i ona.

— A vi znate za to, doktore? — upitala je.

— Znam — kimnu doktor. — Zašto baš ja ne bih znao, kad cijela bolnica samo o tome priča? — Okre­nuo se dječacima. — A vi ste Braco i Tut, je li tako?

Sad su dječaci zinu- li od čuđenja. Taj

doktor ne samo da je znao sve o Hrvoju i njegovu nestanku, o starome Solariću i koječemu drugome, nego je čak znao i njihova imena. Cak je i Braco ostao bez riječi.

— Kako . . .? — propentao je Tut.— Ja sam doktor Peterlić — reče doktor smijući se. — Znate

šta, klinci, hajde, dođite sa mnom u ambulantu da malo porazgo­varamo. A vi, Fanika — okrene se sestri — idite kući, treba da se ispavate.

— U ambulantu? — zamuca Tut, pokazujući time koliko se boji svakog liječnika, čak i onda kad je zdrav.

— Da, trebalo bi da idem — reče sestra Fanika. — Do viđenja, doktore, zdravo, djeco.

— Za mnom — reče doktor Peterlić dječacima, i okrene im leđa.Oni pođoše za njim. On je hodao ne osvrćući se. Tek kad je

stigao do vrata ambulante i otvorio ih širom, okrenuo se k njima i pustio ih da uđu ispred njega. Onda je i sam ušao, pa se uvalio u stolicu sa sjedalom na okretanje.

— Sjednite — reče, i oni sjedoše na nosila, jedan kraj drugoga. On ih je gledao. — Vi ste, dakle, ta dvojica — mumljao je zamišljeno.

Braco se već pribrao, pa zato namršti obrve i upita:— A odakle vi znate za nas?— Pričao mi je Hrvoje — reče doktor Peterlić.— Znači, i vi ste bili sinoć dežurni, kad su oni stigli?— Nisam — nasmije se doktor. — Jutros mi je on to rekao.Dječaci su buljili u njega ne shvaćajući, a Tut je otvarao i zatva­

rao usta polako i bezglasno kao zlatna ribica.— Jutros? — napokon izgovori Braco.— Jutros — kimnu doktor. — Hrvoje je jutros bio tu.

Glava osma

STJEČE LI SE GIMNASTIKOM SAMO ZDRAVLJE ILI I LJEPOTA?

Dječaci su buljili u doktora Peterlića otvorenih usta, a on je u njih gledao sa smiješkom. Napokon je Braco uspio progovoriti.

— Kad je to bilo jutros? — upita.— Oko osam — reče doktor.Njih dvojica se pogledaše, onda Tut ustade s nosila i načini ne­

koliko čučnjeva. Skakutao je po prostoriji neko vrijeme, prije nego što je uspio progovoriti. Tada je uzviknuo:

— Braco, to je dobro! On je živ! Braco, to je dobro!Doktor Peterlić se smijao. Ali, oči su mu bile pažljive i motrio je

dječake. Kad se prestao smijati, upitao je:— Recite vi meni, klinci, je li to neki dogovor između vas?

Hajde, priznajte lijepo, što ste to smislili?Braco je znao da je to sad ozbiljno pitanje, a i Tut se malo

uplašio. Zastao je u svome skakutanju i opet sjeo kraj Brace na ležaj. Braco je rekao:

— Zašto mislite da smo nešto . . .? Ništa mi nismo smislili.— Onda je smislio taj vaš Hrvoje — zaključi doktor Peterlić.

— Dobro, kako god hoćete. Ako vi mislite da ja ne treba da znam, ili ako Hrvoje tako misli, u redu. Ja ću vama dvojici onda samo pre­nijeti poruku i neću više ništa pitati.

— Braco, ima i poruka — reče Tut veselo. — Ima i poruka, Braco!

— Smiri se, bebac — reče Braco mirno. — Naravno da ima po­ruka. Zašto bi Hrvoje inače dolazio ovamo?

45

Doktor Peterlić zapali cigaretu, zaškilji prema njima kroz dim, a onda reče:

— Imao je još razloga da dolazi. Došao je pitati kako je s dede- kom Solariđem i je li mu bolje.

— Pa da — reče Braco — naravno.Doktor Peterlić pričeka još malo, razmišljajući. Onda se sasvim

uozbilji, pa reče:— Zapravo, da vam budem iskren, klinci, ja ne znam što da

mislim o svemu tome. Cas mi se čini da je sve to vrlo ozbiljno, a čas opet da je to neka vaša igra. Tko bi vas znao.

— Ozbiljno je — reče Braco. — Vidite da je ozbiljno.— Da — reče doktor Peterlić. — Može biti. — Jer, vaš prijatelj

Hrvoje je vrlo zabrinut. Pita kako je stari, hoće li ozdraviti, i sve tako, samo što ne plače. Što je Solarić njemu, djed?

— Ne — odmahnu Braco. — Samo susjed. Ali, Hrvoje ga jako voli.

— Znate što me je pitao? — nastavi doktor Peterlić zamišljeno. — Pitao me je li starcu moglo pozliti od uzbuđenja, od neke vijesti koju je čuo. Cak mi se činilo da je on, Hrvoje, saopćio starcu nešto loše, pa da se pomalo osjeća krivim. Znate li vi možda što bi to moglo biti?

Braco namreška nos i malo pričeka, a Tut je čas pogledavao u njega, a čas odmahivao glavom. Onda Braco reče:

— Ne. Nemamo pojma.Doktor opet zaškilji i opet se malo nasmije. Reče:— Volio bih da vam mogu vjerovati. Jer, premda je sve to vrlo

ozbiljno, premda je u pitanju život jednog čovjeka, i premda je vaš prijatelj Hrvoje jako zabrinut, ipak sve to pomalo meni zvuči i kao igra. Kao da se svi vi ipak igrate, kauboja i Indijanaca.

— Ne — reče Tut ozbiljno. — Baš se toga nikad ne igramo.— Zašto to mislite? — upita Braco doktora.

46

— Pa zato — reče doktor — jer mi taj vaš slavni Hrvoje ipak nije htio reći sve. Bio je vrlo tajanstven. A čudno je prije svega to da je on znao da ćete vi doći ovamo.

— Kako je to mogao znati, zbilja? — izduži sad Tut lice.— Tako, bebac, što smo prijatelji — reče Braco. — Znao je da

ćemo ga tražiti.— Ah, takvo je to prijateljstvo — reče doktor Peterlić ozbiljno.— Aha, aha. Zato je on znao. Aha, aha. Dobro. Rekao je da ima

nešto što on treba još da obavi, a i vi treba da obavite nešto skupa s njim, koliko sam ja razumio. Ali, najprije, prije svega toga, treba da vidi kako će biti sa dedekom Solarićem.

Braco je nabrao nos, pa je razmišljao. Duboka bora urezala mu se između očiju. Sviđao mu se taj doktor: malo je odraslih u stanju da tako pošteno i ravnopravno razgovara s djecom, i da poštuje njihovo mišljenje. A osim toga, uz doktora Peterlića se svatko mo­rao osjećati nekako sigurnim i zaštićenim, i to ne samo zato što je on bio liječnik.

— A kakva je poruka? — upita Braco.— Izgledao mi je taj vaš Hrvoje — nastavi doktor kao da ništa

nije čuo — izgledao mi je kao da prošle noći nije uopće spavao, znate. Kao da je negdje prosjedio cijelu noć. Možda na kolodvoru, ili tko zna gdje. Zijevao je neprestano, dok smo razgovarali.

Braco se odjednom nečega sjeti, pa se malo trže. Upita:— Jeste li sve to rekli i miliciji?— Ne — odmahnu doktor smiješeći se. — Nisam. Mene nisu

ništa ni pitali, jer sinoć nisam bio u službi kad su oni došli. A osim toga, ne bih im ništa ni rekao, da su me i pitali.

— Zašto? — upita Tut, nestrpljivo skakućuoi po prostoriji, kao da mu je stražnjica puna buha. Kad je nešto bilo uzbudljivo, on nije mogao nikako biti miran.

— Zato — reče doktor Peterlić — što me je Hrvoje molio da nikome ne govorim o tome, osim vama, kad dođete.

47

Tut odjednom zastade, pa poče ponovo lupati Bracu po koljenu. Bio je vrlo uzbuđen.

— Vidiš, Braco — govorio je. — Vidiš!— Vidim, bebac — reče Braco zamišljeno.Doktor se smiješio i kimao glavom. Onda reče:— Ti bi se, mali, morao više baviti sportom.Braco se glasno nasmije, a Tut zastade nasred sobe kao da ga je

netko polio hladnom vodom. Zabulji se u doktora zamišljeno, i poče pipati vlastite mišice. Onda Braco upita:

— A kakva je poruka, doktore?— Poruka je — reče doktor Peterlić s uzdahom — da danas

svakako dođete u Trnje.Oni su ga gledali, čekajući što će reći dalje. Ali, nije rekao više

ništa. Samo je buljio u njih.— To je sve? — upita Braco.— Da — kimnu doktor. — I da je on na tragu nečemu velikom.— Pa, onda idemo, što čekamo? — usplahiri se Tut, još uvijek

pipajući mišice. — Idemo, Braco, on sigurno ...Braco ustade i pogleda doktora. Doktor također ustade; stavio je

ruke u džepove i gledao ih odozgo, jer je bio vrlo visok.— Da — reče Braco. — Idemo. Hvala vam, doktore. Možemo li

vidjeti dedeka Solarića?— Možete — kimnu doktor, kao da mu je bilo osobito drago što

to traže od njega.Poveo ih je niz hodnik i otvorio vrata jedne sobe. Unutra je ležao

starac, vrlo blijed, a iz nosa i iz žila na ruci virile su mu igle i cijevi. Tut se strese.

— Još je bez svijesti? — upita Braco.— Sad još spava — reče doktor Peterlić. — Ali, bit će dobro.

Izvući će se, i ovaj put.

48

— Sigurno? — upita Tut.— Skoro — reče doktor.— Jeste li to rekli i Hrvoju? — upita Braco.— Nisam — odmahnu doktor. — Tada još nisam znao. Ali, sada

znam, kriza je prošla.Tako su njih dvojica krenuli. Rukovali su se s doktorom, on ih

je ispratio do izlaza s odjela. Još im je na rastanku rekao neka mu svakako jave što je bilo i jesu li našli Hrvoja. Dodao je da je dežuran cijeli dan i cijelu noć, do sutra u osam ujutro.

Po jakom suncu prošli su opet između svih onih bolničkih zgra­da, pa se spustili niz Šloserove stube. U Draškovićevoj su čekali tramvaj; u izlogu urarske radnje vidjelo se da je već prošlo podne. Braco je pomislio kako bi valjalo da se jave kući, jer su Tutovi rodi­telji sigurno već zabrinuti, a zacijelo i Hrvojevi. Onda slegne rame­nima: neka još malko pričekaju.

Tramvaja dugo nije bilo, pa su ušli u slastičarnicu i popili po jednu narančadu. Tut je zadovoljno coktao jezikom, ali se ubrzo po­kazalo da su od toga pića još žedniji.

Onda su napokon dočekali tramvaj i odvezli se njime do Kon- certne dvorane. Prošli su preko širokog prostora ispred zastakljene zgrade u kojoj je bila banka. Ondje je još uvijek stajao milicijski kombi, a u banci su se i dalje motali nekakvi ljudi. Njih dvojica su neko vrijeme stajali pred zgradom i gledali. Tako ih je sustigla djevojčica.

Vjerojatno je išla za njima još od tramvajske stanice, ali je oni nisu vidjeli, jer se nisu ni osvrtali. Sad je stigla do njih i oni su je pogledali.

Tut poskoči i povuče Bracu za majicu:— Hej, Braco, gledaj — prošišta.Braco pogleda djevojčicu. Imala je plave oči i dugu, plavu kosu

uhvaćenu u konjski rep. Preko ruke imala je mrežu u kojoj je nosi-

4 Trojica u Trnju 49

la loptu i gimnastičke papuče. Bila je prilično visoka i hodala je neobično, stajući prvo na prste pa na petu, kao balerine.

Braco kimnu glavom, nabra nos, šutnu kamenčić, a onda požuri za djevojčicom, dok je Tut buljio u njega. Sustiže malu i stade pred njom.

— Jesi li ti možda Biba? — upita je čvrsto.— Jesam — nasmiješi se ona. — Ja sam Biba.

Glava deveta

DOBRO JE BITI PISMEN,ALI CRTANJE JE KOJI PUT KORISNIJE

Hodali su utroje niz Paromlinsku: Biba u sredini, Braco lijevo, a Tut desno, naprijed i otraga, već prema prilici. Skakutao je, trčkarao, zastajkivao i pravio čučnjeve. Sve te pustolovine u vezi s Hrvojem, a sad još i Biba: bilo je to malo previše za njega. Tako nešto on nikada nije trenirao.

Biba je malo pocrvenjela i povremeno je, krišom i postrance, po­gledavala Bracu i tiho se smijuckala motreći ga kako uvrće nosom dok je razmišljao. Biba je rekla:

— Sve ja znam o vama, eto, vidite.— Hrvoje je ... — oteže Braco, jer je htio reći baba, a onda se

predomislio, pa je rekao: — brbljav čovjek.Biba se nasmiješi i reče:— Ne, ja sam ga molila da mi priča o vama. Govorio mi je sve

same lijepe stvari. Mislim da je čak malo i pretjerao.Sad je bio na Braci red da pocrveni, a Tut doviknu iz čučnja:— Nije, nije pretjerao.— Šuti, bebac — progunđa Braco, pa sad i Tut pocrvenje. Tako

su se svi crvenjeli.Inače, brzo su se sporazumjeli s Bibom. Rekli su joj da su Hrvo-

jevi prijatelji, da su čuli za nju i da su je gledali na televiziji. Biba nije bila nimalo uobražena, premda joj je bilo drago čuti da su je vidjeli.

— Znaš li da je Hrvoje nestao? — upita je Braco.

51

— Znam — rekla je Biba. — A vi ga tražite? Ja mislim da će se on već pojaviti. On nešto ima u glavi, ali zna što radi.

— To se i meni čini — reče Braco.Kolebao se treba li da kaže Bibi ono što su čuli od doktora u

bolnici. Odlučio je još malo pričekati. Ali, Tut nije nikako mogao držati jezik za zubima. Reče:

— A mi smo mu ušli u trag!Tako je sad Braco morao ispričati Bibi sve što su do tada saznali,

a ona je ozbiljno slušala i kimala svojom lijepom glavom; na kraju je rekla zamišljeno:

— Vidiš ... Tko bi mislio ... Da sam sinoć znala ...— Sinoć? — upita Braco brzo. — Ti si vidjela Hrvoja sinoć?— Jesam — kimnu Biba. — Sreli smo se gore na tramvajskoj

stanici. On je baš dolazio, a ja sam odlazila na ritmiku, s mamom sam bila. Malo prije sedam je to bilo.

Tut opet uze skakutati, a Braco ga oštro pogleda, pa se limač na trenutak umiri. Onda Braco zastade, pa to učini i Biba. On upita:

— Malo prije sedam, kažeš?— Da — kimnu Biba.— I on je onda otišao ravno u Paromlinsku?— Da — potvrdi Biba. — Ja sam gledala za njim kako ide ispred

one velike zgrade.Ona se iznenada prekine i malo pocrveni, ali dječaci to jedva i

opaziše. U nekoj drugoj prilici možda bi se i upitali zašto je djevoj­čica tako pažljivo gledala za Hrvojem, ali sad su imali drugih briga. Tut se opet usplahiri:

— Vidiš, Braco — reče. — Vidiš.— Vidim, bebac — reče Braco mrko. — A ti malo šuti, dok raz­

mislim.On se malo namršti i poče micati nosom, a Biba se glasno na­

smije, jer je to izgledalo točno onako kako joj je Hrvoje opisivao. Onda ona zastade.

52

— Ja sam stigla — reče i pokaza kuću pred kojom su stajali. Kuća je bila prizemna, imala je vrt, stabla i sve, i nije se mnogo

razlikovala od kuće Hrvojeve bake.— A da dođeš s nama? — predloži Braco.— Dobro — kimnu Biba. — Samo da ostavim ove stvari.Ona otrča kroz vrt, a oni ostadoše pred kućom da je sačekaju.

Sad je bila prilika da se razgovara, i Tut nije mogao izdržati, premda je Braco i dalje micao nosom, pa, dakle, i razmišljao. Tut reče:

— Vidiš, Braco, znači da je on ipak bio tu kad se dogodilo ono u banci. . .

— Da — reče Braco. — Izgleda da je bio. Samo, kakve to veze ima s dedekom Solarićem?

Tut ga je gledao i micao usnama kao da šapuće. Bio je zbunjen:— Da, to je kvaka — reče:Uto se Biba vrati. Otputiše se polako niz Paromlinsku. Jedva da

su išta razgovarali, jer je svatko mislio svoje: Biba o tome kako se mora brzo vratiti na ručak, Braco o tome što se zapravo prethodne

večeri dogodilo, a Tut o tome zašto uvijek postoji još nešto čega se on ne može sjetiti na vrijeme.

Kad su stigli do kuće dedeka Solarića, zastadoše. Na drugoj stra­ni ceste, u dvorištu, susjed Valent je popravljao auto. Hauba je bila podignuta, dijelovi razasuti okolo po travi, a Valentu su ruke do la­kata bile crne od ulja. Pušio je cigaretu i dim mu je išao u oči. Onda ih opazi.

— 0 — doviknu. — To ste vi. Bok, Biba. Onda, što ste doznali? Je li se pojavio Hrvoje?

— Ne — reče Braco. — Bio je do ponoći u bolnici, a onda je nestao.

— A stari Solarić, kako je on?— Doktor kaže da će se izvući.— Naravno da će se izvući, ne da se taj — reče Valent nježno. —

Netko mora hraniti golubove i kuniće.— A što ima ovdje novo? — upita Braco.— Ništa, što bi bilo — sleže Valent ramenima. — A, da — sjeti

se — ipak ima nešto. Kaže mi susjeda, ona debela, sjećate se, što ste je upoznali, kaže mi da se netko raspitivao za Hrvoja kad ste vi otišli.

— Tko? — ispali odmah Tut.— Ne znam — reče Valent. — Neki čovjek, mlađi. Ali, nije iz

milicije. Kaže mi susjeda da joj je bio nekako sumnjiv. Kao da se nečega bojao, pa je odmah otišao, čim je čuo da nju zanima što će njemu Hrvoje.

Dječaci se značajno pogledaše. Biba je namatala pramen svoje plave kose na kažiprst i gledala u njih. Vidjelo se da i ona razmišlja, ali nije rekla ništa. Samo ovo:

— Doći će on već!Valent je izašao pred kuću, na uski pojas trave između ograde

i ceste, pa sjeo. Dječaci i djevojčica sjeli su kraj njega.— Ćudan dan danas — uzdahne Valent. — Stalno netko dolazi i

stalno nešto pita. Danas je i milicija opet dolazila, znate.

54

Oni se trgoše. Neprestano je u blizini bila milicija, bilo ispred, bilo iza njih. Nisu je se bojali, željeli su surađivati, ali nisu znali kako i od čega da počnu.

— Radi Hrvoja? —- upita Braco.— Ne — odmahnu Valent. — Ovaj put radi banke. Ispitali su

cijelu ulicu, čak sam i ja morao odgovarati. Znate ono: je li netko možda vidio nešto sumnjivo, jesu li se ovuda možda motali nepo­znati ljudi, i sve tako.

— I? — upita Tut. — Što su doznali?— A misliš ti da bi oni požurili da mene obavijeste što su sa­

znali? — nasmije se Valent.Braco namreška nos, stavi u usta travku i poče je grickati. Va­

lent je bio voljan da razgovara, i to je bilo dobro.— I što se priča? — upita Braco. — Kako je ta pljačka uopće iz­

vedena?Valent se podboči na jedan lakat, podigne glavu uvis i stade puc­

kati cigaretu, kako se smijao.— E — reče — tko to izvede, tome svaka čast. Znaš kako je to

jednostavno napravljeno, to je čudo jedno. Ući u banku i uzeti lovu bilo je čas posla. Za takve tipove to je prava sitnica. Glavno je da netko ne naiđe. Ali, ono dalje je glavno. Fino je čovo istrčao van, a tamo ga je, iza one staklene zgrade, čekao auto. E sad, je li sam vozio, ili je imao kompanjona, to se još ne zna. Oni koji su sa ceste gledali što se zbiva, nisu to mogli vidjeti. Važno je to da se on isti čas izgubio u onim malim uličicama, shvaćaš?

— I tako je zdimio? — upita Tut.— I tako je zdimio — kimnu Valent. — Kužiš kako je to jedno­

stavno? Netko drugi bi nastojao pobjeći na glavnu cestu gdje može razviti brzinu, je li tako, i bolje bježati. Ali, ovaj ne. On se zabio među one uličice, gdje ima sto puteljaka i zaokreta i svakakvih malih prolaza, i tamo se isti čas izgubio. Možda nije ni bježao daleko.

— A iz onih uličica lako se mogao ubaciti i u promet na glavnoj ulici — doda Braco.

55

— Ali nije morao — reče Valent. — Mogao je ovdje, u Trnju, pričekati mrak.

— Da — kimnu Braco. — Lukavo.Malo su šutjeli i razmišljali o tome, svatko na svoj način. Onda

Tut više nije mogao izdržati, pa je ustao i počeo skakutati okolo. Braco je grizao travku, a Biba je namatala kosu na kažiprst. Onda Tut odjednom bubnu, s neba pa u rebra:

— Braco, a zašto smo mi došli ovamo?Valent ga pogleda u čudu, ali Braco je znao da bebac ovaj put

ima pravo. Nisu se vratili u Trnje ni zato da upoznaju Bibu (premda im je to poznanstvo bilo i te kako drago), ni zato da od Valenta čuju kako je zapravo izvedena sinoćnja pljačka banke (premda je, možda, i to moglo biti važno), nego zato što im je Hrvoje preko doktora Peterlića javio da se svakako još jedanput vrate. A ako im je to po­ručio, onda je to sigurno učinio s nekakvom namjerom!

Tako su se ispričali Valentu, on se vratio svome autu, a oni su se odšetali onih nekoliko koraka do kuće Hrvojeve bake. Tut je skaku­tao naprijed, a kad je stigao do ulaza u bakino dvorište, uzviknuo je:

— Hej, Braco, gledaj!Braco i Biba zastadoše. Tut je prstom upirao u jedno mjesto na

trošnoj ogradi bakinoga vrta. Ondje je nekim čavlom bilo nešto iz- grebeno. Ta izgrebotina bila je zapravo crtež. Bio je to krug, dvaput prekrižen dvjema kosim crtama, ovako:

— Što je to? — upita Biba.— Naš znak, naš znak, naš znak — mljeo je Tut kao papiga. —

Naš znak.— To mi ostavljamo jedan drugome znakove, nas trojica —

objasni Braco Bibi.— I to je Hrvoje vama ostavio? — upita Biba.— Da — kimnu Braco. — Jutros toga znaka ovdje nije bilo. To

znači da je Hrvoje dolazio ovamo danas prijepodne, nakon bolnice. Znači da se još krije i da treba da ga slijedimo.

— Možda je on još tu, u kući? — upita Biba s nadom.— Možda.

Glava deseta

GDJE SPAVAŠ I ŠTO PRI TOME RADIŠ,TO NIJE UVIJEK SAMO TVOJA OSOBNA STVAR

Otvorili su rasklimana vrata i ušli u dvorište. Bonzo im je veselo dotrčao u susret mašući repom, jer ih je već poznavao. Digao se na stražnje noge i oblizao Tutu cijeli nos i dio čela. Možda se pas nadao bombonima, a možda je samo zahvaljivao za one koje je prije dobio; ipak, Tut je malo problijedio. Nadajući se možda da će strah razbiti razgovorom i ujedno se bolje upoznati sa psom, upita ga:

— Bonzo, je li Hrvoje tu? A? Hrvoje je li tu, pitam?Govorio je glasno i pravilno naglašavao svaku riječ, kao da raz­

govara sa strancem, koji će ga razumjeti bolje ako govori polako. A Bonzo je samo skakutao oko njih i mahao repom. Tut se podbočio i odmahivao glavom, razočaran što pas nije spreman da surađuje.

— Mislim da ti ovaj put neće odgovoriti — rekla je Biba sa smiješkom.

Tut se namrštio, jer je bilo očito: već je i Biba shvatila koga u toj škvadri svi zafrkavaju. Ali, nije rekao ništa, samo je napravio nekoliko čučnjeva i rastrčao se po vrtu, tobože zavirujući ovamo i onamo, kao da igraju skrivača, pa se Hrvoje nekamo zavukao.

— Treba dobro svuda zaviriti — reče Braco, gledajući Tuta kako skače.

— Zašto? — upita Biba. — Da je tu, valjda bi nam se javio, ne?— To da — reče Braco nabirući nos. — Ali mi ne tražimo samo

Hrvoja. Tražimo znak.— Onakav isti kao na ogradi? — diže Biba svoje plave obrve

začuđeno.

58

— Da.— A što će nam on? I što je uopće značio onaj znak na ogradi?Braco malo razmisli, onda poče odmjereno govoriti. Bilo mu je

drago što Bibi može saopćiti nešto novo, ali joj je morao staviti do znanja da se radi o ozbiljnoj i povjerljivoj stvari.

— Taj znak znači da je Hrvoje bio tu. To nam poručuje — reče.— Pa, to već znam — reče Biba, malo razočarano.— Polako — namršti se Braco. — Nije to sve. Zašto si tako ne­

strpljiva? Hrvoje je nama u bolnici, preko doktora Peterlića, poru­čio da dođemo ovamo u Trnje. To znači da će nas ovdje čekati neka nova poruka. Ne bi nas slao ovamo bez veze. A kako ćemo mi znati gdje se nalazi ta poruka, što misliš?

— Tamo gdje je znak? — upita Biba.— Tamo gdje je znak — kimnu Braco.Biba opet poče namatati kosu na kažiprst. Gledala je u Bracu

s nekom čudnom mješavinom divljenja i podsmijeha, kako već dje­vojčice gledaju dječake i njihove tajne.

— Onda, tražimo — reče napokon.Ali, Tutovo skakutanje nije ostalo sasvim bez rezultata: on je

svuda zavirivao i sve iskušavao, bez plana i bez reda, premda je to radio s velikim žarom i vrlo brzo. Zato je i sad njegovo traganje bilo okrunjeno uspjehom. Dok su Biba i Braco razgovarali, on je kroz ključanicu virio u bakin stan, pretresao je šupu, podigao otirač pred vratima stana, zavukao se u Bonzovu kućicu i izašao iz nje, popeo se na stablo drena i s njega virio na krov, pa opet sišao, zavirio u bačvu s kišnicom ispod oluka, pročeprkao po kutiji za alat koju je iznio iz šupe. I, prije nego što su Biba i Braco završili razgovor, za­čula se njegova vika:

— Hej, Braco, ja sam nešto našao! Znao sam da mora biti tu, ja sam to trenirao!

— Što je, bebac? — okrene se Braco prema njemu.

59

Tut je ponosito stajao pred vratima stana Hrvojeve bake i nešto držao na dlanu. To nešto bilo je ključ.

— Gdje si ga našao? — upita Biba zadivljeno:— E, to je sistem — reče Tut, sav crven od ponosa. — To samo

ja znam. Tu gore je bio.Kraj ulaznih vrata bila su pričvršćena na zid dva stalka za lonce

sa cvijećem i na svakome od njih bio je po jedan lonac s malim kak­tusom. Tu, na jednome od tih stalaka, Tut je pronašao ključ. Stalak je bio postavljen tako visoko, da ga Hrvoje sigurno nije mogao do­hvatiti, jer to nije bio u stanju čak ni Braco. Tut se do njega uzverao po prozorskom okviru.

— Da vidimo — reče Braco.On uze ključ s Tutova dlana, pa ga gurne u ključanicu na vratima

stana Hrvojeve bake. Ako im uspije otvoriti ta vrata, bit će to već drugi stan u Trnju u koji su bespravno upali kao lopovi, za samo jedno prijepodne.

Braco polako okrene ključ i brava škljocnu. Oni pritisnu kvaku i vrata se otvore. Braco se okrene i pogleda Tuta i Bibu. Oni su sta­jali nasred maloga dvorišta, pod brajdom, i lica su im bila zelenkasta od odraza lišća nad njihovim glavama.

— Oprezno — šapnu Biba.Bila je malo uplašena, to se odmah vidjelo. Braco se okrene i uđe

u stan.Stan je bio malen, ali udoban. Svuda je bila polutmina, jer kapci

bijahu zatvoreni. Krevet je bio prekriven, kuhinja čista, uredna i pusta, nigdje ostataka hrane ili čega sličnoga. Nitko na krevetu nije spavao otkako je baka otišla, to je bilo sigurno. Činilo se da tu već tjednima nije stupila ljudska noga.

Braco je začuo korak iza sebe kad je Tut hrabro došao za njim. Dok su hodali po stanu, pod se pod njima malo ugibao, a porculan u kuhinjskom kredencu i staklo u sobnoj vitrini tiho su zveckali.Bilo je sjenovito i pusto. Biba je ostala u dvorištu.

60

Onda se opet iznenada javi Tut. Toga dana bio je u izuzetnojformi. Reče:

— Braco, gledaj, ovo vodi na tavan!Bio je otvorio vrata smočnice. Tamo su se vidjele mnogobrojne

tegle s pekmezom, paprikom i krastavcima i boce s ukuhanom raj­čicom. Iz kuta su se pružale drvene stube što su vodile na tavan. Strop smočnice bio je drven, i na njemu je bio četvrtast poklopac koji se mogao otvoriti.

— Da — reče Braco. — Pa?— Da pogledamo? — upita Tut, koji je bio hrabar kad nije bio

sam. Uostalom, na tavan je ionako trebao pogledati Braco, jer je Tut za to bio premalen.

— Dobro — reče Braco i poče se penjati na stube. — Sad ću ja.Kroz prozorčiđ smočnice vidio je, dok se penjao, kako Biba čeka

u dvorištu i zabrinuto gleda oko sebe. Penjao se polako, a stube su mu pod nogama škripale. Stigao je do otvora na stropu, pa se po- grbio, sagnuo glavu i počeo ramenom i leđima gurati poklopac. Polako ga je podizao i preko oka virio na tavan.

Odmah je nešto opazio. Jedan od limenih otvora na crijepu krova bio je otvoren pa je kroz njega na tavan dopiralo dosta svjetla. U tome svijetlom slapu jasno se vidio ležaj.

— Sto ima? — upita Tut odozdo.— Ima ležaj — reče Braco, a Tut izduži lice.Braco se pope, stupi na tavan, načini nekoliko koraka i ode do

ležaja. Bio je to neki stari madrac, koji, valjda, više nije ničemu služio, a na njemu se nalazila deka i stari kaput. Nije bilo nikakve sumnje da je tu netko prošle noći spavao. A bilo je lako pogoditi i tko: Hrvoje, tko drugi.

Uostalom, u prašini na tavanskom podu Braco ugleda znak na­crtan prstom: krug prekrižen sa dvije kose crte. Ovako:

61

Hrvoje je tu spavao, o tome nije moglo biti sumnje.—■ Što ima, Braco? — vikao je Tut odozdo.— Spavao je ovdje — reče Braco.Onda još malo razgleda, ne nađe ništa, pa se spusti s tavana i

zatvori poklopac za sobom. Dolje je stajao Tut i buljio u njega otvorenih usta. Polako izađoše u dvorište, gdje ih je čekala Biba.

— Na tavanu je spavao? — upita Tut s nevjericom. — I nije ga bilo ...

— Strah? — ubaci Braco. — Možda i jest, ali što je drugo mogao?

— Zašto je spavao na tavanu? — upita ozbiljno Biba, koja je pažljivo slušala njihov razgovor. — Pa, imao je na raspolaganju cijelu kuću, krevet. . . Čim je ušao na tavan, znači da je morao ući i u kuću, ne?

— Da — kimnu Braco. — Ali, nešto ga je ipak natjeralo da spava na tavanu, a ne u kući.

— Što? — upita Tut, sav drhteći od nestrpljenja.— Strah — zaključi Braco zamišljeno. — Što drugo? Njega je

možda bilo strah spavati na tavanu, ali se još više bojao spavati u kući.

— Čega se bojao? — upita Biba nestrpljivo.— Ne čega, nego koga — reče Braco, dok mu se nos nabirao i

opuštao brže nego ikad. — Hrvoje se bojao nekoga tko bi mogao

62

znati da je on u kući, i tko bi ga onda tu mogao potražiti. Mislio je da tome neće pasti na pamet da pogleda i na tavan. Hrvoje se, djeco draga, zapravo skrivao na tom tavanu.

— Od koga? — uletje Tut kao brzi vlak.— Ne znam — odmahnu Braco glavom.Neko vrijeme su šutjeli, stojeći pred vratima bakina stana i

razmišljajući svatko za svoj groš. Braco je micao nosom, Biba je namatala kosu na kažiprst, a Tut je skakutao. Onda Biba odjednomreče:

— Mislite da se u tome sastoji njegova poruka? U tome da je spavao na tavanu? Zato vam je poručio da se vratite u Trnje, kako biste to saznali?

Braco odmahnu glavom, gledajući u Tuta kako opet skače na­okolo i opet svuda zaviruje, opet nešto tražeći, bez plana i reda, kao i prije.

— Sumnjam — reče Braco. — Ja sam, doduše, gore na tavanu našao naš znak, ali ipak, sumnjam da nam je samo to htio poručiti. Mora biti još nešto!

I poče se osvrtati oko sebe i tražiti, a Biba s njim. Sve dok se opet ne začu Tutov glas:

— Hej, Braco, vidi!Tut je drhtavim kažiprstom pokazivao poštanski sandučić na

unutrašnjoj strani vrata bakina stana. Na sandučiću je, prilično sitno, olovkom, bio nacrtan krug prekrižen sa dvjema kosim crta­ma. Ovako:

Braco brzo priđe sandučiću, pa ga otvori, nestrpljivo. Unutra je bio papirić. Braco ga razmota, a njih dvoje mu se nagnuše preko ramena, da vide i oni.

Na papiriću je bio crtež čovjeka s brkovima i grguravom kosom, i s ožiljkom na obrazu. Ispod crteža je pisalo:

SLIJEDITE OVOGA ČOVJEKA

Bio je to isti onakav crtež kakav su našli na stolu u stanu dedeka Solarića, samo što je ovaj novi bio sigurniji i bolje nacrtan. Na pole­đini je pisalo:

ZMIJA TETOVIRANA NA LIJEVOJ PODLAKTICI.

Glava jedanaesta

KAD NETKO DOĐE KAO NARUČEN,TO JOŠ NE ZNACI DA ĆEŠ MU SE I OBRADOVATI

— Kako on to misli? — pitao je Tut skakućući po dvorištu i pra­veći čučnjeve. — Lako je reći: slijedite toga čovjeka. A gdje da ga nađemo?

Braco nije ništa odgovorio. Kimao je glavom, motrio papirić, a zatim izvadio iz džepa drugi crtež koji je ponio iz stana dedeka So- larića, pa usporedio. Opet je kimnuo glavom. Umjesto Brace, odgo­vorila je Biba:

—■ Možda će vam Hrvoje i to poručiti.— Aha — rekao je Tut i ostao otvorenih usta. Cak je i Biba ku­

žila stvari brže od njega, a to ga je prilično oneraspoložilo. Opet je počeo skakutati.

Braco je dotle zaključao vrata bakina stana, pa dao Tutu ključ. Tut se brzo uzverao na prozorski okvir i vratio ključ tamo gdje ga je i našao. Onda su svi troje sjeli na travu kraj pumpe u dvorištu, a Braco je iščupao travčicu i stavio je u usta. Razmišljali su. Biba je rekla:

— Dobro je što je Tut opazio znak na sandučiću za poštu.— Ja sam u tome istreniran — rekao je Tut ponosito.Biba je gledala svojim lijepim plavim očima Bracu, tako da on

nije mogao izdržati taj pogled, premda je bio čvrst momak; zato se zagledao u nebo, a Biba je upitala:

— A zašto je Hrvoje ostavio poruku u sandučiću, a ne negdje drugdje?

Braci je sad bilo lakše: postojalo je nešto što je on znao, a Biba nije; tako ju je opet mogao pogledati u oči, premda ne zadugo.

5 Trojica u Trnju 65

— Gdje drugdje? — upitao je.— Pa, što ja znam — oteže Biba. — Na stolu ili gdje drugdje.— Zato — reče Braco — da nitko ne vidi poruku. — Hrvoje se od

nekoga skrivao, shvaćaš, a taj netko je mogao provaliti u bakinu kuću. Toga se Hrvoje bojao, zato je i spavao na tavanu. I, naravno, ako bi netko provalio u kuću, taj bi onda našao i poruku. Zato ju je Hrvoje stavio u sandučić, gdje nitko živ neće gledati.

— Osim onoga tko nađe znak — ubaci Tut.— Osim onoga tko nađe znak — složi se Braco. — I tko zna što

taj znak znači.Ustali su s trave i uputili se prema izlazu iz dvorišta. Još nisu

točno znali što će učiniti niti kamo će krenuti, to je znala jedino Biba, jer nju su kod kuće čekali na ručak. I njima dvojici je, dodu­še, bilo vrijeme da se jave svojima, ali oni su mogli još malo pri­čekati.

— Čuj, Braco — reče Tut odjednom. — A zašto Hrvoje nije ostavio poruku na tavanu, gdje je i spavao?

— Zato — reče Braco — što nije mogao biti siguran da ćemo mi otkriti gdje je on spavao.

Izašli su iz bakinog dvorišta. Na odlasku, Tut je pogladio Bonzu po glavi, a Bonzo je skočio i oblizao ga sve do ušiju. Stali su onda pred kuću i zagledali se u nju.

— Da mi je znati — reče Biba zamišljeno — kako je on jutros došao ovamo, i poslije otišao, a da ga nitko nije vidio?

— Kako znaš da nije? — upita Tut.— Pa, susjed Valent bi valjda znao — reče Biba. — On bi nam

rekao.— Vješt je on — isprsi se Tut, kao da je on osobno izveo taj

podvig. — To skrivanje je naš specijalitet. Mi to treniramo.Biba se nasmiješi, a Braco doda:— Vjerojatno se uvukao kroz vrt.Krenuli su ulicom i otpratili Bibu do njezine kuće. Bilo je već

pola dva, i nije više mogla odgađati povratak kući. Pred kućnim

66

ulazom, ona ih je pogledala, jednoga pa drugoga, onda je pružila ruku, najprije Tutu, a onda i Braci. Pogledala ih je takvim pogledom da to Braco opet nije mogao izdržati, pa se zagledao preko njezina ramena u vrt. Ona je rekla:

— Bit će sve dobro. Drago mi je što sam upoznala i vas dvojicu. Sad moram ići, ali ću popodne nastojati da čujem što je bilo dalje.

— Tko zna gdje ćemo mi biti popodne — reče Braco.— Želim vam sreću — reče Biba. — I da nađete Hrvoja. Vrlo

sam znatiželjna što se iza svega toga krije.— Doći ćemo da ti ispričamo, kad sve bude gotovo — obeća Tut.— Sigurno? — upita Biba, gledajući u Bracu.— Sigurno — reče Braco.Tako ona ode. Stajali su neko vrijeme i gledali za njom. Onda

Tut uzdahne, kao da je jako umoran. Malo je nedostajalo pa da se to isto dogodi i Braci. Onda Braco izvadi iz džepa ona dva crteža i zagleda se u njih. Reče:

— Treba još da nađemo susjedu.— Koju susjedu? — upita Tut začuđeno.— Onu debelu — reče Braco. — Hajde.Vratiše se opet niz ulicu. Zastadoše ispred kuće odmah do So-

larićeve. U dvorištu je ona ista debela susjeda, koju su već upoznali, davala mački ostatke ručka. Kad je završila, oni zovnuše:

— Teta!Ona ih prepozna, pa ostavi zdjelicu i priđe ogradi, zabrinuta iz­

raza na licu.— To ste vi, djeco — reče. — Što je, jeste li našli Hrvoja?— Nismo još — reče Braco.— Ali, naći ćemo ga — ubaci Tut.— Htjeli smo vas nešto pitati — reče Braco oprezno. — Susjed

Valent nam je rekao da je jutros dolazio neki čovjek i pitao za Hrvoja.

— Jest, jest — reče susjeda živahno. — Bio je jedan, mlađi. Negdje oko deset, ili tako nekako.

67

— Nije rekao tko je? — upita Braco za svaki slučaj.— Ne — odmahnu susjeda. — Ćim sam se ja počela zanimati

što mu treba Hrvoje, on se pokunjio i otišao.Malo su pošutjeli. Približavao se važan trenutak, jer Braco nije

znao kako da stvar izvede. Sve je to moglo mnogo značiti, ali se moglo pretvoriti u veliko razočaranje. Braco posegne u džep i izvadi ona dva Hrvojeva crteža, pa ih pruži susjedi. Nije rekao ništa.

— Što je to? — upita susjeda.Tut je otvorenih usta buljio u susjeda, u napetom iščekivanju.

Nije imao snage čak ni da skakuće ili pravi čučnjeve. Susjeda je po- segla u džep pregače i odande izvadila male naočale s crnim okviri­ma, te ih natakla na nos. Onda je pogledala crteže, i to tako da ih je držala sasvim daleko od sebe, da ih bolje vidi. Napokon, Tut više nije mogao izdržati:

— Je li to taj, teta? Je li to taj što je tražio Hrvoja?Susjeda je malo proučavala crteže, malo je preko naočala gledala

u njih. Onda reče zamišljeno:— Mogao bi biti. Brkove je imao, tu je i ožiljak na obrazu ...

Ovaj na crtežu ima premali nos, ali inače ... Da, to bi mogao biti taj isti.

Sad je došao red na Bracu da se raduje. Šutnuo je kamenčić, ubrao travku, stavio je na osobit način među dlanove i zasvirao na njoj. Onda je rekao:

— Vidiš, bebac! Vidiš!Susjeda je gledala u njih, a oni jedan u drugoga. Onda susjeda

upita tiho:— A odakle vama taj crtež, djeco?— Hrvoje nam ga je ostavio — reče Tut brzo i pobjedonosno.Susjeda raširi oči, a onda i usta. Sad joj tek ništa nije bilo jasno.— Hrvoje? — zausti. — Znači, nije se izgubio?— Jest, izgubio se — požuri Braco da ispravi Tutovu grešku. —

Još ne znamo gdje je. Ali, ostavio nam je poruku. A ta poruka znači

68

da je taj čovjek na crtežu, taj koji je s vama razgovarao, da je opasan.

— Opasan? — zine susjeda. — Za koga opasan? Što je on? Neki manijak, ubojica, ili što?

Braco namreška nos, a onda blagom kretnjom izvuče papiriće iz susjedinih ruku. Reče oprezno:

— Ja mislim da ne. Mislim da je opasan samo za Hrvoja. Njega se Hrvoje boji i od njega se krije.

— A zašto? — upita susjeda, gotovo ljutito, spremna da brani Hrvoja. — Što mu je mali skrivio?

— To ne znamo — reče Braco. — Ali, možda ćemo uskoro sa­znati.

Susjeda je gledala u njih i odmahivala glavom. Malo se i smješ­kala. Gledala je na sličan način kao i Biba, i doktor Peterlić i sestra Fanika: s mješavinom divljenja i podsmijeha. To ih je i hrabrilo i ljutilo. Braco reče:

— Hvala vam, teta. Idemo mi sad.Okrenuli su se da odu. Išli su Paromlinskom prema Ulici prole­

terskih brigada, prema tramvaju i autobusu. Tut reče žalosno:— Sve je to lijepo, treba ga pratiti, samo, gdje da ga nađemo?Upravo u tom času, Braco se osvrne i opazi da neki čovjek stoji

na ulici i motri u prozore kuće Hrvojeve bake.— Čekaj, bebac — reče tiho. — Čekaj.Tut se ukoči, dok su gledali izdaleka. Čovjek je prišao ogradi,

zagledao se preko nje prema kući, virkao u prozore, onda se osvrnuo niz ulicu da provjeri gleda li ga tkogod, prije nego što će uhvatiti za bravu i ući u dvorište kuće Hrvojeve bake.

Braco zgrabi Tuta i povuče ga za sobom. Trčali su natrag što su brže mogli. Onda utrčaše u dvorište debele susjede. Ona se ondje još bavila mačkama. Pogledala ih je u čudu:

— Što je, djeco?— Opet se pojavio — zapenta Tut. — Tamo je, u dvorištu Hrvo­

jeve bake.

69

— Tko se pojavio? — začudi se susjeda. — Onaj sa slike?Ali, dječaci nisu stigli odgovoriti. Jer, odjednom opaziše kako

ulicom, ispred same susjedine ograde, promiče onaj isti čovjek. Stajali su i gledali ga. Izgledalo je da mu se veoma žuri. Grabio je krupnim koracima prema izlazu iz ulice. Tut je kao opčinjen gledao za njim, a onda prošapće:

— To je on, Braco. Braco, sad nam je prilika.Malo su pričekali u susjedinu dvorištu, a onda požuriše prema

ulici. Braco još stiže reći preko ramena:— Hvala, teta.A Tut:— Mi sad idemo.

Glava dvanaesta

KOLIKO ČOVJEKU U ŽIVOTU TREBA ONO STO SE NE UČI U AUTO-SKOLI?

Iskočili su na ulicu i oprezno se uputili prema sjeveru. Čovjek je koračao pedesetak metara ispred njih, ravno, ne osvrćući se, ali ipak nekako po rubu ceste, kao da ne želi nikome biti na putu.

— Uh, Braco — reče Tut cvokoćući. — Ovo je kao na televiziji.— Još gore — reče Braco.Čovjek je bio visok, a valjda i dosta mlad, jer se kretao lako i

gipko. Imao je na sebi traperice, šarenu majicu i neke lagane cipele, valjda mokasinke, u kojima je hodao nečujno. I oni su imali tenisice, pa su, također, bili nečujni. Čovjek je na nosu imao velike sunčane naočale. Bio je previše daleko da bi mu mogli vidjeti ruke, ali su se dobro sjećali onoga što je pisalo na poleđini jednoga od listića što ih im je Hrvoje ostavio. Tamo je pisalo: ZMIJA TETOVIRANA NA LIJEVOJ PODLAKTICI.

— Braco — reče Tut — ja se ništa ne bojim. — On je jako cvokotao, iako je sunce peklo; bilo je oko dva sata, najtoplije doba dana.

— Znam, bebac — reče Braco. — Znam ja da si ti hrabar.Hodali su tako nekih dvjestotinjak metara, a da se ništa nijedogodilo: niti se čovjek osvrnuo, niti je ubrzao niti usporio. Ništa.— Kamo to ide? — upita Tut zabrinuto.— Valjda na tramvaj — promrsi Braco.— A što ćemo, ako uđe u tramvaj? — brinuo se Tut, i dalje

cvokoćući.— Sjest ćemo i mi — odgovori Braco gledajući preda se.

71

— I, kamo stignemo — zagunđa Tut hrabro.— Tako je, bebac.Baš kad je Tut htio iznijeti još neka svoja zapažanja i pretpo­

stavke, čovjek pred njima nesta. Nisu ni opazili kako je iščezao: možda su u tome času pogledali jedan u drugoga, možda su trepnuli, tek, kad su opet pogledali preda se, njega više nije bilo.

Braco zastade. Treptao je, nabirao nos i buljio preda se niz ulicu što je treperila od jare. Tut još jače zacvokota.

— Kamo je nestao? — upita zabrinuto.— Ne znam — reče Braco. — Ne znam, bebac.Stajali su malo, a onda krenuše naprijed. Odlučili su otići do

mjesta gdje je čovjek nestao, nadajući se da će tamo ustanoviti je li ušao u koju kuću, preskočio ogradu vrta, ili jednostavno legao u vi­soku travu kraj puta.

Ali, još prije nego što su stigli onamo, začuše zvuk automobila. Tek tada opaziše da ondje, baš na mjestu gdje je čovjek iščezao, ima mala, jedva zamjetljiva uličica koja je ukoso izlazila na Paromlinsku. Odande je sad izlazio žuti, četvrtasti auto, prilično brzo i oštro.

Bili su dovoljno blizu, pa su mogli vidjeti da onaj isti čovjek sjedi za volanom. Bio je sam u autu. Jasno su mu vidjeli lice kad ga je okrenuo prema njima. Onda on stisnu glas i nestade.

— Mogli smo i, misliti — reče Braco tiho.A onda se u zvuk automobila koji je nestajao prema dnu ulice

umiješa zvuk nekih drugih kola. Taj zvuk nije dolazio iz istog smje­ra, dopirao je iza leđa dječaka, iz smjera u kojem se nalazila kuća fjrvojeve bake.

Onda se začu i truba. Dječaci se osvrnuše. Bio je to mali, plavi »fićo«, a u njemu se vidjelo nešto žuto; to žuto bila je kapa susjeda Valenta koji je sjedio za volanom. Dječaci poskočiše.

— Klinci — viknu Valent — kamo hoćete da vas odvezem?Dječaci se pogledaše. To je bila prilika koju nisu smjeli propusti­

ti. Brzo otvoriše suvozačka vrata, prevrnuše sjedalo, Tut se uvuče

72

otraga, a Braco sjede kraj Valenta. Valent je odmah shvatio da nešto nije u redu.

— Što je s vama? — upita.— Trebalo bi da slijedimo onaj auto — reče Braco i pokaza na

mala, četvrtasta kola što su upravo zamicala na kraju ulice.— Ako vi kažete, onda da ih slijedimo — reče Valent i nagazi

gas, tako da »fićo« poskoči, a Tut otraga samo uzdahnu.— Ali, oprezno — reče Braco. — Ne bi nikako trebalo da nas

vidi.— Ako vi kažete oprezno, onda oprezno — kimnu Valent i na­

mignu.Auto je poletio i brzo su stigli do kraja ulice. Uspjeli su vidjeti

kako žuti auto skreće desno i sprema se da se uključi u glavnu ulicu. Krenuše za njim. Dječaci su napeto promatrali što će biti, a Valent je čvrsto stiskao volan. Ipak, nije mu, očito, bilo ni na kraj pameti da bude samo vozač, a da drugi misle za njega. Upita:

— Dobro, a što se zbiva? Koga slijedimo?Braco je već očekivao to pitanje, pa je izvadio dva Hrvojeva crte­

ža i razmotao ih pred Valentovim očima. Dok je Valent gledao malo crteže, a malo auto koji su slijedili, Braco reče:

— Hrvoje nam je preporučio da ga slijedimo. On je kriv za Hrvo- jev nestanak. Njega se Hrvoje boji i od njega bježi. On se danas ras­pitivao kod susjede za Hrvoja, i sad je opet došao da ga traži.

Valent kimnu glavom u znak da razumije. Onda upita:— Dobro, ali zašto? Što on hoće od Hrvoja? Zašto ga traži?— Mi mislimo — reče Braco polako — da Hrvoje zna o njemu

nešto što ne bi smio znati. A ovaj čovjek u tome autu pred nama, nije pošten, to je sasvim sigurno.

— A Hrvoje jest pošten — doda Tut otraga.Vozili su se neko vrijeme u tišini, za koje je vrijeme Valent kimao

glavom i pućkao cigaretu. Uključili su se na glavnu cestu, skrenuli kod Koncertne dvorane prema Mostu slobode, a onda jurnuli prema

73

jugu. Cesta je bila prilično prazna, tako da su mogli mirno slijediti mali žuti auto a da mu se suviše ne približavaju. Začas su preletjeli preko mota, još malo jurili i našli se kod onoga velikog križanja od­mah kod Velesajma, gdje se mali žuti auto prestrojio kao da će ići ravno, pa su to učinili i oni.

— Striček — upitao je Tut otraga — a kako to da ste vi naišli? To je prava sreća.

— Slučajno — reče Valent. — Upravo sam završio popravak auta, vidjeli ste me kad sam radio. Odlučio sam da ga malo iskušam. Da nije ove jurnjave, sad bih vas odvezao kući.

— A ako ga niste dobro popravili? — upita Tut nedužno. — Onda možda ostanemo na cesti?

— A ti ne vjeruješ da sam ja dobar majstor, a, pajdaš? — na­smije se Valent. — Gledaj!

Baš kad je htio pojuriti, jer se otvorio semafor, dogodi se iznena­đenje. Mali žuti auto, umjesto da nastavi ravno, kako se bio svrstao, odjednom skrene lijevo. Tako je i Valent morao učiniti isto, premda mu baš nije bilo zgodno, a i zasmetao je drugim automobilima. Uz to, žuti auto im je malo izmakao dok su oni uspjeli skrenuti.

— Ja mislim da nas je opazio — reče Braco tiho.Jurili su ravnom cestom prema istoku, prema Zapruđu i Utrini.

Valent je kimao, malo zabrinuto, ali je ipak rekao Tutu:— Vidiš, limač, kako ide krntija?— Vidim — rekao je Tut bez oduševljenja.Ali, nije on bio jedini koji je vidio. Sad je već bilo nesumnjivo da

je vozač žutoga auta opazio da mu je netko za petama. Zato je još jače pojurio, pa je to učinio i Valent. Sad su već bili sasvim na kraju te ceste, između Utrina i Zapruđa, i trebalo je ili nastaviti ravno, ili skrenuti lijevo ili desno. Žuti auto jurio je po srednjoj traci, kao da će nastaviti ravno. A onda, naglo je zakočio, prebacio se u lijevu traku baš kad se tamo otvorio semafor, a onda je skrenuo u Zapruđe.

— Joj, striček — uzviknu Tut kad je Valent naglo skrenuo.

74

Valent je bio malo iznenađen, ali je ipak uspio na vrijeme zako­čiti i skrenuti lijevo. Jurnuo je u Zapruđe za žutim autom, po praz­nim cestama velikoga naselja.

— Sad je siguran da ga pratimo — reče Braco zamišljeno.Doista, to se više nije moglo kriti. Žuti auto sad je bježao od

njih, i to sve brže, sve lukavije i opasnije. Naglo je skretao lijevo, pa opet desno, ulazio na parkirališta i izlijetao iz njih, presijecao put drugim vozilima, vraćao se, okretao ukrug i skrivao puštajući njih da prođu, izvodio svakakve vratolomije.

Ali, ni Valent se nije dao. I on je jurio, kočio, naglo skretao, presijecao put, skrivao se i vrebao iz zasjede. Smijao se tiho i samo nastavljao. Kadikad bi rekao:

— Vidiš, limač, kako ide »fićo«!— Vidim — cvokotao je Tut.I doista, dječaci gotovo da su zaboravili zašto su tu: uživali su u

toj vožnji i jurnjavi koja je tako nalikovala na ono što su rado gle­dali u kinu i na televiziji, i samo su se povremeno prisjećali da tako jure zato što traže Hrvoja.

Napokon je žuti auto izletio na Dubrovačku aveniju, pojurio prema zapadu, uključio se na glavnu cestu i opet jurnuo prema mostu.

— Eto ti ga sad — reče Valent. — Vraćamo se doma.Tako je nekako i bilo. Proletjevši dvaput kroz crveni signal,

žuti je auto opet stigao u Trnje, zabio se u male uličice među dvo­rištima i vrtovima, i stao im sve više izmicati. Oni su još neko vrije­me jurili za njim, a onda su ga odjednom izgubili. Naprosto ga od­jednom više nije bilo. Je li ušao u koje dvorište, je li se nekamo skrio, skrenuo s ceste ili je učinio štogod drugo, nisu mogli znati.

— Ode — uzdahnu Valent. — Samo, to je majstor, znate.— Niste ni vi loši — reče Braco.— I što sad? — upita Tut.— A što ti predlažeš? — okrene se Valent k njemu.

75

Tut je zbunjeno šutio. Još su neko vrijeme lutali uličicama, u nadi da će sresti žuti auto, ali su već znali da je to uzalud i da od toga nema ništa.

Onda su stigli do Paromlinske. Sjedili su žalosno u autu i gledali pred sebe. Bili su poraženi. Onda Tut reče:

— Opet smo na početku. Ali, Braco, ja sam zapamtio njegov broj. Zapisi ga pokraj Hrvojevog crteža.

Glava trinaesta

KAD JE POTREBNO UDVOJE LAGATI,ONDA SE PREPORUČUJE PRETHODNI DOGOVOR

Baš kad su htjeli ući, začulo se pištanje. Zastali su pred ulazom u svoje stubište i zagledali se prema platformi. Ondje je opet sjedio susjed Cvik i nožem narezivao vrbove grančice. Napravio je već ne­koliko novih svirala od vrbe i našarao nekoliko štapova. Sad je pištao u jednu takvu sviralu, a kad su se okrenuli prema njemu, po­kazao im je prstom da priđu. Došli su do njega, Tut donekle oklije­vajući, jer je izgubio onu sviralu, koju mu je susjed Cvik dao toga jutra.

— Onda, omladinci — upita susjed — kako ste?— Dobro — reče Tut. — A vi stalno pravite svirale? A što ćete

s njima?— Darujem ih prijateljima — reče Cvik. — A gdje je ona što sam

je tebi dao?— Izgubio — reče Tut, i načini dva-tri čučnja, ne gledajući u

susjeda.— Evo ti onda druga — reče susjed, i dade jednu i Braoi. — Evo

i tebi jedna — reče.— Hvala — reče Braco.— A ova treća — reče Cvik — neka bude za onoga vašeg prija­

telja. Jeste li ga našli? Gdje je?— Tu je negdje, nema ga još — reče Braco neodređeno.— Onda mu dajte kad dođe — reče susjed Cvik.— Hoćemo — reče Tut.Tako su otišli kući, a susjed Cvik je ostao na istome onome

mjestu da i dalje djelja štapove i sunča se.

77

Na trećem katu su pozvonili na vrata Hrvojevih roditelja. Malo su se bojali da će tu biti plača, velike zabrinutosti, a možda i grdnje, što se tako dugo nisu javljali.

Ali, bilo je sasvim drugačije. Bili su tu, doduše, i Tutov otac i Bracina majka, ali zabrinutost za Hrvoja kao da je naglo popustila. Dapače, sad kao da su se svi najviše brinuli za njih dvojicu. Doista, čim im je otvorila vrata, Hrvojeva majka s olakšanjem viknu:

— Evo ih!Kad su ušli u sobu, Tutov otac bio je ljutit, a Bracina majka je

zabrinuto gledala u Bracu; Rista im je namigivao da budu mirni i da se ne boje. Tutov otac se narogušio:

— Dobro, gdje ste vas dvojica?— Tražimo Hrvoja — reče Tut kao krivac. — Cijeli dan ga tra­

žimo.— A šta, kog vraga, vi tražite, koga vi možete naći, možete se

samo i vi izgubiti — ljutio se i dalje Tutov otac i trljao ruke, kao da im kani iščupati uši. — Tko vam je rekao da treba da ga tražite?

To je bilo čudno. Tutov otac ih je osobno nagovarao da krenu, a sad je odjednom okrenuo ploču. Mora biti da se nešto u međuvre­menu dogodilo, nešto što njih dvojica nisu znali. Zato je trebalo biti spreman. Braco reče:

— Dogovorili smo se jutros tako, da ga potražimo, da se raspi­tamo ...

— Dogovorili smo se — reče Hrvojeva majka. — Ali, mi smo mislili da će to trajati sat vremena, i da ćete se vi onda javiti da se dalje dogovorimo. Ovako smo se sad za vas zabrinuli.

Braco je pažljivo gledao njihova lica, a Tut je samo zijevao, očito ne znajući što da kaže, a onda se i on okrenuo prema Braci, očekujući od njega pomoć. Bracina majka je gledala u svoga sina i bilo joj je drago kad je vidjela da svi vjeruju Braci. Braco upita:

— A Hrvoje?Sad se napokon javi i Rista, stalno namigujući i tražeći načina

da dječake nekako umiri i da ih ujedno zaštiti od odraslih. Reče:

78

— Hrvoje se javio.To je za Tuta bilo odviše. On ustade s naslonjača na kojem je

sjedio, načini dva-tri kruga po sobi, dvaput čučnu, a onda poče zijevati, ali mu riječi nisu izlazile iz usta.

— Kad? — upita Braco.— Ima sat vremena — reče Hrvojeva majka. — S njim je sve u

redu, brzo će doći kući, bar je tako rekao.Odjednom, dječacima postade teško, činilo se da se sve odjed­

nom završilo, da se sve odigralo mimo njih, da je velika pustolovina završila tako da je Hrvoje sve sredio sam. Ili, još gore, možda sve i nije bilo onako kako su oni pretpostavljali, možda je sve bilo daleko običnije i jednostavnije, možda se sve to njima samo činilo, možda su oni znakovi i poruke značili nešto sasvim drugo, možda je i ona jurnjava automobilom bila samo šala vozača u malom žutom autu?

Ipak, sad je Tut, nakon što se malo razgibao, uspio doći do riječi. Zaustio je:

— Onda vam je sve rekao?— Sve — kimnu Rista.— I za onoga tipa koji ga slijedi? —• pleo je Tut. — I za crtež i

za ono s tavanom i sve drugo?Sad su se odraslima izdužila lica. Čudili su se. Braco odmah

shvati da nešto nije u redu. To ga je zabrinulo, ali mu je i ulilo nadu. Pa da, stvar je bila jasna! Hrvoje se, doduše, javio roditeljima, ali samo zato da ih malo umiri i da im kaže kako je sve u redu. Ali, to još ne znači da im je rekao sve, niti da im je rekao istinu!

— Kakav crtež, kakav tavan? — postade sad znatiželjna i ne­mirna i Hrvojeva majka.

— Da, o čemu govoriš? — uplete se i Tutov otac. — Gdje ste vi to uopće bili, vas dvojica, i što ste to naizmišljali?

Braco je uvidio da se više nema kud. Tut je rekao što je rekao, starci su se za to zakvačili, i sad im je trebalo bar nešto otkriti.

79

Uostalom, možda je tako i bolje. Možda je krajnje vrijeme da se na taj način Hrvoju pomogne. On namreška nos, pročisti grlo, a onda reče:

— Bili smo u Trnju. Raspitali smo se kod susjeda i nastojali saznati što je bilo s Hrvojem. Saznali smo da se sinoć zadržao zato što je morao voditi dedeka Solarića u bolnicu.

— Da — reče Hrvojeva majka. — To znamo.— Ali — nastavi Braco — nakon bolnice se nije vratio kući. Niti

je nazvao. Mi smo mislili da je u tome problem. Zato smo išli i u bolnicu.

— To je isto jasno — zausti Hrvojeva mama. — To je zato što ...— Čekaj, čekaj — zaškilji sad Rista. — Da čujemo najprije njih.

Hajde, dečki, pričajte. Zašto, po vašem mišljenju, Hrvoje nije došao kući nakon bolnice?

Braco nekoliko puta zavrne nosom, a Tut načini nekoliko čučnje­va. Braco je govorio lagano i odmjereno, da bi sve bilo što uvjerlji­vije i jasnije.

— Evo zašto — reče. — Hrvoje je sinoć otišao odavde oko šest i dvadeset. Znači, bio je tamo u Trnju malo prije sedam. To znamo sigurno, jer ga je tada vidjela Biba, njegova prijateljica.

— Znamo Bibu — ubaci Hrvojeva mama.— E, a što se dogodilo sinoć oko sedam u Trnju? — nastavi

Braco. — Opljačkana je banka, je li tako? I sad smo mi mislili: Hrvoje je bio u blizini kad se to dogodilo. Mogao je vidjeti onoga tko je to uradio, i mogao je onda ...

— Čekaj, čekaj, kako to misliš vidjeti? — usplahiri se sad Tutov otac. — Ako bi vidio tko je to uradio, onda bi valjda ...

— Neka nastavi — ubaci Rista. — Samo neka nastavi.— Hoću — reče Braco, dok je Tut i dalje kružio po sobi kao

kondor. — Ako je Hrvoje vidio počinitelja, onda se možda bojao da bi pljačkaš mogao napasti i njega ... Jer i pljačkaš je možda njega vidio ... I onda se zato skrio.

80

Sjedili su i šutjeli. Na licima odraslih vidjela se nevjerica. Tut je zastao u svome skakutanju i gledao Bracu, kao da očekuje da on nastavi. Ali, nije se imalo što nastavljati, dalje su bile samo pretpo­stavke i kombinacije. Sad se Braci i samome činilo da je priča ne­potpuna i neuvjerljiva i da sve to, gledano sa strane, mora izgledati vrlo djetinjasto.

— Dobro, sine — javi se sad Bracina majka — nemoj se ljutiti, ali čini mi se da to nema veze. Jer, u slučaju da je Hrvoje vidio pljačkaše i da se njih uplašio, kako onda objašnjavaš da je bio kod susjeda, da ga je vodio u bolnicu, i sve ono drugo što je slijedilo? Da je bježao, ne bi išao kod susjeda, nego u miliciju, ili možda kući, je li tako?

Braco je šutio. Sad se uključi i Hrvojeva mama. Ona reče:— Djeco, svaka vama čast, i hvala vam što se brinete, ali ja ipak

mislim da vi imate malo previše bujnu maštu. Ja mislim da je sve to mnogo jednostavnije.

Rista se malo nakašlje, kao da mu je neugodno što se mora pri­družiti svojoj ženi i suprotstaviti se mišljenju dječaka. On reče:

— Vidite i sami da je to malo čudno, to što vi kažete. Ne bi on postupao tako, da je u pitanju takav slučaj. Nekome bi se već obra­tio, je li tako. Ne bi tajio ni nama, sad, na telefonu, da nešto zna.

— Da — kimnu Braco. — Možda imate pravo. Čudno je sve to.— Utoliko više — doda Rista — što postoji i mnogo jednostav­

nije objašnjenje.— Kakvo objašnjenje? — doviknu Tut.— Ono koje je dao Hrvoje — reče Bracina majka.— A što je rekao Hrvoje? — upita Braco oprezno. — Kako on

sve to objašnjava, to što se dogodilo?— Vrlo jednostavno — reče Hrvojeva mama. — Evo: posjetio je

dedeka Solarića, i starome je pozlilo. Zovnuo je susjeda Valenta, i onda su odvezli dedeka Solarića u bolnicu. Stari je tražio da se obavijesti njegova kći, koja živi u Sesvetama. Ona nema telefona.

(j Trojica u Trnju 81

Valent je morao nekamo ići, valjda radi u trećoj smjeni, ili što, i tako je onda Hrvoje sjeo prvo na tramvaj, pa na autobus i otišao u Sesvete. Tamo je stigao kasno, nisu ga više pustili da se vraća, nego su ga zadržali na spavanju.

— A jutros? — upita Tut. — Zašto ga jutros nema?— Zato — reče Hrvojeva majka — što tamo nema telefona. Mo­

rao je Solarićevoj kćeri pričuvati malu djecu, dok ona ode k ocu u bolnicu. I, čim se domogao telefona, odmah se javio.

— Zar to nije jednostavno? — reče Tutov otac.Braco malo razmisli. Sve je bilo u redu, Hrvoje je, kao i obično,

dobro znao što radi. Sve je to on izmislio zato da umiri roditelje. Sva sreća, nitko se više nije sjećao svega onoga što je Tut istrtljao o crtežu, tavanu, tipu s ožiljkom i tko zna još o čemu. Zato Braco sad reče ozbiljno:

— Da, možda smo se mi doista prevarili.Ipak, grizlo ga je. Ono što je on uspio smisliti, bilo je nepotpuno.

Što se zapravo dogodilo? Zašto je Hrvoje uopće išao kod dedeka Solarića i zašto se ondje zadržao? Na trenutke mu se činilo da možda starci ipak imaju pravo.

Zamolio je da telefonira i nazvao doktora Peterlića. Ovaj je bio dobre volje.

— Je li vam se javljao Hrvoje? — upita ga Braco.— Jest — reče doktor. — Došao je vidjeti kako je stari Solarić.— I kako je?— Došao je k svijesti. Izvukao se — reče doktor Peterlić. — A

ima još nešto. Hrvoje je ostavio još jednu poruku za vas dvojicu. Ja sam, kao što vidiš, vaš poštar. On točno zna da ćeš se ti javiti i onda meni ostavlja važne poruke. Ali, opet mi ništa nije ispričao o tome što se iza svega toga krije.

— Ispričat ćemo vam mi, uskoro — reče Braco. — A kakva je poruka?

82

— Rekao je — doktor je govorio polako, kao da se pokušava točno prisjetiti svake riječi — rekao je neka svakako mislite svojom glavom i neka ne vjerujete (to valjda ti i Tut) štosovima koji se prodaju starcima da ih čovjek umiri. — Doktor malo pričeka, a onda doda:

— Nemam pojma što bi to moglo značiti. Vjerojatno i ja spadam u starce.

— Ne, doktore — nasmije se Braco. — Vi sasvim sigurno ne spadate. Hvala vam, nadam se da ćemo se uskoro vidjeti.

Glava četrnaesta

LAKO JE MISLITI DOK JEDEŠ,A MNOGO TEŽE DOK SE ŠULJAŠ KROZ DŽUNGLU

Mama je Braci podgrijala grašak i hrenovke; bio je to onaj isti grašak što ga je on prethodne večeri čistio. Zato mu je, valjda, tako dobro i prijao, ako to nije bilo zbog umora i uzbuđenja. Majka je stajala i gledala ga kako jede, malo nakrivivši glavu. Braci je to smetalo, ali se nije bunio. Upitao je samo:

— A gdje je Snježana?— Otišla je na kupanje — rekla je majka. — Na »Mladost«.■— To joj je pametno — reče Braco.Bio je zadovoljan što je tako. Bio je siguran da će se toga poslije-

podneva još nešto događati, a za to su mu bile potrebne slobodne ruke. A Snježana je imala neugodan običaj da se nadoveže njemu i dečkima i da svuda ide za njima, a to je znalo biti vrlo dosadno i kvariti raspoloženje.

Dok ga je majka tako gledala, nije mogao razmišljati, te je zato odmah poslije ručka, kad je popio dvije velike čaše vode, otišao na balkon i uvalio se na ležaljku. Nadao se da će majka sad prati po­suđe i da će na trenutak on biti miran.

Nije mu trebalo mnogo vremena: pet minuta, ne više, da razmisli što i kako treba raditi. Brzo je izračunao: ostaje još štošta nejasno. Hrvoje sad negdje u gradu nešto radi i tko zna što doživljava, a on i Tut ne mogu ništa učiniti. Trebalo je nešto poduzeti, trebalo je popuniti praznine u priči o Hrvojevu nestanku, a Braco nije znao što i kako da radi. To ga je ljutilo, pa je micao nosom još žešće nego inače. Sve se nestrpljivije gnijezdio na ležaljci, smišljao najrazličiti- je kombinacije, predlagao sam sebi da pokuša ovo i ono, i svaki je

84

prijedlog odmah odbacivao. Kako god da se stvar okrene, uvijek je ispalo da treba pričekati. E, pa kad je tako, zaključi Braco, onda barem nećemo čekati kod kuće, kao neke babe!

Rekao je majci da će biti u blizini kuće, i da će joj se javiti ako odluči krenuti nekamo dalje. Onda je izašao.

Spustio se na treći kat i pozvonio na vrata stana Hrvojevih rodi­telja. Odmah je uvidio da se situacija prilično promijenila. Do tada su bili mirni i vedri, čekali su da Hrvoje svaki čas dođe. A sad su opet bili nervozni, samo što je sad Rista šetao hodnikom i pušio.

— Još nije došao? — upita Braco.— Ne — reče Hrvojeva mama. — Odavno je već trebao stići.— Ja ću biti vani — reče Braco. — Vidjet ću ga kad stigne.Na prvom katu pozvonio je kod Tuta. Tut mu je sam otvorio

vrata, s prstom na ustima. Zašištao je:— Ssss! Starci ćore.— Ideš sa mnom? — upita Braco tiho.— Kamo?— Ideš ili ne ideš?— Idem, idem. -— Tut izađe na hodnik i zalupi vrata za sobom.

Vidjelo se da ga je pomalo strah što je otišao ne javivši se, ali je znatiželja i želja za pustolovinom ipak bila jača. — Kamo idemo? — upitao je dok su se spuštali niza stube.

— Ne znam još — reče Braco. — Treba da razmislimo što da se radi.

Izašli su kroz glavna vrata i brzo šmugnuli na ulicu: susjed Cvik je još sjedio na onome istom mjestu, te su se bojali da ih ne zaustavi i ne počne gnjaviti svojim sviralama i šarenim štapovima.

Hodali su ulicom i razgovarali.— Što misliš — reče Tut — gdje je on sad?— Hrvoje? Nemam pojma — reče Braco. — Ali, pitanje ti je

dobro. Jer, ako je rekao starcima da će doći brzo, ako im se javio ...— A zašto se javio tek sad? — upita Tut.

85

— Ja mislim — reče Braco — da je imao neki važan razlog. Možda se krio od onoga tipa što ga traži. Ali, ima nešto drugo, još važnije: ako je rekao starcima da će doći, onda, zašto ne dolazi? Što ga je spriječilo? Gdje je i što radi?

— Da — reče Tut, zamišljen kao vojskovođa. — To je jedno veoma ozbiljno pitanje.

— Veoma?— Da.— Dobro, bebac — nasmije se Braco. — Kad ti kažeš da je

veoma, onda je sigurno veoma.Tut se smrači zbog toga peckanja, ali ne reče ništa. Hodali su

jedan kraj drugog, ako se to može nazvati hodom, kad jedan grabi dugim i klimavim koracima kao skakavac, a drugi cupka i skakuće, također kao skakavac, samo na drugi način. Nisu se ni dogovarali, a uputili su se prema koritu isušenog potoka, prema vrbama i ko­rovu, gdje je stajala zaboravljena baraka, njihovo skrovište, s njiho­vim znakom na vratima.

Hodali su šutke jer se Tut još ljutio, pa nije htio govoriti, a Braco se zamislio. Upravo zato što su šutjeli, čuli su ono što su čuli. Jer, da su govorili, ne bi čuli, i tko zna kako bi se stvari dalje razvijale i ka­ko bi cijela ta pustolovina uopće završila.

Začuli su pucketanje granja, i to na suprotnoj strani, protiv­noj od one s koje su oni dolazili. Oni su dolazili od kuće, a taj zvuk je dopirao od ceste. Jasno se čulo: kvrc-kvrc, pa koraci. Onda opet kvrc-kvrc, pa koraci. Zastadoše.

Zgledaše se. Tut otvori usta da nešto kaže, ali mu to, srećom, ne uspije. Braco brzo prinese prst ustima. Tut se zgrbi i uvuče glavu u ramena. Odmah zatim to učini i Braco. Čučnuše u visoki korov, a onda i legoše. Tiho su disali i slušali krckanje grančica.

Zašto su se krili? Kakva im je opasnost mogla prijetiti tu, na sto metara od njihove kuće i pedeset metara od autobusne stanice? Krili su se zato što su znali da je dobro ostati nezapažen, tko god da se onuda, oko barake, šulja. Jer, mogla su to biti neka djeca, koja

86

su otkrila njihovu baraku i došla da je zauzmu; u tome bi slučaju bilo dobro da ih iznenade. Onda, mogli su to biti ljudi iz građevin­skog poduzeća, koji su se sjetili barake, pa došli po svoje stvari. I u tome je slučaju bilo bolje ostati skriven, jer ti bi se ljudi možda naljutili da znaju kako netko švrlja po njihovoj baraci. A bilo je i raznih drugih mogućnosti. Zato su se Braco i Tut krili, zato su se polako, na rukama i koljenima, šuljali kroz visoku travu.

Stvari su stajale ovako. Do barake se moglo doći s dvije strane: sa strane kuće i parkirališta, gdje je do nje vodio put sav izrovan od kotača teških kamiona. Ali, moglo se doći i s druge strane, od ceste i autobusne stanice. Tu je također trebalo proći kroz šumarak, samo što tu nije bilo širokoga puta, nego uska stazica sva zarasla u grmlje. Zato se i čulo šuškanje i pucketanje granja dok je netko onuda prolazio.

— Tko je to? — šapnu Tut.

87

— Ne znam, bebac — reče Braco. — Vidjet ćemo već.Lagano su se, kroz široko lišće korova, vukli prema baraci. Sad

su je već nazirali kroz granje, ali još nisu nikoga vidjeli: taj tko je dolazio s druge strane, sigurno je imao muke da se provuče kroz bodljike i kupine, te je zato napredovao polako.

— Idemo još bliže — šapnu Braco.Tut se sav strese i nagazi na jednu suhu grančicu. Ona zapucke-

ta. Ukočiše se, a Tut se skameni, i poče hvatati zrak kao riba. Slu­šali su dalje.

Ali, pucketanje s druge strane se nastavljalo. Onaj tko je dolazio od ceste nije ih čuo.

Još su se malo privukli. Sad su jasno vidjeli baraku, ali ne i nje­zin ulaz, jer su joj se približavali sa stražnje strane. A onaj drugi što je također dolazio ili možda više njih, približavao se sprijeda. Tako se moglo dogoditi da ga uopće i ne vide.

— Da stanemo? — šapnu Tut.— Ti stani — odvrati Braco. — Čekaj me tu.Tut sjede u korov, a Braco se nastavi šuljati dalje. Vukao se

polako oko barake, nastojeći se namjestiti tako da vidi njezin ulaz.Ali, bilo je već kasno. Onaj tko je prilazio s druge strane, već je

stigao do barake, čulo se kako pomiče vrata i ulazi. Nestao je, a da ga Braco nije uspio vidjeti.

Braco se nastavi šuljati. Tražio je zgodno mjesto, da barem vidi kad budu izlazili. Tada nešto šušnu iza njega. On se trže.

Bio je to Tut. Bio je blijed i prestrašen, ali se ipak držao. Braco ga potašpe po mišici, pa nastaviše još nekoliko koraka. Namjestili su se na drugi ugao barake, dalje od ceste, ali tako da mogu vidjeti ulaz.

Iz barake se čulo pomicanje drvenih vrata, zveckanje željeza, pa opet pomicanje nečega drvenog. Slušali su i šutjeli. Onda opet zvec- nu željezo, i to je nalikovalo zvuku ključeva. Maknu se neki drveni predmet, pa još jedan. Onda škripnuše vrata.

Tut je otvorio usta, a Braco namreškao nos.

88

Neki je čovjek izašao iz barake i uputio se prema cesti. Već je to bilo dovoljno iznenađenje, što se radilo o odraslom čovjeku. Onda Tut psiknu:

— Braco, to je ...— Da — reče Braco. — Vidim.Čovjek je na podlaktici imao tetoviranu zmiju, vidjeli su jasno,

jer su bili dovoljno blizu. Bio je to isti onaj kojega je Hrvoje nacrtao i javio im da ga treba slijediti. Onaj isti koji im je toga dana već jedanput pobjegao.

Glava petnaesta

ZAKON VOLI PODATKE ALI NI PROTIV MAŠTE NEMA NIŠTA

Braco je zaboravio da je obećao majci kako neće otići a da joj se ne javi, Tut je zaboravio da se išuljao iz stana dok su mu roditelji spavali, a da im se nije javio. Na sve su zaboravili, samo nisu na Hrvoja i na ono što im je on poručio. Sjedili su u autobusu i vozili se prema Remetincu.

Bilo je to ovako: najprije su sačekali dok tetovirani neznanac nije nestao s vidika, a onda su krenuli za njim. Kroz gusto šiblje na stazici došli su do ceste. Vidjeli su ga kako je prešao cestu i zašao među male seoske kuće koje su stajale ondje još mnogo prije nego što su Dugave sagrađene. Onda su stali, jer je prijetila opasnost da ih on ugleda. Možda ih je zapazio već u Trnju, ili u retrovizoru svoje­ga auta, dok su za njim jurili u Valentovom »fići«. Stali su. Uosta­lom, nije bilo svrhe da ga slijede: vjerojatno mu je tamo bio auto i ubrzo će se odvesti. Zgledali su se.

— Što ćemo sad? — upitao je Tut zadihano.— U miliciju, bebac — rekao je Braco.Odšetali su do autobusne stanice. Sva sreća, imali su kod sebe

nešto novaca. Tut je bio toliko uzbuđen i toliko se prepustio Braci- nom vodstvu, da nije više ništa ni pitao. Samo je rekao:

— A možda Hrvoje ne bi želio ...— Da — kimnuo je Braco. — Možda njemu ne odgovara da ide­

mo na miliciju. Jer, da je htio imati posla s milicijom, vjerojatno bi im se već i sam javio.

— A zašto onda . . .? — propenta Tut.

90

— Zato, bebac — reče Braco, namršten i stisnutih usana — zato što je stvar postala suviše ozbiljna. To je sad već vrlo opasno. Kako god bilo da bilo, imali mi pravo ili ne imali, sad je to već frka. Strašno opasno. Ili, veoma, kako ti kažeš.

Ali, Tut se ovaj put nije naljutio. Samo je dodao:— I nećemo moći bez milicije?— Nećemo moći — kimnuo je Braco.— Onda dobro — složi se Tut, kao da je time tko zna što riješeno.Uto je došao autobus i oni su se popeli u njega. Autobus je bio

gotovo prazan, jer je bila subota popodne, i skoro se nitko nije ni­kamo vozio. Njih dvojica su sjeli jedan kraj drugoga, daleko od vo­zača, i daleko od drugih putnika. Tako su mogli slobodnije razgo­varati.

Jer, osjećali su potrebu da razgovaraju. I jednome i drugome trebalo je da sami sebi objasne što znači sve to što se događa s nji­ma i oko njih. Bili su iznenađeni, uzbuđeni i uplašeni. Da, uplašeni, čak i Braco, koji se inače ničega nije bojao, osim povratka svojega oca, koji bi mogao doći pa opet piti i razbijati po kući.

Neko vrijeme su se vozili misleći svaki svoje. Tut je poskakivao na sjedalu, jer je njemu mozak radio samo ako mu se tijelo micalo. Onda reče:

— Braco, ja nešto ne razumijem.— Što? — upita Braco.— Ne razumijem — reče Tut — kako je taj tip dospio ovamo. Mi

smo njega vidjeli u Trnju, a on ... Kako se sad odjednom našao ovdje?

— To je dobro pitanje — reče Braco. — Bebac, to je zbilja dobro pitanje. Ima nekoliko mogućnosti, znaš.

— Kakvih mogućnosti? — oteže Tut.— Kako je dospio ovamo — objašnjavao je Braco dok su se

truckali u autobusu. — Evo ti: možda nismo pratili samo mi njega, nego i on nas.

91

— On nas! — Tutovo se lice otegne i donja čeljust poče se lagano tresti, možda i od drmanja autobusa.

— Da — reče Braco. — Jer, vidi: on je Hrvoja vidio u Trnju, je li tako? Ako je Hrvoje vidio njega kako je opljačkao banku, onda je i on možda vidio Hrvoja. Ali, vidio ga je ondje, i kako je mogao doznati gdje Hrvoje stanuje?

— Da — reče Tut. — Braco, to je zbil ja. . . — bilo ga je strah.— Prema tome — nastavljao je Braco — kako je on mogao

dospjeti u Dugave? Jedino tako da je uočio nas. Možda nas je vidio kako ulazimo u kuću Hrvojeve bake i shvatio da imamo neke veze s Hrvojem. I, naravno: kako će doći do Hrvoja? Naravno, preko nas! Zato nas je pratio.

Tut je bivao sve bljeđi, kako mu je bivalo jasnije koliko je cijela ta stvar opasna. Cak se na sjedalu malo primakao Braci i uzeo ga ispod ruke.

— Da — rekao je. — Braco, to je veoma gadno.— Gadno — složi se i Braco. — Osim ako nije slučajno. Ako on

nema sasvim slučajno posla ondje i ako nije slučajno naišao, i onda je ...

Zašutjeli su, jer su obojica mislili na isto. Braco je sasvim jasno vidio da njegovo objašnjenje ima ozbiljnih nedostataka. A i Tut je sve više shvaćao. Zato je rekao:

— Da, ali što je on tražio u našoj baraci?Braco kimnu glavom. To je bilo pravo pitanje. To je bilo pitanje

koje je možda u sebi krilo razjašnjenje cijele tajne.— Točno — reče Braco. — Ne znam.— Osim ako nije i to saznao tako što nas je pratio — pokuša

Tut.— Ne — odmahnu Braco. — Danas nismo išli u baraku, je li

tako? Kako je onda mogao znati da se mi onamo zavlačimo?Tut je uvalio u usta palac, pa je najprije počeo gristi na njemu

nokat, a onda je samo sisao prst, kao pravi bebac. Bio je vrlo za­mišljen i zabrinut. Napokon reče:

92

— Onda je to tajna, Braco?— Tajna — kimnu Braco.Presjeli su u drugi autobus i odvezli se do Remetinca. U Reme-

tincu se nalazi milicijska stanica za Novi Zagreb. Tamo je blizu i općina i sve drugo. Ispred općine je stajala kolona automobila; svatovi su se tamo slikali na stubištu, jer je bila subota.

Ispred ulaza u milicijsku stanicu su zastali. Tut je opet rekao:— A ako Hrvoju pokvarimo posao, Braco?— Idemo, bebac, idemo — reče Braco, pa uđoše.Našli su milicionare kako stoje kraj otvorenog prozora, puše i

gledaju svatove. Kad su dječaci ušli, pogledaše ih začuđeno. Ali, Braco je bio već unaprijed smislio što će reći.

— Mi smo došli — zausti sad — u vezi s pljačkom banke u Trnju.— A je li? — reče milicionar s velikim brčinama. — A šta je, bili

ste tamo, ili šta?— Ne — reče Braco. — Bio je jedan naš prijatelj. Mislimo da

možemo pomoći nekim podacima.— Sačekajte — reče brko.Kucnu na vrata i uđe u drugu sobu. Odmah zatim opet otvori

vrata i pozva ih prstom. Pusti ih da uđu, zatvori za njima vrata, a sam izađe u prednju prostoriju.

U sobi je bio pisaći stol, a za stolom mlad čovjek, donekle nalik doktoru Peterliću, samo što je bio kraće ošišan.

— Zdravo, momci — reče. — Slušam vas. Kakve to podatke imate?

Dječaci sjedoše, a Tut se zagleda u Bracu, čekajući što će on reći. Braco proguta knedlu, a onda izgovori ono što je unaprijed smislio.

— Vašoj stanici je — reče — sinoć prijavljen nestanak našega prijatelja Hrvoja — on doda i druge podatke.

— Sjećam se — reče šef.— On još nije pronađen — nastavi Braco — iako se javio kući.

Mi mislimo da je razlog njegova nestanka u tome što je on vidio tko je opljačkao banku u Trnju.

93

Šef je upravo palio cigaretu, pa se sad malo zakašlje. Uspravi se na stolici.

— Čekaj, čekaj, kako kažeš? — upita.— Ovako — razveze Braco. — Hrvoje je jučer išao u Trnje, i bio

je u blizini banke baš kad je izvršena pljačka. Nakon toga je nestao. Mi, doduše, ne znamo kako se sve točno odigralo, ali nešto znamo. On je jednog susjeda vodio u bolnicu, a onda ...

— Susjeda? — diže šef obrve.Sad je Braco morao nadugačko objašnjavati tko je dedek Sola-

rić, što su saznali od debele susjede, što od Valenta, gdje su sve bili, što im je rekao doktor Peterlić. Tut je samo treptao očima i kimao glavom, pomažući na taj način Braci. Neke od tih podataka šef je znao (one koje su prikupili njegovi ljudi), a neke i nije. A što je bilo najvažnije od svega, u miliciji se još nitko nije bio sjetio da poveže Hrvojev nestanak s pljačkom banke.

Braco je pričao i pričao, a inspektor je samo slušao i kimao glavom. Braco je ispričao sve: gdje su sve on i Tut toga dana bili i što su radili, što su sve doznali. A kad je završio, inspektor je bio malko ljutit. Rekao je:

— E, jeste mi i vi ptice. A niste se mogli odmah nama obratiti?— Nismo bili sigurni — reče Tut.— A sad jeste?Dječaci pognuše glave.— Nismo ni sad — reče Braco.Onda se inspektor opet odobrovolji. Okrene se Braci, pa reče:— Hajde, slušam te, stari. Što je dalje bilo? Što vas je potaklo

da na kraju ipak dođete k nama?— To — reče Braco — što smo ga vidjeli u našem naselju. Toga

tipa.— Kad?— Ima možda tričetvrt sata. Koliko nam je trebalo da stignemo

ovamo.— Otkud on tamo?

94

Sad je Braco morao opet objašnjavati svoje i Tutove pretpostav­ke, i rastumačiti što iza njih stoji. Šef je pažljivo slušao. Na kraju Braco reče:

— Zato smo došli ovamo.— Reci mi još jednu stvar — reče sad inspektor. — Kako je taj

čovo točno izgledao?Budući da je očekivao to pitanje, Braco izvadi iz džepa dva

Hrvojeva crteža i pokaza ih. Objasni usput i kako su došli do njih i gdje ih je Hrvoje ostavio. Inspektor je pažljivo slušao i pri tome gledao crteže, sve se smješkajući i odmahujući glavom. Onda reče:

— Bome, dobar je taj vaš Hrvoje. Svaka čast. Da ja sad vama nešto pokažem.

Otvorio je ladicu i iz nje izvadio žutu omotnicu, poput one u ko­joj se dobivaju rendgenski snimci u ambulanti.

— Što je to? — upita Tut.— Znate što je foto-robot? — nasmiješi se inspektor. — To je

crtež koji stručnjaci naprave prema izjavama očevidaca i prema opisu inače. Slažu se razne osobine lica, dok se ne dobije izgled koji najviše odgovara izgledu počinitelja. E, ovo tu, to je foto-robot. Na­činjen je na temelju izjava službenika banke koji su vidjeli pljačka­ša, jučer.

Braco prihvati omotnicu, onda iz nje izvadi komad papira na kojemu je bio fotokopiran crtež. Zagleda se u njega. Tut nije mogaoizdržati:

— To je on! — viknu. — To je on!Crtež je bio sasvim nalik Hrvojevom.

Glava šesnaesta

KOD BRAVARA MOŽEŠ NAUČITI KAKO SE POPRAVLJAJU BRAVE ALI I KAKO SE KVARE

Tako su se vratili u Dugave. Sami su to željeli, a i drug iz milicije im je to savjetovao. On je rekao:

— Dobro, momci. Kad već tako fino surađujemo, ja bih htio da vi nama još malo pomognete. Može?

— Može — rekao je Braco, a Tut je zakimao glavom.— Evo što ćemo — rekao je inspektor. — Vi ćete se sad vratiti

tamo, pa ćete paziti hoće li se što dogoditi. Ako se dogodi nešto sumnjivo, ili ako opet vidite toga čovjeka sa crteža, treba da nam javite.

— A kako ćemo vam javiti? — zanimao se Tut.— Imate li pri ruci kakav telefon?— Imamo, imamo — požurio je Tut da kaže.— E, dobro kad imate — rekao je inspektor. — Evo vam onda

broj. — Napisao je broj na papirić i pružio ga Tutu, a Braci je na­mignuo. — Odmah me nazovite ako nešto opazite.

— Dobro — rekao je Braco.Onda su dječaci ustali da idu. Točnije, Braco je ustao, jer Tut

nije ni sjedio, nego je skakutao okolo, pa je čak i razmahivao ruka­ma kao da se boksa. Na vratima se još jedanput okrenuo:

— A što ćete vi sad, striček? — upitao je.— Ja ću — potapšao ga je inspektor po ramenu — sad obaviti

nekoliko telefonskih razgovora, i još neke stvari.— Aha — rekao je Tut. — A hoćete li doći tamo k nama?— Nije isključeno — rekao je šef. — Ako bude potrebe. Ali, ja

bih svakako volio da se mi još koji put vidimo. Dobri ste vi momci.

96

Svi su željeli da ih opet vide, od doktora Peterlića, pa do inspek­tora. To im je godilo, ali ih je i donekle zbunjivalo. Inspektor ih je proveo kroz glavnu sobu, gdje su milicionari i dalje gledali svatove, i ispratio ih do vrata.

— Onda do viđenja — rekao je Braco.— Još jedna stvar — rekao je šef povjerljivo. — Molim vas: o

ovome svemu nikome ni riječi. Čak ni roditeljima. A osobito ne djeci. Nisu sva djeca kao vi da znaju čuvati tajnu.

To im je godilo. Tako su onda i otišli, inspektor im je mahnuo s vrata, a onda se vratio u zgradu. Oni su žurili prema autobusnoj stanici, da se što prije vrate kući. Usput je Tut rekao, dašćući:

— Ja sam mislio da će nas možda oni odvesti svojim autom. Ako je već tako važno.

Braco se malo nasmiješio, a onda je potapšao Tuta po ramenu. Tut se, kako se vidjelo, malko uobrazio. Braco je rekao:

— Onda bi ih svi vidjeli. Mogao bi ih vidjeti i pljačkaš, ako je još tamo. Ovako je bolje.

— Aha — kimnuo je Tut. — Toga se nisam sjetio.Uhvatili su autobus i vratili se u Dugave. Sišli su na stanici u

blizini barake, bacili pogled prema šipražju uz potok, a onda se po­čeli vraćati prema kući. Tut se stalno obazirao i zvjerao oko sebe, kao da će svaki čas odnekud iskočiti kakav gangster.

— Tut — rekao mu je Braco — ponašaj se prirodno.— Prirodno se ponašam — rekao je Tut i sad uzeo buljiti ravno

preda se, kao da ga se baš ništa ne tiče.Tut je bio pomalo smiješan, ali je donekle imao pravo. Jer, kako

to oni treba da motre hoće li se što dogoditi? Što je inspektor pod tim mislio? Sve može biti sumnjivo i ništa ne mora biti. Osim toga, na što treba da osobito paze? Na onog tipa, ako ga opet vide, ili na ljude, na automobile, ili na što? Gdje treba da stanu, gdje da im bu­de osma tračnica? Da se rasporede, ili da budu skupa?

7 Trojica u Trnju 97

Braco je znao da su sve to ozbiljna pitanja. Ali, nije htio njima Tuta još više zbunjivati. Osim toga, tada su opazili Hrvojeva oca na balkonu. Stajao je i pušio. Mahnuo im je.

— Nema ga još? — upita Braco.— Ne — odgovori Rista. — Ali se opet javio. Kaže da stiže svaki

čas.Zato je on i visio na balkonu. Nije bilo nikakva izgleda da se

odande makne, a oni baš nisu željeli da ih on vidi kako obavljaju svoj izviđački zadatak. Mogao bi se zainteresirati o čemu je riječ, a to ne bi bilo dobro. Braco je povukao Tuta za ruku, pa su se tako opet počeli odmicati od zgrade.

— A kud se vi motate? — doviknu Rista za njima.— Igramo se — požuri da slaže Tut i zbog toga malo pocrvenje.

Niti je bilo vjerojatno da je njima sada do igre, niti su oni bili takvi balavci koji bi se znali samo igrati.

Skrenuli su za ugao zgrade, a onda Braco stavi Tutu ruku na rame i zaustavi ga. Zavirio mu je u oči, a Tut je i dalje zvjerao oko­lo, tražeći zločince.

— Slušaj me, bebac — reče Braco. — Inspektor nam je rekao da pazimo hoće li se dogoditi nešto sumnjivo, je li tako?

— Da — reče Tut začuđeno.— Možemo li mi paziti ovako na cesti, što ti kažeš?— Valjda možemo, kad je on rekao — zbuni se Tut sasvim.— Ja mislim da ne možemo — uzvinu Braco svojim kukastim

nosom. — Ovako nećemo ništa uraditi.— Nego? — zinu Tut.— Reci mi, bebac, što je u ovome času najsumnjivije u cijelom

ovom naselju, koje mjesto?Tut ga je gledao i treptao kao da mu je nešto upalo u oko.

Otvarao je i zatvarao usta, a onda promrsi:— Baraka?— Tako je — kimnu Braco. — Zašto je onaj tip dolazio u bara­

ku, to ti meni reci?

98

Tut se mučio, mučio, ali nije smislio ništa. Onda reče:— Ne znam. A ti znaš?— Ne znam ni ja. Ali, trebalo bi da to otkrijemo. Tako ćemo

najbolje obaviti zadaću koju nam je dao inspektor.Tut napravi dva-tri čučnja, razgiba se, poskoči nekoliko puta, a

onda reče:— Misliš da idemo tamo?— Lukav si ti, bebac — lupnu ga Braco po ramenu.Tako su se uputili kroz žbunje po širokom putu izlokanom od

kamionskih kotača. Hodali su oprezno i osluškivali hoće li opet nešto čuti. Ali, ovaj put nisu čuli ništa. Uostalom, i nije bilo vjero­jatno da će se onaj tip tako brzo vratiti na isto mjesto.

Kad su bili nadomak barake, zastali su i osluškivali. Ništa se nije čulo. Onda se Braco sagnuo i podigao s tla poveći kamen. Tut ga je gledao zaprepašteno.

— Za obranu? — upita.— Ne — nasmiješi se Braco. — Za lokot.— Za lokot? — još se više zaprepasti Tut.Braco ne reče ništa, nego se nastavi približavati baraci. Stigli su

do njezinih prozora. Tu su još malo osluškivali, onda su zavirili kroz prozore, kroz jedan, pa kroz drugi, pa kroz treći. Nigdje se ništa nije micalo, niti se što čulo. Krenuše dalje.

Uđoše kroz glavna vrata koja su bila samo prislonjena. Nađoše se u malome predsoblju. Lijevo su vodila vrata u onu njihovu pro­storiju, gdje su znali zalaziti i gdje je na jednoj od polica u svlačio­nici bio skriven Bracin pištolj. Desno su bila vrata zaključana lo­kotom: to je bila ona prostorija u kojoj su se nalazile stvari i papiri gradilišta, a možda i još štogod.

— Što ćemo sad? — upita Tut.— Vidjet ćeš.Braco najprije uđe u onu lijevu, njihovu prostoriju, pa zaviri

ovamo i onamo, pogleda je li pištolj na mjestu. Pištolj je bio tamo, a i inače je sve bilo u redu. Braco onda izađe u predsoblje, a odatle

99

van. Razgleda oko barake, uvjeri se da nitko ne dolazi, pa se vrati. Tada priđe desnim vratima, dok ga je Tut začuđeno gledao.

Uzme lokot u ruku i ispita njegovu težinu. Zaviri malo u njega, prodrma, da provjeri čvrstoću. Onda ga opet nasloni na vrata, ali tako da bolje stoji i da se lakše može dosegnuti. Tada diže kamen.

— Braco, Braco, ako nas netko vidi — promuca Tut.— Šuti, bebac — reče Braco.On opali kamenom po lokotu, prvo jedanput, pa još jedanput.

Lokot nije popuštao, premda se malo klimao. Braco udari još ne­koliko puta, ali lokot nije popuštao, premda je bio sve klimaviji i klimaviji. Onda Braco odbaci kamen.

Ode u lijevu, njihovu prostoriju i odande donese željeznu šipku koju su našli u baraci i dobro je čuvali. Vrati se do desnih vrata, pa uvali šipku između glave lokota, uha lokota i zida. Tut je buljio u njega, ne više toliko sa strahom, koliko s divljenjem.

— Kako ti znaš kako se to radi? — upita.— Gledao sam — reče Braco crveneći od napora dok je potezao

šipku. — Imam rođaka bravara.Sve je jače vukao šipku i sve žešće drmao. Najednom, lokot po­

pusti, šipka odletje Braci iz ruke, Braco lupi leđima o suprotni zid hodnika, a vrata desne prostorije širom se otvoriše.

— Uf — dahnu Tut.Braco se malo pribere, a onda priđe pragu one desne sobe. Tut

je tabao za njim. Unutra je bio pisaći stol, ormar i stolica. Ništa više. A sve je bilo prašno i vonjalo je po prašini.

Priđoše ormaru. I on je imao lokot, samo manji. Njega Braco otvori s nekoliko udaraca šipkom. Napokon se vrata otvoriše.

Stajali su i gledali, dašćući, što od uzbuđenja, a što od napora. Buljili su u ono unutra. Onda Tut propenta:

— Vidi, Braco.Unutra je stajala velika, crna kožnata torba.— Eto — reče Braco. — Zbog toga je on dolazio.

100

Glava sedamnaesta

ŠTO SVE STANE U TORBU I ČEMU SVE SLUŽI ŠIPKA

Tut je, naravno, počeo skakutati po prostoriji. Nije imao hrab­rosti ni da priđe torbi, a kamoli da je dodirne. Ništa nije govorio, samo je skakutao, zastajkivao, gledao, pa nastavljao skakutati.

Braco je polako prišao torbi, uhvatio je za ručke i izvadio iz ormara. Bila je dosta teška. Odnio ju je do stola. Tek tada, Tut je našao snage da progovori.

— Braco — rekao je — a ako nije njegova?— Nego? — rekao je Braco malo stenjući i stavio torbu na stol.— Ako je ostala od majstora s gradilišta? — upita Tut skakućući

i dalje.— I ovako je čista? — upita Braco. — Vidiš da je ovdje sve

prašno, samo je torba čista. Znači da je nedavno upotrebljavana.Tut ga je gledao s divljenjem. Tako nešto njemu nikada ne bi

palo na pamet. Ipak reče:— Ali, bila je u ormaru.— Dobro — reče Braco. — Sad ćemo odmah vidjeti. Ako su

je ostavili majstori, stavit ćemo je natrag i nikom ništa. Hoćeš otvoriti ti ili ću ja?

Tut pogleda malo začuđeno, dok se Braco smiješio. To je Tuta najviše i čudilo: kako može biti tako hladnokrvan u takvoj situaciji? Onda promrmlja:

— Ti.Braco kimne, pa priđe torbi i pokuša je otvoriti. Ali, imala je

bravicu i bila je zaključana. Opet je valjalo razvaljivati bravu i od toga se Tutovo lice još više smračilo. Braco se osvrnu oko sebe

101

tražeći nešto. Onda se saže i s prašnjavog poda podiže komadić lima.— Sad ćemo mi to — reče.— Što ćeš s tim? — upita Tut.— Sad ćeš vidjeti.Braco se naže nad torbu, okrenu onaj komadić lima tako da mu

je vrh mogao ući u bravicu. Lim se zaglavi u utore koji su ondje postojali i Braco ga poče polako okretati. Skupa s limom okretala se i ključanica. Napokon se začu škljocanje. Brava je popustila.

Braco otkopča patent na torbi, a onda podiže poklopac. Bio je čvrst i tvrd, pa je pružao otpor. Napokon, pred Bracinim očima uka­za se unutrašnjost torbe. On vimu unutra, a onda diže pogled prema Tutu. I Braco je bio pomalo blijed.

— Što ima, Braco? — upita Tut, još se ne usuđujući da priđe.— Evo — reče Braco — pogledaj sam.Tut priđe i zaviri u torbu. Glednu u Bracu, pa opet u torbu, pruži

ruku i dotače njezin sadržaj. Onda samo reče:— Uf, Braco.U torbi je bio novac. Veliki, debeli svežnjevi novčanica od tisuću

dinara obujmijeni papirnatim trakama na kojima su bili pečati, le­žali su jedni preko drugih. Bilo je tu veoma mnogo novca.

— Što misliš, koliko ima? — upita napokon Braco.— Uf — reče Tut opet.Braco pruži ruku i podiže prvi sloj novčanica. Ispod njega bio

je drugi sloj, a ispod ovoga treći. Nije sve bio naš novac: u drugom i trećem redu vidjele su se strane novčanice, plavkaste, zelenkaste, tamnocrvene i sive. Bilo je to jako mnogo novaca.

— Strašna lova — reče Braco.Tut je bio toliko zaprepašten, da nije uspio čak ni skakutati.

Samo je stajao i gledao. Ali, bilo ga je strah, to se jasno vidjelo, i nije znao što treba dalje.

— To je iz banke — reče samo.— Da — reče Braco. — Sad je jasno da je Hrvoje imao pravo.

Taj tip je doista opljačkao banku.

102

Tut se malo pribrao, pa sad poče skakutati. Razmahivao je ru­kama, načinio dva čučnja, a onda je zastao pred Bracom i zagledao se u njegov nos.

— Braco — rekao je — a što ćemo mi sad s tom lovom?— Kako misliš što ćemo? — diže Braco obrve.— Tako — bio je Tut uporan. — Sad smo mi tu, i tu je lova. Što

ćemo sad s njom?Tut je imao pravo. Doista, što su dalje mogli učiniti? To je bilo

vrlo ozbiljno pitanje. Bilo je to mnogo novaca, a to znači da je bilo i opasno. Braco se zamisli, češući se po nosu.

— Dat ćemo ga miliciji — reče za početak.— To znam — reče Tut ozbiljno. — Ali kako?Imali su nekoliko mogućnosti. Mogli su zatvoriti torbu, uhvatiti

je svaki za jednu ručku i s njom izaći iz barake. Otići do stanice, dočekati autobus i odvesti se u Remetinec. Tamo pričekati inspek­tora i predati mu torbu.

Ali, to je bilo suviše opasno. Mogu li dva dječaka nositi preko pola grada teške milijune? Što ako netko otkrije što je u torbi? Što ako im netko torbu ukrade? Što ako se torba otvori i novac ispadne? Ne, to nije bilo rješenje, to više, što su na ulici mogli naići na pljač­kaša, koji se možda motao u blizini.

— Da idemo u Remetinec, ne dolazi u obzir — reče Braco.— Ne dolazi — složi se Tut spremno.Još je postojala jedna mogućnost. Da jedan od njih ostane čuvati

novac, a drugi da otrči do telefona i nazove inspektora: broj je bio tu, u Bracinu džepu.

Ali, tko bi išao na telefon, a tko bi ostao? Ako na telefon krene Tut, tko zna što se sve može dogoditi. Jer, možda ih je netko i vidio kad su ušli u baraku? Možda i sad netko motri na ulaz? Mogao bi taj pratiti Tuta i uhvatiti ga, a onda ...

— Ti ne možeš na telefon — reče Braco.— Ne — zacvokota Tut.

103

A da Braco ide na telefon? Ni to nije bilo rješenje. Jer, u tome slučaju, ako netko motri na baraku, taj bi mogao ući unutra i srediti Tuta, koji bi tu ostao sam. Ti su tipovi na sve spremni, to se zna.

Stalno su mislili o tome kako ih je netko možda vidio kako su ušli, kako je pljačkaš banke možda i sad negdje u blizini; ali izbje­gavali su da to kažu. Ipak, sad je bio krajnji čas da nešto odluče. Tut reče:

— Braco, a možda je on tu negdje? Možda samo čeka da iza­đemo? Ili, možda i dođe ovamo ...

Baš u tome času vani zapucketa nekakva suha grančica. Tut se prekide u pola riječi i u tišini koja je nastala jasno se začu kako mu cvokoću zubi. Ukočiše se obojica.

Stajali su tako na trenutak i gledali se. Braco je držao prst na ustima, a Tut je drhtao. Srca su im bubnjala u ušima. Tišina.

Onda opet puknu grančica.Tut se trže, naglo se okrene i sunu prema vratima. Ali, Braco je

imao dobre reflekse, a i nadao se nečemu sličnom. Zgrabi ga za ra­mena, pritisnu uza zid, nasloni se na njega cijelim tijelom tako da se nije mogao micati, a rukom mu zatisnu usta. Tut se malo otimao, ali se pod utjecajem Bracina oštrog pogleda brzo umiri. Braco tiho prošapće:

— Smiri se, bebac. Nemaš kamo pobjeći. Moraš kroz vrata, a on je sigurno već pred vratima.

— On? — guknu Tut kroz Bracinu šaku, a onda se, drljajući le­đima po zidu, spusti i sjede na pod. Bio je napola onesviješten, samo su mu oči kolutale. Braco se malo bojao za njega.

Hodajući na prstima, Braco se primače prozoru i pogleda van. Nije se vidjelo ništa.

Onda opet pucnu grančica, i ovaj put se začu i korak. Tut se od toga trže. Braco brzo dođe do njega, uze ga ispod ruke i odvuče u drugi kut prostorije. Sjetio se kako su njih dvojica, prije nego što su

ušli, zavirivali kroz prozore; pretpostavljao je da će isto učiniti i

104

onaj tko se sad šuljao oko barake. A ako budu u onome kutu, neće ih moći vidjeti izvana.

Sad su se već sasvim jasno razabirali koraci po travi pred ula­zom. Taj zvuk miješao se s klepetom Tutovih zuba koji su i dalje cvokotali. Njih dvojica stajali su i čekali.

Onda Braco priskoči vratima prostorije, pa ih pritvori, što je tiše mogao. Nije to mnogo pomagalo, jer je brava bila razvaljena, ali ipak. Vrati se u kut.

Začu se kako su vanjska vrata malo škripnula u svome zarđalom ležištu. Onaj tko je dolazio veoma se trudio da bude tih, ali, naravno, nije se mogao kretati sasvim bešumno.

Braco se trže, ode do stola, uze onu željeznu šipku kojom je raz­valjivao brave. Tut ga je izbuljenih očiju gledao što radi. Onda Braco uzme torbu i stavi je pod stol. Napokon, stavi prst na usta, te stade uz vrata, na suprotnoj strani od one na kojoj je bio Tut. Čvrsto je stezao željeznu šipku u ruci.

Čulo se da je netko ušao u maleno predsoblje. Načinio je ondje dva koraka. Vjerojatno je sad zavirivao u lijevu prostoriju, koju su dječaci smatrali svojom. Onda opet nastade tišina.

Tut je sjedio na podu, buljeći u vrata, dok mu se donja čeljust tresla. Braco je stajao s druge strane, stežući željeznu šipku.

Onda se vrata malo pomakoše. Očito, netko ih je izvana gurao, ali vrlo blago i oprezno, jer nije znao što ga čeka unutra. Zločinac je shvatio da je netko prodro do njegova plijena? Vrata se još malo makoše.

Nije se vidjelo tko je iza njih. Onda onaj gurnu vrata jače i vrata se uz škripu raskriliše. Tut je cvokotao. Braco podiže šipku iznadglave.

Onda je odmah spusti.Na pragu je stajao Hrvoje.

Glava osamnaesta

NIGDJE NE PIŠE DA SVAKI IZNENADNI POSJET MORA OBAVEZNO BITI I UGODAN

Željezna šipka ispala je Braci iz ruke, i on je ostao stajati gleda­jući u Hrvoja. Bio je nepomičan. Ali, zato je Tut živnuo. Skočio je, počeo skakati po sobi kao lud i mahati rukama i nogama.

— To je on — vikao je. — To je on, to je on, to je on!Hrvoje je stajao na pragu i teško disao. Vidjelo se da je i on

uzbuđen i iznenađen, i to ugodno. I on je očekivao da će tu naći ne­koga drugog, a ne svoje prijatelje. Napokon je smogao snage i rekao:

— Ja sam, dečki.Braco je prišao i pružio mu ruku. Onda su se zagrlili kao da se

nisu vidjeli sto godina, a ne od jučer. Prišao je i Tut, i on se ruko­vao s Hrvojem. Onda je nastavio skakati po sobi. Napokon je i Bra­co došao do riječi.

— Sad je sve dobro kad si došao — rekao je. — Sad je dobro.Hrvoje je namjestio naočale, onda ih je skinuo i obrisao maji­

com. Žmirkao je, malo od slabovidnosti, a malo zato što su mu suze došle na oči. Onda je upitao:

— Jeste li sve skužili?— Jesmo, jesmo — vikao je Tut. — Sve smo skužili i sve nam je

jasno.— A je li, bebac — reče Braco namigujući Hrvoju. — Tebi je sve

jasno? Onda objasni i meni, hoćeš?Tut je zastao, zagledao se u Bracu, onda je slegao ramenima i

nastavio skakutati. Skakućući je govorio:— Ajde, nemoj se praviti. Što hoćeš? Hrvoja smo našli, lova je

tu.. .

106

— A našli smo Hrvoja? Mi? — ubaci Braco.— Skužili smo tko je opljačkao banku — nastavljao je Tut.— A skužili smo? — nije se dao Braco.— Lova je tu — gurao je dalje Tut. — Što još hoćeš?Braco je zagrlio Hrvoja, pa ga je povukao i skupa su sjeli na

prašnjavi pod. Hrvoje je još malo brisao naočale, a onda ih je stavio na nos i uzdahnuo.

— Hoću još nekoliko sitnica — rekao je Braco Tutu — Još samo to, pa smo gotovi. Trebalo bi uloviti pljačkaša, to prvo.

— To će milicija — reče Tut bezbrižno. — Mi smo svoje uradili.— Onda — nastavljao je Braco ozbiljno — ostaje pitanje kako

da odavde izađemo. To si zaboravio, bebac? Sjećaš se, još maloprije smo govorili o tome kako onaj tip možda sad motri baraku, a mi moramo van, je li tako?

Sad progovori Hrvoje. Bio je blijed i umoran, ali miran i vedar. Vidjelo se sasvim dobro da zna što radi i da o svemu ima u glavi gotove planove.

— To je točno — rekao je. — Možda ne motri baš on, ali . . . Sve­jedno je opasno.

— Kako ne baš on? — upita Braco. — Nego tko?— Sve ću vam objasniti — reče Hrvoje. — Nego, čini mi se da je

netko spominjao lovu ... Gdje je?Braco ustade s poda, zaobiđe stol, uze odande torbu i donese je

pred Hrvoja. Otkopča bravicu i otvori. Hrvoje zaviri u torbu.— Gledaj — reče Braco. — To je tvoje djelo.— I vaše — reče Hrvoje. — To ste tu našli?— Da — reče Braco. — U ovoj sobi. Bila je zaključana, pa smo

provalili, nije išlo drugačije.Hrvoje je zamišljeno kimao glavom. Onda je zijevnuo. Umorio se

toga dana, a svakako ni na bakinom tavanu nije baš najsjajnije spavao. Možda su i miševi oko njega šuškali.

— Ali, ali — zapenta najednom Tut — ti, Hrvoje, ništa ne pričaš gdje si sve bio i što si radio? I kamo si to nestao? Govori, čovječe!

107

Hrvoje uzdahnu, pa se nasmiješi. Braco ga potapša po ramenu i čupnu za kosu.

— To je duga priča — reče Hrvoje. — Važnije je sad što da ra­dimo. Moramo nekako izaći odavde. A to je možda i teže nego što vi mislite.

Na to su stalno zaboravljali. Bilo je suviše događaja i bilo im je suviše drago što se na kraju Hrvoje ipak pojavio. Trebalo je nekako izaći iz barake, a to je moglo biti opasno. Iako je bio dan i mada su se nalazili samo sto metara daleko od svoje kuće i svojih roditelja.

— Da — reče Braco. — Tip koji je u stanju tako opljačkati ban­ku, spreman je i na sve drugo.

Malo su razmišljali, svaki za svoj račun. Braco i Tut su gledali u Hrvoja, očekujući da on nešto kaže. Jer, sad je nekako on bio glavni, jer je on najviše učinio i ispao najveći junak. Onda Tut ne izdrža:

— Nešto mi nije jasno — reče.— A ipak? — zaškilji Braco na njega. — Ali, bebac, rekao si da

sve kužiš?— Nije mi jasno — nije se Tut više dao smesti — kako je tip

došao na to da baš ovdje sakrije lovu? Kako on uopće zna za ovu baraku?

— To je pravo pitanje — reče Hrvoje.— Možda stanuje negdje u naselju? — pokuša Braco gledajući u

Hrvoja.Hrvoje je odmahivao glavom.— Sumnjam — reče. — Nešto drugo je u pitanju. On u Dugava-

ma ima suučesnika.Braco i Tut gledali su u Hrvoja pažljivo i čudili se: kako im to

nije prije palo na pamet! Pa da, to je bilo pravo rješenje: suučesnik u Dugavama! Onaj tko je u naselju, taj i zna za baraku!

— I ti si vidio toga suučesnika tamo kod banke, sinoć? — upita Braco i opazi kako mu se to sinoć sad čini strahovito davno.

— Da — kimnu Hrvoje. — Vidio sam ga.

108

Naravno! I u novinama je pisalo da su možda bila dvojica pljač­kaša, jedan koji pljačka, a drugi koji vozi auto! I Valent je tako rekao. Jasno! Braco se okrene prema Hrvoju i upita tiho:

— I prepoznao si toga suučesnika?Hrvoje malo počeka. Onda reče:

— Jesam. I vi ga poznajete.To je za Tuta bilo previše. Uzđipao se po prostoriji kao nikad

prije. Zvjerao je prema Hrvoju i nije imao snage čak ni da ga potiče da govori. A Hrvoje je oklijevao, kao da se i sam boji onoga što će reći.

— Tko je, tko je, reci, tko je — napokon je provalilo iz Tuta.Hrvoje diže glavu, pogleda jednoga pa drugog prijatelja, a onda

reče:— To je ... — i zašuti.Jer, izvana se sasvim jasno začulo pucketanje suhoga granja.

Dječaci se ukočiše. Hrvoje i Braco skočiše na noge, Tut sjede i ukipi se, u onome istom kutu u koji ga je Braco bio strpao kad je ono Hrvoje naišao. Čekali su.

— Evo ga — zašapće Braco.Slušali su zvukove izvana. Onaj tko je sad dolazio nije se šuljao

kao Hrvoje. Ili je mislio da u baraci nikoga nema, ili mu se suviše žurilo, ili mu je bilo svejedno hoće li ga netko čuti. Sasvim su se jasno razabirali teški koraci kako se približavaju.

— Što ćemo? — upita Braco.— Ništa — reče Hrvoje, nekako čudno mimo.Braco ga začuđeno pogleda i zaključi da se Hrvoje sigurno

sasvim izgubio od straha i umora. Zato se saže i dohvati svoju že­ljeznu šipku. Tko god došao da došao, on se neće predati bez borbe.

Korak je sad bio sasvim pred vratima. Lupnuše vanjska vrata, teški korak zatutnji kroz predsoblje. Braco se pokuša sjetiti koliko je visok čovjek sa zmijom tetoviranom na podlaktici, da bi dovoljno podigao šipku.

109

Tresnuše vrata na ulazu u sobu i jedan se čovjek pojavi na pragu. Dječaci su šutjeli. Samo Tut iz svoga kuta psiknu:

— O!Bio je to susjed Cvik, onaj isti koji je po cijeli dan sjedio na

platformi i rezbario štapove i svirale od vrbe. Zastao je na pragu i gledao ih mrko kroz svoje debele naočale. Braci ispade šipka.

— O — opet reče Tut. Njemu se lice čak malo i razvedrilo: to je ipak bio znanac, nije se trebalo bojati!

Ali, Braco je bio smrknut, a također i Hrvoje. Braco se okrene prema Hrvoju tiho reče:

— On?— On — odgovori Hrvoje, isto tako tiho.Cvik ih je neko vrijeme motrio i u njegovu pogledu nije bilo ni

trunke prijaznosti niti vedrine. Vidjelo se da je spreman da svašta uradi tim balavcima koji su mu stali na put. Onda zareži:

— Gdje je torba?Braco se saže, podiže je s poda u kutu i stavi pred Cvika. Ovaj

otvori poklopac, zaviri u torbu, kimnu glavom. Stavi torbu kraj vrata, a onda uđe i zatvori vrata za sobom, bučno i naglo.

Dječaci su ga gledali. On nije ništa govorio, pa nisu ni oni. Očito, od njega se moglo svašta očekivati, čim se upustio u pljačku banke. Bio je taj Cvik gadan tip, s tim su odsada morali biti na čistu. Kad bi bar znali što smjera!

— Sjednite svi tamo uza zid — zareža opet Cvik.Braco i Hrvoje poslušaše, pa sjedoše na pod kraj Tuta, kome se

donja čeljust opet tresla, a zubi klepetali kao kastanjete.Braco je razmišljao o svome malom pištolju u drugoj prostoriji

i o tome kako bi ga se mogao dočepati. Kad je pravi trenutak da ga upotrijebi? I bi li to nešto pomoglo?

Hrvoje je i dalje bio nekako čudno miran i hladan, kao da se cijela ta stvar njega nimalo ne tiče. Braco se pomalo bojao za njega. Dok su išli prema zidu da sjednu kraj Tuta, Hrvoje se kretao takopolako i ravnodušno, da ga Cvik gurnu na pod i zareža:

110

— Pokazat ću ja vama, balavci!Sjeli su kraj zida i čekali. Cvik ih je gledao prekriživši ruke na

prsima. Oči su mu bile čudno velike iza naočala. Onda Tut više ne izdrža, nego upita:

— Striček, a što ćete uraditi s nama?Cvik se naceri. Onda reče:— Vidjet ćemo. Brzo će doći moj prijatelj, vi ga svi poznajete.

Pa ćemo onda odlučiti. A on vam baš ne voli djecu, znate!

Glava devetnaesta

IMA I NEUGODNIH NAČINA DA ČOVJEK DOZNA KAKO SE OSJEĆA SVILENA BUBA

Sjedili su i čekali. Tri dječaka kraj zida, a Cvik na stolu ispred njih. Tut je cvokotao, Hrvoje gledao preda se i zijevao, možda od pospanosti, a možda i od uzbuđenja. Braco je razmišljao, računaju­ći kako da nešto poduzme.

Računao je ovako: dovoljno je blizu vrata; ako skoči i izleti van iz sobe, možda će imati vremena da se dočepa izlaza. Samo, to i nije bilo neko rješenje: još uvijek su Hrvoje i Tut ostajali u kandžama toga pljačkaša, koji je sad izgledao zao, opak i nepoznat, kao da im i nije susjed.

Ostajala je, prema tome, druga mogućnost: da izleti van iz pro­storije i skoči prijeko, tamo gdje se nalazila njihova mala pucaljka. Možda će njome moći uplašiti Cvika, a možda, ako treba, i pripucati na njega. Bracin je rođak stalno govorio da treba biti oprezan s tim oružjem, jer može raniti.

Ako rani zločinca, možda se njih trojica mogu nekako izvući. Ko­liko se vidjelo, Cvik nije bio naoružan. Ako se izvuku, Cviku će još uvijek ostati novac, a ostat će mu i mogućnost da se iskrade i po­bjegne. Ipak, neće stići daleko.

Tako se Braco odlučio za tu mogućnost. Čekao je trenutak, napi­njao je i opuštao mišiće, planirajući svaki pokret: što će učiniti, kako će i kojom nogom zakoračiti, koji mu je najkraći put do vrata. Nastojao se točno sjetiti gdje mu se nalazi pištolj, na kojem mjestu na polici, i kako će do njega najbrže stići. Nastojao je predvidjeti

što će učiniti ako zločinac krene za njim. Možda će i dečki krenuti,

112

pa i oni nešto učiniti? Što ako uspije doći do pištolja? Da odmah puca? No, dobro, vidjet će već.

Izračunao je da je najbolje pokušati onda kad se Cvik nečim zabavi: Kad bude gledao kroz prozor, ili kad bude pripaljivao ci­garetu.

I, evo, upravo se nešto takvo počelo događati: Cvik je zavukao ruku u džep, valjda da izvadi cigarete, pa dok bude pripaljivao ... Braco je napeo sve mišiće, malo se pridigao s poda, podvio jednu nogu poda se, oslonio se jednim dlanom na pod, da lakše skoči na noge.. .

Evo, Cvik je već izvadio ruku iz džepa, sad će odande izroniti ci­garete i šibica, a onda će Braco ...

Ali, nisu to bile cigarete i šibice. Bio je to nož.Na to je Braco bio potpuno zaboravio. Naravno, Cvik je po cijeli

dan nekoga vraga rezuckao! Nož je bio na pero, otvarao se pritiskom na dugme, sjajna bi oštrica iskočila i čulo se: — klik! Upravo je to Cvik sad učinio, gledajući u dječake sa zluradim smiješkom na licu. Tko zna, možda on umije i bacati taj nož?

Braco se opusti. Nije vrijedilo riskirati, to bi bilo previše opasno. Uostalom, dosta su već znali o zločincima. Neka zločinci samo idu sa svojim novcem. Na temelju svih podataka, milicija će ih već brzo. . . Osim ako oni nisu imali namjeru ne samo da pobjegnu s novcem, nego i da nekako ušutkaju dječake!

Braco osjeti kako mu se koža ježi, kako mu donja čeljust sama od sebe počinje podrhtavati, kao i Tutu. On čvrsto stisnu zube: nije sebi mogao dopustiti da još i cvokoće.

Onda Tut upita:— Striček, hoćemo li mi dugo čekati?— Ne — reče Cvik.— Koliko? — upita Tut uporno.— A zašto te to zanima?— Morao bih u zahod — reče Tut zabrinuto.

8 Trojica u Trnju 113

Braco i Hrvoje se nasmiješiše. Tuta je to uvijek hvatalo u naj- nezgodnijem trenutku, kad su igre bile najnapetije, ili malo prije početka kino-predstave. Ipak, bilo je to neko olakšanje, usprkos svemu.

— Strpi se — reče Cvik.Još su malo tako sjedili, a Tut se sve nestrpljivije vrpoljio. Bra­

co pruži ruku i potapša ga po koljenu.Onda se izvana začu nekakav zvuk. Dječaci naćuliše uši, a onda

pogledaše u Cvika. On ustade sa stola, te ode do prozora. Gledao je van, onda se okrene prema dječacima i pogleda ih, sa smiješkom.

— Ide? — upita Tut, sav obuzet svojom nevoljom i brigom.— Ide — reče Cvik.Uskoro su se sasvim jasno čuli koraci pred barakom. Onda škrip-

nuše najprije vanjska vrata, a onda i vrata prostorije u kojoj su oni bili. Čovjek se pojavio na pragu.

Najprije su ugledali tetoviranu zmiju na njegovoj podlaktici. Tu ruku na kojoj je bila zmija držao je u džepu. Zastao je na pragu i promotrio situaciju.

— Sve u redu? — upita, i tada mu dječaci prvi put začuše glas. Bio je dubok i hrapav.

— Da — reče Cvik. — Osim ovih ovdje — i pokaza bradom na dječake na podu.

Čovjek prošeće po prostoriji, onda zastade pred dječacima i za- bulji se u njih. Napokon reče:

— To su ti balavci, a?— To su ti — reče Cvik.Čovjek ih je gledao sa zanimanjem i ozbiljno. Tut je sve više

cupkao, Hrvoje je opet brisao naočale, a Braco je sve žešće stezao čeljusti da ne zacvokoće.

— Oni su nam sve pokvarili — reče tetovirani.— Ne baš sve — nasmije se Cvik.— Sasvim dosta — zareza tetovirani.

114

Gledao ih je i dalje, šetkajući ispred njih, i mršteći se. Braco se sjeti da u džepu ima dva Hrvojeva crteža koji su prikazivali upravo toga čovjeka, i da ima telefonski broj milicijske stanice. Što ako tome tipu padne na pamet da ih pretrese?

— Lova? — upita tetovirani.— Tu je sve — reče Cvik.— Dobro — reče tetovirani. — Imaš pasoše?— Imam — kimnu Cvik.Tako, dakle! Namjeravali su pobjeći u inozemstvo! A ako je

tako, mislio je Braco, što će onda učiniti s trojicom dječaka? Možda će ih povesti sa sobom, pa ih ostaviti negdje usput? Ili će ih možda ... Opet se naježi i jače stisnu zube.

Isto pitanje mučilo je i Cvika. On upita:— Što ćemo s njima?— Znam ja već — reče tetovirani.

Uze torbu koju je donio sa sobom. Otvori je i izvadi iz nje dug i debeo konopac. Osim toga, tu su bile i neke šarene krpe.

Aha! Namjeravali su ih svezati. Braco osjeti olakšanje, ali Tut poče još jače cvokati, tko zna da li od straha, ili zato što mu se sve jače trpjelo.

— Kako ćemo ih? — upita Cvik.— Daj mi pomozi — zareža drugi.Započeli su od Brace, jer su procijenili da je on najopasniji,

budući da je bio najveći. Zavezali su mu najprije noge, a onda i ru­ke, na leđima. Ruke i noge zatim su spojili, tako da je bio sasvim sapet i jedva da se mogao micati.

Istim konopom su zatim na isti način zavezali i Hrvoja, a onda i Tuta. Tut se sasvim mimo prepustio i samo je treptanjem davao sebi oduška. Tako su na kraju sva trojica bili zavezani kao salame i nisu se mogli ni pomaknuti. Činilo se po svemu da će Tut morati pustiti u gaće.

Onda su im, jednome po jednome ugurali krpe u usta, tako da nisu mogli ni beknuti. Krpe su zaudarale po prašku za pranje. Sad su bili vezani i začepljenih usta. To je izgledalo kao sasvim tužan i neslavan kraj njihove pustolovine. Ipak, Bracu je zbunjivalo to što mu je Hrvoje stalno namigivao i kimao glavom. To je značilo da je sve u redu. Ali, što je Hrvoju davalo pravo da tako misli?

Kad je sve bilo gotovo, tetovirani čučnu kraj njih i reče:— Slušajte me, balavci. Mi sad idemo. Vas će netko naći, prije

ili poslije. Ne bojte se, nećete odapeti. Ali, ako bi se slučajno dogo­dilo da vas nađu prije ponoći, držite jezik za zubima. Jer, ako bilo što zucnete, ja ću naći načina da vas nađem i da vas sredim. Jasno?

Oni nisu mogli odgovoriti, samo je Tut zakimao glavom. Hrvoje i Braco nisu učinili ni to. Nato je tetovirani kimnuo glavom i ustao.

Uzeo je torbu, pa su on i Cvik izašli, još jednom preko ramena pogledavši dječake. Čulo se kako izlaze iz barake, a onda i kako vanjska vrata zakivaju dvama čavlima. Htjeli su biti sigurni da se

116

dječaci neće tako lako izvući. Onda se začuše koraci po stazi. Uda­ljavali su se.

Zavlada tišina. Dječaci su ostali sami u baraci, vezani, sa vrlo slabim izgledima: tko će se sjetiti da ih tu traži? Učinili su glupost što nikome nisu rekli kamo idu. To je bila velika greška.

Barem je Braco tako mislio. Ali, kad je pogledao Hrvoja, vidio je da on opet namiguje, pa se čak i smiješi, koliko mu je to dopuštala krpa u ustima. Ali zašto? Tut je za to vrijeme bio na rubu plača.

Onda se odjednom poče nešto događati. Začu se glasna lomljava granja, a onda povik:

— Stoj!Opet lomljava granja, koraci koji trče, pa opet povik:— Stoj, pucam!Odmah zatim, začu se i hitac, vika, a onda se sve umiri. Braco

pogleda Hrvoja. Hrvoje kimnu glavom.Onda se opet začuše koraci. Najprije su razvaljivali jedna vrata,

pa odmah zatim druga, bili su nestrpljivi. Čuo se neki ozbiljan i oštar glas koji je izdavao naredbe. Onda su, napokon, sva vrata bila razvaljena, i tada se začu uzvik:

— Čekaj, kamo ćeš ti!Nisu vidjeli kome je taj povik upućen, ali odmah zatim začuše

sitne i lake korake. Onda ugledaše bijele dokoljenke i začuše tihi smijeh.

Sve je bilo tu: duga, plava kosa, oči, velike i izazivačke, također plave, bijela bluza.

Nad njima je stajala Biba.

Glava dvadeseta

KAKO JE SVE TO BILO I KAKO SE ONDA ZAVRŠILO

Čim su ga odvezli, Tut je skočio na noge, izletio iz barake kao metak i nestao u grmlju. Biba se smijala, a smijali bi se i dječaci, da im krpe nisu još bile u ustima. Čim su mu izvadili krpu, Hrvoje upita:

— Jeste li ih uhvatili?— Jesmo — reče čovjek u košulji kratkih rukava koji je ušao

odmah za Bibom. — I to je vaša zasluga.Bio je to mladi inspektor iz Remetinca. On ih je gledao i kimao

glavom, kad je utvrdio da nisu ozlijeđeni.— A pucnjava? — upita Braco.— To smo u zrak — nasmiješi se šef. — Odmah su stali. Sad ih

već voze u zatvor.Dječaci pogledaše kroz prozor. Oko barake vrzmalo se dosta mi*

licionara, u uniformi i u civilu. Vidjelo se da je to bila velika akcija i da su ljudi u miliciji tu stvar sasvim ozbiljno shvatili. I isplatilo im se.

— Onda ste vi cijelo vrijeme bili tu? — upita Braco.— Skoro — reče inspektor. — Otkako nas je Biba pozvala.Biba malo pocrvenje, ali ne reče ništa. Gledala je čas Bracu čas

Hrvoja i smiješila im se. Hrvoje je opet brisao naočale. Braco mu stavi ruku na rame.

— Kako si to izveo? — upita.— Jednostavno — reče Hrvoje. — Otišao sam do Bibe i sve joj

ispričao. Onda sam se vratio ovamo u Dugave. Ali, nisam mogaokući, jer je Cvik stalno sjedio na platformi i čekao kad ću naići.

118

— Da — reče Braco. — On je stalno tebe čekao. I sinoć.— Znam — kininu Hrvoje. — Zavukao sam se u grmlje, tamo,

kod autobusne stanice, a morao sam paziti i da me Rista ne vidi, jer je stalno bio na balkonu.

— Da — kininu Braco. — Starci te čekaju. Ali, reci mi, kako si došao na to da dođeš u baraku?

— Ne znam ni sam — reče Hrvoje zamišljeno. — Ja sam se krio cijelu noć i cijeli dan, i stalno sam razmišljao o tome kako su oni to izveli i što su uradili poslije, kamo su sklonili lovu. Na kraju nisam ništa smislio, i onda sam slučajno došao na to da uđem ovamo. Si­šao sam s autobusa jednu stanicu dalje, jer sam znao da me vjero­jatno Cvik negdje čeka.

— To je točno — reče Braco. — Njega si ti prepoznao tamo pred bankom?

— Da — kimnu Hrvoje. — Njega. Vidio sam onog tetoviranog kako trči s torbom, a Cvik ga je čekao u autu. Onda su odjurili. Ali, Cvik je vidio da sam ga prepoznao, i zato sam znao da se njega mo­ram najviše čuvati, kužiš.

— Dobro — nastavljao je Braco nestrpljivo — a što je bilo dalje kad si se vratio u Dugave?

— E, to — kimnu Hrvoje umorno. — Sišao sam jednu stanicu dalje, kažem ti, i onda sam odjednom opazio onoga tipa.

— Tetoviranog?— Da. Vidio sam ga kako ulazi u ovo tu grmlje. Shvatio sam da

je krenuo prema baraci. Tada mi je bilo jasno gdje čuvaju lovu. Stvar je bila suviše jednostavna i svakome pred nosom, a meni to nije prije palo na pamet. Čuvali su je tu, pri ruci!

— I što si onda uradio?— A što sam mogao? Da jumem kući, bilo je suviše rizično, da

tražim vas, također, jer okolo se motao Cvik ...— A da si samo znao — uzdahnu Braco — da smo mi samo pe­

deset metara daleko od tebe! Mi smo također gledali tipa kako se mota po baraci, ja i Tut.

119

— A je li? — začudi se Hrvoje. — Eto, vidiš. U svakom slučaju, ja sam se opet vratio u Trnje.

— K Bibi?— Da — kimnu Hrvoje.— A zašto ne k nama u miliciju? — upita šef.— Zato što bi to predugo trajalo — reče Hrvoje ispričavajući se

sa smiješkom. — Vi biste me tamo ispitivali i ovamo i onamo, a onda, tko zna ... A ja sam se želio što prije vratiti ovamo ... Tako sam poslao Bibu i rekao da vam sve ispriča i da vam kaže gdje leži lova i da ...

— A ti misliš — smijao se inspektor — da mi tebi ne bismo vje­rovali kao što smo vjerovali Bibi? Čovječe, pa mi smo već bili pri­premni! Kad su nam tvoji prijatelji došli i pokazali sliku i rekli gdje je tip viđen i tako dalje, mi smo odmah znali o kojem se čovjeku radi, samo nismo znali gdje da ga nađemo. Tako smo se malo raspi­tali kod sličnih takvih tipova i doznali da je on nabavio dvije lažne putnice. Po tome smo znali da se sprema bježati u inozemstvo i već smo postavili zasjede na granice. Samo još nismo znali gdje je lova i gdje da ga ščepamo. A u tome ste nam pomogli vi. Zato smo, kad je došla Biba i ispričala nam cijelu priču, jurnuli ovamo sa cijelom ekipom i Opkolili ovu baraku, tako da nam nisu mogli pobjeći.

Inspektor se smiješio, jer je u prostoriju upravo ušao Tut, za­kopčavajući hlače i sav blažen što se uspio riješiti nevolje. Tut je slušao otvorenih usta, a onda je upitao:

— A dalje, striček?— Nema ti mnogo dalje, pajdaš — reče šef. — Vidjeli smo prvo

Cvika kako dolazi, a onda smo pričekali da dođe i drugi. Tako smo ih imali unutra obojicu. Ali, oni su imali vas. Nismo smjeli samo tako upasti. Čekali smo da vas vežu i ostave, kao tri salame — na­smijao se inspektor.

Tut je, završivši sa svojim hlačama, počeo skakutati po prostori­ji, jer tek je sad bio sasvim uplašen i tek mu je sad trebalo da se malo razgiba.

120

— Hm — reče Braco. — A da su odlučili da nas ne vežu, nego.. .— Ne bi stigli — reče inspektor. — Gledali smo mi kroz prozore

i držali ih na nišanu. Ne znaš ti kakve sve sprave mi imamo.Dječacima je tek sad pomalo postajalo jasno koliko je cijela ta

stvar bila opasna. Svi su se malo stresli. Biba ih je zadivljeno gledala svojim lijepim plavim očima.

Tako su izašli iz barake i uputili se prema cesti. Kad su stigli na cestu, vidjeli su da se sve već zna: po svim balkonima okolnih kuća stajali su gledaoci, a dosta se svijeta okupilo i na pločniku na suprotnoj strani ceste. Tamo su zacijelo bili i Hrvojevi roditelji. Zato Braco još upita Hrvoja, prije nego što roditelji navale i prije nego što ih razdvoje:

— Reci mi, zašto je sve to bilo tako tajnovito?— Misliš, zašto nisam odmah sinoć rekao miliciji, ili već ne-

kome?— Da.— Zbog dedeka Solarića — nasmiješi se Hrvoje. — Sve ti je to

zbog njega.— Kako zbog njega? — začudi se Braco. — Zato što mu je pozli­

lo? Pa, to je bilo tek oko pola deset. . .— To je točno — kimnu Hrvoje. — Ali, drugo je nešto ... Vidiš,

nakon što se dogodilo ono ispred banke, ja sam odmah potrčao. Jer, znao sam da će netko od njih dvojice doći da me potraži. Vjerojatno onaj tetovirani. Računao sam da će me Cvik tražiti ovdje, oko kuće, a onaj da će me tražiti u Trnju.

— Mislio si da će se vratiti da te sredi?— Tako je. Jer, ako malo bolje pogledaš, za pljačkaša je nakon

pljačke najsigurnije mjesto upravo u blizini mjesta zločina. Tu ni­kome ne pada na pamet da ga traži.

— I tako si pobjegao k dedeku Solariću? — upita Braco.— Da — kimnu Hrvoje. — K njemu. To je bila greška.U tome času dječaci, hodajući iza ljudi iz milicije, izbiše na čisti­

nu, i k njima se stuštiše roditelji: Hrvojevi tata i mama, Bracina

121

majka i Tutovi roditelji. Grlili su i ljubili svoju djecu, majke su plakale. Tut se strašno pravio važan i tvrdio kako su njih trojica istrenirani za takve stvari.

Tako su ih onda i razdvojili. U stanu Hrvojevih roditelja pravio se zapisnik i obavljali su se drugi službeni poslovi. Dječaci su mora­li davati izjave i potpisivati ih, odgovarati na pitanja i pričati, i sve su to rado činili, premda su već osjećali umor. Ali, najviše im je od svega smetalo to što nisu imali priliku da razgovaraju i razmijene dojmove.

Nakon što su sve službene stvari obavljene, počelo je slavlje. Zadržali su u gostima i ljude iz milicije, stigla je i rakijica, došli su susjedi, a ubrzo su, tko zna odakle, iskrsnuli i neki novinari. Svi su oni tutnjali kroz kuću, pili rakiju, slikali dječake i poturali im pod nos mikrofone, tražeći da opisuju kako su izveli ovo a kako ono, što su mislili i što su rekli, kako im se sve to čini. Dječaci su bili zbu­njeni i zamuckivali su. Novinari su zapitkivali i Bibu, a ona im je odgovarala tečno i veselo, duhovito i mirno, tako da su je momci gledali sa zavišću. Vidjelo se da ima prakse s radijem i televizijom. Odnekud se pojavio i njezin tata, koji se jako prsio i tapšao se po ramenu s Tutovim ocem, koji je bio u trenirci.

Činilo se da sve to traje veoma dugo i da je jučerašnji dan bio veoma davno. A kad su pogledali na sat, vidjeli su da je tek pola sedam: točno dvadeset četiri sata otkako se Hrvoje ukrcao na auto­bus i krenuo u Trnje, u svoju veliku pustolovinu.

Ipak, ponešto u vezi s tom pustolovinom nije ni samim sudioni­cima bilo sasvim jasno. Braco je jedva dočekao da ugrabi priliku da sjedne kraj Hrvoja i da ga o tome upita. Obratio mu se:

— Čuj, još mi nije jasno što se sve dogodilo sinoć. Ti si nakon pljačke pobjegao kod dedeka Solarića, i što dalje?

— Onda — reče Hrvoje pomalo umorno — onda sam napravio grešku, znaš. Mislio sam prespavati kod njega i ujutro cijelu stvar prijaviti. Ali, bio sam jako uzbuđen, pa sam dedeku Solariću ispričao sve što se dogodilo. To je bilo loše.

122

— Rekao si da će te lopovi možda potražiti?— Da — kimnu Hrvoje. — To je ta greška. Rekao sam mu da

se tip možda već mota oko kuće.— I stari je shvatio ozbiljno?— U tome i jest zlo. Uzeo je to ozbiljno, i to ga je jako uzbudilo.

Nije se bojao za sebe, nego za mene, kužiš. Strašno ga je to pogodilo, i strašno mu je bilo do toga da se odmah nešto učini. Ali, onda ga je počelo stezati i gušiti, klopao je pilule, ali mu je bilo sve gore i gore, kužiš. I tako, na kraju mu je bilo sasvim zlo.

Braco malo razmisli, kimajući glavom. Ali, on nikada nije ništa ostavljao nedovršeno. Bilo je tu još ponešto što nije štimalo. Zato je upitao Hrvoja:

— Dobro, a onda kad si dedeka Solarića smjestio u bolnicu, zašto se nisi javio, makar kući?

Hrvoje ga začuđeno pogleda iza naočala. Bilo mu je nešto nevje- rice u očima, kao da mu nije jasno kako Braco ne razumije tako jednostavnu stvar. Onda reče:

— Uplašio sam se, kužiš. Bojao sam se da dedek Solarić ne umre. U tome slučaju, to bi bila moja krivica, kužiš. Bilo me je strah. Zato sam šutio, sve dotle dok nije bilo jasno da će se izvući.

Braco je kimao glavom, jer je razumio. Nije lako primiti na sebe takvu odgovornost, čak ni nekome tako hrabrom kao što je Hrvoje.

— Zato ni nama nisi htio javiti odmah za Cvika? Mislim, kao što si nam ostavio poruku da slijedimo tetoviranog, tako si nam mogao javiti i da je Cvik krivac? — upita još Braco.

— Ne — odmahnu Hrvoje. — To je drugo. To vam nisam javio zato što sam se bojao da sve ne pokvarite. Jer, da ste prijavili Cvika, nitko vam tada ne bi vjerovao, jer ne biste ništa mogli dokazati, a onoga tetoviranog više nikada nitko ne bi ulovio. Oni su morali ostati u uvjerenju da sam ja jedini koji zna za njihovu tajnu, shva­ćaš. Zato sam vam ostavljao znakove da ih postepeno prokužite. I vi ste ih prokužili.

123

Nasmijaše se i lupiše jedan drugoga šakom po koljenu. Onda Braco još reče:

— Trebalo bi se javiti doktoru Peterliću, ako je još u službi.Javili su mu se. Morali su svečano obećati da će sutradan doći u

bolnicu i ispričati mu cijelu priču. Zasad su mu samo otkrili da su ulovili pljačkaše banke i da je i on, doktor Peterlić, u tome mnogo pomogao. Trebalo je da idućih dana posjete i Valenta i debelu susjedu.

Uostalom, ionako su sutra morali u Trnje, da nahrane bakinog Bonzu i Cumbiku i da daju trave i zrnja Solarićevim kunićima i go­lubovima. Kad su završili telefonski razgovor, požurili su u sobu da se o tome dogovore s Tutom. U sobi se slavilo sve u šesnaest, a Tut je bio zavaljen u naslonjači kao beg. Baš tada Hrvojeva majka reče:

— Gledajte maloga, kako se umorio. Spava, jadničak.Hrvoje i Braco zagledaše se u Tuta, a onda rekoše uglas:— Trenira spavanje.

BILJEŠKA O PISCU

Pavao Pavličić ima 38 godina, predaje književnost, živi u Zagrebu i o Zagrebu piše. Do sada je napisao zbirku priča Dobri duh Zagreba i više romana, od kojih su neki krimići (Plava ruža, Stroj za maglu, Umjetni orao), a neki i nisu (Večernji akt, Slobodni pad, Eter). Ovo mu je prva knjiga za djecu.

125

••

S A D R Ž A J

Glava prvaJoš se ništa ne događa, ili se samo tako čini................................ 5

Glava drugaDogađaj je i to kad se ne dogodi ono što se svakako trebalo dogoditi................................................................................................11

Glava trećaPrijatelj prijatelju rado ustupa svoj krevet, čak i onda kad to ne zna................................................................................................. 16

Glava četvrtaVijesti nisu dobre, ali su zato barem zanimljive . . . . 22

Glava petaTreba razgovarati s ljudima, a za pse je dobro imati bombon . 27

Glava šestaNije lijepo nepozvan ulaziti u tuđu kuću, ali je ponekad korisno 32

Glava sedmaNikad ne možeš znati tko što zna, i u tome i jest frka . 39

Glava osmaStječe li se gimnastikom samo zdravlje ili ljepota . . . . 45

Glava devetaDobro je biti pismen, ali crtanje je koji put korisnije ... 51

Glava desetaGdje spavaš i što pri tome radiš, to nije uvijek samo tvoja osobna stvar........................................................................................ 58

Glava jedanaestaKad netko dođe kao naručen, to još ne znači da ćeš mu se i obradovati............................................................................................65

Glava dvanaestaKoliko čovjeku u životu treba ono što se ne uči u auto-školi? 71

Glava trinaestaKad je potrebno udvoje lagati, onda se preporučuje prethodni dogovor................................................................................................77

Glava četrnaestaLako je misliti dok jedeš, a mnogo teže dok se šuljaš kroz džunglu................................................................................................ 84

Glava petnaestaZakon voli podatke ali ni protiv mašte nema ništa . . . . 90

Glava šesnaestaKod bravara možeš naučiti kako se popravljaju brave ali i kako se kvare................................................................................................96

Glava sedamnaestaŠto sve stane u torbu i čemu sve služi šipka.................................101

Glava osamnaestaNigdje ne piše da svaki iznenadni posjet mora obavezno biti ugodan.................................................................................................106

Glava devetnaestaIma i neugodnih načina da čovjek dozna kako se osjeća svilena buba.................................................................................................

Glava dvadesetaKako je sve to bilo i kako se onda završilo........................................118

Bilješka o piscu......................................................................................... 125

D O S A D A I Z A Š L O U B I B L I O T E C I V J E V E R I C A

Anton Ingolič Dječak sa dva imenaAnđelka Martić PirgoHerminia zur Miihlen Sta pričaju Petrovi prijateljiFran Levstik NajđihojcaN. Veretennikov Volođa Uljanov

Johanna Spyri HeidiAngel Karalijčev U svijetu priča

Erich Kastner Don QuichotteNathaniel Hawthome Čudesna knjiga

Komej čukovski Doktor JojbollVladimir Colin BajkeKomej Čukovski Bajke

Marija Majerova RobinzonkaMakedonski pisci djeci

Josip VanđotKekec nad samotnimponorom

Charles Perrault Bajke

Mato Lovrak Devetorica hrabrih

Krišan čandar Preokrenuto drvo

Mihail Zoščenko Priče za djecu

William Saroyan Tata, ti si ludWilliam Saroyan Mama, volim te

Perzijske bajke

Braća Grimm Bajke

Milan Šega čarobni ključić

Vesna Pamn Tuga i radost šume

Knjiga radosti I

Danko Oblak Modri prozori

Josip VandotKekec na vučjem tragu

Erich Kastner Emil i detektiviLewis Carroll Alica u Zemlji čudesaGabro Vidović Kurir sa PsunjaMiroslav Hirtz Priče iz prirodeVojin JelićPsiću, a kako je tebi ime

Grigor VitezKad bi drveće hodaloErich Kastner Tonček i TočkicaIvana Brlić-Mažuranić Priče iz davnine

Gianni Rodari Čipolino

Anđelka Martić Dječak i šuma

Knjiga radosti IIIvana Brlić-Mažuranićčudnovate zgode šegrta HlapićaAstrid Lindgren Razmo u skitnjiMilivoj Matošec Tiki traži Neznanca

Gianni Rodari Putovanje Plave strijeleMato Lovrak Zeleni otokVjekoslav Majer Zima na telefonuNusret Idrizović Mrav i aždajaFrance Bevk Mali buntovnikBraća Grimm PričeFelix Salten BamblH. C. Anđersen PričeH. C. Anđersen BajkeLewis Carroll Alica s onu stranu ogledalaJens Sigsgaard Robin HudVladimir Nazor Kurir LodaFerenc Molnar Junaci Pavlove uliceStevan Bulajić Nebeski mornarAleksa MikićPriče o malim borcimaOton ŽupančačCicibanAleksandar PopovićTvrdoglave priče

Mato Lovrak Vlak u snijegu

Ezopove basne

Karei CapekBajkeBranka Jurca Kućica kraj moraGabro Vidović Trojica iz Male uliceMarceI Aymć Priče mačke na graniPavel Bažov Kameni cvijetArkadij Gajdar Timur i njegova četaMilivoj Matošec Admiralov otokC. Collođi PinokioGianni Rodari Đelsomino u Zemlji lažljivaca

A. Volkov čarobnjak iz Oza

Slavko Kolar Na leđima delfinaW. M. Thackeray Ruža i prsten

Desanka Maksimović Ptice na česmiFrance Bevk Crna braćaJ. BroszkiewiczVelika, veća i najveća

Palma KatalinićDjetinjstvo Vjetra kapetanaA. R. van der Loeff-BasenauLavine bjesneAleksej Tolstoj Zlatni ključić

Gabro Vidović Zatočenici Pernatog otokaErich Kastner 35. majTone Seliškar Družina Sinjega galebaFran Levstik Pjesme za djecu

Emest Thompson SetonVinipeški vuk Ivan Cankar Moj životGrigor Vitez Gdje priče rastuBranko ćopić Sin Brkate četeVojin JelićHrabriji nego igračka Ivan Kušan Domaća zadaćaMarceI AymćDruge priče mačke na graniIvan Kušan Uzbuna na ZelenomVrhu

Gustav Krklec Majmun i naočale Ela Peroci Djeco, laku noćGianni Rodari Telefonske pričeGrigor Vitez Igra se nastavljaRatko Zvrko Grga čvarakErich KIstner čovječuljakG. Parca—M. Argilli Cavlićevi doživljajiFelix Salten Bambijeva djecaMato Lovrak Družba Pere Kvržice

Stanislav Femenić Puž na ljetovanjuMilivoj Matošec Strah u Ulici lipa

Eva Maria Aab Vjetropirka Eva

Nada IveljićKonjić sa zlatnim sedlom

Višnja Stahuljak Začarani putoviPjesme četiri vjetra (Izbor i prijevod Grigor Vitez)Hans Peterson Malija 1 vjeverica

Henry WinterfeldDjevojčica iz svemiraPalma KatalinićPričanje Cvrčka moreplovcaZdenka Jušić-Seunik Vode su pjevaleStjepan Jakševac Vesela godina

Erich KastnerEmil i tri blizancaErich Kastner čovječuljak i MalenaErich Kastner BlizankeJagoda Truhelka Zlatni danciZvonimir Balog Nevidljiva IvaDragan Lukić Neboder C-17M. Bjažić—Z. Furtinger Ništa bez BoženeSunčana Škrinjarić Kaktus bajke

Ivan Kušan Koko i duhovi

Blanka Dovjak- -Matković Neobična ulica

Gianni Rodari Planeta ispunjenih želja

Mladen Kušec Dobar dan!

Viola VVahlstedt Aslak dječak sa Sjevera Anđelka Martić Vuk na Voćinskoj cesti Mato Lovrak Neprijatelj br. 1H. G. Andersen Bajke i pričeDubravka UgrešićMali plamen

Zlata Kolarić-Kišur Moja Zlatna dolinaIvan Kušan Koko u ParizuMilivoj Matošec Veliki skitačZdenka Jušić-Seunik Kupi ml vilovita konjaAntoine de Saint-Exupery Mali princVlatko Šarić MiškoSunčana škrinjarić Dva smijehaGabro Vidović BjelkanAstrid Lindgren Pipi Duga čarapaZvonimir Balog Ja magaracGemet-JagdfeljdKatja i krokodil

Stanislav Femenić Krijesnice

Mladen Kušec Volim te

Božena Loborec Četiri dječaka i jedan pasBlanka Dovjak- -Matković Priče iz Dubrave

Luko Paljetak Miševi i mačke naglavačke

Drago Ivanišević Mali, ne malineIvan Kušan Lažeš, Melita

Sunčana škrinjarić Zmaj od staklaMladen Kušec Plavi kaputić

Josip Barković Zeleni dječak

Danko Oblak Zelena patrola

Višnja Stahuljak Kućica sa crvenim šeširom

Nada Iveljić Dobro lice

Gianni Rođari Torta na nebu

Milivoj Matošec Dječak sa SutleZvonimir MilčecZvižduk s Bukovca

Iris Supek Trepavice SkitaliceNikola Pulić Dolina zečevaDubravka Ugrešić Filip i SrećicaBranko HribarAdam Vučjak

Ivan Kušan Tajanstveni dječakPajo Kanižaj Šarabara

Edmonđo de Amicis SrceDanko Oblak Na traguKazimir Klarić Mrnjau, grizu meSunčana Škrinjarić SvaštaraAnđelka Martić Djedica pričalo i čarobni vrutakZvonimir Golob Čemu služe roditeljiFrank L. Baum Čarobnjak iz OzaMiroslav Antić Prva ljubavGligor Popovski Mornar NepLeopold Suhodolčan Sakriveni dnevnikDragan LukićTri gusketara

Marino Zuri Mama, kome on to pričaBoro Pavlović LipaMilivoj Matošec Pustolovina u dimnjaku

Pero Zlatar Otključani globusAnton Ingolič Potopljena galijaNada Iveljić Zvijezda na krovuToma Podrug Od Solina do SolinaJames Thurber Trinaest satova i čudesno ADobrica Erić Slavuj i sunceMiroslav Antić Garavi sokakDragan BožićKad se pojavi crveni konj

Anđelka Martić šašavi dan

Danko Oblak Ježek

Miloš Macourek6000 budilica

Slavko Pregl Velika pustolovinaZvonimir BalogZlatna nit

Stanislav FemenićTikva s nosomDušan Radović Igre 1 Igračke

Branko ćopić Orlovi rano leteHrvoje Hitrec Eko Eko

Zlatko Krilić Prvi sudar

E. B. White Paukova mreža

Grozdana Olujić Sedefna ruža

Jevrem Brković Bašta starca Radosava

Mira Alečković Ne mogu bez snova

Arsen Diklić Ne okreči se sine

Svetlana Makarovič Mišica spava

Zlatko Krilić Čudnovata istina

Kl&ra Fehćr Imat ću svoj otok Indijančev vrt

Josip Pavičić Poletarci

Zvonimir Milčec Posljednji zvižduk

Ota Hofman Sat plavih slonovaJovan Jovanović Zmaj Ala je lep ovaj svet

Dubravko Horvatić Stanari u slonu

Dragan Lukić Od kuće do školeMilovan Danojlić Srećan život

Anto Gardaš Ljubičasti planet

Pero Zlatar Medvjed u zeleno! bundiDubravko Horvatić Junačina Mijat TomićDragutin Horkić Čađave zgode

Ivan Kušan Strašni kauboj

Nenad Brixy Bijela loptica

Rosa Petković Kapetan valova

Zdenka Čop Dva dječaka

Tone Seliškar Mazge i čcšljugari

Arsen Diklić Salaš u Malom Ritu

Roberto Piumini Mladić koji je ušao u palaču

Vesna Parun Hoću ljutić, neću mak

Irena Lukšić Zrcalo

Ahmet Hromadžić Okamenjeni vukovi

Joža Horvat VVaitapuZlatko Krilić Veliki zavodnik

Desanka Maksimović Priče starog kamena

Pavao Pavličić Trojica u Trnju

Hrvoje Hitrec Kratki ljudi

Izdavačko knjižarska radna organizacija

Mladost Zagreb, Ilica 30

Generalni direktor BRANKO JURIČEVIĆ

OOUR Izdavačka djelatnost ZAGREB, Gupčeva zvijezda 3

v. d. direktora ŠTIPAN MEDAK

Likovni urednik IRISLAV MESTROVIC

Tehnički urednik ZLATKO KLINGER

Korektori MARIJA MOLNAR

ZDENKA PRPIC

Naklada: 5000 primjerakaTisak: SOUR »Vjesnik« — OOUR TM, Zagreb — 1984.