patnje mladoga werthera -...

Johann Wolfgang von Goethe

Patnje mladoga

Werthera

s njemakog preveo Milutin Cihlar Nehajev

prijevod redigirao Zvonimir Bulaja

J. W. von Goethe: Patnje mladoga Werthera

Sadraj

PRVA KNJIGA _____________________________ 4

DRUGA KNJIGA __________________________ 35

OBAVIJESTI ________________________ 42

IZDAVA ITATELJU _______________ 55

Rjenik ___________________________________ 73

2


Sve to sam mogao pronai o povijesti bijednoga Werthera pokupio sam brino i evo pred vas stavljam, i znam da ete mi zahvaljivati. Njegovu duhu i njegovu znaaju ne moete uskratiti svoga udivljenja i ljubavi, a njegovoj sudbini svojih suza. A ti, dobra duo, koja osjea jednaki nagon kao on, crpi iz njegovih patnja utjehu i daj da ti ova knjiica bude prijateljem, ako po kobi ili po vlastitoj krivnji ne moe nai bliega.

* * *

3


PRVA KNJIGA

4. svibnja 1771.

Kako se radujem to sam otiao! Predobri prijatelju, eto to je srce ovjekovo! Ostavljam tebe, koga tako ljubim i od koga se nisam mogao odijeliti, a radujem se! Znam da e mi oprostiti. Zar sudbina nije brino poiznalazila ostale moje veze, samo da tjeskobom ispuni srce kao to je moje? Jadna Leonora! A ipak bio sam neduan. Zar sam ja bio kriv to se u njenom bijednom srcu razvila strast, dok su meni ugodnu zabavu pribavlja-le svojeglave draesti njene sestre? Pa ipak zar sam sasvim neduan? Nisam li davao hrane njenim osjeajima? Nisam li se i sam naslaivao onim sasvim istinskim izljevima prirode, koji su nas tako esto nagonili na smijeh, iako nipoto nisu bili smijeni? Nisam li o, to je ovjek da bi smio jadikovati nad samim sobom! Popravit u se, dragi prija-telju, obeajem ti da u se popraviti, pa neu prevakavati ono malo zla to ga udes stav-lja pred nas, kao to sam uvijek inio; hou uivati u ovom to je sada, a ono to je prolo neka za mene bude prolo. Zaista, ti ima pravo, predobri moj, manje bi bilo boli meu ljudima kad se ne bi Bog zna emu su tako udeeni s tolikom revnou mate ljudi bavili time da u pamet dozivlju uspomene na prole nevolje, mjesto da podnose ravno-dunu sadanjost. Budi tako dobar, pa reci mojoj majci da u, kako budem bolje mogao, izvriti njezin po-sao i u najskorije vrijeme dati joj glasa o tome. Govorio sam s tetkom, ali ni iz daleka ni-sam u njoj naao onu zlobnu enu, koju su kod nas stvorili od nje. Bodra je to, nagla gos-poa najboljega srca. Razjasnio sam joj pritube moje majke glede zadranog dijela ba-tine; ona mi je rekla svoje razloge, uzroke i uvjete uz koje bi bila spremna povratiti sve, i jo vie nego to smo traili. Ukratko, sad mi se ne da o tom nita pisati; reci mojoj majci da e sve poi dobrim putem. Ja sam, naime, dragi moj, i kod ovoga maloga posla opet pronaao da u svijetu moda dovode do veih zabluda nesporazumci i tromost nego lu-kavtina i zloba. Barem su ove posljednje svakako rjee. Uostalom, meni je ovdje vrlo ugodno; samoa je dragocjeni melem mome srcu u ovom rajskom kraju, a ovo godinje doba mladosti grije sa svom punoom moje srce, koje esto od strepnje zadre. Svako stablo, svaka ivica cvjetna je kita; htio bih da sam hrut u svibnju, pa da lepeem u tom moru miris i da u njemu nalazim svu svoju hranu. Sm je grad neugodan, ali je naokolo svuda neizreciva ljepota prirode. To je ponukalo pokojnoga grofa M... da zasadi vrt na jednom od breuljaka koji se kriaju u najljepoj razlikosti i tvore najubavije doline. Vrt je jednostavan, i odmah kod ulaza osjea da os-novu nije nacrtao znanstveni vrtlar, ve srce puno osjeaja, koje je ovdje htjelo uivati smo u sebi. Ve sam mnogu suzu prolio za pokojnikom u ruevnoj sobici, koja je bila

4


njegovo omiljelo mjestance, pa je i moje. Doskora u biti ja gospodar vrta; vrtlar mi je sklon, ve za ovo malo dana, pa ni njemu nee biti zlo pri tom.

*

10. svibnja.

udesna je vedrina obuzela svu moju duu, kano i slatko proljetno jutro, pa ju punim srcem upijam. Sm sam i radujem se svom ivotu u ovom kraju, koji je stvoren za takve due kao to je moja. Tako sam sretan, mili moj, tako sasvim utonuo u uvstvo mirnoga ivovanja, da od toga strada moja umjetnost. Sada ne bih mogao risati, ni jednu crtu, a nikad nisam bio vei slikar nego u ovim asovima. Kad se umilna dolina oko mene dimi i kad visoko sunce poiva na povrju neprodirne tame moje ume, te se tek pojedini traci kradu u nutranje svetite, ja leim u visokoj travi kraj potonog vodopada, a blie do zemlje tisuu mi se razlinih travki ukazuje; kad blie kraj srca osjeam vrevu maloga svijeta izmeu klasja, nebrojene, nepojmljive oblike crvia, muica kad osjeam nazo-nost Svemonoga, koji nas je stvorio sebi na priliku, i disaj Sveljubeeg, koji nas, u vje-noj prelesti lebdei, nosi i podrava, prijatelju kad se zatim zamrai oko mojih oiju, a svijet oko mene i nebo sasvim u mojoj dui poivaju kano lik ljubovce onda esto ez-nem i mislim: ah, da moe ovo izraziti, da moe papiru udahnuti ovo to tako puno, tako toplo ivi u tebi te bi postalo zrcalom due tvoje, kao to je tvoja dua zrcalom beskonanog Boga! Drue moj ali ja propadam od toga, svladava me snaga divote ovih pojava.

*

12. svibnja

Ne znam lebde li varavi dusi iznad ovoga kraja ili vrela nebeska mata u mojem srcu ini tako rajskim sve ovdje naokolo. Tu je odmah pred gradom zdenac zdenac uz koji su me ari prikovale kano Meluzinu i njene sestre.1 Poe niz mali breuljak i nae se pred svodom, gdje nekih dvadeset stepenica vodi dolje, a na dnu iz mramornih stijena izvire najbistrija voda. Mali zid koji iznad zdenca ini ogradu, visoka stabla to unaokolo po-krivaju prostor, hladnoa mjesta; sve to kao da neim mami, neim zastrauje. Ne proe dan da ne prosjedim ovdje jedan sat. Tada dolaze iz grada djevojke po vodu posao najbezazleniji a najpotrebniji, to su ga nekad vrile same kraljevske keri. Dok tu sjedim, oko mene u svoj snazi oivi patrijarhalna ideja kako su svi nai pradjedovi kod zdenca inili poznanstva i snubili djevojke, i kako oko zdenca i izvora lebde dusi dobroinci. Tko to ne moe osjetiti sa mnom, taj se nije nigda iza tekog putovanja u ljetni dan okri-jepio kraj studenca hladnog.

1 Lik iz starofrancuskih i bretonskih legendi i folklora, enski duh voda koji obitava u svetim iz-vorima i rijekama, s donjim dijelom tijela zmije (ili ribe, nalik sireni). Majka joj Pressina rodila je trojke, tri keri: Meluzinu, Melior i Palatinu, koje su imale nesretnu sudbinu, a ivjele su uz Zde-nac ei. (nap. ur.)

5


*

13. svibnja

Pita bi li mi poslao moje knjige? Mili moj, molim te Boga radi, skini mi ih s vrata. Ne-u da me vie vode, bodre, rasplamsavaju, ta ovo srce dosta vrije i samo od sebe; meni treba pjesan uspavanka, a tu sam u svoj potpunosti naao u svom Homeru.2 Preesto us-pavljujem svoju pobunjenu krv, jer jo nisi vidio neto tako nestalno i nejednako kao to je ovo srce. No, dragi, trebam li to i kazati tebi, koji si tako esto morao gledati kako od peali prelazim u razvrat i od slatke melankolije u razornu strast? Pa ja svoje srdace i drim kao bolesno dijete; svaka mu je voljica doputena. Ne kazuj to nikomu; ima ljudi koji bi mi uzeli za zlo.

*

15. svibnja

Neznatni ljudi u gradu ve me poznaju i vole me, osobito djeca. Kad sam im se u prvim danima znao pridruiti i prijazno ih pitati ovo ili ono, neki su od njih mislili da im se e-lim narugati i otpravljali su me upravo grubo. Ali se nisam ljutio; jedino sam vrlo ivo osjetio ono to sam ve esto opazio: ljudi od vieg stalia drat e se uvijek u hladnoj udaljenosti od prostoga puka, kao da se boje tete od priblienja; a onda ima i bjegunaca i zlobnih aljivdija, koji se naoko umiju poniziti samo zato da siromaan svijet jo jae osjeti njihovu obijest. Znam dobro da nismo svi jednaki, niti to moemo biti; ali se meni ini da onaj koji dri potrebnim udaljivati se od takozvanog prostog puka, da uzdri respekt taj nije manje vrijedan ukora od kukavca koji se sakriva od dumana, jer se boji da bi podlegao. Onomadne sam doao k zdencu i zatekao tamo mladu sluavku, koja je svoj vr bila sta-vila na posljednju stepenicu i ogledavala se nee li otkuda doi koja drugarica da joj po-mogne dignuti joj ga na glavu. Siao sam i zirnuo na nju. Treba li da vam pomog-nem, djevojko?, rekoh. Ona se zacrveni preko uiju. Ne, ne, gospodine!, ree mi. Pa nemojte se skanjivati! Nato je namjestila svoj svitak na glavu i ja sam joj pomo-gao. Zahvalila mi je i pola uza stube.

*

2 Wertherova (i Goetheova) fascinacija Homerom (tepa mu: "mein Homer") tipina je za romanti-zam, koji ponovno otkriva izvornost grke umjetnosti i knjievnosti. Do otkria "Ossiana", Homer je jedini pjesnik kojega Werther ita. (nap. ur.)

6


17. svibnja

Sklopio sam svakakvih poznanstva, ali drutva jo nisam naao nikakvog. Ne znam to ljude privlai k meni; mnogi me zavole i priu mi, a onda me boli ako nas put povede samo nekoliko koraaja zajedno. Ako me pita kakvi su ovdje ljudi, moram ti rei: kao svagdje! Jednolina ti je stvar taj ljudski rod. Najvie njih prorade najvei dio svoga vre-mena da mogu ivjeti, a ono malo to im ostaje od slobode tako ih plai, te trae sve na-ine kako da se toga rijee. O, kakvo je odreenje ovjekovo! Ali je puk upravo dobroga soja. Kad gdjekad zaboravim na se, pa koji put s njima ui-vam radosti koje su jo ljudima doputene da se kraj stola uljudnih ljudi sa svima a-lim potpuno iskreno i srdano, da u pravi as udesim kakvu etnju, ples ili neto takvo to mi vrlo godi; samo se ne smijem sjetiti da u meni poiva jo mnogo drugih sila, koje sve neiskoritene trunu i koje moram brino kriti. Ah, to mi tako stjenjava cijelo srce. A to u? Sudbina je ljudi nae vrsti da budu krivo shvaeni. Ah, zato je nestalo druice mladosti moje! Ah, zato sam je uope upoznao! Inae bih rekao: luak si! Trai ono to se ne moe nai na zemlji; no ja sam je imao, osjetio sam ono srce, onu veliku duu, te mi se u njenoj nazonosti inilo da sam neto vie nego to sam uistinu bio, jer sam bio sve to sam mogao biti. Dobri Boe, ta onda nije nikoja snaga moje due ostala neiskoritena! Nisam li pred njom mogao razviti cijelo ono udesno uvstvo kojim moje srce obuhvaa prirodu? Nije li nae drugovanje bilo beskonano tki-vo najfinijeg osjeanja, najotrije duhovitosti, kojoj su modifikacije sve do neskladnosti sve bile oznaene biljegom genija? A sad! Vaj, one godine to ih je ona imala vie od mene odvele su je prije u grob. Nikad je neu zaboraviti, nikad njezin vrsti duh i nje-nu boansku blagost. Prije nekoliko dana sretoh se s nekim mladim B...om, bistrim mladiem upravo sretna oblija. Doao je tek s Akademije, ne smatra se ba mudracem, ali ipak vjeruje da znade vie od drugih. Osim toga, bio je marljiv, kako po kojeemu opaam; ukratko zna sva-ta i dosta. Poto je uo da ja mnogo riem i da umijem grki (u ovom kraju su to dva meteora), obratio se na mene i stao se razmetati mnogim znanjem, od Batteuxa do Wooda, od de Pilesa do Winckelmanna, i uvjeravati me da je do kraja proitao Sulzerovu teoriju, prvi dio, i da ima u svom posjedu jedan rukopis Heyneov o izuavanju antike.3 Pustio sam neka mu bude.

3 Charles Batteux (1713.-1780.) je vodei katoliki filozof 18. stoljea; pisao je o estetici i poeziji. John Wood stariji (1704.-1754.) je slavni engleski klasicistiki (georgijanski) arhitekt, autor Queens Square i The Circusa u gradu Bathu, koji je vjerojatno pripadao prvim masonima jer su mu djela puna masonskih simbola; prouavao je Stonehenge i bio promicatelj neodruidizma. Glasoviti ar-hitekt je i njegov sin John Wood mlai (1728.-1782.), koji je nastavio oevo djelo. Roger de Piles (1635.-1709.) je francuski slikar, kritiar i autor estetikih rasprava, utjecajan u 17. stoljeu. Johann Joachim Winckelmann (1717.-1768.) je njemaki povjesniar umjetnosti i arheolog; prouavao je sta-rogrke spomenike i prvi artikulirao razlike izmeu izvorne grke i kasnije rimske umjetnosti i stila. Autor je klasinog djela Povijest antike umjetnosti (1764). Osniva je znanstvenog pristupa arheologiji i utemeljitelj suvremene povijesti umjetnost. Utjecao je ne samo na arhitekturu (zaet-nik je neoklasicistikog pokreta), nego i na brojne njemake pisce i umjetnike (Lessing, Herder, Goethe, Hlderlin, Heine, Nietzsche...), kao i na stvaranje kulta Grke u Njemakoj i Europi. Jo-hann Georg Sulzer (1720.-1779.) je vicarski prosvjetiteljski filozof i matematiar. Spomenuta nje-gova teorija odnosi se na elektricitet. Christian Gottlob Heyne (1729.-1812.) je njemaki klasicist i arheolog, autor stotina znanstvenih rasprava i komentara o starogrkoj i rimskoj knjievnosti, filologiji i umjetnosti. (nap. ur.)

7


Upoznao sam se jo s jednim vrijednim muem to je kneevski sudac, iskren i dobro-udan ovjek. Kau da je prava radost dui vidjeti ga usred njegove djece, kojih ima de-vetero; naroito slave njegovu najstariju ker. Pozvao me je k sebi, pa u ga pohoditi to prije. Stanuje u kneevskom lovakom dvorcu, podrug sata odavde; poslije smrti svoje ene dobio je doputenje da se preseli onamo, jer ga je odvie alostio boravak ovdje u gradu i u sudskoj kui. Inae je na moju stazu naletjelo nekoliko iskreveljenih originala, koji su nesnosni, a naj-nesnosniji su kad mi iskazuju svoje prijateljstvo. Ostaj mi zbogom! Ovo pismo e ti ugoditi; sasvim je historijsko.4

*

22. svibnja

Ve se je mnogima priinilo da je ljudski ivot samo san, a i mene uvijek prati taj osjeaj. Kad promotrim usku granicu u koju su zatvorene djelotvorne i istraivalake snage ov-jekove, kad vidim kako sve nae djelovanje ima cilj da nam pribavi udovoljenje potreba, koje opet nemaju druge svrhe nego da produe nau bijednu egzistenciju, a onda ka-ko sve umirenje izvjesnim tokama saznanja nije nita drugo nego sanljiva rezignacija, gdje zidove, meu kojima sjedi zarobljen, sebi oslikava arnim likovima i svijetlim vi-dicima eh, Wilhelme, onda mi sve to oduzima rije. Vraam se u samog sebe i nalazim jedan svijet! I to opet vie u nasluivanju i tamnoj udnji, negoli u predodbi i ivoj sna-zi. I onda sve pliva ispred mojih sjetila, a ja se sanljivo dalje smjekam u svijet. Svi se veleueni kolnici i uitelji slau u tom da djeca ne znaju zato neto hoe; ali nitko nee vjerovati da i odrasli ljudi, isto kao djeca, glavinjaju po ovom tlu zemaljskom i kao djeca ne znaju otkud dolaze i kuda idu, pa ne streme prema istinskim ciljevima, nego se povode za biskvitom, kolaima i brezovom ibom. Meni se ini da je sve to tako jasno, kao da lei na dlanu. Rado ti priznajem (jer znam to bi mi rekao na to) da su najsretniji oni koji, kao djeca, ive od dana u dan, vuku sa sobom svoje lutke, svlae ih i oblae i s velikim se respek-tom kradu oko ladice u koju je mamica zakljuala slatki, a kad napokon ujagme ono to ele, gutaju punim ustima i viu: Jo! To su sretni stvorovi. A i onima je dobro koji svojem nitkovskom zanimanju ili pae svojim strastima nadjevaju prekrasne nazive i to nazivaju divovskim operacijama za spas i dobrobit ljudskoga roda. Blago onome tko moe biti takav! No tko u svojoj poniznosti spozna kuda sve to smjera, vidi kako skladno svaki graanin kome je dobro umije svoj vrti obrezati i stvoriti od njega zemaljski raj, pa kako i najvei nesretnjak svojim bremenom probija sopui sebi put, i kako svi pod-jednako eznu da makar samo jednu minutu dulje gledaju svjetlo ovoga sunca zaista, taj ne govori nita, nego stvara svoj svijet iz sebe samog, pa je sretan to je uope ovjek. A onda bio makar kako stegnut on u srcu ipak vazda nosi slatko uvstvo slobode i uvjerenje da moe ostaviti ovu tamnicu kad god hoe.

*

4 Odnosno govori samo o injenicama. (nap. ur.)

8


26. svibnja

Ti od davnine poznaje moj nain, kako se nastanjujem, kako na umilnom mjestancu po-diem kolibicu u kojoj se onda stisnem i ivim. I ovdje sam pronaao mjestance koje me je privuklo. Otprilike sat daleko od grada lei mjesto koje zovu Wahlheim.5 Poloaj na breuljku ve-oma je zanimljiv i kad po vrhu stazom ide prema selu, moe najedanput pregledati itavu dolinu. Dobra krmarica, koja je usluna i vedra za svoje godine, toi vino, pivo, kavu; a, to vrijedi vie od svega: dvije su lipe,6 koje svojim rairenim granama zasjenjuju mali trg pred crkvom, to ga naokolo zatvaraju seljaki domovi, sue i dvorita. Nisam davno naao tako prijaznog i umilnog mjestaca, pa ovamo dajem iz gostionice donijeti svoj stoli i sjedalicu, ovdje pijem kavu i itam Homera. Kad sam prvi put sluajno jed-nog lijepog popodneva doao pod te lipe, mali mi se trg uinio jako pust. Sve je bilo u polju, samo je neki djeak od jedno etiri godine sjedio na zemlji i drao objema rukama u prsa uprto drugo dijete od moda pola godine, koje je sjedilo meu njegovim nogama tako da mu je sluio kao neka vrst stolca i sjedilo sasvim mirno, uza svu ivahnost kojom je svojim crnim oima gledalo uokrug. Zabavljao me taj prizor: sjeo sam na plug koji je stajao nasuprot i s mnogo zanosa nacrtao kako braa stoje. Dodao sam k tomu oblinju ivicu, vrata sue i nekoliko prelomljenih kotaa, sve kako je stajalo jedno za drugim, i kad je proao jedan sat, pronaem da sam izradio veoma zanimljivu risariju, ne dodajui joj nita svojega. To me je uvrstilo u mom naelu da se ubudue drim jedino prirode. Ona je jedina beskonano bogata. Ona jedina obrazuje velikog umjetnika. Mnogo ta se moe rei u korist regula, otprilike ono to se moe rei u pohvalu graanskom drutvu. ovjek koji se prema njima obrazuje nee nikad izvesti neto neukusno ili loe kao onaj koji puta da ga izmijese zakoni i povoljne prilike, nikad nee postati nepodnoljivi su-sjed ili uveni zloinac; ali opet nasuprot tome, svaka e regula reklo se to mu drago razoriti pravi osjeaj prirode i istinski njezin izraaj! Reci samo da je ovo odvie stro-go! Jer i priroda sama stee, obrezuje divlji trs itd. Dragi prijatelju! Smijem li ti navesti jedno usporeenje? U tome je kao i u ljubavi. Mlado se srce sasvim prikloni djevojci, provodi kod nje sve asove svoga dana, prosipa sve svo-je sile, sav svoj imetak, tek da joj svaki as moe izjaviti da joj se sasvim predaje. I da sad doe kakav filistar, ovjek koji je zaposlen u javnom uredu, pa da rekne: Fini moj mladi gospodine! Ljubiti je ljudska stvar, samo treba da ljudski ljubite! Razdijelite svoje sate, jedne za posao, a druge, one za odmor, posvetite svojoj djevojci. Prebrojte svoje imanje, pa, od onoga to vam preostaje preko vae potrebe, ne branim vam da njoj poklonite ka-kav dar, samo ne preesto, tako na primjer za njezin imendan ili roendan, itd. Ako mladi poslua, eto od njega korisna mlada ovjeka, pa u ja sm svjetovati svakom vla-daru da ga poalje u kolegij; samo to je onda kraj njegovoj ljubavi, a ako je umjetnik, njegovoj umjetnosti. Oj druzi moji! Zato tako rijetko provali bujica genija i tako rijetko dohui k nama visokim valovima, da potrese vae zadivljene due? Mili prijatelji u svijetu na obje strane obale stanuju spokojna stara gospoda, kojima bi pri tom propali njihovi mali zaseoci, lijehe s tulipanima i polja sa zeljem, pa zato oni za vremena nasipi-ma i odvodima odvraaju prijeteu opasnost.

5 itatelj neka se ne trudi potraiti ovdje spominjana mjesta; morali smo izmijeniti prava imena koja se nalaze u originalu. 6 Lipe imaju posebno znaenje u germanskoj mitologiji i njemakom folkloru, pa tako i kod ro-mantiara. (nap. ur.)

9


*

27. svibnja.

Ja sam, kako vidim, zapao u ushienje, u poreenja i deklamacije, pa sam ti pri tom za-boravio do kraja ispriati to je dalje bilo s onom djecom. Sjedio sam na plugu valjda dva sata, sasvim zadubljen u slikarsko osjeanje, to ti ga veoma rastrgano prikazuje moje jueranje pismo. Podveer je k djeci, koja se meutim nisu ni makla, dola jedna mlada ena, s koaricom o ruci, i doviknula iz daleka: Filipe, ba si dobar. Pozdravila je me-ne, ja joj odvratio, ustao, pristupio blie i zapitao je da li je mati one djece. Potvrdila mi je i, dajui starijemu polovicu emike, uzela manjega na ruke i poljubila ga sa svom mate-rinskom ljubavi. Dala sam Filipu, ree mi, da uva maloga, a s najstarijim sam pola u grad donijeti bijelog kruha, eera i jednu zemljanu tavicu za kau. (Sve sam ove stvari vidio u koari, kojoj je pokrov bio otpao.) Hansu u (tako se zvao najmlai) za veeru skuhati juicu; nestani pti, onaj veliki, razbio mi je juer tavicu kad se je s Filipom sva-dio za ostrug kae. Pitao sam gdje je najstariji, i tek to mi je rekla da se po livadi na-tjerava s par gusaka, eto ti njega skokom k nama, nosei u ruci ljeskov prut. Razgovarao sam se dalje sa enom i doznao da je ki uiteljeva, a mu joj je poao na put u vicarsku, da digne batinu nekoga bratueda. Htjeli su ga prevariti za batinu, ree mi ona, pa mu nisu odgovarali na pisma; zato je sada sm otiao onamo. Samo da ga nije stigla ka-kva nesrea! Nemam glasa od njega. Bilo mi je teko rijeiti se te ene; dao sam sva-kom djetetu po novi, a i za najmanje dao sam novi, da mu donese emiku uz juhu kad poe u grad, i tako smo se rastali. Velim ti, dragi moj, kad moji ivci vie ne mogu izdrati, sva se njihova pobuna ublai dok gledam ovakav stvor, koji u sretnom spokojstvu ide dalje uskim krugom svoga i-vovanja, proturava se od dana u dan, vidi gdje lie pada i pri tom ne misli nita drugo nego da dolazi zima. Od toga sam vremena esto vani. Djeca su se sasvim privikla na mene, dobivaju eera kad pijem kavu, a veerom dijele sa mnom maslac na kruhu i kiselo mlijeko. Nedjeljom im nikada ne pofali novi, a ako mene ne bude tamo poslije pobonosti, krmarici sam naloio da im ga ona isplati. Djeca mi se povjeravaju i pripovijedaju kojeta, a ja najvie uivam u njihovim strastima i prostodunim nastupima pohlepe, kad se okupi vie djece iz sela. Stajalo me je mnogo truda dok sam majku rijeio brige da djeca moda ne dosauju go-spodinu.

*

30. svibnja.

Ono to sam ti nedavno kazao o slikarstvu vrijedi sigurno i za pjesnitvo; sve je u tom da spozna ono to je krasno i da to smiono izrekne u malo rijei ovim je, dakako, ree-no mnogo. Danas sam doivio jedan prizor koji bi, jednostavno prepisan, dao najljepu idilu svijeta; ali nato pjesma, prizor i idila? Zar moramo vazda zanatlijski petljati, kad traimo svoj dijelak u kakvoj pojavi prirode?

10


Opet e se strano prevariti ako iza ovog uvoda oekuje mnogo ta visokoga i otmje-noga; nita drugo nego da me je jedan seljaki momi zanio do tog ivog uea. Ja u, kao obino, loe priati, a ti e, mislim, kao obino nai da sam pretjeran; opet je Wahl-heim i uvijek Wahlheim ono to proiznosi ovakve rijetkosti. Vani se pod lipama sabralo drutvo da pije kavu. Poto meni to drutvo nije sasvim pri-stajalo, izostao sam pod nekom izlikom. Iz susjedne kue izae jedan seljaki momak i stade neto popravljati na ovom plugu, koji sam ja onomadne prerisao. Poto mi se svidjelo njegovo ponaanje, oslovim ga i za-pitam za njegove prilike; za as smo postali znanci i, kako meni obino biva s ljudima ove vrsti, gotovo i prijatelji. Priao mi je da je u slubi kod neke udovice, koja dobro po-stupa s njim. Govorio je o njoj toliko i hvalio ju na takav nain da sam odmah mogao opaziti kako joj je odan duom i tijelom. Ona vie nije mlada ree mi njen prvi mu postupao je s njom vrlo zlo, pa vie nee da se udaje a iz njegova pripovijedanja prosi-jevalo je jasno kako je ona za njega lijepa i draesna i koliko eli da bi odabrala njega i tako izbrisala spomen na mane svoga prvoga mua; morao bih rije po rije ponoviti da ti zorno predoim istu naklonost, ljubav i vjernost toga ovjeka. Da, morao bih imati dar najveega pjesnika da ti u isti mah ivo prikaem izraz njegovih kretnja, harmoniju nje-gova glasa, potajni oganj njegovih pogleda. Ne, nikakve rijei ne mogu izrei njenost koja se oitovala u itavom njegovom ponaanju i izraaju; sve to bih mogao ponoviti, sve bi bilo nezgrapno. Osobito me je dirnulo to se on bojao da bih ja mogao neispravno misliti o njegovu odnosu prema njoj i sumnjati o njenom dobrom vladanju. Draesno je bilo kad je govorio o njenom obliju, o njenom tijelu, koje ga je i bez ar mladosti mono k sebi privlailo i prikrivalo ja to mogu ponoviti tek u najdubljoj unutranjosti due moje. Za cijelog svog ivota ja nisam vidio u takvoj istoi nagonske poude i vre-log eznutljivog eljkovanja, da mogu pae rei: u toj istoi nisam ni mislio ni sanjao o njem. Ne kori me ako ti kaem da mi dua u svojoj dubljini gori kad se sjetim one nevi-nosti i istine, i da me svakud progoni slika ove vjere i tankoutnosti, pa kao da sam i sm zapaljen time, i ja tako eznem i ginem. Trait u da i nju to prije vidim; ili ne, ako pravo promislim, uklanjat u se tomu. Bolje je da ju gledam oima njenoga ljubavnika; u mojim vlastitim oima moda mi se nee prikazati takvom kakva sada stoji preda mnom a emu da sebi pokvarim lijepu sliku?

*

16. lipnja.

Zato ti ne piem? Pita tako, a ipak si i ti jedan od mudraca. Mogao si pogoditi da mi je dobro. Da mnogo ne duljim, rei u ti da sam sklopio poznanstvo koje se blie dotie moga srca. Ja sam ne znam ni sm... Teko e mi poi za rukom da ti po redu ispripovjedim kako se dogodilo da sam se upo-znao s jednim od najumilnijih bojih stvorenja. Veseo sam i sretan i prema tomu nipoto pogodan za opisivanje historij. Aneo!... Fuj, ta to svaki kae o Svojoj, zar ne? A ipak nisam kadar da ti reknem kako je savrena i zato je savrena; rijeju: ona je zarobila cijeli moj duh. Toliko prostodunosti kraj tolikog razbora; toliko dobrote kraj tolike vrstoe, i mir due pored istinskog ivota i zaposlenosti!

11


Sve ovo to ti o njoj govorim runo je blebetanje, kukavna apstrakcija, koja ne izraava ni jedne crte njene bti. Drugi put ne, neu drugi put, sad odmah hou da ti priam. Ako ne uinim sada, nee biti nigda. Jer meu nama reeno otkad sam poeo ovo pisati, ve sam tri puta bio gotov da odloim pero, dam osedlati konja i izjaem. A ipak sam se jutros zakleo da neu izjahati a svaki as idem do prozora da vidim kako je jo visoko sunce... Nisam mogao odoljeti, morao sam napolje k njoj. Sad sam opet ovdje, hou pojesti za ve-eru svoj kruh s maslacem i pisati tebi, Wilhelme. Ah, kolika je slast mojoj dui vidjeti nju u krugu drage, ivahne djece, njene osmoro brae i sestara! Ako ovako produim, ti e na svretku znati toliko koliko i na poetku. uj dakle, prisi-lit u se da zaem u potankosti. Pisao sam ti nedavno kako sam upoznao suca S...a, i kako me je zamolio da ga doskora pohodim u njegovom pustinjakom domu ili, bolje reeno: u njegovom malom kraljev-stvu, Zanemario sam to i moda ne bih nikad poao onamo, da mi nije sluaj otkrio bla-go koje je sakrito u tihom onom kraju. Nai mladi ljudi bili su priredili ples na selu, na kojemu sam se i ja rado naao. Ponudio sam ruku jednoj ovdanjoj djevojci, dobroj, lijepoj, uostalom neznatnoj, i mi ugovorismo da u ja uzeti koiju, izvesti se sa svojom plesaicom i njenom sestrinom i da emo us-put povesti sa sobom Charlottu S... Upoznat ete lijepu ensku, ree moja druica dok smo se kroz iroku, prosjeenu umu vozili prema lovakoj kui. Pazite se, do-da sestrina, da se ne zaljubite! Kako?, zapitam ja. Ona je ve obeana drugo-mu, odgovori mi ona i to jednomu vrlo vrijednomu muu, koji je otputovao urediti svoje stvari, jer mu je umro otac, i da se natjee za neku unosnu slubu. Ta mi je vi-jest bila prilino ravnoduna. Sunce je bilo jo etvrt sata daleko od gore kad smo se dovezli pred vrata zaseoka. Bilo je vrlo sparno i gospoe su govorile zabrinuto o oluji, koja se je kanda skupljala na obzorju u bijelo-sivim, vlanim oblaiima. Obmanuo sam njihov strah, kao da se toboe osobito razumijem u vrijeme, premda sam i sm poeo slutiti da e naa veselica zlo proi. Siao sam, a sluavka koja je dola na kapiju zamolila nas neka oprostimo asak, mamse-le Lottchen e odmah doi. Poao sam preko dvorita do lijepo graene kue i kad sam uzaao uz vanjske stepenice i stupio na vrata, u oi mi udari najdraesniji prizor to sam ga ikada vidio. U predvorju motalo se estero djece, od jedanaest do dvije godine, oko djevojke lijepa lika, srednje veliine, koja je imala na sebi jednostavnu bijelu opravu, s blijedo-crvenim vrpcama na rukavima i prsima. Drala je u ruci crni hljeb i maliima oko sebe rezala svakomu po komad kruha, prema njihovoj dobi i apetitu, a davala ga sva-komu vanredno prijazno i svako je dijete bez prenavljanja uzvikivalo svoje Hvala! pruajui sitne ruice visoko u vis, dok kruh jo nije bio ni odrezan, a onda sa svojom veerom zadovoljno ili odskakutalo na stranu ili, prema svojoj tihoj udi, mirno otilo prema kapiji pogledati strance i koiju u kojoj se je imala izvesti njihova Lota. Molim, oprostite, ree ona, to ste se morali potruditi amo, pa gospoe radi mene moraju e-kati. Oblaei se i odreujui tota za kuu dok mene ne bude ovdje, zaboravila sam dati mojoj djeci kruh za veeru, a djeca nee da im itko drugi ree kruh osim mene. Izrekao sam joj kompliment bez znaenja, dok je cijela moja dua poivala na njenom obliju, glasu i kretanju, i jedva sam imao kad oporaviti se od iznenaenja, kad je ona potrala u sobu po rukavice i lepezu. Malii su me iz daljine promatrali nekako sa strane, a ja pooh prema najmlaem djetetu, koje je bilo osobito lijepih crta u licu. Dijete je uz-maklo ba kad je Lota izila na vrata i rekla: Louis, daj ruku gospodinu roaku!

12


Djeak uini to vrlo slobodno i ja se nisam mogao susprei da ga srdano ne poljubim, unato njegovog malog slinavog nosia. Ja roak?, rekoh pruajui joj ruku. Zar drite da sam dostojan sree da budem u rodu s vama? O, ree ona s nestanim smijekom, nai su roaci vrlo brojni, pa bi mi bilo ao da ste vi najgori meu njima. Polazei, naloila je Sofiji, najstarijoj sestri poslije sebe, djevojici od neko jedanaest godina, neka dobro pazi na djecu, i da pozdravi oca kad se s jahanja vrati kui. Maliima je kazala neka sluaju sestru Sofiju kao da je ona sama, to su neki od njih i izrino obea-li. Samo jedna mala prpona plavojka, od est godina po prilici, ree: To ipak nisi ti, Lottchen, mi tebe ipak vie volimo. Dva najstarija djeaka bila su se uspela otraga na koiju i Lota im je, na moj zagovor, dopustila da se voze s nama do ume, ako obeaju da se nee keckati i da e se vrsto drati. Jedva smo se namjestili, a djevojke se pozdravile, izmijenile svoje primjedbe o opravama, naroito o eirima, i poteno proreetale drutvo koje su na veselici oekivale, kad Lota naloi koijau da stane, a brai da siu; ovi su zatraili da joj jo jednom poljube ruku, pa je najstariji to uinio sa svom njenou koju moe iskazati djeak od petnaest godina, a drugi s mnogo estine i lakomislenosti. Po njima je jo jednom dala pozdraviti malie i mi se povezosmo dalje. Sestrina zapita je li proitala knjigu koju joj je ona nedavno poslala. Ne, odgovori Lota, ne svia mi se, moete je dobiti natrag. A ni preanja nije bila bolja. Zaudio sam se kad sam zapitao kakve su to knjige, a ona mi odgovorila:7 U svemu to je govorila naao sam mnogo znaaja, sa svakom njenom rijeju razabrao sam kako nove ari i novi traci duha probijaju iz crta njena lica, koje kao da su se sve vie blaeno ras-cvjetavale, poto je ona u meni osjeala da je razumijem. Dok sam bila mlaa, ree, nisam nita toliko voljela kao romane. Sm Bog zna kako mi je bilo prijatno kad sam nedjeljom mogla sjesti u kakav kuti i s itavim srcem suues-tvovati u srei i zloj kobi kakve Miss Jenny.8 Ne tajim da ta vrsta pripovijedaka jo i da-nas ima za mene izvjesne are; no poto tako rijetko dolazim do knjige, ona mora biti sa-svim po mom ukusu. A najdrai mi je onaj pisac u kojem nalazim svoj svijet i kod kojega se sve zbiva kao oko mene, a njegova mi pripovijest bude tako zanimljiva i srdana kao i moj vlastiti domai ivot, koji, dakako, nije nikakav raj na zemlji, ali je ipak, kakav bio da bio, izvor neiskazanog blaenstva. Trudio sam se sakriti svoje uzbuenje radi tih rijei. No, dakako, nisam mogao to dugo skrivati, jer kad sam uo gdje usput s toliko istine govori o Seoskom upniku Wake-fieldskom,9 10 bio sam sasvim izvan sebe i rekao joj sve to sam znao, a tek sam, iza izvjesnoga vremena, kad je Lota svrnula razgovor na ostale, opazio da su druge dvije dame cijelo vrijeme uz nas razrogaenih oiju, kao da ondje nisu ni sjedile. Sestrina je vie puta zirnula na mene, porugljivo prei nosi, ali meni nije bilo do toga nimalo stalo.

7 Moramo izostaviti ovo mjesto iz pisma, da ne bismo dali nikome prilike da se poali. Premda pravo uzeto ni jednome autoru ne mora biti stalo do suda kakve djevojke i mladog vjetrenjas-tog ovjeka. 8 Izraz za prosjenu, obinu djevojku. (nap. ur.) 9 I ovdje smo izostavili imena nekih domaih autora. Tko pristaje uz Lotino povlaivanje, osjetit e to sigurno u svom srcu kad bude itao ovo mjesto, a inae ne treba nitko znati. 10 The Vicar of Wakefield, sentimentalni roman irskog pisca Olivera Goldsmitha (1730.-1774.) objav-ljen 1766. Goldsmith je jedan od najdraih Goetheovih (Wertherovih i Lottinih) pisaca, a roman opisuje nevolje provincijskog vikara, te slavi radosti obiteljskog ivota.

13


Razgovor doe na ples. Lota ree: Ako je ova strast grijeh, ja vam rado priznajem da za mene nema nita ljepe od plesa. I kad mi neto udari u glavu, pa na svom razgoenom klaviru zabubnjam kontratanac, opet se sve u meni uskladi i umiri. Kako sam se za ovog razgovora pasao na onim crnim oima! Kako su svu moju duu privlaila ona ivahna usta i svjei, vedri obrazi! Kako esto sasvim utonuo u divotni smisao njenog govora nisam ni razabirao rijei kojima se je izraavala to moe za-misliti, jer me poznaje! Jednom rijeju: siao sam s kola kao sanjalac, kad smo stali pred paviljonom, i tako sam bio obuzet sanjama posred sumranoga svjetla naokolo, te nisam gotovo ni pazio na glazbu koja je ozvanjala do nas iz rasvijetljene dvorane. Dva gospodina Audrana i neki N. N. (tko bi pamtio sva imena!), koji su bili plesai ses-trine i Lote, doekali nas kod pletenih vrata, prihvatili svoje gospoe, a ja poveo svoju. Prepletali smo se u menuetima; molio sam za ples jednu gospou za drugom, a upravo najrunije nisu dospijevale da ovjeku prue ruku i zavre plesanje. Lota i njen plesa zapoeli su engleski ples, pa moe zamisliti kako mi je bilo ugodno kad je doao red da figuru zaplee i s nama. Treba nju vidjeti kad plee! Da zna: ona je s cijelim srcem i cije-lom duom pri tome; njeno je itavo tijelo j e d n a harmonija; tako je bezbrina, tako prostoduna, kao da joj je ples sve i kao da inae niti to misli, ni osjea; a u tim asovima doista sve drugo iezava pred njom. Molio sam je za drugi kontratanac; obeala mi je trei, i s najljubaznijom iskrenou uvje-ravala me da od srca rado plee na njemaku. Ovdje je moda, nastavila je, da svaki par koji spada skupa kod njemakog plesa ostane zajedno, no moj Chapeau11 valsuje zlo i zahvalit e mi ako ga rijeim toga posla. Vaa dama takoer ga ne umije plesati i ne voli ga, a ja sam kod engleskog plesa vidjela da vi dobro valsujete; dakle ako za njemaki ho-ete biti moj, poite i izmolite me od moga kavalira, a ja u poi k vaoj dami. Dao sam joj ruku na to, i mi uglavismo da e njezin plesa dotle zabavljati moju plesaicu. Tada smo zapoeli i zabavljati se jedan as raznolinim prepletanjem ruk. Kako se je draesno, kako hitro kretala! A kad smo tek doli do valsovanja i koturali se jedni oko drugih kao kugle, ilo je ispoetka malo svakojako, jer to jedva tko umije. Mi smo bili ra-zboriti i pustili smo neka se izbjesne, a kad su najnespretniji sili s poprita, udarismo mi i izdrasmo hrabro jo s jednim jedinim parom, s Audranom i njegovom plesaicom. Ni-kad mi nije ples polazio tako lako za rukom! Nisam vie bio ovjek. Imao sam u naruju najumilnije stvorenje boje; letio sam s njom naokolo kao vihor, tako da je svega oko nas nestajalo i Wilhelme, da iskreno priznam: prisegao sam da mi djevojka koju ljubim i koju hou imati za sebe nikad ne bi smjela valsovati s kim drugim osim mene, pa da mo-ram i poginuti radi toga. Ti me razumije! Proetali smo nekoliko tura dvoranom, da odahnemo. Nato je ona sjela, pa su joj izvrsno prijale narane koje sam za nju bio spravio i koje su jo jedine bile preostale, samo to je meni srce probola svaka krika koju je ona, pristojnosti radi, davala jednoj neednoj su-sjedi. Kod treeg engleskog plesa bili smo nas dvoje drugi par. Dok smo proplesavali kroz red i ja se bog zna s kolikom slau pripio uz njenu ruku i njeno oko, koje bijae puno najis-tinskijega i najiskrenijeg izraaja, najieg uitka, doli smo tako do neke gospoe koju sam naroito opazio radi njenog ljubeznog pogleda na licu, ne vie sasvim mladom. Ona

11 Francuska rije za eir; koristi se kao izraz iz potovanja ili oboavanja jer su eire nosili samo uglednici, odnosno kao skraena fraza za "skidam eir", "klanjam se". (nap. ur.)

14


je sa smijekom zirnula na Lotu, podigla prijetei prst i, prolijeui mimo nas, izrekla dva puta s mnogo znaenja ime: Albert. Tko je taj Albert?, zapitam Lotu, ako nije drsko to pitam. Upravo mi je htjela od-govoriti, kad smo se morali odijeliti da napravimo veliku osmicu; kad smo se kriali jed-no pred drugim, meni se priinilo da na njenom elu opaam neku zamiljenost. Kad mi je pruila ruku za promenadu, rekla je: to da vam tajim? Albert je vrijedan mu s ko-jim sam, moe se rei, zaruena! Meni to, uostalom, nije bilo nita novo (jer su mi dje-vojke to ve na putu bile rekle), a opet mi je bilo sasvim novo, jer nisam o tom mislio u odnosu prema njoj, koja mi je u tako malo trenutaka postala tako dragom. Ukratko, ja sam se smeo, zaboravio i zapao meu nepravi par, tako da se sve pomelo i ispremijealo, pa je bila potrebna cijela Lotina prisvjesnost i trzanje i potezanje da sve opet brzo dovede u red. Jo se nije bio svrio ples, kad je bliskanje, koje smo ve dugo zapaali na obzorju i koje sam ja neprestano prikazivao kao neduno ljetno blisikanje, postalo jae i gromovi nad-glasae glazbu! Tri gospoe potrae iz reda, a za njima njihova gospoda; nered postade sveopi i glazba prestade. Kad nas usred zabave iznenadi kakva nesrea ili neto strano, prirodno je da nas se to doimlje jae nego inae, donekle zbog opreke koja se vrlo ivah-no osjeti, a donekle i to jo vie zbog toga to se naa sjetila tada rastvore osjetlji-vosti, pa s tim bre poprimaju utisak. Moram ovim razlozima pripisati udnovate grima-se, koje kako sam vidio izbie na licima kod mnogih gospoa. Najpametnija je sjela u jedan kut, s leima prema prozoru, i zaepila ui. Druga je klekla pred ovom i sakrila glavu u njeno krilo. Trea se proturala izmeu ove dvije i obgrlila svoje sestrice sva u suzama. Neke su htjele kui; druge su jo manje znale to rade, pa nisu imale snage da se osvijeste i suzbiju drzovitosti naih mladih nametnika, koji su se inili vrlo zaposleni da s usana preplaenih ljepotica pohvataju sve one tjeskobne molitve koje su bile odreene nebu... Neki su od nae gospode sili dolje da na miru popue lulicu, a ostalo drutvo nije odbilo kad je gazdarica dola na mudru misao da nam dade sobu koja je imala kap-ke i zastore. Jedva smo stigli onamo, ve se Lota bila dala na postavljanje stolaca uokrug, i im je drutvo, na njenu molbu, sjelo, predloila neku drutvenu igru. Vidio sam mnogoga kako je naubio gubiicu i protegao uda, nadajui se sonom zalo-gu. Igrat emo se brojenja, ree ona. Sad pazite! Ja idem kolom naokolo od desna nali-jevo, a isto tako i vi brojte naokolo, svaki onaj broj koji doe na njega, i to mora ii kao oganj po suharju, a tko zapne ili se zabuni, dobiva zaunicu, i tako sve do tisuu. To ti je bilo veselo promatrati. Ila je kolom naokolo ispruene ruke. Jedan, zapone prvi, susjed e: dva, sljedei: tri i tako sve dalje. Nato uze ona ii sve bre i bre; jedan se prevari i puf! evo zaunice, a dok su se svi smijali, evo i sljedei opet puf! I sve bre. Ja sam dobio dvije uke i nekako sam sa srdanim zadovoljstvom opazio da su bile jae od onih to ih je obino primjerila ostalima. Ope smijanje i buka zavrie igru, jo prije ne-go to je bila izbrojena tisua. Najpovjerljiviji povukoe se na stranu, oluja je bila presta-la, a ja pooh za Lotom u dvoranu. Putem mi je rekla: Od silnih zaunica zaboravili su i na vrijeme i na sve! Ja joj nisam mogao nita odgovoriti. Ja sam, nastavi ona, bila jedna od najplaljivijih, pa sam se ohrabrila, priinjajui se sranom da drugima ulijem hrabrosti. Stupismo k prozoru. Grmjelo je niza stranu i divna je kiica amorila nad krajinom, a do nas se dizao u svoj punoi miomiris koji nas je sasvim osvjeavao. Stajala je poduprta o lakte, pogled joj je prosijecao okolicu, zirkala je u nebo pa u me; vidio sam

15


njeno oko puno suza. Poloila je svoju ruku na moju i rekla: Klopstock!12 Odmah sam se sjetio divotne ode koja je njoj bila u mislima, pa utonem u bujicu osjeaja to ju je ona tom lozinkom izlila nada mnom. Nisam dulje mogao podnijeti, nego sam se nadnio nad njenu ruku i cjelivao je u najslasnijim suzama. Onda sam opet podigao pogled pra-ma njenom oku... Plemeniti pjesnie! Da si ti mogao vidjeti kako te oboava onaj pogled, a ja ne bih nikad vie htio da tko drugi zazivlje tvoje tako esto obesveeno ime.

*

19. lipnja.

Ne znam vie gdje sam nedavno stao u svom prianju! Znam da su bila dva sata u noi kad sam legao u postelju, i da bih te zabavio moda do jutra da sam ti mogao sve usme-no izbrbljati, umjesto da pismeno priam. Jo nisam pripovijedao to se dogodilo na povratku s plesa, a ni danas nisam za pripovi-jedanje. Bio je najdivniji izlaz sunca. S drvea u umi padale su kapljice, a polja bila svuda unao-kolo osvjeena. Nae su druice drijemale. Ona me je zapitala ne bih li i ja s njima, a neka se ne osvrem na nju. Dok vidim otvorene ove oi, nema opasnosti, rekoh i pogle-dah je vrsto. I oboje smo izdrali sve do njene kapije, kad joj je sluavka tiho otvorila i na njen upit potvrdila da su otac i djeca dobro i da svi jo spavaju. Nato sam je ostavio, molei da ju smijem vidjeti jo isti dan; dopustila mi je i ja sam doao, pa od toga dana mogu sunce, mjesec i zvijezde mirno ii svojim putem, ja ne znam ni kad je dan, ni kada no i sav svijet iezava oko mene.

*

21. lipnja.

Proivljavam tako sretne dane, kako ih Bog pridrava samo za svoje svetitelje pa, makar se to sa mnom dogodilo, ne smijem kazati da se nisam nauivao radosti, i to najiih radosti ivota. Poznaje moj Wahlheim, gdje sam se sasvim udomio i odakle imam samo pola sata do Lote; tamo osjeam sebe samog i svu sreu koja je dana ljudima. Gdje bih ikada pomislio da Wahlheim lei tako blizu neba, kad sam ga odabrao za cilj svojih etnja! Koliko sam puta na svojim dalekim etnjama, sad s brda sad iz doline, pre-ko rijeke promatrao lovaku kuu, koja sada krije sve moje elje! Dragi Wilhelme, razmiljao sam o svemu i svaemu, o enji u ovjeku da se proiri, da otkriva novo, da luta svijetom; i onda opet o unutranjem nagonu da se voljko poda stegi i da tako kree naprijed putanjom navade, a da se ne obazire ni desno ni lijevo. udno je: kako sam doao ovamo i s breuljka gledao u lijepu dolinu, gdje me je sve unaokolo privlailo. Eno ona umica! Ah, da se moe zaplesti u njezine sjene!

12 Friedrich Gottlieb Klopstock (1724.-1803.) njemaki pjesnik religiozne orijentacije, pretea roman-tizma, autor epa Mesija; jedan je od najvanijih Goetheovih knjievnih uzora. Aluzija se odnosi na njegovu odu An meine Freunde (Mom prijatelju, 1747.), kasnije preraenu i objavljenu pod naslo-vom Wingolf (1767.), koja je pohvala uzvienom prijateljstvu. (nap. ur.)

16


Ondje onaj vrak brijega! Ah, da moe odande pregledati iroku okolicu! Pa oni breuljci, jedni o druge prikovani, i one prijazne doline! O, da se mogu izgubiti u njima! Pohitao sam onamo i vratio se, a ne naao ono emu sam se nadao. Da, da-leke su strane isto kao i budunost! Pred duom naom razastire se neka silna sumrana cjelina, na se osjeaj rasplinjava u njoj kao i nae oko, i mi eznemo, ah! da predamo sve svoje bie, da pustimo neka nas sa svom nasladom ispuni jedno jedino veliko, divno uvstvo... A, jao! Kad pohitimo blie, kad tamo postane ovdje, sve je opet kao i prije i mi ostajemo u svom siromatvu, u svojoj ogranienosti, a dua naa hlepi za izmaknu-lom okrepom. Tako i najnemirniji skitnica napokon opet ezne za svojim zaviajem, pa onu slast koju je uzalud traio u irokom svijetu, nalazi u svojoj kolibi, na grudima svoje ene, u krugu svoje djece, u poslovanju za njihovu prehranu. Kad se jutrom, u cik zore, ietam u svoj Wahlheim i ondje u vrtu gostioniarovu sm be-rem slatki graak, pa sjednem, runim ga i u isti mah itkam svoga Homera; kad zatim u maloj kuhinji odaberem lonac, odreem maslaca, stavim mahune na vatru i sjednem bli-e da ih nekoliko puta protresem, tada osjeam sasvim ivo kako obijesni prosci Penelo-pini kolju volove i svinje, sijeku ih i peku. Nema nita to bi me ispunilo tako mirnim, istinskim uvstvom kao obiaji patrijarhalnog ivota to ih budi Bogu hvala! mogu bez afektacije utkati u svoj nain ivota. Tako mi je milo to moje srce moe osjetiti prostu, bezazlenu nasladu ovjeka koji nosi na svoj stol glavicu zelja koju je sam uzgojio i pri tom u jednom trenutku ponovno uiva ne samo to zelje, nego i sve one dobre dane, ono lijepo jutro kad ga je zasadio, prijatne vee-ri kad ga je zalijevao i kad se je radovao neprestanom njegovom napredovanju!

*

29. lipnja.

Prekjuer je iz grada k sucu doao ovdanji medikus i zatekao me na zemlji usred Lotine djece jedni su puzali po meni, drugi me draili, a ja sam ih golicao i s njima podigao strahovitu viku. Doktor je nekakva dogmatina lutka na icu; dok govori, slae svoje manete u nabore i bez kraja upka ogrlicu; njemu se moje zabavljanje s djecom inilo ispod dostojanstva razborita ovjeka. Vidio sam mu to na nosu, ali se nisam dao ni u em smesti; pustio sam ga neka raspreda o svojim umnim stvarima, a ja sam iznova gradio djeci kuice od karata, koje su oni bili razruili. Na to je on poeo obilaziti gradom i svagdje se tuio kako su sueva djeca i od sebe dosta neotesana, a Werther ih sada kvari do kraja. Jest, dragi Wilhelme, djeca su na svijetu najblia mojemu srcu. Kad ih gledam i u takvom malom stvoru vidim sjeme svih vrlina, svih snaga koje e jednom toliko trebati; kad u djejoj tvrdoglavosti uoim buduu postojanost i vrstou znaaja, u nestanosti dobar humor i lakou, kojom e se proturavati kroz opasnosti svijeta, sve tako nepokvareno, tako cjelovito! onda uvijek, uvijek ponavljam zlatne rijei uitelja ljudstva: Ako ne budete kao jedno od ovih! A gle, najdrai moj, s njima koji su jednaki nama i koje bismo mi morali uzimati za uzore, s njima mi postupamo kano s podanicima. Ne smiju imati svoje volje! A zar je mi nemamo? I u emu je to nae jae pravo? Jer smo mi stariji i pametniji! Dobri Boe, sa svoga neba ti vidi staru djecu i mladu djecu i nita vie; a tvoj je sin ve davno objavio s kojom djecom ima vie radosti. Ali oni vjeruju u nj i ne

17


uju ga (i to je stara stvar!) i obrazuju svoju djecu prema sebi i Adieu, Wilhelme! Neu da o tom dalje drobim.

*

1. srpnja.

to Lota mora biti bolesniku, osjeam na svom roenom bijednom srcu, kojemu je gore nego mnogomu to gine na nemonikom logu. Ona e nekoliko dana provesti u gradu uz jednu vrijednu gospou, koja je prema izjavi lijenik blizu svretka i hoe da u tim posljednjim trenucima ima kraj sebe Lotu. Proli tjedan bio sam s njom u posjeti kod u-pnika u St.... Mjestace lei jedan sat po strani, u gori. Stigli smo onamo oko etiri. Lota je povela sa sobom svoju drugu sestru. Kad smo stupili u upno dvorite, zasjenjeno od dva visoka oraha, dobri je starac sjedio na klupi pred kunim vratima, a kad je ugledao Lotu, sav je oivio, zaboravio svoj kvrgasti tap i osmjelio se poi prama njoj. Ona je po-trala k njemu, prisilila ga da sjedne i sama sjela kraj njega, donijela mnogo pozdrava od svoga oca, pomilovala runog i zamusanog najmlaeg njegovog djeaka, katigu njegove starosti. Trebao si vidjeti kako je zabavila starca, kako je podigla glas da ju uju njegove nagluhe ui, kako mu je priala o krepkim mladiima koji su na dvoje na troje umirali, o vrsnoi Karlsbada,13 hvalei upnikovu odluku da iduega ljeta poe onamo. Pronala je da upnik mnogo bolje izgleda i da je mnogo bodriji nego kad ga je zadnji put vidjela. Ja sam se meutim poklonio gospoi pastorki. Starac se je ojunaio sasvim, i poto nisam mogao da ne pohvalim lijepe orahe koji su nas onako prijatno zakriljivali svojom sjenom, stao je da nam dodue malo poteko o tom pria itavu historiju. Za stari orah, ree ne znamo tko ga je zasadio; jedni vele ovaj, drugi onaj upnik. No onaj mlai otraga ima toliko koliko moja gospoa: u listopadu e imati pedeset godina. Njen ga je otac posadio onoga jutra kad se je ona pod veer rodila. On je bio moj predasnik ovdje u slubi, a ne moe se iskazati kako mu je drago bilo to stablo, ali ni meni nije manje drago. Pod njim je sjedila i plela moja ena kad sam prije dvadeset i sedam godina prvi put kao siromani ak doao u ovaj dvor. Lota zapita gdje mu je ki; odgovorio joj je da je pola s gospodinom Schmidtom na livadu k radnicima, i starac nastavi svoje prianje: kako ga je zavolio njegov predasnik, a onda i njegova ki, i kako je postao najprije nje-govim vikarom, a zatim nasljednikom. Pripovijest tek to je bila dovrena, kad kroz vrt stie mlada pastorica s takozvanim gospodinom Schmidtom; sa srdanom toplinom po-zdravila je Lotu, a moram rei, meni se dosta svidjela: ivahna, skladno ratena brineta, s kojom bi se ovjek mogao dobro zabaviti neko vrijeme na ladanju. Njen ljubeznik (gos-podin nam se Schmidt sm tako prikazao) fin je, no tih ovjek, koji se nije htio upletati u nae razgovore, premda ga je Lota neprestano pritezala. Najvie me je alostilo to sam na crtama njegova lica opazio da ga vie tvrdoglavost i zla volja nego ogranien razum spreavaju da se povjeri kome. Kasnije se je to vidjelo, naalost, i odvie jasno, kad je Frederika, idui na etnji s Lotom, koji put pola i sa mnom, gospodinovo lice, koje je i onako bilo smee boje, tako je na oigled potamnjelo, te je bilo krajnje vrijeme da me Lo-ta upne za rukav i upozori da sam bio odvie ljubezan s Frederikom. A mene nita vie ne mrzi nego kad ljudi mue jedan drugoga, a najvie kad mladi ljudi u cvatu ivota, ba kad bi mogli biti najpristupniji svima radostima, ovo nekoliko dana jedno drugomu kva-

13 Njemako ime Karlovyh Vary, uvenog termalnog ljeilita u dananjoj ekoj. (nap. ur.)

18


re budalatinama i tek prekasno uvide da se ne da naknaditi to je uludo potraeno. Me-ne je to grizlo, te se nisam mogao oteti da pod veer, kad smo se vratili u upni dvor i pri stolu pili mlijeko, a razgovor se okrenuo na radost i tugu svijeta, uhvatim tu nit i od srca ne govorim proti zlovolji. Mi ljudi, zapoeh jadamo se esto to u ivotu ima tako malo dobrih dana, a tako mnogo ravih; jadamo se, kako se meni ini, ponajvie s nepravom. Kad bismo uvijek imali otvoreno srce da uivamo ono dobro to nam ga Bog za svaki dan sprema, onda bismo imali i dosta snage da podnosimo zlo kad nadoe. Ali, doda pastorica, naa udljivost nije u naoj moi; koliko samo ovisi o tijelu! Kad ti nije dobro, nigdje ti nije pravo. To sam joj priznao. Hajde dakle, nastavim, da to smatramo boleu i zapitamo ima li tomu lijeka? Ovo ve radije ujem, prihvati Lota, ja bar mislim da mnogo ovisi o nama. Znam to po sebi. Kad me neto drai i hoe mi pokvariti volju, skoim i zapjevam po koji kontratanac amo-tamo po vrtu, i odmah proe! To sam upravo i htio rei, dodam ja; rava volja sasvim je kao lijenost, jer i jest zapravo neka vrst lijenosti. Naa je narav njoj vrlo sklona, a ipak, im imamo snage da se trgnemo i ojunaimo, ide posao brzo od ruke i mi naemo u radu istinsku zabavu. Frederika me je vrlo paljivo sluala, a mladi mi prigovori da nitko nije gospodar nad samim sobom, a da najmanje moe vladati svojim osjeajima. Tu se radi o nepri-jatnom osjeaju, odgovorim ja, o osjeaju, kojega se svako rado oslobaa, a nitko ne zna dokle mu seu sile prije nego to ih iskua. Doista, onaj koji je bolestan zapitkivat e sve lijenike, pa nee odbiti ni najvee rezignacije, ni najgore lijekove, samo da doe do eljenog zdravlja. Opazio sam da poteni starac napinje sluh kako bi mogao sudjelo-vati u naoj raspravi, pa sam podigao glas, obrativi govor prema njemu. Propovijeda se, rekoh, proti tolikim porocima, a jo nikad nisam uo da bi neko s propovjedaonice radio protiv rave volje.14 To trebaju raditi gradski upnici, ree starac, mi seljani nemamo zao humor; dodue, gdjekad takoer ne bi ni kod nas kodilo: bila bi to lekcija bar za njegovu enu i za gospodina suca. Drutvo se stade smijati, a i starac s nama od srca, dok ga nije spopao kaalj, koji je na as prekinuo nau raspravu; na to je opet uzeo rije mladi: Nazvali ste zlu volju porokom, a meni se to ini pretjeranim. Nipoto, odgovorim ja, ako ono ime nanosi tetu sebi i svom blinjemu zasluuje to ime. Zar nije dosta to jedan drugoga ne moemo uiniti sretnim; treba li da si meusob-no otimljemo jo i veselje, koje svako srce moe gdjekad sebi pribaviti? Pa imenujte mi ovjeka koji je rave volje, a kraj toga tako poten da ju prikriva, nosei je sm, a ne kva-rei veselja drugima oko sebe! Ili zar ona nije moda samo unutranja turobnost, kad se ne sviamo sami sebi, to je uvijek u vezi sa zaviu koju je podstaknula budalasta tati-na? Gledamo sretne ljude, koje mi ne inimo sretnima, pa ih ne podnosimo. Lota mi se nasmijei, videi s kolikom toplinom govorim, a suza u oku Frederike podbode me da nastavim. Jao onima, rekoh, koji se slue vlau to ju imadu nad jednim srcem, otimljui mu priproste radosti koje kliju iz njega samog! Svi darovi, sve usluge svijeta ne naknauju jednog asa kad se radujemo sami sebi, a ogorava nam ga zavidna neprijaz-nost naeg tiranina. Cijelo je moje srce bilo puno u taj trenutak; moju je duu saletjela uspomena na mnogota to je prolo i suze mi udare na oi. Kad bi samo, kliknuh, svaki ovjek dnevice rekao sebi: ti svojim prijateljima ne moe drugo dati, nego da im ostavi njihove radosti i povea njihovu sreu time, uivajui je s njima zajedno! Ako je njihovu duu izmuila tjeskobna strast, ako ju je razdro emer

14 Ipak imamo o tom izvrsnu propovijed Lavaterovu, meu onima u kojima govori o knjizi Joni-noj.

19


moe li im dati kap olakanja? A kad navali posljednja, najtjeskobnija bolest na to stvorenje koje si podrovao u danima njegova cvata, pa ono logom lei u nevoljnoj izne-moglosti, oko mu bez osjeaja gleda naspram neba, smrtni mu se znoj javlja na blijedom elu, a ti stoji pred posteljom kao prokletnik, i osjea najusrdnije da ne moe nita s cijelim svojim mogustvom, i strah ti gri duu, te bi rado dao sve da moe kap okrepe, iskru hrabrosti uliti stvorenju koje propada! Kod tih rijei navalila je na mene s cijelom snagom uspomena na jedan takav prizor ko-jemu sam sm prisustvovao. Prekrio sam rupcem oi i ostavio drutvo; doveo me je k sebi samo glas Lote, koja me je dozivala da krenemo kui. A kako me je putem korila ra-di toga to se odvie toplo zauzimljem za sve, pa da u propasti radi toga! Neka se te-dim! Ah, anele! Ve zbog tebe moram ivjeti!

*

6. srpnja.

Ona je vazda uza svoju umiruu prijateljicu i vazda je ista vazda onaj pritomni, njeni stvor, koji ublauje boli i stvara sretnike kud god pogleda. Juer je naveer pola u etnju s Marijanom i malom Malicom; ja sam to znao i sreo se s njom, pa smo poli zajedno. Iza etanja od podrug sata vraali smo se prema gradu i stigli na zdenac, koji mi je bio tako drag, a sada mi je jo tisuu puta drai. Lota je sjela na zidi, dok smo mi stajali pred njom. Pogledao sam naokolo, ah! I opet je preda mnom oivjelo ono vrijeme kad je moje srce bilo tako osamljeno. Mili zdene moj, rekoh, od onda nisam poivao u tvojoj hla-dovini, nisam gdjekad ni pogledao na tebe, urei se ovuda. Zirnuo sam u dubinu i vi-dio gdje Malica vrlo zaposlena uzlazi s aom vode. Pogledao sam u Lotu i osjetio sve to je ona meni. Meutim stie Malica s aom. Marijana ju je htjela uzeti od nje. Ne!, povie dijete s najslaim izraajem, ne, Lotice, ti mora piti najprije! Iskrenost i do-brota kojom je to kliknula tako me je zanijela, te nisam niim mogao iskazati svoj osjeaj, nego sam digao dijete sa zemlje i poljubio ga tako ivo da je u isti mah stalo i vikati i pla-kati. Zlo ste to uinili, ree Lota. Bio sam osupnut. Hodi, Malice, nastavi ona, uzevi je za ruku i povevi je niza stepenice, brzo se operi vodom iz svjeeg izvora, brzo, pa e sve proi. Stajao sam tako i promatrao kako je revno mala trla obraze mokrim ruicama, vrsto vjerujui da udesno vrelo mora otplaviti svaku neistou i os-loboditi je sramote da dobije runu bradu, kako je Lota kazala: Dosta je, a dijete se jo dalje pralo, kao da mnogo ini bolje nego manje. Ja ti kaem, Wilhelme, nikad nisam s vie potovanja pribivao ikojem krtenju, i kad je Lota dola gore, rado bih se bio bacio na koljena pred nju kao pred proroka koji je svojom molitvom otplavio grijehe naroda! Naveer se nisam mogao oteti da u radosti srca svoga ne ispriam taj dogaaj muu, o kojem sam drao da ima ljudskog shvaanja, jer ima razuma; a kako sam nasjeo! Rekao je da je Lota uinila veoma zlo; djeci, veli, ne treba bajati nita; takve stvari, veli, daju po-voda bezbrojnim zabludama i praznovjericama, a od toga treba djecu uvati za rana. Taj as mi je palo na um da je taj ovjek pred osam dana dao krstiti dijete, zato sam sve pu-stio s mirom, a u srcu svojem ostao sam vjeran istini: s djecom trebamo raditi kao to Bog radi s nama. On, koji nas ini najsretnijima kad puta da glavinjamo svijetom u prijatnoj tlapnji.

*

20


8. srpnja.

Kakva smo mi djeca! Kako smo lakomi na jedan pogled! Kakva smo djeca! Bili smo poli u Wahlheim. Gospoe se izvezle i ja sam za te etnje mislio da u Lotinim crnim oima Lud sam; oprosti mi! No trebao bi vidjeti te oi! Da budem kratak (jer mi se oi zaklapaju od sna), dakle, gospoe su ule u koiju, a oko koije stajasmo mladi W... Selstadt, Audran i ja. Tu ti se iz koije brbljalo s onim vragolanima koji su, dakako, bili prilino vjetrenjasti i lakokrili. Traio sam Lotine oi; vaj, one su prelazile od jednoga k drugom. Ali na mene! Na mene, koji sam ondje stajao sasvim sm, rezigniravi na njih na mene nisu pale!... Moje joj je srce govorilo tisuu: Zbogom! A ona me nije pogleda-la! Koija proe ispred mene, a jedna suza mi zastane u oku. Gledao sam za njom i vidio kako Lotina vrpca na glavi izviruje kroz okno, i ona se je obrnula da pogleda, vaj! zar mene? Dragi! Ja lebdim u toj neizvjesnosti; to mi je jedina utjeha: moda se je ogledala za mnom. Moda! Laku no! Ah, kakvo sam dijete!

*

10. srpnja.

Trebao bi vidjeti moju glupu figuru kad se u drutvu govori o njoj! Pogotovo kad me jo pitaju kako mi se svia? Svia! Tu rije mrzim do smrti. Kakav mora da je ovjek ko-mu se Lota samo svia, a ne ispunjava mu sva sjetila, sva uvstva? Svia! Nedavno me je neko pitao kako mi se svia Ossian!15

*

11. srpnja.

Gospodi M... vrlo je zlo; molim se za njezin ivot, jer trpim skupa s Lotom. Vidim je vrlo rijetko kod moje prijateljice, a danas mi je priala udnovatu zgodu. Stari je M... tvrdi-ca, djetinjasti krtac, koji je u ivotu mnogo namuio i krtarenjem stezao svoju enu; ali si je ena uvijek umjela pomoi. Kad je pred nekoliko dana lijenik kazao da se ena nee bolesti othrvati, dozvala je svoga mua (Lota je bila u sobi) i govorila mu ovako: Moram ti priznati jednu stvar koja bi mogla poslije moje smrti napraviti smetnju i omrazu. Ja

15 Ossian legendarni kotski galski bard, pod ijim je imenom kotski pjesnik James MacPherson (1736.-1796.) objavio pjesme za koje je tvrdio da ih je sakupio i preveo sa gaelskog jezika. Objav-ljene su 1760. pod naslovom Fragments of ancient poetry, collected in the Highlands of Scotland, and translated from the Gaelic or Erse language. Pjesme su stekle iznimnu popularnost, prevedene su na gotovo sve europske jezike, utjecale su na knjievnost predromantizma i romantizma (oboavali su ih, osim Goethea, i Napoleon, Voltaire, Diderot, Thomas Jefferson, Byron, Walter Scott, Herder i pripadnici Sturm und Dranga...), no pokazalo se da ih je stvorio MacPherson sm i da se radi o "najuspjenijoj knjievnoj krivotvorini suvremene povijesti " (Th. Curley). Navodne izvorne epske pjesme "prevedene" su (tj. napisane) u prozi, te se dodue dijelom temelje na starijim predlocima i napisane su u njihovom duhu; donose tajanstvenu atmosferu, opise divlje sjevernjake prirode, melankolina raspoloenja. Werther je oduevljen "Ossianom", a Goethe ignorira injenicu da pje-sme nisu autentine, premda su rasprave o tome zapoele odmah nakon njihove objave. (nap. ur.)

21


sam do sada vodila kuanstvo u redu i tedljivo, koliko se samo moglo; ali mi mora op-rostiti to sam te za ovo trideset godina varala. U poetku naeg braka odredio si izvjes-nu sitnicu za podmirivanje kuhinje i ostalih kunih izdataka. Kad se je nae kuanstvo proirilo, a na obrt poveao, nisam te mogla sklonuti da mi razmjerno povea sedmini novac; ukratko, ti zna da si u doba kad je kuanstvo najvie trebalo zahtijevao da iza-em sa sedam forinti na sedmicu. Ja sam taj novac primala bez prigovora, a ostalo svake nedjelje uzimala iz utrka, poto nije nitko slutio da domaica krade iz kase. Rasipala ni-sam nita, pa bih da i nisam priznala mirno pola prama vjenosti, ali neu moi, kad ona koja poslije mene ima voditi kuanstvo ne bi znala sebi pomoi i kad bi ti jo os-tajao pri tome da je tvoja prva ena izlazila s onim novcem koji si joj ti odreivao. Razgovarao sam s Lotom o nevjerojatnoj zaslijepljenosti ljudskog duha, kad netko i ne sluti da se neto skriva iza toga, kad nekome dostaje sedam forinti gdje je potroak mo-da i dvostruko vei. Ali sam ja i sm poznavao ljud koji bi u svojoj kui bili bez uenja primili i onu vjenu uljanicu prorokovu!

*

13. srpnja.

Ne, ja ne obmanjujem sebe! itam u njenim crnim oima istinsko sauee sa mnom i s mojom sudbinom. tovie, osjeam, i u tom smijem povjerovati svom srcu, da me Lota ah, zar smijem, zar mogu u tim rijeima izgovoriti nebo? da me Lota ljubi! Ljubi me! I koliko vrijedim samom sebi, kako (tebi to smijem rei, jer ti ima smisla za takvo to), kako li oboavam samoga sebe otkad me ona ljubi! Je li to drskost ili je shvaanje istinskog odnosa! Ne poznajem ovjeka koga bih se bo-jao radi ega u Lotinom srcu. Pa ipak kad ona govori o svom zaruniku s toliko topli-ne, s toliko ljubavi meni je onda kao ovjeku koga su svrgli sa svih asti i dostojanstva, i oduzimlju mu ma s boka.

*

16. srpnja.

Ah, kako mi prolijee po svim ilama kad se moj prst nehotice dotakne njezinoga i kad se pod stolom dodirnu naa stopala! Povuem ih nazad kao od vatre, a neka tajna sila vue me opet naprijed nesvjestica me spopada u svim utilima. Oh, njena nevinost, njena iskrena dua ne osjea kako me mue ove povjerljive sitnice. A tek kad u razgovo-ru poloi svoju ruku na moju i u interesu razgovora prikui se blie k meni tako da ne-beski dah njenih usta moe doprijeti do mojih usana ja mislim da propadam u zemlju, kano udaren gromom. I, Wilhelme! Ako se ikad usudim da to nebo, to povjerenje Ti me razumije. Ne, moje srce nije tako pokvareno! Slabo je! Dosta slabo! A nije li u tom propast? Ona mi je sveta. Svaka pohota mkom mui u njenoj nazonosti. Ne znam kako mi je dok sam uza nju; tako kao da mi se dua sunovrauje u svim ivcima. Ona ima jednu melodiju koju svira na klaviru sa snagom anela, i tako prostoduno i tako duhovito! To

22


joj je omiljena pjesmica, i ja se oslobaam od svake patnje, smetnje i hira, im udari prvu njenu notu. Dok me dira taj jednostavni pjev, nije mi nevjerojatna ni jedna rije o arobnoj snazi glaz-be. I kako ona umije zasvirati tu melodiju, esto ba u asu kad bih ja najradije tanetom prosvirao sebi glavu! Smuenost i pomrina due moje rasprava se i ja opet slobodnije diem.

*

18. srpnja.

Wilhelme, to je naemu srcu svijet bez ljubavi? to e arobna laterna bez svjetla? Jedva si u nju stavio malenu lu, na bijeloj ti stijeni zasjaju najarenije slike! Pa kad bi sve bilo samo to, samo ti prolazni fantomi, ipak to uvijek ini nau sreu, kad pred tim stojimo kao mladi djeaci i zanosimo se arobnim prikazama. Danas nisam mogao k Loti, zadr-alo me drutvo kojemu se nisam mogao ukloniti. to da radim? Poslao sam k njoj slugu, da bar imam kraj sebe jednog ovjeka koji je danas doao u njenu blizinu. Kako sam ga nestrpljivo oekivao i kako ga radosno opet ugledao! Da se nisam stidio, uhvatio bih ga za glavu i poljubio. O bononskom kamenu16 priaju, kad ga metne na sunce, da uvlai u sebe njegove zrake, pa nou jo neko vrijeme sja. Tako je i meni bilo s tim momkom. Osjeaj da su njene oi poivale na njegovu licu, na obrazima, na pucetima kaputa i ovratniku surtouta, uinilo mi je sve to nekako svetim, nekako dragim! U taj tren ne bih bio dao toga momka ni za tisuu talira. U njegovoj nazonosti bilo mi je tako voljko. Ne daj Boe da se tomu smi-je. Wilhelme, zar su to fantomi, kad je ovjeku voljko?

*

19. srpnja.

Vidjet u je!, kliknem jutrom kad se razbudim i u svoj vedrini pogledam spram divnog sunca; vidjet u je! I onda nemam kroz itav dan nikakve druge elje. Sve, sve se is-preplee u toj nadi.

*

20. srpnja.

Vaa ideja da imam poi s poslanikom u ... nee jo da postane mojom. Ne volim mnogo subordinaciju, a svi znamo da je onaj ovjek povrh toga jo i oduran. Veli da bi moja majka voljela da uem u aktivnu slubu: to me je nagnalo na smijeh. Zar ja danas nisam aktivan? I zar nije svejedno prebrojavam li zrna graka ili lee? Svemu na svijetu svrha je

16 Bononia je antiki naziv za Bolognu u Italiji; oko toga grada doista ima kamena koji sadri mine-ral barit i ima fosforescentna svojstva; otkrio ga je i opisao alkemist Vincenzo Casciarolo 1602. godine. (nap. ur.)

23


nekakva lopovtina, a uvijek je budala onaj koji se za novac ili za ast ili inae za to ubi-ja poslom za volju drugima, ako to nije njegova vlastita strast, njegova vlastita potreba.

*

24. srpnja.

Poto je tebi toliko stalo da ja ne zanemarim svoje risanje, volio bih prei preko cijele stvari nego da ti kaem da ve odavna ne radim nita. Jo nikad nisam bio sretniji, jo nikad nije bilo punije i toplije moje osjeanje prirode, sve do kameka i do travice, pa ipak ne znam kako da naem rije moja snaga predo-avanja nekako je slaba, sve pliva i koleba pred mojom duom, te ne mogu uhvatiti ni obrisa; ali uobraavam sebi da bih mogao neto dobro formirati, kad bih imao ilovae ili voska. Potraje li due dananje moje raspoloenje, uzet u doista ilovae i mijesiti, pa makar se od toga rodili kolai! Lotin sam portret zapoeo triput i triput sam se osramotio; ovo me mrzi to vie to sam pred neko vrijeme vrlo sretno pogaao lica. Kasnije sam napravio njenu silhuetu, pa to neka mi bude dosta.

*

25. srpnja.

Da, draga Lota, ja u priskrbiti i posvravati sve; poruujte mi samo to vie stvari, samo to ee. Jedno Vas molim: ne posipajte pijeskom ceduljice koje mi piete! Danas sam je odmah prinesao k ustima i zubi su mi zakripali.

*

26. srpnja.

Ve sam mnogo puta preduzeo da je neu viati tako esto. Ali da, tko bi mogao to izdr-ati? Svaki dan me prevlada napast i ja sebi sveto obeam: sutra e jedanput izostati, a kad svane jutro, naem opet nekakav neodoljiv razlog i dok dlanom o dlan udari ve sam kod nje. Ili ona naveer kae: Sutra ete doi, zar ne? Tko da onda ostane do-ma? Ili mi ona neto narui, a meni se uini pristojnim da joj sm odnesem odgovor; ili dan zbilja svane odvie lijep, pa poem u Wahlheim, a kad se ve naem tamo, do nje ima samo pola sata! Odvie sam blizu onoj atmosferi, pa hup! ve sam tamo. Moja je baba znala priu o brijegu Magnetovcu. Brodovima koji bi preblizu doli oteo bi za as svu eljezariju, avli bi letjeli naprama brijegu i jadnici bi se nasukali, poklopljeni das-kama koje su se ruile jedna na drugu.

*

24


30. srpnja.

Albert je prispio, pa u ja otii; jer makar on bio najbolji i najplemenitiji mu, komu bih sa svom spremnou priznao prvenstvo u svakom pogledu, ipak ne bih mogao podnijeti da ga pred svojim oima gledam u posjedu tolikih savrenstva. Posjed! Ukratko, Wilhelme, zarunik je tu! Vrijedan, mio mu, kome ne moe ne biti sklon. Na sreu, ni-sam bio pri doeku! To bi mi bilo razdrlo srce. Uza to je on vrlo poten ovjek, pa nije ni jedanput poljubio Lotu u mojoj nazonosti. Bog mu platio! Moram ga voljeti radi poto-vanja koje iskazuje djevojci. Sklon mi je, a slutim da je to vie Lotino djelo nego njegov vlastiti osjeaj, jer su u tome ene fine i imadu pravo; uvijek je njihova korist ako mogu drati dva tovatelja u dobroj slozi, makar to i rijetko uspijevalo. Meutim, ne mogu Albertu uskratiti svoga poitanja. Njegova spokojna vanjtina ivo odskae od nemirnosti moga znaaja, koja se ne da sakriti. On ima mnogo uvstva i zna-de koliko mu vrijedi Lota. ini se da nema puno zlovolje, a ti zna da ja taj grijeh kod ljudi gore mrzim nego sve ostale. Mene dri ovjekom dobre udi i moja privrenost Loti, moja topla radost radi svega to ona radi poveava njegov trijumf i on ju voli sve vie. Neu pitati mui li je on gdjekada sitnom ljubomornou barem ja ne bih na njegovom mjestu ostao sasvim siguran od toga avola. Bilo kako mu drago, mojoj radosti da budem uz Lotu odzvonilo je! Imam li to nazvati ludou ili zaslijepljenou? to e tu imna! Sama injenica kazuje sve! Ja sam znao sve to znam i sada prije nego to je doao Albert; znao sam da ne mogu prama njoj imati nikakvih pretenzija, pa nisam ni imao nikakvih to jest, ukoliko je mogue ne po-eljeti nekoga tko je tako dostojan ljubavi. A sada je momi razvalio oi zato to je onaj drugi uistinu doao i to mu otimlje djevojku. Grizem si zube i rugam se svojoj nevolji, a dvaput i triput bih se narugao onima koji bi me svjetovali da rezigniram, jer drugaije ne moe biti. Skinite mi s vrata ta ptija pla-ila! Trim po umama i im stignem k Loti, a Albert sjedi uz nju u vrtiu pod sjeni-com, ja ne mogu dalje; onda sam tako razuzdano mahnit, pa stanem zbijati svakakve a-le, svakakve gluposti. Danas mi je rekla Lota: Molim vas, za ime Boje, da samo ne izazivljete scene kao sino! Strahoviti ste, kad ste onako veseli. Meu nama reeno, ja uvijek pazim kad je on gdjegod zaposlen, pa bum! ve sam vani i onda mi je uvijek volj-ko kad zateknem nju samu.

*

8. kolovoza.

Molim te, dragi Wilhelme, zaista nije o tebi govoreno kad sam kao nepodnoljive korio ljude koji od nas trae da se predamo udesu kojemu se ne da izbjei. Zaista nisam mislio na to da bi ti mogao biti slinoga miljenja. A u stvari ima i pravo. Samo jedno, najmiliji moj: u svijetu se vrlo rijetko svrava s ili ili; osjeaji i djela tako su raznolino atira-ni, kao stupnjevi izmeu jastrebskog i tupog nosa. Nee mi dakle uzeti za zlo ako ti priznam u cijelosti tvoj argument, pa ipak uznastojim da se prokradem kroz ono ili ili. Veli mi: ili se nada pridobiti Lotu ili se ne nada. Dobro! U prvom sluaju nastoj da tu nadu provede i izvojti ispunjenje svojih elja; u drugom sluaju skupi svu svoju snagu

25


i gledaj da se rijei nevoljnog uvstva koje mora izjesti sve tvoje sile. Dobri moj! To je lijepo reeno i lako reeno. A moe li ti od nesretnika kojemu ivot bez obrane polagano obamire od potajne bole-sti, moe li od njega iziskivati da toj patnji najedanput uini kraj udarcem bodea? Ta zar zlo koje mu izjeda sile ne izjeda ujedno i sranost da se oslobodi toga zla? Mogao bi mi, dodue, odgovoriti srodnom poredbom: Tko ne bi radije sebi dao odsjei ruku, nego da svoj ivot stavi na kocku krzmajui i oteui? Ja ne znam! I neemo se izgristi u poredbama. Ukratko: jest, Wilhelme, ja imam gdjekada po koji asak takve sranosti, koja bi se trgla i otresla se svega, pa bih i otiao kad bih samo znao, kuda?

*

Naveer.

Danas mi je opet doao do ruku moj dnevnik to sam ga zapustio od nekog vremena, pa sam zapanjen kako sam znalice, korak po korak, zaao u sve to! Uvijek sam tako jasno vidio kako mi je a ipak sam radio poput djeteta, i sad jo gledam tako jasno, a jo uvi-jek nema ni spomena poboljanju!

*

10. kolovoza.

Da nisam luak, mogao bih ivjeti najboljim, najsretnijim ivotom. Ne ujedinjuju se lako tako lijepe prilike da naslade duu ovjeku, kao to su ove u kojima se sada nalazim. Ah, jasno je da jedino nae srce stvara svoju sreu. lan sam umiljate porodice, u kojoj me starac ljubi kao sina, djeca kano oca, a Lota!... Zatim, onaj potenjak Albert, koji ne naru-ava moje sree nikakvom hirovitom neutivou; koji me obasiplje srdanim prijatelj-stvom; kojemu sam iza Lote najmiliji na svijetu. Wilhelme, pravo je veselje sluati nas dvojicu kad se eemo i razgovaramo o Loti, svijetu nema nita smjenije od toga odno-aja, a ipak meni radi toga esto izbijaju suze na oi. On mi pria o valjanoj majci Lotinoj: kako je na smrtnoj postelji Loti predala kuu i djecu, a njemu odredila Lotu; kako je od toga asa neki sasvim drugi duh oivio Lotu; kako je ona u brizi za svoje gospodarstvo i uistinu postala pravom majkom; kako nijedan tren njenog vremena ne prolazi bez djelotvorne ljubavi, bez posla, a ipak je pri tom nije nikad ostavila njena ivahnost i njeno lako shvaanje. Idem tako kraj njega i berem cvijee uz put, slaem ga vrlo pomno u kitu i bacam u bujicu koja onuda tee, i gledam za njom kako se tiho zatalasa u dubinu. Ne znam jesam li ti pisao da e Albert ostati ov-dje i dobiti slubu s pristojnim dohotkom od dvora, gdje je vrlo omiljen. Malo sam vidio ljudi ravnih njemu u pogledu reda i marljivosti.

*

26


12. kolovoza.

Doista, Albert je najbolji ovjek pod bojim nebom. Juer sam s njim imao vanrednu sce-nu. Doao sam k njemu da se oprostim; prohtjelo mi se da odjaem u goru, otkud ti ovo i piem. Dok sam hodao amo-tamo po sobi, udare mi u oi njegovi pitolji. Posudi mi za put svoje pitolje, rekoh mu. Kako te volja, odgovori on, ako se hoe potruditi da ih nabije; kod mene vise samo pro forma. Skinuo sam jedan sa zida, a on nastavi: Neu vie imati posla s tim stvarima, otkad me je grdno nasamarila moja opreznost. Bio sam znalian doznati to je bilo. Ja sam, poe on priati, neko etvrt godine bo-ravio kod prijatelja na ladanju; imao sam par nenabijenih tercerola i spavao sam mirno. Jedanput, za jednog kinog popodneva, dok sam sjedio bez posla, ne znam kako mi je palo na um da bi nas tkogod mogao napasti, pa bismo mogli trebati tercerole, da ti ve zna kako je to. Dao sam slugi neka ih oisti i nabije; taj se natezao sa slukinjom, htio ju preplaiti i Bog bi znao kako, pitolj odape, jer je nabija jo bio unutri, i nabija prsne djevojci u desnu ruku i razbije joj palac. Morao sam sasluati jauk, a povrh toga jo i pla-titi lijeenje, pa od tog dana ostavljam sve pitolje nenabijene. Drago moje, to e ti oprez: Nikad ne moe znati gdje se krije opasnost! Dodue . Ti zna, da vrlo volim toga ovjeka, sve dok ne pone sa svojim dodue; jer se napokon samo po sebi razumije da svaka opa reenica ima iznimaka. No taj je ovjek silno pravian: im misli da je rekao neto to je prenagljeno, openito, napola istinito, ne prestane ti limitirati, modificirati, dodavati i odbijati, dok od cijele stvari ne ostane nita. A ovom prilikom ba se zaglibio u tekst: na kraju ga uope nisam vie ni sluao, napala me obijest, i naglim kretom priti-snuh pitolj povrh desnog oka na elo. Fuj! ree Albert, skidajui mi pitolj s ela, emu opet to? Ta nije nabijen, rekoh. Pa i ovako, emu?, doda nestrpljivo. Ne mogu sebi predoiti kako ovjek moe biti tako lud da se ustrijeli; i sama pomisao na to uzbuuje mi zlovolju. Eh, vi ljudi, kliknuh, im o neem ponete govoriti, odmah morate uzimati u usta ri-jei: ovo je ludo, ovo razborito, ovo dobro, ovo zlo! A to to sve vrijedi? Jeste li za to ispi-tali unutranje prilike ina? Znate li pouzdano rasplesti razloge zato se to dogodilo i zato se je moralo dogoditi? Da jeste, ne biste bili tako hitri u svojim sudovima. Priznat e mi, ree Albert, da izvjesni ini ostaju opasni, makar se radi ega izvrili. Slegao sam ramenima i popustio. Ali, mili moj nastavio sam i tu ima nekih iznimaka. Istina je, kraa je zlodjelo, no ovjek koji ide robiti samo da sebe i svoje spasi od sigurne smrti od glada zasluuje li on kaznu ili smilovanje? Tko e podii prvi ka-men na mua koji u pravednom gnjevu rtvuje svoju nevjernu enu i njenog nevrijednog zavodnika? Ili na djevojku koja se u prelesnom trenutku izgubi u neodoljivim radostima ljubavi? I sami nai zakoni, ti hladnokrvni pedanti, dadu se ganuti i obustaviti svoju ka-znu. To je neto sasvim drugo, doda Albert, jer ovjek koga zanesu strasti izgubi svu svje-snu snagu i smatra se kao pijan ili lud. Ah, vi umni ljudi!, poviknuh smijeei se. Strast! Pijanstvo! Ludilo! Vi udoredni ljudi tako ste spokojni, tako bez sauea! Korite pijanca, gnuate se nad luakom, i prolazite pokraj njih kao onaj biblijski sveenik, i zahvaljujete Bogu kao farizej to vas nije uinio takvima kao to je jedan od ovih. Bio sam vie nego jedanput pijan, moje strasti nisu bile nikad daleko od ludila, a ne kajem se radi toga obojega, jer sam ja po svom nainu nau-io shvaati zato su od iskona kao pijance i luake izvikivali sve izvanredne ljude, koji su izveli neto veliko, neto to se inilo nemoguim. Ali i u svakidanjem ivotu ne mo-gu podnijeti kad ujem gdje kod svakog napola slobodnog, plemenitog, neoekivanog,

27


djela viete: taj je ovjek pijan! Onaj je lud! Stid vas bilo, vi trezvenjaci! Sram vas bilo, vi mudraci! To su opet neke tvoje muice, ree Albert, ti prenapne sve, a bar u ovom ima svaka-ko krivo to s velikim inima usporeuje samoubojstvo, o kom je sada govor: jer se sa-moubojstvo ipak moe nazvati samo slaboom. Razumije se da je lake umrijeti nego po-stojano podnositi ivot, pun patnje. Htio sam prekinuti ovaj razgovor, jer me nijedan argument ne razbjenjava tako kao kad mi neko doe s kakvom sitniavom openitom frazom, dok ja govorim iz svega srca. Ipak sam se umirio, jer sam ve preesto uo i ee se naljutio radi toga, pa sam dodao neto ivlje: Ti to nazivlje slaboom? Molim te, ne daj da te zavede prividnost. Smije li slabim nazvati narod koji stenje pod nepodnoljivim jarmom tiranina, kad najzad uskipi i rastrgne svoje okove? ovjek koji osjea napetost svih svojih sila od straha to mu je oganj zahvatio kuu, pa s lakoom odnosi terete koje bi u mirnom stanju jedva mogao maknuti s mjesta; ovjek koji se u bijesu uvrede uhvati u kotac sa estoricom i savlada ih moe li i njih nazvati slabima? Dragi moj, ako je napregnutost snaga, zato bi pre-napetost trebala biti neto opreno? Albert me pogleda i ree: Nemoj mi zamjeriti, ali primjeri koje navodi ini se da nikako ne spadaju amo. Moe biti, rekoh, ve su mi ee spoitnuli da moj nain kombinacije granii s trabunjanjem. Hajde da vidimo moemo li sebi predoiti drugi nain: kako je pri dui ovjeku koji se odlui odbaciti ina-e ugodno breme ivota. Jer govoriti o nekoj stvari asno nam je samo utoliko ukoliko suustvujemo. Ljudska narav, nastavih, ima svojih granica: ona moe podnositi radost, tugu, boli do nekog izvjesnog stepena, a propada im se taj stepen prekorai. Ovdje dakle nije pitanje je li netko slab ili jak, nego moe li izdrati mjeru svoje patnje bilo to moralno ili tjele-sno; a ja nalazim da je jednako udnovato rei: kukavica je ovjek koji sebi oduzimlje i-vot, kao to ne bi bilo na mjestu nazvati kukavicom nekoga tko umire od opake grozni-ce. To je paradoksno! Vrlo paradoksno!, klikne Albert. Ne toliko koliko ti misli, od-vratim ja. Priznaj mi: smrtnom boleu zovemo onu koja tako napadne narav, te joj iz-jede sile ili ih toliko oslabi da se ne mogu povratiti, pa narav ne moe nikakvim sretnim prevratom opet ui u redovni tok ivota. A sada, dragi moj, hajde da to primijenimo duhu! Pogledaj ovjeka, kako je sa svih stra-na stegnut, kako djeluju na njega dojmovi, ustaljuju se ideje, dok mu napokon rastua strast ne otme svu mirnu snagu duha i upropasti ga. Badava je, ako spokojan i razborit ovjek vidi kako je nesretniku; badava, ako ga govo-rom misli urazumiti! Upravo kao to zdrav ovjek ne moe bolesniku, kraj ijeg kreveta sjedi, uliti ama ni najneznatniji dio svojih sila. Albertu je ovo bilo reeno odvie openito. Podsjetio sam ga na djevojku koju su prije kratkog vremena nali mrtvu u vodi, i ponovio mu njenu povijest. Bilo je to dobro, mlado stvorenje, koje je uzraslo u uskom krugu kunih posala i sedminog odreenog rada djevojka koja se nije mogla nadati drugoj zabavi nego da se moda nedjeljom sa svojim vrnjakinjama proee oko grada, uresivi se onim to bi polako pribavila ili da malo zaplee na svaki veliki blagdan, a inae da sa svom ivahnou brblja itave sate s kojom susjedom prigodom kakve svae ili kakvog ogovaranja. Njena vatrena narav osje-tila je napokon i vrelije potrebe, koje su jo uveala laskanja momaka. Njene prijanje radosti pomalo su joj dojadile, dok nije naila na ovjeka prama kojemu ju je neodoljivo povuklo nepoznato uvstvo, i ona je na njega upravila sve svoje nade, zaboravila svijet

28


oko sebe, pa niti vidi, nit uje, nit osjea nita osim njega, njega jedinoga, i ezne samo za njim, za njim jedinim. Poto nije pokvarena praznim zabavama nestalne tatine, njena ju udnja upravlja izravno prama cilju: ona hoe biti njegova, hoe da u vjenom spoju pos-tigne svu onu sreu koja joj nedostaje, hoe da uiva ujedinjene sve one radosti za kojima je eznula. Svu joj duu obuzimlju ponovljena obeanja koja joj peatom utvruju ispu-njenje svih nada, i smiona draganja koja joj pojaavaju poudu. Ona lebdi u nekoj po-tmuloj svijesti, u nekom predosjeanju svih naslada, napeta je do krajnosti, i napokon prua ruke da zagrli sva svoja eljkovanja i u tom asu je ljubavnik ostavlja!... Ukoe-na, bez util, stoji pred ponorom; sve je oko nje tiina, nikakove nade, nikakove utjehe, nikakove dobre slutnje, jer ju je ostavio o n a j u kom je jedino osjeala svoj bitak. Ne vidi ona irokoga svijeta koji lei pred njom, ne vidi mnogih koji bi joj mogli naknaditi gubitak; osjea se osamljena, ostavljena od cijelog svijeta i slijepa, pritijenjena straho-vitim jadom svoga srca, baca se u vodu da ugui svu svoju muku u smrti, koja ju krugom obuhvati. Eto, Alberte, to je povijest mnogoga ovjeka, pa reci, nije li to sluaj bolesti? Narav ne nalazi izlaza iz labirinta zamrenih i oprenih sila, i ovjek mora umrijeti. Jao onome koji bi mogao pogledati na ovu enu i rei: luakinja! Da je poekala i pusti-la neka radi vrijeme, sleglo bi se njeno oajanje i naao bi se netko drugi da ju tjei. To je upravo tako kao da neko kae: gle luaka, umire od groznice! Da je ekao dok mu pri-zdrave sile, dok mu se poprave sokovi, dok mu se smiri pobuna krvi: sve bi dobro polo, i ivio bi do dana dananjega! Albertu jo nije bila dosta zorna ova poredba, pa je prigovorio tota, izmeu ostaloga i to da sam ja govorio samo o jednoj glupoj djevojci; no on ne moe shvatiti ime bi se is-priao ovjek od razuma, koji nije tako ogranien, pa bolje umije pregledati prilike. Dragi prijatelju, kliknuh ja, ovjek je ovjek, i ono malo razuma to ga tko ima dolazi malo ili nita na vagu, ako strast bjesni i ako te pritiskuju granice ovjetva. tavie no o tome emo drugi put, rekoh i pograbih eir. Oh, srce mi je bilo tako puno... I rastado-smo se, ne razumijevi jedan drugoga. Kao to na svijetu uope nitko ne shvaa lako drugoga.

*

15. kolovoza.

Ipak je stalno da samo ljubav ini ovjeka potrebnim na svijetu. Osjeam kod Lote da bi me nerado izgubila, a djeca ne mogu ni shvatiti da ja ne bih doao svaki dan ujutro. Da-nas sam poao onamo ugoditi Lotin klavir, ali nisam mogao dospjeti jer su me djeca na-pala da im priam kakvu priu, a i sama je Lota rekla neka im uinim po volji. Ja sam im odrezao kruh za veeru, to ga djeca sada od mene primaju gotovo isto tako rado kao i od Lote, i pripovijedao im glavni odlomak o princezi koju posluuju ruke. Uvjeravam te da i sm pri tome mnogo nauim, a zapanjen sam koliko se to djece doima. Poto gdje-kad moram izmisliti koji komadi incidenta, to ga kod drugog pripovijedanja zabora-vim, djeca odmah opaze da je proli put bilo drugaije, tako da se sad vjebaju da kao na uzici izrecitiram prie pjevucajui slovku po slovku. Iz toga sam nauio koliko autor mo-ra izgubiti drugim, promijenjenim izdanjem svoje pripovijesti, i da sigurno nanosi tetu svojoj knjizi, makar koliko ona bila s pjesnike strane bolja. Prvi dojam zatjee nas uvijek prihvatljive volje, jer je ovjek udeen tako da ga moe uvjeriti o najveoj pustolovini, i to ga se odmah tako primi da zlo prolazi onaj koji bi taj prvi dojam htio izgrepsti i zatrti!

29


*

18. kolovoza.

Zar je moralo biti tako da opet postane izvorom bijede ono to ini ovjeka blaenim? Pun, topal osjeaj moga srca za ivu prirodu, koji me je prelijevao tolikom slau i inio svijet oko mene rajem, sad mi je kao nepodnoljivi muitelj, kao zloduh koji me progoni na svakom putu. Kad sam prije promatrao plodnu dolinu preko rijeke sve do onih bre-uljaka, i vidio kako sve oko mene klije i buja; kad sam gledao od podnoja do vrhunca one bregove, zaodjevene visokim, gustim stabaljem, one doline s raznolikim zavojima, zasjenjene najumiljatijim umama a blaga rijeka odmicala izmed aputavih trstika, odrazujui krasne oblake to ih je blagi veernji vjetri na nebu njihao; kad sam zatim sluao kako ptice oko mene oivljavaju umu i milijuni muica u rojevima smjelo pleu u posljednjem rujnom sunanom traku; pa kad bi posljednji trzavi pogled sunca oslobodio u travi zapletenog kukca, i ubor i tkanje svud uokrug upozorilo me na zemlju, i maho-vina, to na silu otimlje hranu mojim tvrdim peinama, i ikara, to raste niz suhu pjes-kovitu uzvisinu meni bi sve to otkrilo unutranji, sveti ivot prirode... Oj, kako sam to sve obuhvaao u svoje vrelo srce, osjeao se kao da postajem Bogom u toj prebujnoj pu-noi, i divotne prikaze beskonanog svijeta njihale se u mojoj dui, oivljujui sve! Gole-mi su me bregovi okruavali, ponori su zijevali preda mnom, bujice se ruale, rijeke bu-jale poda mnom, i uma i gora zazvuale bi; i ja vidjeh kako u dubljini zemlje rade i prepleu se sve one nedosene sile; a opet povrh zemlje i pod nebom vrve rodovi najraz-linijih stvorova! Sve, sve je napueno tisustrukim spodobama, a ljudi se utvruju u svojim kuicama i savijaju gnijezda i po svom shvaanju vladaju nad irokim svijetom! Bijedni luae koji sve to smatra malenim, jer si sm tako sitan! Od nepristupnog gorja, preko pustoi, na koju nije stala niija noga, pa do kraja nepoznatog oceana sve provijava duh vjenog stvaraoca i veseli se svakom praku koji ga razumije i ivi. Ah, kako sam esto onda s krilima drala koji bi proletio iznad mene eznuo za obalom neiz-mjerenog mora, da iz pjenuavog kalea beskonanosti pijem onu bujnu rasko ivota i da u nestegnutoj snazi svojih grudi osjetim bar za trenutak kap blaenstva onoga bia koje sve stvara u sebi i po sebi! Brate, ve i smo osjeanje na te asove okrepljuje me. Sm napor da opet dozovem i iz-reknem one neizrene osjeaje uzdie duu moju iznad nje same, te dvostruko osjeam tjeskobu prilik koje me danas okruuju. Ispred moje due kao da se je maknuo zastor i pozornica beskonanog ivota pretvara se za me u ponor vjeno otvorenog groba. Moe li rei: O v o j e s t ! kad sve prolazi? Kad se sve kotura mimo nas brzinom oluje i tako rijetko istraje cijelu snagu svoga biv-stvovanja, i vaj! bude otplavljeno bujicom, potopljeno i razbijeno o klisure? Nema tre-nutka koji ne izjeda samoga tebe i tvoje oko tebe, nema asa kad nisi i ne mora biti ra-zornikom: najbezazlenija etnja stoji ivota tisuu bijednih crvia, j e d a n korak raz-gradi teko sazdano zdanje mravi i u sramotni grob zgazi itav jedan mali svijet. Ha! Mene ne mogu ganuti velike, rijetke nesree svijeta: one poplave koje otplavljaju vaa sela, oni potresi koji gutaju vae gradove; meni potkapa srce ona sila koja izjeda sve i lei sakrita u svekolikosti prirode; jer ona nije stvorila nita to ne bi razorilo svoga susjeda i sebe samo. I tako glavinjam, pun tjeskobe! Nebo i zemlja i sve sile kojima oni tku oko mene! Ne vidim nita osim nemani koja vjeno prodire, vjeno preiva.

30


*

21. kolovoza.

Uzalud pruam ruke prema njoj, jutrom, kad se rasanim od tekih sanja; uzalud je nou traim u svojoj postelji, kad me prevari sretan, bezazlen san, kao da sjedim kraj nje na livadi i drim njenu ruku i pokrivam je s tisuu cjelova. Ah, kad zatim jo u bunovnosti sna tapam za njom, pa se time sasvim razbudim potok suza navali iz mog stijenjenog srca i ja plaem bez utjehe u mranu budunost.

*

22. kolovoza.

Nesrea je to, Wilhelme: radna moja snaga rasklimana je i uznemirena do mlitavosti, ne mogu ljenariti, a ne mogu ni ita raditi. Nemam snage da sebi ita predoim, nemam osjeaja za prirodu, a knjige mi se upravo gade. Kad sami sebi falimo, fali nam uistinu sve. Kunem ti se, gdjekoji put zaelim biti nadniar, samo da jutrom na uranku mogu to oek

patnje mladoga werthera -...

Documents