Johann Wolfgang von Goethe

Patnje mladoga

Werthera

s njemakog preveo Milutin Cihlar Nehajev

prijevod redigirao Zvonimir Bulaja

J. W. von Goethe: Patnje mladoga Werthera

Sadraj

PRVA KNJIGA _____________________________ 4

DRUGA KNJIGA __________________________ 35

OBAVIJESTI ________________________ 42

IZDAVA ITATELJU _______________ 55

Rjenik ___________________________________ 73

2

J. W. von Goethe: Patnje mladoga Werthera

Sve to sam mogao pronai o povijesti bijednoga Werthera pokupio sam brino i evo pred vas stavljam, i znam da ete mi zahvaljivati. Njegovu duhu i njegovu znaaju ne moete uskratiti svoga udivljenja i ljubavi, a njegovoj sudbini svojih suza. A ti, dobra duo, koja osjea jednaki nagon kao on, crpi iz njegovih patnja utjehu i daj da ti ova knjiica bude prijateljem, ako po kobi ili po vlastitoj krivnji ne moe nai bliega.

* * *

3

J. W. von Goethe: Patnje mladoga Werthera

PRVA KNJIGA

4. svibnja 1771.

Kako se radujem to sam otiao! Predobri prijatelju, eto to je srce ovjekovo! Ostavljam tebe, koga tako ljubim i od koga se nisam mogao odijeliti, a radujem se! Znam da e mi oprostiti. Zar sudbina nije brino poiznalazila ostale moje veze, samo da tjeskobom ispuni srce kao to je moje? Jadna Leonora! A ipak bio sam neduan. Zar sam ja bio kriv to se u njenom bijednom srcu razvila strast, dok su meni ugodnu zabavu pribavlja-le svojeglave draesti njene sestre? Pa ipak zar sam sasvim neduan? Nisam li davao hrane njenim osjeajima? Nisam li se i sam naslaivao onim sasvim istinskim izljevima prirode, koji su nas tako esto nagonili na smijeh, iako nipoto nisu bili smijeni? Nisam li o, to je ovjek da bi smio jadikovati nad samim sobom! Popravit u se, dragi prija-telju, obeajem ti da u se popraviti, pa neu prevakavati ono malo zla to ga udes stav-lja pred nas, kao to sam uvijek inio; hou uivati u ovom to je sada, a ono to je prolo neka za mene bude prolo. Zaista, ti ima pravo, predobri moj, manje bi bilo boli meu ljudima kad se ne bi Bog zna emu su tako udeeni s tolikom revnou mate ljudi bavili time da u pamet dozivlju uspomene na prole nevolje, mjesto da podnose ravno-dunu sadanjost. Budi tako dobar, pa reci mojoj majci da u, kako budem bolje mogao, izvriti njezin po-sao i u najskorije vrijeme dati joj glasa o tome. Govorio sam s tetkom, ali ni iz daleka ni-sam u njoj naao onu zlobnu enu, koju su kod nas stvorili od nje. Bodra je to, nagla gos-poa najboljega srca. Razjasnio sam joj pritube moje majke glede zadranog dijela ba-tine; ona mi je rekla svoje razloge, uzroke i uvjete uz koje bi bila spremna povratiti sve, i jo vie nego to smo traili. Ukratko, sad mi se ne da o tom nita pisati; reci mojoj majci da e sve poi dobrim putem. Ja sam, naime, dragi moj, i kod ovoga maloga posla opet pronaao da u svijetu moda dovode do veih zabluda nesporazumci i tromost nego lu-kavtina i zloba. Barem su ove posljednje svakako rjee. Uostalom, meni je ovdje vrlo ugodno; samoa je dragocjeni melem mome srcu u ovom rajskom kraju, a ovo godinje doba mladosti grije sa svom punoom moje srce, koje esto od strepnje zadre. Svako stablo, svaka ivica cvjetna je kita; htio bih da sam hrut u svibnju, pa da lepeem u tom moru miris i da u njemu nalazim svu svoju hranu. Sm je grad neugodan, ali je naokolo svuda neizreciva ljepota prirode. To je ponukalo pokojnoga grofa M... da zasadi vrt na jednom od breuljaka koji se kriaju u najljepoj razlikosti i tvore najubavije doline. Vrt je jednostavan, i odmah kod ulaza osjea da os-novu nije nacrtao znanstveni vrtlar, ve srce puno osjeaja, koje je ovdje htjelo uivati smo u sebi. Ve sam mnogu suzu prolio za pokojnikom u ruevnoj sobici, koja je bila

4

J. W. von Goethe: Patnje mladoga Werthera

njegovo omiljelo mjestance, pa je i moje. Doskora u biti ja gospodar vrta; vrtlar mi je sklon, ve za ovo malo dana, pa ni njemu nee biti zlo pri tom.

*

10. svibnja.

udesna je vedrina obuzela svu moju duu, kano i slatko proljetno jutro, pa ju punim srcem upijam. Sm sam i radujem se svom ivotu u ovom kraju, koji je stvoren za takve due kao to je moja. Tako sam sretan, mili moj, tako sasvim utonuo u uvstvo mirnoga ivovanja, da od toga strada moja umjetnost. Sada ne bih mogao risati, ni jednu crtu, a nikad nisam bio vei slikar nego u ovim asovima. Kad se umilna dolina oko mene dimi i kad visoko sunce poiva na povrju neprodirne tame moje ume, te se tek pojedini traci kradu u nutranje svetite, ja leim u visokoj travi kraj potonog vodopada, a blie do zemlje tisuu mi se razlinih travki ukazuje; kad blie kraj srca osjeam vrevu maloga svijeta izmeu klasja, nebrojene, nepojmljive oblike crvia, muica kad osjeam nazo-nost Svemonoga, koji nas je stvorio sebi na priliku, i disaj Sveljubeeg, koji nas, u vje-noj prelesti lebdei, nosi i podrava, prijatelju kad se zatim zamrai oko mojih oiju, a svijet oko mene i nebo sasvim u mojoj dui poivaju kano lik ljubovce onda esto ez-nem i mislim: ah, da moe ovo izraziti, da moe papiru udahnuti ovo to tako puno, tako toplo ivi u tebi te bi postalo zrcalom due tvoje, kao to je tvoja dua zrcalom beskonanog Boga! Drue moj ali ja propadam od toga, svladava me snaga divote ovih pojava.

*

12. svibnja

Ne znam lebde li varavi dusi iznad ovoga kraja ili vrela nebeska mata u mojem srcu ini tako rajskim sve ovdje naokolo. Tu je odmah pred gradom zdenac zdenac uz koji su me ari prikovale kano Meluzinu i njene sestre.1 Poe niz mali breuljak i nae se pred svodom, gdje nekih dvadeset stepenica vodi dolje, a na dnu iz mramornih stijena izvire najbistrija voda. Mali zid koji iznad zdenca ini ogradu, visoka stabla to unaokolo po-krivaju prostor, hladnoa mjesta; sve to kao da neim mami, neim zastrauje. Ne proe dan da ne prosjedim ovdje jedan sat. Tada dolaze iz grada djevojke po vodu posao najbezazleniji a najpotrebniji, to su ga nekad vrile same kraljevske keri. Dok tu sjedim, oko mene u svoj snazi oivi patrijarhalna ideja kako su svi nai pradjedovi kod zdenca inili poznanstva i snubili djevojke, i kako oko zdenca i izvora lebde dusi dobroinci. Tko to ne moe osjetiti sa mnom, taj se nije nigda iza tekog putovanja u ljetni dan okri-jepio kraj studenca hladnog.

1 Lik iz starofrancuskih i bretonskih legendi i folklora, enski duh voda koji obitava u svetim iz-vorima i rijekama, s donjim dijelom tijela zmije (ili ribe, nalik sireni). Majka joj Pressina rodila je trojke, tri keri: Meluzinu, Melior i Palatinu, koje su imale nesretnu sudbinu, a ivjele su uz Zde-nac ei. (nap. ur.)

5

J. W. von Goethe: Patnje mladoga Werthera

*

13. svibnja

Pita bi li mi poslao moje knjige? Mili moj, molim te Boga radi, skini mi ih s vrata. Ne-u da me vie vode, bodre, rasplamsavaju, ta ovo srce dosta vrije i samo od sebe; meni treba pjesan uspavanka, a tu sam u svoj potpunosti naao u svom Homeru.2 Preesto us-pavljujem svoju pobunjenu krv, jer jo nisi vidio neto tako nestalno i nejednako kao to je ovo srce. No, dragi, trebam li to i kazati tebi, koji si tako esto morao gledati kako od peali prelazim u razvrat i od slatke melankolije u razornu strast? Pa ja svoje srdace i drim kao bolesno dijete; svaka mu je voljica doputena. Ne kazuj to nikomu; ima ljudi koji bi mi uzeli za zlo.

*

15. svibnja

Neznatni ljudi u gradu ve me poznaju i vole me, osobito djeca. Kad sam im se u prvim danima znao pridruiti i prijazno ih pitati ovo ili ono, neki su od njih mislili da im se e-lim narugati i otpravljali su me upravo grubo. Ali se nisam ljutio; jedino sam vrlo ivo osjetio ono to sam ve esto opazio: ljudi od vieg stalia drat e se uvijek u hladnoj udaljenosti od prostoga puka, kao da se boje tete od priblienja; a onda ima i bjegunaca i zlobnih aljivdija, koji se naoko umiju poniziti samo zato da siromaan svijet jo jae osjeti njihovu obijest. Znam dobro da nismo svi jednaki, niti to moemo biti; ali se meni ini da onaj koji dri potrebnim udaljivati se od takozvanog prostog puka, da uzdri respekt taj nije manje vrijedan ukora od kukavca koji se sakriva od dumana, jer se boji da bi podlegao. Onomadne sam doao k zdencu i zatekao tamo mladu sluavku, koja je svoj vr bila sta-vila na posljednju stepenicu i ogledavala se nee li otkuda doi koja drugarica da joj po-mogne dignuti joj ga na glavu. Siao sam i zirnuo na nju. Treba li da vam pomog-nem, djevojko?, rekoh. Ona se zacrveni preko uiju. Ne, ne, gospodine!, ree mi. Pa nemojte se skanjivati! Nato je namjestila svoj svitak na glavu i ja sam joj pomo-gao. Zahvalila mi je i pola uza stube.

*

2 Wertherova (i Goetheova) fascinacija Homerom (tepa mu: "mein Homer") tipina je za romanti-zam, koji ponovno otkriva izvornost grke umjetnosti i knjievnosti. Do otkria "Ossiana", Homer je jedini pjesnik kojega Werther ita. (nap. ur.)

6

J. W. von Goethe: Patnje mladoga Werthera

17. svibnja

Sklopio sam svakakvih poznanstva, ali drutva jo nisam naao nikakvog. Ne znam to ljude privlai k meni; mnogi me zavole i priu mi, a onda me boli ako nas put povede samo nekoliko koraaja zajedno. Ako me pita kakvi su ovdje ljudi, moram ti rei: kao svagdje! Jednolina ti je stvar taj ljudski rod. Najvie njih prorade najvei dio svoga vre-mena da mogu ivjeti, a ono malo to im ostaje od slobode tako ih plai, te trae sve na-ine kako da se toga rijee. O, kakvo je odreenje ovjekovo! Ali je puk upravo dobroga soja. Kad gdjekad zaboravim na se, pa koji put s njima ui-vam radosti koje su jo ljudima doputene da se kraj stola uljudnih ljudi sa svima a-lim potpuno iskreno i srdano, da u pravi as udesim kakvu etnju, ples ili neto takvo to mi vrlo godi; samo se ne smijem sjetiti da u meni poiva jo mnogo drugih sila, koje sve neiskoritene trunu i koje moram brino kriti. Ah, to mi tako stjenjava cijelo srce. A to u? Sudbina je ljudi nae vrsti