164

OVAJ ČASOPIS I NJEGOV SVETI ZADATAK

Ovaj časopis je jedan od glavnih faktora ili instrumenata u sistemu Biblijske Pouke, ili „Bogoslovnog Proširenja,” koje je sada bilo predstavljeno u svim djelovima civiliziranog svijeta po WATCH TOWER BIBLE & TRACT SOCIETY, ovlaštenog 1881, „Za Promicanje Kršćanske Spoznaje.” On ne služi samo kao učionica gdje se Istraživači Biblije mogu sastati na studij Božanske Riječi, nego također i kao kanal komunikacije kroz kojeg se do njih može doći sa obavijestima o Kongresima Društva i o dolasku putujućih predstavnika nazvanih „Putujući starješine,” i biti osvježeni sa izvještajima o Kongresima.

Naše „Berejske Pouke” su tematska ponavljanja ili pregledi STUDIJA koje je naše Društvo izdalo, većinom ugodno uređene, i vrlo korisne svima koji bi zaslužili jedini počasni stupanj kojeg Društvo odobrava, naime, Verbi Dei Minister (V.D.M.), koji, kada ga se prevede na Hrvatski glasi, Sluga Božanske Riječi. Naše obrađivanje Međunarodnih Pouka Nedjeljne Škole je posebno za starije Istraživače Biblije i Učitelje. Neki to obilježje smatraju neophodnim.

Ovaj časopis čvrsto brani jedini pravi temelj Kršćanske nade koji je sada bio tako općenito negiran – Otkupljenje kroz dragocjenu krv „Čovjeka Krista Isusa, koji je dao sebe kao Otkupninu [odgovarajuću cijenu, zamjenu] za sve.” (1. Pet. 1:19; 1. Tim. 2:6) Gradeći na tom sigurnom temelju sa zlatom, srebrom i dragocjenim kamenjem (1. Kor. 3:11­15; 2. Pet. 1:5­11) Riječi Božje, njegov daljnji zadatak je da „svima rasvjetli što je zajedništvo tajne koja od početka svijeta bijaše skrivena u Bogu...da sada crkvi bude obznanjena mnogovrsna mudrost Božja...koja u drugim naraštajima nije bila obznanjena ljudskim sinovima kao što je sada obznanjena.” (Efež. 3:5­9,10)

Oslobođen je utjecaja bilo koje organizacije, sekte ili ljudskog učenja, dok nastoji sve više i više dovesti svaki svoj izričaj u što potpuniju podložnost volji Božjoj u Kristu, kako je izražena u Svetom Pismu. Prema tome časopis je slobodan objaviti odvažno sve ono što je Gospodin rekao – u skladu sa Božanskom mudrošću koja nam je data da to razumijemo. Naš stav nije dogmatičan, nego uvjeren; jer mi znamo što tvrdimo, koračajući sa bezuvjetnom vjerom po sigurnim Božjim obećanjima. Povjerili smo mu pouzdanje, da bude korišten jedino u Njegovoj službi; od tud naše odluke u odnosu na ono što se može i što se možda neće pojaviti na njegovim stranicama da to mora biti u skladu s našom prosudbom onoga što je Njemu ugodno, učenjem Njegove Riječi, za izgrađivanje Njegovog naroda u milosti i spoznaji. I mi ne samo da pozivamo nego mi potičemo naše čitatelje da si dokažu sve izjave iz časopisa sa nepogrešivom Riječju na koju se stalno ukazuje, kako bi se olakšalo takvo ispitivanje.

Za nas Biblija jasno uči:DA JE CRKVA „HRAM„ ŽIVOG BOGA – njegova „građevina„ čija gradnja traje cijelo Evanđeosko doba – od kad

je Krist postao Otkupitelj svijeta i „glavni kamen„ovog hrama kroz kojega će kad bude završen Božji blagoslovi doći svim narodima i oni će imati pristup Njemu. – 1 Kor.3:16, 17; Ef. 2:20­22; 1 Moj. 28:14; Gal.3:29

DA SE U MEĐUVREMENU NASTAVLJA KLESANJE, OBLIKOVANJE I POLIRANJE posvećenih vjernika u Kristovo djelo pomirenja, i kada posljednji od tog „živog kamenja„, „izabranog i dragocjenog„ bude bio spreman,Veliki Graditelj će ih sve dovesti k sebi kroz prvo uskrsnuće; i hram će biti ispunjen slavom i biti će mjesto sastajanja Boga i ljudi tijekom Milenija. – Otkr. 15:5­8

DA JE TEMELJ NADE ZA CRKVU I SVIJET zasnovan na činjenici da je Isus Krist, milošću Božjom, okusio smrt za svakoga, „otkupnina za sve„ i da će on biti „istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka i koja dolazi na svijet„ u određeno vrijeme. – Hebr. 2:9; Ivan 1:9; 1 Tim. 2:5,6

DA JE NADA CRKVE da će biti poput svog Gospodina, „vidjeti ga kakav doista jest„, biti „sudionikom božanske prirode„, i imati udjela u njegovoj slavi kao sunasljednici. – 1 Ivan 3:2; Ivan 17:24; Rim.8:17; 2 Pet.1:4

DA JE SADAŠNJI ZADATAK CRKVE usavršavanje svetaca za buduće djelo službe; razvijanje u sebi svake milosti; biti Božji svjedok svijetu; i pripremiti se da budu kraljevi i svećenici u sljedećem dobu. – Ef. 4:12; Mat. 24:14; Otkr. 1:6; 20:6

DA JE NADA ZA SVIJET milenijsko kraljevstvo u kojemu će svi dobiti priliku biti blagoslovljeni sa spoznajom i svim drugim – vraćanje svega onog što je Adam izgubio, svima koji to prihvate i koji budu bili poslušni, iz ruku njihovog Otkupitelja i njegove proslavljene Crkve – dok će svi nepopravljivi biti zauvijek uništeni. – Djela 3:19­23; Iza. 35

165

Ima nešto neobično snažno u ovoj izjavi. Znali smo da neki polažu naglasak na riječ takvu u ovom retku Danijelovog proročanstva i sugeriraju da bi to moglo značiti, ne da će nevolja biti veća, već da će biti drugačijeg karaktera od bilo koje prethodne nevolje. Mi ne dijelimo to mišljenje. Naša misao je da će to biti najintenzivnija, kao i najraširenija nevolja, najopćenitija nevolja ikada poznata. Vidimo mnogo stvari koje potkrepljuju tu misao. Možemo lako vidjeti da bi anarhija u ovom trenutku utjecala na čovječanstvo više nego u bilo kojem prethodnom trenutku svjetske povijesti.

U prošlosti su gradovi bili podržani velikim poljoprivrednim elementom; i svaki poljoprivrednik je navikao držati svoje zalihe pri ruci, prodajući izravnije potrošaču. Danas su gradovi veliki, masovniji zajedno nego ikad prije. Hrana se u te gradove otprema u velikim količinama. Osim toga, ljudi su postali ekstravagantni; vjerojatno kao ljudi jedemo puno više hrane, i to delikatesnije vrste, nego ikad prije. Osjećali bismo se izgladnjeli od onoga što su ljudi jeli u bivšim vremenima.

Naš Gospodin nahranio je pet tisuća s kruhom i malim ribama. Sada ljudi ne bi bili zadovoljni, kao što su bili tada, sjesti na travu, s komadom kruha u jednoj ruci i komadom ribe u drugoj. Sada bi htjeli pet jela, barem – i noževe i vilice itd. Mislili bi da su izgladnjeli kad bi imali samo komad ribe i komad suhog kruha. A sada, umjesto da skupljaju ostatke, htjeli bi baciti ostatke.

SIMPTOMI DOLAZEĆE NEVOLJE

Podsjećamo se na prošlogodišnji štrajk u nekim od velikih gradova Engleske. U Liverpoolu se samo Vladinim trupama na straži mogla dijeliti hrana kako ljudi ne bi gladovali. Tako možemo vidjeti koliko brzo bi se cijeli gradovi mogli dovesti u konfuziju i svi gladni otići u krevet; i uskoro bi gladovali, da su zalihe odsječene.

Imamo razloga vjerovati da će ova nevolja u nekim aspektima biti popraćena žestinom koja nikada nije viđena u prošlosti. Istina, bilo je zlodjela počinjenih u svakom dobu svjetske povijesti. I istina je da sada imamo glazuru koja nosi ime Kršćanstvo; ali u tome nema Kršćanstva. Sve jasnije vidimo kako bi bilo lako izbrisati tu glazuru i doći do divlje prirode ispod nje. Budući da je to tako, možemo vidjeti kako bi pružanje pomoći jednog dijela svijeta drugom dijelu bilo okončano. Također vidimo kako će zli duhovi biti uzburkani. Imamo sve razloge vjerovati da su riječi našeg Gospodina doslovno istinite – da će ozbiljnost nadolazeće nevolje biti takva kao nikada prije.

S druge strane, razumijemo da je nevolja na kraju Židovske Dispenzacije bila tip ili nagovještaj, paralela velike nevolje koja dolazi na kraju ove Dispenzacije. Nevolja koja je tada došla na Židovsku naciju smatra

se najtežom u povijesti svijeta. Nevolja na kraju ovog doba bit će u znatno većem opsegu – širom svijeta.

KRISTOVO KRALJEVSTVO JEDINA NADA

Što se tiče Socijalističkog pokreta, naša je misao da će socijalisti u potpunosti propasti u pokušaju da izvrše svoje ideje. Neke od ideja su dobre; neke od njih su osrednei; a neke od njih su loše. Ali oni nikada ne mogu provesti najbolje od svojih ideja, jer oni koji kontroliraju kapital i upravljaju svjetskim poslovima nikada im neće pružiti priliku. Hoće li to biti socijalistički, anarhistički ili kapitalistički element koji će donijeti anarhiju, ovisit će o tome koju će se od prepreka najteže moći maknuti.

Sve strane su vrlo iskrene, vrlo intenzivne, vrlo tvrdoglave. Kapitalisti strahuju da bi cijela zemlja i svaka druga zemlja „otišle psima” da je Socijalizam na vlasti. Stoga bi bili spremni staviti ga u jarak umjesto da mu daju priliku. I zato ne očekujemo da će socijalisti dobiti dovoljnu moć da preuzmu vlast. Mi smatramo da bi pokušaj rezultirao anarhijom, sve dok Božanska Sila ne uspostavi kraljevstvo koje je obećano.

I time ne optužujemo nijednu stranku posebno. Vjerujemo da bi pod stresom neuspjeha bilo koja strana bila spremna vidjeti ulice kako su natopljene krvlju umjesto da vide pobjedu druge strane – bile bi spremne ići tako daleko kako bi održale svoju svrhu i ideje. Svaka stranka je sigurna da zna što radi. Ne može biti moguće nagodbe. Sve strane su sigurne da su u pravu i sigurne su da će uspjeti. Kada se kriza dosegne, a čini se da je blizu, doći će veliki vihor, koji će pomesti cijelu civilizaciju pred sobom. Hvala Bogu, da će je Kraljevstvo Božjeg dragog Sina okončati kad ljudi nauče vlastitu nemoć!

ČETIRI VELIKA VJETRA

U Otkr. 7:1, Sveti Ivan spominje ovaj vihor: „I nakon toga vidio sam četiri anđela kako stoje na četiri ugla zemlje zadržavajući četiri vjetra zemaljska da nikakav vjetar ne puše ni na zemlji ni na moru ni na kojem stablu.” Vjetrovi zemlje koji se ovdje spominju su, naravno, simbolični. Misao je da se vjetrove sa sve četiri strane svijeta – sjevera, istoka, juga i zapada – zadržava, te da će, kada se ograničenje povuče, zajedno pojuriti, a rezultat će biti vihor. Određeni tekstovi Svetog Pisma govore o vihoru koji će biti podignut s krajeva zemlje. Vidi Jer. 23:19; 25:32,33; 30:23,24. Mi ne razumijemo da će to biti doslovni vihor, ali ovaj simbolički izraz koristi se za prenošenje misli o teškom sukobu sila zraka.

Te „sile zraka”, ili „vjetrovi,” nisu sille prirodnog zraka, već su sile na koje je sveti Pavao ukazao kada govori o Sotoni kao „knezu vlasti zraka.” (Efež. 2:2.)

OSLOBAĐANJE ČETIRI VJETRA„I bit će to vrijeme nevolje takve kakve nije bilo otkako je naroda” (Dan. 12:1)

166

Ti duhovi koji su bili pod kontrolom Sotone – pali anđeli – trebali su biti držani u lancima tame sve do Suda Velikog Dana. (2. Pet. 2:4.) Izgleda da puštanje ovih vjetrova ili zračnih sila pokazuje da je Bog pustio ruku Svoju suzdržavanja; da će On imati veze s dopuštenjem strašne nevolje koja će na svijet naići kao velika kataklizma, što će rezultirati potpunim rušenjem društvenog poretka u anarhiji.

Smatramo da unatoč mnogim prednostima našeg vremena i blagoslovima s kojima je svijet obasut, ljudi su nezahvalni i bez cijenjenja. Nezadovoljstvo raste; i rezultat će biti veliki sukob, i potpuni pad sadašnjih institucija. Čini se da naš tekst podrazumijeva da će ovaj vanjski utjecaj imati negativan učinak na ljude kad mu se napokon odobri sloboda. Ovi pali duhovi bili su suzdržavani već stoljećima, ali su koristili svoj utjecaj u bilo kojoj mjeri u kojoj su imali dopuštenje. Da su imali neograničenu moć, odavno bi uništili svijet; ali su bili vezani u lancima tame.

PALI ANĐELI USKORO ĆE BITI OSLOBOĐENI

Očigledno će Bog uskoro prestati obuzdavati pale anđele, a oni će zatim nastaviti ispuhivanje bijesa na čovječanstvu, tako da će cijela zemlja biti puna nasilja, isto kao u Noinim danima. „I kao što je bilo u dane Noine, tako će biti u dane Sina čovječjega.” (Luka 17:26)

Istina je da je Spasitelj dao misao da će kod Svog Drugog Dolaska biti prisutan, nepoznat svijetu, čineći djelo sakupljanja Crkve – uređivanja svojih „dragulja” – i da svijet neće znati za Njegovu prisutnost dok Vrijeme Nevolje ne bude pred njima. Rekao je da će jesti i piti, kupovati i prodavati, saditi i graditi. (Luka 17:27­30.) I to je istina. Svijet ulazi u velike ugovore itd., prilično nesvjestan koliko smo blizu novog uređenja, nadolazećeg Kraljevstva. No vjerujemo da će vrlo bliska budućnost biti vrijeme velikih zlodjela i bijesnih strasti.

Mi čitamo o vremenu kada je Bog gledao misli ljudi, da je čovjekovo srce bilo zlo i samo zlo neprekidno – vrlo očajno stanje. Naša misao je da je puštanje ova „četiri vjetra” još uvijek budućnost. Moć koju demoni manifestiraju kada se oslobode, bit će, vjerujemo, s ciljem da naude čovječanstvu. Ne znamo, ali mislimo da će mnogi naši čitatelji imati udio u toj ozljedi. Imamo sve razloge da pretpostavimo da, ako se ovi pali anđeli oslobode, oni će iskaliti svoj bijes prvo na Gospodinovom narodu. Međutim, ne trebamo se toga bojati, već primiti sve što Gospodinova providnost dopusti da dođe, znajući da će sve raditi za naše dobro. „Dosta je danu zla njegova,” njegovih poteškoća. Ostavimo cijelu stvar u Gospodinove ruke i pouzdajmo se u Njega.

OPRAVDANI ILI OSUĐENI RIJEČIMA„Jer prema svojim riječima bit ćeš opravdan i prema svojim riječima bit ćeš osuđen.” – MATEJ 12:37

Riječ opravdan ovdje koju koristi naš Gospodin nije opravdanje na koje se općenito ukazuje u Novom Zavjetu. „Opravdanje vjerom” o kojem sveti Pavao piše je čišćenje pred Bogom onih koji su od srca prihvatili Isusa kao svog Spasitelja. „Budući da smo opravdani vjerom, imamo mir s Bogom, kroz našeg Gospodina Isusa Krista.” Naše opravdanje je na temelju naše vjere u Boga; ne možemo doći u Njegovu obitelj bez vjere. Apostol Jakov izjavljuje da se živa vjera pokazuje djelima. I u Božjoj pripremi on je učinio neophodnim da tako pokažemo svoju vjeru dobrim djelima koja smo u stanju učiniti. Dakle, vjera i djela zajedno nas dovode u Kristovu karakternu sličnost, da tako budemo sudionici u Njegovom uskrsnuću. Ako imamo samo vjeru, a ne djela, nikada nećemo postići cilj; ako imamo sva djela i nemamo vjere, isto tako nećemo uspjeti.

Ali „jer svojim riječima budi ćeš opravdan, i prema svojim riječima bit ćeš osuđen”: ovdje se naš Gospodin uopće ne obraća Crkvi. Nitko nije bio prihvaćen u potpuno opravdanje i začeće Duhom Svetim sve do Pedesetnice, što je bilo neko vrijeme nakon što je ova izjava izrečena. Te su riječi izgovorene Farizejima, koji su bili prekoreni. Riječ opravdani ovdje se koristi u ograničenom smislu. Na primjer, mogli bismo govoriti o nekoj transakciji koju smo napravili, i reći, osjećao sam se opravdanim tako postupiti. Isus je ovdje koristio ovu riječ na sličan način. Obraćao se onima koji su tvrdili da imaju poseban odnos s Bogom pod

Savezom Zakona i da su posebno sveti. Židovi nisu bili opravdani za život, već samo za zajedništvo s Bogom. A sada su bili u probnom razdoblju: budu li se pokazali dostojnima?

DAN NJIHOVOG POHOĐENJA NEPREPOZNAT

Čitali smo da nisu shvatili da su u vremenu testiranja – da su došli pod određeni Božji sud o tome hoće li oni kao narod nastaviti kao njegovi sluge ili ne. „Nisu prepoznali vrijeme njihovog pohođenja.” Naš Gospodin je rekao, kada je jahao u Jeruzalem, „Gle, vaš dom vam je ostavljen pust!” Oni kao Dom Slugu u to vrijeme nisu bili dostojni nastavka posebne naklonosti. Tri i pol godine pokazivala im se određena vrsta naklonosti; Evanđelje je propovijedano u njihovoj sredini. Ali Evanđelje se nije svidjelo naciji; samo „Izraelcima doista” između njih, vjernom ostatku. Nakon tri i pol godine s kojima je završio „sedamdeseti tjedan,” Gospodinova naklonost Židovima je prekinuta, i od tada su vrata bila otvorena Poganima. I od tada Židovi nisu imali nikakvu prednost nad drugima.

Farizeji su ispovijedali potpuno posvećenje Bogu i veliku svetost. Isus im je rekao da su povećali svoje filakterije i povećali rubove svojih odjevnih predmeta; da su zauzeli glavna mjesta u sinagogama i za pretvaranje izgovarali duge molitve; i da su plaćali desetine čak i od najmanjih sjemenki, metvice i kopra i kumina, ali su izostavili teže stvari Zakona,

167

te da je njihovo bilo samo vanjsko, površno držanje tog Zakona. (Matej 23:5,6,14,23­25.) Izjavio je da je Zakon zapovjedio da trebaju ljubiti svog bližnjeg kao sebe. I optužio ih je da su „proždirali kuće udovica”; bili su spremni iskoristiti činjenicu da oni nisu imali nikakve fizičke zaštitnike. Rekao im je da bi bilo glupo misliti da molitvama na uglovima ulica itd. oni drže Zakon.

RIJEČI INDEKS SRCA

„Prema svojim riječima biti ćeš osuđen”; to jest, izgubili bi Božju posebnu naklonost. Svojim riječima pokazali su se nepoštenima. Oni su percipirali Isusova dobra djela, ali kroz ljubomoru i inat rekli su sve vrste zla protiv njega i razapeli ga. Sve što su rekli protiv njega pokazalo je njihovo pravo stanje srca. Pokazivali su se kao nedostojni Božje naklonosti. Međutim, ne trebamo misliti da su Židovi došli pod Božju vječnu nemilost. Tijekom ovog Evanđeoskog Doba bili su pod posebnim kažnjavanjem: imali su mnogo progonstva; ali njihova vjera u Boga donijela im je ovo progonstvo.

Božji „konačni” gnjev došao je na njih tijekom tih četrdeset godina s kojima se završavalo Židovsko Doba. Na kraju godine 70­e nacija je otišla u komadiće. Ali ljudi su ostali itekako živi! I sada će se uskoro u potpunosti vratiti u Božju naklonost: „Oni su još uvijek voljeni zbog očeva.” Oni još uvijek imaju udio u pripremi napravljenoj od početka, tako da njihova osuda nije bila vječna osuda. Ali izgubili su glavni blagoslov.

Da su rekli, još nismo u mogućnosti vidjeti da je to Mesija, ali uvjereni smo da u Njemu djeluje neka divna moć – da su koristili takve riječi, pokazali bi kao da žele upoznati pravi put, što bi im Bog pokazao baš kao što je pokazao nekima drugima – osobito nakon Pentekosta. U takvom slučaju svojim riječima i ponašanjem mogli su biti opravdani. Međutim, te riječi nisu izgovorili jer nisu imali pravo stanje srca. „Iz obilja srca usta govore.” Stav njihovog srca prikazan je njihovim riječima; naklonost njihovoj naciji je prekinuta.

ŠTO SAČINJAVA ZLI GOVOR

Apostol Pavao kaže: „Ne govorite zlo ni o kome”; on ne kaže, ne govorite zlo ni o kakvom kredu. O nekim vjerovanjima treba govoriti veoma zlo! To bi dobro pomoglo ljudima koji su vezani njima. On ne kaže da ne govorimo zlo o zlom principu, već svodi stvar na osobnost. Biblija govori o čovječanstvu kao o zlu mislećem, zlogovorniku, zlu činitelju; svi su pod zabranom u tom smislu. I reći da je cijeli svijet grešnici, nije govorenje zla; jer svi prepoznaju činjenicu. Istina je, i svaka osoba treba znati da su svi ljudi grešnici: grijeh prevladava.

Ali kad se spustimo na osobnosti, na opasnom smo terenu. Isus je rekao da su farizeji licemjeri i ubijeljeni grobovi. Nije se tako obraćao pojedincu, već je

govorio zlo o sistemu i klasi. Dakle, ako skrećemo pozornost na džepare, ne bacamo nužno prijekor bilo kome u našem susjedstvu. Ali kada izdvajamo pojedinca i govorimo zlo o njemu, na pogrešnom smo tlu, prema Svetom Pismu, osim ako to nije pitanje nužde. Ako znate za džepara, pravi pravac postupanja je dati da ga uhite. Ako znate da je u jednom trenutku određena osoba bila džepar, ne mora nužno slijediti da je on sada jedan od njih; možda se je promjenio.

Stoga, prilikom davanja savjeta glede džepara, ne bi bilo u redu izdvajati tu osobu ili onu, osim ako nemamo jasno znanje. Postoje neki iza zatvorskih rešetaka koji danas služe Istini i pravednosti. Tako je i s nekima koji su izašli iza zatvorskih rešetaka. Zadržati prijekore i brendirati pojedinca zbog određenog nedoličnog ponašanja ranije u životu nije u redu. Nije u redu zamjerati bilo kome i ometati ga u poštenom pravcu postupanja u budućnosti. Bolje da kažemo, sada si slobodan čovjek, i vjerujem da si odlučan da postupaš ispravno. Učinak toga bio bi dobar – dopustiti mu da vidi da mu je netko koji je znao za njegovu prošlost bio spreman pomoći. Ali ako nije dao nikakvo jamstvo da će činiti dobro, onda smo slobodni upozoriti druge na njega. Ako je bio spreman učiniti dobro, trebali bismo surađivati s njim na bilo koji mogući način.

SVIJET PUN ZLOG GOVORENJA

Nema sumnje da postoji mnogo zlog govora: svijet je pun toga. Čovjek u biznisu često će reći za drugoga, vjerovao bih tom čovjeku koliko god biste mogli baciti slona za rep – grafički način da se kaže koliko ima povjerenja u njega. Drugi izraz je, ne bih mu povjerio ni podrum pun hladne vode! Svijet nije došao u Kristovu školu; Crkva je, dakle, posebno upućena da ne govori zlo ni o kome. Naravno, prirodno je da naše palo tijelo „izmiče” gotovo svemu, i da pokušamo razmišljati o nekom načinu na koji bismo se mogli opravdati govoreći nešto nepovoljno o drugome; i čini se da je čak i Gospodinov narod često „na rubu” da vide koji izgovor mogu pronaći za govorenje zla, a ipak da se ne osjećaju osuđenima.

LJUDSKO SRCE VEOMA PRIJEVARNO

Treba pretpostaviti i predmijevati da svako Božje dijete ima srce koje želi vršiti Gospodinovu volju i da stoga nitko od njih ne bi želio učiniti ono što je u suprotnosti s Gospodinovom voljom. Ali postoji nešto u palom ljudskom srcu što je vrlo varljivo – odlučno učiniti ono što je nekada činilo u svijetu. Poznavali smo ljude iz svijeta koji ne misle ništa drugo nego samo da govore bilo što i sve o ljudima. Često će to reći šaptom, znajući da će osoba kojoj to kažu šapnuti nekome drugome za pet minuta. Čak i ako nisu sigurni da je to istina, previše je to „dobro” za zadržati! Žele da

168

drugi podijele tako lijepu stvar! Neko vrijeme ga valjaju kao slatki zalogaj pod jezikom, a zatim ga pojure ispljunuti drugima, da će možda pomoći da ga nastave nositi! Zlo gori da bi izašlo.

Pa, ne bi bilo pogrešno reći istinu o osobi, kaže netko. Da, to bi bilo pogrešno! Ali ako ne kažem Johnu Smithu da mi Mary Jones duguje račun, možda će joj vjerovati. Moram to reći drugima jer bi im se mogla zadužiti. Neću puno reći: samo ću slegnuti ramenima i kimnuti glavom i reći: Bolje pripazite, ili ćete biti ugriženi! I tako da je to samo novčić koji osoba duguje, nanijela bi joj ozljedu u iznosu od tisuću dolara.

Znamo li nešto što bi smo mogli reći, i je li „bolno” ako izađe? Ako je tako, idimo pred Gospodina u molitvi i iskreno nastojimo slijediti nalog Apostola Pavla: „Neka se ukloni od vas sva gorčina, i gnjev, i srdžba, i vika, i hula, zajedno sa svakom zlobom. I budite dobri jedan prema drugom, samilosni! Opraštajte jedan drugome kao što je i Bog vama radi Krista oprostio!” (Efež. 4:31,32)

VAŽNO ZA GOSPODINOV NAROD

Vjerujemo da je ova stvar zlog govorenja, draga braćo, jedna od teškoća Kršćana – znati kako i kada i gdje održati naš mir u odnosu na ugled drugih. Znamo za brata koji je bio u zatvoru i pušten je. Rekao nam je da mu je drago što je izašao. Pitali smo, jesi li ikome govorio o tome da si bio u zatvoru? Da, odgovorio je. Pa, nemoj to više govoriti. Vrlo malo od Gospodinovog naroda bi ti vjerovalo da znaju. Ići ćemo k onima kojima si rekao, i reći im da to uopće ne spominju. To je osobina naše pale prirode govoriti o tim stvarima.

ZLI GOVOR DEFINIRAN

Naravno da postoje ljudi koji su bezumni; oni bi rekli nepovoljne stvari o sebi, kao i o drugima. Ali većina ljudi ne bi bila voljna reći ništa omalovažavajuće o sebi, a mi bi trebali stati i razmisliti, da kažem bilo što štetno o bilo kome? Da se okolnosti promjene, da sam ja na njegovom mjestu, a on na mom mjestu, bih li volio da priča ovo o meni?

Ali kako bi bilo da vidimo čovjeka kako uzima novčanik drugog čovjeka? Tada bismo se osjećali potpuno opravdano u poduzimanju svih koraka potrebnih za njegovo uhićenje, jer bismo mislili da bi to bila najbolja stvar za tog čovjeka, kao i za druge. Mislili bismo da je ispravno vikati, džepar! Džepar! i da ga uhite.

Onoliko koliko mi to možemo utvrditi, zlo govorenje znači izreći bilo čega što bi bilo štetno za drugoga, na neki način ili pod okolnostima koje bismo, ako bi se odnosile na nas, smatrali neljubaznim i štetnim. U određenim slučajevima znali smo za nekoga koji je činio krivo i poslali smo mu vijest da ako nastavi takvim putem, vjerujemo da je naša dužnost poduzeti neke mjere po tom pitanju; ali ako nas uvjeri da će napustiti svoj pravac postupanja, nećemo učiniti ništa. Na taj način, u nekoliko slučajeva, osoba je bila zadržana od nanošenja štete drugima; i bili smo spašeni od otvorenog upućivanja na stvar o kojoj smo znali, a za koju, možda, nijedna druga osoba na svijetu nije znala.

Trebamo mudrost od Ozgor. I vjerujemo da takav stav predstavlja nužan razvoj kršćanskog karaktera. Ako zaista želimo dobro svome bližnjemu i naše dobro, ako mu želimo odati počast kao što bismo željeli da nam on oda počast, onda moramo slijediti Zlatno pravilo: „Činite drugima kao što biste vi željeli da oni vama to učine.”

Mnogo zlog govora bi se izbjeglo prisjećajući se sljedeće svijetle male pjesmice izrezane iz svjetovnog časopisa. Razmišljanje je zdravo i Biblijsko:

„Učini sve dobro što možeš, Svim sredstvima kojima možeš, Na sve načine na koje možeš, Na svim mjestima na kojima možeš, U svakom trenutku u kojem to možeš, Svim ljudima kojima možeš, Dokle god možeš.”

Sveti Pavao ukratko daje istu misao, riječima: „Kad dakle imamo priliku, činimo dobro svima.” (Gal. 6:10)

DOBRONAMJERNI, ALI OMETAČI

Sigurni smo da svi od Gospodinovog naroda imaju samo najbolje motive. Kako bi mogli imati druge osim dobrih motiva, a ipak biti priznati od Gospodina? Sebičnost se može uvući i isticati do neke mjere, a da ju Novo Stvorenje ne otkrije; ali kad je otkrivena, treba ju obuzdati, poniziti, usmrtiti. Cijeli životni put Gospodinovih sljedbenika jedno je od iskustava u odnosu na osobne nesavršenosti uma i tijela te u pogledu pravilnog razumijevanja riječi i ponašanja drugih.

Imamo dva predmeta na koja želimo skrenuti pozornost takvoj braći a koji imaju veze s javnim govorom, uvodima, pogrebnim službama itd. Naše sugestije i kritike treba shvatiti kao namijenjene da budu od pomoći samoj braći i Stvari kojoj svi volimo služiti.

(1) Obaviješteni smo da su, kada služe na pogrebima, neka od braće, željna da kažu Dobre vijesti u pogledu smrti i plaće grijeha na našoj rasi, te otkupljenju i uskrsnuću kao oslobađanju od kazne, u

169

opasnosti da odu u krajnost.Ponekad predugo propovijedaju – pokušavajući reći više nego što je ispravno u takvoj prilici.U drugim prilikama oni su toliko uporni predstaviti evanđeosku poruku i biblijsko objašnjenje glede smrti, da zaboravljaju izgovoriti riječ utjehe ožalošćenim članovima obitelji pokojnika, ili se pozvati na pokojnika, njegov karakter, njegovu revnost prema Bogu, njegovu odanost Bibliji – ili neku drugu istinitu pohvalutješeći tako ožalošćenu obitelj.

Ne želimo ni u kojem smislu da nas se shvati da su obične pogrebne propovijedi, koje su u potpunosti pohvale i ne obraćaju pažnju na Biblijsko učenje što se tiče smrti, ispravne. Mi samo želimo predložiti da je pravac umjerenosti mudar, donoseći objašnjenje nečeg od Božanskog Plana , i pozivajući se na pokojnika i njegovu obitelj itd.

(2) Velika briga treba se pokazati u odabiru brata za uvođenje javnog govornika. Daleko je bolje da uopće nema uvoda, nego da se napravi pogrešan. Osobi koja smatra da je prigoda prikladna za pokazivanje sebe, njegove rječitosti, poznavanja Biblije itd., ne bi trebalo povjeriti nikakvo djelo uvođenja.Osoba koja misli da je to prilika da kaže sve što zna o Božanskom Planu i unaprijed obavijesti publiku o tome što im govornik namjerava reći, jednako je neumjesna kao i osoba koja, pozvana da uputi uvodnu molitvu, to razvuče u predavanja, gubi dragocjeno vrijeme i zgraža sve svojim nedostatkom pristojnosti.Više štete može učiniti u dvije minute osoba koja uvodi govornika nego što bi potonji mogao poništiti za dva sata.

Poniznost, skromnost i kratkoća su posvuda velike osobine, ali su posebno prikladne kod onih koji bi predstavili govornika, bilo na proširenom sastanku razreda,sastanku na kojem je Putujući Starješina ili bilo kojem drugom.

U takvoj prilici onaj koji vodi u molitvi trebao bi to učiniti samo prizivanjem.Publika se nije okupila da ga čuje kako se moli, već da čuje govor. Njegovo zazivanje treba zahvaliti Bogu za povlastice časa, za slobodu koja nam je dana, za želju srca da zna Istinu i za otvorenu Bibliju. Treba zatražiti od Gospodina božanski blagoslov na sastanak – na publiku i na govornika, da se Gospodinovo ime može veličati, da Istina bude unapređena i da svi koji vole pravednost budu blagoslovljeni.

Uvod bi također trebao biti kratak. Ne bi trebalo reći: „Govornik će vam reći u što vjerujemo,” kao da pravi razliku između publike i male skupine u publici koja tvrdi da su učitelji. S većom poniznošću, to bi trebalo biti nešto poput ovoga: „Moja je prednoost i čast predstaviti govornika ovog poslijepodneva. On nam dolazi pod pokroviteljstvom Međunarodnog Udruženja istraživača Biblije, donoseći, vjerujemo, Poruku iz Božje Riječi.Vjerujemo da će biti uvjerljivo, ohrabrujuće, korisno.Slušajmo iskreno, prisjećajući se Gospodarevih riječi da ćemo biti posvećeni kroz Istinu i da je Njegova Riječ istina.Radujmo se stoga proporcionalno tome koliko se Riječ Gospodinova čuje ušima naših srca. Sada vam predstavljam __________,čija je tema za ovu prigodu _________.”

RADNICI U VINOGRADU– 5 SRPANJ ­ MATEJ 20:1­16 –

„Jer on čini da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i šalje kišu pravednima i nepravednima.” (Mat. 5:45)

DANAŠNJA LEKCIJA bavi se Isusovim svećenstvom i, usput, svećenstvom Njegove Crkve. On je veliki svećenik, ili glavni svećenik, naše profesije, ili reda, piše Apostol. Židovima je bilo teško razumjeti kako Isus može u bilo kojem smislu te riječi biti povezan sa svećenstvom. Gospodin Bog je ograničio svećeničku dužnost na Obitelj Arona, od plemena Levija. Isus nije pripadao tom plemenu, kao ni njegovi učenici. Kako je mogao ispuniti ili imati veze sa svećeničkom ulogom?

Potreba za raspravom o tom pitanju proizašla je iz činjenice da je, kao što je, Sveti Petar istaknuo, Crkva, Kraljevsko Svećenstvo. Stoga Sv. Pavao pokazuje da je kao antitipični Svećenik, Isus ponudio sebe kao antitipskog Junca za pomirenje grijeha; i da je nakon toga uzišao na Visinu i tako ušao u antitipsku Svetu nad svetinjama, pojavivši se tamo za nas – za Svoju Crkvu, antitipske Levite, antitipske podsvećenike.

Sveti Pavao tvrdi da zato što vjerom možemo prepoznati Isusa kao našeg velikog Prvosvećenika na nebu i znati da ima suosjećanje prema našim nesavršenostima, stoga mu možemo doći s velikom

hrabrošću, kada nas savlada pogreška, da možemo dobiti milosrđe i pronaći milost za pomoć u svakom trenutku potrebe. Ali sva ta blagoslovljena jamstva biti će bez snage ako ne shvatimo da je Isus naš Veliki Svećenik na Nebu. Otuda je Apostolov argument u ovoj lekciji demonstracija ove činjenice.

ARONSKI SVEĆENICI BILI SU TIP

Apostol rezonira (5:1) da su svi Židovski svećenici bili uzeti između njihovih bližnjih, i posebno zaređeni, ili odvojeni, za svoj rad, da predstavljaju svoj narod pred Bogom, prinoseći za njih i njihove darove i njihove žrtve za grijehe. U tom uređenju svećenici su mogli suosjećati s narodom, jer su bili podložni istim slabostima, a također su trebali oprost vlastitih grijeha. Ali čak i među ovim nesavršenim, oskvrnjenim, grešnim svećenicima, koji su trebali prinositi prinose za svoje grijehe, nikome nije bilo dopušteno da preuzme ovu dužnost sam od sebe. Bog ga mora pozvati u službu. Tako je bilo i s Aronom. Bog ga je pozvao da bude glavni svećenik.

170

Stoga, ističe Apostol, tako mora biti s antitipskim svećenicima na višoj razini. Krist, duhovni Prvosvećenik i njegova izabrana Crkva, Kraljevsko Svećenstvo na duhovnom nivou, također moraju biti pozvani od Boga. Inače nisu mogli drugačije preuzeti tu ulogu. „Tako i Krist nije proslavio samoga sebe da bi postao Velikim Svećenikom.” Međutim, Bog ga je na taj način počastio govoreći mu u proročanstvu Psalama: „Ti si Sin moj, ja sam te danas rodio,” kao što i na drugome mjestu kaže: „Ti si zauvijek svećenik po redu Melkisedekovu.” – Psalam 2:7; 110:4

MELKIZEDEK KRALJEVSKI SVEĆENIK

Na tom širem temelju Božanskog poziva Apostol objavljuje da Krist nije svećenik po redu Arona – Židovski svećenik, zemaljski svećenik; ali, iako ga je Aron predočavao u odnosu na zemaljsku žrtvu, on je zaista proslavljeni svećenik, ne po redu Arona, koji nikada nije bio proslavljen, nikada kralj, već po redu Melkizedeka, koji je bio kralj i svećenik u isto vrijeme – ne žrtvujući svećenik, već vladajući svećenik.

Dakle, Krist u slavi nije čovjek, ni zemaljsko biće, ni žrtvujući, kao prije. On je proslavljeni Kraljevski Svećenik, u moći i velikoj slavi sada kao Kralj svetih, sposoban i voljan da im pomogne u svim njihovim kušnjama i teškoćama. I u bliskoj budućnosti, nakon što on prihvati sve svoje pod­svećenike – nakon što će ih On promijeniti u svoju slavnu sličnost u Prvom uskrsnuću, s onu stranu zastora – tada će postati Kralj i Svećenik u slavi svijetu, i tisuću godina će vladati da blagoslovi i uzdizgne sve voljne i poslušne koji, pod prosvjetljenjem koje će im tada biti priušteno, će se približiti Bogu.

„U DANIMA NJEGOVOG TIJELA”

Vraćajući se svom argumentu, Apostol nam pokazuje vezu između proslavljenog Kraljevskog Svećenika s one strane vela i patećeg Isusa u tijelu. (5:7.) Kada Apostol piše: „Koji je u danima svoga tijela,” trebamo shvatiti da su dani njegova tijela prošli, završili su. Kao što Apostol Petar drugdje objašnjava: „Ubijen je u tijelu, ali je oživio u duhu” – u svom uskrsnuću. Ali u danima svoga tijela Isus je prinosio snažne vapaje i suze. Apostol nam nastoji dati, kao Isusovim sljedbenicima, pouzdanje u Njegovu sposobnost suosjećanja s nama u svim našim nevoljama. Stoga nas podsjeća da je Isus „u danima tijela svojega snažnim vapajem i suzama molitve i prošnje prinosio onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bio je uslišan u onome čega se bojao.”

Naše misli instinktivno se vraćaju Učiteljevim iskustvima u Getsemaniju – njegovim molitvama Bogu, njegovim suzama, njegovoj agoniji i prema jednom izvještaju, njegovom krvavom znoju. Apostolova misao, njegova sugestija, je da će Učitelj

koji je sam prošao kroz takva mučna i gorka iskustva, i koji je sada u nebeskoj slavi i moći, zasigurno suosjećati i pomagati sve svoje istinske sljedbenike, iako im može dopustiti da imaju Getsemanska iskustva i napade od Protivnika.

KAO SIN – NE KAO GREŠNIK

Isusove patnje, ističe Apostol, nisu došle na njega zato što je bio grešnik, već zato što je bio Sin i zato što bi kao Sin Nebeski Otac probao, testirao, njegovu odanost do smrti, čak smrti na križu. Samo takvim testom odanosti mogao bi se smatrati dostojnim visokog uzvišenja osmišljenog za njega i obećanog – slave, časti i besmrtnosti, božanske prirode. Stvari koje je trpio, stvari koje je podnio, ne samo da su predstavljale žrtvu za ljudski grijeh i da bi se omogućilo ljudsku obnovu kroz Mesijansko Kraljevstvo, već su te iste kušnje, poteškoće i iskustva bile potrebne Samom Gospodaru. Kao što Apostol nastavlja govoriti, On je bio usavršen kroz patnje.

Isus ni u jednom trenutku nije bio nesavršen u smislu da je bio grešan. Bio je savršen, neokaljan, u svom slavnom stanju kao Logos, prije nego što je napustio slavu koju je imao s Ocem i postao tijelom. Kada je bio rođen od Marije, jamstvo koje nam je dano je da je on još uvijek bio „svet, nedužan, neokaljan i odvojen od grešnika.” Njegove patnje, dakle, nisu ga učinile savršenim u smislu da ga čine bezgrešnim. Usavršavanje je bilo druge vrste.

Naš je Gospodin ušao u Savez Žrtve – kako bi dokazao da je odan Očevoj volji, čak i do smrti. Imao je obećanje savršenstva na najvišoj razini – obećanje božanske prirode – kao nagradu, ako će vjerno, odano ispuniti svoj Savez Žrtve. Početak te nove prirode bio mu je dan u vrijeme njegova krštenja, kada je bio začet Duhom Svetim. No, nova priroda začeta tamo trebala je razvoj, ili usavršavanje; i upravo su u tu svrhu kušnje, poteškoće i napadi bili dopušteni da dođu na Njega. Bio je usavršen kao Novo Stvorenje Božanskog reda, ili prirode, po stvarima koje je trpio.

NJEGOVO SPAŠAVANJE IZ SMRTI

U Gospodarevom slučaju, nakon što je ušao u Savez Žrtve, to je bilo pitanje života ili smrti. Njegova poslušnost Savezu Žrtve donijela bi mu život besmrtan, Božanski. Ali svaki neuspjeh bi ga koštao svega; jer je Njegovo sve ovisilo o tom Savezu Žrtve. Otuda u Getsemanskom vrtu njegovo snažno plakanje i suze nisu bili uzrokovani plašljivošću u odnosu na predstojeće raspeće, ili bilo čime što bi mu čovjek mogao učiniti. Oni nisu bili uzrokovani sumnjom u pogledu Božanske moći ili Božanske vjernosti. Gospodarov strah bila je smrt – da možda nije u potpunosti ispunio sve Božanske zahtjeve i tako će izgubiti sve u smrti, a ne biti računat dostojnim

171

Ova usporedba je teška za tumačenje kako bi sve njezine činjenice pronašle ispunjenje. Veliki Učitelj dao ju je kao usporedbu o Kraljevstvu; stoga znamo da se to odnosi na iskustva Crkve tijekom ovog Evanđeoskog Doba. Ako bismo primijenili različite intervale spomenute na različite epohe u ovom Dobu, imali bismo poteškoća; jer Apostoli i drugi, pozvani rano u Dobu, nisu živjeli i radili tijekom cijelog razdoblja. Nadalje, primjenjujući ju tako, suočili bismo se s premisom da su samo oni na početku Doba imali određeno obećanje što se tiče nagrade – da su svi drugi dobili samo jamstvo da će primiti ono što će biti ispravno.

Daljnja poteškoća s kojom bismo se susreli u tumačenju usporedbe je kako primijeniti mrmljanje onih koji su prvi bili pozvani i posljednji nagrađeni. Drugi tekstovi Svetog Pisma pokazuju nam da će Apostoli i drugi koji su prvi bili pozvani u Evanđeoskom Dobu doživjeti svoju promjenu

uskrsnuća prije onih koji će živjeti o Drugom Kristovom dolasku. Sveti Pavao izjavljuje da će mrtvi u Kristu prvi ustati, a da će se onda oni od nas koji su živi promijeniti. Nadalje, bilo bi nezamislivo da Apostoli i drugi iz rane Crkve mrmljaju na nagradi koja će im biti dodijeljena.

Sve te poteškoće moraju se imati na umu kada pokušavamo pronaći rješenje ove prispodobe koje bi odgovaralo iskustvima Crkve u cjelini tijekom Evanđeoskog Doba.

Ako pokušamo primijeniti prispodobu na pojedinačna iskustva Božjeg naroda, i tu imamo problema. Primjenjujući ju tako, mogli bismo reći da će oni koji rano započnu Kršćanski život i budu pronađeni vjerni u Gospodinovoj službi u večernjem vremenu života, biti ti koji će prvi biti pozvani i obećana im nagrada. Drugi koji dolaze kasnije i služe Gospodinovoj stvari samo s dijelom svog vremena, snage i talenta, odgovarali bi onima koji su kasnije čuli

RADNICI U VINOGRADU– 5 SRPANJ ­ MATEJ 20:1­16 –

„Jer on čini da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i šalje kišu pravednima i nepravednima.” (Mat. 5:45)

uskrsnuća. Apostol kaže, „I bio je uslišan u onome čega se bojao.” Izbavljen je iz straha od smrti. Od tog trenutka pa nadalje Gospodar je bio najmirniji od spokoja, u svim kušnjama i stresu te noći i sljedećeg dana. Ne možemo sumnjati da ga je Otac uvjerio da je sve u redu – da se do sada dokazao kao vjeran.

VOĐA I PRVOSVEĆENIK

Na temelju vlastite pobjede i uzvišenja Isus je sada „Autor vječnog spasenja svima što mu se pokoravaju,” kaže Apostol. – 5:9

Prvo spasenje na koje ovaj antitipski svećenik po Redu Melkizedeka utječe je spasenje Njegove Crkve, Malog stada, Kraljevskog Svećenstva, Svetog naroda. Ovi trebaju biti spašeni u isto slavno stanje koje je i On sam stekao. Niti mogu doći do tog stanja bilo kojim drugim putem osim onog kojim je On putovao. Stoga je Njegov poziv njima da uzmu svoj križ i slijede ga; da hodaju njegovim stopama kroz zlo izvješće, kroz dobar izvještaj, vjerni do smrti, kao što je on bio.

Nije da je moguće da bilo koji od njegovih sljedbenika pobijedi u istom apsolutnom smislu kao i On; jer je On bio savršen u tijelu, a njegovi sljedbenici su svi nesavršeni uslijed pada. Ono što se traži od njegovih sljedbenika jest da oni pokazuju istu srdačnu odanost koju je On iskazao – istu spremnost da vrše Očevu volju i žrtvuju svaki drugi interes. Za njih veliki Prvosvećenik prisvaja zasluge Svoje žrtve, uračunavajući je svojim sljedbenicima kao pokrivalo za sve njihove nenamjerne mane i nedostatke. Stoga su uvjereni da mogu stajati potpuni u Njemu u Očevim očima, i uskoro po slavnom Prvom uskrsnuću biti

zapravo usavršeni tim veličanstvenim dovršenjem – „promijenjeni u trenutku, u treptaju oka”; jer „tijelo i krv ne mogu naslijediti Kraljevstvo.”

Ali da bi postigli taj položaj, svi Isusovi sljedbenici moraju ga poslušati, moraju slijediti Njegove upute. Tada će im On pomoći i voditi ih u Nebesko Kraljevstvo. „Budite vjerni smrti, i ja ću vam dati krunu života.”

Osim toga, on će biti Autor spasenja za onoliki broj čovječanstva koliko će mu se pokorati kada preuzme Kraljevstvo, vlast svijeta, tijekom tisuću godina njegove Mesijanske Vladavine. Svi koji ga tada odbiju poslušati bit će uništeni u Drugoj smrti; ali svi voljni i poslušni u konačnici će biti savršeni kao ljudska bića, zemaljska bića – vraćeni do savršenstva u kojem je Bog stvorio oca Adama, plus dragocjeno iskustvo u vezi s grijehom i oporavkom od njega.

„Reci cijelom svijetu ove blagoslovljene vijesti;Govori o vremenu odmora koje se bliži;

Reci potlačenima iz svake nacije,Jubilej traje tisuću godina.

„Što ako oblaci na trenutakSakriju plavo nebo tamo gdje se pojavljuje jutro?

Uskoro radosno sunce danog obećanjaIzlazi da sjaji tisuću godina.

„Požurite, vi vijekovi slave;Požuri drago vrijeme kad se Krist pojavljuje.

O! da bih se mogao naći dostojanDa vladam s njim tisuću godina!„

172

poziv – neki čak i u jedanaestom satu. Ako prispodobu protumačimo kao da će svi ti dobiti sličnu nagradu bez obzira na vrijeme provedeno u Gospodarevoj službi, i dalje bismo imali poteškoća s činjenicom da su oni koji su pozvani najranije mrmljali, žalili se, bili nezadovoljni.

Naprotiv, zasigurno smo uvjereni da svatko tko bi mrmljao protiv Gospodinove volje i Njegovih pravednih i brižnih priprema za njegov narod, nikada neće dobiti nagradu Kraljevstva s onu stranu zastora. Možemo biti uvjereni da će svi koji prime Gospodarevo „Dobro učinjeno” i promjenu uskrsnuća biti daleko od mrmljanja. Radovat će se i biti sretni, i osjećat će se više nego nagrađeni za svaku malu službu i žrtvu. Kako onda možemo dosljedno primjeniti ovu prispodolu, u skladu s učenjima drugih tekstova Svetog Pisma što se tiče nagrade klase Kraljevstva? Možemo razmišljati samo o jednom načinu, a to je u potpunosti primijeniti prispodobu na sadašnja iskustva klase Kraljevstva, posebno na one koji će živjeti na kraju ovog Evanđeoskog Doba.

DJELOMIČNO PRIMJENJIVA NA ŽIDOVE

Više od šesnaest stoljeća Židovi su čekali prvi dolazak Mesije i blagoslovljene prilike koje će onda doći. Kada je Isus započeo svoju službu, propovijedao je: “Kraljevstvo nebesko se je približilo” i dao je Židovima prednost da uđu u njega. Ta prednost bila je „denar,” ili nagrada za njihov vjerni pothvat da drže Zakon cijeli svoj život. No, kada je ponuda Kraljevstva bila objavljena, bili su privučeni neki carinici i grešnici – neki koji su prethodno zanemarili Božju službu i rad u vinogradu. Gospodin Isus primio je te nove radnike i dao im priliku da postanu Njegovi učenici.

Prednost učeništva je bila denar, ili plaća. Književnici i farizeji, koji su cijeli život bili vjerni Gospodinu Bogu, smatrali su da su trebali imati određeno prvenstvo ili prioritet umjesto carinika i grešnika; i mrmljali su na bilo koju pripremu kao nepravednu koja im ne bi dala prve mogućnosti Kraljevstva. Ako bi carinici i grešnici stekli blagoslovljenu prednost učeništva s Mesijom, onda je sigurno, mislili su, neka još veća povlastica trebala doći k njima. Mrmljali su što je Isus primio poreznike i grešnike i jeo s njima.

Jedna od Učiteljevih prispodobi bila je namijenjena kao poseban ukor farizejima duž ove linije. Izgubljeni sin predstavljao je klasu Židova koji nisu živjeli po svojim prednostima, dok je stariji brat predstavljao one koji su se neprestano nastojali iskreno i aktivno baviti Očevim poslom. Kada su neki od tih iz klase izgubljenih primili Poruku Božje ljubavi s usana Isusa i njegovih učenika, i vratili se u Očevu kuću i bili milostivo tretirani i dobili istu povlasticu sinovstva kao i oni koji nisu zastranili, nego su vjerno postupali,

klasa starijeg brata bila je uvrijeđena. Mrmljali su i odbijali sudjelovati u gozbi. Tako je bilo nekih koji su bili prvi u prilici, ali koji su bili posljednji toliko daleko što se blagoslova tiče, i drugih koji su bili posljednji i napokon pronašli priliku za primanje Božanskog blagoslova prije i učinkovitije.

PRIMJENJIVA TAKOĐER NA KRŠĆANE

Opća pouka prispodobe čini se da je da trebamo cijeniti činjenicu da je sve što Bog ima za ponuditi dar. Trebamo ući u njegovu službu s ljubavlju prema načelu, prema pravednosti. Ako smo služili mnogo godina, tu prednost služenja trebalo bi cijeniti; i naše zanimanje za Gospodinovu stvar bi nas trebalo usrećiti. S takvog stajališta uvažavanja prednosti služenja, trebalo bi nam biti drago vidjeti da se Gospodinovo djelo nastavilo, drago nam je vidjeti da drugi ulaze u službu i drago nam je vidjeti da dobivaju istu nagradu kojoj se nadamo i sami. Samo oni koji imaju tako širok duh, takvo uvažavanje prednosti vinograda, takvu simpatiju prema “koliko ih god Gospodina naš Bog pozvao”– samo će oni biti prikladni za Kraljevstvo i spremni primiti posebne prednosti znanja i mogućnosti kada Kraljevstvo bude spremno biti objavljeno.

Kao što je tipsko Kraljevstvo bilo ponuđeno Židovima u Isusovo vrijeme, i kako su oni koji su bili najnoviji u Božanskoj službi primili iste mogućnosti za udio u Kraljevstvu s onima koji su dugo bili angažirani, tako je očito da će biti na kraju, ili u vrijeme žetve, ovog Evanđeoskog Doba. Oni koji su cijeli život tražili da budu vjerni Gospodinu i da služe njegovoj stvari trebali bi imati na umu da su imali mnogo više prednosti i blagoslova. Ako neki kasnije uđu u Božansku službu, treba im se radovati kao suradnicima.

Doista, svi koji su sluge, prema Riječi Gospodinovoj, trebali bi moliti Gospodara da pošalje druge radnike u vinograd, umjesto da se osjećaju ljubomorno na bilo koga drugoga tko bi mogao doći. I dok veće poznavanje Sadašnje Istine sada dolazi kao nagrada svima koji uopće rade u Vinogradu Gospodinovom, nemojmo se iznenaditi ako će se to jednako podijeliti onima koji su nedavno došli i onima koji su dugo bili u Gospodarevoj službi.

Radujmo se umjesto toga Gospodinovim putevima. Neka se naša srca ne ljute zbog njegove milostivosti prema onima koji su došli u službu čak i tijekom jedanaestog sata. Nisu li oni braća? Prema uvjetima Zlatnog pravila ne bismo li trebali željeti da imaju iste blagoslove kao mi? Svaka ravnodušnost onih koji su duže bili u Gospodinovoj službi – svaki osjećaj od strane takvih da sada moraju imati više očitovanja Gospodinove naklonosti – očito je pogrešna. Gospodin bi želio da mu više sličimo. I to je sugestija onih koji su za ovu lekciju odabrali Ključni redak. Budite kao

173

vaš Otac; jer on je dobrostiv prema nezahvalnima. “Jer on čini da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i šalje kišu pravednima i nepravednima.” ­ Matej 5:45

POUKE IZ KLJUČNOG RETKA

Sve više i više učimo da su u vrlo velikom i važnom smislu naši predci tijekom Mračnog Srednjeg Vijeka izgubili pravilnu koncepciju Božjeg karaktera i Njegovog Plana za ljudsko spasenje. Umjesto da ga zamišljaju u vjerovanjima kao brižnog i milostivog, prikazali su ga u vrlo različitim bojama. Vjerovanja Mračnog Srednjeg Vijeka, koja su nam predana, dala su nam obojene i iskrivljene poglede na učenja Biblije. Tek posljednjih godina Istraživači Biblije počinju razlučivati tu činjenicu. Gotovo svi ljudi inteligencije sada su odbacili vjerovanja kao iracionalna u općem trendu njihovog učenja – u svom prikazu da je Bog od početka imao paklenu vatru i vječno mučenje za gotovo sva svoja ljudska bića, brojeći tisuće milijuna, i Raj blaženstva za samo svetu šačicu, izabranih nekoliko.

Ali nažalost, dok smo shvaćali zamračenje naših vjerovanja i odbacivali ih, mnogi od nas nisu primijetili koliko se njihova učenja razlikuju od učenja Biblije! Ali Biblija se ponovno traži. Obojeni spektakli vjerovanja koji su iskrivili naš pogled su razlomljeni na komade. Učimo čitati Bibliju u njenom jasnom svjetlu, a blagoslov proporcionalno dolazi do nas.

Primijetite, na primjer, ovaj tekst: „Da bi ste bili djeca vašeg Oca koji je na nebu.” Brat Calvin, Krvava Marija i tisuće drugih tijekom Mračnog Srednjeg Vijeka, počinili su strašna zlodjela u ime religije, u ime Isusa, u ime Oca, misleći da kopiraju Boga, da su poput svog Oca na nebu. Ali nažalost, nisu ga dobro poznavali! Slijedili su demonski nacrtane slike koje su predstavljale svemogućeg, milostivog Boga, Oca Milosrđa, kao najđavolskijeg u Njegovim planovima i pripremama za Njegova ljudska stvorenja. Sada vidimo što je Isus stvarno mislio kada je rekao: “Da bi ste bili djeca svoga Oca koji je na nebu.” Sada uključujemo i ostatak Njegove izjave: „Jer on je dobrostiv prema nezahvalnima”; i „on čini da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i šalje kišu pravednima i nepravednima.”

Dvojica veoma plemenitih Isusovih učenika uhvatili su pogrešnu misao, iako su neko vrijeme bili osobno prisutni s Gospodarem. Koliko bi smo više trebali oprostiti onima koji su tijekom dugog razdoblja energičnog stvaranja vjeroispovijesti i zanemarivanja proučavanja Biblije izgubili svu pravilnu koncepciju Božanskog karaktera!

Dvojica učenika na koje je ukazano bili su Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi. Kada je Gospodinu i njegovim učenicima ponestalo hrane, Jakov i Ivan otišli su u grad Samariju kupiti kruh. Samarijanci su se raspitivali zašto Isus nije došao u njihov grad liječiti bolesne

Samarijance, kao i Židove. Kada su saznali da je njegova misija za to vrijeme bila isključivo za Židove, bili su uvrijeđeni i rekli su: Kupite svoj kruh od Židova, onda; Ništa vam nećemo prodati. Tada su Jakov i Ivan, ogorčeni što bi njihov Učitelj, nasljednik svih stvari, trebao tako biti obeščašćen, zatražili dopuštenje od Isusa da pozovu vatru na Samarijance, da spali njihov grad. Ti su učenici mislili da imaju Duh Božji. Ali Isus je rekao: „Ne znate kakvog ste duha; jer Sin Čovječji nije došao uništiti živote ljudi, već ih spasiti.”

I ako su ova dva draga učenika trebala biti ispravljeni – trebalo im je pokazati da imaju pogrešan duh u želji da unište Samarijance – koliko bi još Isusov ukor bio primjeren onima koji bi u ime Boga sve protivnike slali u vječne muke!

Ali takvi su bili neki od nas, u našem neznanju, u našem praznovjerju, u našoj opijenosti sa vjerovanjem ­ kao rezultat ispijanja vina lažne doktrine. (Otkrivenje 17:1­5; 18:3.) Hvala Bogu na izbavljenju! Hvalite njegovo ime za zdravije poglede koji dolaze Njegovom narodu! Svitanje Jutra Nove Dispenzacije daje prosvjetljenje. Sunce Pravednosti izlazi; vražići prošlosti bježe pred njegovim prosvjetljujućim zrakama. „Reci cijelom svijetu ove blagoslovljene novosti.”

SLAVNI KARAKTER NAŠEG BOGA

Sada kada čitamo naš Ključni Redak vidimo da nam govori da kao što je naš Bog milostiv, pun ljubavi, milosrdan, ljubazan, čak i prema nepravednima, čak i prema grešnicima, tako mi trebamo biti ljubazni, velikodušni, puni ljubavi, trebamo činiti dobro svim ljudima dok za to imamo priliku, a posebno Kućanstvu Vjere. Ovakav pogled na Boga privlači naša srca; i što više proučavamo tog Boga Ljubavi, to više shvaćamo da je On jedini pravi bog pun ljubavi, i da su sve naše prethodne zablude bile nestvarne, nemilosrdne, neistinite – bogovi naše vlastite proizvodnje – i što više vidimo da su civilizirane zemlje učinile idole vjerovanja olovkom, tipom, tintom i papirom, strašnijima od bilo kojih koje je ijedan poganin ikada napravio od željeza, kamena, mesinga ili gline.

“Jer on je onakav kako misli u svome srcu.” Ako je ideal njegova srca, Bog kojeg štuje, okrutan, osvetoljubiv, pun mržnje, đavolski, bilo bi čudo da taj muškarac ili žena koji štuju takvo lažno božanstvo ne postanu više ili manje kontaminirani i budu vođeni u manje­više pogrešno razmišljanje i pogrešno postupanje. Ali kada dobijemo pred oko uma, brižnog i istinskog Boga kao našeg ideala, sve se više mijenjamo i transformiramo iz dana u dan dok razlučujemo milostiv karakter našeg Tvorca. Nesvjesno kopiramo ovaj visoki ideal, i sve se više transformiramo kroz obnavljanje naših umova, i sve više dokazujemo dobru i prihvatljivu i savršenu Božju volju u svakodnevnom životu.

174

Sloboda volje izraz je koji je očito iznesen u suprotnosti s mišlju da su ljudi obični strojevi, na koje djeluju određeni utjecaji; na primjer, da će Bog djelovati prema osobi kako bi je obvezao da čini ili želi ili da razmišlja na određeni način, ili da Sotona može kontrolirati volju bilo koga prema zlu, protiv njegove želje.

Biblija nam daje da shvatimo da kada je Bog stvorio čovjeka, stvorio ga je na svoju mentalnu sliku; to jest, sa slobodom volje da sam odabere svoj smjer djelovanja – sposobnost i slobodu da sam donese mentalnu odluku. Biblija ukazuje na to da je Bog na sličan način stvorio sve inteligencije duhovnog svijeta – anđele, kerubine, serafime itd., za sve za koje se kaže da su na Božju sliku, posjedujući punu slobodu volje.

Kao što Bog može izabrati ova pravac ili onaj, tako možemo i mi. Možemo biti poslušni Bogu ili neposlušni prema Njemu, upravo kao što to hoćemo. Ali zbog pada i njegovog prokletstva, ili kazne smrti, i propadanja ljudskih moći umirućim procesima, ljudska će se volja često naći u teškoćama. Apostol Pavao kaže: „Jer htjeti je nazočno u meni, ali kako raditi dobro,” nije uvijek moguće. (Rim. 7:18) Trebali bismo željeti postupati savršeno, iako nitko nije u stanju postupati savršeno. S druge strane, netko bi mogao željeti pogriješiti, ali bi mogao biti više ili manje spriječen u izvršavanju svoje volje. U svakom slučaju, volja je slobodna.

Postoji takva stvar kao što je dominantna volja. Dajući svoje volje okultnim utjecajima, nekim osobama ovladali su zli duhovi. Takvi praktički izgube volju, a mi ih zovemo poremećenima, ludima. Kaže se da je više od polovice svih stanara umobolnica tamo, ne zbog bilo kakve funkcionalne poremećenosti mozga, već zbog opsjednutosti zlim duhovima.

INDIVIDUALNOST TREBA BITI SAČUVANA

Božjem narodu je dano da shvati da je jedini način na koji dolaze u odnos s Bogom potpunim pokoravanjem volje Njemu. Takvo pokoravanje volje ne bi bilo mudro osim Gospodinu; ili, u

slučaju maloljetne djece, njihovim roditeljima ili učiteljima.

Dijete bi moglo pravilno rasuđivati, ja imam svoju volju, ali ignorirat ću je i činiti volju svojih roditelja. To je pravilan stav za dijete u rukama dobrih i inteligentnih roditelja. Dijete treba naučiti da shvati da je njegova volja neodgojena i da se stoga treba u potpunosti predati roditeljima i tražiti od njih vodstvo i usmjerenje. Ali svaki roditelj, priznajući svoju odgovornost kao nadzornik djeteta, treba tretirati dijete sa stajališta njegove slobodne volje i nastojati mu pokazati razlog zašto bi stvar trebala biti tako i tako, kontrolirajući ga što je više moguće inteligentnim korištenjem njegove vlastite volje.

I tako je s onima koji su u Božjoj obitelji. Primarni je zahtjev da se prvo predaju Bogu – odreknu se vlastite volje. Oni prvo trebaju priznati da su nesveti, rođeni u grijehu; da imaju nesavršene, pale sklonosti, koje bi, ako ih se slijedi, bi bile štetne. Stoga bi trebali nastojati učiniti volju Gospodinovu svojom voljom. Trebali bi se u potpunosti predati njegovom vodstvu; Njegova volja glede njih je samo za njihovo dobro. Gospodin uči svoje sljedbenike da rasuđuju za sebe; oni bi trebali čitati između redaka u svom proučavanju Biblije, kako bi dobili upute koje On tamo daje. Tako će im biti bolje omogućeno da upoznaju njegovu volju, te će sve više uviđati koliko je Božja volja bolja od njihove, i tako će doći u iskreniji sklad s Njim, i s Gospodinom Isusom.

Sloboda volje u suprotnosti je s ropstvom tijela. Možda ćemo otići u krajnje dijelove zemlje; ali možemo biti bolesni, ili jadni, ili možda nemamo novca ili sredstava za prijevoz. Iako volja može biti tu, ne postoji uvijek moć da ju se stavi u funkciju. Tako je isto u odnosu na grijeh i pravednost, i volju da se učini jedno ili drugo. Svatko je ograničen manje­više svojim nesavršenostima i nesavršenostima drugih koji su pod vlašću Sotone, kneza ovoga svijeta. Ali kada je volja u potpunosti predana Bogu, on nam daje sve više duha zdravog uma – postajemo više u skladu, iz dana u dan, na njegovu sličnost.

SLOBODA VOLJE

BOŽANSKI PARADOKSI„Jer je blagost [naklonost] tvoja bolja od života, usne će te moje hvaliti.” (Psa. 63:3)

Držimo se čvrsto onog što je dobro – sigurne Božje Riječi. Odbacimo ljudske teorije Mračnog Srednjeg Vijeka, koje su nam uvelike pogrešno prikazale Božansku poruku. Tako ćemo poslušati Gospodareve riječi: “Upoznat ćete istinu i Istina će vas osloboditi.”

„Tko vjeruje u tu Riječ ima slatku nadu u život,

Kraj zbunjenosti, pogrešaka i sukoba.

Svoju milost daje duši koja traži istinu,

Koja se ponizno podvrgava njegovoj pravednoj kontroli.„

Postoje dva načina na koje se ovaj tekst može gledati, i oba su vrlo ispravna. Jedan od načina je da se to razmotri samo sa stajališta Psalmista i onoga što je

mislio. Drugi je uzeti u obzir sa stajališta proročanstva. Razumijemo da prorok David misli da je imati Božju naklonost poželjnije od života; to jest,

175

radije bi umro nego živio bez božanske naklonosti. Drugi način, gledajući na to proročanski, jest pretpostaviti da je ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima, Psalmist predstavljao Krista, Isusa Glavu i Crkvu Njegove udove.

Naše posvećenje je u smrt. Bog nas je pozvao predstaviti naša tijela živim žrtvama, svetima i prihvatljivima Njemu, i dao nam je velika i dragocjena obećanja za život koji dolazi. Stoga, zbog naše ljubavi prema Njemu i načelima pravednosti za koje se On zalaže, nismo samo spremni položiti svoje živote, već nam je drago položiti ih. Drago nam je što možemo položiti svoje ljudske živote čineći stvari koje su ugodne Bogu.

Jedan od Davidovih Psalama daje nam misao da je u Božjoj naklonosti vječni život. (Psalam 30:5.) Te paradoksalne izjave u skladu su s drugim Božanskim paradoksom, da će „onaj koji izgubi svoj život pronaći ga.” Onaj koji preda svoj zemaljski život steći će slavu, čast, besmrtnost, Božansku prirodu. Drago nam je što možemo razumjeti ove slavne stvari predstavljene u Božanskoj naklonosti proširenoj na Crkvu; i mi rado polažemo svoje živote. Izabrali smo bolji dio.

„Zato će te moje usne hvaliti.” Sveto Pismo izjavljuje da „se srcem vjeruje za pravednost, a ustima priznaje za spasenje.” (Rim. 10:10) Možemo reći da je živjeti ispravno jedan od najboljih načina dokazivanja naše poslušnosti Gospodinu. Ipak, postoje neki koji se jako trude živjeti na način ugodan Gospodinu, koji bi mogli biti ograničeni da ga ispovijedaju. Postoje

razlozi za blagoslov koji primamo kroz davanje javne izjave. Jedan od razloga je taj što je to svjedočanstvo svijetu – obznanjivanje vrlina Onoga koji nas je pozvao iz tame; i drugi razlog je taj što ovo svjedočenje dobro utječe na nas same. Mi angažiramo naše prirodne snage da podrže ovo svjedočanstvo, i tako uglas unesemo sve moći naše prirode.

Propovijedanje Evanđelja donosi protivljenje. Da je naš Gospodin prošao zemljom istjerujući demone, liječeći bolesne itd., i da nije rekao ništa o Božanskom Planu, vjerojatno bi ga gledali kao fino karakter– kao čovjeka koji čini dobro. Ali zato što je propovijedao drugačije od književnike i farizeja, i Njegovo propovijedanje Istine povrijedilo je učenja onih o Njemu, to je izazvalo njihov bijes.

Tako je i danas. Svo progonstvo proizlazi iz toga što se obznanjuje Istina. Ni u jednom trenutku za kojeg znamo da to nije bila istina. U Mračnom Srednjem Vijeku i tijekom Evanđeoskog Doba, propovijedanje Istine dovelo je na one koji govore dobre vijesti progonstvo od onih čiji je um bio pod utjecajem Kneza Tame. U onoj mjeri u kojoj otvaramo usta i pričamo o Evanđelju Gospodnjem, suprotstavljaju nam se Sotona i oni koji su zaslijepljeni njime. S usnama se može slaviti Boga, i s usnama se može nauditi ljudima. Usne ove klase posvećene Bogu – onih koji polažu svoj sadašnji život u Njegovoj službi – trebaju biti posvećene njegovoj Hvali, obznanjivanju slavnog karaktera i ljubavi našeg Boga, iznošenju čudesa Božanskog Plana, koji je čudesan u našim očima.

GOTOVO KOD KUĆEMoju krhku barkicu grubo baca more,U strahu, Gospodine, slabo kličem k Tebi,„Moja vjera raste, kako noć tamnijom postaje,Oh, ojačaj me u Tebi i u Tvojoj snazi! ”Čuje moju molitvu, odgovara, sa smiješkom,„Skoro smo kod kuće, imaj još malo vjere!”

Ni sunce, ni mjesec, ni zvijezda se ne vide,Čak niti ni najmanji rascjep plave boje između;Hladne vode dublje, tamnije teku,Olujni oblaci sve su niži, vjetrovi divlje pušu–Ipak, slušajte! Iznad nevolje Njegov glas, tako blag,„Budi hrabar, budi jak, skoro smo kod kuće,

dijete moje!”

* * *

Leže li željne ruke sklopljene na grudima,A je li vam Gospodar žetve ponudio odmor?Vidiš li kako sretni radnici prolaze,Niti se možete suzdržati od suza ili

čeznutljivog uzdaha?Budi mirno, jadno srce, i utoni u Njegovu volju–„Skoro smo kod kuće, drago dijete, još nagni

više na mene!”

19. Travnja 1914. GERTRUDE W. SEIBERT.