~1~

~2~

Fiona Paul

Otrov

Naslov izvornika

The Secretes of the Eternal Rose Venom

~3~

U spomen na mog oca

~4~

»U ljudskoj je prirodi bojati se mrtvih,

ali živi su ti koji su skloni pakosti,

zlu i potpunom uništenju.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~5~

1.poglavlje

ovjek pada ničice pred Anđelom smrti baš kao zvijer pred svojim

koljačem.« Svećenikov duboki glas odjekivao je akustičnom crkvom. Traci

sunčeva svjetla rezali su prostor dopirući s prozora oslikanog mozaikom

iznad oltara.

Cass je navlačila ovratnik tamnopurpurne haljine i poželjela da joj Siena nije tako

tijesno utegnula odjeću. Kruti steznik pritiskao joj je grudi. Jedva da je mogla disati.

Pogledala je Madalenu. Madine tamne kovrče bile su svezane i skrivene pod

slojevima crne svile. Cass se pitala misli li njezina prijateljica isto što i ona: da je

svećenik svojim nastupom u njima izazvao osjećaj kao da su na egzekuciji, a ne na

sahrani četrnaestogodišnje grofice iz jedne od najuglednijih venecijanskih obitelji.

Madalena je maramicom tapkala oči naglašene ugljenom šminkom.

Cass je vratila pogled na svećenika. Halje su mu bile svezane pletenim

konopcem, a oči tamne i oštre poput vulkanskog stakla. Dok je govorio, naširoko je

gestikulirao rukama, a ogrtač mu se nadizao nad ramenima poput krila.

Ispred svećenika, na kamenom pijedestalu, ležala je labavo zamotana figura.

Liviana. Mlada je djevojka posljednjih nekoliko tjedana provela u postelji

iskašljavajući krv, bivajući sve slabijom i slabijom. Malo-pomalo, njezin je tanani,

vitki lik iščeznuo u svilenim pokrivačima.

Sada je njezino tijelo – jer samo je to ostalo od nje, podsjećala se Cass – ležalo

umotano u bijele pogrebne pokrove posute laticama cvijeća.

Nakon službe Livianu će iznijeti iz crkve, provozat će je venecijanskim kanalima

i zatim otpremiti preko lagune na sićušni otok svetog Dominika. Tamo će je

sahraniti u staru obiteljsku kriptu na crkvenom groblju, baš preko puta mjesta u

kojemu je živjela Cass.

Cass je uspjela vidjeti truplo dok su ga umatali i pripremali za posljednje

putovanje. Odjevena u svijetlo ružičastu haljinu koja je naglašavala porculansku put

i izuzetno mršavi stas, mlada plavokosa djevojka više je sličila duhu negoli ljudskom

biću. Majka je Liviani stavila ogrlicu od ametista oko vrata. Ta bi boja mogla

savršeno naglasiti grofičine svijetloplave oči.

Samo što su te oči sada bile sklopljene. Zauvijek.

Č

~6~

Cass je s mukom progutala knedlu. Livianu je znala godinama. Koliko se samo

puta igrala u Ivinu obiteljskom zdanju. A ipak, nikada se nije uspjela zbližiti s njom,

nikada s njom nije uspjela razmijeniti tajne. Liviana je bila anđeoske prirode, ne

samo vanjštinom. Uvijek se ponašala dolično, uvijek je govorila mirnim i tihim

glasom, uvijek poslušna i draga.

I baš je zbog toga Cass nikada nije uspjela shvatiti.

Cass se nastojala ponašati dolično; uistinu se trudila. Ali katkada je potreba da

učini nešto potpuno nadvladala njezin odgoj i obrazovanje. Ona nije htjela kršiti

pravila, ali nije vidjela ništa loše u tome da se popne na kuću kako bi bolje vidjela

užurbani Veliki kanal ili prijeđe rukom preko baršunastog čela duždevih konja koji

su paradirali uskim ulicama tijekom festivala. Impulzivna, takvom ju je opisivala teta

Agensa. Za Cass je primjereniji izraz bio živa.

Glasno šmrcanje privuklo je Cassinu pozornost. Pogledala je uokolo. Vidjela je

mnogo svojih prijatelja u crnini: djevojke u haljinama tamnima poput olujnih

oblaka, mladići u najfinijim baršunastim ogrtačima.

Madalena je sada maramicu položila na usta. Ispustila je još jedan dražesni jecaj.

Mada je bila godinu dana starija od Cass, a gotovo tri godine od Liviane. Zapravo ni

nije bila Livianina prijateljica, ali to nije bilo važno. Mada je sve doživljavala

intenzivno, a to ju je činilo još privlačnijom. Činilo se kao da se dubina njezinih

osjećaja može iščitati iz zaobljenosti sljepoočnica i duboke crnine njezinih očiju.

Madalenin zaručnik Marco, stajao joj je s lijeve strane i vrhovima prstiju joj

kružio po leđima. Zbog te je nježne geste Cass osjetila stezanje u grudima. Nije

mogla ne misliti na vlastitog zaručnika, Lucu da Paragu, dečka kojega nije pogledala

zadnje tri godine, a nije ga voljela ni u djetinjstvu. Pitala se bi li je Luca ikada mogao

tako dodirivati. Vjerojatno ne.

Stegnula je Madaleninu ruku u rukavici.

Mada je uzvratila stisak i prošaptala: »To je baš ... ona je tako dobra. Tako draga.

Mislim, bila je. Ne mogu vjerovati da je ... «

»Znam«, promrmljala je Cass. »Kao da sve ovo nije istina.«

Cass je znala da žalost koju je osjećala – jaka, oštra bol iza prsne kosti – nije bila

samo zbog Livine smrti, nego i zbog nje same. Otkako je Liviana otišla, Cass je bila

usamljenija nego ikada. Kao da je i ona bila mrtva. Pred njom se pružao život u

nizovima visokih zidina i predodređenih putova, pravila i očekivanja, uskih poput

kanala, sputavajućih poput mrtvačkog kovčega.

~7~

Pogledala je prema teti Agnese koja je ukočeno stajala desno od nje. Cass se

uselila u Agnesinu derutnu staru vilu prije pet godina, nakon smrti svojih roditelja.

Njezina je teta imala dovoljno novca za obnovu kuće, ali činilo se da joj je

odgovaralo što je zdanje oponašalo njezino fizičko propadanje. Čak su i neke sluge

izgledale kao da su samo korak do raspadanja u prah. Mnogo je ljudi ulazilo i

izlazilo iz vile – tutora i pralja, gotovo neprekidna rijeka liječnika i apotekara – ali

nitko s kim bi Cass uistinu mogla porazgovarati. Njezina je guvernanta nastojala biti

što bolja, ali bila je tako plaha i poslušna da se Cass nije usudila razgovarati s njom

o ičemu drugom osim najbanalnijim temama.

Teta se odjednom opasno zaljuljala i Cass ju je primila za lakat da ne padne.

Nitko danas neće pasti ničice pred anđelima. Stara je dama povratila ravnotežu, ali Cass se

učinilo da je čula disanje kroz nos ispod Agnesinog vela. Nagnula se prema teti.

Agnese je hrkala. Zaspala je stojeći! Cass je potisnula neodoljivi i krajnje neprikladni

poriv da se nasmije. Sva sreća da sluškinje nisu štedjele štirku na odjeći. Vjerojatno

je samo to spriječilo njezinu tetu da se ne sruši na pod.

»Teta Agnese«, oštro je prošaptala Cass.

Stara se žena probudila uz nakašljavanje i ponovno usmjerila pažnju na službu

dok je svećenik govorio kako ljudi pronalaze jednakost u smrti.

I dok je svećenik nastavljao litaniju, Agnesine su se oči opet sklopile. Kruti

čipkasti ovratnik staričine haljine spriječio je da joj glava padne, ali noge su joj

počele klecati. Ovaj put ju je pridržala Siena koja joj je stajala s druge strane.

Damina se djevojka brzo osmjehnula Cass prije nego što se opet posvetila

ceremoniji.

Svećenik je zamahnuo drvenim raspelom pred njima. »Zmija ne iskušava samo

slabe među nama. Poput Eve, i pravedni mogu postati žrtvom njezine opsjene.«

Glas mu se uzdizao u krešendu. Ponovno je zamahnuo raspelom, kao da je to

oružje kojim tjera nevidljivog nečastivog na sprovodu. »Morate uvijek biti oprezni.

Čak i u vodama ovoga grada – ne, posebice u vodama ovoga grada – zlo tiho teče

među nama poput otrova. Mi smo u njegovoj milosti i nemilosti.«

Cass se mogla zakleti da ju je svećenik znakovito pogledao. Odjednom se

osjetila nesigurnom, kao da stoji na vodi, a ne na čvrstome du. Lagano teturajući,

zakoračila je unatrag da održi ravnotežu. Bilo joj je drago kad im je svećenik

kretnjom pokazao da sjednu.

Kad je rukama prikupila suknje i sjela na klupu, Cass je bacila pogled na

unutrašnjost crkve. Sve je izgledalo pomalo neskladno, kao u snu. Tama se miješala

sa svjetlošću. Livianina rodbina i prijatelji sjedili su jedni do drugih, a lica su im

~8~

zakrivali tamni velovi šešira. Sunčeve su zrake užarile jarko obojene facete mozaika

na prozoru i kupale mahagonijski oltar zlatnim i zelenim nijansama.

Prvi su dani proljeća bili vlažni i sivi kao i obično, ali današnji je donio prolazno

olakšanje: izvan crkve žamorio je ptičji pjev, a grane drveća klanjale su se prema du

obasute bijelim pupoljcima. Sunce se probijalo kroz svježu izmaglicu koja se počela

spuštati nad grad, a vlažne površine zidova i popločanih ulica gotovo da su

zablistale.

Ponovno će kišiti, i to uskoro. Ali sada je izgledalo kao da Bog osobno nadgleda

službu za Livianu, čeka je da se digne u nebo. Cass je osjetila čudan osjećaj nade

koji se ispreplitao s nestrpljivošću da izađe van, daleko od ove ceremonije, daleko

od sve te smrti. Njezina je teška haljina bila prevruća, pretijesna. Gušila ju je.

Sprovod ju je gušio.

Pomisao na to da joj je cijeli život predodređen bila je još gora – naprosto ju je

davila.

Stražnja joj se strana vrata obasula kapljicama znoja. Morala je izaći van.

Potapkala je oči i hitro se udaljila od još uvijek usnule tete. Kliznuvši pokraj

Madalene, Cass je na vrhovima prstiju krenula prolazom među klupama. Stigla je do

vestibula i tiho šmugnula kroz teška drvena vrata. Vani je nekoliko Livianinih

rođaka ukočeno stajalo u crnini; njihova je zadaća bila odnijeti tijelo iz crkve do

gondole koja će ga odvesti do Otoka svetog Dominika.

Cass je prošla pokraj njih do ugla popločene ulice koja se pružala uz Veliki

kanal. Da je bar ponijela dnevnik sa sobom. Mogla je zabilježiti neke misli, primiriti

se, vidjeti stvari onakvima kakve su uistinu bile. Cass je dnevnik postao nasušna

potreba. Pisala ga je svaki dan, a čak i kad nije imala ni o čemu pisati, umirivao ju je

sam osjećaj struganja pera po papiru. Agnese joj je zabranila da ga danas ponese, a

Cass se osjećala kao da joj nedostaje dio tijela.

Zastala je u sjeni elegantne palače, oslonila se o glatki mramorni zid udišući

poznate mirise Venecije: mahovinu i sol, slabi vonj trulog otpada. Cass je često

noću šetala oko imanja svoje tete. U odsutnosti danjeg svjetla osjećala se čudno i

pomalo uplašeno, ali i slobodno. Najvjerojatnije je imala na raspolaganju svega

nekoliko minuta prije nego što se Agnese probudi i pošalje Sienu da je potraži.

Nebom su se valjali gusti oblaci, ali proljetni je dan još uvijek bio vlažan i vreo.

Cass je iz džepa ogrtača izvukla crnu, lakiranu lepezu ukrašenu listovima od

ametista i zlata te zamahnula njome pred licem. Uvojak crvenkasto-kestenjaste kose

pao joj je preko očiju. Zataknula je odbjegli pramen natrag u punđu i gledala ljude

~9~

kako žurno prolaze pokraj nje – trgovci s košarama punima ribe i povrća, dva

vojnika ukočeno koračaju dok im korice mačeva zveckaju po oklopu, čovjek duge

sijede brade s jarko crvenom kapicom, očito Židov.

Cass nije često imala prilike vidjeti ovoliko Venecije u jednom dahu. Agnese joj

je rijetko dopuštala odlaske izvan Svetog Dominika. Čak i kad je živjela u Rialtu,

trgovačkom centru Venecije, roditelji su gondolijerima uvijek davali nešto više

novca da Cass i njezinu guvernantu odvedu ravno od vrata do vrata. Nikada joj nije

bilo dopušteno šetati kanalima ili dangubiti na ulici kao u ovom trenutku. To nije

bilo sigurno, govorili bi joj roditelji. A naravno, nije bilo ni dolično.

Dalje niz ulicu, dva su muškarca galamila jedan na drugoga u uličici uz mesnicu.

Činilo sa da se svađaju oko bijelog kozlića u rukama većeg od njih dvojice. Drugi je

čovjek pokušavao oteti kozlića. Jadna je životinja preplašeno blejala dok su je dva

muškarca pokušavala rastrgati na dvoje. Venecija... la Serenissima. Najspokojnija

republika. Cass je znala da je Venecija dobila taj nadimak zato što je Vlada bila

sklonija trgovanju nego ratovanju, ali to nije značilo da je na ulicama uvijek vladao

mir.

Odmah iza muškaraca stajala je skupina mladića koji su joj mahali i dobacivali.

Dok su je gledali, međusobno su se gurkali i zadirkivali. Promotrila ih je tražeći

poznata lica. Bilo ih je četvero: po ne baš počešljanoj kosi i neuglednoj odjeći

vidjelo se da su bili pučani. Jedan je nosio stari, izlizani šešir koji se nakrivio na

glavi. Najviši od njih nosio je smeđi prsluk od brušene kože prekriven mrljama

plave i zelene boje.

Cass je osjetila kako joj srce ubrzano kuca. Umjetnici. Umjetnost ju je oduvijek

fascinirala, ali nikada nije srela pravog umjetnika. Pa zašto su se onda ponašali kao

da je poznaju? Visoki je dečko zastao kako bi potegnuo dugačak gutljaj iz kožnate

čuturice. Dobacio ju je prijatelju koji ju je uhvatio tik prije nego što je udarila o

vlažni pločnik. U haustoru su seljačka djeca navijala i pljeskala. Možda su se dečki

napili i zamijenili je s nekim drugim? Cass je ipak podignula ruku u rukavici i

neodlučno im mahnula.

Prekasno je shvatila da dečki nisu mahali njoj. Gledali su iza nje, dovikivali

nekom iza njezinih leđa. Taman se počela okretati kad se neki mladić zaletio u nju

silinom bika.

»Accidempoli!« Cass je jako udarila o pločnik, sjela u prljavu lokvu i poderala

rukavicu na oštrom kamenu pločnika. Nekim čudom glava joj je ostala čitava.

Cass je na bradi osjetila vreli dah. Premda je od straha zažmirila, sada je otvorila

oči i shvatila da je pritisnuta mladićem svega nekoliko godina starijim od sebe.

~10~

Mogla je osjetiti kako njegovo tijelo isijava toplinu na njezino. Mladić je na sebi

imao dugi haljetak poprskan bojom. Mrlje krvavocrvene i jarko žute boje plesale su

Cass pred očima. S mukom se pokušavala sabrati.

Imao je tamnosmeđu kosu koja se uvijala na vrhovima, a oči plave kao

Jadransko more. Osmijeh mu je pomalo vukao udesno. Bio je to osmijeh nekoga

tko voli upadati u nevolje.

»Molte scuse!« Skočio je na noge. »Uopće vas nisam vidio, bella signorina.« Naklonio

se, a zatim rukom podigao Cass sa zemlje bez suvišne ceremonijalnosti. Kad se

uspravila, Cass je osjetila laganu vrtoglavicu. »Premda ne mogu reći da mi nije bilo

zadovoljstvo naletjeti na vas.« Pustivši joj ruku, obrisao joj je kapi prljave vode s

obraza. Nagnuo se i prošaptao joj na uho: »Znate, trebali biste biti oprezniji.«

Cass je otvorila usta, ali iz njih nije doprlo ništa. Ponovno je osjetila kako joj

odjeća gnječi grudi. »Oprezna?« uspjela se podrugnuti. »Vi ste taj koji me oborio.«

»Nisam mogao odoljeti«, rekao je, a usto je čak imao smjelosti da joj pritom

namigne. »Nemam često prilike položiti ruke na tako prelijepu ženu.«

Cass je nijemo zurila u njega. Bez riječi se okrenuo i zajedno s grupom

nasmijanih umjetnika otišao u napučeni campo, a mišićavi mu se lik izgubio među

vrećama kupusa i krumpira. Prizor se lagano zamaglio, poput slike, a Cass je na

trenutak pomislila da možda ipak jest udarila glavom i umislila cijeli događaj.

Odjednom, sa strane joj je prišao Livianin ujak Pietro, a za njim i Madalena.

»Kakav je to način, samo tako otići?« Pietro se ljutito mrštio. »I još te dira taj ulični

razbojnik! Želiš li da ga potražim?«

»Ne, ne«, brzo je rekla Cass. »Bila je to obična nezgoda.« Ipak, taj se dečko

drznuo reći njoj da bude opreznija. Očito je on bio taj koji je trebao gledati kamo

ide.

»Tvoja haljina!« Madalena je posegnula rukom, ali ju je zaustavila prije nego što

je dodirnula umazanu tkaninu. »Sigurno si bijesna.«

Cass je pogledala svoju uprljanu haljinu. Prljava joj je čak bila i krunica koja joj je

visjela o pojasu. Cass je suknjom obrisala raspelo od koralja i ružinog drveta.

Haljina je očito bila upropaštena, ali ionako je bila neudobna, a imala je još mnogo

drugih.

»Imaš sreće što nisi nastradala«, oštro je rekao Livianin ujak. »Nadam se da će te

to naučiti da ubuduće ne lutaš ulicama sama.«

»Tko je to bio?« Madalena je šapnula Cass kad ju je primila pod ruku i povela je

natrag do crkve.

~11~

»Nemam pojma.« Cass je shvatila da drhti. Srce joj je udaralo o prsni koš.

Udareni joj je dlan bolno pulsirao, ali nije mogla prestati misliti o mladićevu

vragolastom osmijehu i dodiru njegovih ruku na sebi. A ponajviše nije mogla

odagnati sliku tih blistavih plavih očiju koje su se samo na trenutak zagledale u

njezine onako kako je nitko prije nije gledao.

~12~

»U trenutku smrti tjelesna sposobnost nestaje.

Zalisci se kivnih žila otvaraju,

natapaju tkivo žuči i drugim tjelesnim tekućinama.

Oči se cakle.

Koža poprima sablasno bijelu boju.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~13~

2.poglavlje

ondola se sporo kretala kroz tamne vode kanala. Počela je padati topla

kiša koja je u zrak podignula blijedu izmaglicu. Cass, Siena i Agnese

natisnule su se u felze, trostranu kabinu na sredini brodice. Živahnom

kretnjom Cass je otvorila rebrenice kabine i zagledala se u kanal. Pratila je putanju

kiše, gledala kako kapljice kiše stvaraju krugove na vodi. Prolazili su kraj

grandioznih, crveno-smeđih kamenih zdanja, žaluzina zatvorenih poput čvrsto

sklopljenih očnih kapaka. Agnese se nagnula i zatvorila rebrenice.

Cass je uzdahnula. »I dalje mi nije jasno zašto smo pred svima morale izaći usred

službe.« Lice joj se zajapurilo kad se sjetila kako je teta zgrabila nju i Sienu pa ih

odvukla kroz ožalošćene koji su ih popratili zabrinutim šapatom.

»O tome si trebala razmišljati prije nego što si se otišla valjati po blatnjavim

lokvama.« Agnese je pucnula jezikom. »Na sprovodu se mora iskazati poštovanje

preminulima i svojom odjećom. Ti danas nisi pokazala ništa od toga.«

Cass se namrštila na način kojim je Agnese naglasila riječ valjanje, kao da je ona

kriva za to, ali nije rekla ništa. Teta je tijekom prvih pola sata vožnje kanalom

gunđala o upropaštenoj haljini, a Cass je znala da bi nedoličnim suprotstavljanjem

samo zaradila kaznu. Možda bi je Agnese natjerala da satima veze jastučnice za

divane ili šije košulje za siromašne. Cass je mrzila šivati, ali to je za djevojku poput

nje bila očekivana, štoviše nezaobilazna vještina. Teta ju je za nepristojno ponašanje

također znala kazniti dopunskim satima s tutorima, ali otkako je Cass napunila

petnaest godina te su se lekcije prorijedile na svega nekoliko na mjesec. Činilo se da

je gradivo sve više postajalo orijentirano prema praktičnim kućanskim vještinama –

bilo je više riječi o praktičnoj matematici i kućnom inventaru nego o zanimljivijim

temama poput arhitekture ili književnosti.

Teta Agnese nagnula se i prstima uhvatila poderanu čipku na Cassinoj haljini, a

zatim je ispustila s izrazom gađenja. »Mislim, stvarno, Cass. Što bi Matteo rekao na

to?«

Cass je znala da ne bi trebala odgovoriti na to pitanje. Nikada nije srela Mattea,

Agnesinog nećaka sa suprugove strane. Kad postane punoljetan, on će naslijediti

Agnesinu kuću. Agnese je neprestano gunđala o tome što bi Matteo rekao na ovo ili

ono, premda je mladić živio stotinama kilometara daleko. Osobno, Cass je vjerovala

G

~14~

da Matteo ne bi mislio ni o čemu osim o ženama i vinu, poput svakog drugog

mladića njegove dobi.

Agnese je napravila grimasu dok se namještala na podloženom sjedalu, a Cass je

pomislila, kao i obično, kako je njezina teta postajala sve krhkija. Agnesino se lice

ublažilo. »Možda bih trebala otkazati put u Abano. Možda sad i nije najbolji

trenutak da vas ostavim same. Očito vas je jako potresao odlazak jadne, drage

Liviane. A kad ste potresene, jednostavno ste nemoguće.«

»Ne«, brzo je rekla Cass. Njezina je teta dvaput godišnje putovala u unutrašnjost

na terapijske kupke u Abano. Uvijek bi se vratila osvježena i govorila kako joj je

topla voda izliječila bolne kosti. Cass joj to nije htjela uskratiti. Osim toga, uvijek se

radovala trenucima koje će provesti izvan nadzora tetinog brižnog oka. »Neću raditi

nikakve probleme, obećajem.«

Agnese je frknula, kao da su svi u gondoli znali koliko je to nemoguće, ali nije se

usprotivila.

Nasuprot Agnese, Siena je proučavala svoje dlanove i glumila kao da ne

prisluškuje premda to nije mogla izbjeći ni na koji način. Prsti su joj bili sitni, upola

manji od Cassinih. Poput lutkinih. Cass se naspram nje osjećala poput diva. Nije

mogla prežaliti što Sienina sestra, Feliciana, nije više radila kod tete. Djevojka je

nedavno prihvatila zaposlenje kod bogatog stranca koji je živio u najglamuroznijem

dijelu Rialta, nedaleko od kuće u kojoj je živjela Madalena. Siena je tada

promovirana od kuhinjske pomoćnice u osobnu pratilju, ali Feliciana je bila sve ono

što Siena nije: živahna, zabavna, znatiželjna. Zabavljala je Cass tijekom beskonačnih

samotnih večeri i uvijek donosila svježe tračeve iz Rialta.

Cass se nagnula. »Trebala si vidjeti dečka koji se zaletio u mene, Siena«, šapnula

je. »Imao je oči poput tvojih. Tako plave!«

Siena je gricnula jedan od svojih nemoguće sitnih noktiju. »Drago mi je da je u

svemu tome nastradala samo tvoja haljina.«

Cass je zirnula u smjeru tete. »I moj socijalni status, očito«, šapnula je toliko tiho

da ju je mogla čuti samo Siena.

Tetina je pratilja prikrila osmijeh. Cass je približila oči pukotini između rebrenica

i gledala grad u prolazu. Kanali su tekli Rialtom poput žila, a zatim se izlijevali u

široku lagunu koja je razdvajala grad od južnih otoka Republike.

Cass i njezini roditelji živjeli su u popularnom okrugu Rialto, a nakon njihove

smrti Cass se odselila teti na Sveti Dominik, otočić južno od pjeskovitog otoka

Giudecca. U Rialtu je Cass uvijek bila u žiži zbivanja, sjaj i blještavilo Venecije ležali

~15~

su joj doslovno pred vratima. Na Svetom Dominiku, pojam »grad« označavao je

jedan širi dio puta koji je vodio kroz mjesto, a pred njezinim su se vratima doslovno

pružali mrtvaci.

Iako je Cass žudjela za gradskim uzbuđenjima, zapravo je zavoljela crkveno

groblje koje se pružalo s obje strane tetine vile. Služilo joj je kao utočište od tetina

brižnog oka. Groblje je najčešće bilo pusto, a visoke željezne dveri bile su gotovo

uvijek čvrsto zatvorene. Danas će ih otvoriti i položiti grofičino truplo u drvenu

obiteljsku kriptu. Od sada će joj Livi biti susjeda.

Cass je opet osjetila kako joj se grlo steže. Zažmirila je pokušavajući ne misliti na

to kako će joj se život promijeniti sada kad Liviane više nema. Barem će joj

odvratiti pažnju Mada i njezine svadbene pripreme. A kad i tome dođe kraj,

Cassino će vrijeme zaokupiti samo pripreme za vlastito vjenčanje. A to je bilo nešto

o čemu nije željela razmišljati.

Stari vrtlar tete Agnese, Giuseppe, vozio je gondolu oko obale Guidecce. Starac

je pjevušio kroz nos dok je veslao kroz plave vode lagune. Činilo se da je iskreno

uživao u tome što je sa sebe zbacio vrtlrsko radno odijelo i obukao plavo-srebrnu

gondolijersku livreju.

Otok Guidecca izronio je iz lagune poput morskog čudovišta koje je štitilo

južnu stranu Venecije. Giuseppe je slijedio obalu, vozio brodicu između Guidecce i

otoka Svetog Jurja Velikog. Golema crkva svetog Jurja bila je u gradnji još prije

Cassina rođenja. Čete kamenorezaca na drvenim skelama klesale su kamenu fasadu,

jedini nedovršeni dio koji je preostao.

Jugozapadno od Svetog Jurja Velikog, Sveti je Dominik izvirio iz voda lagune

poput zelene suze. Samo je dvadesetak obitelji živjelo na otočiću koji je dobio ime

po crkvi koja je graničila s tetinim posjedom. Tanki pojas zlaćanog pijeska

okruživao je sjevernu stranu otoka. Iznad njega uzdizala se mahovina i raslinje.

Kad je Giuseppe približio gondolu lišajem obraslom doku pred Agnesinom

vilom, Cass je ustala i pripremila se za izlazak ne osvrćući se na kišu. Vrpoljila se na

visokim potplatima cipela. Kad je oprezno prenijela umazane suknje preko stranice

brodice, Cass se okrenula i pričekala da Siena pomogne teti izaći iz gondole. Kad je

starica bila na sigurnom du, Siena je rastvorila kožnati kišobran i podignula ga iznad

Agnesine glave da bi je zaštitila od nevremena.

Agnese je gurnula kišobran u stranu. »Djevojko, pogledaj me. Zar stvarno misliš

da će mi nauditi nekoliko kapi proljetne kiše?«

»Mi dispiace, Signora.« Siena je poslušno zataknula kišobran pod ruku.

~16~

Sada je na Cass bio red da prikrije osmijeh kad je primila tetinu pompozno

pruženu ruku. Zabavljao ju je staričin oštar jezik

– sve dok mu ona nije bila na meti. Siena je Agnese prišla s druge strane. Put u

Rialto bio je iscrpljujuć. Stenjala je šepesajući uz stepenice, a Cass se čudila njezinim

tamnoplavim podočnjacima. Koža na licu bila joj je gotovo prozirna.

Liječnici su rekli da njezina teta pati od neravnoteže četiriju tjelesnih tekućina.

Tijelo joj je sadržavalo previše krvi i crne žuči i zato su je u vili često liječili

pijavicama. Agnese je bila na terapiji prije svega dvije noći, no Cass je uvidjela da joj

je to donijelo samo kratkotrajno poboljšanje. Od pomisli na ta ljigava pužolika

čudovišta priljubljena na kožu njezine tete bilo joj je mučno.

Katkada bi liječnik ponjušio noćnu posudu punu tetina urina i prepisao joj

sirupe ogavnog smrada koji bi Agnese tjerali na povraćanje. Cass nije znala kako

teta uopće podnosi tako tešku bolest, ali nije htjela razmišljati o tome što bi se

moglo dogoditi ako Agnese izgubi posljednju bitku. Teta Agnese bila je njezina

posljednja živuća rodbina. Ako bi joj se nešto dogodilo, Cass bi morala birati

između odlaska svom zaručniku Luci u Francusku i molbe Matteu da ostane u

svojoj vili na Svetom Dominiku. Nijedna od te dvije mogućnosti nije joj se

pretjerano sviđala.

Fasadu vile činila je mješavina bijelog mramora i sivoga kamena. Široko stubište,

napuklo i mjestimično okrhnuto, vodilo je izravno u piano nobile, glavni stambeni

prostor. Cass, Siena i Agnese zaobilazile su krhotine crvene gline koje su prekrile

donje stepenice. Zadnja je oluja s krova zbacila podosta crepova. Cass se nadala da

krov stare kuće nije procurio.

Pri vrhu stepenica nalazio se portego, veliki luksuzni salon koji se protezao

cijelom dužinom vile. Portego su često koristili za zabave i prijeme premda ga

Agnese već godinama nije stavila u funkciju. Trenutačno u prostoriji nije bilo

drugog namještaja osim dva bijela satenska divana i stolića ispred Posljednje večere

reproducirane u mozaiku koji se protezao preko cijeloga zida. Kamin od opeke bio

je sazidan uz sjeverni zid. Cass se nije mogla sjetiti kad ga je posljednji put Agnese

naložila.

U kutu prostorije stajala je harfa njezine tete, sa statuom anđela sa svake strane.

Oba anđela pružala su mramorne ruke prema instrumentu kao da se svađaju oko

toga tko će prvi zasvirati. Cass nikada nije vidjela da se teta makar približila harfi.

Jednom ju je pitala u vezi nje, ali starica je samo promrmljala nešto o tome kako su

joj prsti postali previše zgrčeni. Izraz njezina lica naprosto je lomio srce, kao da su

~17~

je podsjetili na neprežaljenu ljubav. Ni Cass ni teta više nikada nisu spomenule taj

instrument.

Bortolo, Agnesin batler, spavao je sjedećke na divanu. Cass se pitala kakva to

osobina starim ljudima omogućuje spavati u najčudnijim položajima.

Čovjek se probudio uz roktaj. Prstima je opipavao izlizani rub jarko plavog

prsluka pod rukom. »Signora Querini. Jeste li to Vi? « Prema pričama nekih slugu,

Bortolo je bio vrlo marljiv dok prije nekoliko godina nije oslijepio od velikih

boginja. Sada je uglavnom sjedio po kući i spavao. Cass nije shvaćala zašto ga je teta

zadržala. S druge strane, činilo se da je uživala u okruženju poluraspadnutih stvari.

»Dobar dan, Bortolo«, jasno je izgovorila Agnese. Batler se uspio nakloniti ne

ustavši. Siena i Cass pomogle su teti proći kroz portego do spavaće sobe u stražnjem

dijelu vile.

Malo poslije, Cass je ušla u svoju sobu i bacila se na krevet uokviren

baršunskom zastirkom, kad je Siena tiho pokucala na vrata. »Signorina, želite li se

oprati? Narrisa je već natočila toplu vodu u kadu.«

Cass se osjećala prilično prljavom od pada na blatnjavoj ulici. »Da, hvala ti«,

rekla je.

Siena je pomogla Cass da se svuče u malenoj kvadratnoj kupaonici pokraj

malene niše za molitvu, zatim je ostavila nasamo da se okupa u miru. Nekoć je pod

kupaonice bio prelijep, s bijelim i ružičastim keramičkim pločicama postavljenim u

obliku ruže. Sada je veliki dio pločica bio okrhnut ili polomljen, a Cass kao da je

bosim stopalima hodala po šljunku.

Veliko se zrcalo na nekim mjestima iskrivilo od vlage i starosti pa su dijelovi

Cassina odraza bili iskrivljeni i izvitopereni. Cass se namrštila kad je na svom nosu i

obrazima ugledala sitne smeđe mrljice. Ljeto još nije ni stiglo, a njezine su se pjege

već osvetoljubivo ukazale. Morat će podsjetiti Sienu da uvijek sa sobom nosi

suncobran.

Cass je namočila meku tkaninu u toploj vodi i prešla njome preko ruku i nogu.

Stišćući krpu rukom, pokušavala je osloboditi um od svega. Od svećenikovih

turobnih riječi. Od Livina trupla umotanog u bijeli pokrov.

Zbog sprovoda bi uvijek razmišljala o svojim roditeljima. Umrli su dok su bili na

putovanju, prije pet godina. Iako joj je otac bio plemić, postao je opsjednut

medicinom i u ime istraživanja ostavio se udobne uloge venecijanskog političara.

Tako je pošao »istraživati« epidemiju kuge, a majka ga je pratila na putu.

~18~

Namjeravali su ostati do proljeća, ali nešto ih je – možda Cassina pisma u kojima

ih je molila da se vrate do Božića – navelo da promijene plan. Odvažili su se na

opasno putovanje natrag u Veneciju tijekom izuzetno hladnog prosinca i umrli na

putu. Cass nikada nije točno saznala što se dogodilo – jesu li joj se roditelji zarazili

prilikom proučavanja epidemije ili se dogodilo nešto još gore. Teta Agnese nije

htjela ulaziti u detalje. Cass je znala samo to da su njihova trupla proglasili

»neprikladnima« da bi ih se vratilo u Veneciju.

Cass je osjetila kako joj suze teško pritišću oči. Za trenutak je zadržala dah i

snagom volje otjerala bol u grudima. Odagnala uspomene.

Kasnije te noći, dok je ležala u svilenoj posteljini, naglo se prenula i okrenula, a

čupavi mačak čiji joj je dodir godio ostao joj je privijen uz ruku. Pronašla je Šunjala

sklupčanog na obiteljskom grobu dok je još bio mačić. Kad je doznala za smrt

svojih roditelja, Cass se redovito probijala kroz zapuštenu travu do stare kamene

kripte u daljem kutu groblja. Donosila je ruže iz Agnesina vrta i podrezivala bršljan

koji je prijetio da će progutati grob. Premda im tijela nisu bila tu, Cass se mogla

zakleti da osjeća prisutnost svoje majke.

Kad je pronašla Šunjala, taj je osjećaj pomalo izblijedio. Cass se katkad pitala je li

duh njezine majke bdio nad njom i ostavio joj taj posljednji poklon prije konačnog

odlaska. Nakon toga Cass više nije često posjećivala obiteljsku grobnicu. Sada je

korov zapriječio vrata kripte, a puzavice su se poput zmija protezale preko krova.

Cass se pomalo počela bojati toga mjesta.

Gledala je kako se mačji nježni, bijeli trbuščić diže i spušta. U glavi su joj se još

uvijek komešale vizije Livianinog blijedog, istrošenoga tijela i uspomene na

roditelje. Još uvijek je čula svećenikove zlokobne riječi, osjećala njegov prodorni

pogled koji probada poput metalne oštrice.

U tom je trenutku zveket koji je dopro izvana nagnao Šunjala da hitro podigne

glavu. Cass se okrenula prema prozoru spavaće sobe kroz koji je mogla vidjeti

groblje.

Opet se začuo zveket iza kojeg je uslijedilo dugo struganje, kao da netko prevlači

nožem preko kamena. Cass je kliznula iz kreveta i otišla do prozora. Šunjalo je

hodao uz nju.

Kiša se stišala. Puni je mjesec bio protkan niskim oblacima, ali pod njegovom

prigušenom svjetlošću mogla je vidjeti ogradu od kovanog željeza koja je okruživala

groblje. Iza njega, četvrtasti obrisi kripta izbijali su iz visoke trave poput grbavih

zuba.

~19~

Cass je uzdrhtala. Groblje je izgledalo kao i uvijek, pa zašto onda noćas osjeća

jezu?

Liviana je sada bila tu. To je morao biti razlog.

Opet je čula struganje, kao da netko pokušava odgurnuti teški kameni poklopac

s grobnice. Nije si mogla pomoći, nije mogla izbjeći zamišljeni prizor sićušne

Liviane kako se koprca u mramornom sanduku i pokušava se izbaviti iz mrtvačkoga

pokrova.

Cass se okrenula od prozora. Čula je gomilu priča o ljudima koji su bili živi

zakopani, o duhovima i vampirima koji ustaju iz grobova. Ali ona je već godinama

živjela pokraj groblja i nikada nije vidjela nešto nalik tome. Vjerojatnije je bilo da su

krivci za buku mačke lutalice. Sveti ih je Dominik bio pun.

Ipak, srce joj je i dalje lupalo i znala je da neće moći zaspati tako skoro. Možda

bi se trebala spustiti dolje. Često je lutala po groblju i tetinu imanju u noćima kad

joj san nije mogao doći na oči. A tako se mogla i opraštati s roditeljima.

Otvorivši vrata spavaće sobe samo za centimetar, Cass je zastala i osluškivala

zvukove unutar mračne vile. Kao i obično, sve je bilo tiho. Zakopčala je na vratu

dugi baršunasti ogrtač s ovratnikom obrubljenim krznom i rukom ga pridržala u

struku kako bi sakrila spavaćicu. Iza nje, Šunjalo je široko zijevnuo prije nego što se

omotao repom i nastavio spavati položivši glavu na jednu od njezinih cipela.

Cass je zgrabila svoj u kožu uvezani dnevnik kao i bočicu s tintom te svoje

omiljeno pero. Često bi najbolje pisala noću. Spremivši stvari u džep ogrtača, šuljala

se kućom pazeći da izbjegne škripavu treću stepenicu dok je silazila dolje. Mala

čelična lanterna i kresivo čekali su na stolu pokraj glavnog ulaza. Cass ih je pokupila

i izašla van. Kad je za sobom zatvorila masivna drvena vrata, upalila je svjetiljku i

uputila se preko travnjaka do groblja.

Noćni je vjetar bio oštar i Cassina je kosa letjela unaokolo poput bičeva

ujedajući je za oči i obraze. Dok je kročila kroz vlažnu travu, krv joj je udarala u

venama kao valovi oceana o obalu. Cass je voljela groblje – bilo je istodobno mirno

i pomalo uzbudljivo. Ironično, na groblju se osjećala živom. Smiješno, pomislila je,

da joj je trebala cijela vojska mrtvaca da bi se sama osjetila živom. Agnese je

svojedobno otkrila da Cass uživa u pisanju na groblju te proglasila to mjesto

nedoličnim dami, čak i tijekom dana. I tako je groblje, na neki način, postalo još

privlačnije.

Obično.

~20~

Ali noćas, Cassina je glava bila puna duhova. Za trenutak je zastala izvan ograde

bacivši dugi pogled prema sigurnosti vile. Ne, morala je to učiniti. Vukao ju je

sprovod, Livino truplo u mrtvačkom pokrovu tako blizu. Mora da je zato cijela noć

izgledala kao da je prožeta zlim slutnjama.

Metalna je vratnica visjela na jednom nosaču i škripala dok ju je povjetarac gurao

naprijed-nazad, povremeno bi udarila o ogradu od kovanog željeza koja je

okruživala groblje. Nema sumnje da je to bio zveket koji je začula u spavaćoj sobi.

Cass je prošla kroz velika ulazna vrata i uputila se lijevo gdje je Livianina obiteljska

kripta stajala duže od stoljeća. Krenula je preko neravnog da, brzo se kretala kroz

busenje visoke trave, mjestimično izbijeljene solju koju je nanosio vjetar.

Nešto je kvrcnulo. Stopalo je slomilo suhu grančicu. Cass se okrenula uokolo,

oči su joj uhvatile kretanje između neujednačenih redova nadgrobnih ploča.

Lepršavi ogrtač nestao je u niskom raslinju.

Ili joj se to samo pričinilo? Cass nije bila sigurna. Nije bilo nikakvog razloga da

još netko bude ovdje u ovo doba. Polako je promotrila teren oko sebe. Nadgrobni

su spomenici bili nakrivljeni pod raznim kutovima. Kip anđela na obližnjoj kripti

više je sličio ptici grabljivici nego rajskom biću. Šišmiši su joj prolijetali iznad glave,

tekući oblici nasuprot nepomičnoj crnini, brodeći tiho nošeni kožnatim krilima.

Cass je zadrhtala – mrzila je šišmiše. Noćni su se stvorovi ponovno stopili s

tminom, ali nije mogla odagnati misao kako se poigravaju s njom. Uhode je, baš

kao što bi vampiri ...

Čim joj je ta pomisao pala na pamet, Cass ju je odagnala. Madalena je običavala

pričati priče o vampirima koji lete preko Velikog kanala kasno noću, ali Cass se

uvijek smijala storijama svoje prijateljice.

Međutim, sada joj više nisu bile tako smiješne.

Plamen svjetiljke je zatreperio, a Cass je shvatila da su joj se ruke počele tresti.

Duboko je udahnula da ih smiri, kao i srce. Velika ulazna vrata činila su se

udaljenima miljama. Cass je zakoračila nekoliko koraka unatrag i zamalo se

spotaknula na busen uvele trave koja je blijedo tinjala naspram noćne tmine. Zastala

je. Okrenula se. Ponašala se tako glupo. Nikada se prije nije tako bojala groblja.

Kukci su zujali u raslinju, a listovi se trljali jedan o drugi ispunjavajući zrak

neprestanim šapatom. Cass je prelazila prstima duž zidova grobnica dok se kretala

prema Livianinoj kripti. Dodir grubog kamena na koži donosio joj je olakšanje.

A zatim se ukočila. Pred njom se, na vrhu spomenika, ukazao veliki, sivi, kameni

anđeo raširenih krila. Ali nije stala zbog njega.

~21~

Oči su joj bile prikovane za pročelje kripte, za pravokutnik crnila koji je izgledao

kao da su vrata kripte otvorena.

Nemoguće. Grobnice su uvijek čvrsto zaključavali. Vjerojatno ju je zavarala

mjesečina. Sigurno jest. Cass je zaobišla dva groba. Usredotočila je pogled na ulaz

Livianine grobnice očekujući da se to što je vidjela pokaže običnom varkom,

očekujući svakoga trena da će ugledati velika, željezna vrata, zatvorena i zaključana

baš kakva bi trebala biti.

Ali ne. Umjesto njih je, nedvojbeno, vidjela samo tamu. A na travi je ležao

slomljeni lokot, djelomično zaklonjen biljem. Cass je zastala nekoliko koraka od

grobnice, razdirana između želje da zalupi vrata i pobjegne ili da se ušulja unutra i

uvjeri se da je sve u redu.

Nikada nije ušla u kriptu.

Oštro struganje natjeralo ju je da se odluči. Ustuknula je i gotovo ispustila

svjetiljku. Odjednom joj je postalo jasno da ako se usudi prići bliže, makar tek

toliko da bi zatvorila vrata, duh će je uvući u grobnicu i zatočiti je ondje.

Grebanje se nastavilo, poput grebanja noktima po kamenu. Cass je shvatila da

sama sebi nanosi polumjesečaste ogrebotine noktima po dlanu. I još grebanja.

Struganja. Mahnitog. Kao da netko ili nešto želi pobjeći.

Što ako je Liviana stvarno bila živa zakopana? Sienina sestra, Feliciana, ispričala je

Cass jednom priču o ženi koju su zakopali živu u Padovi. Pohlepni pogrebnik

provalio je u njezinu kriptu kako bi joj ukrao dijamantno prstenje s hladnih, mrtvih

prstiju. No, prstenje se zaglavilo, a kad je pogrebnik starom, hrđavom mačetom

odsjekao jedan prst, žena se uz krik probudila, kao da nikada nije umrla.

Možda Livi nije bila mrtva. Možda su liječnici pogriješili. Što ako je sirota

djevojka bila tamo, prestravljena, grebala kameni poklopac nad svojom glavom? Ti

su poklopci bili teški koliko i ona. Nije bilo načina da pobjegne bez tuđe pomoći.

Držeći svjetiljku pred sobom i nastojeći obuzdati mahnito lupanje srca, Cass je

otvorila vrata kripte što je više mogla kako bi unutra pustila što je više moguće

svjetla. Grofičin mrtvački kovčeg bio je položen na podu, iza polica s kovčezima

njezinih predaka. Reljefi anđela i golubica krasili su kameni sanduk u kojemu je

ležalo Livino truplo. Netko ili nešto pomaknulo je poklopac, tek neznatno. Tresući

se, Cass je namještala svjetiljku kako bi mogla bolje vidjeti ... iznenada, kraj nje je

projurio veliki smeđi štakor.

~22~

Cass je ciknula i odskočila unatrag. Štakor je nestao u tamnom kutu, goli mu je

rep ostavio zmijoliki trag u prašini. Naslonila se na zid grobnice teško dišući, sretna

što nitko ne može svjedočiti njezinoj gluposti.

Duhovi. Živa zakopana. Kakva gomila besmislica. Luca je oduvijek zadirkivao

Cass da čita previše strašnih priča. Možda je bio u pravu.

Okrenula se da ode, a zatim se zaustavila. Barem bi mogla pokušati vratiti

kameni poklopac na mjesto tako da joj prijateljica može ležati u miru, a da je ne

napastvuju štetočine.

Cass je odložila svjetiljku na pod i primila kameni poklopac objema rukama. Ali

kad je počela vući, morbidna znatiželja ju je nadvladala tako da je povukla tešku

ploču u stranu kako bi mogla pogledati Livianu. Baš u tom trenutku mjesec je

izronio iz oblaka i njegova se svjetlost razasula kriptom. Cass se nagnula da

posljednji put pogleda zlatnu kosu i blijedu put svoje prijateljice.

Dah joj se zaledio u grudima. Kosa na satenskom jastuku nije bila plava, nego

crna poput gareži. A truplo – nije bilo Livianino.

Cass je čvrsto zatvorila oči i zatim ih ponovno otvorila. Djevojka je izgledala

nekoliko godina starija od Livi, a na obrazima i usnama bila je namazana

rumenilom. Iskolačene oči uokvirene crnilom zurile su u iznenađenju susreta sa

smrti. Oko djevojčina vitkog vrata jasno su se vidjele ljubičasto-crne masnice. Cass

je prstom dodirnula madež srcolikog oblika na djevojčinoj lijevoj sljepoočnici. Koža

joj je bila čvrsta i hladna.

Cass je znala da bi se trebala okrenuti i otrčati van, ali nije mogla skrenuti pogled

s napuhnutog trupla. Pogled joj je krenuo naniže. Djevojčina satenska haljina, s

dubokim dekolteom, bila je rasparana u vrpce.

A na mjestu srca bio joj je urezan znak u obliku slova X.

Cassin se želudac zgrčio, a u grlo joj se popela kiselina. Oteturala je od kovčega i

izašla iz kripte. Trčala je, posrtala na neravnom tlu dok joj je trava šibala noge, a

grane joj zapinjale o ogrtač poput sićušnih ruku koje je žele odvući natrag. Nije bila

sama. Gotovo da je mogla osjetiti dah na svome vratu, toplinu ubojice koji ju prati

kroz groblje.

Trčala je tako brzo da je jedva mogla disati. Osjećala je kao da su joj se i srce i

pluća popeli u grlo. Pred njom su se ukazale guste zašiljene šipke od kovanog

željeza. Još nekoliko trenutaka i izaći će kroz velika ulazna vrata groblja na sigurno.

A tada je mračni lik izronio iza visokog obeliska i Cass se spotakla. Nožnim

prstima udarila je o srušenu nadgrobnu ploču, napola ukopanu u zemlju i počela

~23~

padati. Uhvatile su je nečije ruke. Mjesec je obasjao blistave oči i lice umrljano

krvlju.

Padajući ravno u neznančeve rake, Cass je vrisnula.

~24~

»Neka stvorenja više vole tamu,

bujaju u sjenama spomenika i grobnica,

cvjetaju među mrtvima.

Druga su pak okrenuta suncu,

stasaju na suncu,

prigrljuju njegovu toplinu.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~25~

~26~

3. poglavlje

ema potrebe da mi probijaš uši. Neću te povrijediti.«

Nešto poznato u mladićevu glasu nagnalo je Cass da prestane vrištati i

otimati se iz njegova stiska. Oprezno mu je pogledala lice. Čak i na

slabom svjetlu mjesečine, prepoznala je te blistave plave oči. »Ti«, dahnula je.

»Cura od jutros?« Dečko se nasmijao i osovio je na noge. »Drago mi je što sam

te opet sreo.«

Otrgla se iz njegovih ruku i čvrsto ovila ogrtač oko sebe. »Što ti radiš ovdje?«

Dečko je slegnuo širokim ramenima. »Samo sam stajao ovdje i uživao u pogledu

kad si me zamalo bacila na zemlju.«

»U pogledu?« gotovo je povikala povišenim glasom. »Na groblju? U ovo doba?«

Strah joj je ustupao mjesto ozlojeđenosti. Bilo je posve očito da joj laže.

Dečko je pokazao rukom oko sebe. U tami je nakupina procvalog korova sličila

golemom dlakavom pauku koji se sklupčao uz zid kripte. »Ovo cvijeće najbolje

raste na grobljima. Jesi li to znala? Tajna je u kombinaciji tla i sjene. Smrt i život,

isprepleteni. jedno hrani drugo. To je poput čarolije, ne misliš li tako?« Na trenutak

je izgledao odsutno, kao da ga je okoliš uistinu fascinirao. Baš kad se Cass spremala

odgovoriti, ponovno se okrenuo prema njoj. »A i društvo je ovdje znatno

prihvatljivije nego u taverni. A i ne probija mi uši.«

Cass je osjetila vrtoglavicu. Udaljila se za još jedan korak.

Što ti je to na licu?« upitala je pokazujući prstom na njegov desni obraz.

»Što?« Liznuo je prst i nehajno prevukao njime po mjestu na koje je Cass

pokazivala. Na prstu mu je ostao crveni trag. »A, to. Boja, vjerojatno. Hvata se

posvuda.« Usnice su mu se skupile kao da se ne želi nasmiješiti. »S obzirom na to

koliko si sklona upadanju u nevolje, pravo je čudo da tebe nisu danas pokopali.«

»Teško da bi se tvoje naskakivanje na mene moglo protumačiti mojom

sklonošću nevoljama.« I sama se iznenadila kako joj je brzo sinuo odgovor.

»O, da sam naskočio na tebe kako treba, ne bi ti bilo krivo«, rekao je

namignuvši. Posegnuo je prema Cass da joj izvadi grančicu iz kose. »Kad smo već

kod toga, ja sam Falco.«

N

~27~

Cass je skupila oči. Sada, kad je bilo očito da joj se ruga, njegov vragolasti

osmijeh išao joj je na živce. Ipak, nije sličio suludom osmijehu ubojice. Srce joj,

međutim, nije prestalo udarati, a kad se sjetila unakaženog trupla tek nedaleko od

njih, u Livianinoj kripti, želudac joj se počeo grčiti. Cass je pogledala unaokolo. Nije

mogla odagnati osjećaj da nisu bili sami.

»A što Vi radite ovdje, signorina ... ?« Zamuknuo je očekujući da mu kaže svoje

ime.

»Caravello. Cassandra«, rekla je odsutno dok su joj um opsjedale sjene, trupla

bez lica i ubojice skriveni u mraku.

»Cassandra«, ponovio je kao da mu se to ime sviđa. »No, dobro. Jesam li te

omeo u čemu? Možda u tajnom sastanku s ljubavnikom?«

»Pričaš gluposti.« Cass nije bila raspoložena za šale. Osim toga, najbliže što joj se

dogodilo, a da je moglo nalikovati ljubavnom sastanku, zbilo se jutros, kad je Falco

naletio na nju na ulici.

»Uvijek. Nažalost, ti baš i ne izgledaš kao djevojka raspoložena za ponoćne ...

susrete.« Falco je oborio pogled. »Šteta.«

Cass je shvatila da joj se ogrtač rastvorio i omogućio pogled na bijelu spavaćicu

ispod njega. Skupila je čvrsto baršunastu tkaninu oko tijela. A onda se u raslinju

opet začulo neuobičajeno šuškanje. Cassino se srce smrznulo.

»Morali bismo otići odavde«, rekla je. »Nije sigurno.«

»Nije sigurno?« Falco je podigao obrvu. »Zašto? Zato što je mračno i mogla bi

se spotaknuti i pasti? Ja se osjećam prilično sigurno. Zapravo, baš sam namjeravao

malo čitati.«

Cass se namrštila. »Citati?«

Falco joj je zamahnuo njezinim dnevnikom pred očima. »Ovo je tvoje,

pretpostavljam.« Lice mu se polako razvuklo u osmijeh. »Pogledajmo što si zapravo

radila, što kažeš na to?«

»Vrati mi to!« Cass je posegnula za dnevnikom, ali Falco joj se vješto izmaknuo.

Otvorio je u kožu uvezanu knjigu i pročistio grlo. Pritisnuvši dlan o grudi,

pretvarao se da čita visokim glasom. »O, kako volim način na koji njegovi prsti

istražuju moje tijelo. Njegove oči koje mi poniru ravno u dušu.«

Cass mu je ovaj put uspjela istrgnuti dnevnik iz ruke. »To nisam napisala.«

»Pretpostavljam kako to znači da me nećeš grijati noćas?« Falco je podigao

obrvu. Prije nego što mu je uspjela odgovoriti, nasmijao se. »S druge strane, ovakav

~28~

smještaj vjerojatno nije dorastao tvojim kriterijima. Vjerojatno nisi spavala ni na

čemu drugom osim na najfinijem satenu, zar ne?«

Cass se nadala da je tama uspjela prikriti crvenilo na njezinim obrazima. Kako si

taj mladić daje pravo da tako razgovara s njom? »Jesi li zato došao ovamo? Tražiti

cure?« Cass je pokazala prema redu šiljastih nadgrobnih spomenika. »Vjerujem da

imaš sreće. Vidjela sam tamo neke dame koje te neće moći odbiti.« Riječi su joj

izletjele iz usta prije nego što je stigla promisliti o njima.

»Smiješno. I istinito. U neku ruku. Zapravo sam tražio mjesto na kojemu bih se

malo odmorio.« Na trenutak, njegov osmijeh je nestao, a licem mu je preletio izraz

koji Cass nije uspjela odgonetnuti.

»Spavat ćeš na groblju?« Cass se namrštila. »Šališ se.« Opet je Cass bila sigurna

da joj laže. Je li moguće da je on imao veze s truplom ostavljenim u grofičinoj

obiteljskoj grobnici? Cass nije vjerovala u to. Bio je previše opušten za nekoga tko

je upravo ubio ženu. Iza njega, u mraku, Cass se ponovno učinilo da je opazila

kretnju. Dah joj je zastao u grlu, ali to je bila samo mačka lutalica koja je projurila

ispred kripte.

Ako je Falco i primijetio njezinu uznemirenost, nije to dao do znanja. »Zašto

ne? Obično je mirno ovdje«, rekao je Cass uz cerek. »Nema divljakuša u blizini. Moj

sustanar i ja pili smo u Il Mar e la Spada i posvađali se kao i obično. Noćas sam

odlučio izbjeći neizbježnu krv.« Nakašljao se. »Njegovu, ne svoju.«

II Mar e la Spada. Najbolja – i jedina – taverna na Svetom Dominiku. Cass nikada

nije ušla u to trošno zdanje.

»Hajde«, rekao je Falco. »Otpratit ću te do kuće pa se vrati u svoju otmjenu

postelju. Rekao bih da je san recept za ljepotu, ali tebi toga očito ne manjka.«

Primio ju je za ruku, a njegov je topli dlan na njezinu bio poput udara groma koji ju

je natjerao da poskoči.

Cass je istrgnula svoju ruku iz njegove. »Ne idem kući. Idem do gradske straže.«

Falcove su se plave oči ohladile na spomen vojnika. »Čemu tratiti vrijeme na

razgovor s tim degenericima? Oni su još gori od kriminalaca.«

»Pronašla sam mrtvo tijelo.« Kad je to izgovorila, ponovno je postala svjesna

ozbiljnosti situacije, a panika je ponovno prostrujala kroz nju. Obuhvatila se

rukama kako bi spriječila drhtanje.

Falco se kratko nasmijao. Pokazao je rukom oko sebe. »Naravno da jesi, draga.

Doslovno smo okruženi mrtvacima.«

~29~

Cass je zabacila kosu koja joj je pala na lice. »Nemoj me praviti blesavom«,

hladno je rekla. »Kad si me danas srušio, išla sam sa sprovoda. Sprovoda svoje

prijateljice. Otišla sam u njezinu grobnicu, ali njezino tijelo nije tamo, tamo je neka

druga djevojka koju nisam vidjela nikada prije.« I opet ju je iznenadila

samouvjerenost u vlastitu glasu. Takve je rečenice mogla smisliti u glavi i zapisati ih

u dnevnik, ali nikada nije tako govorila naglas.

»To nema nikakvog smisla«, ljubazno je rekao Falco.

Cass je uvrijedio ton njegova glasa. »Točno tako. Zato ću i otići do gradske

straže.«

»Možda si umislila da je to bio netko drugi. Tuga može prouzročiti čudne stvari

...« Na trenutak se Falcov pogled ublažio, kao da je pogledom prodirao negdje

daleko. Zatim je zatresao glavom. »Ili ti možda sada jednostavno izgleda drugačije.

Moj majstor često slika mrtvace dok ih pripremaju za pokop. Znaš, tijelo se mijenja

kako se hladi.«

Zar ju je optužio da halucinira? Ili da je luda? Usta su joj se skupila u tanku crtu.

»Mijenja li se tako da plavuša postane brineta?« upitala je. Glas joj je i dalje bio

neobično oštar.

»Možda se svjetlo poigralo s tobom? Možda si u ušla u pogrešnu kriptu?« Bio je

ustrajan.

Cass je oklijevala. Je li moguće? Je li osvjetljenje učinilo plavu Livianinu kosu

crnom? Ne. Zašto bi Livi imala znak X urezan na srcu? No, je li Cass odlutala u

pogrešnu kriptu? Puno je grobnica bilo ukrašeno kamenim anđelima.

»Pokazat ću ti«, rekla je, nesigurna u to nada li se da će se pokazati kako je u

pravu ili u krivu. Groblje je bilo njezino utočište otkako se preselila na Sveti

Dominik. Nije mogla zamisliti da bi ga prepustila nekom monstrumu koji

unakazuje trupla.

Falco nije rekao ništa, samo joj je pokazao rukom da ih vodi. Cass je odvela

Falca do Livianine obiteljske kripte čija su vrata još uvijek stajala djelomično

odškrinuta. »Greco – njezino prezime. Ovo jest prava kripta.«

»Samo gledaj«, rekao je. »Neću dopustiti da lutajuće mrtve djevojke zauzmu

grobnicu tvoje prijateljice.« Falco je prošao kroz vrata mumljajući neku melodiju.

Vratilo mu se dobro raspoloženje. »Vidi, netko mi je čak ostavio svjetiljku. Kad mi

zatreba mjesto za boravak, ozbiljno ću razmisliti o ovom mjestašcu. Gle, dobio sam

čak i poklon. Rekao bih kako pristojnost nalaže da ja tebi kupujem darove u ovom

stadiju naše ... «

~30~

A zatim je umuknuo.

Trenutak poslije Falco je izletio iz grobnice kao iz topa izbačen, a plave su mu

oči gorjele na mjesečini. »Reci mi što si vidjela večeras«, zahtijevao je. »Sve mi reci.«

Cassino je srce opet počelo divlje udarati o prsni koš kad je ugledala Falcovo

blijedo lice. Teško je disao. Nešto je bilo jako, jako naopako.

»Zapravo ništa«, rekla je, a sav se prijašnji strah vratio u nju. »Mislim da sam

vidjela lepršanje ogrtača u žbunju. Ali mjesečina je bila slaba, to je mogao biti i

gavran ili zapravo ništa.« Cass je progutala knedlu osjećajući kao da su joj usta puna

piljevine. »Znaš – znaš li možda tko je ta djevojka?«

Falco je odmahnuo glavom. »Izgleda kao kurtizana. Mlada. Vjerojatno nova u

zanatu.«

Kurtizana. Naravno. Kao dijete koje je odrastalo u Rialtu, Cass je bila opčinjena

glamuroznim gradskim ženama koje su muškarcima pružale usluge u zamjenu za

odjeću, nakit i druga dobra. Često bi ih vidjela na prozorima duž glavnih kanala

kako zavodljivo mašu s izrezima iz kojih gotovo da su iskakale bradavice kako bi

privukle imućne građane, ali nijednu od njih nije upoznala. Izgledale su ujedno

savršeno normalne kao i čudno egzotične, poput ptica s perjem živih boja.

Falcove su oči brzo kliznule s kripte na grmlje pa na stazu do ulaznih vrata.

»Morali bismo poći. Da mi barem ovo nisi nikad pokazala. Tko god da ju je ubio,

mogao nas je vidjeti kako ulazimo. Možda nas traži. Možda nas čak i gleda, ovoga

trena.«

Možda gleda mene, pomislila je Cass. Ali ne, Falco nije mogao biti ubojica. Ne s

takvim smiješkom. Osim toga, kad bi on bio ubojica, Cass bi već bila mrtva. Zar

ne? U misli joj se opet vratio lepršavi ogrtač, pokret koji je osjetila u raslinju.

Pogledavala je u mrak. Bilo je tu milijun mjesta gdje se mogao sakriti ubojica, a

samo jedan put da se izađe.

»Hajdemo!« rekla je.

Falco ju je primio za ruku, a ona mu je to ovaj put dopustila. Zaobljeni

nadgrobni spomenici zamicali su za njima poput sivih duhova u crnoj noći dok su

trčali. Cass i Falco zastali su kad su prošli ulaz u groblje i hvatali dah.

»Hoćeš li poći sa mnom?« upitala je Cass. »Do straže?«

Falco je silovito zatresao glavom, njegova poduža smeđa kosa letjela je s jedne

na drugu stranu dok je hodao prema Agnesinoj vili. »Ne, ne možemo reći straži za

ovo. Idi kući. Zaboravi to što si vidjela.«

~31~

»Što?« Cass se zaustavila. »Ali to je skandalozno! Djevojka je ubijena. A truplo je

nestalo. Grofičino truplo.« Cass nije bila sigurna što ju je više uznemirilo: truplo

koje je pronašla ili činjenica da je Livi potpuno nestala. »Straža bi mogla otići u

Rialto izvijestiti rettori. Vijećnici mogu istražiti zločine poput ovoga. Mogu poslati

avogatorea u istraživanje.«

Falco se okrenuo prema njoj. »Tko je ona? Ne znaš. Tko ju je ubio? Ne znaš.

Čak i kad bi se stražari prestali opijati i kockati kako bi odveslali do rettorija,

sumnjam da će to zainteresirati suca. Njih zanimaju samo zločini koji uznemiravaju

trgovce ili plaše turiste. Baš ih briga za opljačkani grob ovdje na Svetom Dominiku

ili za ubojstvo nepoznate kurtizane.«

»Možda se bojiš da će pomisliti kako si je ti ubio.« Cass je podigla bradu i prisilila

samu sebe da pogleda Falca u oči tražeći u njima naznake zla. Nije ih vidjela. Pa

opet, morao je postojati razlog zašto se toliko protivio prijavi ubojstva.

Falco je prekrižio ruke. »A što će pomisliti o tebi koja tumaraš grobljem bez

prikladne pratnje, u društvu potpunog neznanca? I to, ni više, ni manje, nego

običnog pučanina? Što će ti reći roditelji kad te vojnici dovedu kući? Misliš da ih

neće šokirati kada doznaju s kakvim se društvom njihova draga kći druži noću?«

»Moji su roditelji pokojni«, Cass je rekla jednostavno. Nije to rekla da bi mu

nametnula osjećaj krivice. To joj je iz usta izašlo instinktivno. To je vjerojatno do

sada izgovorila stotine puta, tako često da joj te riječi više nisu ni dopirale do srca.

Falco se smekšao. »No dobro, stražari. Neće nam vjerovati da nismo ... « Zastao

je. »Čim svane, krenut će glasine.« Posegao je rukom i pomilovao je po kosi. »Ipak,

privlačna pomisao. Djevojka poput tebe sa mnom?«

Od njegova je nježnog dodira Cass osjetila kako se istodobno i pali i hladi. Bio je

u pravu. Teta Agnese zaključat će je u kuću tko dozna s kim je Cass provela večer.

Još ako dozna da se Cass druži s pučaninom? To bi moglo biti vrlo, vrlo nezgodno,

toliko nezgodno da bi možda čak mogla završiti u nekom španjolskom samostanu.

Ako Cass na bilo koji način ugrozi zaruke s Lucom, nanijet će ljagu imenu svoje

obitelji. Agnesin nećak Matteo vjerojatno bi ih obje izbacio na ulicu čim postane

punoljetan. Agnese joj to nikada ne bi mogla oprostiti.

Falcova se ruka spustila s njezine kose na rame, a Cass je instinktivno ustuknula

korak unatrag.

»U pravu si«, priznala je. Bacila je pogled na vilu kroz isprepletene grane. »Teta

bi me ubila ili, još gore, ne bi me nikad više pustila iz kuće.«

~32~

»A straža bi dobila još jedan dobar razlog da maltretira mene i ekipu«, rekao je

Falco. »Najviše bi voljeli da nas sve skupa istjeraju iz grada.« Glas mu je zvučao

olakšavajuće, uvjerljivo. »To što se dogodilo užasno je, ali mi tu ne možemo ništa.«

Cass je pogledala unatrag prema groblju i ugrizla se za usnicu. Pitala se kako to

da Falco zna toliko toga o kurtizanama, ubojicama i gradskoj straži.

» Hajde.« Falco je opet posegnuo za njezinom rukom. »Ne bi trebala biti vani u

ovo doba, još k tome tako oskudno odjevena.« Ovaj put nije se činilo da je

zadirkuje. Isprepleo je prste s njezinima i tako su otišli do orošene trave na početku

imanja tetine zemlje.

»Pretpostavljam da je to tvoja kuća?« Pokazao je na Agnesinu raspadajuću vilu,

tako staru da je u noći izgledala kao produžetak prastare crkve kraj koje je stajala.

»Tetina«, rekla je Cass.

U tom su se trenutku oglasila dva zemljotresna udara zvona. Buka je dopirala iz

obližnjeg Svetog Jurja Velikog, sa zvonika goleme crkve. Zvono je pozivalo

redovnice i redovnike na ranu jutarnju molitvu. Cass je ponovno položila ruku na

grudi. Srce joj je prijetilo da će iskočiti.

Falco se okrenuo u smjeru Svetog Jurja premda je veći otok bio sakriven tamom

i maglom. Počešao se ispod desnog oka. »Već je tako kasno? Žao mi je, Cass, ali

moram poći.«

»A kamo bi to morao poći u dva sata u noći?«, upitala je.

»Poslom«, rekao je bezbrižno.

»Hitan posao za umjetnika u dva ujutro?« Podigla je obrvu.

Falco se nacerio. »Što da ti kažem? Život mi nikad nije dosadan.«

Povjetarac je otpuhao kosu s njegova lica i Cass je zatekla samu sebe kako

ponovno zuri u njegove briljantno plave oči. Sve do sada nije shvatila da su oboje

podjednake visine. »Hoćemo li se opet vidjeti?«

Falcov nakrivljeni smiješak obasjao je tamu. »Možda«, rekao je. A tada je

poskakujući krenuo prema obali i na kraju iščeznuo u mirnoći i tami noći.

Cass se odšuljala natrag u kuću, sretna što barem nije probudila nikoga od slugu.

Sve u svemu, postojale su i neke prednosti činjenice što je većina osoblja tete

Agnese bila prastara, slijepa ili gluha – ili obdarena kombinacijom tih karakteristika.

Zavukla se pod pokrivače i ovila oko Šunjala koji je zaspao točno na sredini

kreveta. Ova je noć sličila snu. Je li stvarno pronašla zagonetno mrtvo tijelo? A i taj

Falco: nije mogao biti iritantniji. I uvredljiviji.

~33~

I uzbudljiviji.

Cass je sklopila oči i ponovno se našla uz Falca šećući cvjetnim poljima. Mladić

je otkinuo jedan cvijet i zataknuo joj ga iza lijevog uha. Bijeli ljiljan. Cass je udisala

opojni miris. Izdašan. Gotovo otrovan. Njegove su se usne pritisnule uz njezine,

nježno, zatim snažnije. Tako snažno da je jedva dolazila do daha. Falco ju je

položio na tlo, a Cass je shvatila da su svi cvjetovi bili bijeli ljiljani. Bijeli ljiljani

prosuti na poklopac mrtvačkoga kovčega.

Crvene su kapi padale na latice. Cass je zastenjala, a onda vidjela da je to boja, a

ne krv. Grimizne su kapi padale s četkice koju je Falco podigao iznad nje. Dva su

brza poteza preko njezinih grudi ostavila crveno slovo X. A zatim Cass više uopće

nije mogla disati.

Sjela je tako brzo da se Šunjalo otkotrljao s kreveta uz iznenađeni mjauk. Cass se

gotovo bojala pogledati svoje grudi. Rukama je dohvatila tkaninu spavaćice

osjećajući olakšanje što je čista, neoskvrnuta. Osjećala je pod prstima kako joj srce

lupa dvostruko brže nego inače. Ponovno je legla u krevet osluškujući mahnito

udaranje u sebi. Ispod glatkih pokrivača tijelo joj je gorjelo, kao u groznici,

ispunjeno čežnjom koju nije mogla shvatiti.

~34~

»Osjećaj utapanja može se usporediti s gutanjem kiseline.

Dok tekućina puni pluća i istiskuje zadnje zalihe zraka,

cijeli grudni koš peče kao da je ispunjen žeravicom.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~35~

4.poglavlje

ignorina Cassandra! Sveglia! Probudite se!«

Cass je otvorila oči i zijevnula. Siena ju je tapšala po ramenu. Djevojka je

izgledala izbezumljeno. »Što je bilo, Siena?« upitala je Cass. »Kog me vraga

udaraš?« Sienina koža, inače porculanski bijela, bila je osuta rumenim mrljama.

»Morate požuriti.«

Cass je na rukavu spavaćice ugledala trag prljavštine, nesumnjivi podsjetnik na

sinoćnje nepodopštine. Povukla je pokrivač da bi ga sakrila. »Je li se što dogodilo

teti Agnesi? Je li se razboljela?«

»Ne. Radi se o Madaleni. Trebali ste biti u njezinoj palači prije sat vremena.«

Siena je koračala naprijed-natrag ispred Cassina natkrivena kreveta. »Ja sam šivala.

Mislila sam da ste već budni. Trebala sam ... «

Cass je pogledala na crveno lakirani zidni sat. Obje su kazaljke sata u obliku

listova bile usmjerene prema gore. »Mannaggia.« Kliznula je iz kreveta i ustuknula od

hladnoće parketa pod bosim stopalima. Proučila je svoj odraz u zrcalu.

Razbarušena kosa, plavi polumjeseci pod očima. Kad se sjetila čudnoga sna, ruka

joj je krenula prema grudima.

»Izgledate kao da imate groznicu«, rekla je Siena. »Je li Vam dobro?«

»Dobro mi je«, rekla je Cass malo preglasno. Počela se izvlačiti iz spavaćice.

»Molim te, dodaj mi haljinu i cipele.«

»Koju biste haljinu ... «

»Bilo koju.« Cass je odmah požalila zbog svoga tona. Ponekad nije mogla

podnijeti način na koji je Siena zurila u nju, poput ranjena psa. Nedostajala joj je

Feliciana koja bi joj barem uzvratila istom mjerom.

Siena je požurila do golema hrastova ormara i vratila se s haljinom boje vina,

kožnatim papučama i cipelama s visokim drvenim potplatima ukrašenima crvenim

kožnatim cvjetovima. Cass je mrzila svoje chopines – svih pet pari. Cipele visokih

potplata bile su korisne kad je trebalo zaštititi papuče i rub suknje, ali ona je već bila

viša od većine mladića svoje dobi, a zbog te dodatne visine osjećala se poput žirafe.

Ipak, Agnese je inzistirala na tome da ih nosi.

S

~36~

»Zna li moja teta da kasnim?« upitala je Cass uvlačeći se u haljinu, natječući se u

vezivanju sa Sieninim živahnim prstima.

Siena je odmahnula glavom, plava joj je pletenica poletjela s jedne strane na

drugu. »Ne, signorina. Ona se odmara u svojoj sobi.«

»No dobro, krenimo prije nego što dozna.« Cass je s toaletnog stolića zgrabila

pojas i šešir. Nije danas imala vremena dotjerati kosu, a taj bi proces katkada

potrajao više od sata. Dok su joj chopines udarale jedna o drugu u ruci, sjurila se niz

stepenice preskočivši posljednje tri skokom nepriličnim jednoj dami.

Siena ju je pratila doličnijim hodom. »Trenutak, signorina.« Nestala je u ostavi za

posuđe i vratila se s Cassinom cadenom, kutijom od izrezbarenog ružina drveta sa

zlatnim kutnim okovima. U njoj se nalazio Cassin osobni srebrni pribor za jelo

premda je Cass sumnjala kako će stići prekasno da bi ga mogla upotrijebiti.

Cass je vidjela kako se Siena nadgleda na dugačku omotnicu boje slonovače na

stolu kraj ovalnih vrata. Cass je prepoznala ukošeni, besprijekorni rukopis. Bilo je

to pismo od Luce. Cass svoga zaručnika nije vidjela još od sprovoda njegova oca

prije tri godine, neposredno prije nego što je otišao iz Venecije da bi studirao na

cijenjenom Universite Montpellier na jugu Francuske, ali činilo se da je i nakon tog

vremena i dalje ostao dosadan i prosječan mladić kakvog je pamtila.

»Da ga ponesem?« Siena je posegnula prema pismu.

»To može pričekati«, rekla je Cass. Nesumnjivo je pismo sadržavalo zamorni

opis njegovih doživljaja s nastave.

Dvije su djevojke izašle van i spustile se niz raspadajuće stube. Cass je navukla

chopines prije nego što se uputila preko vlažnoga dvorišta. U Svetom Dominiku nije

bilo tako maglovito pa je Siena Cass dodala bijeli suncobran kako bi se zaštitila od

sunca. Nekoliko dječaka u sivim košuljama i šeširima širokih oboda klečalo je u

dvorištu i zarđalim škarama potkresivalo travu. Cass je pogledom potražila vrtlara.

Očekivala je da će ih Giuseppe dočekati u gondoli, ali na rubu pljesnivog, starog

doka nije se ljuljuškao nikakav brod. »Gdje je gondola?« upitala je.«»Giuseppe je

sigurno otišao u grad u nabavu«, rekla je Siena mršteći se kao da će ona zakasniti u

posjetu. »Vjerojatno je mislio da Vas je netko drugi već odvezao u Rialto. Morat

ćemo potražiti prijevoz u gradu.«

Krenule su uskom stazom duž uskog pojasa pijeska u naselje Sveti Dominik. Na

pola puta Cass je u plićaku ugledala mrtvu ribu, izbuljenih, mutnih očiju. Uzviknula

je prisjetivši se blijedoga trupla kurtizane od sinoć. Progutala je knedlu i snagom

volje otjerala prizor. Ali nije mogla prestati pogledom nervozno pretraživati put.

~37~

Za njima je hodao čovjek u crnom ogrtaču. Kad se Cass okrenula da ga vidi,

skrenuo je pogled i na lice navukao šešir široka oboda.

»Signorina Cass?« Siena, koja je odmakla nekoliko koraka ispred nje, okrenula se s

upitnim izrazom na licu.

»Krepana riba«, zagraktala je Cass. Pročistila je grlo. »Zamalo sam stala na nju.«

Siena je zamijenila strane s Cass kako bi je udaljila od valova. Djevojka je jedva

primjetno kliknula glavom. »Pa kako je signor da Peraga?« upitala je. »Hoće li nas

uskoro doći posjetiti?«

»Ne bih rekla«, kazala je Cass pokušavajući ignorirati pogled neznanca na

zatiljku. »Luca je jako zauzet školom. Gotovo da mi i ne piše ni o čemu drugom.«

»Niste ga vidjeli već godinama«, plaho se odvažila Siena. Mahnula je rukom

ispred lica kako bi otjerala oblak komaraca koji se pojavio niotkuda. »Mora da ste

jako usamljeni. Prošlo je tako dugo.«

»Nisam mjerila«, odbrusila je Cass. Poželjela je da Siena ubrza korak. Bila je

sigurna da će ih neznanac sustići svakoga trena. Mogla se zakleti da čuje njegove

korake po pijesku, po dva za svaki njihov. Kad su stigle do grada, bacila je pogled

preko ramena i začudila se ugledavši pustu stazu. Čovjek u ogrtaču je nestao.

Prema Cassinu mišljenju, Sveti Dominik nije zaslužio niti naziv sela – svega

nekoliko jadnih trgovina i jedna usamljena taverna. Sluge su povremeno odlazile u

trgovinu, ali teta Agnese je više voljela poslati ih preko lagune u Veneciju gdje su

kvaliteta i izbor bili daleko bolji. Kad je Siena povela Cass uz Il Mar e la Spada,

Cassin je pogled privukla drvena tabla s mačem koji reže ocean, nakrivljena nad

vratima. Iznutra je dopirao jetki vonj; nije mogla ni zamisliti da kroči unutra.

Djevojke su prošle iza pekare do malenog mola na kojemu se obično moglo

pronaći brodicu ili dvije za prijevoz.

Imale su sreće. Premda nijedan od ribarskih sinova nije čekao da zaradi na

vožnji, gondolijer u dugačkom crnom kaputu bio je slobodan. Vjerojatno je upravo

dovezao nekoga iz grada.

»Bellas signorinas«, pozdravio ih je i pomogao im ući u brodicu.

Dok su pažljivo ulazile u unutrašnjost gondole presvučenu kožom, Cass se

osjetila pomalo krivom što je ostavila Lucino pismo. Mogla ga je barem ponijeti da

ga pročita. Madalena je uvijek govorila Cass da bi trebala biti sretna što ima tako

inteligentnog i pouzdanog zaručnika poput Luce. Cassin miraz koji se sastojao od

zlatnika koje je Agnese poput hrčka skupljala za tu prigodu bio je pristojan, iako

ništa posebno. Premda je pripadao klasi zanadija, Madin je otac mogao Marcu

~38~

ponuditi mnogo više. Možda je Madalena bila u pravu. Možda bi Cass trebala biti

sretna što se neće udati za starog, bezubog trgovca.

Dan je bio predivan, plavog neba – barem trenutačno. Proljeće u Veneciji bilo je

neobuzdano, nepredvidivo. Cass i Siena zaklopile su suncobrane i unijele ih u

kabinu koja ih je štitila od jarkog sunca. Cass se naslonila u sjedalu i duboko

udahnula. Siena joj je dodala lepezu od bjelokosti i nojeva perja. Cass je njome

zamahnula ispred lica. Odjeća ju je stezala kao i obično.

Siena je izgledala zabrinuto. »Jeste li sigurni da Vam je dobro?«

Cass nije odmah odgovorila. Je U joj bilo dobro? Prošla se noć činila kao san.

Groblje. Misteriozno osakaćeno truplo tamo gdje je trebala biti Liviana. Falco. Je li

moguće da se uistinu to dogodilo? Protrljala je oči, a naviruća pitanja izazvala su joj

vrtoglavicu. Što je ubojica učinio s truplom njezine prijateljice – zašto odnijeti jedno

da bi sakrio drugo? I čemu taj grozni X na djevojčinu srcu? Gdje se Livi nalazila

sada?

Nije to bio san, bila je to noćna mora. Na trenutak, Cass je zamislila posjekotine

na vlastitoj koži. Prsa su je počela boljeti.

»Signorina?« Siena je zurila u nju.

»Dobro mi je«, rekla je Cass. A zatim dodala s kiselim smiješkom: »Loše sam

spavala. To je sve.« Trebala je ostati pribrana dok ne dobije priliku da o svemu

razmisli razumno. Ponovno je poželjela da je ponijela dnevnik. Kad bi zapisala sve

što se dogodilo, hladne glave proučila činjenice, događaji od prošle noći mogli bi

imati više smisla. Možda bi uvidjela nešto što joj je tada promaklo. Kad bi se

izlanula pred Sienom, ona bi nesumnjivo otrčala Agnesi i rekla joj za noćno

smucanje po groblju. Ne, Cass je morala sačuvati tajnu, barem dok ne dozna više.

Odlučila se navečer vratiti na groblje. Potražit će još tragova. Posvuda će tražiti

naznake Livianina ukradenog trupla.

Ali za sada će morati zaboraviti na to, baš kako ju je Falco posavjetovao. U

očajnoj potrebi da joj pažnju zaokupi nešto drugo, podignula je rebrenice kabine

tako da su djevojke mogle gledati krajolik dok ili je gondolijer vozio između

Guidecce i otoka Sveti Juraj Veliki.

»Cass«, usprotivila se Siena, »znate da vaša teta nikako ne voli da cijeli svijet bulji

u Vas.«

Cass je podignula šešir tek toliko da joj iz njega ispadne gusta, valovita kosa, a

zatim je ponovno zatakla u nj. »Nitko u mene ne bulji, Siena. Zauzeti su vlastitim

životima.«

~39~

Siena je odmahnula glavom, ali nije ništa rekla. Dvije su djevojke gledale kako se

gondola približava glavnom otoku Venecije. Kao i obično, te unatoč suncu, Rialto

je bio zaogrnut izmaglicom; para se pripila uz građevine poput finog, čipkastog

vela. Prošli su uz dokove koji su se protezali duž stražnje strane palače Ducale,

doma venecijanskog dužda. Na njima su bile svezane dvije peate, a ljudi ogrubjelih

izraza hodali su preko dasaka i istovarivali sanduke i burad. Cass se zacrvenjela

čuvši njihov govor. Rijetko bi kada čula tako ružne riječi, ali s druge strane, prije baš

ni nije obraćala pažnju na pučane. Možda svi pripadnici radničke klase govore tako

prosto. Falco ju je praktično otvoreno pozvao da s njim provede noć.

Sjetila se kako joj je pogledom prešao preko čitavoga tijela, kao da mu je pogled

mogao prodrijeti kroz odjeću. Osjetila je kako joj obrazi gore i brzo se okrenula od

Siene. Cass se bila spremna baciti u Veliki kanal ako je djevojka još jednom upita je

li joj dobro.

Bočatna voda ljuljala je gondolu, po površini je plutala žuta pjena. Kad joj je bilo

devet godina, zamalo je skočila u kanal. Ona i Liviana trčale su ulicama ispred

svojih dadilja. Cass je prešla kanal hodajući po ogradi trošnog kamenog mosta.

Mlađa djevojčica živahno se uspela na ogradu kad su ih dadilje dostigle i počele

vikati. Jadna se Livi okliznula na rubu i pala ravno u Kanal. Kad joj se glava pojavila

iznad vode izgledala je rako jadno da je Cass odlučila skočiti u kanal u znak

solidarnosti. Ali njezina ju je dadilja uhvatila dok je Cass skidala cipele, a Livianu je

ostavila da pluta u prljavoj vodi.

Cass nikada nije zaboravila bukvicu koju su im očitali. Voda iz kanala bila je

nečista, prljava, odurna, odvratna, ispunjena bog bi ga znao kakvim sve

boleštinama. Livi se nije razboljela godinama nakon toga, ali Cass se još uvijek

katkada pitala je li slabo zdravlje njezine prijateljice bilo djelomično i njezina

zasluga.

Nedostajala joj je.

Gondolijer je mumljao neku melodiju dok je vozio gondolu kroz Veliki kanal.

Cass se usredotočila na vrevu duž obala. Djeca su trčkarala u krug na rubovima

Kanala, a seljačke su žene u jednostavnim smeđim haljinama žurile uz aleje,

dovikivale se sa susjedima ili praznile noćne posude u Kanal. Cass je požalila što

nije i sobom ponijela jastučić s mirišljavim travama. Premda je ondje sunce bilo

manje intenzivno, zbijeni blokovi građevina hvatali su toplinu u klopku i tako

naglašavali smrad Kanala.

Prolazili su palaču za palačom, jednu ljepšu od druge. Cass se divila velikim

mramornim balkonima i blistavoj zlatnoj fasadi palače Ca’ d’Oro, jedne od

~40~

najljepših u Veneciji, u posjedu čuvene obitelji Contarini. Iz njihove je loze poteklo

nekoliko venecijanskih duždeva. U sporednom kanalu Cass je ugledala skupinu

mladića kako sjede na kamenu rubu. Glave su im bile nagnute nad papirima.

Zacijelo su bili umjetnici. Cass ih je pretraživala pogledom, ali među njima nije

pronašla Falca. Vjerojatno je još uvijek spavao nakon sinoćnjeg kasnog »posla«.

Gondolijer je usporio gondolu pa je zaustavio ispred Madalenina doma udarivši

o kamenitu obalu. Nabacio je omču na zeleno-zlatni dok. Madalena je živjela u

jednoj od većih palača u Rialtu na Velikom kanalu, nedaleko od čuvenog Trga

svetog Marka. Fasada palače sastojala se od bijelih, vješto izrezbarenih mramornih

ploča. Niz križeva krasio je vrh zdanja, a svaki je prozor bio okružen plitkim

reljefom ruža. Goleme žute zastave s obiteljskim grbom Rambaldovih – mrkog

medvjeda koji vodi zmaja na uzici – okruživale su glavni ulaz s obje strane.

Cass je platila čovjeku i dopustila mu da im pomogne izaći na obalu. Zatim je

pokucala na velika vrata. Iznenadila se kad ih je otvorila Madalena osobno.

Često su joj govorili da su ona i Mada slične kao da su sestre. I jedna i druga

imale su dugu tamnu kosu i srcolika lica premda je Cassina kosa imala crveniju

nijansu od Madine. Cass bi katkada uočila njihovu međusobnu sličnost, ali ne i

danas. Madalena je odjenula predivnu crvenu svilenu haljinu s finom sivom čipkom

na ovratniku i rubovima rukava. Koža joj je bila sjajna, oči boje badema blistave;

osmijeh joj je isijavao toplinu. Cass se osjetila sivom, poput sjene, uz svoju blještavu

prijateljicu.

»Cass!« Madalena je ovila ruke oko Cassina vrata kao da se nisu vidjele

mjesecima, a ne tek od jučer. Cass je udahnula Madin parfem od ljiljana i u trenu se

osjetila bolje. Sva tortura mračnih misli i utvaranja koja su je mučila od sinoć počela

se osipati.

»Zar si počela sama otvarati svoja vrata?« zadirkivala ju je Cass. »Ili si svoj

posluzi dala slobodan dan?« Nije mogla otrgnuti pogled od grimizne haljine svoje

prijateljice. Sukno je pružalo fantastičan kontrast njezinoj bjelokosno svijetloj koži i

tamnoj kosi. Takva se nijansa crvene mogla dobiti samo od kermesovih buba, a

zato je i takvo sukno bilo najskupocjenije na venecijanskom tržištu.

»Tražila sam batlera kako bih ga pitala jesi li možda poslala poruku da nećeš

doći. Ali tada sam te ugledala kroz prozor, a nisam više mogla čekati da te vidim«,

rekla je Madalena kroza smijeh. »Jako si zakasnila! Mi smo već jeli i svašta radili.«

»Oprosti, izgubila sam pojam o vremenu«, rekla je Cass i oslonila se o veliki

mramorni ulaz. Ako bi joj priznala da je tako dugo spavala, prijateljica će zahtijevati

~41~

objašnjenje, a Cass se nije osjećala spremnom ispripovijedati joj o Falcu ili truplu

koje su našli. Mada bi se zabrinula, a zabrinuta Mada nije znala zatvoriti usta.

Madalena je vitkom rukom odmahnula na ispriku. Nokti su joj bili dugi i

savršeno zaobljeni. »Oprostit ću ti samo ako mi pomogneš izvesti apsolutno

savršeno vjenčanje.«

»Samo taj trenutak kad Marco spoji usne s tvojima učinit će ga savršenim«,

zadirkivala ju je Cass. Madin je smijeh istjerao iz Cass i posljednje ostatke napetosti.

Cijeli se dan učinio vedrijim, magla prozirnijom s Madalenom u blizini – ili ju je

možda nedostatak sna učinio neozbiljnom.

»Signorina«, odjednom ju je prekinula Siena, »Trebala bih otići na tržnicu kupiti

nešto za Vašu tetu. Želite li da poslije dođem po Vas?«

»Svakako, Siena.« Cass je mahnula služavki osjetivši olakšanje dok ju je gledala

kako odlazi, a onda se okrenula i pošla za Madalenom stepenicama u veličanstvenu

kuću. Vaze sa svježim cvijećem stajale su na stalcima na vrhu stepenica i mirisom

lavande i ruža ispunjavale cijelu palaču.

Cass je voljela dolaziti u Madinu kuću. Raspored prostorija bio je gotovo isti kao

u domu u kojem je odrasla. Nije se mogla suzdržati da ne prijeđe rukom po

baršunastom zelenom divanu dok u prolazile kroz prostrani portego. Gotovo da je

mogla vidjeti svoju majku kako sjedi tamo, s knjigom o medicini u rukama, dok

otac hoda amo-tamo pred kaminom, duboko zamišljen. Cass je koračala i

Madalenom, gledala kupolaste svodove, majstorski izrezbaren namještaj, ulja na

platnu i goleme tapiserije koje su prekrivale svaki zid. Bila je u palači svoje

prijateljice vjerojatno već stotinu puta, a uvijek bi se tu osjetila više kao kod svoje

kuće nego u Agnesinu zdanju.

Visoki čovjek plave kose do ramena stajao je na udaljenom kraju portega, pred

uokvirenom vojnom odorom koju je nosio neki Madalenin predak. Prebacio je

preko ramena zlatom izvezeni zeleno-crni baršunski ogrtač. »Vratit ću se poslije,

signorina Rambaldo«, rekao je uz blagi naklon. U glasu mu se osjećao strani naglasak.

Cass nije mogla odgonetnuti njegovo porijeklo.

Madalena se blistavo nasmiješila. »Želim vam ugodan dan,

Cristiane.« Kao da je gotovo zaboravila, dodirnula je čovjekovu ruku kad se

okrenuo i spremao se poći. »Ovo je moja prijateljica, Cassandra Caravello. Cass,

ovo je Cristian de Lambert koji radi nešto za mog oca. A također i meni pruža

veliku pomoć. Znaš da me to vjenčanje izluđuje.«

~42~

Cristianove tamne oči nakratko su se susrele s Cassinim. "Drago mi je«, rekao je

ponovno se naklonivši. Činilo se da je na trenutak oklijevao gledajući Cass, kao da

želi još nešto dodati.

»Čuvajte se«, rekla je Cass uz smiješak. »Pomaganje u pripremama Madina

vjenčanja moglo bi Vam pojesti cijele dane.«

Cristian se lagano nasmiješio. »Da. Pa to je najmanje što mogu učiniti s obzirom

na ljubaznost njezina oca prema meni.« Poigravao se zlatnom rojtom koja mu je

krasila ogrtač. Lice i ruke bile su mu preplanule. Cass se pitala što je to radio kad je

morao toliko vremena provoditi vani. »Nadam se da ćete se lijepo zabaviti«, rekao i

je prešao dugački portego u svega nekoliko koraka. Kraj njegova ogrtača lepršao je

dok se spuštao stepenicama na ulicu.

»Znači, on radi za tvog oca? Čudi me da ga nisam srela nikad prije«, rekla je

Cass.

»Cristian je radio za jednog prijatelja mog oca, ali ozlijedio se i ostao bez posla

dok se oporavljao«, rekla je Madalena. »Moj mu je otac ponudio posao na imanju,

prima narudžbe za dogovorene poslove ili već tako nešto.« Zastala je na trenutak.

»Vjerujem da nešto radi i za signora Duboisa.«

Signor Dubois bio je Francuz zbog kojega je nestala Cassina prijašnja pratilja.

Cass se pitala je li Cristian ikada upoznao Felicianu. Kao pripadnik trgovačke klase

bio je iznad druženja sa slugama, ali ako je itko mogao privući pažnju muškarca, to

je bila Sienina prelijepa starija sestra.

Cass i Mada sišle su niz stepenice u raskošni unutarnji vrt – pod vedrim nebom,

ali okružen zidovima sa svih strana – i uputile se prema stoliću zaštićenom od

sunca mramornom nadstrešnicom ukrašenom isklesanim kerubinima. Netko je

površinu stola ukrasio zeleno-zlatnom tkaninom. Na njoj je ležala u kožu uvezana

knjiga; pero je izvirivalo iz malene bočice tinte.

Madalena je obujmila haljinu oko sebe prije nego što je sjela. Cass je lutala

pogledom između usko pripijena steznika i širokog koluta koji je pridržavao Madine

suknje. Ti su predmeti činili njezinu prijateljicu istodobno mršavom, kao i

zaobljenom.

Sluškinja u zeleno-zlatnoj livreji, u bojama Madalenina grba, donijela je pehare s

crnim vinom te pladanj s narezanim mesom, kao i ostatke kruha od večere.

Donijela je još jedan pladanj s prhkim kolačima prelivenima medom.

Cass je zavrtjela stalak prelijepog pehara od puhana stakla. Izgledalo je kao da

ugravirane sirene rone stranicama prema stalku. Nije bilo sumnje da je pehar

~43~

proizveden u Muranu, svjetskoj prijestolnici staklopuhača. Osjetila je laki ubod

zavisti. Njezinu su prijateljicu okruživali sjaj i ljepota. Život je ovdje bio tako

drugačiji nego na Svetom Dominiku.

Dok je Mada sretno cvrkutala o svojoj skoroj udaji za Marca, Cass nije mogla ne

pomisliti na vlastito vjenčanje o kojem bi teta Agnese zapodjenula razgovor kad

god bi ostale same. Da se nju pita, starica bi vjerojatno organizirala ceremoniju po

strogom propisu, turobnu poput jučerašnjeg sprovoda.

»Znaš, rekla sam ti već što mislim«, rekla je Cass. »Sve što ti treba ste ti i Marco.«

Madalena se nasmijala. »Ja. Marco. Stotine uzvanika. Nezaboravna haljina.

Fantastična torta. Glazba. Cvijeće. Raskošan nakit.« Kvrcnula je dotjeranim

noktima o plohu stola. »Kad smo već kod toga, danas ti je vrat posve lišen nakita.«

Cass se sjetila žurbe u kojoj ju je Siena odijevala. Madaleninu oku nije mogao

promaći ničiji nakit, kao ni njegov nedostatak. »Ništa mi se danas nije dopalo.«

Mada je kimnula glavom. »Trebala bi Agnesu zamoliti za novi nakit. Tvoj je star

već nekoliko godina, zar ne?« Ne pričekavši odgovor, izvukla je pero iz bočice s

tintom i nastavila popunjavati započeti popis. »Da vidimo. Tu su kristalne čaše za

vino i vodeni sat u ulaznoj dvorani. Oh, želim ubruse ukrašene dupinima. Majka ili

je napravila.«

»Što to radiš?« upitala je Cass dok su joj oči pratile Madalenino pero koje je

ostavljalo trag na papiru.

»Popisujem svadbenu opremu. Otac je rekao da mogu ponijeti u Marcovu vilu

što god želim.«

Madalenina je majka preminula pri porođaju Madinog mlađeg brata, a i on je

umro nekoliko tjedana poslije nakon niza groznica. Mada je u to vrijeme imala

svega desetak godina. Još od tada njezin se otac ponosio time što je činio sve u

svojoj moći kako bi razmazio svoju jedinicu.

»Ne mogu vjerovati da ćeš se vjenčati za dva tjedna«, rekla je Cass. Osjetila je

brzi ubod tuge – sad kad je Livi napustila svijet i kad se Mada posveti svom Marcu,

Cass će biti stvarno usamljena. Ali uspjela se nekako nasmiješiti.

Madalena je napućila usne. »Da nas nisu omele očeve poslovne obaveze, vjenčali

bismo se mjesecima prije. Trebala mu je cijela vječnost da mu se posao oporavi od

ratova.«

Cass nije znala mnogo o naizgled beskrajnim ratovima s Otomanskim carstvom.

Sve se zbivalo znatno dalje na obali, uglavnom u Mediteranskom moru. Možda i

~44~

nije bilo tako loše živjeti na beznačajnom Svetom Dominiku, komadiću zemlje koji

nijedna zemlja nije htjela preoteti. A i zašto bi?

Madalenine su se usnice razvukle u polovični smiješak. »Jesam li ti rekla što mi

se dogodilo s Marcom prošli tjedan?«

Cass je odmahnula glavom.

»Pa«, otpočela je Mada sramežljivo naginjući se bliže Cass i govoreći joj tiho,

»otac je otišao iz grada, znaš, poslovno. Ali ja svejedno nisam mogla Marca samo

tako dovesti u kuću jer bi ga zacijelo otkucao netko od posluge.«

»Pa što si onda učinila?« Cass se poigravala uvojkom kose koji joj je pobjegao

ispod kape.

Madalena je prozborila još tiše: »Nisam učinila ništa, ali Marco jest. Uspeo se uz

puzavice od kanala do mog prozora. Sva sreća da nije pao i utopio se.« Osmjehnula

se sanjivo. »Probudila sam se usred noći. Ne znam zašto, jednostavno mi je tako

došlo. A Marco je sjedio uz moj krevet i gledao me kako spavam.« Madalena se

zakikotala. »Isprva sam bila ljuta što me uplašio.«

Cass nije mogla spriječiti da joj se usta ne otvore. Pokušala je zamisliti dečka koji

bi se popeo u njezinu sobu dok spava. I odmah je u mašti ugledala Falcovo lice.

Sjajne, plave oči. Nakrivljeni osmijeh. Pokušala je izbaciti tu sliku iz glave. »I što je

tada bilo?«

Mada je zastala na trenutak kako bi omogućila napetosti da poraste. »A tada je

sjeo do mene i zagrlio me. I ljubili smo se do jutra.«

»Madalena Rimbaldo! U kući tvog oca?« Cass je odglumila sablazan.

Madalena se ponovno zahihotala. »Marco se iskrao van - hvala Bogu, ovaj put

kroz kuću – samo trenutak prije nego što je posluga ustala. Samo koju minutu

poslije vjerojatno bi ga spazili.«

U tom se trenutku vrtlar, starac kamena izraza lica, pojavio iza stupa u vrtu s

velikim loncem punim vode u rukama. Ignorirajući djevojke počeo je zalijevati

grmove ruža koji još nisu dali prve pupoljke. Madalena i Cass nagnule su se jedna

prema drugoj i nasmijale se.

»Može se samo još dodati kako je prošlotjedna ispovijed bila zanimljiva«,

dovršila je Madalena. »Mislim da se svećenik pošteno zacrvenio.«

Cass je potegnula gutljaj vina uživajući u njegovoj sladi. Pitala se kako li je to

ljubiti nekoga cijelu noć. Opet joj se u mislima pojavilo Falcovo lice, a obrazi su joj

se zarumenjeli.

~45~

Cass je najednom osjetila potrebu da sve ispriča Madaleni, upravo tada – o

truplu, umjetniku, ubojici koji se šulja negdje u tami. Kako su joj se u grudima

uskomešali strah, uzbuđenje zbog toga i nešto što još nije mogla odgonetnuti. Tajna

je bila prevelika. Osjetila je da će eksplodirati ako je ne podijeli s nekim.

Ali baš tada Madalena je rekla: »Na dan mog vjenčanja ... ti ćeš biti tu cijeli dan i

paziti da sve ide po planu, zar ne?«

Da je nije tako dobro znala, Cass se mogla zakleti da joj je prijateljica nervozna.

»Naravno. Što god trebaš.«

Madalena je poskočila i poljubila Cass u obraz. »Najbolja si. Od svih mojih

prijateljica u tebe se mogu najviše pouzdati, znaš li to? Nije ni čudo da su te roditelji

zaručili za Lucu de Peragu. Vas dvoje ste savršeni par.«

»Misliš zato što smo oboje dosadni?« upitala je Cass, ustala i odšetala do

vodoskoka u obliku Venere u središtu vrta. Kad je stavila dlanove pod hladni mlaz,

oči su joj privukle božičine bujne grudi, prekrivene samo uvojcima duge, raspuštene

kose. Duž ruba fontane bili su isklesani drugi likovi iz grčke mitologije, neki više, a

neki manje razgolićeni.

Madalena je pošla za njom. Prešla je rukom preko ruba vodoskoka. Zatim se

nasmijala, zahvatila vodu rukom i poprskala Cass. »Zato što oboje uvijek znate što

treba učiniti.«

Cass se izmaknula pred dolazećim kapima i odvratila pogled od prijateljice. Nije

znala zašto su je te riječi vrijeđale, poput djeteta koje kore roditelji. Kad bi samo

Madalena mogla znati što Cass radi. Zuji po groblju sa seljakom. Ne prijavljuje

mrtvaca. Ne prijavljuje nestanak prijateljičina trupla! Svjesna napetosti na Cassinu

licu, Madalena joj je zgrabila ruku. »Danas djeluješ tiše nego inače«, primijetila je.

»Jesi li uzrujana zbog Livi?«

Cass je zamislila kako istresa cijelu priču pred Madu dok se njezine oči šire sve

više i više, dok joj se usta otvaraju u iznenađenju.

Zato što oboje uvijek znate što treba učiniti.

Ali ne. Nije mogla izustiti ni riječi. Madalena bi se uspaničila. Mislila bi da je

Cass oboljela ili poludjela, ili da je opsjednuta demonima. Čak i kad bi je Cass

obvezala na šutnju, Mada bi na kraju sve rekla ocu. A Madalenin bi otac rekao

Agnesi. Cass je s naporom pokušavala iznaći odgovor. »Ne znam što mi je«, rekla

je. »Mislim da se osjećam pomalo ... tužno.«

Madalena joj je pomilovala ruku. »Znam što ti treba. A to nešto je plavokoso i

sklono knjigama, s usnama stvorenima za ljubljenje. Kada će se Luca vratiti?«

~46~

Cass je ponovno pomislila na pismo svoga zaručnika, i dalje čvrsto zapečaćeno.

»Nisam sigurna«, rekla je vrativši se za stol. Madalena ju je slijedila. Cass je prstom

pratila linije perunika na uzorku stolnjaka kako bi izbjegla prijateljičin pogled.

Nikada nikome nije rekla o svojim sumnjama u vezi s ugovorenim vjenčanjem, a

svakako nikada nije priznala da bi ga htjela izbjeći. »Među nama je situacija

drugačija nego s tobom i Marcom.«

»Kako to misliš?« Madalena je nagnula glavu i postrance pogledala Cass široko

razmaknutim očima.

Cass je ponovno pomislila na Falca. »Jednostavno je tako. Ne poznajemo

dovoljno jedno drugo.« Ponovno je skrenula pogled na stolnjak. Ponavljajući

uzorak ju je na neki način smirivao. »Kako si doznala da te Marco voli?« Ugrizla se

za usnu čim je to izgovorila bojeći se da će se Madalena podsmijavati njezinoj

beznadežnoj nezrelosti.

»Znala sam po tome kako me gleda, kako pronalazi razloge da bi me dodirnuo.«

Mada se blago zarumenila. »Znaš li što mi je majka običavala reći? Govorila bi mi

da ako želim doznati što dečko osjeća prema meni, trebam ispred njega ispustiti

rupčić. Ako mi ga odmah vrati, to znači da je samo uljudan, ali ako ga zadrži

u rukama neko vrijeme, sigurno je moj.«

»Namjerno ga ispustiš?« Cass je promatrala par ptica pjevica kako se natjerava

oko ogoljelih grmova ruža. Mačevale su se oštrim kljunovima ostavljajući u vjetru

trag od perja. Jedna je ptica pobjegla, poletjela na metar u zrak, a zatim se ponovno

spustila, kao da želi da je druga lovi.

»O čemu se radi, Cass?« Madalena ju je gledala suženim pogledom. »Premišljaš li

se u vezi s Lucom?«

Da. Cass je očima pratila ptičje vragolije.

»Prestani se brinuti«, rekla je Mada. »Tvoj je Luca postojan kao kamen.«

Misli, teške i uvrtložene poput oceanskih valova, nahrupile su u Cassinu glavu.

Luca jest bio kamen. Teta Agnese bila je kamen. Život na otoku Sveti Dominik bio

je kamen. Cass je poželjela da se može baciti u lagunu, osjetiti hladnu vodu na koži i

otplivati nekamo daleko, u slobodu. Ali nije znala plivati. Tonula je utapajući se,

prema dnu ju je vukao cijeli njen život.

~47~

»Vatra je Janus, škodi i liječi.

Uništava građevine i spaljuje ljudsko meso,

ali također sterilizira liječnička oruđa i kauterizira rane.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~48~

5.poglavlje

ad je Cass bila spremna za polazak, otišla je po Sienu u kuhinju gdje je

djevojka čavrljala s Madinom pratiljom, Evom, te njezinim prijateljicama

koje su također radile na imanju Rimbaldo. Natovarena u papir

zamotanim zavežljajima Siena je izašla na kanal kako bi pronašla prijevoz natrag na

Sveti Dominik. Nikada nije bilo teško doći s otočića u grad; veslači su bili sretni da

nešto zarade, ali katkada je leže bilo iznaći prijevoz natrag. Srećom, Siena je uočila

mladoga gondolijera koji ih je bio voljan prebaciti. Svojom grubom rukom čvrsto je

primio Cassinu i pomogao joj da uđe u brod. Siena je pažljivo poslagala zavežljaje

ispred kabine, a zatim ušla u nju.

»Jesi li kupila cijelu tržnicu?«, zadirkivala ju je Cass.

Siena se vedro nasmiješila. »Samo neko bilje i tinkture za Vašu tetu, tkaninu za

nove pregače i nešto začina za kuhara.«

Utišala je glas. »Oh, da, uzela sam za probu napitak koji Španjolci tako vole.

Kavu.« Siena je pomirisala jedan zavežljaj. »Kuhar misli da bi sada, kad ju je Papa

proglasio dopuštenim pićem, Vaša teta mogla kušati kavu.«

Cass nije mogla shvatiti zašto je Sienu toliko oduševljavala kupovina za Agnese.

Ljuljala se na plišanu jastuku i slušala nježno pljuskanje vode dok su prolazili uz

zidove nekih od najvećih venecijanskih palača. Sićušni valovi udarali su o kamenje

boje pijeska i na njima ostavljali polukružne uzorke plijesni. Kroz izmaglicu, Cass je

mogla vidjeti kako se sunce spustilo nisko bojeći obzorje brončanom bojom.

Gondola je plovila prema mostu Rialto. Skupina seljačke djece musavih lica i

odrpane odjeće gledala je s mosta kako prolaze brodovi. Malo stariji ležali su

potrbuške preko ruba, između oslonaca i pružali ruke pokušavajući se rukovati s

ribarima i gondolijerima. Uglavnom su ih ignorirali. Cassin gondolijer propeo se i

pljesnuo dlanom o dlanove nekoliko najviših klinaca. Cerili su se i vikali.

Dok je Cass gledala djecu, tusta smeđe-bijela kokoš projurila je preko gondole,

napola leteći, a napola trčeći po vodi Velikog kanala. Gondolijer je glasno opsovao.

Cass je izvirila iz kabine i iznenađeno uskliknula. Dvadesetak metara iza mosta

Rialto, golemi brod široke palube koji je prevozio svježe voće i povrće te živu

perad, plutao je na boku. Iza njega su se okupile zarobljene gondole i ribarice koje

nisu mogle zaobići prevrnuti brod.

K

~49~

Seljaci su se okupili na obali kanala kako bi promatrali događaj, a neki su se

odvažili i pažljivo sišli niz prilazne rampe u vodu da ukradu odbjeglu kokoš ili

plutajuću vreću kupusa i krumpira.

Cass je gledala kako su dva visoka i mršava dječaka opkolila kokoš i pritisnula je

o tlo ispred žene okrugla lica sa sjekirom u ruci. Cass se napela kad se sjekira u luku

spustila i sletjela na ptičji vrat. Rječica krvi potekla je niz kamen.

Večernji se uzduh pretvorio u krešendo povika i kletvi. Cass se okrenula. Veliki

je kanal bio zakrčen brodovima sve do Madalenine palače. Cass je ugledala glasnika,

dječaka koji je nosio platnenu torbu s pismima i probijao se kanalom skačući s

gondole na gondolu. Putnici su ga psovali, a gondolijeri mu prijetili veslima, ali on

na to nije obraćao pažnju. Cass se zaprepastila kad se zaustavio na njezinoj gondoli

balansirajući na provi i spretno uzmičući gondolijeru.

»Što to ...!« povikala je Cass, ali on ju je prekinuo.

»Za Vas «, rekao je i utisnuo joj presavijeni pergament u ruku. Zatim je hitro

otišao ostavljajući Cass u čudu otvorenih usta.

Kad je bacila pogled na poruku, ruke su joj se počele tresti.

Na papiru je bilo nažvrljano grbavim slovima:

Uskoro ćeš i ti doći na red, ljepotice.

Dah joj je zastao u grlu. Na trenutak se Veliki kanal ispred nje zamaglio, a nju je

obuzeo strah da bi se mogla onesvijestiti i pasti ravno u vodu. Vidjela je glasnika

kako ide preko zaglavljenih gondola prema južnoj obali kanala. »Čekaj!« viknula je

za njim, ali on se utopio u gomili uličnih prodavača, a da se nije ni okrenuo.

»Je li to pismo od Luce?« upitala je Siena.

Krv je navrla u Cassine obraze. »Nije«, rekla je. Ponovno je pogledala

pergament. Poruka je bila potpisana krvavocrvenim slovom X. Cass je prstom

dodirnula potpis, gotovo očekujući da je crvene linije porežu poput oštrica.

»Izgledate kao da ste vidjeli duha.« Siena je i dalje znatiželjnu promatrala Cass.

»Dobro sam«, inzistirala je Cass. Presavijala je poruku u sve manje i manje

pravokutnike sve dok joj nije iščezla u desnoj šaci. Čvrsto je stisnula ispresavijani

papir.

Je li je ubojica mogao spaziti sinoć? Mora da je tako. To je bilo jedino

objašnjenje. A ako ju je vidio, vidio je i Falca. Oboje su bili u opasnosti.

Osim ako Falco ... ma, ne. Nemoguće. Kad bi on bio ta opasnost, kad bi on bio

ubojica, mogao ju je lako ubiti još sinoć.

~50~

»Je li – je li to poruka od nekog muškarca?«, upitala je Siena, »Nekoga koga

dobro poznajete ...?« Zamukla je, a njezina poput ljiljana bijela koža pocrvenjela je

zbog neizrečene implikacije.

»Ne«, odbrusila je Cass. »Otkud ti takva ideja?«

»Pa sad, katkada izlazite noću van.« Djevojka se spetljala.

Cass je uzdahnula. Svi su mislili da na groblje odlazi radi ljubavnih sastanaka.

»Izlazim da bih pisala dnevnik, Siena.«

»Oprostite, signorina. Nisam željela iskazati nepoštovanje. Znam samo da Vam

mora biti teško što je signor da Peraga tako daleko.«

Cass nije odgovorila. Pretražila je očima napučeni kanal tražeći nešto neobično.

Preko puta nje tri su mlade žene mahale bosim stopalima preko palube gondole.

Kose su svezale u pletenice na glavama uvrnute poput rogova, a na vratovima kao u

labuda nosile su vrpce i privjeske. Sve su imale velike lepeze od paunova perja,

ukrašene pozlaćenim rubovima. Možda kurtizane? Žene su se smijale i mahale

prolaznicima. Tako živahne, tako žive. Tako drugačije od slomljenog, beživotnog

tijela koje je Cass pronašla sinoć.

Na obali, visoki čovjek u crnoj kabanici s vremena na vrijeme iskrsavao je iz

gomile koja se okupila duž kanala kako bi promatrala metež. Cass se napela. Je li to

bio isti čovjek kao na Svetom Dominiku? Nije bila sigurna. Sunce je zašlo i Cass mu

nije mogla prepoznati lice. Okrenuo se kad je gondola prošla kraj njega i stopio se s

tamom. Cass je osjetila kako joj se disanje ubrzava. Obično bi joj se mahnita

užurbanost Venecije činila čarobnom, ali odjednom je sve izgledalo tako zlokobno i

mračno kao da je Bog prepustio grad silama kaosa. Zatvorila je rebrenice i ponovno

sjela u kabinu obavivši ruke oko sebe.

Ali čak i tako skrivena u malenoj kabini, Cass se odjednom osjetila opasno

izloženom, kao da je pogled stranca progorio zid kabine i prodro joj pod kožu.

Vreo se dah vrtložio oko nje poput isparavanja kanala. Vesla su sikćući probijala

vodu. Zelenkasti su se valovi lagune komešali kao da su puni zmija otrovnica. Čak

je i drvena građa brodice izgledala zlokobno – izubijana i klimava, kao da će se

potopiti prije nego što stignu kući.

Poslije, u svojoj sobi, Cass se nikako nije mogla opustiti. Prozorski su kapci

udarali o prozore prizivajući viziju stranaca koji udaraju na vrata. Kad god bi nešto

zaškripilo 11 kući, iznova bi pretražila sobu uvjerena da se ubojica skriva pod

krevetom, u ormaru ili čuči iza toaletnog stolića čekajući da usne.

~51~

Cass je dograbila svoj dnevnik i raširila se po krevetu. Pisanje bi je obično

umirilo. Ali ne i noćas. Zurila je u praznu stranicu, zglavci su joj postajali sve bjelji i

bjelji dok je čvrsto stiskala pero. Čvrsto je stisnula oči. Bila je smrznuta. Zaključana.

Zatočena. Kad je otvorila oči, shvatila je da je uspjela nažvrljati nešto na

pergamentu boje bjelokosti – nizove slova X ukošene preko stranice. S gađenjem je

zalupila koricama.

Sve je bilo uzalud. Nije mogla prestati razmišljati o poruci i nestalom Livinu

truplu. Morala se vratiti na groblje. Možda će pronaći trag, neku naznaku o tome

što se dogodilo s Livianinim truplom.

Cass je skupila kosu u rep i stegnula je ukosnicom od kornjačevine. Izvadila je

poruku iz gornje ladice noćnog ormarića – gdje ju je zaključala, kao da bi mogla

izletjeti i ugristi je – i tiho se iskrala niza stube. Posegnula je za svjetiljkom na stolu

kraj vrata, a onda se sjetila da ju je ostavila u Livianinu grobu. Zaputila se u kuhinju

po drugu svjetiljku i vidjela Sienin ogrtač kako visi na ulaštenoj mjedenoj kuki uz

smočnicu. Ovila je grubu vunu oko spavaćice. U sluškinjinu ogrtaču privlačit će

manje pozornosti nego u vlastitom. Znajući da bi se ubojica mogao motati u blizini,

nije htjela riskirati.

U povratku je zamijetila maleni nož na polici. Vjerojatno ga je kuharica

zaboravila pospremiti. Spremila je nož u džep Sienina ogrtača.

Tihim kretnjama Cass je izašla u noć, a da nije ni pogledala Lucino još uvijek

zapečaćeno pismo. Vani je upalila svjetiljku i uputila se ravno na groblje.

Vjetar koji je dopirao s mora bio je britak, a miris soli ubadao joj je nosnice.

Hodajući po grubu, neravnu du, Cass je kliznula kroz škripava ulazna vrata i

obazrela se unaokolo pitajući se gdje započeti istragu. Morao je postojati neki trag

koji bi objasnio kamo je nestalo Livianino truplo, da je barem znala gdje ga treba

tražiti. Zaputila se prema obiteljskoj grobnici Greco, ali zastala je na pola puta. Nije

to više bila Livianina grobnica. Ne, ta je kripta sada pripadala nekom drugom,

stranoj djevojci. Cass je osjetila kao da je nešto vuče prema dijelu groblja pokraj

stare kapele gdje je bilo više grobova pokrivenih zemljom nego grobnica.

Dopustila je da je vodi intuicija. Sprega toploga dana i hladne noći izazvala je

gustu maglu tako da nije mogla vidjeti dalje od metra. Nadgrobni spomenici

ukazivali su se i nestajali iz njezina vidokruga poput bezličnih duhova.

Netko ili nešto uznemirilo je maglu blizu nje. Cass se ukočila. Škiljila je u

uskomešanu maglu. »Tko je to!« povikala je. Nije bilo odgovora. »Ima li koga?«

Glas joj je zvučao tanko i užasnuto. »Pokaži se!«

~52~

Elegantna, crna mačka stvorila se u magli. Fiksirala je Cass žutim očima, a zatim

joj prešla put prije nego što je opet nestala u magli. Cass je nekoliko puta duboko

uzdahnula. Oči su joj se počele privikavati na tminu dok se šuljala uz nizove

nadgrobnih ploča. Zaustavila se pokraj jedne koja je ležala izvaljena i prepolovljena.

Cass je osjetila ledene žmarce. Netko ili nešto moglo je vrebati na nju sasvim blizu.

Netko ili nešto možda ju je upravo lovilo. Cass je mahnula rukom ispred sebe

pokušavajući rastjerati maglu. Visoko je podignula svjetiljku. Čula je kako se

grančica slomila. Okrenula se oko sebe dok joj je srce bubnjalo u ušima. Put iza nje

činio se manje maglovit od puta pred njom. Gotovo da je mogla nazrijeti

nazubljenu željeznu ogradu koja je razdvajala zemljište tete Agnese od zemlje

mrtvih. I baš kad se već spremala odustati i vratiti se, magla se raspršila i tada ga je

ugledala.

Falco. Sjedio je prekriženih nogu na vlažnome du, a kosu mu je razbacivao

povjetarac. Bio joj je okrenut leđima, usredotočen na nadgrobni spomenik pred

sobom, predivan predmet od sivog mramora isklesan u obliku križa, s dvjema

golubicama na njemu. Do njega, na tlu, tinjala je svjetiljka.

Cass se približila koliko se usudila hodajući što je tiše mogla. Nije mogla

razaznati sliku koja je poprimala oblik na papiru. Falcova se ruka kretala hitro,

ostavljala nizove oštrih poteza na papiru. Očarana, Cass se približila za još jedan

korak. Lijevim je stopalom pritisnula suhu grančicu.

Falcova se glava okrenula tako brzo da je Cass ustuknula, zapanjena, dok se

mladić vinuo na noge. Njegove su plave oči na mjesečini izgledale gotovo crno.

Užarene. Ljutite. Nasilne. Te su joj riječi sinule u glavi.

»O, to si ti.« U trenu, oči su mu poprimile uobičajeni izgled. Nasmiješio se

svojim naherenim smiješkom. »Netko bi mogao pomisliti da si me počela uhoditi.«

Način kojim je to rekao sugerirao je da to ne bi nužno trebalo značiti nešto loše.

Cass je iz džepa izvukla zgužvanu poruku. Bez riječi, uručila ju je Falcu.

Gledala ga je kako je čita nekoliko puta, usta stisnutih u finu, bijelu crtu.

»Otkuda ti ovo?« upitao je češući se ispod desnog oka.

»Dao mi ga je glasnik, danas na kanalima.«

»Pratio te u grad?« Falco je ponovno proučio poruku, a zatim se, bez

upozorenja, sagnuo i gurnuo je u plamen svjetiljke.

»Što to radiš?« Cass je pokušala izvući plamteći pergament iz vatre, ali palcem je

dodirnula žeravicu i povukla ruku. Papir je pao na zemlju i nastavio gorjeti sve dok

se nije pretvorio u pepeo. »To je mogao biti trag!«

~53~

»Za koga? Već smo razjasnili da nemamo kome reći«, rekao je Falco dubokim i

grubim glasom.

»Ali očito je da mi je za petama.« Cass je osjetila kako joj usnica podrhtava i

zatomila suze. Nije htjela plakati pred ovim dečkom. »A još uvijek ne znam što se

dogodilo s Livianinim truplom. Obitelj bi joj bila sva slomljena kad bi znala da je

nestalo.«

»Zaboravi truplo«, rekao je Falco. »Ona je mrtva. Ti si živa. Ako želiš i ostati

takva, predlažem ti da se praviš kao da se ništa nije dogodilo. Kakvi god bili

ubojičini motivi, on još uvijek nema razloga da te ubije, osim ako mu ili ti sama ne

daš.« Falcov je glas bio miran, ali to je svejedno zazvučalo kao prijetnja.

Cass su proželi žmarci kad se osvrnula na nadgrobne ploče i spomenike. Tako

mnogo mračnih sjenki, ubojica bi se tu sjajno uklopio. »Ne, ja neću samo tako

zaboraviti truplo svoje prijateljice – grofice, tek da te podsjetim – koje je pojeo mrak.

A lako je tebi reći da nam neće ništa. Nisu tebi dostavili ljubavnu poruku vrlo čudne

vrste.« Okrenula se da se vrati u vilu.

Falco ju je primio za rame. »Čekaj«, rekao je.

Njegova je snaga iznenadila Cass. Uvukla je desnu ruku u džep ogrtača i ovila

prste oko drške nožića. »Pusti me«, rekla je, »ili ću vikati.«

Falco ju je pustio. »Molim te, nemoj opet. Glava me još boli od prošlog puta.«

Na licu mu se pojavio polusmiješak. »Gledaj, shvaćam zašto se bojiš. I shvaćam

zašto misliš da bi se osjećala bolje ako se obratiš straži, no oni ti neće pomoći.«

»Znači, tvoj je plan da ostanem uz tetu i čekam da me ubiju? Vjerojatno ti je

jasno da si ti sljedeći na popisu, zar ne?«

»Da, da«, Falco je rekao sarkastično. »Ni mene baš ne pali zamisao da me uhodi

ubojica.«

»Mogli bismo otići na Trg svetog Marka«, polako je rekla Cass, »i postaviti

pitanje u bocca di lione.« Kip lava stajao je ispred palače Ducale, s otvorenom

gubicom spremnom za primitak anonimnih prijedloga i optužbi.

»Mogli bismo.« Falco je kimnuo glavom. »Ali oduvijek sam mislio da ta usta

nadziru, ako ne baš rittori, onda neke znatiželjne oči.« Falco je svoj crtež zataknuo u

džep kabanice i naslonio se na visoku nadgrobnu ploču s križem na vrhu. Uvojci

tamnosmeđe kose uokvirili su mu lice tako da je izgledao poput anđela na slici. Cass

je stala preda nj, bolno svjesna činjenice da se gotovo dodiruju nosevima. A i

usnama, shvatila je, a zatim se lagano nagnula unatrag.

~54~

»Što ako«, Falco je nastavio polako kao da mu nije palo na pamet isto što i njoj,

»ti i ja pokrenemo istragu na vlastiti račun?« Dok je govorio, oči su mu zasjale.

Cass je zakoračila unatrag. Osjetila je kako joj se dah usporava, a glava bistri.

Čak se činilo da se i magla razilazi. »Nas dvoje? Zajedno?« Cass je vratila neposlušni

pramen kose natrag.

Falco je posegnuo rukom i izvukao joj ukosnicu od kornjačevine iz kose

puštajući kosu da joj padne u valovima oko lica. »Moglo bi biti zabavno, što kažeš?«

Plamen je potekao Cassinim žilama. Odvratila je pogled od Falca i brzo

ponovno skupila kosu. Kad se ponovno okrenula prema njemu, spazila je kako mu

je skica ispala iz džepa i nošena vjetrom krenula preko trave. »Tvoj crtež!« Svjetiljka

joj je pala na zemlju, plamen svijeće ugasio se dok je potrčala za pergamentom i

bacila se na nj.

»Vrlo odvažno«, promrmljao je Falco podižući rukom Cass na noge. »Počinjem

uživati u tome što naprosto padaš kad god me vidiš.«

Cass je pogledala papir u svojoj ruci koji se odmotao tijekom leta preko trave.

Mjesečina je obasjala crtež: predivnu reprodukciju nadgrobnog spomenika s

golubicama na vrhu. Cass je prevrnula pergament. Na drugoj je strani Falco nacrtao

grubu skicu ženskog tijela.

Cass je zastao dah: nije mogla otrgnuti pogled s figure. Divila se oštro ocrtanim

koljenima i laktovima, mekoj zaokruženosti dojki. Lice je bilo srcoliko i još uvijek

prazno, ali kosa joj se činila poznatom: padala je u gustim, bogatim valovima baš

poput njezine.

Falco se nasmijao nagnuvši se prema Cass. »Reklo bi se da si se zacrvenjela.

Zašto? Nije valjda da nikad prije nisi vidjela žensko tijelo.«

»Ti si očito vidio više toga nego ja«, odbrusila je Cass. Prsti su joj drhtali dok je

vraćala pergament Falcu pokušavajući gledati bilo kamo, samo ne u crtež, poželjevši

da je nije zatekao kako zuri u nj. Tko je ona, htjela je upitati, ali riječi joj nisu mogle

napustiti usta.

»Ako jesam, to je prava sramota.« Čak i u mraku njegove su oči blistale. »Da

imam tijelo poput tvojega, zurio bih u nj satima. Ma što satima, danima.«

Cass je uvukla zrak kroza zube. »Ne možeš tako govoriti sa mnom. To nije, to

nije ...»

»Primjereno?« dovršio je Falco. »Možda. Nisam te htio uvrijediti. Žensko tijelo

je predivno.« Primio je Cass za ruku, okrenuo je s jedne na drugu stranu, sklopio joj

i rastvorio prste. »Ljudski lik, to je prava simfonija. Sićušni isprepleteni pokreti koji

~55~

se ujedinjuju u pjesmi.« Kliznuo joj je dlanovima preko zglavaka, sve do vrhova

prstiju. »Tvoj je zvuk profinjeniji od moga. Zar to nisi već zamijetila?«

Cass je zurila u svoju šaku. Pokušala je vizualizirati strukture pod kožom – kosti

i mišiće, čudne niti nalik na užad koja ih spaja. Bilo joj je teško usredotočiti se.

Falcov je dodir bio tako topao. »Nemam naviku buljiti u samu sebe«, rekla je

uzmaknuvši. »To se zove taština.«

Falco je odmahnuo glavom. »Sigurno je strašno pripadati plemićkoj klasi. Tako

mnogo pravila. Toliko ograničenja. Sigurno se osjećaš poput ptice u krletci koja

lomi krila o stranice zlatnog kaveza.«

Cass nije odgovorila. Baš se tako osjećala, a on je taj osjećaj pretočio u riječi

bolje nego što bi to ona ikad mogla. Ponavljala je tu rečenicu u sebi namjeravajući

je zapisati u dnevnik kad se vrati kući. Premda je to bila istina, nije htjela priznati

Falcu da je u pravu. »Nisam ničiji kućni ljubimac«, usprotivila se.

»Nisi?« Falco je podigao obrvu. Način na koji ju gledao oduzeo joj je dah.

Zataknuo je smotuljak u džep njezina ogrtača. »Uzmi ga«, rekao je. »Možeš ga

objesiti na zid svoga kaveza.« Zatim se okrenuo kao da će poći.

»Ne, nisam!« viknula je Cass. »Ja nisam poput ostalih.« Shvatila je da su joj se

šake stisnule.

»Ma, stvarno?« Falco se okrenuo prema njoj, a to joj je istjeralo sav zrak iz pluća.

Dijelio ih je tek centimetar. Osjećala je vrelinu u cijelome tijelu, kao da joj je netko

potpalio vatru pod kožom. Falco ju je gledao tako intenzivno da je pomislila kako

bi mogla pasti u njegove oči, u taj vrtlog magle koji se odražavao u njima.

»Da«, prošaptala je.

Usne su mu se iskrivile u smiješak. »Dokaži«, rekao je.

~56~

»Religija nas uvjerava da je besmrtnost

rezervirana za bogove.

I dalje smo skeptični.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~57~

6.poglavlje

ass je proučavala Falcovo lice u tami dok se on ponovno odmicao od nje.

Povjetarac mu je razbacivao kosu i izgledao je potpuno divlje.

»Dokazati? Kako?« upitala je Cass odjednom se i sama osjećajući divljom.

»Pođi sa mnom u istragu«, rekao je Falco.

Cass je na njegovu licu potražila naznake da se šali, ali nije ih pronašla. »Sada?«

promucala je. »Zar nisi rekao da u ovo vrijeme radiš?«

Falco nije odgovorio. Umjesto toga zaputio se prema velikim ulaznim vratima

groblja. Zastao je kako bi ga dostigla. »Jesi li uz mene ili nisi?«

Tolike su misli proletjele kroz Cassin mozak da nije uspjela zadržati niti jednu.

»Ali – ali mi uopće ne znamo odakle bismo počeli«, rekla je.

Falco je nešto izvukao iz džepa kabanice. »U krivu si. Imamo ovo.« Na dlanu

mu je ležao nepoznat prsten, gladak crveni dragulj u čvrstom srebru. »Ovo sam

pronašao u grobu tvoje prijateljice.«

Znači, na to Falco mislio kad je sinoć spomenuo dar. Potpuno je zaboravila na

to dok se žurila da umakne s groblja. Cass je podigla prsten s njegova dlana. U

središtu crvenog dragulja bio je urezan čudan simbol. Cvijet sa šest latica u kružnici.

Nikada nije vidjela da Liviana nosi išta slično. »Zašto to nisi prije spomenuo?«

upitala je oštro.

Falcove su oči tinjale u mraku. »Mi displace, signorina. Truplo ubijene žene pomalo

mi je odvuklo pažnju.«

»To nije Livianino. Prevelik je, a nije ni u njezinu stilu.« Cass je vratila prsten

Falcu. »Možda je pripadao ubijenoj djevojci. Možda pripada ubojici. Kako nam to

može pomoći?«

Falco je spremio prsten u džep. »Već sam vidio taj simbol. Nacrtan ugljenom na

jednoj zgradi, napuštenoj, rekao bih. Možda je to ubojičino skrovište.«

Prije nego što je Cass mogla odgovoriti, Falco je ponovno počeo hodati, prošao

kroz zahrđale željezne vratnice i uputio se duž ruba imanja njezine tete. Cass je

požurila da ga sustigne. Premda je bio samo nekoliko koraka ispred nje, gusta

mogla gotovo da ga je sakrila od njezinih očiju.

C

~58~

»Kamo me to vodiš?« upitala je, a onda shvatila da mu je upravo dala neizravno

dopuštenje da je odvede nekamo. Privila je čvršće Sienin ogrtač oko tanke spavaćice i

brzo dodala: »Nisam pristala na to da s tobom pođem bilo kamo.«

»Pa ipak si tu, posrćeš uz mene kao da se utrkujemo.« U Falcovu je glasu bilo

ritma i humora unatoč činjenici da su bili okruženi sablasnim bijelim oblacima,

usred guste tmine noći. Onda je rekao: »Idemo u grad. Zgrada je u ruševnom bloku

u okrugu Castello.«

»U grad?« ponovila je Cass. Shvatila je da se približavaju starom, pljesnivom

doku njezine tete. Cipele su joj pomalo tonule u vlažno tlo. Mogla je čuti šapat

nježnih valova koji su oplahivali trošno drvo. Cass je pogledala na sjever, preko

lagune, u pravcu Venecije. Madalena je govorila o tučama, šakama i noževima koje

su se odigravali noću na ulicama. Cass je mogla samo zamišljati kakva se sve

stvorenja šuljaju tminom. Lopovi, ubojice ... vampiri. Je li je Falco mogao zaštititi?

Bi li je Falco zaštitio?

Sjetila se vatre u njegovim očima kad ga je pronašla na groblju. U jednom trenu

nasilan, u sljedećem šaljiv. Vjetar joj je prilijepio ogrtač o bedro tako da je mogla

osjetiti nožić u desnom džepu. Bilo joj je drago što ga ima.

»Pa, malo je prekasno da sada odemo bilo kamo«, rekla je pokušavajući glasom

ne odati olakšanje koje je osjetila.

»Ne, nije«, rekao je Falco pokazujući prema gondoli tete Agnese koja se

propinjala u plitkoj vodi. »Dođi.«

»Ali nisam ni odjevena kako treba!« usprotivila se Cass.

Falco se tiho nasmijao. »Dovoljno si odjevena. Što? Moraš otrčati kući da ti

služavka sveže primjerenu haljinu kako bi se mogla šuljati u noći?« Prekrižio je ruke

na prsima. »Ili si se samo uplašila?«

»A ti se uopće nisi uplašio?« upitala je uzdignuvši glavu svjesno izbjegavajući

njegovo pitanje. »Moja se prijateljica kune da je grad noću prepun zlih duhova.«

»Ne vjerujem u te praznovjerne besmislice«, rekao je Falco.

Cass je pogledala oko sebe okružena maglom. Kad bi stisnula oči, mogla bi se

zakleti da vidi lica koja se komešaju u njoj. Kad je bila mlađa, često je šetala uz

obalu i zamišljala da je magla prepuna duhova ljudi koji su umrli u moru, a sada

plutaju uz obale kako bi pozdravili druge duše koje su pretrpjele istu sudbinu.

»Ti ne vjeruješ da zli duhovi tumaraju zemljom? Da im je zabranjen ulazak u

Kraljevstvo nebesko?« upitala je Cass.

~59~

Falco je slegnuo ramenima. »Nebo. Pakao. Samo praznovjerice. Praznovjerice

zbog kojih se ljudi ponašaju kao neznalice i glupani.

Cass je zurila u njega, sigurna da se šali, ali izraz lica bio mu je ravnodušan. »Ali...

ali, što misliš, kamo onda odlaze duhovi?«

»Ne znam kamo duhovi odlaze, ali znam što se zbiva s tijelima. Trule. Vrlo

jednostavno. Prava je farsa zaključavati ih ili ukopavati u blato.« Falco je počeo

iščezavati u magli dok se kretao prema rubu mola.

Cass je posegnula za njim. Ruka joj se spustila na njegova leđa. Pod svojim je

dlanom mogla osjetiti njegove lopatice. Mišiće i kosti. »A što bismo trebali raditi s

njima?« upitala je. »Spaliti ih?«

Lopatice su se pokrenule pod Cassinim dlanom kad je Falco ponovno slegnuo

ramenima. »Mora postojati bolje rješenje«, rekao je i okrenuo se prema njoj.

»Možda bismo ih trebali proučavati. Učiti. Na kraju krajeva, smrt i život samo su

dvije faze prirodnoga poretka. Šašavo je prihvatiti rođenje, a bojati se smrti.«

Cass je bila tako iznenađena da je jedva progovorila. »Proučavati? Misliš ... secirati

ih? Unakazivati? To je svetogrdno.«

»Znanost je moja religija«, rekao je Falco. »Mene zanimaju činjenice, a ne

površna uvjerenja bez utemeljenosti u stvarnom svijetu. Znanost može pronaći

odgovor na sve.« Podigao je ruke uvis i zijevnuo. »Tvoj problem je što vjeruješ u

sve te besmislice. Zato se i bojiš.«

»Ne bojim se«, ustrajala je, ali ni ona sama nije bila uvjerena u svoj slabašni

prosvjed.

»Da, bojiš se, inače ne bi pitala sva ta pitanja. Oklijevaš.«

Falco se sagnuo i počeo odvezivati gondolu. Ruke su mu vješto krotile konopac,

kao da je to nekakav trik koji je izveo već bezbroj puta. »Popni se prije nego što ga

odvežem do kraja.«

Cass se mogla zakleti da joj je namignuo u tmini. »Teta će me sasvim sigurno

ubiti ako dozna da sam joj uzela gondolu bez pitanja.« Usred noći. S nepoznatim

mladićem.

»Daj, molim te, ne pretjeruj. Samo ćemo je posuditi. Možemo je vratiti prije

nego što tvoja draga tetića otkrije da je nema.«

Cass je stajala uz mol i promatrala vitku gondolu. Rano je jutro bilo hladno, ali

krv koja joj je jurila kroz žile grijala ju je. Pa, ako je Falco siguran da se mogu vratiti

prije nego što ih itko otkrije ...

~60~

Falco je kleknuo na sredini brodice, jednu je ruku ispružio prema Cass, a

drugom se spremao trzajem osloboditi konopac.

»Razumijem te ako ne želiš poći. Prekršit ćeš brojna pravila.« U Falcovu se glasu

i dalje naslućivao podsmijeh, ali oči su mu bile ozbiljne. »Sigurnije je u kavezu, zar

ne?«

I bilo je sigurnije. Da su njeni roditelji ostali u Veneciji umjesto što su se uvalili u

kugom zaražene strane gradove, danas bi vjerojatno bili živi. Odlutali su izvan

kruga sigurnosti i izvjesnosti i za to platili najskuplju moguću cijenu.

Ali Cass nije željela ostati u krugu. Željela je živjeti.

Osim toga, ako je tu negdje uistinu bio ubojica koji ju je imao na oku, zašto bi

samo sjedila i čekala da je se dočepa?

Cass je bacila pogled preko ramena. Pramenovi magle podsjetili su je na Livianin

mrtvački pokrov. Izgledali su poput bijele smrti. Odjednom, Cass je bila sigurna da,

ako se sama pokuša vratiti u vilu tete Agnese, magla će je proždrijeti, a njezino će

tijelo biti raskomadano.

Zakoračila je prema gondoli. »Želim poći.«

Falco se nacerio. »Znao sam da hoćeš.«

Cass je zastala ruke položene na stranicu broda. Pogledala je Falca. »Zašto to

kažeš?«

Ovog puta je stvarno namignuo, bez imalo sumnje. »Ne može baš svaka cura

lutati grobljem usred noći.«

»Čini mi se da ja nisam baš svaka cura«, rekla je Cass i dopustila mu da joj primi

ruku i pomogne joj ući u gondolu.

Na Falcovu preplanulom licu na trenutak se pojavio zagonetan izraz. A zatim se

nasmiješio. »Ne, signorina«, rekao je. »Sasvim sigurno nisi. Ti si posebna, a meni se

to sviđa.«

Cass nije mogla ne pomisliti da je Falco, sa svojim izazivačkim manirama i

čudnim stavovima o životu i smrti, također bio poseban.

A i njoj se to, također, sviđalo.

~61~

»Pri obdukciji,

tijelo se otvara i proučava nakon smrti,

ali vivisekcija se obavija na živom subjektu.

Obje metode mogu dati korisna saznanja.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~62~

7.poglavlje

alco je trzajem odmotao posljednje uže i oslobodio gondolu. Nasmijao se

kad je Cass instinktivno zauzela svoje uobičajeno mjesto u kabini. Zatim je

otišao na stražnju palubu i dugim, elastičnim veslom počeo grabiti prema

Guidecci, pjeskovitom otoku koji je razdvajao Sveti Dominik od napučenijih otoka

Venecije.

Cass se osjetila poprilično budalasto. Izvukla se iz kabine i stala uz Falca. Magla

se kovitlala uz gondolu.

»Ne izlaži se elementarnim nepogodama zbog mene«, rekao je Falco naherenim

smiješkom. »Nije mi teško izigravati tvog gondolijera.«

»Je li teško?« upitala je Cass. »Voziti čamac?« Premda se vozila čamcem gotovo

svaki dan još od rođenja, nikad nije obratila pažnju na pojedinosti plovidbe.

»Nije tako loše«, rekao je. Pramen tamne kose, nošen naletom vjetra, udario mu

je u oči, a Cass je osjetila iznenadnu potrebu da mu popravi kosu. »Ne iziskuje

puno napora. Želiš li pokušati?«

Cass je samu sebe iznenadila potvrdnim odgovorom. Privezala je ogrtač čvrsto

oko struka i sklonila kosu s lica. Brod se zaljuljao kad je zakoračila na maleni podij

uz Falca. Uzdahnula je.

»Moraš se kretati u skladu s ritmom vode«, objasnio je.

Podij je bio sićušan, na njemu je zapravo bilo dovoljno mjesta tek za jednu

osobu, zato se Falco morao priljubiti uz Cassina leđa. Podlaktice joj je prekrižio

preko kukova; mogla je osjetiti njegovu meku kosu kako joj miluje obraz.

Uzdahnula je, a topao joj je dah poškakljao vrat i izazvao žmarce. Ukočila se i

zamalo izgubila ravnotežu. Falco je odmah pojačao stisak oko nje dok se nije

uravnotežila. Tijelo mu je isijavalo toplinu kroz njezin ogrtač.

Falco joj je dao veslo i primio je rukama oko struka kako bi joj pružio oslonac.

Cass je nesigurno zamahnula veslom kroz tamnu vodu, a brod se nakrivio pod

čudnim kutom. Osjetila je kako se zaljuljala, ali Falco je maknuo ruku s njezina

struka i pomogao joj usmjeriti veslo. Cass je osjetila kako joj se tijelo opušta u

dodiru s Falcovim.

Nasmijala se, usprkos magli, noći i njihovu odredištu. Voziti brod bilo je

zabavno, a ona je radila nešto što vjerojatno nijedna žena u Veneciji nikada nije.

F

~63~

Nakon nekoliko minuta uhodala se, a duga, drvena gondola počela je brzo rezati

vodu. Falco se ponudio da je zamijeni, ali nije pristala, unatoč bolovima u rukama i

ramenima.

»Očaran sam«, rekao je Falco. »Ti si rođeni gondolijer.«

Cass je bilo drago što se nalazio iza nje, pa nije mogao vidjeti njezin osmijeh.

Nije mu htjela pokazati koliko joj je ta primjedba godila. Produžila je zaveslaje, a

brod je ubrzao kroz zapjenjenu vodu. Iz magle je izronio vitak obris, poput morske

zmije. Cass je zateturala na sićušnom podiju držeći veslo ispred sebe kako ne bi pala

u lagunu. Neki je čovjek glasno opsovao na maloj ribarici koja im je presjekla put.

»Zaboravio sam ti reći da pripaziš na druga plovila«, rekao je Falco nagnuvši se

kako bi je pridržao. »Nisu sva osvijetljena.«

Cass je pogledom potražila druge brodove, ali nije vidjela nijedan. »Što misliš o

znaku X urezanom u djevojčina prsa?« upitala je pokušavajući tako skrenuti misli

od Falcova tijela pritisnutog uz nju. Čudni, urezani znak progonio ju je. Tresla se

čak i sada, kad ga je spomenula.

Cass je tijelom osjetila kako je Falco slegnuo ramenima. »Sudeći po masnicama

na vratu, rekao bih da je zadavljena.« Osjećala je njegov vreli dah na vilici. »Te joj je

ureze usjekao netko gnjevan, netko tko ne voli žene ili u najmanju ruku one čija se

pratnja može kupiti.«

Cass je gotovo mogla osjetiti prste koji joj stežu grlo, oštricu koja joj prodire

kroz kožu. Djevojka je morala biti užasno preplašena. Cass je pokušala promijeniti

temu. »Zar stvarno misliš da ćemo pronaći nešto u gradu? Htjela bih znati što se

dogodilo s Livinim truplom.«

»Ne bih ti htio davati nadu.« Falcov je glas bio nježan, ali u njemu se nazirala

oštrina. »Ubojica ga je vjerojatno bacio u lagunu.«

Cass je progutala knedlu dok je zamišljala raspadajuće Livianino truplo kako

pluta pokraj doka Agnesine vile. »Možda ipak nije«, ustrajala je tjerajući groznu sliku

iz glave. »Zašto bi bacio jedno truplo da sakrije drugo?«

Guidecca se počela nazirati, njezina južna obala jedva se vidjela kroz nisku

maglu. Cass je usmjerila brod prema isturenom dijelu obale, sličnom ispruženom

prstu.

»Tvoja je prijateljica ionako mrtva. Zar je važno gdje joj leži truplo?« grubo je

odrezao Falco. Prije nego se Cass uspjela suprotstaviti, da je to – naravno – itekako

važno, pokazao je prema istočnoj strani otoka. »Voda je mirnija ako se držiš obale.«

Nakon kratke stanke dodao je nježnijim tonom: »U svakom slučaju, najvažnije je

~64~

saznati tko ti je poslao prijeteću poruku, tako da ga možemo onemogućiti u

njegovim planovima.«

Cass više nije htjela raspravljati o Livianinu truplu. Bio je, naravno, u pravu –

najvažnije je da se ubojica uhvati i smjesti na sigurno prije nego što uspije počiniti

još zločina. Trebao im je nekakav dokaz. Trebao im je osumnjičenik,

Dok su se približavali Velikom kanalu, Cass je ponovno osjetila kako je pritišće

teret straha. Chiesa delle Zitelle ukazala se zlokobno, poput kamenog stražara

jugozapadno od ulaza u Kanal. Lanterne su gorjele u dvama tornjevima crkve

osvjetljavajući njezinu blistavu kupolu. Činilo se kao da sam Bog nadgleda grad.

Cass je uvezla brod u Kanal u obliku upitnika koji se uvijao kroz glavne dijelove

Venecije.

Zrak je u gradu bio topliji, visoke su palače malenu brodicu štitile od noćnoga

vjetra. Cass se nagnula prema naprijed kako bi se razdvojila od Falca. Tama je

progutala sve osim slabašnog odsjaja iz njihove svjetiljke.

Falco je usmjerio Cass niz sporedni kanal, zajednički su manevrirali gondolom

na svjetlu mjesečine koja se odbijala od vode. Cass je zadržavala dah nadajući se da

neće nikoga probuditi udarcem broda o zid kanala.

Činilo se da je Falco osjetio njezinu nelagodu. Uzeo joj je veslo i povezao brod

prema okrugu Castello, prema prljavom bloku zgrada koji je izgledao kao da je pod

opsadom. Čak i u tami mogla je vidjeti njihove krovove prepune zdrobljenih

crvenih crjepova; otvoreni poklopci prozora visjeli su pod neobičnim kutovima.

Kad je Falco povezao gondolu uz rub kanala, Cass je ugledala nekog čovjeka

kako se odšuljao preko mosta i krenuo prema uskoj uličici.

Cass je pokazala prstom na lik koji uzmiče. Gledali su kako čovjek nestaje u

straćari. »Vjerojatno samo neki lopov ili Židov koji se skriva od vojnika«, rekao je

Falco. »Aha, tu smo.« Falco je pokazao na četvrtastu zgradu od opeke s parom

napuklih mramornih lavova pred ulaznim vratima. Primakao je brod uz dok. Vješto

se prebacio preko ograde broda i omotao uže oko stupa. Gondola se ljuljala

naprijed-natrag. »Ostavi svjetiljku«, rekao je Falco. »Ja ću te voditi.«

Izlazeći iz broda, Cass je primila Falca za ruku, sretna što joj kretnje nisu

sputavale teške suknje i chopines. Nikada prije nije bila na ulici ovakva – nesputana,

gotovo neodjevena – i zbog toga je osjetila uzbuđenje.

Falco ju je brzo poveo u usku uličicu i pritisnuo je rukom uza zid, i sam se

leđima oslonivši o nj. Uličica je bila u potpunom mraku. Cass je ponovno osjetila

~65~

težinu noža u džepu. Shvatila je da je prestala disati. Polagano je izdahnula. Noć je

bila tako tiha da se mogla zakleti kako čuje vlastite treptaje.

Iz svoga položaja mogli su vidjeti pročelje napuštenoga zdanja. Ulica je bila

potpuno pusta.

»Hajdemo.« Falco je primio Cass za ruku i poveo je iza zgrade. Još jedna uličica.

U ovoj su se nalazile mesnica i ljekarna.

Pažljivo su zaobišli veliku hrpu smeća. Cass se prevrnula utroba od smrada

pokvarena mesa. Prislonila je rukav ogrtača o nos i disala kroza nj. Falco je pokazao

prstom; Cass je jedva mogla razabrati mali cvijet sa šest latica u kružnici, nacrtan

ispod jednog prozora. Premda je kiša ili magla uspjela izbrisati dio simbola, mogla

je uočiti da je svaka latica iste veličine i oblika i da sve izviru iz središta kružnice.

Bilo je u njemu gotovo matematičke preciznosti.

»Što sad?« prošaptala je.

Falco nije odgovorio. Propeo se na nožne prste i pritisnuo lice o prljave

rebrenice. Cass je pokraj njega također pokušala proviriti, ali procijep je bio

preuzak, a soba pretamna da bi išta uspjela vidjeti.

«Čuješ li što?« upitao ju je.

Protegnula se i pokušala prisloniti uho o grbavo drvo, ali licem nije uspjela

dospjeti više od prozorske klupice. Prvi put u životu dobro bi joj došle chopines.

»Ništa.«

Cassin se želudac prevrnuo kad je Falco posegnuo u smrdljivu hrpu smeća.

Rukama je primio iskrivljeni komad tamnog metala.

»Što je to?« upitala je.

»Najvjerojatnije otpad iz kovačnice«, rekao je i udario metalom o rebrenice.

Drvo se rasprsnulo.

Cass je odskočila unatrag i prekrila lice rukama, braneći se od oblaka prljavštine.

»Jesi li poludio?«

»Zna mi se dogoditi, tu i tamo.« Falco je otresao prašinu s Cassina ogrtača.

Posegnuo je rukom kroz nepravilnu rupu i napipao bravu. Rebrenice su se

odškrinule uz škripanje otkrivajući pravokutnik tamne praznine koji je Cass

podsjetio na mrtvački sanduk.

Falco se podigao rakama i uskočio u tminu.

»Ne možemo samo tako provaljivati u kuće«, glasno je prošaptala.

~66~

»A s druge strane, čini se da možemo«, rekao je Falco i sjeo na usku prozorsku

klupicu poput mačke. »Zar si mislila da će nas sluga uvesti na prednja vrata?«

»Ne, ali ... « Cass je pogledom prelazila po mračnoj uličici kao da očekuje

dolazak bataljuna vojnika s isukanim sabljama. Vidjela je samo zlokobne obrise

ruševnih zgrada. Mogla je čuti samo vlastiti dah i vodu kako zapljuskuje vlažne

zidove kanala.

»Želiš li doznati nešto o ubojstvu ili se vratiti u svoje satenske pokrivače?« upitao

je Falco pružajući joj ruku.

Osjetila je kako joj je vrelina navrla u obraze. Nije imao pravo tako razgovarati s

njom, tako prijekorno. Ponovno je bacila pogled na uličicu. Par očiju nalik na perle

zurio je u nju iz hrpe otpada. Štakor je zacvrkutao pa ispustio visoki ciktaj. Cass je

zatomila potrebu da vrisne.

»Dolazim«, rekla je u žurbi. Pružila je ruku kako bi joj Falco pomogao popeti se

kroz prozor.

Uhvatio ju je pod pazuha, podigao je, uhvatio oko struka i spustio na pod. Cass

je na trenutak osjetila kako joj se tijelo ukrućuje. Pitala se je li Falco osjetio tu

napetost koja je prošla kroz nju.

Našla se u hladnom, sjenovitom prostoru. Osjetila je oštar zadah. Tračak

mjesečine kroz slomljene rebrenice osvjetljavao je unutrašnjost. Duž jednog zida, u

vitrinama, bili su poredani srebrni instrumenti. Većina ih je izgledala poput škara. Ili

noževa. Na nekim se oštricama skorila crvenkasto-smeđa masa. Cass se nadala da je

u pitanju hrđa. Povukla je kvaku na najbližoj vitrini. Zaključano.

»Pogledaj ovo.« Falco je stajao uz rub kvadratnog stola u središtu sobe. Tanka

bijela plahta prekrivala je nešto na stolu. Primio je plahtu, strgnuo je sa stola i otkrio

strvinu psa. Cass je oštro udahnula i zakoračivši unatrag udarila o vitrinu. Noge

životinje bile su rastavljene i svezane. Netko je napravio rez u obliku slova Y i

rastvorio kožu tako da je čak i u tami Cass mogla vidjeti vlakna crvenih mišića.

»Kakvo je ovo mjesto?« prošaptala je Cass unatoč knedli koja joj je stajala u grlu.

Falcova su usta predstavljala zlokobnu crtu. »Ne znam«, rekao je. »Izgleda poput

nekakvog laboratorija.« Prekrio je plahtom pseću strvinu i odšuljao se preko

kamenog poda do ulaznih vrata.

Cass ga je slijedila, položila mu ruku na leđa i pogledavala preko njegova ramena

u hodnik: tama gdje god da pogledaš.

»Dođi.« Falco je primio Cass za ruku i povukao je u hodnik prije nego što se

mogla usprotiviti.

~67~

Tama se zgušnjavala sa svakim korakom dalje od polomljenih rebrenica. Cass je

stisnula Falcove prste svom snagom, uvjerena da će je hodnik progutati ako ih

pusti, brzo je treptala u uzaludnom pokušaju da prilagodi oči na još veću tamu.

Nešto ljepljivo dodirnulo joj je obraz i borila se sama sa sobom da ne vrisne.

Zamahnula je slobodnom rukom ispred lica.

»Paučina«, rekao je Falco. »I ja sam naletio na nju.« Glas mu je bio miran,

utješan.

Šuljali su se niz hodnik. Cass se naježila koža na zatiljku. Mogla se zakleti da nisu

bili sami, da još netko hoda uz njih i poigrava se s njima. »Jesi li čuo?« prošaptala je.

»Čula sam nekakvo disanje.«

»Sve što čujem je tvoje dahtanje«, odgovorio je.

Cass je zastala i zadržala dah. Sasvim sigurno, u hodniku se nije čulo ništa osim

Falcova lakog, ujednačenog disanja. Kako može biti tako miran, a ona dahće poput

umiruće zvijeri? Umiruće zvijeri.

Dotaknula je svoja rebra zamišljajući crvena mišićna vlakna poput onih u psa.

Tko bi mogao učiniti takvo što? Zašto bi itko bio tako nasilan i okrutan? Na

kakvom je to mjestu?

Slabašan odsjaj obasjavao je lučni dovratak pred njima. Sretna što očito nije

potpuno slijepa, Cass je krenula prema svjetlu.

Prostorija je bila prostrana, s visokim, kupolastim svodom, ali nije imala prozora

niti pravog namještaja. Pod su prekrivali redovi limenih, ovalnih kada. Šest redova

puta osam. Cass je računala u sebi. Četrdeset osam. One najbliže njima bile su

malene, dovoljno velike tek za okupati novorođenčad. Uz suprotni zid stajale su tri

veće kade. U kutu do njih slabašno je treperila debela, bijela svijeća. Netko je

nedavno bio ovdje. Cass je zurila u prigušeni plamen. Tkogod da je bio tu, bio on ili

ona, namjeravao se vratiti.

Cass je čučnula uz najbližu kadu. Bezoblična gruda bila je potopljena u nekakvu

tekućinu. Izgledala je mekano, spužvasto i mesnato, kao da je izvađena iz tijela ...

Ma ne, opet je dopustila svojoj mašti da podivlja. Ipak, poželjela je ustati i

pobjeći. Slabo, treperavo svjetlo više je nije tješilo – dapače, sve je činilo još

neizvjesnijim, užasavajućim.

Ali nije mogla tek tako pobjeći. Naprotiv, nagnula se još bliže, samo nekoliko

centimetara do tekućine. Poznat miris, oštar i hladan, dizao se uvis. Gdje je već

osjetila takav miris? Falco je prevukao kažiprstom po površini tekućine.

»Jesi li lud?« prosiktala je Cass. »Možda je otrovno.«

~68~

Prinio je prst nosu i pomirisao. »Nisam ni namjeravao kušati«, odgovorio je.

Niz mekih udaraca odvratio joj je pažnju od kade.

Koraci. Falco ih je također morao čuti. Kad je Cass posegnula prema njemu, on

je već krenuo prema drugoj strani sobe. Čučnuli su iza veće kade stišćući se jedno

uz drugo. Cass je privukla kraj ogrtača i ovila ruke oko Falca da se umiri.

Koraci su postajali sve glasniji. Cassino je srce bolno udaralo. Svjetlo se u

prostoriji pojačalo, a koraci zaustavili. Zaustavila je dah htijući da je udarci srca ne

odaju, moleći se da joj se kosa i ogrtač ne vide.

Taman kad se uvjerila da je potpuno skrivena, Falco se malo podigao kako bi

provirio preko ruba kade. Cass je i dalje bila pripijena uz njega. Nije joj preostalo

ništa drugo nego da slijedi njegove pokrete. Čovjek visoka, namrštena čela i bijele

kose koja mu je padala uz lice stajao je na vratima. Svjetiljku je podigao visoko, kao

da traži nešto. Ili nekoga. Falcovo se cijelo tijelo ukrutilo. Cass se spustila natrag i

povukla Falca za sobom.

Rame joj je udarilo u nešto što je visjelo preko ruba kade. Nešto s prstima.

Pritisnula je usta dlanom da ne vrisne. Falcove su se oči raširile u tami. Cass je

prstom pokazala na ruku u okrilju svoga skrovišta.

Ponovno je zadržala dah, a Falco se primakao da je pogleda u oči. Oči su mu

bile meke i plave, čak i u tami. Zatim, nakon cijele vječnosti, koraci su se opet

oglasili, ali ovaj put su postajali sve tiši. Udaljavali su se.

»U redu je«, prošaptao je naposljetku. »Hajdemo.«

»U kadi je truplo«, promucala je, nesposobna skrenuti pogled s blijedih prstiju

koji su pali preko ruba kade. Ruka je bila mišićava i dlakava, očito muška.

»Muškarca.«

»Bolje njegovo nego naše«, rekao je Falco. Već je bio na pola sobe zaputivši se

prema ovalnim vratima. »Dođi.«Cass više nije trebalo uvjeravati. Boreći se s

mučninom koja ju je preplavila, brzo se šuljala kroz redove kada pitajući se nalazi li

se u jednoj od njih Livianino truplo ili njegovi dijelovi. Falco je stajao u dovratku.

Virili su u hodnik. Lijevo je bila soba s potrganim rebrenicama, njihov jedini izlaz.

Desno se u daljini jedva vidio slabašni odsjaj svjetiljke čovjeka izdužena lica.

Cass je upravo zaustila bi li trebali pobjeći kad ju je Falco izgurao u hodnik i

krenuo nalijevo. Cass je trčala za njim, bolno svjesna koraka koji ih progone.

»On dolazi«, prosiktala je bauljajući kroz tminu brzo koliko je mogla, a panika se

u njoj podizala poput plimnog vala.

»Zato požuri«, rekao je Falco.

~69~

Pojurili su pokraj stola sa psećom strvinom. Falco se lako provukao kroz prozor

i odmah zatim okrenuo da pomogne Cass. Prošla je napola, a onda se zaglavila.

Spavaćica joj je zapela za nešto – prozorsko okno ili slomljenu rebrenicu. Žestoko

ju je povukla, ali nije je uspjela osloboditi.

»U klopci sam.« Srce joj je opet počelo divlje lupati. Ne okreći se. No, naravno,

ipak se okrenula. Čovjek izdužena lica žurno je prošao kroz vrata. Trebalo mu je

svega nekoliko koraka da dođe do nje. Okrenula se natrag prema Falcu, a iz grla joj

je dopirao jedva čujni cvilež.

»Tko je to?« rekao je čovjek, a zvuk njegova glasa gotovo da joj je potpuno

zaustavio srce.

Falco joj podvukao dlanove pod laktove i tako je snažno povukao da je Cass

pomislila da će joj otpasti ruke. Tijelo joj je kliznulo kroz prozor uz ružan zvuk

paranja. Potrčala je čim su joj stopala dodirnula pločnik, projurila kroz uličicu do

gondole koja se, srećom, i dalje ljuljuškala na tamnoj vodi tamo gdje su je ostavili.

Falco je jednostavno bacio Cass u brodicu, a njoj je iz džepa na drvenu palubu

ispao kuhinjski nož.

Podigao je obrvu, ali odmah se popeo na postolje i počeo veslati, a Cass je

unatraške zateturala u sjedalo.

Sagnula se da pokupi nož, ubacila ga natrag u džep. »Požuri«, preklinjala je

očekujući da se iz uličice svaki čas pojavi čovjek duguljasta lica. Uskoro, bella, doći ćeš i

ti na red. U mislima joj se ukazalo naduto truplo, sa znakom X urezanim duboko u

nekoć prelijepu kožu. Je li taj čovjek bio ubojica? Je li on Cass poslao poruku?

Ustala je nesigurno i pogledala iza njih, užasnuta, dok je Falco mahnito veslao što

dalje.

»Slijedi li nas?« upitao je Falco. Prvi put, otkako su se sreli na groblju, zvučao je

uplašeno.

»Ne vidim ga«, rekla je Cass dok je Falco vozio brodicu niz sporedni kanal

skrivajući je od pogleda iz zgrade nizom malenih nastambi. Prigušila je dah sve dok

gondola nije napustila Veliki kanal i ušla u lagunu.

»Ne – ne razumijem«, rekla je Cass. Odjednom joj je postalo hladno. Jedva je

zatomila cvokot zuba. »To mjesto ... što to oni tamo rade?«

»Ne znam«, rekao je Falco. Glas mu je zvučao zlokobno.

»Misliš li da bismo se trebali vratiti?« upitala je Cass, a želudac joj se zgrčio na tu

pomisao. Ipak, možda je Livino truplo bilo tamo. »Mogli bismo dovesti stražare ... «

~70~

»Ti se šališ?« rekao je Falco glasom punim nevjerice. »Ne želim više nikada

kročiti nogom na to mjesto.«

Cass je promotrila tamnu lagunu i snagom volje ostala mirna. »Ali,ne možemo

samo zaboraviti na sve. Sve te kade pune ... dijelova tijela. Tamo se bave crnom

magijom ili nečim još gorim.«

»Nitko se ne bavi nikakvom crnom magijom«, rekao je Falco. »Ti dijelovi tijela

vjerojatno uopće nisu ljudski. Vjerojatno su od pasa, poput onoga na stolu.« Nije

baš zvučao uvjereno.

Cass se okrenula prema Falcu dok su joj oči plamtjele bijesom. »A što je s

truplima u velikim kadama?« upitala je. »Meni su izgledala posve ljudska. Čak i ako

ih nije ubio naš ubojica, možda su žrtve vampira ili demona.« U glasu joj se pojavio

drhtaj. »Što ako je Liviana tamo? Neću da tijelo moje prijateljice rastrgaju

čudovišta.« Cass se željela sklupčati u svom krevetu, pokriti se svim pokrivačima i

utonuti u san. Ne. Željela se probuditi i spoznati da je to užasno mjesto – pas,

truplo, čovjek duguljasta lica – samo sanjala. Prvi se put razveselila vidjevši u daljini

obalu Svetog Dominika. Falco je odložio veslo i položio joj ruke na ramena. Pustio

je da prođe cijela minuta ne rekavši ništa. Pod stopalima, Cass je mogla osjetiti kako

gondola usporava, staje, a zatim se počinje lagano ljuljati na mirnoj vodi lagune.

»Cass«, Falco je počeo polako, »ni sam ne znam kakvo je to mjesto. Ali nešto

ipak znam: vampiri i demoni ne postoje. Što god da se tamo zbiva, ljudskih je ruku

djelo. Ljudski eksperimenti. Ljudsko ludilo, možda. Ali u svakom slučaju ljudsko.«

Ta riječ, eksperimenti, odjednom je podsjetila Cass na poznati miris koji se dizao

iz kade. Balzam. To je, znači, bilo to. Njezin se otac znao vraćati kući s ljepljivom

tvari na kaputu. Nije se mogla sjetiti što je to bilo – antiseptik, konzervans ili nešto

slično. »Tamo koriste balzam«, potreseno je rekla. »Namirisala sam ga. To – to me

podsjetilo na tatu.« Glas joj je još uvijek pomalo drhtao. »Zanimao se za medicinu.«

» Gledaj «, rekao je Falco. »Onaj čovjek je vjerojatno ... liječnik ili kirurg. Možda

se u toj kući bavi istraživanjima.«

»Ali to svejedno nije u redu«, usprotivila se Cass izvlačeći se iz Falcovih ruku.

»Svi ti organi, razbacani samo tako. Crkva bi to zabranila.«

»Ovo nije Rim, Cass. Venecija se bavi onime što je najbolje za Veneciju.« Falco je

podigao veslo i vratio zaljuljanu gondolu na pravi put. »A mi ne možemo nikome

reći ništa, a da ne priznamo da smo provalili u tu kuću. Uhitili bi nas. Moramo to

pustiti na miru.«

~71~

»I to je to? I opet, tvoj je veličanstveni plan da sjedimo prekriženih ruku?« Cass

je čekala da joj Falco nešto odgovori, ali on je bio usredotočen na veslanje ili se

barem pravio da je tako. Unatoč razuvjeravanjima, i on se, također, očito uplašio

toga mjesta. Neko je vrijeme promatrala veslo kako se kreće kroz vodu. Ugledala je

mol svoje tete kako se pomalja iz magle i osjetila kako joj se u trbuh zabada udarac

razočaranja. »A što ćemo s ubojicom? Hoćemo li i na njega jednostavno

zaboraviti?«

Falco je stručno navezao brodicu uz dok. »Nedavno sam naletio na djevojku

koja skriva kuhinjski nož u džepu ogrtača«, rekao je uz maleni smiješak. »Počinjem

sumnjati da bi ona mogla biti odgovorna.«

Cass se zarumenjela. »Nikada ne možeš biti dovoljno siguran.«

»Bolje pripazi da se ne ubodeš u nogu«, rekao je Falco i privezao gondolu

užadima za mol. »Eto vidiš. Tvoja teta nikada neće znati da je nestala na trenutak.«

Pomogao je Cass izaći iz gondole i primio je za ruku dok su se vraćali preko

travnjaka prema vili. Cass je srce ubrzano kucalo dok je u glavi ponovno

proživljavala noćašnje događaje. Povjetarac je zamro, a dodir Sienina vunena

ogrtača joj je godio. Nebo više nije bilo boje ebanovine, postalo je rumeno, a Cass

je znala da će se sunce – a s njim i sluge – ubrzo pojaviti.

»Što kažeš da primijenimo drugačiju taktiku?« izlanula je, iznenađena vlastitom

drskošću. »Ako odgonetnemo tko je ona djevojka ... Možda je ubojica bio jedan od

njezinih mušterija ili netko koga je poznavala. Ja – ja jednostavno nisam spremna

odustati«, dovršila je misao ugledavši Falcov začuđeni izraz. Samu je sebe uvjeravala

da želi tako postupiti jer je željela saznati što se dogodilo s Livianinim truplom, kao

i tko je ubio kurtizanu. I naravno, jer želi zaštititi samu sebe.

Ali duboko u sebi, znala je da joj treba razlog da ponovno vidi Falca. Morala ga

je imati.

Falco je zastao i počešao se ispod desnog oka. »To nije loša zamisao«, rekao je.

»Ali mi čak ne znamo ni to je li radila u javnoj kući ili samostalno. U Veneciji su

dame za iznajmljivanje brojnije od štakora.«

»Sam si rekao da izgleda mladoliko, zar ne?« Cass je razmišljala naglas. »Mogli

bismo posjetiti koju javnu kuću. Porazgovarati sa ženama, a možda i s mušterijama?

Možda znaju nešto o njoj, čak i ako je radila samostalno. Rekla bih da si ti

poprilično upućen u tu ... djelatnost.«

~72~

Falco se zahihotao. »Poznajem nekoliko mjesta.« Zastao je kad se stara vila

promolila kroz maglu. »Ali dama tvoje ljupkosti i položaja zacijelo ne bi pošla sa

mnom na takva mjesta.«

»Dama moje ljupkosti i položaja obično se ne vozi u ukradenim gondolama

samo u spavaćici«, odgovorila je podižući nos. »Rekla sam ti. Ja nisam poput

ostalih.«

Falco se nasmijao. »Pošteno. U tom slučaju, idemo. Sutra navečer ili što prije.«

Ovisno o njegovim sumnjivim poslovnim aktivnostima, bez sumnje. Ipak, Cass

je na trenutak osjetila dašak uzbuđenja. »Gdje ćemo se naći?« upitala je

pogledavajući nervozno vilu. Do sada nije vidjela ni svjetla, ni kretnji, ali sunce će

izaći za svega nekoliko minuta.

»Ja ću pronaći tebe«, rekao je Falco. Podigao je Cassinu ruku do usana i poljubio

je. Zatim se okrenuo natrag prema doku ne rekavši ni pozdrava.

Cass je zatomila poriv da ga pozove. Kako će se vratiti kući? Gdje uopće živi?

Čemu su to svjedočili noćas? Ali ubrzo ga je progutala magla.

Prislonila je ruku koju je poljubio uz obraz, a zatim na usne. Želudac joj se

svezao u čvor i za trenutak je bila sasvim sigurna da ga više nikada neće vidjeti.

Pričekala je da taj osjećaj prođe, ali nije to uspjela dočekati, zato je zabila ruke u

džepove Sienina ogrtača i uputila se prema vili.

O desnu joj je ruku udarala drška nožića, ali unutra je napipala nešto drugo.

Falcov crtež. Tajanstvena gola žena. Tko bi to mogao biti? Znala je da ga se nikada

neće usuditi pitati.

Kad je kliznula unutra i zatvorila vrata, škripa iz unutrašnjosti kuće nagnala ju je

da poskoči. Netko od posluge se probudio. Koraci. Cass se iskoprcala iz ogrtača i

nemarno ga prebacila preko stolića. Zatim je potrčala uz spiralno stubište.

Zatvorivši vrata spavaće sobe uz škljocaj, naslonila se leđima o njih hvatajući zrak i

brojeći otkucaje uzbuđena srca.

~73~

»Udarac u glavu, ako je dovoljno jak,

može prouzročiti uleknuće lubanje.

Posljedice toga mogu Siti sljepilo, nijemost,

žestoko trzanje udova te gubitak pamćenja.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~74~

8.poglavlje

im je Cass otvorila oči, preplavili su je sinoćnji događaji, kao da se probudila

u noćnoj mori. Trupla, ukradena gondola, susret s Falcom na groblju.

Caspita. Cass je potpuno zaboravila na crtež i nož koji je ostavila u džepu

Sienina ogrtača. Što ako ih je njezina pratilja pronašla?

Zidni je sat kucao u njezinu uhu poput drugog srca. Još je bilo rano – spavala je

svega nekoliko sati – ali nije bilo vremena za gubljenje. Navukavši satensku haljinu

preko spavaćice, Cass se bosa sjurila niz stube i zaustavila ispred stolića. Na njemu

nije bilo ničega osim Lucine poruke.

Oči su joj lutale po ulaznoj dvorani. Hodnik je vodio do smočnice, batlerova

ureda i Agnesina osobnog spremišta. Zaklela bi se da je ostavila ogrtač upravo

ovdje, pokraj vrata. Zbunjena, popela se stepenicama u portego.

Neki je sluga otvorio prozorske poklopce, a između njih su se vidjeli pramenovi

proljetne izmaglice i svijetlosivo nebo. Cass je zavirila pod divane u potrazi za

Sieninim ogrtačem i Falcovim crtežom. Dok je hodala preko glatkih podnih

pločica, shvatila je da zagledava repliku Posljednje večere. Mogla se zakleti da su je

Isusove oči pratile od ugla do ugla. Cass je voljela da Vincijeva djela, ali ovaj ju je

mozaik oduvijek uznemiravao.

Prošavši kroz blagovaonicu, Cass se spustila stubama za poslugu i ležerno

ušetala u kuhinju, kao da je to sasvim uobičajeno šepuriti se posvuda po vili u

spavaćici. Kuhar i njegovo osoblje imali su pune ruke posla pripremajući nešto što

je sličilo prilično složenom doručku. Narissa i Siena muvale su se oko dugačkoga

radnog stola kradući zalogaje s vremena na vrijeme dok su se pravile da pomažu

rezati voće i pecivo. Smeđi vuneni ogrtač mlađe služavke visio je na vješalici uz

smočnicu. Očito ga je netko pronašao i vratio ga na mjesto. Ali tko? I je li pronašao

crtež?

Narissa se vrzmala oko kruha i sira pažljivo birajući najljepše komade i slažući ih

na ulašteni ovalni poslužavnik koji je već bio prepun hrane. Cass je s ushićenjem

shvatila da žena uspijeva pojesti dva komada sira na svaki komad koji bi položila na

pladanj.

Siena je na svom dijelu stola rezala vrhove golemih jagoda. Kristalne zdjele s

grožđem, dinjama, trešnjama i narom već su bile uredno posložene, spremne da ih

Č

~75~

odnesu u blagovaonicu. Nož u Sieninoj ruci sličio je onom koji je Cass sinoć nosila

sa sobom.

Cass je otrgnula zrno grožđa i ubacila ga u usta. »Kuhinjski poslovi? Jeste li vas

dvije ovdje po kazni?« upitala je uzmičući prema ogrtaču.

»Ne, signorina«, odgovorio je kuhar. »Samo pomažu. Signora Agnese sinoć nam je

rekla da bismo danas trebali pripremiti izdašan doručak za vas dvije prije nego što

ode na put.« Njegove su se debele podlaktice elegantno kretale dok je rezbario

komad sira u figuru labuda.

Cass je zamalo zaboravila: došlo je vrijeme za tetin odlazak na slane kupke u

Abano. Bile to ljekovite vode ili ne, Cass se pomisao na namakanje u zapjenušanom

bazenu s drugim ljudima činila odvratnom, ali nagađala je da na njezinu tetu

povoljnije djeluje druženje nego sve te pomade i eliksiri. Agnese bi se često po

povratku razmetala dobitkom pravog malog bogatstva stečenog u kartanju s

najstarijim prijateljima. Cass je bila uzbuđena što će na nekoliko dana moći preuzeti

vodstvo nad vilom, ali sada je osjetila ubod usamljenosti. Kuća će biti puno tiša bez

Agnese koja uokolo dijeli zaduženja i petnaest puta na dan poziva Cass k sebi kako

bi se uvjerila da joj se nećakinja ponaša i odijeva kako priliči jednoj mladoj dami.

Bit će previše tiho, kao u grobu.

»Koliko još ima do doručka?« Cass je posegnula u džep ogrtača nadajući se da se

Siena neće baš tada okrenuti prema njoj. Srećom, Siena je bila tako usredotočena na

posao da se činilo da uopće nije ni čula Cassino pitanje. Nažalost, džep je bio

prazan.

»Otprilike petnaest minuta«, rekla je Narissa. »Ali bilo bi dobro da odjenete

nešto prikladnije.«

Cass se okrenula da se vrati u sobu, a onda zastala. »Kad smo već kod odjeće,

izgleda da sam negdje zaturila svoj ogrtač. Je li tko od vas negdje vidio nekakav

ogrtač?«

Siena je vrisnula kad joj je oštrica noža, prošavši kroz jagodu, zasjekla prst.

Djevojka je odstupila od radnog stola i promatrala kaplje krvi koje su curile iz vrha

njezina kažiprsta.

Narrisa je, gledajući Sienu, zatresla glavom. »Nespretnjakovićka«, rekla je.

»Mogla si upropastiti sve te jagode.«

»Ne, signorina«, Siena je odgovorila Cass pomalo nesigurnim glasom. »Nisam ga

vidjela.«

~76~

»Ni ja«, dodala je Narissa. Njezin odrješit ton jasno je naznačavao Cass što misli

o nemarnim mladim ženama koje uokolo razbacuju svoju odjeću.

Cass se na trenutak zagledala u Sienu, ali djevojka je odbijala pogledati u nju.

Mora da je pronašla ogrtač i objesila ga, a sudeći prema njezinoj šutnji, činilo se da

će čuvati Cassinu tajnu. Ali što je učinila s crtežom?

Cass se, u Sieninoj pratnji, vratila u spavaću sobu. Kad je svezala oko sebe

jednostavnu, ali prikladnu haljinu i podvukla kosu pod šešir, otišla je u

blagovaonicu i sjela do tete za veliki stol. Bilo je to zapravo smiješno – tako veliki

stol za samo njih dvije.

»Da te ne znam, pomislila bih da zapravo ti odlaziš na kupke u Abano«,

razdragano je rekla teta Agnese. »Što je razlog tome što tako blistaš, ha?«

Cass ju je sumnjičavo pogledavala. Znala je da ne izgleda baš najbolje. Bila je

sigurna da će joj teta napomenuti nešto u vezi s tako jednostavnom odjećom ili s

neposlušnim uvojcima kestenjasto crvene kose koji su se bez sumnje uspjeli probiti

ispod oboda šešira. A Agnese se nikada nije razbacivala komplimentima.

»Jeste li sigurni da nemate neke probleme s vidom?« upitala je Cass.

»Oči su vjerojatno jedina stvar na ovom staračkom tijelu koja još uvijek nije

otkazala suradnju.« Agnesin se glas ublažio. »Danas me jako podsjećaš na svoju

majku.«

Cass je pogledala majčin portret na zidu. Tu je bila cijela Agnesina obitelj:

Cassini bake i djedovi, majka, ujaci, tetci, ujne i tete od kojih su dvije živjele u

samostanima na kopnu. No, kao i uvijek, svi su ti portreti nestali iz vida kad je Cass

pogledala svoju majku. Imale su iste, visoke jagodice i valovitu crvenkasto-

kestenjastu kosu. Cass je hitro odvratila pogled s portreta i pogledom prešla preko

dvojice mladih slugu ukočenih izraza lica koji su se naslonili na vitrinu od

mahagonija. Spustila je pogled u krilo i gledala kako prstima uvrće platneni ubrus.

»Hajde, nemoj, zlato. Zaliti za mrtvima je isto kao žaliti nad previše pojedene

torte.« Agnese je potapšala Cassinu ruku. »Što je bilo, bilo je, a ona je sada na

boljem mjestu, budi sigurna u to.«

»Znam. Ali nedostaje mi. A i tata.«

»I meni nedostaju, dušo. I meni.« Agnese je sagnula glavu, a i Cass je učinila isto.

Slušala je kako teta šapuće kratku molitvu. »A sada«, rekla je Agnese, »vrijeme je za

sretnije vijesti.«

Cass je uzela nekoliko kolača sa srebrnog poslužavnika i pružila ih teti. Sluga joj

je na tanjur dodao trešnje i kriške dinje. Dugački su stol prekrivali pladnjevi s

~77~

kruhom i sirevima te zdjele s voćem. Hrane je bilo dovoljno najmanje za šestero

ljudi.

»Kakve sretnije vijesti?«, upitala je uspravljajući se u stolici s visokim naslonom.

»Vijesti o tvojim skorim zarukama, naravno.«

Cass se zamalo zagrcnula grizući kolač. Zakašljala se i jedva progutala zalogaj.

»Što?« upitala je osjećajući kako joj lice crveni. »Ali Luci je ostalo još dosta škole.

Sigurno još nekoliko godina ...«

»Svejedno mislim kako je vrijeme da zaruke objavimo javno. U ovom su

trenutku zvijezde u baš povoljnom rasporedu«, rekla je Agnese i jako zinula kako bi

u usta ubacila izuzetno velik komad voća. Cass je mogla vidjeti kako joj zalogaj

prolazi kroz smežurani vrat, baš kao mrtvi miš kad ga proguta zmija.

»Ali to nije nikakva tajna«, rekla je Cass. »Mnogo ih već zna za moje zaruke s

Lucom.« Pritom je mislila na sebe, Madalenu i još nekoliko prijateljica.

»Znaš, proslijedila sam vijesti donni Domacetti, tako da sada zasigurno svatko

zna.« Agnese se nasmiješila tako široko da su joj usnice gotovo iščezle.

Iznad Cassine glave ulašteni je svijećnjak škripao i strugao polako se vrteći u

krug. Plamenovi svijeća na trenutak su se zamaglili Cass pred očima, a ona se

uplašila da bi se mogla onesvijestiti i pasti ravno u svoj doručak. Znači, zato joj je

Agnese laskala. Teta je razgovarala s donnom Domacetti! Ta je žena bila najveća

tračerica – a, slučajno, i pojavom jedna od najvećih – u cijeloj Veneciji. Apetit

donne Domacetti za hranom nadilazila je jedino neutaživa glad za skandaloznim

šuškanjima. Živjela je s donom Domacettijem u jednoj od najluksuznijih palača na

Velikom kanalu i veći dio dana provodila gledajući zbivanja s prozora. Cass je

pomislila da sad, kad to zna donna Domacetti, vjerojatno čak i gubavci znaju za

njezine zaruke.

Cass je pomislila na Falca. Što ako je i on to čuo? Hoće li joj i dalje biti voljan

pomoći u istrazi? Hoće li uopće željeti više razgovarati s njom?

»Mangia, draga moja«, rekla je Agnese punih usta. »Moraš se malo popuniti kako

Luca ne bi pomislio da dijeli bračnu postelju s jednim od ovih mladih sluga.«

Cass je uzdrhtala. Poželjela je propasti u crnu zemlju.

Kad su doručkovale i kad je Agnese bila zadovoljna što je prtljaga uredno

pripremljena, Cass je stala uz svoju tetu na ulazu vile dok su Giuseppe i Bortolo s

mukom nosili kožnate kovčege u gondolu. S obzirom da su bili prastari – a u

Bortolovom slučaju i slijepi – sluge su začuđujuće brzo ukrcale tetinu pozamašnu

prtljagu u brod koji će je odvesti na kopno.

~78~

»Želim Vam sretan put«, rekla je Cass, podigla tetin veo i poljubila oba njezina

blijeda, naborana obraza.

»Nastoj da sve u kući bude kako treba dok me nema, zlato«, rekla je Agnese.

Mlohava koža koja je visjela s njezinih ruku lelujala je dok je primala Cass u zagrljaj.

»Katkad mi se čini da bi se ova stara kuća skršila u prah da nema čvrste ženske ruke

koja je održava.«

Cass je pomislila da bi se stara kuća skršila u prah čak i ako se u nju usele

Dogessa i njezine dame, ali nije ju htjela zadirkivati u ovom trenutku. Iznenadila se

osjetivši knedlu u grlu. Promatrala je kako se Agnese i Narissa penju na brod koji se

nakon toga otisnuo od obale. Giuseppe će ih odvesti u Mestre, a tamo će se ukrcati

u kočiju koja će ih odvesti u Abano.

Cass je mahala prema brodu sve dok joj se nije izgubio iz vida. Na trenutak se

prisjetila posljednjeg odlaska njezinih roditelja s doka palače u kojoj je odrasla.

Obuhvatio ju je isti osjećaj jeze, kao da je odjednom ostala sama na svijetu.

Cass se okrenula i vratila u vilu. Tamni se kišni oblak nadvio nad obalu bacajući

sjenu na tlo. Cass se prisjetila čovjeka visoka čela i groznih kada s blijedim truplima.

Sjetila se prijeteće poruke potpisane krvavim znakom X. Vijesti koje joj je teta

jutros priopćila gotovo da su zasjenila te užasne vizije, ali sada, kad je ponovno bila

sama, tama se opet nadvila nad njom.

Ako te ubojica pronađe, neće biti nikakvog vjenčanja.

Odlučna u nakani da se otrese tog turobnog raspoloženja, Cass je odlučila

zaboraviti na grobove, trupla i laboratorije pune nastranog, organiziranog užasa.

Provodila je vrijeme ljenčareći po vrtu i pretražujući najnovije knjige u Agnesinoj

knjižnici, uključujući i tiskanu knjigu Michela de Montaignea, njezina omiljenog

pisca. Uz laganu večeru od kruha i mesa, Cass je pokušala razgovarati sa slugama,

ali svi su odgovarali bojažljivo, kao da im je razgovor s njom strašno neugodan.

Kasnije, Cass je čak pokušala malo i vesti, izvezla je pola maramice prije nego što ju

je s gađenjem odbacila i uputila se u svoju sobu.

Na toaletnom stoliću, njezin je dnevnik ležao rastvoren. Portret Djevice Marije

gledao ju je sa zida. Cass je preko slike spustila zastor od crne svile. Nije bila

sigurna je li u očima bezgrešne djeve pisanje bilo grešan čin, ali bolje je bilo ne

riskirati.

Činilo se kao da vrijeme puzi dok je zurila u bijeli papir, puna doživljaja koje je

trebalo zapisati, ali nemoćna da vrludave misli uobliči u rečenice. Prstom je

~79~

prolazila kroz plamen uljanice kad ju je iznenadno grebanje natjeralo da poskoči i

zamalo prevrne svjetiljku.

Cass je provirila kroz prozor i potražila pogledom zatvorene vratnice groblja.

Sve je bilo mirno. Pomislila je da silazi s uma. Kad je opet sjela za dnevnik, grebanje

se opet začulo – ovaj put jače, glasno, kao da joj dolazi tik iza leđa. Nakon dugog

zvuka uslijedio je niz kraćih. Kao da netko grebe noktima po kamenu. Cass je

odjednom pomislila da se nestalo Livianino truplo nalazi u njezinoj sobi, da je tu

bilo cijelo vrijeme.

Cass se borila s potrebom da pobjegne. Ustala je od stola i otišla do ormara.

Zastala je na trenutak, ruku položenih na hladne, mjedene ručke. Zatim je otvorila

drvene vratnice i vidjela da je sve kao i obično, njezine haljine uredno posložene,

šeširi naslagani jedan na drugi. Nagnula se nad police kako bi istražila tamne

zakutke ormara. Ništa.

»Idiota«, promrmljala je Cass prije nego što je zatvorila drvene vratnice uz tihi

škljocaj. Pogled joj je privukao kut baršunskog prekrivača. Bio je zasukan i otkrivao

je tamnu prazninu pod njezinim krevetom. Cassino je srce brže zakucalo.

Onemoćalim nogama dovukla se na vršcima prstiju do kreveta. Pritisnula je ruku na

grudi, sagnula se i zagledala u crnu tminu. Šunjalo se igrao vrpcom kojom je bio

svezan svežanj pisama koji je sakrila pod krevetom. Ta su naslagana pisma

predstavljala gotovo sve što joj je ostalo od majke. Godišnja količina prepiske,

poslana s raznih putovanja po inozemstvu. »Blesava mačko«, rekla je. »Nasmrt si

me preplašila.« Šunjalo je pogledao prema gore i upitno mjauknuo dok su mu oči

žmirkale u mraku.

Kad se Cass vratila za stol, otkucaji srca ponovno su joj se usporili, ali pozornost

joj je privukla treperava svjetlost koju je ugledala kroz prozor. Mogla je vidjeti

maleni zlatni krug kako se polako kreće kroz groblje. Svjetiljka. Je li to bio Falco?

Cass je osjetila kako njezin strah nestaje pri pomisli da bi ga mogla ponovno

sresti. Zaškiljila je u tminu. Isprva nije vidjela ništa. Zatim se utjelovio, kao da je

izronio iz mraka. Nekoliko stopa ispod nje, Falco je stajao na mahovinom

obraslom travnjaku, skriven tamom, obasjan samo svjetlom koje je dopiralo kroz

njezin prozor. Gdje mu je svjetiljka? Vjerojatno ju je slučajno ugasio dok se muvao

uokolo. Zabacio je ruku iza sebe kao da će nešto baciti, a zatim se zaustavio u pola

pokreta kad je vidio da ga Cass gleda.

»Signorina«, pozvao je uz duboki, teatralni naklon. Bacio je okrugao kamenčić u

zrak i pokušao ga uhvatiti rukom iza leđa.

~80~

Glas mu je zvučao mutno, kao da je pio. Cass je stavila prst na usta, a zatim

pokazala prema stražnjoj strani vile. Pitala se koliko je već dugo lutao otokom. Je li

vidio da joj je jučer poslijepodne teta otišla na put? Je li znao da je sama u kući,

samo s poslugom? Koža joj se naježila.

Ali njemu je mogla vjerovati. Znala je to. Mogla je to osjetiti.

Cass se spustila u prizemlje vile. Katkad je, tijekom osobito snažnog nevremena,

voda prodirala kroz pukotine u kamenom podu. Sada je pod bio suh. Polovicu

prizemlja vile zauzimalo je Agnesino osobno spremište. Cass nije mogla zamisliti da

ga je starica mogla i približno popuniti svojom imovinom, ali teta je prostoriju

uvijek držala zaključanom.

Kad se Cass odšuljala pokraj batlerova ureda, začula je kako iza vrata dopire tiho

hrkanje. Mora da je Bortolo opet zaspao popisujući kućni inventar. Cass se zaputila

u kuhinju. Upalila je svijeću i podigla je do malena prozora. Vireći kroz debelo

staklo, ugledala je Falcov izobličeni lik tik ispred vrata za poslugu.

»Cassaaandraaa ... « Zaigrano je razvukao njezino ime dok je kucao na vrata.

Učinilo joj se da će probuditi cijelu vilu. Cass je kliznula van i uz škljocaj

zatvorila vrata za sobom. »Budi tih«, rekla je štiteći plamen svijeće od noćnog

povjetarca. Na trenutak nitko od njih nije rekao ni riječi. Cass je nastojala usporiti

disanje.

Nema razloga za nervozu. A opet, iz nekog razloga, nije mogla doći do daha.

»Teta mi je otišla na put«, promrmljala je, a zatim se zacrvenjela kad je shvatila

kako je to zazvučalo.

Falcove su se oči raširile u lažnom zaprepaštenju. »Pa ako je tako, možda bi me

mogla provesti kroz kuću.« Nacerio se očito uživajući u Cassinoj nelagodi.

»Možemo li početi s tvojom spavaćom sobom?«

»Što si mi donio?« upitala je brzo pokazujući na veliku platnenu vreću prebačenu

preko Falcova ramena.

Podigao je obrve. »Posebnu opremu za prerušavanje.« Bacio je vreću prema njoj.

Cass ju je uhvatila jednom rukom, a svijeća u drugoj joj se rasplamsala. »Ne

zaboravi. Silenzio«, rekla je, polako otvorila vrata i pustila Falca da uđe u kuću.

Slijedila ga je u kuhinju.

Dah joj je zastao u grlu kad se iz sjena pojavio lik koji je naletio na njih srušivši

ih oboje na kameni pod. Začuo se zveket metala i kratki uzvik. Nečije koljeno, ili

možda lakat, udario ju je u prsa. Zastenjala je, nesposobna za krik. Tama je bila

mrkla, kao u grobu; nije mogla vidjeti ni prst pred nosom. Samo je mogla čuti

~81~

povremeno hroptanje dok se Falco hrvao s tajanstvenim likom. Cass se bacila u

smjeru gdje je pretpostavila da se nalazi napadač. Prsti su joj obuhvatili busen kose.

Duge, svilenkaste, ženske kose. Bila joj je sumnjivo poznata...

»Siena?« Cass je otvorila usta kad je mjesec izmakao iza oblaka i obasjao lice

njezine pratilje. »Što to radiš?«

»Štitim Vas od uljeza.« Djevojka je skočila na noge i nisko se sagnula kako bi

dignula Cass s poda iznenađujućom snagom.

Sienine plave oči odmjerile su Cass od glave do pete. »Jeste li dobro?«

»Dočekuješ li uvijek svoje goste ovako, Cassandra?« rekao je Falco bolnim

glasom trljajući glavu. Stajao je iza Siene. Pred nogama mu je ležala čelična tava.

Siena ga je očito odalamila njome. Cass je suspregnula hihot. Tako znači, njezina

pratilja nije baš bila tako plaha i krhka kakvom ju je Cass doživljavala.

Siena je trznula glavom u smjeru Falcova glasa. »Tko si ti?«

»To je Falco. On je moj ... prijatelj«, rekla je Cass. Zatvorila je i zakračunala

kuhinjska vrata.

Siena je nesigurnim rukama ponovno upalila svijeću. Cas je gledala Cass, čas

nepoznatog momka. Izraz krivice preletio joj je preko lica. »Žao mi je, signorina.

Mislila sam ...« Ugrizla se za usnu. »Eto, baš su danas na tržnici svi pričali o

otmičaru ... «

Cass se uspravila osovivši se na radni stol. »O čemu to govoriš? Kakvom

otmičaru?«

»Jednom od sluga s imanja signora Duboisa«, rekla je Siena. »Feliciana mi je rekla.

Nestala djevojka se zove Sophia. Sinoć je nestala je iz svoje sobe. Nije otišla svojom

voljom. Sva njena imovina ostala je iza nje.«

Cass i Falco razmijenili su poglede. Taj je nestanak vjerojatno bio puka

slučajnost, ali ipak ... »Je li tko pozvao gradsku stražu?« upitala je Cass.

»Naravno. Gubljenje vremena«, frknula je Siena. »Pojavili su se nacvrckani

poslije večere. U Sophijinoj sobi proveli su svega pet minuta. Neke su djevojke

rekle da Sophiji u posljednje vrijeme nije bio dobro ujutro, možda zbog trudnoće.«

Siena se uskomešala dovršavajući rečenicu, pogledavajući Falca. »Nisu dalje

istraživali. Proglasili su je nestalom. Rekli su da rettori ne vodi brigu o odbjeglim

slugama.«

Falco je Cass uputio značajan pogled. »Što sam ti rekao? Ako vijećnici ne žele

istražiti nestanak sluškinje iz jedne od najuglednijih kuća Venecije, sasvim sigurno

~82~

neće trošiti svoje vrijeme na običnu prostitutku – ili, u najboljem slučaju,

novopečenu kurtizanu.«

»Kurtizanu?« Siena je čas pogledavala Cass, čas Falca. »Zar je nestala neka

kurtizana?«

Prije nego što je Cass uspjela odgovoriti, propuh je donio tužni mijauk.

Izgledalo je kao da dopire iz smjera predvorja.

»Šunjalo?« Cass se okrenula prema izvoru zvuka.

»Donijet ću Vam ga, signorina.« Siena je zaobišla Falca i žurno se zaputila u

hodnik koji je vodio prema ulazu u vilu.

»Trebali bismo joj reći«, prošaptala je Cass kad je Siena otišla.

»Zašto bismo ikome rekli? Meni bi bilo draže da nisi rekla ni meni.«

»Mogla bi nam pomoći«, tiho je rekla Cass. »Kad je riječ o zbivanjima u Veneciji,

sluge su informirani koliko i Senat. A možda i bolje.« Provirila je iza vrata. Činilo se

da je Sienu potpuno progutao mrak.« A ako joj ne kažemo, ona će pomisliti da smo

ti i ja ... «

Falco se prezrivo nasmiješio. »Ne bih rekao da je sada pravi trenutak za to. Bog

mi je svjedok da ne želim toj ženi dati razlog da me opet napadne.« Dotaknuo je

tjeme prstima i jauknuo. »Ali zašto misliš da joj možemo vjerovati?«

Cass je odvratila pogled od Falca kad je zazvao Božje ime uzalud. Kako može

tako ležerno govoriti takve stvari? Prsti su joj krenuli prema struku, ali već je

spremila krunicu pripremajući se za počinak. Odlučila je pomoliti se za njega

poslije. »Dala mi je alibi za sinoć. Nije rekla Agnesi da sam pobjegla van.«

Na Falcovim se usnama pojavio smiješak. Rukom je maknuo neposlušni uvojak

s lijeve strane Cassina lica. »Najprije mi reci kako ti je pošlo za rukom da te

uhvate?«

»Duga je to priča.« Cass još uvijek nije pronašla njegov akt, a nije htjela priznati

da ga je izgubila. Nadala se da će se već negdje pojaviti prije nego što se Agnese

vrati. Ako ga starica pronađe, mogla bi se stropoštati na licu mjesta.

Siena se vratila sa Sunjalom ugniježđenim na njezinim prsima. »Šašavi mačak

opet se uspio zaglaviti u ogradi stubišta«, objasnila je. »Nasmrt se uplašio.«

Cass je uzela Šunjala u naručje. »Jadničak.« Pomilovala ga je po vratu, a mačak je

počeo presti.

~83~

Falco je posegnuo rukom i dodirnuo bijelu točku između Šunjalovih zelenih

očiju. »Ofucana zvijeri«, rekao je. Kimnuo je glavom prema Sieni. »Reci joj što si joj

naumila reći, Cass.«

Cass je Sieni ukratko opisala što su ona i Falco otkrili na groblju. Djevojčine oči

širile su se sve više i više dok je Cass opisivala kako je pronašla truplo u otvorenoj

grobnici, a zatim primila poruku. »Ali, signorina Cass, Vi ste u opasnosti!«

»Baš zato ćemo otkriti tko je odgovoran za to«, rekla je Cass, a u glas je unijela

više samopouzdanja nego što ga je osjećala u sebi.

»Kad smo već kod toga ... « Falco je pokazao glavom prema torbi s kostimom

na koju je Cass već potpuno zaboravila. Svilena oprava s finom čipkom izvirila je iz

torbe tijekom okršaja.

Siena je oborila pogled, a čak i pri treperavom svjetlu, Cass je mogla vidjeti kako

je njezina bijela koža postala jarko ružičasta. Sluškinja je kleknula da izvadi odjeću,

satensku haljinu duboka izreza. Utisnula ju je u Cassine ruke izbjegavajući njezin

pogled.

Cass je osjetila kako joj se lice zarumenjelo. »To – to je samo kostim. Pokušat

ćemo pronaći neke od mušterija preminule.«

»Mislite na to da ćete se prerušiti u ... « Stidljiva sluškinja nije mogla izgovoriti

ostatak rečenice.

»Damu za pratnju«, potvrdila je Cass pitajući se nije li bilo lakše jednostavno

ostaviti Sienu u uvjerenju da ih je zatekla na ljubavnom sastanku. Nije ni sama bila

sigurna što je bilo skandaloznije. »Znam da je opasno, ali bilo bi još opasnije sjediti

prekriženih ruku dok me neki luđak ima na meti. A Falco će biti uz mene. Molim

te, nemoj ništa reći mojoj teti.«

Siena neko vrijeme nije rekla ništa. Pogledavala je čas Cass, čas Falca.

Naposljetku je kimnula glavom. A zatim, na Cassino iznenađenje, licem joj se

prostro širok osmijeh. »Moram Vam dotjerati kosu, signorina.«

»Kosu?« Cass nije bila sigurna da ju je dobro čula. »O čemu to govoriš?«

»I kosu i šminku.« Siena je prošla rukom kroz Cassinu gustu kosu. »U

suprotnom nitko neće povjerovati da niste plemkinja. Sa strane ću Vam isplesti

pletenice i svezati ih odostraga.«

Falco je s odobravanjem kimnuo Sieni. »Izvrsna zamisao. Moramo osigurati da

svatko večeras zamijeti to prelijepo lice.«

Cass je pomislila da će zauvijek ostati crvena ako se ne prestane rumenjeti.

Povela je Falca u portego, upalila par visokih crvenih svijeća kako bi se Falco mogao

~84~

kretati prostorijom. »Pričekaj ovdje«, rekla je odrješito. »I nemoj ništa potrgati. I ne

diraj harfu. Mojoj je teti više stalo do nje nego do vlastita zdravlja.«

Kad je ušla u spavaću sobu, Cass se stala čuditi koliko se Siena činila

oduševljenom čitavom tom avanturom. Možda je u njoj ipak postojala i divlja

strana osobnosti. Siena joj je donje rublje privezala naročito čvrsto i navukla joj

preko glave sjajni plavozeleni korzet. Crna je čipka isticala prozirne rukave, a izrez

je bio tako dubok da su Cassine grudi prijetile da će svaki čas iskočiti. Suknja je bila

sašivena od naizmjeničnih komada crne svile i tirkizne tkanine. Cass je pokušala

spriječiti da joj grudi ispadnu na što se Siena nasmijala.

»Ako se želite prerušiti, morate se uživjeti u ulogu«, rekla je Siena. Dohvatila je

češalj od bjelokosti i počešljala Cassinu kosu na razdjeljak. Brzo je isplela sitne

pletenice i svezala ih odostraga. »A sada šminka!« Siena je ostavila Cass ispred

ogledala i vratila se s crnim kovčežićem. Iz njega je izvukla kristalne bočice s ružem,

sjenilom i rumenilom, načinjenima od mineralnog praha i drobljenih ražinih latica.

»Otkuda ti to?« upitala je Cass.

»Od Feliciane. Dala mi je neke svoje stare stvari kad se preselila na imanje

Duboisovih.«

»Pa zašto te onda nisam još vidjela sa šminkom?« Cass je zatvorila očne kapke

da bi ih djevojka mogla namazati sivom bojom.

»Nije to za nekoga poput mene«, rekla je Siena. Sad je na njoj bio red da se

zarumeni. Cass je znala da je zapravo mislila da to nije za nekoga iz Sienina staleža.

Cass je pokušavala ukočiti usta dok joj je Siena utrljavala crvenu kremu na usne.

»Meni to ne bi smetalo«, rekla je kroz jedva razmaknute usne.

»Možda je tako, ali bilo bi glupo da se mažem poput svoje sestre«, rekla je Siena

prostodušno. »Ja jednostavno nisam lijepa poput nje.«

Cass je pričekala da Siena završi s mazanjem usana prije nego što je odgovorila.

»Ti si jako lijepa«, rekla je. I nije slagala. Siena nije imala tako izražajne crte lica

poput svoje starije sestre, iskreno, uši su joj bile malo prevelike, ali imala je

savršenu, alabastemo bijelu put i sjajnu kosu boje lana. Cass je sinulo da je Siena

razmišljala o Feliciani baš kao i ona o Madaleni. Da se jednostavno ne može mjeriti

s njom.

Siena se stidljivo nasmiješila. »Hvala, signorina. Vrlo ste ljubazni.« Začepila je

malenu okruglu kristalnu bočicu staklenim čepom. »Gotovi smo. Ali nemojte još

gledati. Želim da se iznenadite zajedno s Vašim čovjekom.«

»Siena«, hitro ju je upozorila Cass, »on nije moj čovjek.«

~85~

»Kad bi mene gledao onako kako gleda Vas, ja ga ne bih tako brzo otpisala«,

podrugnula joj se Siena, a sjaj koji se pojavio u njezinim očima Cass je podsjetio na

Felicianu. Odmaknula se od Cass i zadovoljno kimnula glavom. »A sad sam ja na

redu. Mislite li da bih se i ja trebala presvući u nešto izazovnije?«

Cass je shvatila da joj se Siena namjerava pridružiti. »Pa, ovaj – mislim da bi bilo

bolje da Falco i ja odemo sami.«

Sienin besprijekorni ten postao je bljeđi. »Bez pratnje? Ali to je neprihvatljivo.

Kad bi Vaša teta saznala za to, izbacila bi me iz vile, ako me prije toga najprije ne bi

ubila.«

Baš tako. Cass je već mogla čuti Agnese kako vrišti što bi se moglo dogoditi ako

Matteo dozna. »Ona neće ništa znati«, obećala je Cass. »Neće je biti danima. A i ja

neću moći biti uvjerljiva prostitutka ako sa sobom budem vodila pratilju.« Cass se

nije ni trudila objasniti da uza sva pravila koja će prekršiti te noći, odlazak s Falcom

bez pratnje i nije neki veliki grijeh.

Siena se nevoljko složila, ali njezino je dobro raspoloženje iščezlo. Otpratila je

Cass u portego gdje ih je čekao Falco. Smiješak se sporo razvukao mladićevim licem.

»Gotovo savršeno«, promrmljao je. Sagnuo se i zagladio nabor na Cassinoj

haljini. Cass je ciknula. Sjajna tkanina pomaknuta u stranu sada je davala naznaku

njezina lijepo oblikovana bedra. »E, sad je savršeno.«

Cass je zurila u nj. Siena je uzdahnula, a zatim rukom poklopila usta. »Molim

Vas, budite oprezni«, molila ju je. »Vaša mi teta ne bi mogla oprostiti... «

Falco je djevojci uputio blistav smiješak. »Neće joj se dogoditi ništa loše. Dajem

ti svoju riječ.«

Cass se nagnula prema Sieni i ovlaš je poljubila u obraz. »Ostavi mi vrata

otključana, može?«

Cass i Falco spustili su se stubama u predvorje. Siena ih je slijedila stežući svijeću

u ruci. Cass se okrenula prema velikom zrcalu obješenom iza stolčića. Pri treperavoj

svjetlosti svijeće, njezin je odraz izgledao prozračno i nestvarno. Bestjelesno.

Haljina je isticala njezine vitke bokove. Duboki izrez u sprezi s tijesno svezanim

rubljem istaknuo joj je obline za koje uopće nije znala da postoje. Meke kovrče

njezine kose spuštale su joj se niz vrat, ali pletenice svezane unatrag otkrivale su joj

lice. Cass je podigla ruku prema svome licu. Zar su joj obrazi uistinu tako lijepo

oblikovani? A tek oči – nikad nisu izgledale veće.

~86~

Bijeli predmet u odrazu ogledala privukao joj je pozornost. Lucino pismo, još

uvijek neotvoreno. Namrštila se, ali samo nakratko. Pročitat će ga sutra, obavezno.

Kad je ponovno podigla pogled, nasmiješila se Falcovu odrazu.

»Spreman?« upitala je podižući obrvu.

Potvrdio je kimanjem. A i djevojka u zrcalu – ta prelijepa, maglovita pojava –

također je kimnula glavom. Cass se nikada prije nije osjetila tako živom. Siena joj je

navukla baršunski ogrtač na ramena, a Falco ju je primio za ruku. »Gdje ti je

svjetiljka?« upitala je Cass. Falco je zastao na ulaznim vratima. »Vidim dobro poput

mačke«, rekao je. »Obično je ne nosim. Ipak, u pravu si. Noćas bismo je trebali

ponijeti.«

Cass je ponovno pomislila na žuti krug svjetlosti koji je vidjela na groblju.

Pretpostavila je da je to bio Falco i da je, nacvrckan, zaboravio svoju svjetiljku

vani... Ali očito je bila u krivu. Svjetlost je potjecala od nekog drugog. Tijelo joj je

prožeo drhtaj, počela se tresti pod toplim ogrtačem. Neki se stranac šuljao kroz

sjenke otoka Sveti Dominik.

Je li tražio nju? Ako i jest, što želi od nje?

I što će učiniti ako je pronađe?

~87~

»Civilizirana bića spolni odnos

smatraju najvišim izrazom romantične ljubavi.

Međutim, dovoljno je pogledati ponašanje životinja

da bi se uvidjelo kako je takav čin često nasilan.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~88~

9.poglavlje

ass se skvrčila u kabini dok je Falco vozio gondolu kroz kanale koji su sa

svakim zaokretom postajali sve uži. Pod svjetlom svjetiljke jedva da je mogla

nazrijeti usko zbijene prljave građevine s kojih je otpadala žbuka i otkrivala

trošne sive opeke. Ovo je područje bilo isto tako oronulo kao i blokovi u okrugu

Castello gdje su pronašli laboratorij prepun užasa. Cass se učinilo i da je

podjednako pust. Iznad njezine glave, preko kanala, pružala se užad s otrcanim

haljama i vunenim suknjama.

Nije mogla prestati razmišljati o svjetlu na groblju. Mogao je to biti bilo tko,

pretpostavljala je, tugujući rođak preminulog ili crkveni grobar. Ipak, Cass se nije

mogla osloboditi osjećaja da ju netko promatra. Voda kanala bila je prošarana

mjehurićima i pjenom. Uzmicala bi pred svakom sumnjivom sjenom, gotovo

uvjerena da će se ubojica najednom uspeti na brod i zgrabiti je. Falco je skrenuo u

novi kanal, a Cass je odahnula kad je ugledala kako niz svjetiljki rastjeruje tamu.

Neki je dječak sjedio uz rub kanala i prebirao polaganu melodiju na lutnji od

mahagonija. Iza njega se uzdizala jednostavna dvokatnica s dva prozora otvorenih

kapaka. Iza svakog prozora, na glazbu lutnje plesala je djevojka njezine dobi.

Uvijale su svoja vijugava tijela, a izrezi su im bili tako duboki da se Cass mogla

zakleti kako su se jednoj vidjeli gornji rubovi bradavica.

Obje su djevojke imale kose začešljane u obliku stožaca. Ta je frizura bila

popularna, ali pri slaboj svjetlosti siluete su Cass podsjetile na satire. Ili vragove.

Cass je promatrala kako je prozoru pristupio neki čovjek. Rekao je nešto djevojci

tamne kose i usana debelo namazanih jarkim ružem. Djevojka je podigla suknju i

rukom prešla preko vitkih bedara. Cass je htjela odvratiti pogled, ali nije mogla. Sad,

kad su joj se oči privikle na slabu svjetlost, vidjela je da je djevojka mogla biti

njezine dobi, možda čak i mlađa. Čovjek je pogladio djevojčine blijede noge i zatim

ubacio novčić kroz prozor. Pljesnuvši dlanovima, djevojka je povikala nešto za

čovjekom koji se počeo udaljavati.

Falco je doveslao do ruba kanala i zaustavio se baš na vrijeme da ne zagrebe

brodom o kameni rub. Privezao je konopac za drvenu gredu i okrenuo se smiješeći

se Cass svojim naherenim smiješkom. »Spremna?«

C

~89~

» Ovdje?« Cass je počela drhtati premda je noćni zrak bio ugodne temperature.

Čvrsto stežući ogrtač oko tijela, prisilila se odvratiti pogled od djevojaka na

prozorima. Iza ruba kanala, splet uličica vrvio je od života. Toliko ljudi. Cass je

obuzeo iracionalan strah da bi mogla naletjeti na nekog poznatog.

Falco je podigao obrvu. »Ovo je jedno od najboljih mjesta za ... dame«, rekao je.

»Osim ako ne znaš za neko bolje.«

Cass je oklijevala prije nego što je prešla rub gondole osjećajući da neće biti u

stanju paradirati pred svim tim ljudima. »Mislila sam da će ovo ipak biti malo ... «

Pokušala je iznaći prikladnu riječ, »... diskretnije.«

Falco je podigao obrvu. »A u čemu bismo to trebali biti diskretni?« Uzeo je

svjetiljku iz gondole i objesio je o zglavak, a zatim pomogao Cass da izađe iz broda.

»Tražimo što i svi ostali, zar ne? Malo zabave.«

Cass je stisnula zube i zažalila što je pristala poći. Nožni su joj članci prijetili

otkazati poslušnost dok je opasno manevrirala u visokim chaupines po čvrstome tlu.

Kad je primila Falcovu ruku kako se ne bi strmoglavila u prljavu vodu kanala,

postala je bolno svjesna skupine mladića koji su zurili u nju. Negdje iza, ulicom se

proširio oštar zvižduk.

Falco je zastao. Pogledom je prešao preko Cassina tijela, malo predugo nego što

bi joj godilo.

»Što je?« upitala je hladnim glasom.

»Mislim da bi trebala ostaviti ogrtač«, rekao je.

»Imaš pravo.« Cass se pozabavila kopčom baršunskog ogrtača. Bacila ga je u

pozadinu gondole, a zatim prekrižila ruke kako bi sakrila drhtanje prstiju. Odmah je

osjetila vrućinu od još više pogleda. Iznad djevojaka koje su plesale ugledala je dvije

žene kako vire kroz prozor. Nosile su haljine jarkih boja širokih rastvora, a frizure

su im bile brižno dotjerane. Zahihotale su se i mahnule kad su vidjele da ih Cass

gleda.

Cass je nevoljko rastavila ruke. Kao što je Siena rekla, neće se moći uklopiti ako

uvjerljivo ne odigra svoju ulogu.

»Fondamenta delle tette«, svečano je objavio Falco. »Ulica sisa.« Žene su se

ponovno zahihotale i poslale mu poljupce.

Cass je krv udarala u grudima i ušima. »Spriječi me ako se ikada poželim vratiti

ovamo«, rekla je pokušavajući zvučati sarkastično. Na trenutak je zamislila samu

sebe kako uskače u gondolu i vesla natrag, sve do Svetog Dominika. Umjesto toga,

polako se okrenula prema kanalu frkćući nosom u znak prezira.

~90~

Falco se samo nasmijao i stisnuo joj ruku. »Ne brini. Već ćeš se opustiti kad

stignemo tamo kamo idemo.«

Falco je poveo Cass u mračniju od dvije uličice. U zraku se osjećao zadah

parfema i duhanskog dima, tako snažan da je zamalo zateturala. Ispod njih nazirali

su se drugi mirisi, neugodniji, znoja i mokraće. Tijela su se kretala u svim

smjerovima i nalijetala na nju dok je s Falcom hodala prema kraju ulice. Borila se sa

željom da poviče dok su je zdesna i slijeva udarali ljudi i žene u različitim

stupnjevima pijanstva. Kad bi je Falco ostavio samoj sebi na brigu, divlja gomila bi

je začas progutala.

Glazba, ljudi, jarke boje, glasni glasovi i jaki zadasi – od toga se Cass zavrtjelo u

glavi i podsjetilo je, bez nekog posebnog razloga, na izložbu egzotičnih životinja na

koju ju je Agnese pustila s Felicianom i Sienom kad joj je bilo dvanaest godina.

Starija joj je djevojka obećala pokazati lavove i tigrove, ali vidjele su samo jednog

lava, a i on je samo ležao u kavezu. Cass je stala pokraj kaveza, pomalo uplašena, ali

ponajviše tužna. Kad je Feliciana zamakla u uličicu s mišićavim krotiteljem slonova,

Siena je izdaleka gledala kako Cass provlači prste kroz rešetke da bi pomilovala

krzno sirote životinje.

Nešto oštro ju je udarilo u lijevu ruku tako da je povikala. Okrećući glavu oko

sebe tražila je napadača, ali krcata uličica zamaglila se i pretvorila u more ruku koje

su posezale za njom. Uzdahnula je i počela paničariti, pokušavajući se obraniti od

bujice bezličnog ljudskog mesa.

»Što? Što je bilo?« Falco ju je izvukao iz kolopleta oznojenih tijela i pritisnuo je o

zid malene pekarnice.

Cass je pogledala rukav haljine modrozelene boje. Netko ili nešto zarezalo je

kroz svilenkastu tkaninu. Falco je rastvorio poderotinu da promotri Cassinu kožu.

Podigao joj je ruku i pokazao ružičastu crtu odmah ispod lakta.

»Vidi, nema krvi«, rekao je. Vjerojatno si okrznula nečiju dršku mača ili kopču

remena.

Ili nož. Cass je ponovno pretražila gomilu pogledom, ali nitko nije obraćao

pažnju na nju. Falcova je ruka bila vrela na njezinoj koži, gotovo da ju je pekla.

Povukla je ruku unatrag i okrenula se da promotri ulaz u ulicu. Izgledao je

neopisivo daleko. Nedostižan.

Falco je prstom prešao niz nježnu pletenicu koja joj je uokvirivala lice. »Bila je to

samo nezgoda«, rekao je.

~91~

Cass je osjetila kako joj se krv vraća u lice. Ponovno je pogledala poderani

rukav. Ogrebotina na ruci već je počela iščezavati. »Oprosti«, promrmljala je. »Malo

sam luckasta. Jednostavno sam se preplašila, to je sve.«

»Sve je u redu«, rekao je Falco. Glas mu je bio iznenađujuće nježan. Cass je bila

sigurna da će joj se podrugnuti što se ponaša poput djeteta, razmažene male

aristokratkinje koja se boji vlastite sjene. »Gotovo da smo stigli«, nastavio je i

pokazao na neukusno obojeno žuto zdanje. »Ovo je jedna od najvećih kuća u

okolici. A gazdarica pozna sve koji prolaze ovuda. Velika je vjerojatnost da će znati

ako je ikoja... dama ovdje nestala.« Ta riječ, dama, bila je prožeta sarkazmom. »Još

uvijek želiš da to učinimo?«

Cass se udaljila za korak od Falca i zagladila suknju. »Želim«, rekla je

podsjećajući se da je cijela ta eskapada bila njezina zamisao. Osim toga, vjerojatno

se sama ogrebla sudarivši se s nekim tko je išao u suprotnom smjeru. Nož ili sječivo

prorezalo bi više, a ne samo tkaninu njezina rukava. Caspita. Od muhe je napravila

slona. Postajala je gora od Madalene.

Izbliza, kuća je bila ružne, zelenkasto-žute boje. Muškarac i žena sjedili su pred

vratima, isprepletenih ruku i nogu. Cass je mogla vidjeti ženino mliječno bijelo rame

dok joj je muškarac povlačio steznik. Falco je kliznuo uz njih ne pridajući im

mnogo pažnje. Cass se ispričavala dok je provlačila haljinu uz zagrljeni par. Falco je

zakucao na vrata – tri brza udarca pa dva spora – a vrata je otvorila mlada djevojka

u jednostavnoj haljini, kose boje gavranova perja. Djevojka se naklonila i nestala u

tami kuće bez riječi.

Cass je upitno pogledala Falca.

»Kako si znao za tajni znak?« upitala je plašeći se odgovora.

»Nije to tolika tajna kao što se čini«, rekao je Falco namignuvši joj. Cass je

ponovno otvorila usta, ali Falco joj je prislonio prst na usne. Taj joj je iznenadni

dodir izazvao val vrućine u tijelu. »Dosta je bilo pitanja.«

Poveo je Cass kroz predvorje do vrata prostranog salona u kojemu su skupine

muškaraca sjedile za drvenim stolovima pijući iz bočica i puckajući glinene lule.

Dok su čavrljali, među njima su lunjale žene raznih razina razodjevenosti,

povremeno zastajući kako bi nekoga podragale po vratu ili mu nešto šapnule u uho.

»Falco!« Sitna plavuša odjevena samo u donje rublje i negliže prišla im je i

poljubila ga u oba obraza. Cass je vidjela kako mu njezine usne grickaju ušnu resicu

dok mu je šaptala tajnu poruku.

~92~

Falco se nacerio i obrisao ruž s uha rukavom. Je li se on to zarumenio? To bi mu

bilo prvi put. Cass se upitala što mu je to žena mogla reći da se on zacrveni.

Prostitutka je usmjerila čeličnoplave oči prema Cass i odmjerila je pogledom uopće

to ne skrivajući. Cass je odvratila pogled prema zidu. Netko je oslikao mural gole

djevojke zapaljene kose. Plavuša se udaljila, a Cass nije bila sigurna što ju je više

uzrujalo, to što ju je Falco tako dobro poznavao ove krajeve ili ta žena koja mu se

izgleda sviđala, a više je sličila na Sienu nego na nju.

»Prijateljica?« upitala je, ponosna što joj glas nije zadrhtao.

»Hajde, hajde.« Falco je podigao obrvu. »Kurtizanama ljubomora nije u krvi.«

»Nisam ljubomorna«, inzistirala je Cass.

»Dobro. Andriana je samo moja poslovna poznanica«, rekao je.

»O, nema sumnje da izgleda poslovno«, odgovorila je Cass. Nije bila sigurna je li

je Falco čuo; ako i je, pravio se da nije. Povukao ju je naprijed. Teturala je u visokim

chopines dok ju je Falco uvodio u salon. Prihvatila se za dovratak da povrati

ravnotežu. Dva vojnika u purpurnim vojnim odorama i izbrazdanim srebrnim

prsnim oklopima gledala su ih iza kvadratnog stola u kutu sobe. Cass je pogledala

prema rubu stola na koji su bili oslonjeni njihovi mačevi. Oči su joj pratile linije

čeličnih oštrica i nije mogla ne pomisliti na mrtvu djevojku, s čudnim simbolom X

urezanim u bezbojnu kožu.

»Ne daj joj više piti jer neće biti sposobna za akciju«, rekao je jedan vojnik i

podigao čašu zlaćane tekućine u smjeru Cass i Falca.

»Neke od njih najbolje su kad zaspu«, odgovorio je njegov sudrug. Obojica su

prasnuli u grubi smijeh prije nego što su ispili čaše i pozvali da im se opet napune.

Cass je shvatila da se tako čvrsto pripila uz Falca da se počela znojiti. Polako se

odvojila od njega, tako da joj se tkanina haljine odlijepila od njega. Falco joj je

uputio blistav osmijeh. »Dobra si ti cura«, rekao je natjeravši Cass da se osjeti poput

četverogodišnjakinje. »Pričekaj me ovdje, dobro? Porazgovarat ću sa signorom

Marcoletti.«

»Čekaj ...« Cass ga je pokušala dozvati, ali Falco se već okrenuo i nestao uz niske

stepenice.

Samu u salonu, Cass je ponovno počeo obuzimati strah. Oči su joj prelijetale po

sobi: dva su vojnika ispijala krčage s pivom, za drugim stolom mornari su se kockali

bacajući staklaste kamenčiće, skupina seoskih mladića lica sakrivenih šeširima. A iza

njih, baš ispred murala djevojke s kosom u plamenu, svježe obrijani čovjek plave

kose do ramena sjedio je sam na divanu. Dok je neobavezno čavrljao s nekom

~93~

djevojkom, savijao je komad pergamenta u sve manje i manje trokute. Činio joj se

odnekud poznat, ali Cass nije znala kamo bi ga smjestila.

Uputila se prema vratima salona. Izrezbareni anđeli i vragovi ukrašavali su

štukaturu, krila i rogova pobodenih u nju. Svi su u prostoriji sjedili zbog čega se

osjetila divovskom, premda se leđima oslonila o zid. Cass je pomislila da bi mogla

izuti chopines, ali nitko joj se nije ponudio da ih uzme, a nije ih samo tako mogla

odložiti nekamo na ovakvom mjestu. Pomalo teturajući, krenula je preko

okrhnutog i napuklog poda od mramora. Premda su se društva posvetila piću i

kockanju, Cass je osjetila poglede koji su se lijepili na nju kad god bi pogledala na

drugu stranu. Zakopavši ruke u džepove haljine, napipala je meko sukno maramice.

Slabe vajde od toga. Poželjela je da je sa sobom ponijela kuhinjski nož.

Smjestivši se uz divan s kićankama, s velikom poderotinom na naslonu, Cass je

počela prebrojavati ljude. Jedan, dva, tri. Sluškinja joj se ispričala u prolazu dok je

nosila još jednu rundu vojnicima. Sedamnaest, osamnaest, devetnaest. Visoka brineta sa

svilenkastim velom i skandaloznom haljinom koja je sve otkrivala prošla je sobom i

šapnula nešto čovjeku plave kose na divanu u kutu. Lice mu se iskrivilo u grimasu,

a stiskao je i opuštao desnu šaku sve dok djevojka nije otišla. Cass je shvatila da mu

je neugodno koliko i njoj i odjednom osjetila navalu suosjećanja s njim. Vjerojatno

ga je ovamo dovukao neki prijatelj.

Tamnokosa prostitutka hodala je od stola do stola i zaustavljala se kako bi

pročavrljala sa svakim muškarcem. Četrdeset tri, četrdeset četiri, četrdeset pet. Jedan od

seoskih mladića pošao je za njom stubama kojima se popeo i Falco. Iza njega,

njegovi su prijatelji zbili glave, smijali se i šaptali. Sedamdeset osam, sedamdeset devet...

teška joj se ruka spustila na donji dio leđa. Cass se okrenula da kaže Falcu kako je

bio nepristojan što ju je ostavio da ga čeka, ali to nije bio Falco. Bio je to

tamnoputi, postariji čovjek s mrkom bradom i očima crnima i beživotnima, kao u

lutke.

»Sviđaš mi se, bella«, rekao je znakovito je gledajući. Nedostajalo mu je nekoliko

zuba, a dah mu je smrdio po alkoholu. »Poput još neukroćene ždrebice.«

Cass je nastojala zatomiti gađenje dok joj je hrapavom rukom prelazio preko

gole kože na leđima i vratu. Prisilila se na smiješak.

»Ne treba mi da me ti uzjašeš«, rekla je trudeći se da joj glas ne zadrhti.

»Tvrd orah, a?« Jedan je mornar ostavio staklene kamenčiće i probio se do Cass.

Nagnuo se i približio joj pjegavo lice na svega nekoliko centimetara. »Moj brat i ja

volimo kad se cura ne da olako.«

~94~

Cass je osjetila da je u klopci. Jedva da je mogla disati. Zrak je bio gust, oštar

vonj piva miješao se s nadmoćnijim mirisom jeftinog parfema. Uspjela se izmigoljiti

između braće. »Ispričajte me«, promrmljala je, gotovo se spotaknuvši dok je

posrtala u smjeru Falcova nestanka.

Zgrabivši rukohvat tako snažno da su joj zglobovi posve problijedjeli, Cass se

počela uspinjati prema zatamnjenom katu kuće. Zamor i smijeh salona pretvarali su

se u bijeli šum dok se penjala stubama. Zaustavila se na odmorištu. Dugi hodnik s

vratima s obje strane gubio se u tami. Žmirkala je pokušavajući prilagoditi oči

mraku. Hodnik je bio pust.

Cassino bilo je podivljalo. Ma kako se Falco samo usudio ostaviti je samu?

Pogledala je natrag niz stepenice. Potmulo brujanje salona činilo se vrlo dalekim.

Piljila je u tamu, ali zrak nad njom bio je crn, nepomičan i miran kao da je mrtav.

Krenula je niz tamni hodnik. »Falco«, zazvala je tiho pred prvim vratima. Nije bilo

odgovora. Pokušala je okrenuti okruglu kvaku. Zaključano. Pošla je do dragih vrata.

»Falco«, ponovno je rekla, ovaj put malo glasnije.

»Nije ovdje«, odbrusio je glas.

Nitko nije odgovorio kad ga je Cass zazvala pred trećim vratima. Ovaj put joj se

kvaka okrenula pod rukom. Cass se skamenila, prožeta osjećajem da otključana

vrata predstavljaju loš znak. Netko ju je čekao. Ne bilo tko.

On. Ubojica. Cass ga je mogla osjetiti kroz vrata, tijelo potpuno sastavljeno od

kostiju. Posegnut će prema njoj prstima kostura, a ona neće imati snage pobjeći.

Cass je okrenula kvaku natrag, ali vrata su se odjednom otvorila kao da su živa.

Soba je bila u tami osim niza treptavih svijeća duž okvira tamnoga kamina.

Pramenovi dima dizali su se uvis. Vonj masnog loja neugodno se miješao s oštrim

mirisima znoja i ražine vodice. Na podu, dvije su se sjenke žestoko hrvale. Cass je

podigla ruku do usta. Trebala je pobjeći, pronaći nekoga, pronaći Falca, prizvati

pomoć.

Prije nego što se uspjela pomaknuti, gornja se figura polako podigla s ležaja i

Cass je mogla uočiti vitke linije ženskih leđa. Golih ženskih leđa, kože klizave od

ulja ili znoja. Čovjek pod njom opustio se, rukama prelazeći preko njezinih oblina

dok se ona ljuljala naprijed-natrag na njemu.

To nije bilo hrvanje. Cass je znala da bi trebala zatvoriti vrata i pobjeći, ali nije

mogla. Nije mogla skinuti pogled sa silueta koje su se usklađeno kretale, s njihovih

bokova koji su ih spajali sve bliže sa svakim novim pokretom.

~95~

Cass je osjetila vrućinu u sebi, kao da su njoj zaplamtjele svijeće. Figura na ležaju

zastenjala je, a žena na njoj se nasmijala i nagnula prema njoj. Cass je bila

hipnotizirana ženinom blistavom kožom, njezinom crnom kosom koja se ljuljala

naprijed-natrag.

Negdje u hodniku zalupila su se vrata i Cass je uzdahnula. Prostitutka kose crne

poput ugljena pogledala je preko ramena dok je Cass uzmicala natrag. Žena joj je

namignula. »Želiš li nam se pridružiti, bella?« upitala je.

Čovjek pod njom grubo se nasmijao. »Ima mjesta koliko hoćeš.«

Cass se okrenula i uputila natrag niz mračni hodnik, gotovo trčeći niz stube u

prizemlje. Zaustavila se na ulazu u salon dok joj je srce lupalo u grudima.

Što je to upravo vidjela? Bilo je očito da se radilo o seksu, ali Cass nikad nije ni

sanjala da u tome ima tako mnogo ... golotinje. Tako životinjski. Ti pokreti. Zvuci.

Sva ta klizava, znojna koža. Već je čula što je Madalena govorila o seksu, ali ni

starija djevojka još to nikada nije probala, a njezine priče o tome nisu bile ni izbliza

nalik tome što je Cass vidjela.

Falco se još nije pojavio u salonu koji je u međuvremenu postao još napučeniji.

Prihvatila je čašu vina koju joj je ponudila služavka i s nelagodom dangubila u kutu

polako ispijajući piće. Soba je postala pomalo zamagljena, sva ta jarko obojena

odjeća i razuzdani smijeh vrtložili su se i ometali je u razmišljanju. Primila se za rub

drvenog stola kako bi se pridržala i nehotice okrznula nekog vojnika.

»Oprostite«, promucala je pokušavajući se povući.

Vojnik je gurkao svog prijatelja. »Vrijeme je da ti nešto odabereš. Izgleda da je

ova odabrala mene.« Rukom je zgrabio Cassin zglavak. Pokušala je instinktivno

uzmaknuti, ali stisak je bio prejak. Zurila je u njegovu debelu, mišićavu podlakticu,

očima je pratila zmijolike ljubičaste vene pod njegovom kožom.

»Posrijedi je nesporazum«, rekla je. »Noćas nisam na prodaju.« Uvrtala je

zglavak, ali nije se uspjela osloboditi.

»A zašto?« Vojnik se nagnuo bliže prema njoj, a Cass je ustuknula od jakog

zadaha oštrog pića u njegovu dahu.

»Ja ... « Usta joj su se zatvorila, a mozak obamro. Samo je mogla nijemo

promatrati prostoriju, znojna tijela kako se komešaju, čuti buku. Nije se mogla

natjerati da pogleda vojnika u lice. Ponovno je otvorila usta, ali jedini zvuk koji je

dopro iz njih bilo je prestrašeno cviljenje.

~96~

Vojnik je iskapio bokal piva i prešao joj vrhovima prstiju niz obraz. »Bez brige.

Pošteno ću ti platiti.« Izvukao je malu kožnatu kesu ispod prsnog oklopa i počeo

brojati kovanice.

»Ona nije na prodaju jer sam joj ja već platio.« Čovjek plave kose ustao je s

divana u kutu. Glas mu je bio blag i melodiozan, s prizvukom stranog naglaska.

Ogrtač i čizme bili su mu skrojeni od bogatog baršuna, a hod je odavao pripadnika

više klase. Oslobodila se vojnika kad joj je čovjek prišao sa strane usredotočivši se

na njegovu preplanulu ispruženu ruku.

I tada je konačno shvatila tko je on. Cristian. Madalenin prijatelj. On pak nije

ničim odao da ju je prepoznao. Vojnik se na nekoliko trenutaka zagledao u

Cristiana vjerojatno se premišljajući je li Cass vrijedna tučnjave. Pogladio je balčak

mača i ispod glasa promrmljao nešto u vezi sa strancima. Naposljetku im je

okrenuo leđa.

Cristian je odveo Cass kroz salon natrag u predvorje. »Bilo bi najbolje da odete«,

rekao je. »Ne bih rekao da Vam je ovdje mjesto.«

Mannaggia. Što ako je prepozna? Ako nešto kaže Madaleni, ne gine joj inkvizicija.

»Ja sam nova«, promucala je Cass spuštene glave. »Mislim da sam se prestrašila.«

Cristianov izraz lica nije se mogao odgonetnuti. Zavukao je desnu ruku duboko

u džep ogrtača i primio njezinu lijevom. Kratko joj je usnama dodirnuo zapešće.

Usne su mu bile hladne – prehladne. Vizija vampira, očnjaka oblivenih krvlju,

pojavila joj se u glavi.

Cass je hitro povukla ruku. »Hvala Vam što ste me spasili«, rekla je pokušavajući

istjerati neugodnu sliku iz uma. »Ni Vi ne izgledate kao da Vam je ovdje mjesto.«

Cristian još uvijek nije priznao da je poznaje, ali Cass je bila gotovo sigurna da ju je

prepoznao. Rekla je samoj sebi da samo umišlja.

»To je očito, zar ne?« rekao je Cristian. »Inače ne zalazim ovdje. Došao sam

potražiti neke prijatelje. I pripaziti da im bar nešto ostane u kesi prije nego što odu

odavde.«

Prije nego što je Cass stigla išta reći, pojavio se Falco. Cass si nije mogla pomoći,

pitala se je li on bio iza jednih od zaključanih vrata na katu. Opet su joj se ukazala

gola, oznojena tijela, ali ovaj put to su bili Falco i mala plavuša Andriana.

Falco je žmirnuo kad je ugledao Cristiana. »Dama je zapravo sa mnom«, rekao je

provlačeći ruku oko Cassina struka.

»Tada biste vjerojatno mogli malo bolje pripaziti na nju.« Cristian je uljudno

kimnuo Falcu i vratio se u salon.

~97~

Falco mu je dobacio preko ramena: »Rekli su mi da je izuzetno nadarena za neke

stvari.« Pustio je da mu ruka sklizne još niže, na Cassin vitki bok, i poveo je natrag

u noć.

Cass se odmaknula od Falca čim su se vrata zatvorila i čovjek ih više nije mogao

vidjeti. »Izuzetno nadarena?« Glas joj je bio natopljen žuči.

Falco se nacerio. »Zar misliš da nisi?« Približio joj se i obavio je objema rukama

oko struka. »U tom ću slučaju tražiti povrat novca.« Dah mu je bio vruć na njezinu

vratu.

Cass si nije mogla pomoći. Opet je ugledala sobu sa svijećama, vlastito golo

tijelo isprepleteno s Falcovim, njih dvoje tako zbližene kao da dijele istu kožu. Pri

toj pomisli, cijelo joj se tijelo ukrutilo.

»Ma, hajde«, Falco joj je šapnuo u uho. »Šalio sam se. Sve je to dio uloge.«

Cass se malo opustila, ali ipak mu se izvukla iz zagrljaja. Nije ga mogla tako

zamišljati, sad kad se ljutila. Zapravo, uopće nije mogla o njemu razmišljati na takav

način. Duboko je uzdahnula i pokušala se sabrati. »A dio uloge uključuje i to da me

cijelu isprepipaš? Ili je to samo dodatna prednost?« Nije znala je li ju više naljutilo

to što se Falco odnosio prema njoj kao prema prostitutki ili što ju je ostavio samu u

kući punoj nasilnika.

Falco je zakolutao očima. »Ne laskaj si, Cassandra. Mene privlače žene koje nisu

tako... suzdržane.«

Bez razmišljanja, Cass ga je ošamarila. Dlan joj je u srazu s njegovim obrazom

polučio sasvim zadovoljavajući pljesak. Odmah je povukla ruku, uplašena što je to

učinila. Na njeno iznenađenje, Falco se počeo smijati.

»E, tako je već bolje«, rekao je dok su mu plave oči razbijale tamu noći. Protrljao

je obraz. »Mislim da će mi ostati masnica.«

»Op ... oprosti«, rekla je Cass. Crvena se mrlja počela pojavljivati na Falcovoj

jagodici.

»Nema potrebe. Sasvim sam sigurno to zaslužio. Ako ne sad, onda zacijelo

nekom prigodom u prošlosti.« Namignuo je. »Ili budućnosti.«

Cass se ugrizla za usnu i oborila pogled. Nikad u životu nije nikoga udarila. Nije

mogla vjerovati da je upravo ošamarila Falca. Što se to zbiva s njom? Pogledala je

svoj dlan. Vrućina od udarca strujala joj je kroz šaku.

»U svakom slučaju, uzaludno smo izgubili vrijeme«, rekao je Falco trljajući vilicu.

»Nijedna djevojka nije nestala. Nitko nije čuo ni za kakvu nestalu prostitutku ili

kurtizanu.«

~98~

»Znači, nismo nimalo napredovali.« Dok su manevrirali kroz uličicu pokraj

rasplesanih djevojaka, Cass je zamislila da su na prozorima Liviana i misteriozna

mrtva djevojka, da njihova raspadajuća trupla pozivaju noćna bića da se nahrane

njima. Zatim je ugledala sebe među njima, ruku i nogu prikovanih uz fasadu,

išibanih golih grudi iz kojih curi krv. Kiselina joj se podigla u grlo, ali Cass je suzbila

nagon za povraćanjem. Čvrsto je prstima primila Falcovu ruku, kao da je to amajlija

koja će je zaštititi od zla. Jer, koliko je znala, ubojica je bio tu negdje na ulicama,

vrebao na nju poput životinje. Pratio svaki njezin pokret. Čekao.

~99~

»Skalpel je savršen instrument

za rezanje ljudskog mesa,

njegova je oštrica osmišljena tako

da uz najmanji pritisak lako prodire

kroz ligamente i mišiće, sve do kosti.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~100~

10.poglavlje

nda, princezo?« Falco je postrance pogledao Cass. Shvatila je da ga

nesvjesno gura prema gondoli. »Je li vrijeme za povratak u Vaše

baršunske pokrivače?« Jednim dijelom Cass nije ništa željela više nego da

se probudi u krevetu i shvati da je cijela ta luda noć bila samo san. Ali znala je da je

bila stvarna, stvarna poput ogrebotine na njezinoj ruci. Nije mogla odustati sada.

Ne nakon svega kroza što je prošla. Ne, neće. »Sigurno postoje još neka mjesta koja

bismo mogli provjeriti.« Tamne su se sjene oblikovale i raspršivale u zamirućem

svjetlu lanterni. Cass je bacila pogled preko ramena. Zavodničko se uvijanje

djevojaka na prozorima usporavalo, iščezavalo zajedno sa svjetlom.

Falco je zastao na rubu kanala. »Znam još nekoliko kuća u blizini.«

Cass nije bila sretna što bi mogla ponovno proći kroz neugodne situacije poput

nedavnih, ali ako doznaju išta o ubijenoj djevojci, također bi možda mogli doznati

što se dogodilo s Livianinim truplom. Gledala je kako se voda povlači od

kamenitog ruba kanala pa se ponovno penje uza nj. S druge strane uskog mosta,

bakljored je osvjetljavao niz ruševnih kuća, žbuka na njihovim zidovima bila je

umazana i ljuštila se od višegodišnjeg izlaganja vlazi. Duž kanala bile su nabacane

hrpe smeća. Uz jednu se hrpu kretala sjenka. Čovjek, pogrbljen, čeprkao je poput

životinje.

»Osim ako, naravno, ne želiš odustati.« Falcov je glas bio vedar, ali izazivački.

»Naravno da ne mislim odustati«, rekla je Cass zatresavši glavom. »Povedi nas.«

Okrenuli su leđa utočištu u vidu ljuljuškajuće gondole. Tamnokose djevojke sada

su sjedile na prozoru, odmarajući si glave oslonjene o okvir. Falco je povukao Cass

iza djevojaka koje su plesale, u drugu uličicu izvijenu poput labirinta. Prošli su ispod

kamenite arkade i zaustavili se pred glatkim mramornim stubištem, napola zaraslim

u gustu mrežu puzavica. »Odat ću ti nešto«, rekao je Falco. »Ovo je mjesto jedna od

najbolje čuvanih tajni u Veneciji.«

Cass je povukla rukom preko glatkog mramora dok ju je Falco vodio uza stube.

Ponovno se zapitala kako to Falco toliko toga zna o ovakvim mjestima.

Kad su se uspeli uza stepenice, nešto je zašuškalo u puzavicama. Cass se napela

ponovno poželjevši da je sa sobom ponijela kuhinjski nož. Visoki mladić u prostim

žutim hlačama i kožnom prsluku probio se kroz lišće. Cass je izgledao poznato.

O

~101~

Kad se približio, vidjela je da mu je prsluk umrljan bojom. Bio je to jedan od

mladića koje je vidjela nakon Livianina sprovoda – jedan od mladića koji su se

smijali kad ju je Falco srušio. Falco se iznenađeno osmjehnuo. Drugi je mladić

zatresao glavom, a zatim, ignorirajući Cass, pokazao pokretom Falcu da treba

porazgovarati s njim.

Falco se okrenuo prema Cass. »Pričekaj me ovdje, može?« rekao je. »Moram

porazgovarati s Paolom.«

Falco i visoki mladić – Paolo – spustili su se niz mramorno stubište i stali

nekoliko metara od kuće. Cass ih je pogledala, ali nije mogla razabrati o čemu

govore. Samo je mogla vidjeti kako je Paolo rukom pokazao prema kanalu, a kosa

do brade lepršala mu je dok je neprestano tresao glavom. Cass se namrštila.

Uostalom, kako ih je Paolo pronašao? Je li ih pratio?

Dvostruka vrata pred njom bila su uokvirena zlatnim lišćem, a svaki je list bio na

vrhu ukrašen gavranom sa zmijom u kljunu. Cass je znala da bi trebala pričekati

Falca, ali nije mogla ne pomisliti da je prekršila Agnesine naredbe samo zato da bi

prihvatila Falcove.

I dalje je bila zatočenica, samo u drugačijem zatvoru.

Cass je u trenu odlučila i gurnula vrata. Ušla je u dugi, prostrani protego, sa

stolcima presvučenim purpurnim baršunom i tapiserijama katedrala na zidovima.

Iznad njene se glave polako zaljuljao brončani svijećnjak kad je zatvorila vrata.

Posuda s ražinom vodicom stajala je na postolju u kutu sobe oplemenjujući zrak

nježnim mirisom. Cass se iznenadila ugodnošću okruženja – to ju je mjesto

podsjetilo na Madaleninu palaču.

Soba je bila pusta, uz iznimku dva postarija čovjeka u debelim baršunskim

kaputima i kožnatim čizmama do koljena. Zlatni medaljoni koji su im visjeli na

ukrašenim odorama ukazivali su na to da su vladini službenici. Djevojka u

svijetloplavoj haljini s pravokutnim izrezom i golemom krinolinom kao da je

lebdjela kroz sobu. Rukavi su joj bili od paučinaste tkanine, tako široki i dugi da su

podsjećali na krila. Dijadema s draguljima u obliku leptira sklanjala joj je pletenice

boje meda s lica naglašavajući njezine nevjerojatno visoke jagodice.

Za razliku od Andriane, ta djevojka nije dodirivala gospodu u sobi. Samo im se

smiješila dok je prolazila pokraj njih. Kad je izašla, druga je djevojka ušla, kose

valovite i tako svijetle da je izgledala gotovo bijela. Djevojka je slijedila istu rutu kao

i prethodna, samo što bi tu i tamo zastala i odsvirala kratku melodiju na blok-flauti.

Cass nije mogla vjerovati kako se tu mogla osjetiti domaća atmosfera. Baš kao da

gleda Madalenu koja joj pokazuje najnoviju haljinu koju joj je otac donio s dalekog

~102~

puta. Cass je ponovno popravila izrez haljine i pletenice tako da joj padaju preko

ramena i barem malo prekrivaju golu kožu.

U tom je trenutku hladan nalet vjetra zanjihao Cassine suknje; visoki je stranac

ušao u sobu. Zalupio je vrata za sobom. Nosio je debelu crnu halju, poput fratra, a

crni, baršunski šešir skrivao mu je oči.

»ciao bella«, rekao je duboko se naklonivši. »Jeste li Vi zaduženi za primanje

posjetitelja?«

»Ja – ja samo čekam nekoga«, promucala je Cass. Bilo ju je strah pitati o kakvom

se to primanju posjetitelja radi.

Čovjek je kimnuo glavom. Živahno joj je zgrabio desnu ruku i prislonio usne na

nju. »Učinili ste mi se ponešto manje razrađeni od djevojaka ovdje. Šteta. Tako

visoka i ljupka.«

Cass se zarumenjela. Podigla je suknje tek toliko da pokaže chopines. »Stvar je u

cipelama. Nisam baš tako visoka.«

Stranac je pogledom milovao njezine nožne članke. »Ne biste se trebali sramiti

toga. Da niste, možda, plesačica?«

Cass je odmahnula glavom. Madalena ju je jednom odvela na baletnu predstavu

u Palazzo Ducale. Nevjerojatno mršave djevojke skakutale su i vrtjele se po podiju

poput lakih šumskih vila. Cass je bila naprosto opčinjena tim prizorom.

Stranac je posegnuo prema njezinu licu, a Cass je osjetila kako joj se mišići grče.

Vrhovima prstiju dodirnuo joj je ušnu resicu i u istoj mu se ruci stvorio zlatni

dukat. »Vi ste mađioničar?«

»Čudesni Maximus, Vama na usluzi.« Čovjek je skinuo šešir, prislonio ga na prsa

i ponovno se naklonio. Crna kosa razbarušeno mu je stršala na sve strane. »A Vi

ste?«

»Cassandra.«

»To mi je najljepše ime.« Maximus je sklopio prste oko novčića koji joj je

izvukao iza uha. Kad ih je rastvorio, u ruci više nije imao ništa. Stisnuo je lijevu

šaku, a kad ju je otvorio, na njoj su bila tri novčića. »Očito ću večeras za Vaše

društvo platiti triput više.« Opet je stisnuo šaku. »Ili ako Vam je draže nešto drugo

...« Ispružio je šaku prema Cass. »Poljubite je.«

»Što?« Osjetila se pomalo opijenom, kao da je stranac bacio čini na nju.

»Brzo, ili ćete razbiti čaroliju. Poljubite mi ruku.«

~103~

Cass je pogledala uokolo. Falco još nije stigao. Dva su čovjeka u salonu čavrljala,

očito nesvjesna mađioničarove prisutnosti. Brzo je usnama dodirnula zglavke

čudnog čovjeka, a iz njegove je šake izašao sićušni sivi kanarinac.

Cass je uzdahnula. Ptica je poletjela u krugovima oko svijećnjaka, proletjela

između dvije crvene svijeće samo nekoliko centimetara od plamenova. »Kako ste to

izveli?«

»Mađioničar nikada ne odaje svoje tajne«, rekao je čovjek i ispružio kažiprst.

Ptičica je napravila još jedan krug, a zatim sletjela na prst uz lepet mekih krila.

Djevojka skoro bijele kose s blok-flautom ponovno se ukazala iz debele baršunske

zavjese. »Maximuse«, rekla je i nagnula se kako bi poljubila mađioničara u obraz.

»Bojim se da imam loše vijesti za Vas.«

Maximus je preko ptičice prebacio svilenu maramicu i ptičica je nestala. »O

čemu se radi?«

Djevojka je premetala flautu po rukama. »Radi se o Mariabelli. Nestala je.«

Cass je osjetila kako joj se bilo ubrzava. Tako znači, djevojka je nestala ...

Mađioničar je kimnuo glavom. »Kad sam zadnji put bio u gradu, spomenula je

da je privukla nekog dobročinitelja. Pretpostavljao sam da će prije ili kasnije ... «

Nije dovršio rečenicu. »Niste li vas dvije stanovale zajedno? Malo niže od Santa

Marie del Mar, koliko se sjećam ... «

Djevojka se nasmijala. »Pamćenje Vam je briljantno, baš kao i Vaše čarolije.

Kvake na vratima su u obliku sunaca. Slobodno možete otići tamo, ali nećete je

naći. Danima se nije vratila kući. Signor Dubois se od tada često pojavljivao u

javnosti, ali nitko ga nije vidio u društvu Mariabelle. Mora da ju je zatočio u svom

krevetu.«

I opet – Joseph Dubois. Mora da je bio mušterija te djevojke, Mariabelle.

»Oprostite«, rekla je pokušavajući obuzdati drhtanje u glasu. »Kako Mariabella

izgleda?«

Djevojka s flautom pogledala je Cass kao da je do sada uopće nije vidjela. »A tko

ste Vi?« upitala je pomalo neprijateljskim tonom.

Cass je brzo izmislila priču kako je došla u bordel potražiti izvjesnu ženu za

svoga brata koji se zaljubio nakon noći provedene s njom. »On se morao vratiti u

školu u inozemstvu«, objasnila je Cass, »ali ja sam mu obećala da ću pokušati

prenijeti njegovu poruku ljepotici koja mu je zarobila srce pri zadnjem posjetu

Veneciji.«

~104~

Djevojka se zapiljila u Cassin duboki izrez, kao da bi nekako po tome mogla

procijeniti može li joj se vjerovati ili ne. Iza nje, jedan od gospode s medaljonima

diskretno se nakašljao.

»Oprostite«, promrmljala je djevojka, a svijetla joj je kosa lelujala dok je klizila

crno-bijelim popločanim podom prema gospodi. Povela je višega od dvojice iza

baršunske zavjese, ostavivši flautu na divanu.

»Mariabella je božanstvena«, rekao je Maximus naginjući se prema Cass.

»Prelijepa i nadarena. S vremena na vrijeme znala je sudjelovati u mojim točkama.

Ne bih se čudio da je upravo ona ta ljepotica u koju se zaljubio Vaš brat.«

»A kako je ona, ovaj, kako ona izgleda?« upitala je Cass.

Maximus je niotkuda stvorio ružu. »Ima svilenkastu, crnu kosu i najpodatnije

usne na svijetu.« Ispružio je kažiprst kao da je namjeravao dotaknuti Cassine usne,

ali se zatim predomislio. »Vi me, na neki način, podsjećate na nju. Osim što nemate

madež poput nje.« Prstom je u zraku opisao srce.

Cass je krv pokuljala kroz žile. Srcoliki madež. To je morala biti ta djevojka.

Mariabella. Najprije je iz vile Josepha Duboisa nestala služavka, a sada i mrtva

kurtizana, jedna od njegovih ljubimica. Je li to mogla biti slučajnost? Osjećaji su se

miješali duboko u njoj – uzbuđenje, začuđenost i strah. Ali ponajviše uzbuđenje.

Nagnula se prema mađioničaru i spontano ga cmoknula u obraz.

Mađioničar joj je utisnuo ružu u dlan. »Mislim da nas Vaš gospodar promatra.«

Cass je podigla pogled i ugledala Falca kako zuri u nju – ne, u njih dvoje – s

ulaza u portego. Cass uopće nije čula da su se ulazna vrata otvorila. »Vidim da ste se

upoznali s mojom prelijepom signorinom«, rekao je Falco, naklonio se glavom

mađioničaru i prstima obuhvatio Cassin tanki zglavak.

Mađioničar je namignuo Cass. »Dakako. Ima nečeg velebnog u njoj, zar ne?«

»Da samo znate«, rekao je Falco. Poveo ju je preko sobe, izvan dometa

mađioničarevih ušiju. »Hoćeš li moći ostati nasamo nekoliko minuta dok

porazgovaram s gazdom?«

»Nema potrebe«, rekla je Cass. Nije mogla da se trijumfalno ne nasmiješi. »Ne

samo da znam kako se zvala ubijena djevojka, nego i gdje je živjela.«

Falco je podigao obrvu. »Doznala si sve to i još si imala vremena za očijukanje s

nekim putujućim cirkusantom? Impresivno, nema što.«

»Nisam očijukala«, rekla je Cass. »Samo sam uživala u njegovoj predstavi.

Hajdemo, pokazat ću ti gdje je živjela.«

~105~

Dok su prolazili pokraj mađioničara, Falco joj je tako snažno stisnuo ruku da se

uplašila da će joj ostati masnica. »Zbogom, Maximuse«, dobacila mu je u prolazu.

»Hvala Vam za čarolije.«

Kad su izašli, Falco je prebacio ruku oko Cassinih ramena dok su silazili niz

mramorne stube. Visoki mladić u prsluku je nestao.

»A tko je taj Paolo?« upitala je zastavši nakon silaska kako bi došla do daha.

Izgledalo je da se ove noći sreća počela smiješiti.

»Moj cimer«, kratko je odgovorio Falco.

»Doima se ljubazno«, rekla je Cass prisjetivši se kako se pravio kao da je nema.

»Reklo bi se da ti ne nedostaje obožavatelja«, rekao je Falco. A zatim, iznenada:

»Znaš li da su mađioničari zapravo obične lopuže? Na tvom bih mjestu provjerio

džepove – ne bi me začudilo da ti je koji novčić ispario.«

Cassine su se oči raširile. »Mislim da sam to isto čula za umjetnike. A reklo bi se

da je netko ... Ma ne, mušterijama običnih prostitutki ljubomora nije u prirodi.«

Nožni joj se članak iskrivio i bila je primorana obuhvatiti Falca oko struka da ne

padne.

Falco ju je razigrano gurnuo, a zatim je privio čvrsto uz sebe. »Smiješno«,

šapnuo joj je u uho. »Ali sumnjam da u tebi ima ičega običnog.« Trzajem glave

zbacio je tamnu kosu s lica. »Možemo li sada ozbiljno?«

»Na što točno ciljate, gospodaru?« upitala je umalo zateturavši zbog Falcova

vrelog daha na obrazu. Tijelom joj je prostrujao val vrućine.

»Ti si ta koja je odgonetnula gdje je naša ubijena prostitutka živjela. Ti vodiš,

signorina Avogadore.« Falco je provukao svoju ruku ispod njezinih.

»Ubijena kurtizana«, ispravila ga je Cass. »Baš kao što si i mislio.« Cass se

prisjetila razgovora s Maximusom i plavušom. Falco je zazviždao, a Cass je ispunio

ponos.

»No dobro«, rekao je Falco. »Krenimo u Santa Mariu del Mar ... «

Od malenog campa na kojemu se smjestila crkva Santa Maria del Mar račvale su

se samo dvije ulice, i Falco i Cass pronašli su Mariabellinu kuću – i kvake u obliku

sunaca – u prvoj ulici u koju su zašli. Živjela je u malenom, ružičastom zdanju, u

krugu zbijenih kuća koje su okruživale maleno dvorište obraslo korovom. Sve su te

kuće Cass izgledale napušteno.

Probili su se do vrata pažljivo izbjegavajući mrežu dubokih pukotina u

derutnom kamenom nogostupu. Poklopci prozora nakrivili su se i objesili

otkrivajući staklo pod skorenom prljavštinom. Cass je približila lice prozoru, ali

~106~

uspjela je vidjeti samo vlastiti, izobličeni odraz. Falco je pokucao na izvitoperena

drvena vrata. Nije bilo odgovora. Iz džepa je izvadio nešto maleno i srebrno te

ugurao predmet u bravu.

»Što je to?« upitala je Cass.

»Skalpel.«

Cass je gledala kako Falco uvrće savitljivu oštricu. Na poput britve oštrom

sječivu odražavalo se svjetlo Falcove svjetiljke. Cass nije mogla prestati zuriti u

odsjaj, čak ni kad je čula škljocaj, a vrata se otvorila uz škripu. Nije mogla prestati

misliti na znak X urezan u Mariabelline grudi. »Zašto to nosiš sa sobom?« upitala je.

»Otkuda ti to?«

»Treba mi za dotjerivanje detalja kad slikam.« Falco je pažljivo umotao sječivo u

komad krpe i spremio ga u džep.

Težak je zadah dopirao kroz otvorena vrata, Cass ga je teško mogla podnijeti.

Mjesto je bilo pristojne veličine, ali jako prljavo, četvrtasta dnevna soba i spavaća s

malenim krevetima i grubo tesanim ormarima uz dva zida.

Njima bliži krevet bio je uredno pospremljen. Cass je rukom prevukla preko

tamnocrvenog pokrova, a na prstima joj se pojavio sloj prašine. U njemu, očito,

nitko nije spavao danima. Cass je zavirila u ormar. U jednom kutu se nalazio drveni

sitar bez nekoliko žica. Na iskrivljenim policama bile su naslagane haljine u svim

mogućim jarkim bojama, uglavnom izlizane na ovratnicima i manžetama.

»Mislila sam da su kurtizane dobrostojeće«, rekla je Cass. Soba je bila naprosto

prožeta samoćom; Cass ju je gotovo mogla osjetiti.

»Ovisno o pokroviteljima. I sama si rekla da je tek počela raditi samostalno,

izvan kuće.« Falco je kleknuo i zavirio pod prašnjavi krevet. Izvukao je modru

svilenu torbu svezanu žutom pletenom uzicom. Kad ju je okrenuo, iz nje su na pod

ispale biserne ogrlice i draguljima ukrašene ukosnice. »A možda je ipak više voljela

nakit.« Falco je omotao nisku bisera oko dlana i pogledao je pri slabom svjetlu. Kad

je pospremio stvari i vratio torbu pod krevet, spustio je biserje u džep.

»Falco!« rekla je Cass oštrim tonom.

»Što? Teško da će joj to nedostajati.«

»To – to je neobzirno«, rekla je Cass. Osjetila je navalu sažaljenja prema toj

mrtvoj djevojci, djevojci koja je živjela svoj mali, skučeni život i koja je poput

cvijeta pokošena tako mlada. Cass je pomislila koliko se puta požalila Madi na

pljesnivu, staru vilu svoje tete. Kako se to cijelo mjesto činilo kao da će ga jedna

~107~

dobra oluja sravniti sa zemljom. U usporedbi s ovom sobom Agnesina se vila činila

kao palazzo Ducale.

Odjednom nije mogla dočekati da ode. Soba kao da se smanjivala iz trenutka u

trenutak, kao da su se zidovi približavali i zbijali. Živjeti tu bilo je kao živjeti

zatvoren u ormaru. Cass je kleknula na hladni kameni pod namjeravajući pokupiti

nakit koji je Falco prosuo, kad joj je nešto privuklo pozornost.

»Hej, pogledaj ovo«, rekla je. Zavežljaj pravokutnog oblika, jedva neznatno veći

od njezina dnevnika ležao je poluodmotan pod krevetom. Cass ga je podignula i

pažljivo rastvorila slojeve muslina kako bi otkrila maleni portret. Mora da je

Mariabella dobila sliku neposredno prije nego što je ubijena jer bi je u suprotnom

sigurno objesila na zid.

Falco je podigao portret. Cass je škiljila, ali nije mogla razaznati lik na platnu.

Prinijela je svjetiljku bliže slici.

Bila je to ona. Mariabella: mrtva djevojka iz Livianine kripte. Samo što je ovdje

izgledala sretno, gusta joj je kosa padala na gola ramena, crvene usne napućila je

kao za poljubac. Pružila je jednu ruku kao da je pruža slikaru. Tehnika slike

sastojala se od neobičnih, isprekidanih poteza koji su slici davali zamagljen izraz.

Cass se sjetila trupla bez boje, kruga masnica oko vrata, ljubičastih tragova.

Dodirnula je platno prstom gotovo očekujući da će ruka proći kroza nju u neku

drugu zemlju gdje je sve bilo onako kako treba i gdje je Mariabella još uvijek bila

živa.

»Dar od pokrovitelja?« upitala je Cass.

Falco je zazviždao, dugo i sporo. »Ili od ubojice. Ili od oboje.« Nagnuo se nad

sliku istražujući je. Pokazao je na malu sivu žvrljotinu u donjem lijevom kutu

platna. »Baš i nije neki potpis.«

Cass se nagnula još bliže. »Izgleda kao C, ili možda L.«

»To baš i nije neki trag«, rekao je Falco uspravljajući se. »U Veneciji ima

vjerojatno pet tisuća profesionalnih slikara, a bog te pitaj koliko još amatera.«

Cass se snuždila gotovo istog trena. Bio je u pravu. Čak i to što su otkrili tko je

bila Mariabella nije im previše pomoglo. A što se tiče nestanka Livianina trupla, bila

je to posve beskorisna informacija.

Falco je rukom povukao Cass s poda. »Ali, kao što si rekla«, kazao je, »ipak je to

nekakav početak.« Cass je bilo posve jasno da je pokušava utješiti.

~108~

Cass je obrisala ruke o suknje pokušavajući se riješiti prašine. Soba ju je i dalje

naprosto gušila. »Mislim da smo noćas obavili dovoljno posla«, rekla je. »Hoćeš li

me odvesti kući?«

»Naravno.« Falcov je glas bio iznenađujuće nježan. Obavio joj je ruku oko

ramena kad su krenuli prema vratima. »Hajdemo odavde.«

Uputili su se natrag prema natkrivenom mostu u Fondamenta delle Tette, gdje je

bila usidrena njihova gondola. Cass je osjetila olakšanje kad su pronašli brodicu baš

tamo gdje su je ostavili. Falco se popeo na vozačko mjesto a Cass je sjela u kabinu,

izula chopines i razgibala nožne prste. Noćni je zrak postao oštar i zato je čvršće ovila

ogrtač oko sebe. Okrenula se prema natrag i provirila kako bi vidjela Falca koji je

upravio gondolu prema Velikom kanalu. Gotovo da si je mogla predočiti tkiva pod

kožom njegovih ruku, prsa i leđa kako se kreću u sprezi. Pitala se kako bi bilo

položiti ruke na njega, pod vršcima prstiju osjetiti stezanje njegovih mišića. Kad bi

samo moglo postojati neko mjesto kamo bi mogli otići, zajedno. Pitala se živi li i

Falco u tužnom, malenom sobičku poput Mariabellina. Pokušala je zamisliti kakvo

je to mjesto koje je bilo njegov dom, ali na pamet joj je padala samo mračna soba, s

treperavim svijećama i ležajem na podu.

»One žene u kućama«, izvalila je Cass, iznenađena vlastitom besramnošću. »Bave

li se one raznim stvarima?«

Falco je prestao veslati tek toliko da bi mogao slegnuti ramenima. »Kurtizane

rade razne stvari – pjevaju, sviraju, pišu poeziju. Žene u kućama obično su

prodavačice ljubavi, premda neke rade kao plesačice ili modeli.«

Modeli. Naravno. Zato je Falco tamo bio dobro poznat.

Cass je osjetila kako joj glas postaje grublji. »A što se tiče prodavačica ljubavi,

rade li one razne stvari?«

Falco se nasmijao. Ostavio je veslo i pustio brodicu da plovi nošena zamahom.

»Pitaš me to kao da imam gomilu iskustva s prodavačicama ljubavi. A ja sam morao

štedjeti tjednima da bih mogao platiti modelima za poziranje.«

Cass se nije mogla natjerati da ga pita ono što je zapravo htjela doznati, je li to

što je vidjela u onoj sobi bilo normalno ili nekakva vrsta izopačenosti. Klizava koža,

zvuci, sve to prožeto divljaštvom. Zar su se tako ponašali ljubavni parovi. Je li Luca

očekivao od nje da to rade jednog dana? Okrenula se od Falca kad su prošli most

Rialto. Oba njegova kraja osvjetljavale su vatre u čeličnim loncima, sredina mu je

slabašno sjala pod noćnim nebom.

»Tako je lijep na mjesečini«, rekla je. Nije ga često imala prilike vidjeti ovako.

~109~

»Da, lijep je na mjesečini«, uzvratio je Falco poput jeke. Cass je osjetila njegov

pogled kako joj žari leđa, kao da je gledao nju dok je to izgovarao. Gondola je

usporila, a Falco ju je privezao ispod mosta. Kamena je struktura branila pristup

svjetlu i vjetru, Cass se osjećala kao da se s Falcom nalazi nasamo u toploj, mračnoj

sobi.

»Evo«, rekao je izvlačeći pljosku iz džepa kaputa. »Nazdravimo.«

»A što to slavimo?« upitala je.

»Krenuli smo otkriti identitet mrtve djevojke«, rekao je Falco. »I uspjeli u tome.«

Utisnuo je glatku, metalnu bočicu u Cassin dlan. »Ja to zovem napretkom.«

Cass je oprezno pomirisala pljosnatu bočicu. Tekućina je mirisala oštro i kiselo,

gotovo kao neka kemikalija.

»Što je to?«, upitala je.

»Nekakav vještičji napitak koji sam pronašao u studiju svoga majstora. Hajde,

probaj.« Namignuo je. »Osim ako te nije strah.«

Cass je prislonila usne na bočicu i nagnula je tek toliko da joj nekoliko kapi

tekućine prodre u usta. Zadržala je dah da ne povrati. Štogod da je bilo, imalo je

odvratan okus, nimalo nalik na oštru slatkoću burgundca na koju je navikla.

Falco joj je uzeo pljosku i protresao je kao da joj procjenjuje težinu. »Nisi čak ni

otpila, zar ne?«

»Jesam.«

Falco je ponovno protresao bočicu. »Ne vjerujem ti.«

Cass se nagnula prema njemu i polako mu puhnula u lice. »Vidiš? Možeš osjetiti

taj odurni otrov u mom dahu.«

Falco je pomirisao. »Sve što mogu nanjušiti jest voda kanala, i naznaka cvijeća,

vjerojatno od sapuna kojim pereš kosu.« Približio je lice vrlo blizu Cassinom i

rukom joj uzdigao bradu. »Pokušaj opet.«

Usne su joj bile svega nekoliko centimetara daleko od njegovih. Ispod Falcova

desnog oka uočila je ožiljak u obliku slova V. Obuzeo ju je nerazuman poriv da

usnama dodirne tu malenu nesavršenost. »A sada?« upitala je.

Falco je sklonio uvojak kose s njezina pjegavog obraza i prislonio čelo na

njezino. »Još jednom?« Zatvorio je oči. Položio joj je dlan otraga na vrat i privukao

je k sebi.

Poljubit će je. Ona će mu to dopustiti. Falcovo se lice gubilo u tami dok joj se

približavalo.

~110~

A tada ... to nije bilo Falcovo lice koje ju je krenulo poljubiti. Bilo je Lucino.

Ustuknula je u sjedalu, zaljuljavši gondolu.

Falcove su se oči naglo otvorile. »Što je bilo?«

Cass nije imala pojma što bi rekla. »Kao – kao da sam nešto vidjela«, promucala

je.

Falco je pogledao unaokolo, kao da uvjerava sam sebe kako je nemoguće

ugledati bilo što u tami pod mostom. »Vampira?« Glas mu je odisao sarkazmom.

Cass je odvratila pogled. »Ma, zaboravi. Ne bi mogao razumjeti.«

»O, mislim da razumijem.« Falco se polako okrenuo od Cass. Povlačio je

prstima preko sjajne, crne površine drveta dok se vraćao na stražnju palubu.

»Oprostite, signorina. Nisam namjeravao precijeniti svoj društveni položaj.«

»Ne. Ovaj – nije u tome stvar«, rekla je Cass. Srce joj je treperilo u grudima.

Falco nije ništa rekao. Preskočio je stranicu broda i uputio se stubama koje su

vodile na most. Cass ga je slijedila pokušavajući podići suknje preko ruba broda.

Zateturala je nesigurno osjećajući kako joj vlaga s kamenja prodire kroz potplate

kožnatih cipela. Falco je stajao na sredini mosta rukama se oslanjajući na ogradu.

Zurio je u vodu takvim pogledom da se činilo kako ispod površine vidi ubojice i

otrovne zmije.

Ali, naravno, Falco nije bio praznovjeran.

Cass je pročistila grlo. Kao da joj je netko grudi obuhvatio golemom šakom i

stezao je. »U zadnje vrijeme stalno mislim kako radim nešto što ne bih smjela.«

Falco je kimnuo glavom i dalje piljeći u istu točku. Vilice su mu bile čvrsto

stisnute. »Ne bi trebala toliko razmišljati. Jednostavno učini što osjećaš da trebaš.«

Cass se prisjetila scene pod mostom, Falcove ruke na njezinoj kosi, njegovih

usana koje u tami pronalaze njezine. Nije nimalo sumnjala da bi joj njegov poljubac

godio. Njoj, ali ne i Luci. Ne i Agnesi. »Kako bih mogla znati što bih trebala

osjećati?« upitala je. »Nikad me nisu učili da slijedim osjećaje, samo da budem

poslušna. To me guši. Ponekad mislim da uopće ne mogu disati.«

»Pa sad, prije ili kasnije morat ćeš učiniti nešto što misliš da je dobro za tebe

umjesto da brineš o mišljenju cijelog svijeta. Samo se opusti. Vjeruj u sebe.« Sada

se, barem, Falco okrenuo prema njoj. Na usnama mu je poigravao smiješak. »A ako

jedva možeš disati, to je vjerojatno zbog te utegnute odjeće.«

Cass se nasmijala. Bilo joj je nevjerojatno, neočekivano drago što se nije naljutio

na nju. »U pravu si. Mogla bih se zakleti da mi Siena iz dana u dan sve više steže

rublje. Katkad se pitam radi li to samo zato da me kazni.«

~111~

Za nekoliko su se trenutaka oboje oslanjali o ogradu mosta i gledali tamnu vodu

kanala. Ispod njih je prošla gondola. Čovjek i žena naslonili su se na plišane jastuke

i ljubili se jedva osvijetljeni slabašnim svjetlom lanterne. Cass je opet osjetila kako

joj srce ubrzava. Dah u grudima bio joj težak. »Skini ogrtač«, najednom je rekla.

»Pokušavaš me skinuti?« upitao je Falco. Kiiznuo je iz ogrtača i upitno pogledao

Cass.

»Podigni ga«, naredila je. Namjestila mu je ruke tako da ju je ogrtač zaklanjao i

prtljala po vezicama oko struka. Dok je odvezivala vezice, počela se znojiti; u tami,

ispred nje su lebdjele slike Agnese i Luce, lica ledenih od neodobravanja.

»Jesi li dobro?« upitao je Falco. »Pušeš kao da istjeruješ vraga iz sebe.«

Cass se pojavila minutu poslije, crvena, ali trijumfalna izraza lica. Zamahala je

iznad glave rubljem boje slonovače. »E, sada«, rekla je, »mogu napokon disati.«

Falco je uzeo tkaninu iz njene ruke. Protrljao ju je prstima i odglumio

iznenađenje. »Blagi Bože. Od čega je ovo?« upitao je? » Čelika? «

»Kitova kost« Cass je rukom prekrila usta kako ne bi kriknula kad je Falco bacio

njezin steznik preko ruba mosta Rialto.

»Smatraj se službeno oslobođenom«, rekao je. »Osjećaš li se bolje?«

Cass nije mogla odgovoriti. Nije to mogla opisati, taj osjećaj postupno

slobodnog udisanja i izdisanja, kad je uspjela potpuno upotrijebiti pluća. Baršunska

joj se haljina borala i mreškala na golim grudima, istodobno ju je i grijala i hladila.

Falcovo je čelo ponovno dodirnulo njezino. Nosom joj je prešao preko obraza.

Cassino se srce ubrzalo. No ovaj je put nije pokušao poljubiti. Samo ju je tako grlio

u mraku, usta tako blizu njenih da im se dah vrtložio poput izmaglice nad kanalom.

Diljem grada oglasila su se zvona. Zornica. Falco se ukočio. Uz obalu,

gondolijer je sjeo u brodici i protrljao oči. Promrmljao je kletvu i ponovno legao

prekrivajući se preko glave pohabanom sivom dekom. U daljini, Cass je mogla

vidjeti dva vojnika kako patroliraju na drugoj strani Velikog kanala, a mačevi im

odražavaju blijedu mjesečinu.

»Trebao bih biti negdje drugdje.« Falco se odgurnuo od ograde i krenuo prema

stepenicama koje su se spuštale na kanal.

»Opet?« Čak su se i taverne već zatvorile. Cass se pitala provode li se Falco i

njegovi prijatelji u bordelima. Naravno, rekao je kako si to ne može priuštiti, ali što

bi drugo radio tako kasno? Kockao? Krao?

»Imam ... nekog posla koji bih trebao obaviti«, rekao je nastojeći zvučati

bezbrižno. Ali nije potpuno uspio u tome.

~112~

Cass se nije dala smesti. »Posla?«, ponovila je podrugljivo prateći ga. »O kakvom

se to poslu može raditi u ovo doba?«

Falco se okrenuo i pogledao Cass pogledom od kojeg je protrnula. »Ne pitaj«,

rekao je, »pa ti neću morati lagati.« Bez riječi je zauzeo položaj na veslačkoj

platformi.

Cass je osjetila kako je obuzima hladnoća dok je Falco vozio gondolu niz Veliki

Kanal u otvorenu lagunu. Nošena vjetrom, kosa joj je šibala po licu i tjerala suze na

oči. Cass se okrenula i bacila pogled na njega. Oči su mu bile uprte ravno naprijed,

gledao je ravno kroz nju. Cass nije mogla shvatiti što je pošlo po zlu. Je li se naljutio

što ga nije poljubila? Je li požalio što je to uopće pokušao?

Cass je zatvorila oči. Razmišljala je o tome što će zapisati u dnevnik kad se vrati

kući. Poželjela je pisati o Mariabelli. I o paru u mračnoj sobi – suprotstavljenom u

mješavini ljubavi i divljaštva. I mađioničaru i njegovim trikovima. Cass je željela

znati kako ih je izveo.

A tu je i Falco. Hoće li se usuditi pisati o njemu? O tome kako se osjećala kad je

shvatila da je namjerava poljubiti, kad joj je srce naraslo, postalo preveliko za

njezine grudi, kao da je procurilo kroz vezice korzeta i prostrlo se na sve strane

svijeta?

Caspita. U što se to upustila?

Gondola se propela unatrag kad je Falco snažno zategnuo konopac. Cass je

pogledala prema gore, iznenađena što su se tako brzo vratili u vilu. Falco je iskočio

iz brodice i okrenuo se prema njoj s izrazom iščekivanja.

»Što to radiš?« upitala je. »Mislila sam da moraš poći nekamo.« Nije uspjela

spriječiti prizvuk povrijeđenosti u glasu.

»Otpratit ću te do kuće, naravno.«

»Mogu i sama, hvala ti.« Cass se nesigurno prebacila preko ograde gondole

stišćući chopines lijevom rukom. Ogrtač joj je zapeo za brod. Jedna drvena cipela

iskliznula joj je iz prstiju i sletjela u plićak. »Mannaggia«, promrmljala je pa posegnula

za mokrom cipelom. Progurala se i prošla ispred Falca po travnjaku.

Falco ju je dostigao s lakoćom. »Cassandra, ne budi nerazumna. Ubojica može

biti bilo gdje.«

Nije odgovorila. Uputila se prema stražnjoj strani vile trudeći se ignorirati ga

dok je skakutao oko nje po njegovanom travnjaku. Nije ju mogao isključiti iz svog

života tijekom cijele vožnje, a onda se praviti da je sve u redu. Cass je zavukla rake

~113~

u džepove ogrtača. Prsti su joj se sklopili oko komada tkanine – njezine maramice.

Sjetila se Madinih riječi. Ako je zadrži na koji tren, tvoj je.

Je li se htjela dopasti Falcu? Nije bila sigurna u to.

»A presto«, rekao je Falco uz plitki naklon. »Do vrlo skorog viđenja.«

»Dobro.« Cass je suzbila suze koje je osjetila u grlu i očima. Ako se okrene,

makar samo za trenutak, znala je da će zaplakati.

Ali zašto? Što se to dogodilo? Nije znala. Pustila je da joj maramica klizne iz

džepa dok je brzo ušla u kuću i zatvorila vrata iza sebe bez okretanja.

Naslonivši se na zid kuhinje, Cass se natjerala da duboko diše. Usamljena joj je

suza krenula niz obraz, a ona ju je grubo otrla s lica. Okrenula se i pogledala kroz

prozor od debelog stakla. Falco je još bio tu. Podigao je njezinu maramicu. U

njegovim je rukama izgledala tako malena. Zastao je na trenutak, pogledao stražnja

vrata, a zatim spremio tkaninu u džep. Preplavljena noćašnjim događajima i

komešajućim osjećajima, Cass je polako pustila svoje tijelo da klizne na pod. Ovaj

put nije uspjela spriječiti suze.

~114~

»I suza i oluja

sastoje se od vode,

što ih čini najumilnijim i

najrazornijim silama na planeti.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~115~

11. poglavlje

ivianino lice nalazilo se posvuda – u zrcalima, u sjenama, zurilo je u Cass iz

napola ispražnjenog tanjura s večerom. Svijedoplave oči pratile su svaki

Cassin pokret – tužne,

– optužujuće. Zašto me još niste pronašli?

Cass je izletjela van kako bi pobjegla od mramornog kipa svoje mrtve prijateljice

u portegu, samo da bi ugledala njezinu malenu šaku kako poseže prema njoj izlazeći

iz pjeskovitog tla Agnesina cvjetnog vrta, dok joj se prsti uvijaju kao latice orhideje.

»Ovo nije stvarnost«, rekla je Cass samoj sebi posrćući preko travnjaka pred

kućom dok nije stigla do staze koja je vodila prema obali.

»Cassandra.« Vlažni ju je vjetar dozivao Livianinim zvonkim glasom.

Cass je prekrila uši rukama. Stigla je do obale gdje se bljesak sunca odbijao od

pijeska bojeći tlo pod njezinim nogama porculanski bijelom bojom. Dolazila je

plima i svaki udar valova nanio bi gromadu leda. U svakom komadu leda bila je

djevojka, zatočena. Cass se željela okrenuti, pobjeći, no umjesto toga počela je

prstima trgati led. Sunce ga je počelo topiti, a hladna je voda tekla niz Cassino tijelo

u ledenim mlazovima, smrzavajući je ...

Cass se uspravila u krevetu, potpuno odjevena. Koža joj je bila hladna i vlažna,

jastuk natopljen znojem. Na krevetu, do nje, ležala je Danteova Božanska komedija.

Mora da je zakunjala čitajući je. To nije bilo stvarno. Samo san. Po iščezavajućem

svjetlu iza prozora Cass je shvatila da se spustio sumrak dok je spavala.

Siena se nagnula nad Cass, crta lica bezličnih u prigušenom svjetlu. »Oprostite

što Vas budim, ali imate posjetu«, rekla je uz hihot. »Vaš pristali mladić.«

Falco. To je morao biti on. Cass je zaustila da ispravi Sienu – to nije bio njezin

mladić, per se – ali je odustala. Kakve to veze ima u vidu grandioznog plana

istraživanja umorstva?

San joj je pročistio misli. Prošla su dva dana otkako su ona i Falco posjetili

bordel, dva dana tijekom kojih ju je proganjalo Livino lice – u snovima, u sjenama

koje bi noću progutale vilu. Morala je pronaći Livino truplo, morala je zaštiti sebe

od ubojice. Sve drugo što se odvijalo između nje i Falca – dodiri, pogledi, gotovo

pa poljubac – bilo je nevažno. Nije bilo vrijeme da joj pažnju odvlače osjećaji koje

nije mogla razumjeti.

L

~116~

Ali Cass nije mogla odagnati žmarce u želucu pri pomisli da ju je Falco došao

posjetiti. I sama pomisao da se nalazi u vili zažarila joj je krv u žilama. Posljednja

dva dana provela je u agoniji iščekivanja i prepuštenosti sudbini pitajući se hoće li

ga opet vidjeti te što će poduzeti u vezi s Mariabellom i Livi. Počela je duboko

disati i ukorila samu sebe što je tako lakomislena. Možda joj je samo došao vratiti

maramicu. Što bi Mada rekla na to?

Provukla je prste kroz valovitu kosu, izvukla se iz kreveta i navukla meke,

kožnate cipele. Krenula je prema vratima sobe.

Siena se nakašljala u šaku i ispriječila se između Cass i vrata.

»Što to radiš?« upitala je Cass pokušavajući zaobići svoju pratilju. Sada, kad je

odlučila da se osjećaji neće ispriječiti između nje i Falca, htjela ga je odmah vidjeti

kako bi potvrdila svoju odluku.

»Zašto Vam najprije ne bih malo uredila kosu?« upitala je Siena. »Dobro je

pustiti muškarca da malo čeka.«

Cass je htjela odbiti taj prijedlog. A zatim je uhvatila svoj odraz u ogledalu na

toaletnom stolčiću i zamalo kriknula. Komad kose spleo joj se poput mišjeg

gnijezda, a lijevi joj je obraz bio crven i nabrekao od spavanja na njemu. Čak i ako

će Falco i ona biti samo prijatelji, to nije značilo da bi trebala hodati po vili kao

nekakva grozna crkotina koju je voda nanijela na rub kanala.

»Možda bi uistinu bilo dobro da malo pričeka«, rekla je. Sjela je na stolac ispred

toaletnog stolčića, a Siena joj je raščešljala kosu i splela je u pletenicu. Smotala je

pletenicu u punđu i pričvrstila je ukosnicama puštajući nekoliko pramenova da joj

padnu ispred ušiju.

Zatim je utrljala malo nježne, bijele kreme u Cassin zacrvenjeni obraz. Krema ju

je peckala. Cass je osjetila kako joj se koža hladi.

»Evo«, rekla je Siena. »Još samo malo.« Siena je otišla do ormara i vratila se sa

srebrnim steznikom i odgovarajućim rukavima. Skinula je zgužvanu plavu bluzu s

Cass i uvezala je u blistavo srebro.

Cass je pogledala u zrcalo i kimnula u znak odobravanja. Siena je bila pravo

čudo. Djevojka je počela pospremati, a Cass se uputila prema stubištu očekujući da

će je Falco čekati u kuhinji. Naprotiv, bio je u portegu, sjedio na stolčiću ispred

Agnesine harfe. Cass se nasmiješila pri pomisli kakvu bi mu bukvicu Agnese očitala

kad bi ga uhvatila kako se glupira oko njezina najdragocjenijeg blaga.

Bio joj je okrenut leđima, lica oslonjenog o izrezbarenog kerubina dok je

odsutno trzao žice. Cass se zagledala u nj, promatrala pokrete njegova vrata, leđa i

~117~

ramena: jedva zamjetne, pa ipak nepovezane pokrete. Sjetila se što je rekao na

groblju. Ljudsko je tijelo simfonija. Sitni, isprepleteni pokreti ujedinjeni u pjesmu.

»Bilo je i vrijeme«, rekao je, a da se nije okrenuo.

Zatim se ipak polagano okrenuo. Plave oči. Nahereni smiješak. Cass ga je

krenula pozdraviti, ali glas joj je zastao u grlu. Posegnula je za zakrivljenim rubom

stubišnog rukohvata, primila broncu na trenutak, podsjetila se da među njima nema

mjesta osjećajima. Nema. Mjesta. Osjećajima. Pogledala ga je, osjetila kako joj usne

oblikuju smiješak nevezan s bilo kakvim naredbama pristiglima iz mozga.

Falco je podigao obrvu. »Prelijepa žena koja šuti. San svakog muškarca.«

»Vidim da se osjećaš kao kod svoje kuće«, uzvratila je Cass. »Nisam te očekivala

noćas.« Niti ikada.

»Mislio sam da ćeš dosad već naučiti da od mene možeš očekivati samo

neočekivano.« Falco je ustao sa stolčića ispred Agnesine harfe i sad je na Cass bio

red da podigne obrvu. Falco je na sebi imao laganu bijelu košulju, a preko nje

izvezeni crno-bijeli prsluk te hlače do koljena. Kosa mu je i dalje padala u kovrčama

na lice, ali izgledala je zaglađenije nego obično, kao da ju je pokušao ukrotiti

nekakvom kremom.

»Zašto si se tako obukao?« upitala je. »Ideš na misu?« »To bi išlo malo teže jer

Falco čak nije ni vjerovao u Boga. Cass i dalje nije mogla probaviti te njegove

bizarne zamisli.

»Idemo na zabavu«, rekao je uz blistavi osmijeh.

»Mi?« Prije dvije noći samo što je nije šutnuo iz gondole; zatim je praktično

iščeznuo. A sada bi je vodio na zabavu. Cass se pitala zbunjuje li Marco i Madalenu

podjednako kao on nju. S Lucom si barem mogao znati na čemu si. Dobri, stari,

pouzdani Luca. Bez ikakvih tajni. Caspita. Cass je stvarno trebala pročitati njegovo

zadnje pismo. Njezin će zaručnik sigurno očekivati nekakav odgovor.

»Joseph Dubois održava bal. Mislio sam da bismo mogli malo pronjuškati

uokolo.« Falco se poigravao izvezenim ukrasima na svilenom prsluku. »Duboisov

će domjenak biti tako krcat gostima da nikome nećemo upasti u oči ako budemo

izgledali kao dio ekipe. Neću imati mira dok ne budem znao da si sigurna od onog

ubojice koji voli sjeći ljude, ma tko on bio.«

Laskala joj je Falcova zabrinutost za nju, ali činila ju je i pomalo sumnjičavom.

Ipak, Cassino je srce veselo poskočilo u grudima. Kreću u još jednu avanturu.

Istraga je i dalju u tijeku.

~118~

Zacijelo će moći nešto pronaći u palazzo Dubois. Gazda imanja bio je povezan s

Mariabellom, a i nestalom služavkom, Sophiom.

On je usto bio i sadašnji Felicianin poslodavac, jedan od najbogatijih,

najmoćnijih stranaca u Veneciji. Madalena je do sada već spomenula bal jednom ili

dvaput. Cass je dobila službenu pozivnicu prije nekoliko tjedana, ali Agnese je ju

bacila. Otkako se Cass zaručila, teta je sve njezine društvene kontakte s muškarcima

proglasila »frivolnima«.

»Prošvercat ćemo te na zabavu gdje me bilo tko od posluge ili gostiju može

prepoznati?« Cass je već mogla zamisliti skandaloznu situaciju kad se ona, smjerna

zaručnica Luce de Perage, pojavi na javnom događaju s drugim muškarcem.

Falco je primio Cass za ruku i poveo je prema ulaznim vratima vile. »Ne brini.

To će biti bal pod maskama. Nitko te neće prepoznati.«

»Nemam masku«, rekla je Cass pogledom lutajući po portegu kao da će se maska

nekim čudom materijalizirati preda njom.

»Prepusti to meni«, rekao je Falco uz blistavi osmijeh.

Povijena u dvorištu Duboisove palače, lica pritisnuta uz bodljikavo lišće grma

borovice, Cass se pitala je li bila dobra zamisao sve prepustiti Falcu. I dalje nisu

imali maske, a Cass nije mogla skinuti pogled s Feliciane dok je plavuša paradirala

po portegu gospodina Duboisa, izrazito našminkana, u blistavoj zlatnoj haljini.

Nosila je frizuru od sitnih pletenica spiralno uvezanih u cifrasti stožac.

Cass je zatomila želju da potrči uz stepenice i zagrli Felicianu, da popriča s njom

kao i obično, da je pita za najnovije gradske tračeve. Čak i u odjeći sluškinje, Sienina

je starija sestra bila oličenje glamura. Lako bi je se moglo zamijeniti za gošću da nije

vješto balansirala srebrnim poslužavnikom s kanapeima na vitkom ramenu.

»Eno.« Falco je pokazao na maskirani plesni par koji je kliznuo kroz staklena

vrata i krenuo niz stepenice koje su vodile iz plesne dvorane u vrt. On i Cass

čučnuli su iza grma kad je par sjeo na mramornu klupu svega pola metra od njihova

skrovišta.

Čelični lonci s vatrama obješeni na vanjski zid palače jarko su buktali kupajući

dvorište rasplesanom svjetlošću. Cass je zadržala dah, sigurna da će ona i Falco biti

otkriveni svakog trena. Potočić znoja krenuo joj je niz vrat.

~119~

Par je skinuo maske, a muškarac se nagnuo nad mladu ženu da je poljubi. Cass

je rukom zaštitila lice i odšuljala se do klupe prije nego što ju je Falco uspio

zaustaviti.

Ljubavnici su utonuli u dubok zagrljaj, lica su im se u tami stopila u jedno. Cass

je osjetila ubod zavisti. Pomislila je na izbjegnuti poljubac pod mostom Rialto, na

blistave boje koje su procvjetale u njoj pod Falcovim dodirom. Trebala mu je

dopustiti. Bila bi to njihova mala tajna.

Koliko će joj se često uopće pružiti prilika za male tajne?

Ukrala je maske s klupe i veću bacila prema Falcu. Njezina je maska bila crna i

tamno ljubičasta, urešena perjem i sićušnim blistavim draguljima. Čvorak, Cass je

prepoznala masku. Maska joj je prekrivala samo gornji dio lica, ostavljajući

otkrivena usta i bradu. Nadala se da će to biti dovoljno da prikrije svoj identitet.

Zavezala je kožnatu uzicu iza glave i namjestila kljun tako da može vidjeti kroz

izreze za oči.

Falcova je maska bila od sivkasto smeđe svile, opšivena vrpcama narančastog

baršuna, za koje je Cass pretpostavila da predstavljaju lavlju grivu. Usta su bila

izvijena prema gore u mačjem kezu.

Pošli su uz mramorno stubište u napučeni portego koji je te večeri predstavljao

plesni podij. Soba je bila sva u kristalima i zlatu. Duždev portret, u zlatnom okviru

ukrašenom rubinima, visio je na jednom užem zidu. Do njega se nalazila slika

signora Duboisa u još raskošnijem okvira. Iza dugačkog stola za zakusku krcatom

čašama vina i pladnjevima s mesnim pitama, na mramornim su stalcima bili izloženi

komadi oklopa i prekriženi mačevi. Na suprotnom kraju portega, venecijansko

plemstvo i bogataši plesali su na gudačku glazbu, a neki su u manjim skupinama

razmjenjivali priče i tračeve. Zamor razgovora i topot plesnih koraka povrh glazbe

naprosto ju je preplavio.

»Što misliš, gdje bismo mogli pronaći čuvenog signora Duboisa?« upitao je Falco.

Gass se propinjala da ga potraži u moru haljina i maski. Pretila žena u haljini

boje bijele kave stajala je tik do vrata, a okruživao ju je krug žena. Donna

Domacetti. Unatoč maski labuda, glomaznost ju je odavala. Vriskav glas donne

Domacetti probijao se iznad sve te buke. Činilo se da priča priču o tajnom sastanku

uglednog senatora i mlade kurtizane kojemu je svjedočila s prozora svoga portega.

Tijekom toga čina, sirotom se senatoru noga očito zaplela u kožnati zastor kabine,

poderala ga i tako ga otkrila pogledima ulice pune trgovaca koji su se vraćali kući

nakon dugog i napornog tržnog dana. Cass se zgrozila kad se iz žene prolomio

~120~

gromoglasan grohot, a vojska njezinih zamaskiranih obožavateljica je uzbuđeno

zapljeskala.

»Nisam ga još vidjela«, rekla je Cass pretražujući more uzvanika.

»I što ćemo sad?« rekao je Falco i poveo Cass do zida s oružjem i oklopom

položenima na postolja prekrivena baršunom. »Je li on taj koga tražimo?«

Usprkos tome što je bio stranac, Joseph Dubois poslovao je s brojnim imućnim

Venecijancima uključujući Madalenina oca. »Dubois je iznimno cijenjen ... «, Cass je

rekla sumnjičavo. »Ima poznanstva u Senatu, vjerojatno čak i u Vijeću desetorice.

Ali čudno je to da su nestale čak dvije djevojke iz njegova okruženja.«

»Pravo je pitanje«, rekao je Falco promatrajući maskirane plesače kako se

jednoobrazno kreću i plješću na plesnom podiju, »zašto bi itko poželio povrijediti

prelijepu ženu?« Pogled mu se zamračio. »Pitam se je Ii Mariabella sumnjala da se

nalazi u opasnosti. Žrtve obično ubija netko tko im je poznat. Netko kome

vjeruju.«

Cass se pitala kakve se to mračne uspomene vrzmaju Falcovom glavom, ali prije

nego što ga je uspjela išta upitati, sjaj se vratio u njegove oči, a on ju je zavrtio oko

njezine osi. »Pa, to je utješno«, rekla je Cass kad ju je privukao bliže. »Trebala bih se

osjećati savršeno sigurnom. Jer tebe jedva da poznajem.«

»Rekao sam obično«, zadirkivao ju je Falco ponovno pogledavajući muškarca i

ženu koji su se vrtjeli po podu portega. »Hoćeš li se naljutiti ako ti kažem da ne znam

plesati?«

Cass je odmahnula glavom. »Ovdje smo došli poslom.« Cass je zurila u leđa

djevojke tamne kose koja je nosila tirkiznu i ljubičastu suknju preko nevjerojatno

širokog obruča. Rep haljine i šešir bili su joj ukrašeni paunovim perjem. Je li to

bila... ?

Bila je. Madalena, poluskrivena ispod maske obasute draguljima, stajala je pokraj

stola za zakusku i pijuckala vino iz pehara od puhanog stakla. S druge strane sobe,

iza kaosa elegantno odjevenih rasplesanih tijela, nasmijanih lica pod maskama,

treperećih svijećnjaka i prepunih čaša, njezina prijateljica kao da nikad nije bila

udaljenija od nje.

»Vidjela sam prijateljicu kod stola za zakusku«, rekla je Cass okrenuvši leđa

Madaleni. Madu ne bi začudilo to što je Cass došla, ali bila bi šokirana kad bi

shvatila da je na bal došla u Falcovom društvu.

~121~

Odjednom, Cass se osjetila odvojeno, kao da pluta u čamcu ostavljenom na

jakim valovima lagune, sama i bez vesala. Sve što je poznavala blijedjelo je sve više i

više.

A tad joj se Falcov dlan našao na ruci. »Dođi.« Poveo je Cass prema drugom

kraju sobe. »Pogledaj. Tamo je naš vrli domaćin.« Pokazao je prema višeslojnoj

mramornoj fontani s kipovima zlatnih ptica na svakoj razini. Goleme svilene

zastave s obiteljskim grbom Duboisovih – zlatnim grifonom s isukanim plamtećim

mačem – okruživale su obje strane vodoskoka. Bilo je očito da visoki, tamnokosi

čovjek s maskom ratnika, oslonjen o fontanu, cijeli prizor promatra sa

zadovoljstvom. Činilo se kao da se cijela soba vrti oko njega. Signor Dubois. Cass bi

ga mogla uvijek prepoznati, s maskom ili bez nje. »Idem porazgovarati s njim«,

rekao je Falco. »Volio bih doznati nešto više o njegovu ukusu u vezi s nježnijim

spolom.«

»Ali ne možeš samo tako ... «

Falco se utopio u gomili prije nego što je uspjela dovršiti rečenicu. Probio se do

čovjeka u zlatnoj odjeći i s maskom ratnika.

Dubois je pružio ruku Falcu bez oklijevanja. Na nekoliko Francuzovih prstiju

blistalo je prstenje. Gledala je s divljenjem kako mu se obrve mršte i opuštaju dok

se pravio kako je prepoznao Falca.

Oko nje su se buljuci maskiranih plesača u ogrtačima i haljinama jarkih boja

vrtjeli po podu prekrivenom dvobojnim kvadratima. Bilo je vruće, a zrak je bio

težak od mirisa hrane, znoja i parfema. Cass se zamutilo u glavi. Znoj joj se počeo

nakupljati na čelu i curiti prema očima. Odigla je perje s lica i zamahala rukom pred

licem kako bi došla do zraka. Kad bi samo mogla na koji trenutak skloniti masku s

lica i izložiti ga zraku.

Pogledom je potražila Felicianu i Madu, ali nije ih uspjela vidjeti u kovitlacu

mase. Baš kad je razmišljala bi li potpuno sklonila masku s lica, čovjek sa šarenom

plemenskom maskom prišao je Josephu s leđa. Cass je naglo zatreptala. Već je

negdje vidjela tu divlje razbarušenu bijelu kosu.

To je bio čovjek dugačka lica iz zgrade u Castellu, kuće s organima. I truplima.

Cass se udrvenila. Ako je ona znala kako on izgleda, postojala je izvjesna

mogućnost da bi i on mogao prepoznati nju. Ušeprtljala se kako bi vratila masku na

mjesto, ali drhtavim je prstima čvor uspjela vezati samo napola. Čovjek je zastao

nekoliko koraka od Josepha, a tada primijetio Falca. Polako se primakao. Falco je

~122~

kimnuo glavom i ispričao se, ali Cass se mogla zakleti da su se čovjek izdužena lica i

Falco prepoznali.

Falco se vratio Cass i povukao je u kut sobe koji je bio ponešto mirniji. »Izgleda

da naš signor Dubois nije vidio Mariabellu duže od tjedan dana«, rekao je prigušenim

glasom. »Koliko čovjek može nisko pasti kad ga čak i njegova plaćena pratnja

počne ignorirati?«

Cass je Falca čula samo napola. »Onaj čovjek«, rekla je. »Tko je on?«

»Koji čovjek?« Falco je pogledao uokolo.

Cass se namrštila pod maskom. »Čovjek u obojenoj masci koji je razgovarao s

Duboisom i tobom. Ti – ti ga poznaješ.«

I Cass i Falco okrenuli su se prema Duboisu. Čovjek dugačkog lica položio je

ruku na rame svoga domaćina. Činilo se kao da uživaju u nekoj zajedničkoj šali.

»Ne poznajem ga«, rekao je Falco. »Mora da je neki Duboisov prijatelj.«

»E pa, ja ga poznajem. To je čovjek koji me zamalo ulovio. Iz okruga Castello.«

Glas joj je zadrhtao. »Mrtva tijela u limenim kadama. Podsjeća li te to na što?«

Izraz Falcova lica bio je skriven maskom lava, ali ton mu je bio bezbrižan.

»Sigurno si pogriješila. Tamo je bilo mračno kao u loncu. Nisi mogla nikoga jasno

vidjeti.«

»Nisam pogriješila.« Uzmaknula je od Falca. Događaj kad joj je haljina zapela za

slomljeni prozor vratio joj se u nizu fragmentiranih slika. Falco je povlači. Ona

gleda unatrag, prema čovjeku izdužena lica. Bijela kosa. Namrštene bore na njegovu

čelu. Njegove ruke kojima poseže za njom, prsti koji samo što joj se ne sklope oko

nogu. Cass ga nikada neće zaboraviti. Njegova je slika ostala postojano urezana u

njezin um.

»Ali moraš priznati da se bojiš vlastite sjene«, istaknuo je Falco s laganim

smiješkom zbog kojega ga je Cass poželjela zadaviti. »A čak i ako je to bio isti

čovjek, teško da nas je mogao dobro vidjeti. Nema šanse da će nas prepoznati pod

našim maskama.«

»Mogla bih se zakleti da ste razmijenili poglede«, ustrajala je Cass. Nije htjela

omogućiti Falcu da izbjegne temu. »Baš kao da ste se već sreli.«

»E, sad mi je posve jasno da ti se privida«, rekao je s uzdahom. »Dopusti da ti

donesem piće. Smirit će ti živce.« Ne pričekavši odgovor, Falco je otišao prema

okruglom stolu s raznobojnim peharima od puhanog stakla aranžiranih u piramidu.

Dohvativši jednu čašu, u žurbi je zamalo srušio drugu. Očito Cass nije bila jedina

čiji su živci bili napeti.

~123~

Okrenula se natrag prema čovjeku u obojenoj plemenskoj masci. Na svjetlu je

izgledao prilično bezopasno, ali Cass je znala da je to on. A znala je, također, i to da

je Falco lagao u vezi s njim.

Cass je morala doznati zašto.

Falco se vraćao s dvije čaše vina i zato je Cass djelovala brzo. Kad je brineta

perlama ukrašene maske pozvala Duboisa na ples, Cass je duboko udahnula i

probila se kroz gomilu dok nije stala pokraj čovjeka izdužena lica.

»Kao da Vas znam odnekuda«, rekla je nastojeći da joj glas ostane miran. »Jesmo

li se već negdje sreli?«

»Angelo de Gradi«, rekao je čovjek podižući Cassinu desnu ruku do svojih

usana. Obiteljski liječnik Duboisovih. A Vi?«

Cass je zastala pokušavajući izmisliti uvjerljivi identitet. Proklinjala je samu sebe

što to nije predvidjela. Obrazi su joj se zacrvenjeli dok je pokušavala odgovoriti.

»Ah«, rekao je Angelo. »Još jedna Josephova dama. Morate mi oprostiti. Mislio

sam da voli crnje ptice, prije gavrane nego čvorke.« Posegnuo je kako bi joj

pomilovao perje oko očiju, a težina njegove ruke odriješila je napola svezani čvor.

Cass je osjetila kako joj maska počinje padati. Pritisnula ju je rukom o lice kako bi je

spriječila da je ne otkrije.

»Moram Vam reći da mi i Vi izgledate odnekud poznato, signorina ... « Angelo je

zastao čekajući da mu Cass kaže svoje ime. Bore na njegovu čelu produbile su se. U

debelim je prstima uvrtao čašu s vinom.

Činilo joj se kao da se soba počela polako vrtjeti oko nje. Svaki njegov, pa i

najmanji pokret, sve više je uvjeravao Cass da je to taj čovjek. Duboko je udahnula.

Nije bilo vjerojatno da bi je Angelo mogao napasti u sali punoj najutjecajnijih žitelja

Venecije.

»A možda ni nemate ime?« upitao je kao da ga to zabavlja.

»Imam«, rekla je Cass nadajući se da je uspjela u glas unijeti notu očijukanja. »Ali,

kad bih Vam ga sad rekla, upropastila bih čaroliju.«

Angelo je baš htio odgovoriti kad se između njih uvukao visoki čovjek s

maskom od crnog i smeđeg perja, otvora za oči uokvirenih zlatom; to je, valjda,

trebalo predstavljati sokola.

»Ispričavam se«, rekao je pružajući joj ruku. »Je Ii signorina slobodna za ples?«

»Vrlo rado, hvala Vam.« Cass je pridržavala masku za kljun dok ju je čovjek

vodio dalje od liječnika. Pred očima su joj bljeskali prizori rasporenog psa i posuda

~124~

s organima. Cass je sada znala tko je čovjek izdužena lica. Ali nije znala je li upleten

u Mariabellino umorstvo.

»Uživate li u balu?« upitao je čovjek s maskom sokola dok su se neodlučno

kretali popločenim podom i pokušali uklopiti u ostatak plesača. Cass je čvrsto

svezala masku i osjećala se znatno bolje s dvostrukim čvorom na glavi. Za razliku

od većine gostiju koji su za ovu večer odjenuli najživopisniju odjeću, ovaj je čovjek

bio sav u crnom. Čak mu je i kosa bila sakrivena duboko nataknutim crnim

šeširom.

»Da.« Cass je bacila pogled preko ramena. Angelo se uputio prema staklenim

vratima koja su vodila u dvorište. Falco je nekamo nestao.

»Srce Vam udara«, primijetio je čovjek kad je spojio ruke s Cassinim i sporo se

okrenuo oko nje u krugu. »Osjećam kako Vam krv kola pod kožom.«

»Puno sam plesala«, odsutno je rekla Cass. Čovjek ju je pustio ispod nisko

spuštenog svijećnjaka. Kad je Cass ponovno zakoračila u vanjski red plesača,

pogledala je nagore u grimizne svijeće. Kapljica voska pala joj je na nadlanicu, i

Cass je poskočila. Desna je ruka čovjeka-sokola uštipnula Cassin grudni koš kad ju

je krenuo ponovno zavrtjeti. Pramen njezine kose upetljao mu se među prste, a

Cass je ustuknula.

»Oprostite«, rekao je. »Imam problema s kretnjama ruke. Ozljeda iz rata.«

Cass je podigla pogled prema njemu i pokušala zamisliti lice iza kljuna od oniksa.

Čula je natruhu stranog naglaska. »Znači, ratovali ste protiv Turaka? Kako je to

bilo?«

»Teško. Neugodno. Brutalno.« Muškarčeva se ruka i dalje tresla na njoj. »Ipak,

bilo je izvjesne ljepote u svemu tome.«

Cass je zadrhtala. »Kako rat može biti lijep?«

Čovjek nije odgovorio. Prestao je plesati. »Od koga se to skrivate, Cassandra?«

Cass je, na trenutak, osjetila kao da je zarobljena u ledenoj kocki. »Kako – kako

znate moje ime?«

Čovjek se nagnuo tako blizu da joj je crno i smeđe perje njegove maske

dodirnulo kožu. »Znam ja mnogo toga«, rekao je. Plesom ju je poveo prema

periferiji sobe. U njegovu kretanju bilo je nečeg teatralnog. Cass je pokušavala

osloboditi raku iz njegove, ali on je samo pojačao stisak.

Je li moguće da se iza maske skrivao Maximus Čudesni? Je li mu Cass rekla svoje

ime? Nije bila sigurna. Građa je odgovarala, a crni joj je šešir bio poznat. Cass se

~125~

pokušala prisjetiti boje i ritma mađioničareva glasa, ali nije uspjela. Posrnula je i

gotovo se sudarila sa ženom ispred sebe.

»Faites attention«, rekao je čovjek-sokol.

Faites attention? Cass je dovoljno dugo učila francuski da bi znala kako to znači

budite pažljiviji. Ali, tko je bio taj čovjek i zašto joj se obratio na francuskom? Jedina

osoba koju je Cass poznavala u Francuskoj bio je Luca, njezin zaručnik. »Morala

bih se vratiti k svom prijatelju«, rekla je Cass pokušavajući zvučati bezbrižno,

samosvjesno, premda joj je srce udaralo u ušima.

»Vašem prijatelju«, rekao je čovjek kao da ga to zabavlja. »Pitam se kako bi se

dopao Vašem zaručniku.«

Prije nego što je Cass uspjela išta odgovoriti, čovjek joj je prinio ruku k ustima i

poljubio je; zatim se skladno uklopio u gomilu plesača. Krenuo je prema dragoj

strani okrećući se u rukama visoke plavuše u sivoj haljini dubokog izreza i maskom

crne mačke. Cass ga je promatrala na trenutak osjećajući se kao da će joj srce

eksplodirati. Nije mogla shvatiti kako je čovjek-sokol mogao znati za njezine

zaruke.

Zatim joj je sinulo: donna Domacetti. Naravno.

Jedno je bilo sigurno: prepoznali su je. Morala je otići, odmah.

Cass je tražila Falca u gomili. Spazila ga je pokraj stola s pićem, kako u jednoj

ruci balansira dvije čaše šampanjca dok razgovara s Duboisom. Kad im se Cass

približila, Dubois je zabacio glavu unatrag i potapšao Falca po leđima kao da su

najbolji prijatelji. Cass se pitala kakvim ga je to lažima napunio Falco.

Ako je Falco bio tako vješt manipulator, kako je Cass mogla vjerovati bilo čemu

što joj je rekao?

Kliznula je iza Falca, pazeći da ne bude Duboisu na vidiku, i položila mu ruku

na struk. »Moramo poći«, rekla je tiho.

»Samo trenutak«, rekao je. »Preko puta dvorane je mali salon. Kako bi bilo da

me pričekaš tamo?«

Cass nije željela ostati u plesnoj dvorani niti trenutka više. »Dobro«, rekla je i

uputila se prema pročelju Duboisove palače. Čim se odmaknula od vrućine i

zbijenosti gomile, osjetila se bolje. Ovdje je bilo prostora i mira, i bilo je puno,

puno hladnije. Otkucaji srca počeli su joj se usporavati do uobičajenog ritma.

Šetala je kroz salon koji je više podsjećao na muzej nego na prostoriju u kojoj se

stanuje. Cass se zaustavila ispred reda grčkih skulptura izloženih ispred predivnog

murala Akropole. Partenon je stajao na sljemenu brda, s razbacanim manjim

~126~

hramovima ispod. Cass je kleknula da pročita urezani natpis ispred kipa koji joj se

najviše svidio, žene bez glave, s briljantno bijelim krilima. Nika sa Samotrake.

Kad je Cass posegnula da dodirne majstorski isklesano krilo, sjena se nadvila

nad božičin mramorni lik. Zrak je postao gust. Cass je osjetila tuđu prisutnost u

sobi. Okrenula se sporo, pogledom temeljito pretražila prostoriju, ali salon je bio

pust. Samo kipovi i balkon iznad nje koji je služio za prikaz Duboisove zbirke

grčkih slika.

»I opet se bojiš vlastite sjene«, promrmljala je Cass.

»Tu si, ptičice moja.« Falco je ležerno ušetao u salon. »Pričaš sama sa sobom?«

upitao je.

Cass se kiselo nasmiješila, ali nije odgovorila. Primila je Falca pod ruku i

ponovno pogledala po prostoriji. I dalje je imala neugodan osjećaj da je netko

promatra. Na trenutak, pogled joj je privukla baklja na zidu, čiji se plamen

odjednom razdvojio i opet sjedinio.

Kad je odvratila pogled od baklje, pred očima su joj plesale pjege. Ali, jedna od

njih nije plesala. Padala je. Cass je promatrala kako prolazi kroz balustradu balkona

i polako pada prema tlu. Ispružila je ruku da je uhvati.

Na dlan joj je palo crno-smeđe pero.

~127~

»Delirij mogu izazvati razni uzročnici:

nerazmjer tjelesnih tekućina, trovanje,

jaka groznica te, naravno, ludilo.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~128~

12.poglavlje

azubljena munja proparala je nebo.

»Bit će bolje da požurimo«, rekao je Falco. Spustio je svoju masku lava

na dok ispred Duboisove palače.

On i Cass uputili su se ulicom koja je prolazila uz Veliki kanal. Tu je bilo još

nekoliko maskiranih slavljenika koji su posrtali uz obalu u različitim stupnjevima

pijanstva. Munja je ponovno obasjala nebo, ovaj put popraćena tutnjavom

grmljavine. Cass je podigla pogled. Teški su se oblaci vrtložili iznad njihovih glava.

»Angelo de Gradi«, rekla je Cass. »Jesi li siguran da ti to ime ništa ne znači?«

»Ništa«, Falco je rekao jasno i glasno.

Cass je pustila da je Falco povede grbavim kamenom. Željela mu je vjerovati.

Uistinu jest. Ali u nekom skrivenom, mračnom zakutku, neprestano joj se javljala

slika gotovo neprimjetnog uzajamnog pogleda Falca i liječnika. Je li moguće da je to

samo umislila? Nije bila uvjerena u to. Ipak, jedno je bilo sigurno: ako je Falco i

poznavao de Gradija, nije joj to kanio priznati.

»Nije te bilo neko vrijeme. Jesi li saznao išta korisno?« upitala je Cass.

»Ništa osim da Dubois ima više prijatelja od bilo koga. A Mariabella je mogla

poznavati bilo koga od njih.«

Namrštila se osjetivši nagli nalet nestrpljivosti. »Jesi li vidio čovjeka s maskom

sokola?«

»Ne bih znao razlikovati masku sokola od maske jastreba ili orla«, odgovorio je

Falco. »Zašto?«

Cass nije mogla reći Falcu što joj je čovjek rekao, kako je insinuirao da bi Luca

mogao biti razočaran njezinim prijateljstvom s Falcom. Poželjela je da to nije ni

spomenula. »Ne sjećam se što je točno rekao«, brzo je rekla. »Da nisi kojim

slučajem vidio Maximusa? Mađioničara?«

Prezrivo se nasmiješio. »Nisam. Možda je u garderobi uvježbavao točku

nestajanja tuđe imovine.«

Debele su kišne kapi prošarale prednji dio Cassine haljine kad se iz neba obrušio

iznenadni pljusak. Cass se brzo pogurila i sklonila pod obližnji dovratak. Falco se

zbio uz nju dok mu se poduža mokra kosa lijepila uz lice.

N

~129~

»Pokisnuo si«, rekla je instinktivno mičući pramen iz njegova lijevog oka.

»Oštroumno zapažanje«, primijetio je. »Vidi se da su tvoji učitelji uistinu zaradili

svoju plaću.«

Cass ga je laktom podbola u rebra. Čak i napola mokar, Falco je isijavao toplinu.

Poželjela je da mu se još neki pramen prilijepi za kožu kako bi ga mogla opet

dotaknuti. Osjetila se tako blizu njega, a opet udaljena miljama daleko. Kao da je to

za čime je čeznula bilo na obzoru kojemu se nikako nije uspijevala približiti.

Podsjetila se da treba biti oprezna. Falco joj je možda lagao. Ipak, možda je

samo umislila tu razmjenu pogleda između njega i Angela. Falco je bio isto tako

zgrožen mrtvačkom zbirkom leševa kao i ona.

»Čini se da ćemo morati ostati ovdje neko vrijeme«, rekla je Cass, pokušavajući

odvratiti pogled s Falcovih grudi. Mokra mu se košulja lijepila uz tijelo. Pljusak se

pretvorio u pravu poplavu, kiša je tako jako udarala o kamenitu ulicu da je naprosto

progutala Falcov odgovor.

Cass se nagnula bliže. »Što?«

»Rekao sam da znam obližnje mjesto kamo bismo mogli poći. I tamo pričekati

da kiša prestane.« Falcove su usne bile tako blizu njezina uha da je mogla osjetiti

udar njegova topla daha svaki put kad bi izgovorio »p«.

Cass je zadrhtala. Uvjeravala se da je to od nevremena, ali ipak se okrenula

prema Falcu premda je time izložila desnu stranu haljine oluji. Lice mu je bilo

prilično bezizražajno, ali oči su mu se smiješile.

»Kakvo mjesto?«

»Tommasov atelje. Samo nekoliko ulica odavde.«

Cass je gledala kako kiša pada u zastorima. »Tko je Tomasso?«

»Vecellio. On je moj majstor.«

Cass je duboko udahnula. Tomasso Vecellio potjecao je iz Tizianove loze,

jednog od najvećih venecijanskih umjetnika svih vremena. Tizian je umro prije

Cassina rođenja, ali utjecaj njegove ostavštine osjećao se u crkvama i kućama diljem

cijele Venecije.

»Ti si Vecelliov šegrt? Kako to da mi nikad nisi rekao?«

Falco je sklonio mokru kosu s lica. »Nikad me to nisi pitala.«

»Neće mu smetati ako me povedeš u njegov atelje?«

»On je sada u Padovi«, rekao je Falco nacerivši se. »Neće ni znati.«

~130~

Njezina se teta ne bi složila s tim – ona je smatrala da su umjetnici tek za

stepenicu iznad najobičnijih kriminalaca, a usto je bilo krajnje nedolično da Cass

bude s Falcom bilo gdje nasamo. Luca bi poludio. Ipak, teško da će ostati

pogrbljena u dovratku cijele noći i moliti se da kiša prestane.

»Hajdemo«, rekla je. Samu je sebe uvjeravala da je uzbuđena zato što ide

posjetiti atelje jednog umjetnika, a ne zato što joj se pružila prilika da provede više

vremena s Falcom.

»Za mnom.« Falco je potrčao pustom ulicom pokraj pročelja ruševne kapele, a

Cass je kaskala za njim. Zastala je na kiši kako bi zbacila chopines. Stopala su joj

utonula u blato i mulj. Upropastit će cipele. Pa što onda? Ionako joj je već cijela

odjeća nepopravljivo uništena.

Prešli su preko kanala koji joj nije bio poznat i uletjeli u skrivenu uličicu. Zgrade

su bile tako blizu jedna drugoj da je Cass mogla dodirnuti glatke zidove ispruženim

rukama. Pružale su nešto malo zaštite od nevremena, ali ne i dovoljno. Haljina joj je

bila teška i kad je bila potpuno suha. Sada je bila kao od olova.

Nastojala je biti blizu Falca dok je vrludao zamršenim kolopletom uličica; bojala

se da će, ako ga izgubi iz vida, ostati zauvijek zatočena u tom labirintu. Prošli su

preko još jednog nepoznatog mosta. Duge strijele kiše ostavljale su kružne rane

zabadajući se u mutnu vodu kanala ispod njih. Falco je zastao nasred mosta kako bi

promotrio prizor. »Voda na vodi. Predivno«, rekao je.

Cass je zastala kako bi pokušala vidjeti taj prizor Falcovim očima, iz perspektive

umjetnika, ali mogla je vidjeti samo kišu. Kišu koja joj je prodirala kroz haljinu i

natapala joj donje rublje. Položila je ruke na Falcov struk i gurnula ga. »Hodaj.«

Falco je, zgurivši se, izašao na put i nestao kroz drvena ulazna vrata koja su se

otvarala i zatvarala na povjetarcu. Cass ga je slijedila. Iza vrata se nalazilo maleno

dvorište i vijugavo mramorno stubište. Falco je preskakao po dvije stepenice

najednom. Na vrhu, par kičasto obojenih romaničkih stupova uokvirivao je crvena

drvena vrata.

Cass je ustuknula pri pogledu na vješto izrađeni brončani kolut na vratima.

Vodoriga, ali s gotovo ljudskim crtama lica, poput smanjene glave žene koja vrišti u

agoniji. Cass se prisjetila svoje tete. Nadala se da se Agnese dobro provodi u

Albanu.

Falco je iz džepa ogrtača izvukao ključ. »Evo ga.«

Cass je drhtala, a noge su je počele svrbjeti od slojeva vlažnog baršuna koji se

lijepio za njih. Falco je gurnuo vrata, a Cass ga je slijedila u toplu, mračnu sobu.

~131~

Čula je kako Falco udara kresivom, a tada je čelična svjetiljka oživjela uz

namigivanje plamenom. Cass je zažmirila pokušavajući priviknuti oči na tamu.

Falco se elegantno kretao po sobi, upalio dvije uljane svjetiljke na prozorskoj

ploči. Malo-pomalo, atelje se osvijetlio. Stajali su u velikoj, prostranoj sobi s

visokim kupolastim svodom. Svaki je zid bio obojen drugačijom bojom: bjelokost,

nebeskoplavo, svijedo sivo, i na kraju sablasno zeleno, nalik na izbljuvke gradskih

dečki u kanal nakon noći divlje pijanke. Cass je prevukla rukom preko glatko

ožbukanog zida i iznenadila se kad su joj pod prstima počele otpadati krhotine sive

boje. Nema sumnje da je Tommaso Vecellio, Tizianov rođak, mogao sebi priuštiti

otmjenije mjesto od ovog.

Bacila je pogled na ostatak sobe i uočila oskudan namještaj. Uobičajena

umjetnička oprema: stolac, slikarski tronožni stalak (bez platna, primijetila je

razočarano) i divan za poziranje boje šljive. Ispod ruba prozora, duž cijeloga zida,

protezao se dugački stol s obiljem posuda s prahom i kistovima. Iza njega su bili

naslagani okviri s napetim neoslikanim platnima. Ostatak prostorije bio je prazan, s

iznimkom trodijelnog paravana, velike limene kade i oronule, stare škrinje.

Cass je prešla preko sobe i sjela na divan. Uzdahnula je s olakšanjem kad je

malena ležaljka podijelila s njom breme teške odjeće. Pogladila je baršunsku

presvlaku, bez imalo sumnje svojedobno skupocjenu, ali sada mjestimično izlizanu.

»Vecellio stvarno slika ovdje?«

»Da, baš kako sam ti rekao.« Falco je zavukao glavu u prastaru škrinju, glas mu

je zvučao prigušeno. »U čemu je problem? Očekivala si nešto ... raskošnije?«

Podigao se i preko prsa razvukao komad čipkaste svile, žućkasto-bijele boje.

Cass je podigla ruku na usta kako bi zaustavila hihot. »Što je to?«

»Kostim za poziranje«, nevino je rekao Falco. »Ne možeš ostati u toj mokroj

odjeći. Završit ćeš kao tvoja teta.«

»Ne mogu ni zamisliti da bi me mokra haljina mogla pretvoriti u invalida«,

podrugnula se Cass. Ali vlažno sukno jest bilo neugodno – osjećala se kao da je

pretovarena kamenjem.

»Spora i užasna smrt, ako se mene pita. Životna snaga kopni ti kroz desetljeća.

Radije bih da me zadave i izrezbare poput Mariabelle.« Pružio je svilenu opravu

Cass i glavom pokazao prema paravanu. »Hajde, neću te gledati.«

Osjetila je kako joj se vrelo rumenilo prostire obrazima dok je primala kostim.

Bio je otprilike triput manji od kostima koji je jučer nosila u bordelima. »Ali tako je

~132~

malen. Sigurno imaš nešto«, spriječila se da kaže pristojnije i umjesto toga rekla:

»toplije?«

Falco je pokazao prema škrinji elegantnom kretnjom. »Samo se posluži.«

Cass je kopala kroz gomilu jarko obojene svile i čipke, zamršaje vezica i vrpci, ali

izgledalo je da je Falco već pronašao najčedniju haljinu. Ipak se odlučila za haljinu

koju joj je dao. Imala je duboki izrez i niz gumba za pritezanje steznika, ali rukavi su

bili dugački i široki, a rebrasti donji dio će joj pokriti barem dio nogu. A i ljepše će

se osjećati u nečem suhom.

»Fino«, rekla je, kliznula iza paravana i počela se boriti s vezicama steznika. »Ali

ako ikome kažeš za ovo ... «

»Bojim se da to ne bi bilo pretjerano zanimljivo mojoj ekipi«, rekao je Falco.

»Većina nas provodi vrijeme u društvu razodjevenih žena.«

»Molim?« Cass se uspjela ispetljati iz steznika. Otkopčala je suknju i stalak pod

njom te pustila da mokra haljina skupa s obručem padne na pod uz udarac. Zatim

se pozabavila vezicama donjeg rublja.

»Tommaso voli slikati gole žene.«

Cass se pitala je li Falco namjerno spomenuo gole žene baš u trenutku kad je

prevukla mokro rublje preko glave. Ma ne. Nije ju mogao vidjeti. Brzo je navukla

svileni kostim preko nogu i torza. »Ne mogu zamisliti kako bi se žena mogla

ugodno osjećati dok leži gola pred gomilom dečki koji bulje u nju.«

»Trebala bi probati. Moglo bi ti se svidjeti.« Falcov zadirkujući glas dopirao je iz

neposredne blizine, kao da će svakog trena proviriti iza paravana kako bi provjerio

što to ona radi tako dugo.

»Još malo«, brzo je rekla. Uvukla je ruke u široke rukave i pokušavala zakopčati

gumbe na leđima. Činilo joj se kao da milijun sićušnih perli mora zakvačiti

milijunom sićušnih, klizavih omči. Uspjela ih je zakopčati dovoljno da prekrije donji

dio leđa, a onda je morala odustati. Jednostavno nije mogla sama doseći gornje

gumbe. »Obećaj da mi se nećeš smijati.«

»Obećajem da neću ... « Falcove su se oči širom otvorile kad se pojavila iza

paravana, umalo je ispustio čaše s vinom koje je držao u rukama. Odmjeravao ju je

od glave do pete i mrmljao tiho nešto što nije uspjela razabrati.

Način na koji ju je gledao izazvao je u njoj osjećaj kao da je kostim proziran.

»Prestani buljiti u mene«, naredila je. Prekrižila je ruke i prstom pokazala na vino.

»Je li to za mene?«

~133~

»Ispričavam se, signorina.« Uručio joj je čašu s grimiznom tekućinom, a da nije

svrnuo pogled s nje. »Oduvijek sam znao da si prelijepa, ali sada pouzdano znam da

imaš duže noge od svih žena koje sam vidio u životu. A tek tvoja koža – predivno!

Okreni se.«

Cass je htjela odbiti, ali iznenadila je samu sebe sporo se okrenuvši oko svoje osi

da bi je Falco mogao pogledati. Otpila je gutljaj iz čaše nastojeći da se ne zakašlje.

Vino, ili što je to već bilo, bilo je loše.

»Veličanstveno. Daj da te zakopčam.« Falco je odložio čašu na drveni stolčić.

Prije nego što se Cass uspjela usprotiviti, našao se iza nje, s prstima na donjem

dijelu njezinih leđa. Cass je osjetila kako se perla otkopčala.

Okrenula se i prolila podosta vina iz čaše dok ga je pljuskala po prstima. »Ti me

otkopčavaš«, optužila ga je.

Falco se nasmijao. »Oprosti. Nisam htio.« Posegnuo je za njom, ali ona se

izmakla. »Dođi, obećajem da ću biti pristojan.«

»Zašto bih ti vjerovala?«

Falco joj je ponovno zašao iza leđa i počeo provlačiti perle kroz petlje. Nagnuo

se tako blizu da mu je obraz dodirivao njezin vrat. »Zato što to želiš.«

Čaša s vinom zadrhtala je u Cassinoj ruci. Čvršće ju je stisnula i otpila sljedeći

gutljaj. Kad god bi je Falco dodirnuo, bilo bi joj teže disati. Nije bila sigurna je li to

zbog odjeće ili zato što joj je bio tako blizu. Nervozno je otpila iz čaše. Kad je

posegnuo za zadnjim gumbom, čaša je bila prazna.

Falco joj je uzeo čašu iz ruke. »Natočit ću ti još, a onda te pozicionirati.«

»Pozicionirati?« Cass je začudila ta riječ.

Falco ju je poveo do divana, a zatim je ostavio tamo i otišao do visokog ormara

skrivenog u sjenovitom kutu. »Naslikat ću te, jasna stvar.«

»Naslikat ćeš me?«

»Zar ćeš ponavljati sve što kažem?« Vratio se i stavio joj u ruku čašu s mutnom,

smeđom tekućinom. »Oprosti. Nema više vina. Ima još samo Tommasovog

specijalnog likera.«

Cass se namrgodila, ali primila je čašu. »Voljela bih vidjeti tvoje slike«, rekla je

odugovlačeći. Jednim se dijelom nadala da će je Falco poželjeti naslikati još otkako

ga je upoznala, ali sada, kad se to doista trebalo dogoditi, osjetila se užasno

samokritičnom.

~134~

Falco se nasmiješio. »Željela bi vidjeti vrijedim li ičemu prije nego što postaneš

moja najnovija žrtva?«

»Ma ne, samo što ... «

»Šalim se.« Falco je izvadio platna ispod dugačkog stola. Pokazivao ih je jedno

za drugim. Prvo je bilo lako odgonetnuti – Andriana, u odjeći vrlo sličnoj onoj na

Cass.

Ipak, Falco je nije naslikao točno onako kako je se Cass prisjećala. Izgledala je

starije, iscrpljenije. Usne su joj bile pune sitnih bora koje su joj osmijeh činile

usiljenim.

»Izgleda posve slomljeno«, rekla je Cass.

Provukao je rukom kroz opuštenu smeđu kosu. »Da. Baš sam taj dojam stekao

kad sam je sreo prvi put. Potrgana lutka maskirana u omiljenu igračku. Bilo ju je

lako naslikati lijepu, kao što bi se čovjeku mogla učiniti izdaleka, ali htio sam što

vjernije dočarati njezin pravi izgled.«

Cass je kimnula glavom izbjegavajući Falcov prodirući pogled. I sama je

pokušala postići isto pisanjem, prikazati svijet onakvim kakav uistinu jest. Falco je

podigao sljedeće platno na kojemu je bila starija žena, Agnesine dobi. Ali, dok je

Andriana djelovala prazno, ova je žena izgledala živahno, prpošno. Falco nije varao

u pogledu njezine starosti; na licu i rukama vidjela se naborana koža. Kapci su joj

bili obješeni, koža na vratu visjela je u tankim prozirnim slojevima. Ali, nečega je

bilo u sjaju njezinih očiju, držanju, što ju je činilo ljepšom od plavokose prostitutke.

»Tko je ona?« Cass se divila konturama staričina tijela, mreži žila koja se nazirala

pod kožom. Opet se sjetila svoje tete i osjetila ubod usamljenosti. Nadala se da će

se Agnese iz Albana vratiti sjajno raspoložena, kao i obično. Unatoč činjenici da se

Cass često željela osloboditi Agnesina utjecaja, vila se bez nje doimala tako pustom.

»Ne znam. Neka Ciganka. Prodavala je prnje na buvljaku.« Falco je povukao

prstom preko Cassine ključne kosti. »Zadivljujuće, zar ne? Ljudsko je tijelo tako

krhko – pa ipak sastavljeno tako učinkovito. Čudesan sklop oprečnosti.«

»Da – zadivljujuće«, rekla je Cass. Pomalo se bojala priznati Falcu da je u svom

dnevniku pokušavala postići što i on. Nije htjela da joj se ruga zbog njezina pisanja,

kao što je to običavao Luca dok su bili mali. »Ponekad na isti način razmišljam o

cijelom svijetu. Ljudi istodobno izgledaju i tako slabi, i tako čvrsti. Život zna biti

tako okrutan – pa opet je, s druge strane, prepun nade.«

Falco je izbjegavao njezin pogled dok je slagao platna. »Ja sam dobio svoju

porciju okrutnosti«, rekao je. »Uglavnom iz ruku takozvanih pravednika. Što reći za

~135~

religiju, koja ljude navodi na nezamisliva zla? Ratove, pogubljenja ... « Glas mu je

zamukao, a Cass je bila sigurna da je u mislima odlutao nekamo vrlo daleko. No,

poput zastora koji se spušta i podiže, njegovo je tmurno raspoloženje nestalo naglo

baš kao što je i nadošlo.

»A sada«, počeo je Falco kad je pospremio platna iza dugačkog stola. »Jesam li se

dokazao, signorina Cassandra? Smijem li vas naslikati?«

Cass je pogledala svoje duge noge koje su provirivale iz naborane haljine.

Odagnala je iz svojih misli slike tete Agnese i Luce koje su je prijetile obuzeti.

»Nećeš nikome pokazati sliku, zar ne?«, upitala je.

»Mislio sam je objesiti na ulazu u Veliki kanal. Nazvati je Signorina Cassandra

Caravello u donjem rublju. Što kažeš na to?«

»Jako smiješno.«

»To sam i mislio.« Falco je dovukao stolčić i stalak za sliku u sredinu sobe.

Pokazao je rukom Cass da se smjesti na divanu. »Molim te.« Prinio je bliže uljane

svjetiljke žaleći se na slabu rasvjetu.

»Pod normalnim okolnostima«, rekao je Falco, »tražio bih da mi poziraš tijekom

dana. Jedino tako se može dobiti jasna slika. Ali nemam često atelje na raspolaganju

samo za sebe.« Nacerio se. »A i ti, sasvim sigurno, ne predstavljaš normalne

okolnosti.«

Cass je osjetila kako se rumeni; gotovo da je bila sigurna kako će je naslikati

crvenu kao papriku.

»Opusti se«, rekao je. »Trenutno izgledaš kao da si sjela na ježa.«

Cass se namjestila u drugačiju pozu, a Falco se nasmijao. »Dopusti mi«, rekao je i

krenuo je namjestiti. Nježno ju je položio na lijevi bok, pustio da joj desna noga

padne pred nju. Povukao joj je pramen kose preko ramena tako da joj se uvija i

kovrča oko vrata. Cass je nervozno pijuckala napitak nadajući se da će joj alkohol

pomoći da se opusti. Svaki Falcov dodir stvarao je u njoj sićušni udar munje.

Napon je počeo rasti do opasne razine.

»Je li ti hladno za noge?« upitao je Falco.

Cass je uspjela iskašljati niječan odgovor. Cijelo joj je tijelo bilo obuzeto

vrućinom; osjetila se svega dva njegova dodira daleko od spontanog samoizgaranja.

Obuzeo ju je iznenadan poriv da pobjegne; istodobno, poželjela je da je dira

zauvijek. Kostim, poziranje, čudna alkoholna formula koja je rastapala njezinu

sputanost. Cass se osjetila divljom i živom, čak i više nego one noći kad su obilazili

~136~

bordele. Te je noći bila netko drugi, ali noćas je pozirala kao ona sama – i to joj se

sviđalo.

Falco je zakoračio unatrag kako bi promotrio svoje djelo. »Gotovo savršeno.«

»Gotovo?« Cass je glumila nadurenost.

»Znam!« Falco je opet prekopao ormar i vratio se s nečim skrivenim u rukama.

Podigao je predmet kako bi ga Cass mogla vidjeti – ogrlicu od sjajnih ametista.

Podsjetila ju je na nešto, ali nije se mogla sjetiti na što. Vjerojatno na jednu od

tisuća Madinih ogrlica. Ta je djevojka imala više nakita od cijele duždeve obitelji.

Cass je zadrhtala kad joj je Falco zakopčao ogrlicu oko vrata. Dragocjeno je

kamenje bilo hladno na njezinoj koži.

»Dobro. Što kažeš na malo čedniji izgled? Znam da ti je to naporno, ali ipak

probaj.«

Cass je raširila oči i napućila usne, samo malo. Nagnula je glavu ulijevo.

Falco je odmahnuo glavom. »Izgledaš kao da si progutala bumbara. Zaboravimo

na krijepost. Bolje da probamo nešto što će izgledati prirodnije. Što kažeš na

prezir?«

Obrve su joj se podigle u trenu. »Ja uopće ne znam što je prezir!«

»Savršeno.« Iskapio je ostatak svoga mutnog napitka. Kist mu je poletio preko

platna.

Cass je osjetila nalet uzbuđenja, ali dala je sve od sebe da se ne nasmiješi. Dok se

trudila ostati mirna, Falco je slikao mahnitim potezima, povremeno prekidajući da

bi namjestio svjetiljke ili popravio njezine vlažne kovrče. Kadgod bi prestao slikati,

molila ga je da vidi kako napreduje, a on bi odmahnuo glavom i rekao joj da će

morati pričekati.

Kako je vrijeme protjecalo, Cass su počeli boljeti mišići, a liker ju je uspavljivao.

Uzvrpoljila se na divanu. »Što misliš, što se dogodilo Liviani?« upitala je zamišljeno.

Mahnula je glavom i suspregnula se da zijevne. »Gdje je njezino truplo moglo

nestati?« prožeo ju je osjećaj krivice i tuge.

Falco je umočio tanki kist u briljantno crvenu boju na paleti. »Rekao bih da si

pomalo bolesno opsjednuta truplom te cure, Cass. Zašto ti je to tako važno?«

Zavrtjela je krhki stalak prazne čaše prstima. »Bila mi je prijateljica. Kako mi to

ne bi bilo važno?«

Pomislila je na neka druga tijela koja je izgubila u prošlosti – svojih roditelja. Čak

i mrtve, kao da ih je netko oteo od nje. To što nije znala što se zbilo s njihovim

~137~

tijelima – to je u njoj prouzročilo duboku nelagodu. Ili osjećaj nedovršenosti. Kako

raskrstiti s prošlošću kad nemaš na što usmjeriti svoju tugu?

»Samo da napomenem.« Podigao je kist u zrak kao da se predaje. »Bilo bi mi

drago da smo noćas bili uspješniji.«

»A nisi vidio čovjeka koji je plesao sa mnom? Odjevenog u crno?« Cass je bila

pomalo razočarana što joj Falco nije pridavao više pažnje. »Ima nešto u njemu ... «

Protrnula je. »čak mu je i maska izgledala drugačije. Gotovo zvjerska.«

»Nisam ga vidio, ali u gradu svega nekoliko majstora može napraviti maske

dostojne gospode. Možda bismo mogli sutra poći u grad i raspitati se.«

Cass se sjetila pera koje joj je s drugog kata dolebdjelo u dlan u Duboisovoj

palači. Da ga je bar sačuvala, umjesto što ga je odbacila na pod. »Možda bismo se

također mogli raspitati i o dottoreu de Gradiju. Saznati kojom se vrstom medicine

bavi.«

Falcu je iz prstiju iskliznuo kist, pao na pod i ostavio crvenu mrlju na sivom

kamenu. Sagnuo se da ga podigne. »Možda«, rekao je. »Izgledaš umorno. Želiš li

predahnuti?«

»Želim.« Cass je sjela na divan i protegnula vrat kružnim pokretima glave.

»Mogu li pogledati?«

Falco je ponovno natočio čašu i sjeo do nje. »Ne još«, rekao je nježno joj

masirajući vrat.

»Zašto ne?« Zatvorivši oči, oborila je glavu kako bi Falcovim rukama dala više

mjesta. I opet, nešto duboko u njoj šapnulo joj je da pobjegne dok još može. I opet,

Cass je prečula upozorenje.

»Zato što još nije savršeno.« Sasvim nevine riječi, ali način na koji ih je izgovorio

bio je nježan i pun žudnje.

Cass je žmirila, oborene glave, bojeći se što će ugledati kad ih otvori.

Falco joj je sklonio kosu s ramena. Prešao je vrhom prsta duž ruba njezinih

usana. »Ali ti jesi.« Teško je disao, tik uz njezino uho. A zatim, polako, dodirnuo joj

je obraz usnama i nije ih odvajao od nje.

Cass se osjetila rastrgano, kao nebo rasparano munjom. S jedne strane krivica. S

druge strane želja. Ukočila se poput kipa dok su joj Falcove usne milovale ušnu

resicu pa krenule niz vilicu. Usta su mu lebdjela uz njezina, na razdaljini vlasi kose.

Vječnost je došla i prošla.

Polako, Cass se nagnula da bi svojim usnama dodirnula njegove.

~138~

I u trenu, Falcove su usne bile na njezinima, goruće poput žeravice, ali nježnije

nego što je očekivala. A Cass je osjetila kako joj se cijelo tijelo napelo, a zatim

opustilo. Naslijepo, posegnula je za njegovom rukom i ispreplela prste s njim.

Pritisnula je svoje usne uz njegove, svoju dušu uz njegovu, i po prvi put je osjetila

da joj je uistinu toplo. Kao da je cijeli život živjela u santi leda i konačno uspjela

pobjeći na sunce.

Falco joj je drugom rukom primio lice, kao da ga je polegao u kolijevku. Cass je

osjetila kako joj srce udara o prsni koš poput ptice koja se želi osloboditi. Usne su

im se milovale, a ona i dalje nije mogla vjerovati koliko je vrućine u njima. Nije

mogla vjerovati da je takav osjećaj uopće moguć, da je tako potpuno spojena s

drugim ljudskim bićem. Kao da su bili na brodu, a oko njih se cijeli svijet ljuljao na

valovima.

I tada – glasni koraci vani. Cass je u trenu ustuknula, glava joj se zaljuljala. Falco

je opsovao ispod glasa. Oboje su pogledali na vrata. Zbor pijanih glasova razarao je

tihu noć.

»Ne miči se«, rekao je Falco. »Riješit ću ih se.«

Cass je kosom prekrila ramena. Navukla je kostim preko svojih nogu,

dezorijentirana. »Tko je to?«

»Samo neko društvo.« Falco je usnama dotaknuo Cassino čelo. Kimnuo je

glavom prema platnu. »Ne zaviruj.«

Kliznuo je iz sobe zalupivši vratima za sobom, ostavivši Cass u društvu krivice

koja ju je ponovno počela razdirati.

Bila je zaručena za Lucu. Trebala je tragati za Livianinim truplom. Što to ona

radi? Drhtavom je rukom dotaknula usne. U misli su joj se vratile Falcove usne

pritisnute uz njih. Zar joj se to uistinu događa?

Zamaglilo joj se u glavi. Od poljupca ili likera? Pokušala je iz misli istjerati i Livi,

i Lucu, i poljubac. Nije mogla razmišljati o tome, nije htjela razmišljati o tome.

Bujica smijeha vani privukla joj je pozornost. Odšuljala se i radoznalo prislonila

uho na vrata. Uspjela je uloviti ulomke razgovora.

»... opet smo dignuli ... dobro nagrađeni za naš trud.«

Što su to dignuli? Cass je sklopila oči da bi se bolje usredotočila.

»... kuga ... možda nekoliko sljedećih noći... San Guida ... «

»Zlo mi je od zadaha smrti ... «

~139~

Zadah smrti. To je bio Falco. Bila je sigurna u to. Riječi su joj se vrtložile u glavi

pojačavajući djelovanje čudnoga likera.

Kuglasta je kvaka zatitrala i Cass je odskočila od vrata, ali nitko nije ušao.

Tumarala je po sobi dok su joj se otkucaji srca ubrzavali. Što je to značilo? Kakve je

to tajne Falco skrivao? Gotovo da je pala kad je došla do velikog ogledala pokraj

ormara. Nazubljena je linija mreškala površinu pomalo iskrivljujući lijevu stranu

Cassina odraza. Ljuljala se lijevo-desno i promatrala kako joj se tijelo izobličuje iza

nazubljene pukotine. Što god da joj je dao piti, ošamutilo ju je, zbunilo.

Jedna je svjetiljka dogorjela i to ju je preplašilo. Posegnula je za zidom da se

uravnoteži, ali soba se pomalo zanosila u stranu tako da se naslonila na hladnu

površinu zrcala. Odraz joj se razasuo u komade i opet se sastavio, ali to više nije

bila ona – to je bila Livi.

»Ne«, prošaptala je Cass dok ju je nesvjestica prijetila potpuno savladati. »Ti si

samo san«, profrfljala je osjetivši nalet vrućine i panike. Bez razmišljanja, udarila je

slici pljusku. Zastenjala je kad joj je bol prostrujala dlanom, a nizovi se napuklina

poput paukove mreže raširili iz napukline na zrcalu. Cass se mogla zakleti da se

slika mijenjala, rascjepkana napuklinama: pretvarala se u stariju inačicu nje same. Iza

nje se pojavio njezin otac, rastrgan i izobličen u fragmentima stakla. Žena u odrazu

bila je njezina majka. Krv joj je curila iz haljine. Cass je osjetila navalu mučnine.

Majka se nagnula prema naprijed, a Cass je vidjela niz masnica oko njezina vrata i

znak X urezan u njezine grudi.

»Ne«, ponovila je Cass posrćući dalje od ogledala, a otac je pružio ruke da je

prihvati. Samo što je to sada bio Falco.

Cass je gledala kako je Falcov odraz posegnuo za ogrlicom oko njezina vrata.

Cass je nekako znala da će, ako je uspije dohvatiti, zategnuti ogrlicu oko njezina

vrata. Uvrtat će je i uvrtati sve dok se beživotno ne stropošta na pod, još jedna

potrgana lutka.

Uzmaknula je od njega. Zraka. Trebalo joj je zraka.

Posrćući, krenula je prema vratima. Ali Falco je već bio tamo i zgrabio joj ruku

prije nego što je uspjela dosegnuti bravu. Pritisnuo ju je uz crveno drvo

nadlakticom preko ključnih kostiju, naizgled bez napora.

»Pusti me«, insistirala je, tankim i slabim glasom.

Falco joj je prešao vrhovima prstiju preko obraza. »Ali, ne možeš otići sada.«

Pritisnuo ju je uz vrata još čvršće. Ruka mu je kliznula naviše, na mekano tkivo

vrata, pritišćući kamenje ogrlice o njezin dušnik. Borila se za dah.

~140~

»Boli me«, prošaptala je prije nego što joj se soba koja se vrtjela oko nje nije

rasplinula pred očima.

~141~

»Otvorena rana, ako se ne tretira,

zagnojit će se, a iz nje će se cijediti

gnojna tekućina smrada po grobu.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~142~

13.poglavlje

ad se Cass probudila, sve je oko nje bilo mutno. Polako je sjela,

zamahnula rukom pred licem kako bi rastjerala čudan, oštar miris. Opet

je bila na divanu, prekrivač joj se spustio do struka.

Falco se nagnuo preko nje, u ruci je držao malenu staklenku s bijelim kristalima.

»Oprosti. Nisam te htio preplašiti«, rekao je. Gledao ju je mješavinom radoznalosti i

zabrinutosti.

Cass je zurila u staklenku. »Što je to?«

»Mirišljava sol.« Falco je vratio poklopac na mjesto i spustio staklenku na pod

ateljea. »Onesvijestila si se.«

»Onesvijestila?« Cass se pokušavala sjetiti što se dogodilo. Sjećanje joj se vraćalo

u dijelovima: vizije u ogledalu, pokušaj bijega iz ateljea, Falco koji je čvrsto pritišće

uz vrata.

Cass se borila da ustane u sobi koja se još uvijek okretala oko nje. »Moram ići.«

Nije znala hoće li se osjećati sigurno u vili dok se teta ne vrati, ali sve je izgledalo

bolje od zatočeništva u tom ateljeu. Kod kuće ju je barem čekala Siena. I Šunjalo.

Cass se osjećala kao da pluta otvorenim morem i samo ako se primi za nešto

poznato, možda se spasi od utapanja.

»Ovdje si na sigurnom.« Falcov je glas bio blag, ali Cass se nije mogla otresti

prijeteće slike koju je vidjela u ogledalu, kao ni njegova grubog pritiska o vrata. »Ja

sam kriv«, nastavio je. »Zaboravio sam kako Tommasov alkohol utječe na ljude koji

ga nisu navikli piti.« Položio joj je ruku na donji dio leđa kako bi joj pružio oslonac.

»Imala si priviđenja, zar ne?«

Cass se stegnulo grlo; odjednom se zabrinula da će briznuti u plač. »Liviana.

Moji roditelji. Bili su u ogledalu.« Zvučalo je posve ludo, ali nastavila je govoriti. »I

ti. Ti si me krenuo zadaviti.« Osjetila je ogrlicu, hladnu i tešku, oko svoga vrata.

Falco je polako posegnuo prema njoj. Pokušala se izmaknuti, ali bila je preslaba.

Srce joj je mahnito udaralo. Sklonio joj je uvojak kose s očiju i zataknuo joj ga za

uho. »Nikad ti ne bih učinio ništa nažao, Cassandra«, rekao je. »A ti ne možeš otići

sama odavde u ovakvom stanju, po kiši, a pogotovo ne u takvoj odjeći.«

Cass je pogledala svoju razgolićenu kožu i zacrvenjela se. Zaboravila je da je bila

gotovo gola. Krvava mrlja na žućkasto-bijelom ovratniku plesala joj je pred očima.

K

~143~

Falco je slijedio njezin pogled. »Zakrvarila si se«, rekao je. Rastvorio joj je prste

desne ruke i zakrenuo je kako bi mogla vidjeti članke. Na dvama su bile krvave

kraste, a prsti su joj počeli naticati. »Daj da ti to očistim.«

Otišao je donijeti nešto iz ormara. Pomislila je na bijeg. Vjerojatno bi stigla do

vrata prije njega, no počela se smirivati, a i on je bio u pravu kad je rekao da otići u

njezinu sadašnjem stanju ne bi bilo ni praktično, ni sigurno. U glavi joj je počelo

zvoniti. Protrljala je sljepoočnice. Možda je ipak alkohol bio krivac za sve te užasne

vizije.

Falco se vratio sa smeđom staklenom bocom i posudom vode iz limene kade.

Držeći joj ruku nad posudom, polio joj je rane crvenkasto-smeđom tekućinom. Oči

su joj se napunile suzama. Ruka joj je gorjela. Usredotočila se na metalni gumb

njegove košulje.

»Žao mi je. Znam da peče«, rekao je Falco. Uvojci smeđe kose pali su mu na oči

kad se sagnuo da joj umoči ruku u posudu s vodom. Hladnoća je djelomice ublažila

bol.

Mogla je samo gledati u tišini kako joj je Falco podigao ruku iz vode i obrisao joj

prste rubom svoje bijele lanene košulje. »Sutra će te boljeti, ali je očišćeno. Uz malo

sreće nećeš dobiti groznicu.«

Cass je kimnula glavom. Zbog tih se pokreta osjetila čudno. Nekoliko je puta

sklopila i otvorila šaku. Osjećala se kao marioneta, kao da se svi njezini zglobovi

kreću neovisno jedni o drugima. Pustila je glavu da padne na okrugli jastuk. »Tako

sam umorna«, rekla je. Činilo se kao da riječi putuju cijelu vječnost od njezina

mozga do usana.

Falcov odgovor također je zvučao izobličeno, slog po slog njegovih riječi gubio

se u toplom zraku ateljea. Cass je osjetila kako joj se noge podižu, a onda se počinju

opuštati na mekom baršunu divana. Tanki se pokrivač spustio na nju, njegova

svilenkasta hladnoća dobrodošao kontrast toploj koži. Primila je tkaninu zdravom

rukom i skupila se na boku. Cass je znala da bi trebala zbaciti pokrivač sa sebe,

obući se i otići kući, ali nije se mogla pomaknuti. Dok se predavala umoru, osjetila

je Falcove usne na svom obrazu.

Probudila ju je utrnulost u ruci. Pokušala ju je protresti kako bi natjerala krv da

ponovno počne kolati, ali ruka joj je bila zarobljena pod nečim teškim. Snažno je

povukla i oslobodila ruku. Falco je zagunđao. Falco! Cass se uspravila na divanu.

Falco je navukao pokrivač preko očiju kako bi se zaštitio od svjetla.

~144~

Sunčeva je svjetlost dopirala iz visokog prozora koji sinoć nije ni primijetila.

Otisnula se s divana i umalo pala na pod. Mannaggia. Zašto joj je glava bila kao da je

netko cijelu noć lupao njome o zid? »Koliko je sati?«

»Sudeći po ovom nesnosnom suncu, rekao bih da je kasno jutro«, promrmljao je

Falco i zabio lice u jastuk.

Cass je pojurila iza paravana i povukla ovratnik kostima za poziranje u kojemu je

zaspala. »Zašto me nisi probudio?«, upitala je. Ruke su joj se previše tresle da bi

uspjela otkopčati sve te sićušne gumbe. Snažno je povukla kostim, a šaka perli se

rasula po ateljeu. Svukla je kostim niz bokove.

»Možda zato što sam i ja spavao«, odgovorio je Falco umornim glasom.

Cass je dohvatila svoju odjeću, prevukla pamučnu haljinu preko glave. Donje

rublje je zanemarila jer ionako ga nije mogla pričvrstiti bez tuđe pomoći, a nije

namjeravala tražiti Falca da joj pomogne. »Spavao si pokraj mene cijelu noć?« Nije

mogla izbjeći optužujući prizvuk u glasu.

»Jesam. Zar je to problem?«

Cass nije odgovorila. Zakoračila je u obruč i povukla teške suknje do struka. Još

su bile vlažne od sinoćnje kiše. Uvukla je ruke u steznik, izvrnula vrat koliko je

mogla kako bi svezala vrpce oko prsa. Brzo je odustala. To se ionako neće vidjeti

ispod ogrtača.

Bila je bijesna na sebe. Ona je bila zaručena žena, a čak i da nije, to što je učinila

bilo je neoprostivo. Nije važno što se dogodilo, a što nije. Žene koje nisu kurtizane

ne provode noći s muškarcima. Što bi bilo kad bi se doznalo za to? Agnese joj

nikada ne bi oprostila. Luca bi je sigurno ostavio. Nitko je drugi ne bi htio. Završila

bi sama, bez drugog izbora osim da postane redovnica ili kurtizana. Što bi Matteo

rekao na to? Ako bi Cass oskvrnula obiteljsko ime, nećak njezine tete mogao bi ih

obje izbaciti na ulicu. Čak bi posluga mogla biti prisiljena potražiti sreću negdje

drugdje.

Ali, ona to nije mogla objasniti Falcu. Ako dozna za Lucu, više neće htjeti imati

nikakvog posla s njom. Cass je bila sigurna u to. A ako prizna da je zabrinuta što će

drugi misliti o njoj, rugat će joj se i opet je nazvati pticom u krleci, reći joj da bi joj

bilo daleko bolje kad bi zbacila te teške plemićke okove sa sebe. Nalazila se u bici iz

koje nije mogla izaći kao pobjednica.

Uputila se prema ogledalu i zastala pred mrežom nastalom od njezina udarca.

Pogledala je svoju šaku. Ni u snu nije mogla zamisliti da bi bila u stanju načiniti

~145~

takvu štetu. Povukla je ovratnik krznom obrubljenog ogrtača i poigrala se kopčom.

Steznik joj je skliznuo na struk.

Falco je sjeo na divanu i gledao je sa zanimanjem. »Trebaš li pomoć?« upitao je.

Cass je zamislila Falca kako metodično provlači baršunske vezice kroz svaku

rupicu, a ruke mu dodiruju njezina leđa pri svakom pokretu. »Ne, hvala«, rekla je

pristojno i pritisnula rake uz tijelo kako bi pridržala steznik.

»Vidim.« Falcova je smeđa kosa izgledala slijepljeno. Cass je zatomila potrebu da

priđe divanu i provuče prste kroz nju. Promotrila je svoj odraz u dijelu ogledala koji

je ostao čitav. Suknje su joj bile zgužvane, a steznik joj je nahero visio sa strane.

Niska poludragog kamenja i dalje joj je bila oko vrata. Počela ju je otkapčati.

»Ne moraš je skidati«, rekao je Falco zijevajući. Oslonio se o divan kao da bi

htio nastaviti spavati. »Dobro ti stoji.«

Cass je opipala ogrlicu zdravom rukom. Navukla je baršunski ogrtač preko

ramena i omotala ga oko cijelog tijela. Tako. Izgledala je gotovo uljuđeno. Samo se

treba sakriti ispod ogrtača dok ne stigne kući.

»Sjećaš li se što se dogodilo sinoć?« upitao je Falco.

»Djelomično«, priznala je Cass. »Sjećam se da su mi se priviđale neke stvari.«

Zapamtila je čudne slike u zrcalu. Možda to i jesu bile halucinacije, ali iz nekog su

joj razloga više sličile na upozorenja te da bi ih bilo loše samo tako izbaciti iz glave.

A zatim ju je pogodila užasna pomisao. Podigla je ruku do usta. U usnama je

osjećala lupanje vlastita srca. »A jesi li ti ... ovaj, mislim, jesmo li mi stvarno ... «

Činilo se da joj je Falco pročitao misli. Nacerio se. »Ne, to se stvarno dogodilo.«

Cassini su se obrazi proželi vrelinom. Gledao ju je kao da je želi ponovno

poljubiti, kao da bi htio provesti cijeli dan zagrljen s njom na divanu. Ponovno je

zatomila poriv da mu prstima ukroti tu neposlušnu kosu.

»Morala bih poći«, rekla je krenuvši prema vratima. »Ako sluge shvate da me

nema, poludjet će.« A i tužit će me.

Falco se protegnuo i ustao s divana. »Mogu poći s tobom, ako želiš. Ako ćeš se

osjećati usamljeno na putu kući.« Plave su mu oči blistale nestašlukom.

Cass je zamislila kako se gnijezdi uz Falca u kabini dok ih gondolijer vozi na

Sveti Dominik. U njoj, teško da bi se mogla oduprijeti njegovu navaljivanju, kao i

svojoj požudi, dok bi se vozili preko lagune. A ne bi ga smjela ljubiti po danu.

Svatko bi ih mogao vidjeti. Zapravo, uopće ga ne bi smjela ljubiti. Riskirala je cijelu

svoju budućnost zbog mladića kojeg jedva da je poznavala. Morala se usredotočiti

na ono što je bilo važno – na Livi. Na Mariabellu. Na to da ostane izvan opasnosti.

~146~

»Imam bolju ideju«, rekla je. »Zašto se ne bi malo raspitao kod izrađivača maski?

Da vidiš možeš li saznati tko je bio čovjek s maskom sokola. A mogao bi se i

raspitati po tržnicama – i vidjeti možeš li saznati nešto i o Angelu de Gradiju.«

Falcovo opušteno držanje prevarilo ju je na trenutak, ali tada se lijeno nasmiješio

i posprdno joj salutirao. »Na zapovijed, signorina Avogadore. Doći ću vam kasno

navečer u vilu i reći što sam doznao.«

»Kako bi bilo da se nađemo negdje na Svetom Dominiku?«, upitala je Cass. Nije

bilo mudro da se Falco mota po imanju tete Agnese. To što će Siena čuvati tajnu

nije značilo da će ostatak osoblja biti podjednako diskretan.

Falco se nije usprotivio. »Dođi u II Mar e la Spada. Čak ću te počastiti vrčem

njihove najfinije splačine.«

»Dogovoreno«, rekla je i nagnula se pruživši mu obraz na poljubac. Oči je

usredotočila na ožiljak pod njegovim desnim okom. »Otkud ti to?«, upitala je

povlačeći prstom preko blago izbočena tkiva.

»Kad sam prvi put došao u grad, prijatelj me izazivao da se ne usudim skočiti na

glavu u kanal. Nisam imao pojma kako je plitak.« Protrljao je ožiljak. »Očito.«

Cass se nasmiješila. Zvučalo je kao nešto što bi samo dijete moglo učiniti.

Dodirnula je Falca usnama tek ovlaš, a onda tiho kliznula kroz vrata.

Dan je bio neuobičajeno obasjan suncem što je Cass primoralo da škilji dok se

spuštala niz mramorno stubište. Poželjela je da je sinoć sa sobom ponijela

suncobran. Gotovo da je mogla osjetiti kako joj na obrazima iskaču nove pjege.

Dok stigne kući, izgledat će kao pjegavo guščje jaje.

Kad se spustila u dvorište, sjetila se kako je s naporom dostizala Falca dok je

vijugao kroz splet uličica. Nije imala pojma kako se vratiti do Velikog kanala.

Pogledala je u nebo. Sunce je lebdjelo gotovo točno iznad nje, na osnovu njegova

položaja nije se mogla orijentirati.

Iza dvorišnih vratnica, s obje strane dizale su se dvokatnice glatkih fasada. Nije

čak mogla vidjeti ni vodu. Slijedila je zidove i nasumce birala smjer na račvanjima.

Sustav uličica kao da je bio beskrajan, a one su pri svakom skretanju postajale sve

uže. Cass se osjetila poput zatočenice u Minotaurovu labirintu. Iznad nje, bezlična

su lica iza prozora buljila u nju. Niz leđa joj je počeo curiti znoj. Disanje joj se

ubrzalo. I taman kad je već počela gubiti nadu, Cass je u daljini ugledala klimavi

most. Most je značio blizinu kanala, a kanal je značio da će prije ili kasnije doći do

nekog gondolijera.

~147~

Kad se Cass popela na drveni most, tanka prevlaka oblaka zaklonila je sunce

bojeći svijet sivom bojom. Nestrpljivo je cupkala u vlažnoj odjeći. Skupina seljačke

djece probila se pokraj nje skrivajući hihotanje prljavim rukama. Starija žena u sivoj

vunenoj haljini i bijeloj kapici obrecnula se na njih i hladno odmjerila Cass dok je

prolazila uskim nogostupom. Činilo se kao da zna što je Cass radila prošle noći.

Ali Cass ni sama nije bila sigurna što je učinila. Ona i Falco su pili Tommasov

otrovni liker i ljubili se. Tog se dijela jasno sjećala. Ali tad su joj se javile čudne

halucinacije, a sjećanje nakon toga bilo joj je isprekidano, baš poput napuklog

zrcala. Nejasno se sjećala kako je ležala na divanu dok joj je Falco čistio ruku, ali

nije se sjećala kad je legao uz nju. Jesu li se još ljubili? Je li bilo nečega više od

poljubaca? Slika sobe u bordelu – klizave kože, dva uzljuljana tijela – bljesnula joj je

u umu.

Odbacila je tu misao kad je ugledala vitku crnu gondolu kako klizi vodom. Ne.

Sigurno bi se sjetila da se zbilo nešto takvo. Pogrbljeni, stari gondolijer u živopisnoj

odori kimnuo joj je glavom, a Cass ga je pozvala kretnjom ruke.

»Trebala bih do otoka Svetog Dominika«, rekla je Cass.

Starac se počeo buniti. Cass je iz malene kožnate kese izvadila sjajnu, srebrnu

kovanicu. Gondolijera to nije impresioniralo. »Platit ću vam dvosmjernu vožnju«,

dodala je i izvukla još jedan novčić.

Pri pogledu na drugi novčić, čovjekove su oči oživjele. Pustio je Cass da se ukrca

pa okrenuo brodicu u suprotnom smjeru uz nekoliko spretnih zamaha veslom.

Gondola je počela lako krstariti vodom. Čim se Cass sklupčala u kabini, počela je

padati kišica. Takva je bila Venecija u proljeće: čas okupana suncem, čas okupana

kišom. Gondolijer je nešto tiho mrmljao sebi u bradu. Cass je gledala kako naleti

kiše režu izmaglicu. Poigravala se ogrlicom koju joj je dao Falco, a brod je napustio

Rialto i zaputio se prema Giudecci.

Dok je gondola plovila između Giudecce i Svetog Jurja Velikog, vjetar je zviždao

kroz rebrenice kabine ujedajući Cass za oči i kožu. Ipak, nije joj bilo hladno. Možda

joj više nikada neće biti hladno. Dodirnuvši si usne, prisjetila se niza Falcovih

poljubaca, jednog za drugim. Njegove usne lebde nad njezinim licem prije nego što

joj dodirnu obraz. Neodlučnost, užasnutost u srcu dok se premišljala bi li se

predala. Milijun razloga da ode i samo jedan da mu priđe – zato što je to htjela, više

nego što je željela bilo što drugo u svom životu.

Što bi se dogodilo da ih nije prekinula Falcova družina? Naslonila se na

pozadinu kabine pokušavajući zamisliti težinu Falcova tijela na sebi, njegove usne

koje joj pronalaze vrat, klize prema dolje, do njezina golog ramena, a ona mu

~148~

prolazi prstima kroz zamršenu smeđu kosu. Nije imala pojma je li u redu da žena

dodiruje muškarca ili bi ga samo trebala pustiti da on dira nju. Znala je što bi Falco

rekao na to: zaboravi što kažu pravila. Učini ono što misliš da trebaš učiniti.

Cass je sklopila oči. Trebala ga je ljubiti. Itekako je trebala. Ali, to se ne bi

trebalo ponoviti. Ne smije. Kad bi saznao, Luca bi vjerojatno izazvao Falca na

dvoboj mačevima, premda joj nijedan od njih dvojice nije izgledao kao netko tko je

ikada u rukama držao oružje.

Pa što onda ako nije baš bila luda od želje da postane Lucina nevjesta? To nije

značilo da je željela biti prezrena i bačena na ulicu. A još gore od toga bilo je što bi

se isto dogodilo i Agnese i Sieni. Čak i da je to htjela, bilo je malo vjerojatno da bi je

Falco mogao zbrinuti, a posve nevjerojatno da bi mogao brinuti i za njezinu tetu i

pratilju.

Gondolijer je udario veslom o gondolu i Cass je iznenađeno shvatila da su stigli

do Agnesina doka. Još ju je više iznenadio drugi brod usidren do njih, širok i plav, s

mjestima za četiri ili pet osoba. Cass se pitala tko im je to došao u goste u tako

luksuznom plovilu. Možda je netko došao obići grob.

Starac je privezao gondolu preko puta plavog broda i sa sretnim izrazom lica

primio dvostruku naknadu. Strpao je novčiće u džep, a zatim se na tren zagledao u

Cass dok su mu se tanke usnice razvukle i pokazale niz trulih zuba. Cass je shvatila

da joj se ogrtač rastvorio, izlažući pogledu obješeni steznik i zgužvanu haljinu.

Omotala je čvrsto ogrtač oko sebe, ali gondolijer je i dalje buljio u nju dok joj je

koščatom rukom pomagao da izađe iz gondole.

»Grazie«, rekla je, hitro povukavši ruku iz njegove i brzo izlazeći iz brodice. Kad

je stigla na početak doka, ukočila se. Vrtlar Giuseppe klečao je na uređenom

travnjaku i plijevio grmlje koje je uokvirivalo pročelje vile. To što starac nikada nije

razgovarao s njom nije značilo da neće s njezinom tetom razgovarati o njoj. Ako

Agnese ikada dozna da je cijelu noć izbivala izvan vile, bolje bi joj bilo da je nema.

Biti osramoćena i izbačena na ulicu bilo je ništa u usporedbi s kaznom koja bi se

starici mogla učiniti primjerenom.

Cassino je srce počelo divlje lupati. Za sada je Giuseppe bio leđima okrenut

doku, ali prije ili kasnije premjestit će se na drugu stranu grma. A kad to učini,

odmah će vidjeti Cass, bez obzira na to koji put odabrala. Nikako nije mogla stići

do vile, a da ne bude primijećena.

Kad bi bar postojalo neko mjesto gdje bi se skrila.

~149~

Cass je pogledala plavi brod. Ljuljuškao se na vodi nekoliko koraka od doka.

Sagnuta, Cass je čvrsto potegnula konopac, ali nije bila dovoljno snažna da privuče

brod. Spustila se niz rub doka i smjestila chopines na poprečnu dasku koja je

pojačavala strukturu. Rukama je obuhvatila rubni stup, osjećajući gađenje od dodira

ljigavih algi. I baš kad su joj bolni prsti prijetili otkazati poslušnost i poslati Cass u

vodu ispod nje, izvirila je i vidjela da se Giuseppe vratio u vilu.

Uz uzdah olakšanja, Cass se uzdigla od površine vode, pazeći da joj se odjeća ne

zakvači za raspucanu građu doka.

Krenula je dužim putom, okolo vile. Pognuta, odšuljala se do stražnje strane

kuće i prislonila uho na vrata koja su vodila u kuhinju. Kad se uvjerila da unutra

nema nikoga, tiho je kliznula u kuhinju i zatvorila vrata za sobom.

Baš kad se leđima oslonila na vrata kako bi došla do daha, Siena je furiozno

sletjela niz stube za poslugu. »Signorina Cass!«, rekla je glasom malo glasnijim od

šapta. »Teta Vam se ranije vratila iz Albana i cijelo se jutro raspituje o Vama. Nisam

znala što bih joj rekla pa sam na kraju rekla da ste otišli šetati uz obalu.« Siena se

vrzmala amo-tamo duž dugačkog radnog stola. »Naravno da je poludjela što sam

Vas pustila samu. Bojala sam se da će me otpustiti pa sam joj rekla da ste inzistirali

na tome da budete sami.«

Agnese se vratila? To su bile loše vijesti. Vrlo loše. Cass je primila Sienu za ruke

i nježno ih stisnula. »Sve je u redu, Siena. Ja ću srediti tetu.« Baš i nije točno znala

kako će to postići, ali učinilo joj se da bi baš to trebala reći. »Dobro si postupila.«

Obuzeo ju je osjećaj krivice. Ne samo da je lagala, nego je nagnala i druge da lažu

zbog nje.

Siena je izgledala kao da će svaki čas briznuti u plač. »Kad sam se probudila

jutros i vidjela da se niste vratili, pomislila sam da Vam se nešto grozno dogodilo.

Mislila sam da Vas je Falco oteo.«

»Nije on nikakav otmičar.« Cass se naslonila o radni stol i pritisnula rukama

steznik s obje strane. Ali, tko je onda bio otmičar? Dubois? Angelo, čovjek

izdužena lica? Stranac s maskom sokola? Jesu li svi muškarci u Veneciji bili opasni?

Čak joj je i Falco, izgleda, lagao. U svakom joj je slučaju nešto tajio. Kako joj se to

brzo izgubilo iz vida čim su ostali nasamo. Cass se ugrizla za usnu. Željela je sabrati

svoje misli kroz dnevničke zapise, ali najprije je morala izgladiti stvari s tetom, kao

što je i obećala. »Dođi«, rekla je vukući Sienu za sobom prema stepenicama koje su

vodile do blagovaonice. »Moraš mi pomoći da se preodjenem prije nego što se

sretnem s tetom.«

~150~

»Signorina Cass, čekajte ... «, Siena je stala na kraju dugačkog stola. Oslobodila je

ruku iz Cassina stiska.

Ali Cass se nije mogla zaustaviti. Gonjena uzbuđenjem skrivanja od vrtlara,

protutnjala je kroz blagovaonicu i portego. Prekasno je shvatila da je pogriješila. Teta

je sjedila u stolcu visokog naslona pijuckajući čaj iz njezine omiljene, pozlatom

obrubljene šalice za čaj. Usto, nije bila sama.

»Cassandra! Gdje si do sad?« U Agnesinom se glasu bijes miješao sa

zabrinutošću. »Sluge cijelo vrijeme trkeljaju nešto o nekakvom otmičaru. Počela

sam se brinuti da te netko nije oteo.«

Cass jedva da je čula tetin ukor. Bila je previše zauzeta zurenjem u Agnesina

posjetioca. Između dvojice slugu sjedio je privlačan čovjek srednjih godina, odjeven

u odjeću dostojnu samog Dužda. U tamnoj kosi imao je ponešto sijedih vlasi, a na

tri prsta nosio je prstenje s draguljima. Cass ga je odmah prepoznala.

Bio je to Joseph Dubois.

~151~

»Kako je odjeća

najbolji pokazatelj nečijeg

društvenog položaja, tako je i tijelo

najbolji pokazatelj nečije duše.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~152~

14.poglavlje

ass je otvorila usta, ali nije mogla odmah odgovoriti. Na Duboisu se ni po

čemu nije moglo vidjeti da je proveo cijelu noć u plesu i opijanju. Kao da

je nekim čudom iskočio ravno iz njezina uma u baršunom presvučenu

stolicu u Agnesinu portegu.

»Mi dispiace, teta Agnese«, naposljetku je promucala Cass polako se udaljavajući

od Duboisa prema hodniku koji je vodio u sobu. »Ja ... ja sam otišla u šetnju.

Izgleda da sam izgubila pojam o vremenu.« Ako se dovoljno udalji, možda Agnese

neće primijetiti u kakvom joj je očajnom stanju haljina. Je li ju Dubois mogao po

nečemu prepoznati na balu? Zašto bi inače bio ovdje, na Svetom Dominiku, u

portegu njezine tete?

Agnesina su se usta otvorila i stvorila novi podvaljak u opuštenoj, mlohavoj koži

koja joj je visjela s vilice. »Govoriš o vremenu kao o kakvom neposlušnom psetu. To

što si ti stvarno izgubila, Cassandra, su tvoji maniri, a u međuvremenu smo

preokrenuli cijelu kuću naglavačke tražeći te.« Starica je pucnula jezikom. »Moraš

uvijek misliti na to kako će to što radiš utjecati na druge.« Odmahnula je glavom,

kao da je Cass beznadežan slučaj. »A kad smo već kod manira, dođi i pozdravi

signora Duboisa. On je jedan od najutjecajnije gospode u cijeloj Veneciji, znaš.«

Agnese se okrenula prema Duboisu i nasmiješila se.

Nevoljko, Cass je prišla Francuzu. Njegove su sluge odvratile pogled kad je

primio njezinu ruku i poljubio je. »Zadovoljstvo je moje«, rekao je glasom mekim

poput svile. Osmijeh mu je bio zasljepljujuć, a zubi bijeli i pravi.

Zarumenjevši se, Cass se spustila u lagani naklon nastojeći zadržati ogrtač oko

mokrih sukanja. »Lijepo je vidjeti Vas, signore.«

Agnese je zaškiljila. Ispružila je smežurane prste i opipala Cassinu gornju suknju.

»Zašto izgledaš kao pokisla kokoš?« Starica se nagnula bliže. »I što ti je to na licu? Je

li to krv?«

Krv s njezine nadlanice. Ili boja. Tko bi ga znao? Cass je brzo razmišljala.

»Popela sam se na stijene na obali kad me dohvatio val. Okliznula sam se i pala.

Izgleda da sam ogrebala lice.«

C

~153~

Agnese se namrštila tako jako da su joj srebrne obrve dodirnule jedna drugu. Na

trenutak, Cass se mogla zakleti da joj je licem prošlo nešto nalik na ... bijes?

Zabrinutost? Ali kako je taj izraz brzo došao, tako je i prošao.

»Siena«, zalajala je Agnese. Djevojka se sjurila iz trpezarije u kojoj ih je, bez

sumnje, prisluškivala. Stala je u dovratku, blijeda i očiju širokih kao u janjeta koje

vode na klanje. »Odmah se pobrini za moju nećaku«, rekla je Agnese.

»Da, signora.« Siena se duboko naklonila i krenula prema stražnjoj strani vile.

Cass ju je slijedila u stopu zaustavivši se pred vratima kako bi se još jednom

naklonila Duboisu.

Agnese je stisnula usta u čvrstu crtu. Taj je izraz bilo vrlo lako odgonetnuti: 0

tvom ćemo ponašanju porazgovarati poslije.

Kad je izašla iz sobe, čula je Josepha kako kaže: »Mudro od Vas što je vodite

čvrstom rukom. Sjećam se jako dobro kako je to biti svojeglavi mladac. Ah, taj

osjećaj nepobjedivosti!«

Agnese je uzdahnula. »Da, to je naslijedila od roditelja, bojim se. I oni su bili

nemirna duha.«

Cass je zastala naprežući se da čuje Duboisov odgovor.

Čula je zveket šalice po tanjuriću. »Tračak nemirna duha dobar je za dušu.

Opasnost može doći samo od neprikladnog društva.«

»Dakako«, odgovorila je Agnese. »Naravno, mlade su žene kao mazge: što više

potežeš konopac, to se jače odupiru. Ne, mislim da znam što bi joj baš trebalo da se

... usredotoči.« Glas joj se izgubio kad ju je Siena, u strahu da ih ne zateknu u

prisluškivanju, povukla za sobom prema spavaćoj sobi.

U kupaonici je Siena donijela Cass vjedro vode koja se pušila od vrućine, a zatim

joj je pomogla skinuti vlažnu odjeću. Cass je nevoljko prelazila nasapunanom

tkaninom po koži. Premda joj je godila topla voda, nije se mogla dovoljno dobro

oprati. I dalje je mogla namirisati tragove mirisa boje i sapuna od metvice. Falco.

Nije joj dao da ga ispere sa sebe.

Kad joj je pomogla obući haljinu, Siena je dohvatila srebrnu četku s toaletnog

stolića i počela češljati Cassinu kosu tako žestoko da joj je natjerala suze na oči.

»Nemoj tako jako«, zagunđala je. »Nema potrebe da me kažnjavaš. Sigurna sam

da je teta već smislila nešto grozno. Možda ću morati izvesti cijelu posteljinu, ili, još

gore, opet početi učiti violinu.« Cass je izdržala dvije godine učenja sviranja harfe i

violine pod paskom učitelja iz Rialta, ali Agnese je ipak naposljetku zaključila da joj

nećakinja nema dara za glazbu.

~154~

»E, to bi onda bila kazna za sve nas, signorina«, rekla je Siena uz lagani osmijeh.

Cass bi se zacijelo uvrijedila da to nije bila potpuna istina. Čak su i mačke bježale

kad bi vidjele kako Cass nosi kovčežić s violinom.

»Zašto se vratila ranije, Siena? Znaš li?«, upitala je Cass.

»Mislim da je bilo nešto u vezi s dolaskom oluje, čini mi se.« Siena je povukla

četku kroz Cassinu kosu. »Ne bih se puno zabrinjavala zbog kazne. Stigla je izvrsno

raspoložena, kao i obično – a naravno, nema pojma da ste cijelu noć proveli u

Rialtu.«

»Nećeš joj reći, zar ne?« Cass je molećivo gledala Sienin odraz u zrcalu.

»Neću – ako mi obećate da se to više neće ponoviti. Ne volim lagati, a nisam baš

ni vješta u tome.« Sienin je pogled dodirnuo njezin. »A i brinem se za Vas, čak i kad

ste s ljubavnikom.«

»Nije on moj ljubavnik«, brzo se obranila Cass. Nije joj bilo jasno zašto je Siena

bila tako uvjerena da se između nje i Falca odvija nekakva romansa. To što ju je

Falco poljubio, ne znači da će to učiniti opet. Tome je presudio alkohol. Ni jedno

ni drugo nisu bili u stanju razmišljati. Cass je pokušala promijeniti temu. »Što to

signor Dubois radi ovdje?«

Siena je slegnula ramenima. »Privatni poslovi s Vašom tetom, pretpostavljam.«

Ponosno je podigla glavu. »Ne pačam se u poslove signore Querini.«

Cass je kvrcnula Sienu laktom u rebra. »Ne pačam se u poslove signore Querini«,

oponašala ju je. »Daj, Siena. Bar ja znam da tvoje uši čuju sve.«

Siena je oborila pogled na pod, a Cass je u trenu osjetila grižnju savjesti. Nije

htjela implicirati da Siena gura nos gdje mu nije mjesto, nego samo reći da su sluge

uvijek bile u prilici načuti nešto. Siena je vratila srebrnu četku na toaletni stolić i

uzela ukras za kosu od izrezbarenih koralja i ukrašen biserjem. Počela je uplitati

Cassinu kosu u čvrstu punđu. »Ako što i čujem, to se dogodi posve slučajno«, rekla je

šaljući Cassinom odrazu upozoravajući pogled. »A to zbog prirode mog posla ne

mogu izbjeći;«

Cass je namignula Sieni u zrcalu, zapanjena glatkoćom frizure pod djevojčinim

prstima. »No, dobro. Što si onda slučajno čula dok si odgovorno obavljala svoje

dužnosti?«

Siena je pribadačama učvrstila dijademu na Cassinu kosu i napućila usne.

Oslobodila je nekoliko pramenova iz punđe i pustila ih da se u prirodnim valovima

spuste oko Cassina lica. »Možda sam čula kako je Dubois rekao da vas je vidio u

neprimjerenom društvu sinoć na svom kostimiranom balu.«

~155~

Cassino je srce stalo. Znači, prepoznao ju je na balu, nakon što joj je Agnese

izričito zabranila da ode tamo. Je li je vidio s

Falcom? Angelom? Čovjekom s maskom sokola? »Je li rekao s kim me vidio?«

Cass je uvukla ruke u steznik i pokušala se držati uspravno dok ju je Siena navlačila.

Siena je u ormaru odabrala jednu od omiljenih Cassinih haljina, veličanstvenu

topaznu s čipkastim izrezom i žućkasto-bijelim rukavima. »Ako i jest, nisam ga

čula.«

»Je li rekao još što?« Cassin je glas zvučao prigušeno dok joj je Siena navlačila

haljinu preko glave.

»Spomenuo je da je Sophia nestala. Rekao je Agnese da ne brine, da nema

naznaka nikakvom otmičaru. Dubois je uvjeren da je pobjegla s nekim lutajućim

trubadurom ili mađioničarom«, rekla je Siena. »Kako on kaže, izgledalo je da joj se

jako svidio neki zabavljač na jednoj od njegovih zabava.«

Cass se namrštila. To je bilo sasvim moguće, ali, je li bilo istina? Ako jest, možda

Mariabellin i Sophijin nestanak uopće nisu bili povezani. Pri toj se pomisli Cass

osjetila malo bolje. Mariabellu je možda zadavila ljubomorna mušterija, ali to je bilo

lakše podnijeti od lutajućeg ubojice.

Ipak, tu je bila poruka... i ta grozna zgrada puna trupala ... A ako je sluškinja

pobjegla sa zabavljačem, možda je to bio Maximus, mađioničar koji je rekao da mu

se sviđala Mariabella.

Cass je duboko udahnula i usredotočila se na svoj odraz. Sunce joj je prilično

naglasilo pjege, ali srećom, izgleda da se nisu pojavile nove. »Mislim da bih se sad

već mogla vratiti u portego«, rekla je, »i pokušati jezikovu juhu od tete Agnese dok

izgledam kako to priliči.«

Cass se vratila hodnikom u portego gdje je njezina teta pijuckala čaj iz fine,

srebrne šalice. Joseph Dubois i njegovi ljudi su otišli. Cass je sjela na stolicu na

kojoj je sjedio Dubois. »Teta Agnese«, rekla je, » jako mi je žao. Nisam smjela otići

na bal bez tvog dopuštenja. A nisam htjela ni da se svi zabrinu jutros.«

Na Cassino iznenađenje starica ju je lagano potapšala po nozi. »Znam. Bojim se

da sam reagirala pomalo pretjerano.« Agnesine su smeđe oči blistale, a osmijeh joj je

bio tako širok da je djelovao pomalo zastrašujuće. »Ipak, izgledala si grozno. Sam

Bog zna što bi Luca mogao pomisliti. Ili Matteo«, dodala je.

Cass je bila tako zapanjena blagošću svoje tete da nije mogla ništa reći na to. U

najmanju je ruku očekivala bukvicu.

~156~

Agnese je posegnula da protrlja prstima rukav svoje nećakinje. »Ta mi je haljina

uvijek bila jedna od najdražih, ali na tebi visi kao kakva vreća. Zašto ti i Siena ne

biste otišle do signora Siestija? On bi ti mogao uzeti mjeru za novu haljinu, kad si

već odlučila biti tako mršava. Povedite i Narissu«, dodala je nakon kraćeg

razmišljanja. »Imam neke zadatke i za nju.«

Cass je zurila u tetu pokušavajući dokučiti kakvu je to igru igrala. Je li pokušavala

nametnuti Cass osjećaj krivnje što se ponašala tako nerazumno i osramotila je pred

Duboisom? Ili je zaista namjeravala Cassin neposluh nagraditi haljinom u najboljoj

venecijanskoj krojačnici?

»Idi sad«, rekla je Agnese uručujući joj zapečaćenu omotnicu u ruke. »Tu su

upute za krojača. Naručila sam materijal od tkalca prije nekoliko tjedana. Mislim da

ćeš biti prilično zadovoljna njime.«

Cass nije sumnjala u to. Signor Siesti je Madaleni kreirao i prekrajao haljine koje

nisu bile ništa manje elegantne od onih koje bi joj otac donosio iz inozemstva. Cass

je pozvala obje sluškinje i gotovo ih izgurala kroz vrata prije nego što se Agnese

stigne predomisliti.

U posljednjem trenu Cass je dograbila Lucino pismo. Stajalo je na stoliću tako

dugo da je crveni voštani pečat već bio prekriven slojem prašine. Osjetila je ubod

grižnje savjesti. Njezin je zaručnik odvajao vrijeme od napornog učenja da bi joj

posao pisma, a Cass je provodila večeri u zagrljaju drugog čovjeka. Koliko bi mu

trebalo da razvrgne zaruke kad bi saznao kako je dopustila Falcu da je poljubi? Cass

je zamalo poželjela da je djevojka koja je u stanju slamati srca i osramotiti svoju

obitelj samo da bi došla do onoga što želi.

Nažalost, ne, kad bi uvjerila Lucu da je ostavi, riješila bi samo jedan problem, ali

time bi prouzročila nastanak bezbroj novih.

I sama prilika da sjedi u krojačkoj radnji Cass je donijela bolje raspoloženje.

Uvijek je mislila kako je Madalenina opsjednutost predivnim stvarčicama pomalo

šašava, ali okružena uzorcima svilenih tkanina i lutkama s poludovršenim svečanim

haljinama, Cass je shvatila da njezina prijateljica i ona nisu tako različite. Posegnula

je i pomilovala šlep raskošne haljine od zelenog baršuna koja je stajala na najbližoj

krojačkoj lutki. Sukno je bilo tako tamno da je izgledalo gotovo crno. Prednjica

haljine bila je skrojena izrazito koso, a izrez je bio urešen redovima blistavih

smaragda. Krojač je još trebao dovršiti manšete i sjajne srebrne rukave, ali, čak i

tako nedovršena, haljina bi zasjenila gotovo sve koje je imala prilike vidjeti na

Duboisovu balu.

~157~

Signor Sesti je stajao iza drvenog pulta i naplaćivao mladoj ženi čija je kosa bila

uvijena u visoki stožac. Dok su Cass i Siena čekale da krojač dovrši posao s

mušterijom, izvukla je Lucino pismo. Poigravajući se rubom pergamenta, krenula je

slomiti crveni voštani pečat pa zastala. Vosak je bio grbav. Cass ga je promotrila

izbliza. Izgledao je kao da je netko prerezao pečat s Lucinim znakom ljiljana, a onda

ga ponovno spojio. Vjerojatno ga je slomio Luca da bi još nešto nadopisao. Kao da

je, uostalom, unutra bilo nešto od ključne važnosti. Oklijevajući, preletjela je očima

preko prva dva retka.

Najdraža moja Cassandra,

Bonjour, ma cherie. Često mislim na tebe. Nadam se da se ne osjećaš usamljeno i da se ne

dosađuješ zatočena u vili sa svojom tetom. Kolege me tu i tamo izvuku na objed, ali većinu

vremena provodim učeći. Učiš li i ti marljivo svoje lekcije? Mogu samo zamisliti koliko si se

proljepšala otkako sam te vidio zadnji put i nadati se da nema previše udvarača koji te

oblijeću dok me nema kraj tebe. Znam da ti u ljudima vidiš samo dobre strane, ali znaj,

većini se ne može vjerovati.

Cass je zgađeno presavila pismo. Da ga je pročitala na putu ovamo, vjerojatno bi ga

bacila ravno u lagunu. Bili su zaručeni, a Luca je svejedno ustrajavao u vizijama

nekakvih zamišljenih udvarača koji je snube. Kao da bi ona tek tako mogla

razvrgnuti zaruke i pobjeći s nekim drugim.

Bez obzira na to koliko je to uistinu željela učiniti.

Siena ju je pogledala kad se krojač oprostio s mladom ženom. »Nije li to

ljubazno od Vaše tete što Vam je naručila novu haljinu?«

»Uistinu ljubazno«, zamišljeno je rekla Cass. »I čudno.« Nadala se da poodmakla

dob teti nije pomutila um. Njezina teta nikad nije bila zaboravljiva niti

nepredvidiva, ali ovaj izostanak kazne ni u kom slučaju nije bio u skladu s njezinim

uobičajenim ponašanjem.

Žena za pultom pozdravila je signora Sestija i krenula prema vratima. Nosila je

haljinu duboka izreza, s usko svezanim pojasom oko struka. Cass je gledala kako se

šepuri diveći se načinu na koji se njezino tijelo kretalo ispod bogate haljine. Cass se

pitala je li dama bila kurtizana.

Siena je signoru Sestiju uručila Agnesinu omotnicu. Cass je zavirila preko

krojačeva ramena i preletjela pogledom preko poruke napisane rukopisom njezine

tete, velikim, paukolikim slovima. Lice mu se ozarilo kad je vidio obećani iznos.

~158~

Cassine su se oči raširile. Možda je njezina teta uistinu počela gubiti razum. Iznos je

bio kudikamo veći od cijene jedne haljine.

Signor Sesti je zamumljao neku melodiju i nestao u skladištu. Vratio se punih

ruku bala živo obojenih tkanina. »Vaša je teta naručila ovo iz radnje signora Bochina.

Kad Vam uzmem mjere i izrežem sukno, poslat ću ga u grad na vezenje.«

»Ali meni ne treba ništa tako ekstravagantno«, usprotivila se Cass. Briljantni

baršun imao je utkane metalne niti, tako da je materijal blistao na prikladnom

osvjetljenju. Cass uopće nije ni sumnjala da će ga upropastiti čim obuče haljinu.

Signor Sesti nastavio je kao da je nije čuo. Podignuo je zamotaj šifona prema

svjetlu. »A ovome bi, možda, pristajali sitni biseri. Ne mislite da bi se od toga dao

napraviti divan veo?«

Cass je osjetila slabost u želucu. Odmaknula se od bala sukna kao da bi je mogle

ujesti. Najednom, sve se uklopilo – izostanak kazne, odlazak krojaču, Agnesino

dobro raspoloženje. Starica je nije poslala samo zato da bi kupila novu haljinu za

šetnju gradom. Cass je bila tu, u radnji signora Sestija samo iz jednog razloga: dati

mjere za šivanje vjenčanice.

~159~

»Ludilo slabi um, a bolest slabi tijelo,

ali ništa ne uništava duh

kao gubitak istinske ljubavi.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~160~

15.poglavlje

rije nego što je Cass uspjela izgovoriti jednu jedinu riječ, prije nego što je

mogla početi signoru Siestiju objašnjavati da je riječ o groznoj pogrešci i da

ona još ni u kom slučaju nije spremna da joj se uzmu mjere za vjenčanicu,

krojač je nestao u sporednoj prostoriji, a vrata radnje su se ponovno otvorila uz

škripanje.

Ušla je Madalena, odjevena u haljinu boje lavande, sa srebrnim rukavima i

tamnomodrom suknjom. Ovratnik njezina ogrtača bio je tamnoljubičast, u skladu s

ostalim. Izgledao je kao da je od nerca. Ili možda lisičjeg krzna. Mada je popravila

svoje suknje i odbacila par nevjerojatno visokih chopines dok je ulazila u radnju.

Njezina pratilja, Eva, pokupila je cipele i složila ih tik do vrata. »Signorina

Madalena«, rekla je djevojka. »Otići ću do tržnice po stvari koje je naručio Vaš otac.

Vratila bih se za pola sata, ako Vam to odgovara?«

»Može.« Madalena je otpustila djevojku pokretom prstiju.

Cass još nikada nije osjetila takvo olakšanje kad je ugledala svoju prijateljicu.

»Mada!«, uskliknula je. »Došlo je do greške – sigurna sam da si zapravo ti došla dati

mjere za vjenčanicu. Da nas nisu zamijenili?«

Signor Sesti vratio se iz sporedne prostorije s mjernom vrpcom i dva glavna

sukna koja je odabrala Agnese. Mada je popipala brončani baršun, protrljala

metalna vlakna utkana u niti tkanine.

»Ovo mi se jako sviđa, a tebi?«, procvrkutala je.

Cass nije mogla odgovoriti. Nije mogla disati; osjećala je neodoljivu potrebu da

odveže rublje, baš kao što je učinila pod mostom s Falcom.

Osjećajući se kao da sve to samo sanja, dopustila je krojaču da je uvede u

malenu kabinu u kutu radnje, a Mada ju je slijedila. Čak i kad joj je Siena pomogla

skinuti suknje i steznik, Cass se i dalje osjećala pritisnutom sa svih strana.

Krojač je pokazao Cass da stane na povišeni podij ispred ogledala. Po prvi put,

osjetila se u dugoj halji kao da je gola. Obično je to nije brinulo, ali sad je svoje

tijelo doživljavala drugačije; koža joj je plamtjela tajnama. Falco. Atelje. Njegove usne

na njezinima. Signor Sesti počeo je pribadačama pričvršćivati komade tkanine na nju.

P

~161~

»Zašto mi nisi rekla da si dogovorila datum vjenčanja?« upitala je Mada. Cass je

mogla primijetiti kako se trudila ne pokazati povrijeđenost.

»Nisam dogovorila datum vjenčanja«, branila se Cass. »Znaš da za izradu ovakve

haljine trebaju mjeseci.« Osjetila je oštar ubod pribadače u lijevo bedro.

»Signorina. Morate stajati mirno«, promumljao je krojač.

»Ne znam čak ni kad će se Luca vratiti u Veneciju«, nastavila je Cass. Te su je

riječi u trenu razvedrile. Naravno – to što joj uzimaju mjeru za haljinu nije znak da

će se zbog toga ubrzo vjenčati. Ili ipak jest?

Siena se nakašljala. Bila je tako tiha otkako je Madalena došla da je Cass gotovo

zaboravila na nju. »Vjerujem da sam jučer na tržnici vidjela signora da Peragu«, rekla

je. »Zar Vam nije napisao da se vraća u Veneciju?«

»Sigurno si se zabunila, Siena«, rekla je Cass. »Da se vratio u grad, Luca bi

odmah došao u našu vilu.«

Madalena je ignorirala Sienu i stala uz Cass. Gledala je krojača kako radi, omata

sjajno brončano sukno oko Cassine vitke figure. »Agnese je morala dogovoriti

datum za tebe jer inače ne bi naručila haljinu.« Mada je napućila usne dok je krojač

ovijao vrpcu oko Cassina struka i bilježio mjere komadićem krede. »Stvarno bi

trebala razmisliti o tome da se malo popuniš prije vjenčanja. Sigurna sam da bi se

Luci više sviđala kad bi bila malo jača.«

Cass se namrštila. U posljednje vrijeme nije baš puno jela. Tko bi mogao

razmišljati o hrani? Zaokupilo ju je toliko toga: ubojstvo, nestalo truplo. Ljubljenje s

neznancem.

Mada je iza glave izvukla draguljima optočenu ukosnicu, a sjajne smeđe pletenice

pale su joj oko lica. »Moram ti to reći – ne vidim razloga zašto nisi mogla pričekati

da se vjenčam pa da počnemo planirati tvoje vjenčanje.« Ovaj put je povrijeđenost

u njezinu glasu bila očita.

»Madalena, kunem ti se, ovo me iznenadilo koliko i tebe. Uopće ne znam što je

spopalo tetu Agnese.« Ali sad joj je bilo jasno. Ako Agnese i nije uhvatila Cass u

Rialtu, znala je da joj se nećakinja ponaša nedolično. Ima li boljeg načina da je

dovede u red nego da joj zaprijeti ubrzavanjem dana vjenčanja?

Cass je odmahnula glavom, a krojač je nešto progunđao pod bradu. »Oprostite«,

rekla je dok joj je oko vrata namještao visoki ovratnik od uštirkane čipke. Zatim je

rekla Madi: »Da se mene pitalo, ja bih čekala najmanje godinu dana da uopće

počnem išta planirati. Voljela bih kad bi mogla to vjenčanje otezati do u nedogled.

Jednostavno se ne osjećam spremnom. Katkada želim ... «

~162~

Cass je oklijevala. Činilo joj se da signor Sesti, kao krojač i plemstvu i imućnim

kurtizanama, nije bio nesklon ogovaranjima. Činilo se da stoički izraz lica starog

čovjeka ne bi moglo skinuti ništa što bi izgovorila.

»Što?«, poticala ju je Mada.

»Voljela bih da sam muško«, istresla je Cass iz sebe. »Ili čak kurtizana. U tom bi

slučaju barem u nekoj mjeri mogla biti gospodarica svog života.«

»Kurtizana?« Madin se glas povisio do cvileža. »Nemoj se šaliti. One nisu ništa

bolje od običnih prostitutki. Kad sam danas prošla mostom Rialto, vidjela sam

rublje neke kurtizane na gredi za vezivanje brodova. Mogu samo zamisliti kako je

dospjelo tamo.«

Cass se zacrvenjela. Pretpostavila je da je njezino rublje završilo u kanalu, a ne

da je palo na gredu kako bi ga mogao gledati cijeli svijet.

Mada je njezinu nelagodu protumačila kao iznenađenje. »Da, baš tako! Toliko o

tome koliko su kurtizane gospodarice svoga života. Iskreno, Cass, trebala bi se

osjećati sretno što nisi na svoj brak morala čekati cijelu vječnost poput mene.«

Dramatično je uzdahnula.

»A što je s ljubavlju?« izbacila je Cass iz sebe sjetivši se kako se ljubila s Falcom.

U tijelu joj se upalio plamen i počeo širiti kroz udove. Kako tako moćan osjećaj

može biti pogrešan?

Madalena je opet pogrešno protumačila njezinu reakciju. »Sigurna sam da te

Luca voli«, rekla je. »A ako i ne, s vremenom hoće.« Podigla je obrvu. »Ili se brineš

zbog ljubavi u smislu prve bračne noći?«

Cass se ponovno zacrvenjela. Na to još nikada nije ni pomislila, kako bi to bilo

leći s Lucom, kožom uz kožu. Do sada su se samo jednom poljubili, a i to je bilo

zato što je on to zahtijevao, a Cass je bila znatiželjna kako to izgleda. Sjedili su na

klupi u Agnesinom vrtu. Dogodilo se to otprilike prije tri godine, neposredno prije

nego što se Luca otišao školovati u inozemstvu. U to je doba Agnese bila snažnija i

običavala je sama njegovati svoje nasade. Cijelo je mjesto bilo obasuto nevenima i

ružama.

»Sada ću te poljubiti«, najavio je Luca i čvrsto je pritisnuo o drvenu rešetku s

cvijećem. Nije stigla ni sklopiti oči. Samo je gledala kako njegova blijeda koža prilazi

bliže i bliže. Kad joj je dodirnuo usne svojim hladnim usnama, Cass je mogla samo

osjetiti kako joj se tvrdo drvo utiskuje u lopaticu, a sve što je mogla vidjeti bili su

pupoljci ruže, kao magloviti plamičci vatre naspram zalazećeg sunca.

~163~

»Snaći ćete se već vas dvoje«, ležerno je nastavila Mada. »Ne mogu dočekati

svoju prvu noć s Marcom.« Namignula je Cass. »Možda je i neću čekati.«

Cass nije odoljela, a da se ne nasmije. Osjetila je jak nalet privrženosti svojoj

prijateljici.

Signor Sesti se udaljio za korak natrag. »Što kažete?« upitao je.

Cass je pogledala svoj odraz u zrcalu. Krojač ju je umotao u metre sjajnog,

brončanog baršuna. Podigao je manju balu baršunastog brokata s uzorkom zelenih

cvjetova. »Ovo ćemo dodati na prednjicu i rukave. Sviđa li Vam se?«

»Predivno je«, priznala je Cass. Djevojka koja ju je gledala u odrazu izgledala joj

je posve strano. Kroj je uistinu bio veličanstven. Krojač je imao oko za uskladiti

boje, a zelena i brončana su se izvrsno slagale s njezinom kestenjasto-crvenkastom

kosom.

Pojavio se dječak odjeven u obične hlače i kožnati prsluk bez rukava. Oborio je

pogled mrmljajući nešto o problemima s isporukom zadnje pošiljke. Krojač se

ispričao i krenuo za dječakom kroz vrata koja su vodila u pozadinu radnje.

»Stvarno izgledaš krasno«, rekla je Madalena i pritom prošetala u krugu oko

Cass. »Ta će haljina biti prekrasna, gotovo kao one koje mi je tata zadnji put donio

iz inozemstva.« Riječ gotovo je malo naglasila.

Cass je suzbila smiješak. Madalena se uvijek voljela natjecati. Možda su se baš

zato njih dvije dobro slagale. Cass nisu zanimala nadmetanja, pogotovo u tome tko

ima sjajniju kosu ili ljepšu haljinu. Na tim je terenima Mada uvijek pobjeđivala.

»Kladim se da će tvoje vjenčanje biti događaj sezone«, rekla je. »Barem ga ne planira

poluslijepa starica čija je omiljena riječ lakoumnost.«

»Mislim da baš nisi fer«, Madalena se pravila kao da prekorijeva Cass. »Sigurna

sam da su omiljene riječi tvoje tete primjerenost i doličnost. Lakoumnost je, u najboljem

slučaju, tek na trećem mjestu.«

Dvije su se djevojke zahihotale, a Mada je krenula s pričom o najnovijim

pripremama za svadbu. »Ne bi mogla povjerovati kakve sve poklone šalju tatini

poslovni partneri: srebrne pladnjeve, Brunelleschijeve slike, čak i antičku rimsku

bistu Nerona koju su pronašli dok su kopali bunar. Ne znam kamo ću sve to uspjeti

smjestiti.« Madalena je zabacila dio svojih sitnih pletenica iza ramena. »A tek

svadbena gozba! Kuhana teleća glava punjena kaparima i tartufima, pečeni dikobraz

začinjen cimetom i klinčićem i cijela lepeza pita i kolača za desert. A jesam li ti već

rekla da je prijatelj mog oca donio vina i sireve iz Francuske?«, izverglala je

Madalena u dahu. »Moje će primanje biti glavna gradska tema.«

~164~

»Prijatelj tvog oca«, rekla je Cass trudeći se zvučati ležerno. »Misliš li na Josepha

Duboisa?« Unatoč priči koju je Dubois ispripovijedao njezinoj teti i dalje joj se

činilo prilično čudnim što je služavka nestala s njegova imanja svega nekoliko dana

nakon smrti njegove omiljene kurtizane.

Mada je napravila grimasu kao da je namirisala nešto ucrvano. »Joseph Dubois?

Ne. Njegove su zabave poznatije po njegovim damama nego po delikatesama, ako

znaš na što mislim. Ustvari, sinoć sam bila na njegovu balu pod maskama. Znaš li

da se usudio izvjesiti svoj portret tik uz Duždev? Usuđujem se reći i to da je njegov

bio poprilično veći«, dodala je. »Ipak, dobro sam se provela. Trebala si doći i ti.«

»Pa sad, znaš što moja teta misli o zabavama«, rekla je Cass skrenuvši pogled

kako Mada ne bi mogla pročitati laž u njima.

»Lakoumnost!«, svečano je izjavila Mada, a Cass nije mogla odoljeti da ne prasne

u smijeh. Čak se ni Siena nije uspjela suzdržati.

»Mislila sam na očeva prijatelja Cristiana«, rekla je Mada kad se ponovno

pribrala. »Srela si ga u mojoj palači, sjećaš li se?« Mada se ugurala pokraj Cass kako

bi mogla vidjeti vlastiti odraz. Popravila je nisku ružičastog biserja oko vrata, a

zatim između palca i kažiprsta rukavice protrljala jednu tamnu pletenicu. »Misliš li

da bih trebala posvijetliti kosu za svečanost?«

Cass je odmahnula glavom. »Mislim da ti je kosa savršena baš takva kakva jest.

Osim toga, sve su djevojke počele posvjetljavati kosu. Bolje ćeš se isticati ako je

ostaviš tamnom.«

Mada se nasmiješila sebi u zrcalu, očito joj se svidjelo to što će se isticati.

Okrenuvši se prema Cass, prešla je dlanovima preko tkanine na njoj. Popravila joj

je olabavjeli izrez tako da je izvirilo pola Cassinih grudi. »Luca će pasti u nesvijest

kad te vidi u toj haljini. Siroče, tijekom cijele svečanosti brojat će sekunde dok ne

dođe trenutak da te Siena skine za njega.«

Cass se trznula kad se začulo zvonce iznad ulaznih vrata radnje najavljujući

dolazak nove mušterije. Ugodan zrak s ulice ušao je u prostoriju, a muški je glas

pozdravio: »Bongiorno. Ima li koga?« Bio je to Marco, Madin zaručnik.

»Tu smo«, uzvratila je Mada. »Možeš ući. Odjevena je.«

Cass je prislonila dlan uz obraz. Koža joj je bila vrela. Odjednom, tkanina na

njoj postala je teška i sputavajuća. Nije htjela da je još tko vidi takvu.

Prekasno.

Marco je ušao u kabinu i zatvarajući vrata za sobom ispustio dugačak i dubok

zvižduk. »Signorina Cassandra, izgledaš božanstveno«, rekao je zabacivši valovitu

~165~

smeđu kosu s lica. »Časna riječ, da već nisi obećana drugome, istog bih časa

zatražio tvoju ruku.«

Madalena mu je uputila mrk pogled, a on se pretvarao kao da je nikad prije nije

ni vidio. »Samo se šalim, Bože moj«, rekao je i stao na podij iza nje. Povukao joj je

tamne pletenice i poljubio joj otkriveni vrat.

Signor Sesti nakašljao se kad se vratio iz stražnje sobe, a Marco je podigao usne s

Madine kože.

»Mi displace, signore.« Marco je poravnao zlatni medaljon koji mu je visio oko

vrata. Pokazao je rukom na svoju buduću suprugu. »Zar mi možete zamjeriti?«

»Marco.« Madalena se uspuhala praveći se da je ljuta. Ali njegova je prisutnost

djelovala kao kremen koji je zapalio plamen u njoj, učinio je da isijava sreću i

požudu.

Po prvi put, Cass je shvatila što znači tako izgarati. Ali sva je njezina vatra

gorjela za Falca, mladića za kojega joj nikada neće dopustiti da se uda, a ne za Lucu,

njezina zaručnika. Cass je odmah sklopila oči prisjetivši se bujice osjećaja koja ju je

preplavila kad je Falco prvi put spojio svoje usne s njezinima. Prisjetila se kako joj

je tijelo uzdrhtalo, kako se osjećala kao da je iz hladnog, mračnog tunela prvi put

izašla na svjetlost dana. Luca nikada ne bi mogao učiniti da se tako osjeća. Nikada.

Zašto je život bio tako nepravedan?

Madalena i Marco napustili su radnju kako bi se našli s Cristianom, koji im se

trebao pridružiti na večeri. Signor Sesti uklonio je pribadače i odmotao tkaninu s

Cass, usput zapisujući bilješke na komad pergamenta. Siena je mirno sjedila na

klupici u pozadini kabine gledajući kao se kraljevna Cass pod krojačevim rukama

ponovno pretvara u običnu djevojku. Cass je s njom nekoliko puta pokušala

zapodjenuti razgovor, ali Siena je samo sjedila i nijemo kimala glavom.

»Je li ti dobro, Siena?« upitala je Cass, a raspoloženje joj je raslo uz svaki skinuti

komad tkanine. »Još si tiša nego obično.«

»Samo sam se pitala hoću li Vam biti pratilja na imanju signora da Perage ili ću

ostati s Vašom tetom.« Kad je krojač uklonio sve pribadače, Siena je počela

pomagati Cass da se odjene.

Nije bilo ni čudo što je djevojka izgledala kao da je progutala žabu. Uplašila se

kako će ostati čamiti u Agnesinoj kući.

»Naravno da ćeš poći sa mnom«, rekla je Cass. »Sigurna sam da će i Luci biti

drago da budeš u pratnji.« Cass je u ogledalu promatrala kako joj pratilja stručno

zateže i vezuje vrpce na stezniku. »A obje znamo da bih bez tebe bila izgubljena.«

~166~

»Ali, možda je signor da Peraga imao na umu neku drugu pratilju za Vas?« Sienina

blijeda put oblila se rumenilom. »Koješta. Poći ćeš sa mnom i to je kraj priče.«

Rekavši to, osjetila je ubod nervoze. Zar će se uistinu udati za Lucu? I je li sada

odgovorna za Sieninu sudbinu, baš kao i za vlastitu?

Kasnije te noći, dok se Cass pripremala za susret s Falcom, vratili su joj se

proživljeni prizori: Falco je naletio na nju na dan Livianina sprovoda. Kako joj je

pomagao upravljati gondolom prve noći kad su zajedno preplovili lagunu.

Tommasov atelje, Falcove oči upijaju svaki djelić njezina tijela, njegove nježne ruke

namještaju je na divanu. I poljubac. O, taj poljubac! Kao da je osjećala njegove usne

na svojima.

Madalena će se udati za Marca, čovjeka svojih snova, a Cass će morati izdati

ljubav jer joj je zabranjeno pronaći je i ostati uz nju. Kad se ne bi udala za Lucu, ne

samo što bi razočarala tetu, nego bi vjerojatno bila bačena na ulicu i bijedu. Što bi

Matteo mogao pomisliti? Cass je mrzila što joj je mogućnost izbora oteo mladić koga

nikad nije ni vidjela.

Cass je kleknula ispred pozlaćenog raspela u njezinoj kapelici. Sklopila je

dlanove i počela se moliti svetom Anti Padovanskom. Njezina mu se majka molila

kad bi nešto izgubila. Cass se osjećala prilično izgubljenom.

Šunjalo se pojavio iz tame ormara i protrljao uz nju. Cass se nekako uspjela

nasmiješiti. Privila je mačka na grudi osjećajući na koži vibracije njegova predenja.

U ušima je začula Falcov šapat: Prestani brinuti što će reći svijet. Učini to što misliš da

trebaš. Prepusti se.

Cass je ustala i obrisala vlažno lice o rukav. Pogledala je na sat na zidu spavaće

sobe. Bilo je vrijeme da se sastane s Falcom u Il Mar e la Spada. Promotrila je svoj

odraz u zrcalu želeći izgledati krajnje privlačno na njihovu sastanku, želeći osjetiti

Falcove usne na svojima posljednji put.

Budućnost joj je možda i bila predodređena, ali još uvijek je u rukama imala

svoju sadašnjost.

~167~

»Zadaviti čovjeka golim rukama iziskuje

veliku snagu kao i izuzetnu odlučnost,

zato što debelo i elastično tkivo grkljana

treba ostati stegnuto sve dok se

ne postigne smrt gušenjem.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~168~

16.poglavlje

ass se hitro kretala kroz noć, vođena lelujavim svjetlom lanterni i

sigurnošću da je to što čini ispravno. Bilo joj je teško povjerovati koliko se

izvještila u noćnom prikradanju. Iskrala se iz vile, pohitala preko vlažnog

travnjaka do staze koja je vodila duž obale. Oštro kamenje pritiskalo je kroz

potplate cipela i otežalo joj korake. Cass je osjećala kako je netko prati i redovito se

osvrtala, samo da vidi sjenoviti lik izgladnjele crne mačke koja zaskače busenje.

Cass je podigla svjetiljku kad se približila selu. Zbijena nakupina građevina

izgledala je gotovo napušteno, posve u mraku s iznimkom slabašnog svjetla koje je

dopiralo iz taverne. Cass je srce gonilo prema naprijed. Znala je da, kad ugleda

Falca, sve će u trenutku u njezinu srcu sjesti na mjestu. Falco nije vjerovao u

sudbinu, ali Cass jest. Osjećala se kao da je sile svemira sigurno vode kroz noć

prema čovjeku koji je imao sve odgovore na njezina pitanja.

Duboko je udahnula i otvorila vrata taverne ne znajući što će učiniti ako Falca

tamo ne bude.

Mjesto je bilo toplo i mračno, osjećao se znoj i ustajalo pivo. Unatoč kasnom

dobu, taverna je bila krcata, a učinilo joj se da je svaki muškarac bacio pogled

prema vratima koja je zatvorila za sobom. Žamor nevjerice zakotrljao se kroz

gomilu – taverna nije bila mjesto za ženu, pogotovo ne u tako sitne sate. Cass se

nadala da je zbog slabe osvijetljenosti mještani neće prepoznati.

A onda joj je srce poskočilo u grudima. Bio je tamo, baš kao što je obećao.

Falco je sjedio s još trojicom mladića za stolom iza suprotnog kraja šanka. Još

nije podigao pogled. Cass nije mogla odoljeti da se ne osmjehne od uha do uha.

Samo jedan uvojak njegove tamno-smeđe kose na otrcanom ovratniku bio je

dovoljan da joj srce jače zakuca. Falcov sustanar, Paolo, prepoznao ju je uz prezir.

Nagnuo se kako bi nešto šapnuo Falcu.

Falco je pogledao prema gore. Činilo se da mu se cijelo tijelo naglo opustilo kad

je ugledao Cass. Skočivši sa stolca, progurao se kroz napučenu tavernu sve do vrata

pred kojima je stajala. »Moj dražesni čvorak«, rekao je. Pogledao je svoje društvo.

»Mislim da bismo trebali porazgovarati vani.«

C

~169~

Cass i Falco izašli su u hladnu noć. Čim su se vrata taverne zatvorila uz škripu,

Falco ju je privukao k sebi i ovio ruke oko nje. Cass mu je oslonila glavu na rame

udišući miris boje i sapuna.

Bilo je toliko pitanja koje ga je htjela pitati: je li mu nedostajala kao što je on

nedostajao njoj? Je li mislio na nju? Je li razmišljao o njihovu poljupcu? Njezine su

usne bile nadomak njegova vrata.

Ipak, malo se odmakla kako bi ga mogla pogledati u oči i rekla: »Jesi li što otkrio

danas?«

»Ništa o de Gradiju«, rekao je Falco. »Pronašao sam majstora koji misli da je

izradio masku sokola, ali rekao je da onaj tko ju je naručio nije ostavio ni ime, ni

adresu. Inzistirao je na tome da dođe sam po masku jer živi u blizini, odmah preko

kanala.«

»Gdje je ta radnja?«, upitala je.

»Južno od Svetog Ivana«, rekao je Falco. »Tamo je cijeli niz palača, odmah s

druge strane Kanala. Možda bismo trebali otići tamo?«

Teško da su mogli pukim slučajem naletjeti na maskiranog čovjeka samo

zahvaljujući šetanju u blizini, a Cass nije baš bila ni sigurna da bi ga mogla

prepoznati; nije uspjela vidjeti ništa osim njegova čvrsta pogleda. Sve što joj je bilo

na raspolaganju bio je tek osjećaj – osjećaj da nešto nije kako bi trebalo biti, osjećaj

opasnosti. Sjetila se kako je govorio o ljepotama rata.

Ali to je značilo dugu vožnju gondolom s Falcom, a uz sjenku približavajuće

prijetnje od vjenčanja koje se bližilo sve više i više, bila je spremna s njime poći bilo

kamo.

Prije nego što se uspjela složiti s njim, vrata taverne ponovno su zaškripala, a

Falco se odmaknuo od nje. Okrenula je glavu.

Paolove su tamne oči blistale od zanimanja. »Signorina. Reklo bi se da imamo

zajedničkog prijatelja«, kazao je. Glas mu je bio vedar, ali u njemu se dala naslutiti

izvjesna doza napetosti.

»Nešto mi govori da je dama pod tvojim okriljem zaštićena, Falco .« Paolo je

otvorio vrata taverne. »Inzistiram. Jedno piće ne bi smjelo škoditi.«

Falco je podigao obrvu. »No, dobro. Jedno piće. A zatim ćemo signorina

Cassandra i ja poći svojim poslom.«

»Nisam ni sumnjao.« Mladićeve su oči blistale sjajem crnoga stakla. »Naslućujem

da se noćas nećeš vratiti kući.«

~170~

Vrelina je prostrujala kroz Cassine obraze. Molila se da prigušeno svjetlo sakrije

njezin stid. Pošla je za Falcom i Paolom natrag u zamračenu tavernu, do stola gdje

su dva mladića pila nešto iz uglačanih, kovanih bokala. Paolo je dovukao stolicu i

smjestio je do Falcove. Falco ju je pogledao s izrazom ispričavanja dok je

oklijevajući sjedala na svoje mjesto.

»Znači, zato si toliko zauzet u posljednje vrijeme.« Paolo je podigao svjetiljku

kako bi mogao bolje pogledati Cass. »Pomalo mršava, ali sve u svemu – nije loše.

Pitam se, kako ti to sebi možeš priuštiti?«

Dva su se mladića nasmijala. Cass je zurila u stol, obrazi su joj se opet zažarili.

Usredotočila se na brazgotine u čvornatom drvetu.

Falco je svojim dlanovima obuhvatio njezine i isprepleo prste s njom. »Ovo je

signorina Cassandra. Cass, već si srela Paola. A ovo su Nicolas i Etienne.« Pokazao je

na ostalu dvojicu, a zatim se okrenuo prema svom sustanaru. »Cass je moja

prijateljica, zato bi bilo najbolje da svoj smisao za humor zadržiš za sebe.«

»Prijateljica, je li?« Paolove su se oči suzile. »No dobro, nećemo sad o njezinu

nedostatku ukusa. Kako ste se vas dvoje uopće sreli?«

Cass je na pola uha slušala kako Falco ispreda priču kako je slikao njezin portret

kao poklon za tetu. Nije se mogla usredotočiti ni na što drugo osim dodira njegove

ruke s njegovom. Vršaka njegovih prstiju koji utiskuju tragove u njezinu mesu. Cass

je začula tutnjavu u glavi, navalu krvi, kao da se sva poželjela sjuriti u taj dlan.

Prijateljski se razgovor odvijao glatko – očito su dobro poznavali jedni druge.

Falco je dovršio svoju priču i sada su razgovarali o nekom eseju koji je Paolo

pročitao i proslijedio ostatku društva.

»Paolo je naš intelektualac«, objasnio je Falco. »Isto kao i njegov majstor, koji

osim slikarstva ljubi i knjige, tako da mu uvijek u ruke dospijeva inozemna

literatura.« Namignuo je Cass. »Nije ni približno tako glup kao što bi se moglo

suditi po njegovim šalama – a i izgledu.«

»Istina«, dobronamjerno se složio Paolo. »A rekao bih i da naginjem

Francuskoj.« Iskapio je svoj vrč i pokazao krčmaru da ga ponovno napuni. »Prošli

sam tjedan čitao esej Michela de Montagnea.«

»Dosta je bilo.« Nicolas, krupan, plavi mladić s paperjastom bradom, zakolutao

je očima. »Zašto vas dvojica uvijek imate potrebu impresionirati dame poznavanjem

bedastoća?« Okrenuo se prema Etienneu i započeo raspravu o omiljenim kartaškim

igrama i najboljim mjestima za kocku.

~171~

Krčmar je uzeo Paolov prazni vrč i uz tresak spustio drugi, pun tekućine kisela

mirisa, s tankim slojem pjene na vrhu. Cass je pretpostavila da bi to moglo biti

nekakvo pivo. Uputio joj je pogled uzdignutih obrva. »Nešto za Vas?«, upitao je uz

roktaj.

Cass je pokušala odbiti ponudu, ali Falco se ubacio. »Ona će piti što i mi.«

Izvukao je novčić iz kese i dao ga krčmaru.

Paolo je čekao da Cass dobije piće prije nego što je nastavio. »De Montaigne.

On je opisivao brak kao krletku punu ptica, zatvor u koji nevjenčani očajnički

pokušavaju ući, a vjenčani izaći. Slažete li se, signorina?«

Cass je s naporom otpila gutljaj kisela piva, spustila vrč na iskrivljenu površinu

stola i suprotstavila se Paolovom izazivačkom pogledu. »Kao što valjda svi već

znamo, nema dosadnije rasprave od one u kojoj se svi slažemo«, rekla je djelomično

uzvraćajući de Montaigneovim riječima. »Osobno nemam želje mukom se probiti u

bračni kavez.« Cass je potegnula još jedan, veliki gutljaj piva. Ovaj put je okus bio

bolji.

Paolove su se oči raširile. »Dama je također čitala de Montaignea. Zadivljen

sam.«

Falco je stisnuo njezinu ruku. Pogledala je postrance i vidjela kako je gleda s

mješavinom iznenađenja i divljenja. Pitala se bi li je i Agnese tako gledala kada bi

saznala da Cass koristi njezinu poduku da bi njome zadivila dečke u lokalnoj

taverni. Ta ju je pomisao nagnala na glasan smijeh. »No dobro, zar nije de

Montaigne osobno izjavio: >Nema veće žudnje od žudnje za znanjem?<« Cass je

iskapila vrč i trijumfalno se nasmiješila.

Paolo se morao naceriti – prvi put da ga je Cass vidjela kako se smiješi.

»Obrazovana i ljupka«, rekao je. »Sada mi je jasno zašto se družiš s njom, Falco.

Ako ti i ne može biti nevjesta, ne znači da ti ne može biti muza.«

Cassino je dobro raspoloženje isparilo u trenu. Čak i u prljavoj taverni, stvarnost

je svima bila očita. Ona i Falco nikada neće biti zajedno.

»Hajdemo odavde, moja ljupka muzo«, rekao je Falco kao da je osjetio kako su

je Paolove riječi uzrujale. Povukao je njezinu stolicu, a ona je ustala i poravnala

suknje. Cass je zaželjela umjetnicima laku noć i dopustila da je Falco odvede do

vrata.

»Falco«, Paolov je oštri glas proparao zadimljenu tminu.

Falco se okrenuo. »Da?«

»Vjerujem da ona zna čime se baviš?«

~172~

Cass je osjetila kako se Falcovo tijelo u trenutku napelo, a zatim opustilo. »Već

sam joj spomenuo da radim za Tommasa, ako si mislio na to.«

Paolo je zurio u Falca bez riječi. Nicolas i Etienne također su ga gledali. Cass se

mogla zakleti da su tako nijemo obavili težak razgovor.

»Hajdemo.« Falco je prekinuo zlu čaroliju okrenuvši se. Poveo je Cass kroz vrata

u noć.

»O čemu je on to pričao?«, upitala je drhtureći na vlažnom zraku.

Falco joj je položio ruku preko ramena i privukao je bliže. »Tko zna«, rekao je.

»Paolo ima potrebu zamjeriti se svakome. Volim ga pustiti da si umišlja kako je

glavni.« Falco je poveo Cass iza pekare gdje je bila privezana malena batéla. »Jesi li

spremna za našu novu avanturu?«, upitao je odvezujući drveni čamac na vesla kao

da ih krade svake noći. »Šunjati se oko bogatih palača bit će prava dječja igra u

usporedbi s onim što smo običavali raditi.«

Cass se pokušala nasmiješiti, ali shvatila je da neće moći. Paolove riječi i dalje su

joj strujale kroz glavu.... Ako ti i ne može biti nevjesta .... ne može biti nevjesta ...

Dopustila je da joj Falco pomogne ući u maleni čamac na vesla, podigla suknje i

sjela u batelu kao da mjesečari. Falco je odgurnuo čamac od doka i uskočio u nj.

Primio je izvijena drvena vesla s drškama prekrivenima prljavštinom i rđom.

Ako ti i ne može biti nevjesta. Te su je riječi rezale poput noža. Pogledala je naviše,

ali nije uspjela uhvatiti Falcov pogled. Nekoliko se zvijezda uspjelo probiti kroz

maglu. »Što to radimo?«, upitala je Cass slomljena glasa, kao da se netko stran

poslužio njezinim glasom.

Sa svakim zaveslajem vesla su snažno pljuskala, zato je Falco morao zastati kako

bi joj odgovorio. »Idemo u Rialto, zar se nismo tako dogovorili?«

Cass ga je gledala. Naravno da idu u Rialto. Je li namjerno izbjegavao odgovor?

»Ne mislim na to. Mislim na nas. Što to mi radimo?«

»Pokušavamo pronaći ubojicu prije nego što on pronađe nas.«

»I to je to? I to je sve?« Cass je čekala da joj potvrdi ono čega se bojala, da je on

samo njezin suradnik u istrazi – i ništa više od toga.

Falco nije odmah odgovorio. Vozio je čamac između Giudecce i Svetog Jurja

Velikog. »Nisam siguran na što misliš, Cass«, rekao je polako.

Cass je buljila u namreškanu vodu. Sad je na njoj bio red da zanijemi. Mislila je

da će sastanak s Falcom riješiti sve probleme, ali sada se osjećala zbunjenijom nego

ikada.

~173~

Nastavili su prema Rialtu u tišini. Kad su prošli crkvu svetog Ivana, Falco je

pokazao kvart u kojemu je bila radnja majstora za maske. Cass je prepoznala neke

palače preko puta kanala. Većina je bila u posjedu senatora ili bogatih trgovaca.

Zapravo, nisu bili daleko od Madalenine kuće. Ulice i kanali u tom području bili su

beživotni; svi su se u ovaj kasni sat već zavukli u postelje. »Ovo nema smisla«, rekla

je. Čovjek s maskom sokola mogao bi živjeti u bilo kojoj od ovih palača, a možda

ni u jednoj od njih. Osim toga, mi zapravo ni ne znamo ima li on uopće ikakve veze

sa svime.«

Falco je pokretom glave zabacio tamnu kosu s lica. »I ja sam se bojao da sve ovo

vodi u slijepu ulicu, ali sam ... « Utihnuo je.

»Ali si što?« upitala je Cass.

Falco je protrljao ožiljak pod okom. »Htio sam te vidjeti«, rekao je. »Htio sam

biti s tobom.«

Cass je pogledala ustranu. I ponovno je osjetila kao da joj netko zabada oštricu

između rebara. »Možda ni to nema smisla«, rekla je. Njihov je čamac prošao pokraj

gondole. Na mjesečini su se mogla vidjeti dva lika. Čovjek i žena u zagrljaju na dnu

brodice. Goli, uzljuljani.

Falco je pogledao u istom smjeru. »Znaš da mi je stalo do tebe, Cass.«

»Ali to ne znači ništa.« Cass je nastojala spriječiti drhtanje glasa. »Zato što to ne

vodi nikamo.«

Falco je ostavio vesla i okrenuo joj glavu prema sebi. »Nisi u pravu. To znači

sve. Ti mi značiš sve.« Primio joj je bradu palcima i kažiprstima. »Zašto bi moji

osjećali morali ikamo voditi? Zašto ne bismo jednostavno mogli postojati, baš

ovdje, baš u ovom trenutku?«

Njegov joj je dodir izazvao kovitlac žmaraca u leđima. Možda je Falco bio u

pravu. Zašto je toliko brinula o budućnosti? Možda je jednostavno trebala biti

sretna što su zajedno, tu, upravo sada.

»Zašto jednostavno ne možeš biti to što jesi?« upitao je Falco primičući svoje

usne njezinima.

Zato što više ne znam tko si ti zapravo. »Mijenjaš me«, prošaptala je. »Sad mi sve

izgleda posve drugačije.«

Cass se nije branila kad se Falco nagnuo i poljubio je. Nije se odupirala kad ju je

nježno gurnuo i polegao na drveno dno batele. Samo budi to što jesi. Lako je to reći, ali

teško učiniti. Falco ju je prekrio dekom. »Da ti ne bude hladno«, rekao je.

»A što će tebe grijati?« nježno je upitala Cass igrajući mu se s kosom.

~174~

Falco se nasmijao. »Vjeruj mi, ja sam vruć po prirodi.«

»Dokaži«, rekla je Cass povlačeći ga prema sebi.

Pritisnula je svoje usne na njegove čudeći se vlastitoj odvažnosti, ohrabrena

načinom na koji je njegovo tijelo odgovaralo na njezino. Spustili su se niže u čamac

čija im je škripava drvena oplata nudila skrovito mjesto u ionako tamnoj noći.

Poljubio ju je snažnije, jezik mu je kružnim pokretom istraživao njezine usne i usta.

Mali se čamac ljuljao pod njom, zibao se u skladu s blagom strujom kanala. Težina

njegovih prsa na njezinim grudima, njezine zdjelične kosti koje se trljaju uz njegove,

taj osjećaj, unatoč svim tim suknjama na njoj. Osjetila je nalet vreline, žar koji ju je

nagnao da zaboravi na sve što ju je brinulo. Bilo je to kao da je iskočila iz vlastite

kože i da je samo njezina duša, njezina suština ležala u čamcu s Falcom.

Dok joj je Falco ljubio rub vlasišta, prstima joj je posegnuo iza leđa i otpustio

vezice steznika. Pomilovao joj je golu kožu na leđima. Cass nije mogla povjerovati

kako su mu ruke bile tople. Pustila je svoje ruke da lutaju ispod ruba njegove

košulje. Prsti su joj pratili linije njegovih mišića – najprije po trbuhu, zatim po

prsima. Srce mu se ubrzavalo sa svakim novim poljupcem. I njezina je krv

ubrzavala tok kroz žile natječući se s njim. I ponovno je Cass pomislila kako je

tijelo jedinstveno, premda sastavljeno od raznih dijelova – svi su djelovali

usklađeno. Jedva da je mogla vjerovati kako joj se to stvarno događa. Osjećala se

kao stranac, divlji, nagonom vođeni stranac.

»Cassandra«, promrmljao je Falco. Posegnuo je i uvio svu njezinu kosu u ruku,

pa je blago povukao otraga. Usne su mu prelazile preko njezina obraza, vilice,

obrve. Drugom joj je rukom milovao nogu preko pamučne čarape. Prsti su mu

slijedili kockasti uzorak njezine podvezice prije nego što su pomilovali nježnu kožu

ispod nje.

Cass se osjećala kao da lebdi na krilima njegova dodira, nježna glasa i izmaglice

koja se odizala s kanala. Sve je izgledalo kao da se nalazi na nekom posve drugom

svijetu. Je li to bio san, je li to bila halucinacija? Svakog bi se trenutka mogla

probuditi u svojoj postelji sa Šunjalom ugniježđenim na njezinim grudima.

Samo se prepusti.

Batela je plovila ispod mosta. Čovjek zakriven tamom nagnuo se preko ruba i

zagledao se u njih. Cass se odjednom uspravila omatajući si grubu deku oko

ramena. Pogledala je unatrag, prema mostu. Na njemu više nije bilo nikoga.

»U čemu je problem?« upitao je Falco.

»Učinilo mi se da sam vidjela nekoga. Da nas gleda s mosta.«

~175~

»Sigurno neki perverznjak koji nema toliko sreće da bude u društvu prelijepe

žene.« Falco se približio kako bi je opet poljubio.

Ali strah je počeo tutnjati kroz nju. Izoštrio joj je čula, a stvarnost se uz tresak

sjurila natrag u nju. Cass je ispružila ruku pred sebe. »Čekaj. Moramo stati,

usporiti.«

Falco je uzdahnuo. »U pravu si«, rekao je i provukao obje ruke kroz kosu.

»Katkad si mislim – možda, možda mi ne bi trebala vjerovati.«

»Zašto?« upitala je Cass. Držeći svjetiljku visoko u zraku, ponovno je pogledala

prema mostu, ali on je i dalje bio pust.

»Zato što ni ja sam sebi ne mogu vjerovati kad sam s tobom.« Falcov je glas

ponovno postao nježan. Prešao je nadlanicom ruke po njezinu desnom obrazu.

»Tko zna što bih mogao učiniti?«

Cass se zarumenjela. »Tko zna što bih ti mogla dopustiti da mi učiniš?« Riječi su

jednostavno izletjele iz nje, ali nije ih se imala namjeru odreći. Nije se više htjela

skrivati.

Falco ju je privukao bliže k sebi, oslonio joj leđa uza svoje grudi. Ovio joj je ruke

oko vitkog struka i naslonio bradu na njezino lijevo rame, s obrazom na njezinu

obrazu. »Tvoja bi ljepota osvijetlila i najtamniju noć«, rekao je. »Mogao bih oslikati

cijelu kapelu samo za tebe. Možda jednom i hoću.« Cass je zamislila sebe u

budućnosti, kako stoji u crkvi koju je oslikao Falco. Gotovo da je mogla vidjeti gole

likove kako se izležavaju po livadama i jezera s briljantno plavom vodom. Likovi bi

mogli biti lijepi ili ne, ali bili bi stvarni, tako stvarni da bi mogli oživjeti i otplesati sa

zidova crkve, sjesti u klupe i gledati je.

A tada je ugledala Lucu kako hoda prolazom, u svadbenom odijelu. Čvrsto je

zatvorila oči kao da je tako mogla otjerati valove grižnje savjesti koji su je prijetili

progutati kad god bi se sjetila svog zaručnika.

»Što je bilo, Cass?« upitao je Falco. »Što ti se dogodilo?«

Cass je shvatila da zadržava dah. Polako je izdahnula. »Postoji nešto što ti

moram reći«, rekla je.

Falco se okrenuo kako bi se sučelio s njom. Zataknuo joj je uvojak kose za uho.

»Možeš mi reći što god želiš, Cassandra.«

»Ja sam, ovaj, ja imam ... kad sam bila mlađa, moji su roditelji ... « Nije mogla

iznaći načina da mu priopći istinu: da je zapravo Lucina premda to nikada nije

htjela biti, da ona i Falco nikada neće moći biti zajedno onako kako to žele. »Ja sam

~176~

zaručena«, konačno je istjerala riječi iz sebe istodobno osjećajući i užasnutost i

olakšanje. »Moj zaručnik nije ovdje, studira u Francuskoj.«

Falco je kimnuo. »Naravno da jesi. Ti si prelijepa žena iz plemićke obitelji. Bio

bih zaprepašten kad bih doznao da ti teta nije osigurala budućnost.« Gledao ju je

kao da očekuje čuti nešto više.

»Znači, ne ljutiš se na mene?« Cass je zakopala uzdrhtale ruke u nabore suknje.

Kako je bilo moguće da nije pobjesnio? Lagala mu je. Pa sad, u nekom smislu.

Dopustila mu je da je poljubi, a nije mogla biti njegova nevjesta. Čak mu je i

uzvratila poljubac.

Falco joj se nasmiješio u mraku. »I zbog toga se brineš? Ne, čvorče moj maleni,

nisam ljut.« Opet ju je privukao k sebi i prislonio joj lice na kosu. »Divno mirišeš«,

rekao je. »Poput ruža i leptira, i prohladnih proljetnih jutara.« Prinio joj je dlan

ustima, a drugom rukom odvezao joj čipkastu manšetu.

Cassino je olakšanje počelo kopniti kad su Falcove usne pronašle golu kožu

njezine podlaktice. »Čekaj malo.« Odmaknula se od njega. »Zašto se ne ljutiš na

mene? Ti i ja, mi smo se ljubili, mogli smo čak ... « Cass se nije mogla prisiliti da

dovrši rečenicu. Koliko bi, zapravo, bila voljna daleko otići da je stranac na mostu

nije istrgnuo iz zagrljaja mašte? Kad joj je otpustio steznik i posegnuo ispod haljine

da bi joj pomilovao leđa, sve što je željela bilo je da odveže i sve ostalo. Posve

izvjesno nije ga imala namjeru zaustaviti.

Falcove su oči blistale u tami. »Nastavi. Mogli smo – što?«

Hladnoća je prožela Cassino tijelo. Odgurnula je Falca od sebe. »Mislim da

shvaćam.« Navukla je manšetu čvrsto preko ručnog zgloba. »Samo te zanimala

razvratna avantura? Ti bi samo nastavio dalje da te nisam zaustavila? To je tako,

tako ... « Pokušavala je naći pravu riječ, ali hladni gnjev koji ju je obuzimao

onemogućavao ju je u tome.

»Neprimjereno?« rekao je Falco. »Zabavno?«

»Zabavno?« Cass je na mah pomislila kako bi najradije gurnula Falca s čamca

ravno u mutnu vodu kanala. Posegnula je iza leđa i uzaludno pokušala svezati

steznik. »Odvratan si«, ispljunula je.

»Želiš li da ti pomognem?« Falco je posegao rukama prema njoj.

»Ne diraj me!« Cass je odustala od steznika. Čvrsto se omotala vunenom dekom.

Falco se glasno nasmijao. »Ti si ta koja je zaručena, a ja sam odvratan?«

Odmahnuo je glavom. »Žene.«

~177~

»Odvratan si zato što te uopće ne smeta ljubavna avantura s gotovo udanom

ženom.« Cass je osjetila kako joj se u očima pojavljuju suze. Eto što je on htio od

nje: zabavu. »Trebalo bi te zatvoriti zbog ovoga. I pogubiti na kraju!«

Falco se nagnuo prema njoj. Ukočila se, ali nije uzmakla. »Znam da to želiš

koliko i ja«, rekao je. »Nećeš me zbog toga prijaviti. A čak i da to učiniš, sklon sam

mišljenju da bi noć provedena s tobom bila vrijedna robije.«

Cass je odvratila pogled od njega boreći se s porivom da se smekša. Samo joj je

laskao da bi dobio to što želi.

Falcov je glas postao ljubazniji. »Volio bih da možemo imati više. Volio bih

ležati uz tebe svake noći. Volio bih paradirati ulicama s tvojom rukom pod svojom

usred bijela dana«, rekao je. »Ali, ako već ne možemo to, zašto ne bismo mogli biti

zajedno sada?« Primaknuo se da je opet poljubi.

Jednim mu je dijelom to htjela dopustiti, uistinu je to željela, ali i dalje je bila

povrijeđena time što je mislio da bi ona bila voljna spavati s njim, a zatim se udati

za Lucu kao da se ništa nije dogodilo. »Nemoj«, rekla je i oslonila se na stranicu

čamca. Zurila je u noć, nije vidjela ništa. Nikakav pokret. Nikakve svjetiljke. Kao da

su Falco i ona ostali sami na svijetu.

Sad je na njega bio red da poprimi uvrijeđeni izraz. »To ne može biti grijeh ako

oboje osjećamo isto.«

Cass nije znala što je on osjećao: u tome je bio problem. Mogla je osjetiti Falcov

pogled kako joj žari zatiljak i oduprla se želji da se okrene i uzvrati mu pogled.

Prošla je prstima kroz vodu. Ču dila se samoj sebi kako se uopće uspjela naći u

ovakvom položaju. Prošli su palaču pred kojom je još tinjala vatra u loncima, dugo

nakon završetka zabave. Cass je ugledala svoj odraz u namreškanoj vodi. Jedva da

je mogla prepoznati djevojku koja ju je gledala. Lice joj je bilo mršavije, bljeđe, kao

da to nije ona.

Zatim su plamenovi zatreperili, a odraz se lagano promijenio. Cass je shvatila da

zapravo promatra strano lice. Djevojčina je glava isplivala kroz površinu kanala,

pramenovi tamne kose pružali su se iz njene glave poput zmija, prazne su oči zurile

u Cass gotovo optužujuće. Cass je vrisnula kad se djevojčin naduti torzo pojavio na

površini, vrat okružen masnicama, na prsima urezano krvavo slovo X.

~178~

»Od gube trule sitni dijelovi tijela,

najprije nos, uši i usne

zbog čega na kraju zaraženi

izgleda kao da na ramenima

umjesto glave ima zlokobnu lubanju.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~179~

17.poglavlje

alco ju je povukao s vode. Okrenula se prema njemu i sakrila lice u

njegovoj košulji. Teško je hvatala zrak.

»Sve je u redu.« Falco ju je lagano ljuljao jednom – rukom. Cass je osjetila

kako se čamac ponovno polako kreče kroz vodu. Podigla je pogled. »Što to radiš?

Okreni se. Tamo!«

»Što?« Falco ju je pustio kako bi mogao veslati objema rukama. Stari je čamac

škripao dok se kretao vodom kanala, sve dok groteskno plutajuće truplo nije

nestalo u valovima koje je ostavljao iza sebe.

»Moram izaći.« Cass je osjetila kako joj se kiselina podigla u grlu. Morala je

odmah na kopno. Htjela je iskočiti iz čamca, izgubiti se duboko u vijugavim

uličicama Rialta, trčati dok joj plutajuće truplo ne izvjetri iz uma.

Falco je privezao čamac na rubu obale i usidrio ga. Cass je oteturala iz njega ne

čekajući Falcovu pomoć. Zgrabivši svjetiljku, pohitala je niz najbližu ulicu dok ju je

Falco slijedio u stopu. Cass nije imala pojma kamo je pošla. Znala je samo to da se

mora što više udaljiti od plutajuće mrtve djevojke.

Zamakla je u sporednu ulicu i leđima se oslonila o trošni zid od opeke halapljivo

gutajući zrak. Falco ju je dostigao. »Kamo si krenula, Cass?«

Odmahnula je glavom. »Ne znam.« U daljini je ugledala odbljesak metala. Mjesec

se odbijao od prsnog oklopa. Vojnici. Zgrabila je Falcovu ruku i počela ga vući

prema vojnicima. »Dođi. Idemo im reći što smo vidjeli.«

Falco joj je stisnuo ruku. »Što sam ti rekao o vojnicima? Oni su potkupljeni.

Osim toga, ništa se nije promijenilo otkako smo pronašli Mariabellu.«

»Jesi li poludio? Gotovo sve se promijenilo.« Cass je zurila u Falcove sjajne oči

gotovo ne vjerujući da je pred njom čovjek kojega je ljubila prije samo nekoliko

trenutaka. »Bjesni ubojica hara Venecijom. Svi su u opasnosti.«

»Da, a ti si sama u noći, u društvu slikara. Seljaka. Što će na to reći tvoja teta?

Kako će to izgledati, Cassandra?«

»Baš me briga«, rekla je Cass. U mislima joj se javio još jedan zapis Michela de

Montaignea. Časna će osoba radije izgubiti svoju čast nego savjest. To je bila istina. Cass

nije mogla dopustiti da se srami zbog svojih prijestupa s Falcom. Nije učinila ništa

F

~180~

loše, ali bila je spremna prihvatiti kaznu. Ako će zbog toga biti obeščašćena, ili

nešto još gore, suočit će se s time. Ali nije više mogla zanemarivati ubojstva

djevojaka.

Snažno je izvrnula ruku kako bi mu se istrgnula, a zatim potrčala prema

vojnicima. Čula je udarce Falcovih stopala iza sebe.

»Cass, molim te«, zazvao je.

Cass ga je ignorirala. Ako se on i bojao gradske straže, ona nije. Vojnici su

zamakli iza ugla i Cass ih više nije mogla vidjeti. Zašla je duboko u krivudave

uličice, osluškivala zvuk njihovih grubih glasova, odjek njihovih čizama po

kamenim ulicama. Osvrnula se preko ramena. Iza nje nije bilo nikoga. Falco ju je ili

izgubio ili namjerno napustio. A vojnika nije bilo nigdje na vidiku.

Upravo kad je već htjela odustati, čula je promukle glasove iz uličice zdesna.

Cass je skrenula u nju i trenutno se zaustavila. Dvije su pogrbljene prilike kopale po

hrpi smeća. Čak i u mraku,

Cass je mogla razaznati rane na njihovim dugim, štapićastim rukama. Gubavci.

Njima nije bilo mjesto na ulici. Prstima lijeve ruke posegnula je za krunicom,

milovala raspelo od ružina drveta kao da će je zaštititi.

Jedan je gubavac pogledao prema njoj ispod kapuljače kabanice. Krugovi mesa

nedostajali su mu s lijevog obraza i hrpta nosa. Pri slabašnoj rasvjeti, oči su mu bile

crne kao ugljen, kao da nije samo bolestan, nego i opsjednut nečistim silama.

Bezuba su mu se usta iskrivila u grimasu dok je posezao prema Cass rukom na

kojoj su bila samo tri prsta.

»Gladan«, rekao je, glasa tako dubokog i izobličenog da ga je jedva razumjela.

Prekopala je po kožnatoj kesi, boreći se s osjećajima užasa i odvratnosti, izvadila

dva novčića i gledala kako ih gubavac uzima rukom nalik na pandžu. Drugi gubavac

nije ni podigao pogled.

Cass se povukla iz uličice. Ponovno na glavnoj ulici, okrenula se oko sebe

gledajući, osluškujući bilo kakvu naznaku vojnika. Vidjela je samo hrpe smeća i

sjenovite obrise zgrada. Rječica znoja spustila joj se od vlasišta do desnog oka. Cass

ju je obrisala rukavom. Nije imala sreće. Zavirila je u sljedeću uličicu. Bila je mračna

kao u tunelu, čak i pod svjetlom njezine lanterne. Cass je uvidjela da je svijeća od

pčelinjeg voska u njoj izgorjela više od polovice. Uskoro će hodati venecijanskim

ulicama u potpunom mraku. Sama.

Koliko je dugo mrtva djevojka bila u vodi, pitala se. Je li iz obližnjih uličica

vrebao ubojica? Cass je odustala od potrage za vojnicima. Vjerojatno će netko drugi

~181~

prijaviti truplo kad svane, ako ne i prije. Bilo je vrijeme da pronađe put do Velikog

kanala kako bi se mogla vratiti kući.

Provirivši između dvije sklepane nastambe, Cass je ugledala odraz mjesečine na

vodi. Kanal, samo jednu ulicu dalje. Okrenula se i hodala paralelno uz kanal dok

nije stigla do većeg. Slijedila je veći kanal i napokon stigla do Velikog kanala.

Krenula je prema čamcu nadajući se da je Falco ipak nije odlučio potpuno napustiti.

Konačno, ugledala je plavu batelu kako se ljuljuška na vodi. Bila je prazna.

Cass je pogledom potražila Falca na obje strane kanala. Visoke su se palače

uzdizale poput tvrđava; kipovi anđela i lavova zaštitnički su se nadvili nad njihove

ulaze. Jednim je dijelom željela otići bez njega. On je ionako navikao lutati noću.

Pronaći će put kući i bez nje. Cass zapravo nije bila sigurna ni gdje živi.

Pretpostavila je da boravi negdje na Svetom Dominiku, ali možda je samo otišao

tamo da bi se sastao s prijateljima u II Mar e la Spada. U Rialtu je bilo tako mnogo

taverni. Pitala se zašto se družbi umjetnika više sviđao takav izolirani, mali lokal.

Cass se učinilo da je ispred sebe ugledala bljesak svjetla. Uputila se prema njemu

prešavši uzak most. Još jedan treptaj, gotovo nezamjetan. Dolazio je iz djelomično

zaklonjenog puta koji je vodio između dvije palače. Cass je ubrzala korak.

»Falco?« zazvala je tiho, a glas joj se odbio od kamena. Odvojit će nekoliko

minuta da ga potraži, odlučila je. Kao prvo, bilo bi joj teško samoj voziti staru

batelu. A možda bi ga mogla uvjeriti da joj prizna zašto tako uporno izbjegava

gradsku stražu. Falco je vidio i više vojnika, i više Venecije od nje. Možda će imati

neko razumno objašnjenje.

Staza se uvijala uz radnje i trgovine i ulijevala se u maleni campo. Korov se

probijao kroz napukle kamene pločice pod njezinim nogama. Nasred trga ležao je

izvaljen kip čovjeka u prirodnoj veličini. Čak i bez jedne ruke, Cass je prepoznala

svetog Judu Tadeja po štapu i plamenu vatre isklesanom iznad njegove glave.

Lanterna je bila ostavljena tik do pale statue. Nema sumnje da je to bila svjetlost

koju je Cass ugledala kako se odbija od zidova palača.

Preko puta čistine ruševna je kapela bila smještena između trošne ljekarne i

dugačke građevine od opeke koja je izgledala kao samostan. Vjetar ili kiša nagrizali

su križ na njenom krovu gotovo do oblika slova T.

Cass je začula glasove iz smjera kapele. Čvrsto je stegnula svoju svjetiljku,

spremna da je prema potrebi upotrijebi kao oružje. Oslonivši leđa o prednji zid

zgrade, Cass je zavirila iza ugla. Prvo što je ugledala bila je ograda od kovana željeza

koja je okruživala nešto što je sličilo malenom groblju iza crkve.

~182~

Drugo što je vidjela bio je Falco.

Treće što je ugledala sledilo joj je krv u žilama. Bio je to Angelo de Gradi,

Duboisov liječnik, čovjek iz radionice užasa. Činilo se da se on i Falco prepiru.

Falco je divlje gestikulirao; Cass je uspjela uhvatiti samo djeliće njihovih riječi.

»Kakvo je ovo mjesto ... dogovorili smo se ... « To je bio Falco. Cassino se srce

snuždilo. Znači, ipak nije umišljala da se Falco i Angelo poznaju.

»Idi kući... bolje da nisi tu kad ... sljedeće noći... « Liječnik je zvučao ljutito.

»Dobro ... znači, to sam obavio.«

Falco. Što je to obavio?

Angelov je odgovor progutao nalet vjetra.

Začuli su se koraci po kamenu, a Cass je otrčala s druge strane crkve. Skrila se

zajedno sa svjetiljkom iza gustoga grma koji je rastao između crkve i samostana te

gledala kako Falco i Angelo zamiču u tamni prolaz.

Cass je nastojala posložiti djeliće u glavi. Angelo je Falcu rekao da ne bi trebao

biti tu kad se nešto dogodi. Što to? Kad pronađu truplo? Je li Angelo ubio djevojku

iz vode? Ili Falco? Ako i jesu, zašto im nije palo na pamet sakriti je kao što su sakrili

Mariabellu? I što će se to dogoditi sljedeće noći? Hoće li tada netko službeno otkriti

truplo? Ništa od toga nije imalo smisla. Samo je jedno bilo sigurno, a to je da Cass

više sebi nije mogla nijekati povezanost između Falca i Angela s njegovom

mrtvačkom zbirkom ljudskih ostataka.

Umiruće svjetlo lanterne pokraj svetog Jude Tadeja bacalo je posljednje odsjaje.

Cass se vratila kroz campo na stazu. Provirila je između dviju palača. Angela nije bilo

na vidiku. Falco je izgledao izgubljeno pokraj plave batéle. Cass se počela vraćati

preko malenog mosta. Falco je podigao pogled i ugledao je prije nego što je uspjela

prijeći na drugu stranu. Kad joj je prišao, sjetila se kako su stajali nasred mosta

Rialto prije samo nekoliko dana i kako joj je tada bio blizak. Tada joj je Falco

održao govor o prepuštanju. Sada se moglo vidjeti kako je to bio sjajan savjet.

Vjetar je Falcu zbacio tamnu kosu s lica. Oči su mu izgledale divlje. »Kako si

mogla otići samo tako? Skroz sam poludio. Svugdje sam te tražio.«

»Ma, jesi li?« te su riječi zazvučale grublje nego što je namjeravala. »Jer kad sam

te vidjela, uopće nije izgledalo da me tražiš. Svađao si se. S Angelom de Gradijem.«

Falco je ustuknuo kad ga je ošamarila. Krv mu je potekla niz lice.

»Angelo«, nastavila je Cass. »Čovjek za kojega si se više puta zakleo da ga ne

poznaješ.« Glas joj se počeo slamati. Bila je opasno blizu plača. Bože, daj mu da

iznađe opravdanje, molila je u sebi. Daj da sve opet bude u redu.

~183~

»Mogu ti objasniti«, rekao je Falco dok mu je vilica počela trnuti. »Žao mi je.

Lagao sam. Poznajem dottorea de Gradija.« Falco je duboko udahnuo. »Angela.

Zapravo ... ja radim za njega.«

»Što radiš?« upitala je trudeći se da joj glas ne zadrhti.

»Ne mogu ti reći.«

Cass je osjetila nalet bijesa. Željela je zgrabiti Falca i dobro ga protresti. Davala

mu je priliku da izgladi stvari. »I ti to zoveš objašnjenjem?«

»Kunem ti se, on nema nikakve veze s Mariabellom ili s tom...« Pokazao je

pogledom prema kanalu.

»A ja bih ti tek tako trebala povjerovati na riječ?« rekla je ledenim glasom. »Pa

što je to dobri doktor radio u ovo gluho doba u kapeli? Tražio savjet? Možda je

došao na kasnu ispovijed?«

»Danas je izgubio dva pacijenta«, rekao je Falco. »Dvoje djece, od kuge. Pošao je

izraziti sućut obitelji koja živi u blizini. Pretpostavljam da je sirotoj majci dao nešto

za smirenje.«

»Kako dobrohotno«, rekla je Cass skeptičnim glasom. »Ali to ne objašnjava

zašto si se posvadio s njim.«

Falco je prošao prstima kroz kosu. »Zašto mi ne možeš vjerovati? Ima toga još

... Još koječega što ti ne mogu objasniti. Nekih stvari koje nemaju veze ni s tobom,

ni sa mnom. Nekih stvari koje bi zapravo mogle biti opasne za tebe kad bi ih znala.

Možda te samo nastojim zaštititi.«

Cass je stisnula šake. Naravno. Falco joj je samo htio uputiti zavodnički smiješak

i dati nekoliko lijepih riječi tako da poslušno kimne glavom i prestane ga ispitivati.

Poput šteneta. »Stvari koje ne možeš objasniti? Poput trupala koja svako malo

iskrsavaju diljem Venecije? I to baš uvijek u tvojoj blizini?«

Falco je ponovno problijedio. »Znaš da ne bih nikoga mogao povrijediti.«

»Ne znam«, rekla je dok joj se glas pretvarao u šapat. »Ne znam ništa o tebi. A

ono što znam, možda je istina, a možda i laž, tko to može reći?« Burni osjećaji,

tajne, način na koji ju je pritisnuo o vrata u Tommasovu ateljeu. Cass više nije bila

sigurna što je sve bio u stanju učiniti. U dubini duše je znala da Falco ne bi

povrijedio nju, ali to nije značilo da ne bi mogao povrijediti nekog drugog.

Cass ga više nije htjela gledati ni trenutka. Okrenula se i požurila natrag preko

mosta, prema tajanstvenoj kamenoj kapeli, što dalje od batele koju su uzeli.

»Kamo ideš?« povikao je Falco za njom.

~184~

»Ne mogu ti reći«, rekla je uživajući što mu uzvraća njegovim riječima. A prava

je istina da mu nije mogla reći zato što ni sama nije znala kamo je krenula. »Nemoj

me slijediti. Ne želim te pokraj sebe.«

Otrčala je natrag kroz tamni prolaz i pognula se između male pekarnice i

kovačnice. Čula je kako je Falco zove. Čvrsto se priljubila uza zid. Nije se mogla

sučeliti s njim. Lagao joj je od samog početka. Radio je za Angela. Angela, čovjeka

koji je secirao pse i skupljao dijelove ljudskih lešina u uredno razmještenim limenim

kadama. Cass je stavila ruku na usta; ovaj put, kad se sjetila poljupca s Falcom,

osjetila je mučninu. Je li Falco također ljubio Mariabellu ili djevojku iz vode?

Je li i nju namjeravao ubiti?

Falco je protrčao pokraj njezina skrovišta. Srećom, nije je vidio. »Cassandra«,

zvao ju je. Čula je kako joj ponavlja i ime i povukla se dalje niz tamni prolaz. Kad je

zvuk njegovih koraka iščeznuo, Cass su preplavili osjećaji. Naslonila se leđima na

grubu žbuku zida i pustila da joj tijelo klizne do samoga tla. Tuga, grižnja savjeti i

strah strujali su joj kroz tijelo, nošeni valom žalosti.

Osmijesi, poljupci, nježne riječi. Sve u to bile samo laži. Ali, što je s onim što je

osjećala prema njemu – što još uvijek osjeća? Stajala je iza svojih riječi i postupaka.

Stajala je i dalje. Cass se nikada prije nije osjetila tako izgubljenom. Po prvi put

otkad se sudarila s njim nakon Livianina sprovoda, Cass si je priznala da se možda

zaljubila u ubojicu.

~185~

»Glavni su trgovi prepuni šarlatana

koji podvaljuju zečju mokraću

pod ljekoviti napitak.

Pravi ljekoviti napitak dobiva se

od mješavine četiri tjelesne tekućine,

često uz dodatak tinktura divljeg bilja.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~186~

18. poglavlje

iša je počela padati rano sljedećega jutra kad su se Cass i Siena sastale s

Madalenom i Evom pred istočnim ulazom bazilike Santa Maria Gloriosa

dei Frari, jednog od najvećih gradskih svetišta. Campo ispred Frarija vrvio

je plemstvom i uglednim građanima odjevenim u najfinija odijela, ali Madu nije bilo

teško pronaći. Njezina je haljina od smaragdne svile poduprta golemim obručem

bila tako široka da je pod njom mogla skloniti pola razreda malene djece od kiše čije

su se prve kapi upravo pojavile. Pokušavala se stisnuti uz zid crkve od crvene opeke

i zaštititi se od kiše ispod tankog kamenog nadvoja. Eva je otvorila kožnati kišobran

i njime štitila Madu.

U nedostatku sunca, mozaični prozori crkve iznad njihovih glava izgledali su kao

tri tamna kruga. Cass se naslonila na zid od opeke i razmijenila pozdrave s

prijateljicom. Nije znala ni kako će ostati budna, a kamoli kako će se moći

usredotočiti.

Kad je otrčala od Falca i izgubila se u vijugavim uličicama, trebao joj je gotovo

čitav sat dok nije pronašla usnulog ribara na Velikom kanalu kojemu je uspjela

platiti za prijevoz do Svetog Dominika. Kad se ušuljala u svoju sobu, preostalo joj

je svega nekoliko sati do zore, a Cass nije mogla zaspati. Izvukla je svoj dnevnik

namjeravajući zapisati sve dokaze koji su upućivali na to da Falco nije bio upleten u

ubojstva, ali stranice su ostale prazne.

Danas ju je bogata haljina za odlazak u crkvu vukla prema zemlji, osjećala je da

jedva može stajati na nogama. Stopala, koljena, svi su joj zglobovi bolno pulsirali. Je

li kroz to njezina teta prolazila svaki dan? Poslije će pitati kuhara može li joj spraviti

kakav okrepljujući napitak koji će joj olakšati bolove.

Zvono se oglasilo dvaput, a drvena se vrata Frarija otvorila.

»Hajdemo.« Madalena je skinula kapuljaču i prebacila zeleni veo preko kose.

Ubacila se u red ljudi koji su ulazili u zijevajuću crnu rupu koja je vodila u crkvu.

Poput usta, pomislila je Cass, usta koja gutaju žive ljude.

»Baš mi je drago što ti je teta dopustila da danas odeš sa mnom na misu«,

šapnula je Mada. Omotala je ruku u rukavici oko Cassine i povela je. Odvela ju je

kroz prolaz do prvih redova od vrata. Sjele su iza dvije plemkinje čije su frizure bile

K

~187~

tako visoke da je Cass mogla samo djelomično vidjeti oltar. Iza njih, njihove su

pratilje pronašle mjesto među drugim sluškinjama.

»Znaš ti zašto je to učinila«, rekla je Cass ogorčeno. »Željela je da se pojavim u

javnosti nakon što je objavila da ćemo se Luca i ja uskoro vjenčati. Već mi je troje

ljudi čestitalo na putu ovamo.«

»Tko?«

Cass je slegnula ramenima. »Nemam pojma.«

Dva dječaka iz zbora, u bijelim haljama sa zlatnim opasačima prošla su između

klupa. Zatvorili su drvena vrata. Zvono se oglasilo još jednom, a gomila se utišala.

Svi su ustali kad je svećenik stao pred uzdignutu govornicu desno od drvenog

oltara. Zlatno raspelo klatilo mu se oko vrata, a crna mu je halja bila obrubljena

debelim crveno–smeđim baršunom. Iza njega, sivo se svjetlo dana probijalo kroz

niz polukružnih prozora iznad goleme Tizianove slike. Djevičino uznesenje i posvećenje.

Cass se ta slika, koja je prikazivala Marijin odlazak Bogu u nebo, oduvijek sviđala.

»Znaš li da je Tizian sahranjen ovdje?« šapnula je Mada. To je govorila baš svaki

put kad bi s Cass pošla u ovu crkvu.

Cass je prihvatila igru. »Stvarno?« Nije mogla izbaciti Falca iz misli. Dodirnula je

ametistnu ogrlicu koju joj je dao, skrivenu ispod steznika. Ponijela je nisku

ljubičastog kamenja u posljednjem trenu, stavila je oko vrata, ali i sakrila od

pogleda. Rekla je samoj sebi da je to učinila samo kako bi je vratila Falcu prvi put

kad ponovno nalete jedno na drugo.

Ali sada se njezina sinoćnja uvjerenost da je Falco bio ubojica počela osipati. On

nije mogao biti ubojica. Nije mogao. Možda je slikao nešto za jezivog liječnika. Nešto

posebno što je njegov majstor htio zadržati u tajnosti. Morat će se ponovno sresti s

njim i prisiliti ga da bude iskren s njom. Bila je sigurna da ima objašnjenje za ono

što je vidjela i čula.

»Signore, pieta«, recitirala je Madalena kao i svi ostali. Cass je uzdahnula. Svatko je

okajavao pred Bogom svoje grijehe, a ona je baš u tom trenutku sanjala o nekim

budućim.

Cass je sjela na podstavljenu klupu i pokušala se usredotočiti na svećenikove

riječi. Govorio je nešto o poštenju. Prikladno.

Madalena se nagnula prema njoj. Nikada nije obraćala pozornost tijekom

govora, a i Cass ih je često smatrala razvučenima. »Jesi li vidjela plakate?« prošaptala

je.

~188~

Cass je odmahnula glavom. Službeni venecijanski proglasi izvješeni diljem grada

rijetko su dopirali do otoka Svetog Dominika.

»Truplo neke djevojke pronađeno je jutros u Velikom kanalu. Sluškinja, čini mi

se. Izrezana na komadiće.« Mada je naglasila riječi pokretima prsta preko grudi.

»Ponuđena je nagrada za bilo kakve informacije.«

Cass je osjetila kako joj se krv sledila u žilama. Sjetila se napuhanog tijela koje je

izronilo iz vode kanala, traga divljačkog stiska oko djevojčina vrata, krvavog znaka

X urezanog u njezina prsa. Sluškinja, rekla je Mada. Cass se moga okladiti u život

da je to bila Sophia, sluškinja koja je nestala s Duboisova posjeda. »Strašno«, uspjela

je izreći. »Zna li se tko je ona?«

Madalena se namrštila. »Ne znam. Vjenčanje mi je za svega nekoliko dana, a svi

samo govore o unakaženom truplu nekakve sluškinje. To je loš predznak, slažeš li

se?«

Cass se uopće nije začudila Madinoj zaokupljenosti samom sobom. I sama je

bila smetena. Trupla, prijeteće poruke, maskirani neznanci, užasavajuće vizije –

njezin se život pretvorio u niz zlokobnih predznaka. Cass je poželjela da Falco nije

spalio anonimnu poruku koju je primila na kanalima. S vremena na vrijeme, Cass bi

se sjetila toga komada pergamenta, kao da je sadržavao ključne informacije.

Svećenik se pripremao čitati iz Evanđelja po Matiji. Svi oko njih, žene i

muškarci, prekrižili su se. Mada je pogledala Cass kako se križa. Oči starije djevojke

stisnule su se u proreze, vršci prstiju su joj se spustili na nisku ljubičastog kamenja

koja jedva da je izvirivala ispod Cassine odjeće. Povukla je ogrlicu tako da je pala na

Cassinu haljinu.

»Otkuda ti ovo?« prosiktala je.

Izraz u Madinim očima preplašio je Cass. »Ne znam točno«, slagala je. »Mislim

da sam je kupila od nekog na Trgu svetog Marka, zašto pitaš?«

Starije žene koje su sjedile ispred njih okrenule su se prema njima. Jedna ih je

ukorila. Druga je prislonila kažiprst na usta. Mada je zgrabila Cass za ruku i povukla

je s klupe. Tiho, dvije su djevojke otišle do dvostrukih drvenih vrata i iskrale se van.

Još je padala slaba kišica, ali Madalena je povela Cass na čistinu, preko campa.

Nije se zaustavila sve dok nisu stigle do ruba kanala, kao da to što je namjeravala

reći nije mogla izgovoriti u blizini crkve. Iza njih, Siena i Eva također su izašle i

sklonile se pod kameni nadvoj. Pravila su nalagala da zaklone Cass i Madalenu

kišobranima, ali očito je objema bilo jasno da je posrijedi povjerljiv razgovor.

~189~

»Što se zbiva?« upitala je Cass navlačeći kapuljaču ogrtača. »Što ćemo ovdje, za

ime svijeta?«

Mada je čvrsto ovila svoj ogrtač oko njih obje. Stisnutih je usana rekla: »To nije

tvoja ogrlica, nego Livianina.«

»Što?« Cass je bila previše ošamućena da bi rekla išta više.

»Imala je komplet od tri ovakve ogrlice. Jednu od rubina, jednu od smaragda i

jednu od ametista. Imala je na sebi tu ogrlicu kad su je sahranili. Sigurna sam u to.«

Cass se pokušala prisjetiti sprovoda. Kao da se sjećala ogrlice oko Livina vrata,

ali to je vjerojatno bila tek slučajnost. Jer jedini način da Falco dođe u posjed ogrlice

s Livina tijela bio bi taj da ju je uzeo iz grobnice prije nego što je njezino truplo

nestalo. A to je bilo nemoguće zato što bi to značilo ...

»Sigurno si pogriješila«, Cass je pokušavala spriječiti drhtanje glasa.

Mada je pogledala u nebo i brzo se prekrižila. »Nisam pogriješila. Nikad ne

zaboravljam nakit. Osim toga, ja imam istu takvu od smaragda.«

Cass se nije sjećala da je njezina prijateljica nosila ogrlicu nalik ovoj koju joj je

dao Falco, ali uvijek je mislila da Madalena ionako ima više nakita nego što ga može

pokazati. Pokušala je iznaći objašnjenje. »Ako si ti kupila istu takvu, onda i nisu

takva rijetkost.«

Madalena ju je i dalje gledala kao da je Cass oboljela. »Ne. Ja imam Livinu

ogrlicu. Uvijek mi se sviđala, a Liviana je nije nikad nosila. Zato sam je jednom, kad

sam bila kod nje, zatražila da je isprobam, a onda sam je zadržala.«

Cassine su se oči raširile. »Ukrala si je?«

Mada je pogledom pretražila campo, ali trg je bio pust. »Govori tiše.« Zurila je u

poludrago kamenje oko Cassina vrata. »Stvarno se ne sjećaš odakle ti to?«

Cass je uspjela zatresti glavom.

Mada je zadrhtala. »Još jedan loš predznak. Osjećam kao da će se dogoditi nešto

grozno.«

Nalet vjetra podigao je val hladnoće uz Cassina leđa. »Ali ti je ne nosiš«, rekla je

nastojeći zvučati kao da se šali. »Možda je to loš predznak za mene«.

Ta pomisao kao da je razvedrila njezinu prijateljicu. »Možda«, rekla je Madalena.

Podigla je obrve. »Možda se naposljetku ipak nećeš udati za Lucu.«

Njezine riječi kao da su ostale visjeti u zraku, sve dok se Cass nije nakašljala.

Zataknuvši ogrlicu ponovno ispod slojeva tkanine, okrenula se od kanala. »Reci mi

nešto više o tom truplu koje su pronašli. Rekla si da je neka sluškinja?«

~190~

Činilo se kao da je Madaleni laknulo kad je Cass sakrila ogrlicu. Kimnula je.

»Marco je čuo da je radila kod Josepha Duboisa.«

Znači ipak je to bila Sophia, djevojka o kojoj je pričala Siena. »Ne misliš li da je

to neobično«, odjednom je rekla Cass, »da su obje mrtve djevojke povezane s

Duboisom?«

Madalena ju je čudno pogledala. »Kako to misliš, obje mrtve djevojke? Zar se

dogodilo još neko ubojstvo, a ja ne znam za to?«

Mannaggia. Cass je potpuno zaboravila da Mada nije znala ništa o Mariabelli.

Pokušala je iznaći uvjerljivo objašnjenje. »Siena je nešto šuškala o nekakvoj ubijenoj

kurtizani«, slabašno je rekla Cass.

Srećom, Madalena je bila previše obuzeta lošim predznacima da bi uvidjela kako

Cass ne govori istinu. Oči starije djevojke slijedile su kretanje mršave crne mačke

koja su šuljala uza zid crkve. »Nisam ništa čula o tome«, rekla je. »Znaš kakve su

sluge. Uvijek nešto izmišljaju.« Odmahnula je rukom. »Ali Dubois je dobar prijatelj

mog oca. Možda na trenutke zna ispasti prava svinja, ali sigurna sam da ne bi

mogao biti upleten u nešto tako gnjusno.«

Cass nije bila tako uvjerena u to. Činjenica da je bio povezan s oba ubojstva

morala je značiti nešto više od slučajnosti. A bio je tu i njegov dragi liječnik,

Angelo, vrsni poznavatelj trupala. Kad je već o tome bila riječ, cijeli taj bal pod

maskama u njoj je izazvao loš predosjećaj. Cass je zadrhtala kad se sjetila neznanca

pod maskom sokola. Ipak, nije se mogla povjeriti Madaleni. Madi bi zakazao mozak

kad bi saznala da je Cass bila na balu, a da joj to nije rekla. Cass je pogledala prema

golemoj crkvi od opeke. »Ne misliš li da bismo se trebale vratiti?«

Madalena je odmahnula glavom. »Hajdemo kući. Mislim da smo danas već

napravile previše rusvaja. Jedna propuštena misa neće nas ubiti, zar ne?« Mahnula je

rukom Evi i Sieni koje su se još uvijek stiskale uz vrata crkve.

Cass i Mada napustile su campo pred crkvom i uputile se prema mostu Rialto, a

sluškinje su ih pratile u stopu. Veliki je most povezivao okrug Svetog Pavla sa

Svetim Markom, gdje je Madalena živjela. Dok su hodale prema Madaleninoj palači,

siva se kišica pretvorila u sporadične kapi, a zatim u maglu.

Mada je pokazala na tintom ispisane plakate po stupovima za sidrenje i zidovima

zgrada. »Pogledaj«, rekla je.

Cass je stala kako bi pročitala rukopis na službenoj objavi. Kiša je počela

rastapati slova, ali mogla je razaznati poznati pečat u donjem desnom kutu: grifon

koji drži plamteći mač.

~191~

NAGRADA: 50 dobiva onaj tko pruži korisne i vjerodostojne informacije u vezi s

uzrokom smrti Sophie Garzolo.

Plakat je osobno potpisao Joseph Dubois.

»Ne spominje se nikakva kurtizana«, rekla je Madalena. »Vjerojatno opet neka

glasina. Osim toga, ako je Dubois tako dobra srca da traži pravednu kaznu za

običnu sluškinju, sumnjam da bi mogao biti upleten u nekakav skandal s

kurtizanama.« Izgovorila je riječ sluškinja kao da je rekla kukac.

Cass je morala priznati da je to izgledalo čudno. Otkada to imućni plemići nude

nagrade za nestale sluškinje?

Djevojke su stigle do ulaza u Madaleninu palaču. Iza brončanih ulaznih vrata,

potamnjelih uslijed godina izlaganja vremenskim nepogodama, Cass je mogla vidjeti

dvorišni vrt i kameni stolić gdje je sa svojom prijateljicom raspravljala o planovima

za vjenčanje prije svega nekoliko dana. Izgledalo je kao da je od tada prošla cijela

vječnost. Madalena je potegnula zvono obješeno na stupu ulaznih vrata i došao je

sluga da ih uvede.

»Želiš li ostati na večeri?« upitala je Madalena.

»Radije ne. Teta očekuje da poslije mise dođem ravno kući.« Cass se nadala da je

Agnese neće previše ispitivati o sadržaju današnje propovijedi.

»Pa nikako ne bismo htjeli uzrujati dragu Agnese. Mogla bi učiniti nešto

nepromišljeno, možda čak odgoditi tvoje vjenčanje«, zadirkivala ju je Madalena.

Eh, kad bi to bilo tako lako ...

Cass se pozdravila s Madom i pošla niz Veliki kanal sa Sienom. Obje su

pokušavale dozvati gondolu da se vrate na Sveti Dominik. Nažalost, sve su se

obližnje crkve upravo ispraznile i gondolijeri su bili zauzeti vožnjama. Odlučile su

krenuti prema Trgu svetog Marka. Na golemom se trgu nalazila Duždeva palača, a

trg se nalazio na samoj laguni. Istočno od piazze bilo je usidreno obilje brodovlja.

Ako i ne uspiju pronaći gondolu, sigurno će moći pronaći vlasnika kakvog plovila,

voljnog da ih odbaci kući.

Kiša je počela padati kroz izmaglicu kad su djevojke stigle do impresivnog,

potkovičastog zdanja koje je ujedno bilo i dom venecijanskog dužda kao i sjedište

vlade Venecije. Palazzo Ducale zauzimao je mjesta kao cijela četvrt obiteljskih kuća, s

nadsvođenim prozorima na svim stranama. Palača je bila okružena natkrivenim,

ograđenim prolazom s gotičkim stupovima i vješto izrađenim skulpturama nad

ulazima. Opeke u raznim nijansama smeđe i zlatne boje sjale su na danjem svjedu.

~192~

Piazza je vrvjela životom. Građanstvo i plemstvo, na povratku kući s mise,

razlijevalo se u svim smjerovima zaustavljajući se samo zbog kupovine svježega

kruha u pekarama ili razgledavanja najnovijih narukvica i broševa koje su Cigani

nudili na prodaju. Trgovci vodom hvalili su ljekovita svojstva svoje izvorske vode

dok su prodavači knjiga gurali kolica ispunjena najnovijim tiskanim izdanjima kroz

gomilu.

Kad se Cass uputila preko trga u pravcu lagune, zamijetila je omanju skupinu

ljudi, mješavinu seljaka i plemića, zbijenih ispred tornja sa satom. Stajali su u

polukrugu, očito jako privučeni nekim događajem.

Cass je, srećom, bila dovoljno visoka da iznad drugih žena pogleda o čemu se

radi. Oči su joj se suzile kad se mršavi čovjek u crnini okrenuo oko sebe. Bio je to

Maximus, mađioničar. Izvadio je dugačku ružičastu ružu ispod jarko obojene

svilene maramice. Ponudio ju je postarijoj ženi.

Cass se pokušala sjetiti pojedinosti na čovjeku s maskom sokola. Je li to mogao

biti mađioničar? Procijenila mu je visinu, građu, izgužvani šešir na glavi. Sve je to

bilo primjereno maskiranom neznancu na balu. Mađioničar se činio vrlo iskrenim

kad su porazgovarali u bordelu, ali jasno je rekao da je poznavao Mariabellu. Ako je

održao predstavu u palači Josepha Duboisa, lako se mogao sresti sa Sophiom. Još

jedna moguća veza između dviju finih, mrtvih djevojaka, Cass nije bila sigurna kako

to protumačiti.

Cass se prignula iza visokog čovjeka s perjem na šeširu ispred sebe tako da vidi

mađioničara, a da je ne vide: Siena je strpljivo čekala sa strane.

Maximus je izgovorio čarobne riječi ispred praznog, kamenog sanduka, a jato

golubica izletjelo je kad je podigao poklopac. Srebrnjaci i bakrenjaci letjeli su prema

keramičkoj zdjeli pred mađioničarovim nogama. Maximus se duboko naklonio i

zahvalio se masi. Sklopio je ruke oko jedne golubice, a kad ih je otvorio, namjesto

nje pojavio se smeđe-crni sokol.

Cass se skamenila. Prošarano ptičje perje jezovito ju je podsjećalo na masku

neznanca one noći na Duboisovom balu pod maskama. Je li to bila samo

slučajnost? Sokol se popeo na mađioničarevu ruku i počeo si uređivati perje. Raširio

je krila, i na trenutak se Cass učinilo da umjesto ptice vidi kostur, kao da je svako

krilo sastavljeno od sitnih kostiju koje se nisu znatno razlikovale od kostiju njezina

dlana.

Maximus je prepoznao Cass u svjetini. Zagledali su se jedno u drugo.

»Dođi.« Ustuknula je od gomile vukući Sienu za sobom.

~193~

Cass i Siena prešle su preko piazze, prošle pokraj bazilike svetog Marka, duždeve

osobne kapele. Građevina je bila načinjena od finog mramora i velika gotovo kao

palazzo Ducale, s pet nadvijenih vrata u pročelju i pet zlatnih kupola složenih u

obliku križa. Freske koje su predočavale biblijske prizore ukrašavale su površine

iznad svakog nadsvođenog ulaza. Vještom rukom izrađeni frizovi i plitki kameni

reljefi protezali su se duž terase i krova. Svaki je kvadratni centimetar bio urešen,

isklesan ili obojen. Cass je uvijek zamišljala da bi Rajski vrt izgledao kao ova velika

zgrada kad bi se nekim čudom pretvorio u kamen.

Šest mladića sjedilo je ispred bazilike u polukrugu i crtalo je na komadima žutog

pergamenta. Cassino je srce poskočilo. Nije mogla odoljeti, a da ne potraži Falca.

Nije bio tu, ali među njima je prepoznala Paola, Falcova sustanara.

Sinoć se ponašao pristojno prema njoj, ali tko zna kakav bi mogao biti kad u

blizini nema Falca da je brani. »Pričekaj me tu«, Cass je rekla Sieni. Zatim je otišla

do mladića i stala odmah iza Paola. »Oprostite«, rekla je. Svi su se mladići okrenuli.

Najmlađa dvojica su se zahihotala.

Paolo je opteretio svoj crtež izlizanom kožnatom čuturom. Vjerojatno punom

alkohola, pomislila je Cass. Visoki je mladić skočio na noge. »Došli ste još malo

razgovarati o Montaigneu?« upitao ju je namignuvši.

Cass je odvratila pogled. Krajičkom oka mogla je vidjeti Sienu kako je gleda.

»Zapravo sam mislila da bi mogao Falcu prenijeti poruku od mene«, rekla je.

»Moram se naći s njim noćas u ponoć, na groblju pokraj imanja moje tete.«

»Kod crkve, ne? Zvuči vrlo ... osamljeno.« Paolo je skinuo šešir i stresao kosu s

lica. »Ne znam. Sinoć ste se vani zadržali do kasno u noć.« Mladić se zagledao u

Cass. »Iznenađen sam što si uspjela stići na jutrošnju misu. Ali možda si imala

razlog za pokajati se?«

Cass se zacrvenjela. »Nije baš tako«, rekla je. »Samo trebam porazgovarati s

njim.«

Nalet vjetra napuhnuo je Paolovu vrećastu bijelu košulju u balon na leđima.

Cass je jasno mogla vidjeti obrise njegova tijela pod tkaninom. Shvatila je da sada

na sve gleda drugim očima. Ništa više nije bilo cjelovito; svaki lik, svaki pokret

predstavljao je zbroj manjih dijelova.

»Prenijet ću mu poruku, ali nemoj se ljutiti ako ne dođe«, rekao je Paolo. »A

usput budi rečeno – čestitam na skorom vjenčanju.« Cerek mu se sporo raširio

licem, a Cass se sledila. »Ne brinite, signorina. Falcu to ne smeta.« Paolo je poravnao

~194~

vrh šešira i vratio se pred svoj crtež ispred bazilike. Mladić do njega podbo ga je

laktom i prošaptao nešto što Cass nije uspjela razaznati.

Cass je pokretom ruke pozvala Sienu i pogledala na toranj sa satom. Bilo je

gotovo podne. Falco će se ipak naći s njom noćas. Bila je sigurna u to. Za samo

dvanaest sati natjerat će ga da joj da odgovore koje je tako trebala. Za samo

dvanaest sati, sve će opet imati smisao.

~195~

»Ljudska bića, potekla iz Rajskog vrta,

moraju biti u dodiru s prirodom.

Čak i dvorac može postati nezdrav za onoga

tko se predugo zadržava unutar njegovih zidova. «

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~196~

19.poglavlje

e je noći Cass stajala pred ogradom koja je okruživala groblje, s jednom

rukom pritisnutom o hladne metalne šipke. Nije ušla unutra još otkako je

tražila Falca i zatekla ga kako crta golu djevojku. Cass nikada nije pronašla

crtež. Siena ga je vjerojatno spalila kako bi je zaštitila. Cass se sjećala kako je bila

uzrujana i kako se osjećala neugodno kad ga je vidjela, neutažive znatiželje da sazna

tko je ta nacrtana djevojka. Sve se to sada činilo beznačajnim.

Pogledala je u nebo. Nebo je bilo neobično vedro, a zvijezde su se isticale na

njemu. Cass je poželjela da poznaje sazviježđa. Neke su skupine zvijezda donosile

sreću, a Cass je trebala svaka pomoć koju je mogla dobiti.

»Čvorak.«

Cass se okrenula oko sebe. Falco. Kako joj se opet uspio prikrasti? Odjeven sav

u crno, bio je nevidljiv osim preplanula lica jedva obasjanog zvijezdama.

»Nisi trebala pobjeći«, rekao je ozbiljno. Nije vidjela naznake njegova

uobičajenog cereka. »Zabrinuo sam se. Pokušao sam te slijediti, htio sam se uvjeriti

da ćeš sigurno stići kući. Ali izgubio sam te u uličicama.«

»Ja – bila sam tako uplašena.«

Falco se primakao bliže, ali Cass se nije odmakla. »Uplašena? Ili bijesna?«

»Zbunjena«, rekla je Cass. Falcovo je tijelo bilo na svega nekoliko centimetara od

njezina.

Falco je uzdahnuo. »Siguran sam da znam što misliš o meni«, rekao je. Provukao

je rukom kroz kosu. »Ako mi daš samo još dva dana, obećajem ti da ću ti sve

objasniti.«

Cass je izvukla ogrlicu od ametista ispod ovratnika haljine. »A možeš li objasniti

i ovo?« upitala je. Srce joj je udaralo u grudima. »Ovo je s vrata moje mrtve

prijateljice čije je tijelo tako prikladno nestalo.«

»To je neka pogreška.« Falco je odvratio pogled. »To je nakit za modele. Samo

jedan dio Tommasova smeća. Vjerojatno ju je kupio od Cigana.«

»Pogreška. Naravno.« Osjećala se kao da joj je pretijesno u vlastitoj koži, mogla

je eksplodirati svaki tren. Naravno da nije mogao objasniti. Još jednom, dala mu je

priliku da izgladi stvar, još jednom je uprskao. Cass je strgnula ogrlicu s vrata i

T

~197~

gledala kako se kamenje rasipa po mokroj travi. Pokazala je prema Livianinu grobu.

»Tamo leži mrtva djevojka koja ne bi trebala tamo biti, još je jedna djevojka ubijena,

a tebe nije briga. Baš te briga za njih, kao i za mene.« Okrenula se i pošla od njega

suzbijajući suze. »Neću ti više dopustiti da mi lažeš. Kakva budala! «

»Cassandra, čekaj!« Falco je potrčao za njom i zgrabio joj ruku prije nego što je

stigla do ruba Agnesina vrta. »Stalo mi je do tebe. Daj mi dva dana. To je sve što

trebam. A tada ću ti reći sve što želiš znati.« Zurio je u nju. »Molim te. Molim te,

vjeruj mi.«

»Zašto bih?« upitala je Cass jedva glasnije od šapta. Bršljan je šuškao na

povjetarcu. Cass je promatrala list kako leprša. »Sinoć si mi rekao da ti ne trebam

vjerovati, a noćas da bih trebala. Što se u međuvremenu promijenilo?«

»Promijenilo se to što sam ja ... « Falco joj je posegnuo za licem, vršcima prstiju

pomilovao joj je obraz. »Ja sam zaljubljen u tebe«, rekao je sklanjajući joj pramen

kose s oka. »Dugo toga nisam bio svjestan. Nisam htio biti svjestan. Pokušavao sam

nemoguće. Ali ne mogu više skrivati svoje osjećaje. Ti si mi više od muze, Cass.

Želim da mi budeš više od toga. Želim da budeš moja.«

»Ali ti znaš ... «, Cass je jedva promucala te riječi; Falcova je izjava bila tako

neočekivana da je jedva mogla disati. »Ali ja sam zaručena ... «

»Zaboravi zaruke. Zaboravi to što se od tebe očekuje da učiniš. Što ti želiš

učiniti, Cass? Što trebaš?«

Cass je osjetila kako se njezina odlučnost topi. Njegovi su vrhovi prstiju bili

deset epicentara vrućine na njezinoj hladnoj koži. Bila je već umorna od hladnoće.

Trebala se samo malo nagnuti i pustiti da je toplina obuzme. Sjetila se kako su bili

stisnuti jedno uz drugo u staroj batéli, kad su njezine ruke milovale njegovu golu

kožu dok su se ljubili i ljubili ...

Shvatila je da je počela plakati. Falco joj je poljupcima brisao jednu po jednu

suzu. Kad god bi je njegove usne dodirnule, osjetila bi se življom, kao da su njegovi

poljupci rascvjetavali pupoljke unutar nje. »Voljela bih da ti mogu vjerovati, ali to

nije tako jednostavno. Ja... «

»To jest jednostavno.« Falco joj je podignuo glavu i pritisnuo usne na njezine,

najprije nježno, zatim snažnije. Vjetar im je raznosio kosu koja joj je draškala lice, a

Falco ju je pritisnuo uz rešetkasti okvir za cvijeće koji je uokvirivao stražnju stranu

vrta njezine tete. Falco se nagnuo nad nju, a Cass je mogla čuti otkucaje njihovih

srca. Tako bi poljubac trebao izgledati. To je bila stvarnost.

~198~

Kad mu se Cass istrgnula iz zagrljaja, ostala je bez daha. »Dobro«, rekla je teško

dišući u tami. »Dat ću ti dva dana. Ali nakon toga moraš mi sve objasniti. Dosta je

bilo laži.«

»Trideset šest sati«, rekao je Falco smrtno ozbiljno. »To je sve što trebam.«

U daljini je bljesnulo svjetlo. Cass ga je prekinula podignutom rukom. »Jesi li

vidio?« Pokazala je prema groblju. »Izgledalo je kao svjetiljka.«

Falco se okrenuo i pogledao. »Da nije možda neki sluga zapalio svijeću?«

»Ne, gledaj.« Cass je zurila u treptavo svjetlo koje se kretalo među sjenama.

»Moram ići. Teta je već bijesna na mene. Nitko me ne bi smio u ovo doba pronaći

izvan kreveta.« S tobom.

Falco se nagnuo kako bi je još jednom poljubio. »Sastanimo se pred Stupovima

pravde. Prekosutra, u podne. Obećajem ti da ću ti tada sve objasniti.«

»Bit ću tamo.« Cass je šmugnula iz vrta do ulaza za poslugu kroz koji je mogla

neprimijećeno ući u kuhinju. Prsti su joj drhtali dok je čeprkala po bravi. Vrata su

bila čvrsto zaključana. Netko je vjerojatno prošao tuda poslije nje i zaključao vrata.

Cass je tiho opsovala. Zašto je sve moralo biti tako komplicirano? Zaputila se

duž grubo klesanih zidova vile do prednjeg ulaza. Svjetlo fenjera i dalje se kretalo

duž ograde groblja, tamo gdje su se Falco i ona sastali. Je li moguće da ih netko

špijunira? Špijuni, tajne – bilo ih je posvuda. Cass gotovo da nije mogla pojmiti sve

te silne mijene u svojem životu posljednjih nekoliko dana.

Nije se uspjela vratiti u vilu prije nego što je shvatila da se događa nešto strašno.

Kad je skrenula iza ugla prema prednjem dvorištu, vidjela je da je cijela prednja

strana kuće obasjana svjetlom. Kroz jedan je lučni prozor mogla pogledati u

portego. Na divanu koji je bio okrenut prema Cass sjedila je teta Agnese. Nikad nije

izgledala tako ljutito.

Čak joj je i groblje sa svim svojim vampirima i ubojicama izgledalo privlačnije od

suočavanja s tetom. Ali, tada je Cass ugledala Agnese kako ustaje iz divana i tetura

do prozora portega, dok joj sijeda kosa izviruje iz bijele noćne kape. Stara je žena

pokazala smežuranom rukom na prozor, a zatim je nestala s vidika, kao da se

srušila.

Cass je potrčala stepenicama u portego. Teta se srušila na stolicu. Povinula se u

struku i lagano drhtala. Kapa joj je pala na pod oslobodivši grubu ispletenu bijelu

pletenicu koja joj je pala preko ramena. »Teta Agnese«, rekla je Cass kleknuvši da

dohvati kapu. »Je li ti dobro?«

~199~

Zvuci strke prizvali su Narrisu i kuhara iz kuhinje. Oboje su na sebi imali

ogrtače. Kuhar je nosio i fenjer, kao da se spremao krenuti van. Šunjalo ga je

slijedio kao da se nadao da će zaobljenom kuharu iz džepova ispasti komad mesa.

Cass je zurila u njih. Zašto je, za ime svijeta, cijela kuća bila na nogama?

»Cassandra«, zarežala je Agnese stišćući rukom srce. Činilo se da je na rubu suza.

»Gdje si bila?« Navlačeći natrag noćnu kapu, potjerala je Narissu koja joj je htjela

pomoći.

Cass se uplašila Agnesina gnjeva. Agnese je uvijek bila izrazito kruta, ali više na

neki sarkastični način. Njoj nije bilo nalik da podigne glas. A još manje da plače.

»Izašla sam u šetnju. Tu – tu, blizu vrta.« Cass je nastojala izgledati što je

moguće vjerodostojnije.

»Znaš da ne bi smjela izlaziti van kad padne mrak, a pogotovo ne sada kad cijeli

grad bruji o ubojici.« Agnese je zadrhtala. »Da tvoj mačak nije nesnosnim

mijaukanjem razbudio cijelu vilu, nitko od nas ne bi ni znao da si izašla.«

Cass nije ništa rekla. Uputila je Šunjalu prijekoran pogled. Mali izdajnik! Nema

više kokošje juhe za tebe!

Agnese je treptala očima. »Iskreno rečeno, Cassandra, ja znam da si tu – tu

bezglavost – naslijedila od roditelja, ali ja ne znam koliko ću to još dugo moći

podnositi.«

Cass je htjela propasti u zemlju. Gotovo da joj se više sviđao tetin sarkazam od

ovog tihog, razočaranog tona. »Žao mi je. Neću to više raditi«, rekla je.

»Obećajem.«

Agnese je odmahnula glavom, a pod bradom su joj se zatresli mlohavi nabori

kože. »Tvoja su se obećanja pokazala pouzdanim poput Bortolova ciljanja čajnikom

u šalicu. Od ovog trenutka za tebe je zadužena Narissa. Pratit će te kamo god

pođeš, a nećeš moći otići nikamo bez mog dopuštenju. Po meni si previše divlja.«

»Ali teta... «

Agnese je podigla ruku. »Jesam li bila jasna?«

»Ali Siena ... «, pokušala se usprotiviti Cass.

»Ona je postala malo previše bliska s tobom, bojim se«, rekla je Agnesse. »Siena

od se sada brinuti o meni.

Cass je pogledala mozaik Posljednje večere. Isusove tanine oči gledale su je s

neodobravanjem. Okrenula se prema Narissi i kuharu. Zar se nitko neće zauzeti za

~200~

nju? Agnese je nije smjela zatočiti u vili, ne sada kad joj je Falco obećao da će joj

sve objasniti.

»Ali... ali obećala sam Madaleni da ću se sastati s njom prekosutra«, rekla je.

»Pomažem joj u pripremama za vjenčanje.« Što je značila još jedna laž, ako to znači

da će vidjeti Falca?

Ali njezina je teta bila previše pametna da bi je se moglo preveslati. »Madalena je

uvijek dobrodošla ovdje, u vili. To je sve.

Umorna sam. Vraćam se u krevet. I vama predlažem isto.« Agnese je okrenula

glavu prema kuhinji. »Siena«, zarežala je.

Siena je uletjela u portego. Ni ne pogledavši Cass, kleknula je i omogućila

Agnese da joj se osloni o ruku. Kad se starica osovila na noge, Siena ju je povela u

sobu, hodom od pola koraka. Cass se učinilo da starica u bradu mrmlja nešto o

Matteu i što bi on na to rekao.

»Vjerujem da je vrijeme za spavanje, Cassandra«, hladno je rekla Narissa, tonom

koji ostavljao mjesta pregovorima.

Cass je dopustila Narrisi da je povede tupavo krenula prema stražnjem dijelu

vile. Činilo se kao da se hodnik smanjuje. Sjetila se mađioničara, golubica

zarobljenih u malenoj kamenoj kutiji. Cass je osjećala kao da se zidovi vile stežu

oko nje i otuđuju je od svega što voli.

~201~

»Voda koja protječe kanalima istodobno je

prelijepa i smrtonosna.

Njena mirna površina pod sobom

krije tajne otrove neugodne na dodir,

smrtonosne ako se progutaju.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~202~

20.poglavlje

ljedećeg dana Cass je osjećala kao da joj vila ne daje disati. Ne samo da se

nalazila u klopci, nego se i dosađivala do ludila – bilo joj je tako dosadno da

je sjedila na stolčiću i nasumice trzala tetinu harfu, sve dok je Bortolo nije

upozorio da to što je slijep, ne znači da je ujedno i gluh.

Narissa ju je cijelo jutro slijedila poput debelog terijera. Kad je uz ispriku pošla

preuzeti odjeću za krpanje, Cass je pomislila kako bi trebala pobjeći. Zamislila je

sebe kako izlijeće kroz prednja vrata i juri niz stepenice, kako trči preko travnjaka

sve do pjeskovite obale, a zatim pliva sve do Rialta.

A što zatim?

U tom je pogledu bijeg bio problematičan. Trebalo je postojati neko mjesto

kamo bi se moglo otići.

Trgnula se zbog jakog lupanja na vratima. Pogledom je potražila Bortola, ali

batler je - posve prigodno – nestao. Vjerojatno se iskrao niz stepenice i spava u

svom uredu. Cass je poskočila s divana, vesela zbog razbijene monotonije.

Narissa se spustila iz odaja za sluge brzinom koju bi teško mogao nadići netko

njezine dobi i veličine. Pokazala je rukom Cass da se vrati. »Mlade dame ne otvaraju

vrata.«

Mlade dame, ogorčeno je pomislila Cass, ne rade ništa drugo osim što sjede i trunu.

Cass je gledala Narissu kako obavlja kratki razgovor s mladićem u naboranim

muslinskim hlačama i kožnatom prsluku bez rukava, pohabanom na šavovima.

Cass je uzdahnula. Samo glasnik. Ponovno je sjela među urešene jastuke divana i

još jednom uzdahnula gledajući kako dečko daje Narissi dva smotana pergamenta, a

zatim odlazi.

Narissa je jedno pismo pružila prema njoj. »Signorina«, rekla je. »Ovo je stiglo za

Vas.«

Još jedan uzbudljivi Lucin izvještaj. Cass je nevoljko primila pismo. Je li uopće

pročitala zadnje Lucino pismo do kraja? Činilo joj se da nije. Počela ga je čitati u

krojačnici, a zatim ga strpala u džep ogrtača, gdje se vjerojatno nalazi još uvijek.

Odigavši rub svijenog pergamenta, Cass je prošla prstom ispod njega kako bi

slomila voštani pečat s utisnutim ljiljanom. Oklijevajući, preletjela je očima preko

prvih nekoliko redaka.

S

~203~

Moja najdraža Cassandra, nadam se da ti je lijepo vrijeme o?nogućilo šetnje vrtom.

Sjećam se da si to voljela. Ne zaboravi da trebaš biti oprezna kad ideš u grad. Većina

ljudi, a pogotovo muškaraca, nije ono za što se predstavlja.

Cass se namrštila. Nitko nije bio taj za koga se predstavljao. Madalena je krala nakit

od prijateljice. Falco – tko zna što je on radio u gluhim noćima? Čak ni o Agnese

nije znala baš previše. Uvijek se pitala kako je njezina teta tolike godine nakon smrti

svoga muža uspjela ostati neudana. Ako je Agnese to mogla, zašto ne bi i Cass?

»A drugo pismo?« Cass je gledala kako Narissa odlaže drugo pismo na stolić. Bio

je to smotak finog pergamenta, ne samo zapečaćen nego i svezan crvenom vrpcom,

nešto poput pozivnice na bal.

»Za Vašu tetu je.«

»Ja ću joj ga odnijeti.« Sve, samo da bar na koji trenutak umakne Narissinu

pogledu kao u kopca. Osim toga, ako se Agnese oraspoloži, možda bi Cass mogla

iz nje ušićariti barem malo slobode. Koliko je dugo uopće mogla držati Cass

zaključanu u vili ? Dok ne uhvate ubojicu? A što ako ga nikad ne uhvate? Prije ili

poslije, starica će morati popustiti i Cass dopustiti barem šetnju imanjem.

»Dobra ideja«, rekla je Narissa. »Kuhar vjerojatno upravo dovršava vašu večeru.«

A zatim je, ugledavši Cassin iznenađeni izraz, dodala: »Zar vam teta nije rekla kako

očekuje da joj se pridržite u njezinim odajama?«

Ne, sasvim sigurno nije.

Početak večere pao joj je teže nego zatočeniku u duždevoj tamnici. Kroz

Agnesine guste zastore prodirao je tek tračak dnevne svjetlosti. Zagušljiva je soba

odisala jakim parfemom i biljnim pomadama, a taj spoj kao da je vrištao stara dama.

A Agnesino je raspoloženje bilo potpuno u skladu s mrkim okruženjem.

Agnese je tanjur s brancinom u umaku od maslaca balansirala u krilu.

Pokušavala je upravljati srebrnim priborom za jelo smežuranim prstima. Cass je to

bilo bolno za gledati. Teta bi prinijela ustima zalogaj brancina samo da bi joj s vilice

ispao natrag na tanjur, ili, još gore, na baršunski pokrivač preko njezinih nogu i

krila.

Kad joj je već treći zalogaj ispao na pokrivač, Cass je primakla stolicu. »Dopusti

da ti pomognem«, rekla je. Cass je nabola komad brancina na svoju vilicu i prinijela

ga tetinim ustima.

~204~

Agnese je nevoljko prihvatila zalogaj, ali sljedeći Cassin pokušaj spriječila je

dramatičnim pokretom ruke. »Mene još uvijek ne treba hraniti«, rekla je. »Možda

sam slaba i stara, ali usklađenost pokreta mi je uvijek bila jača strana.«

Cass se suspregnula od komentara. Bila je jednostavno sretna samo zbog toga

što joj se teta nije obratila tihim, razočaranim glasom kao sinoć.

»Zapamti ovo«, nastavila je teta loveći grašak klizav od maslaca. »Nemoj upasti u

zamku tako da dopustiš drugima da sve rade umjesto tebe. Plemenito je prihvatiti

pomoć kada ti je potrebna, ali prihvatiti je kad je ne trebaš – to je znak lijenosti.«

Agnese je potapšala usta tankim lanenim ubrusom s izvezenim ružama i

golubicama.

A što je s prihvaćanjem supruga kad nisi spremna za nj? Što s tim? »Teta Agnese«,

odjednom je upitala Cass. »Zašto me želiš tako brzo udati za signora da Peragu?«

»Razloga je bezbroj, zlato.« Agnese je odložila vilicu na tanjur. »Kao što znaš,

bila sam prisiljena prodati imanje tvojih roditelja da bih vratila novac njihovim

vjerovnicima.«

Cass je kimnula ozbiljna izraza lica. Očito, njezin je otac uložio u neke rizične

poduhvate koji su obitelj uvalili u dugove. Cass je zbog toga ostala gotovo bez sve

imovine svojih roditelja

– umjetnina, namještaja, čak i odjeće. Činilo se gotovo kao da njezini roditelji

nisu nikad ni postojali.

»Nećak mog muža, Matteo, ubrzo će postati punoljetan«, nastavila je Agnese.

»Budući da je on zakoniti nasljednik ovog imanja, ono će postati njegovo. On još

nije odlučio hoće li se useliti u vilu ili je prodati. U svakom slučaju, kad-tad će

zasnovati obitelj, a premda će meni zacijelo dopustiti da ostanem ovdje, s obzirom

na poodmaklu dob, isto možda neće vrijediti i za tebe.«

»Ali zašto baš Luca?«, ustrajala je Cass.

Agnesse je potapšala Cass po ruci. »Tvoji su roditelji voljeli da Perage«, rekla je.

»Oni su oduvijek željeli da se vas dvoje vjenčate jednog dana. Luca je dobar čovjek.

Čestit. Ljubazan. Nikada neću morati brinuti za tebe kad budem znala da sam te

dala u njegove ruke. Bez obzira na to što bi tko mogao reći o meni«, te je riječi

naglasila podignutom vilicom, »ja nikad nisam pogazila svoju riječ, a tako će i ostati

dok sam živa.«

»Ali što je onim što si rekla?« Cass je bila uporna. »Rekla si da ne dopustim

drugima da čine za mene ono što mogu učiniti sama. Što ako želim ostati u

vlastitim rukama?«

~205~

Agnese je nabola još jedno zrno graška. »Žao mi je, zlato, ali to se jednostavno

tako ne radi. Ja nisam izmislila pravila kako bi se mi, žene, trebale ponašati, a nije ni

na meni da ih mijenjam. Osim toga, potpuna sloboda ... to je samo ideal.

Nedostižan. Zar nisi pročitala dovoljno mojih knjiga da bi već znala ponešto o

svijetu oko sebe?«

Nedostižan. Ta ju je riječ pogodila kao odbjegli crijep s krova. Možda je Cass

htjela dostići tu nedostižnost. Ljubav. Slobodu. Možda je težila tome što nitko nije

mogao imati.

Agnese je odložila tanjur u stranu i strgnula crveni voštani pečat na pismu koje

je dobila od Cass. Preletjela je očima preko njega, a zatim joj se osmijeh razvukao

naboranim licem. »Kako bi ti si se svidjelo otići donni Domacetti na čaj? Pozvala te

da dođeš k njoj popodne. Možda je to samo maleno zrno slobode, ali tamo će te

zacijelo čekati cijela vreća slastica.«

U normalnim okolnostima Cass bi se zgrozila da mora sjediti u pallazo

Domacetti i slušati tu debelu, staru kvočku kako kokodače i ogovara. Cass je još

uvijek bila uzrujana time kako je ta žena podrobno izvijestila cijelu Veneciju o

njezinim zarukama s Lucom. Ali danas, i sama pomisao na malo svježeg zraka činila

se vrijednom toga. Osim toga Domacettijevi su živjeli na samom Velikom kanalu.

Možda će naletjeti na Falca ili nekog njegova prijatelja. Očajno mu je željela dati do

znanja da se neće moći sastati s njim pred Stupovima pravde.

»Voljela bih otići«, rekla je pomalo previše gorljivo.

Agnesine su se oči suzile. »No da, i pretpostavljala sam. Pa, mogla bi se početi

zbližavati s društvom donne Domacetti. S njima ćeš se početi družiti vrlo brzo.«

Cass se trudila zadržati miran izraz lica. Već je i sama pomisao na vjenčanje s

Lucom bila dovoljna. Zar je teta od nje očekivala da se pretvori u dosadnu,

tračersku sitnu dušu?

U krajnjoj liniji, donna Domaceti znala je sve o svakome. Možda razveže priču o

ubojstvima ako je Cass na to potakne.

Cass je uzbuđeno izvijestila Giuseppea i Narissu o svom izlasku, a stari je vrtlar

pripremio gondolu za polazak u rekordnom vremenu. Sad joj je čak i Giuseppe

izgledao drugačije. Cass je bila fascinirana njegovim čvornatim rukama, načinom na

koji su mu se koščati prsti ovili oko dugačkog, savitljivog vesla poput pandži. Kad

ga je vidjela kako zaobilazi veče plovilo širokog dna, sjetila se prometnog zastoja na

Velikom kanalu i prijeteće poruke koju je tada primila. Bila je previše zauzeta

~206~

zadnjih dana da bi razmišljala o njoj. Ali sada, ponovno, pitala se tko ju je mogao

poslati. Je li to bilo samo upozorenje ili prava prijetnja?

Ni Falco ni Paolo nisu mogli znati kako doći do Cass, osim ako je nisu pratili.

Ali netko poput Josepha Duboisa mogao je platiti cijeli bataljun ljudi da je uhode

ako mu je tako bilo po volji. Cass se prisjećala svih trenutaka kad se osjećala kao da

je promatraju: na putu u selo Sveti Dominik, u zaustavljenoj gondoli, na

Fondiamenti delle Tette, na bateli s Falcom. Možda sve to i nije umišljala. Dubois je

bio povezan s obje mrtve djevojke. Ali, ako ih je on ubio, zašto bi nudio nagradu za

informacije o svojoj služavki?

Cass se ugrizla za donju usnu. Nešto joj je nedostajalo, neki ključni dio

zagonetke. Kao prvo, motiv. A osim toga, nije znala kako se ona sama uklapa u sve

to – osim ako je ubojica nije vidio na groblju. To je bilo jedino objašnjenje. Cass

nije bila nikako povezana ni sa signorom Duboisom, niti s bilo kojom od mrtvih

djevojaka.

Giuseppe je doviknuo čovjeku na obali, a Cass je shvatila da prilaze palači donne

Domacetti. Cass nije zaboravila smisliti način da proslijedi poruku Falcu.

»Hoćeš li me otpratiti sve do palače?« Slatko se nasmiješila Narissi.

Narissa je kimnula. »Da, signorina. Kad Vas sigurno otpratim, otići ću do tržnice.«

Sigurno otpratim. Kao da će Cass netko oteti čim izađe iz gondole na privatni

mol Domacettijevih. Možda bi se mogla iskrasti na nekoliko minuta nakon čaja.

Domacettijevi su živjeli u neposrednoj blizini Trga svetog Marka gdje je vidjela

Paola neki dan.

Giuseppe je svezao brod ispred palače Domacettijevih i pomogao Cass da izađe.

Don Domacetti bio je senator na visokom položaju, tako da je sve u vezi s

njegovim domom naprosto odisalo pretjeranim bogatstvom. Palača je bila

dvostruko veća od onih na drugoj strani, a izgledala je i svježe obojena, s jarko

bijelim zidovima u kontrastu sa susjednim eksterijerima, ispranima i umrljanima

vodom. Iznad ulaznih vrata u obliku luka, ukrašenih tankim zlatnim povijušama i

pupoljcima, nalazio se zlatni list. Cass je dvaput zakucala urešenim mramornim

obručem u obliku letećeg anđela. Sluga u briljantno crvenoj i crnoj livreji otvorio je

vrata zdanja Domacettijevih te pozvao Cass u palaču.

Sluga je otpratio Cass uz stepenice do širokog portega obrubljenog tamnim

drvetom i s crvenim i žutim detaljima. Cass se borila da obuzda izraz gađenja na

licu. Cijela je soba, čak i strop, bila ukrašena fino izrađenim skulpturama anđela i

krilatih konja. Mora da je tamo bilo bar četrdeset krilatih stvorenja, a svako je od

~207~

njih bilo obojeno krajnje neukusno. Golemo, kvadratno zrcalo stajalo je na središtu

svakog zida odražavajući okretanje krilatih bića i tako naglašavajući njihov učinak.

Bilo je grozomorno.

Pod golemog portega bio je popločen sitnim staklenim pločicama koje su

predstavljale reprodukciju Botticelijeva Rođenja Venere. Cass je preko prostorije

prešla polukružnom putanjom kako ne bi nagazila na Venerinu otkrivenu lijevu

dojku.

Tri su žene sjedile u bliskoj formaciji na jednom kraju mramornoga stola. Na

čelu stola, donna Domacetti sjedila je na plišanom crvenom divanu, a obruč

njezinih grimiznih suknji zauzimao je cijeli dvosjed. Njezine bujne grudi, kao i

trbuh, prijetile su da rašiju steznik boje bjelokosti. Tkanina je bila tako napeta da je

na mjestima bila potpuno okomita u odnosu na svoju vlasnicu. Cass je uspjela

nabrojati barem tri podvaljka ispod ženinih tamno-crvenih usana.

»Buduća signora da Peraga, pridružite nam se«, rekla je pretila žena uz kraljevski

pokret ruke.

Ostale su žene promatrale kako se Cass smješta na stolac. Jedna je žena bila

mlada i svjetlokosa, a druga starija i tamnokosa. Obje su zurile u nju suparničkim,

stisnutim očima. Sluga je Cass donio šalicu čaja koji se pušio i ostavio sjajni, srebrni

čajnik na stolu.

Cass se s te dvije žene nije nikad upoznala, ali povremeno je znala vidjeti

Hortensu u crkvi Frari kad je išla na misu s Madalenom. Njezin suprug, don

Zanotta, bio je čovjek neugledna izgleda, ali vrlo moćan, jedan od strožih članova

Vijeća desetorice, elitne skupine venecijanskih senatora koji su u rukama imali veći

dio Vlade. Hortensa je nosila haljinu boje smaragda s dubokim izrezom i ogrlicu od

crnog kamenja nepravilna oblika. Imala je visoke jagodične kosti i široko

razmaknute svijetlosmeđe oči. Bila bi prava ljepotica da nije na desnom obrazu

imala nakupinu ožiljaka od vodenih kozica. Neuspješno ih je pokušavala

zamaskirati debelim slojem pudera. Cass je osjetila suosjećanje s tom djevojkom.

Govorkalo se kako don Zanotta zna biti nasilan kad se naljuti. Da nije bilo te mane,

Flortensa je mogla naći mlađeg, ljubaznijeg supruga.

Isabetta je bila starija, bliže dobi donne Domacetti. Imala je na sebi tamnoplavu

haljinu visokog ovratnika, s uškrobljenim manšetama i tanki sloj grimizno crvenog

ruža na usnama. Na glavi joj je plavi veo gotovo potpuno skrivao tamnu punđu od

sitnih pletenica.

~208~

Hortensa je pozdravila Cass uljudnim naklonom glave i odmah se okrenula

natrag prema donni Domacetti. »I onda, jeste li ga sreli? Dona Ernesta iz Rima?

Šuška se da zna biti široke ruke.«

»A, bez sumnje, i velikih usta.« Debela je žena zabacila glavu i zahihotala se.

»Ipak, prilično čudan. Voli hladne žene.«

»Ja mogu biti hladna«, rekla je Hortensa. Pogledala je u druge, kao da izaziva da

joj se netko suprotstavi ako smije.

»To nam je rekao i tvoj muž.« Donna Domacetti se ponovno zahihotala. »No, ja

nisam mislila na hladnoću u smislu okrutnosti, Hortensa. Mislila sam na fizičku

hladnoću. Očito zahtijeva da se njegova omiljena kurtizana okupa u hladnoj vodi

prije nego što legne s njom.«

»Kako neobično«, promrmljala je tamnokosa žena. Cass je već zaboravila

njezino ime. Isabella? Ne, Isabetta. »Zar se ne brine da bi hladnoća mogla utjecati

na njegovu ... veličinu?« upitala je Isabetta.

Cass se umalo zagušila čajem. Lice joj se oblilo dubokim crvenilom. Nije tako

zamišljala druženje s ekipom donne Domacetti. Što bi bilo da je Agnese pošla s

njom? Zacijelo ne bi razgovarale tako prosto pred njezinom tetom.

Donna Domacetti se zahihotala. »Lakše malo, moje dame. Među nama ima i

nevinih.«

Cass se natjerala na maleni smiješak zatvorenim ustima. Pitala se što bi te žene

mislile o njoj da su znale za njezinu žudnju za Falcom. Cass se sjetila sinoćnjih

trenutaka provedenih s njim. Što se moglo dogoditi da je svijet bio samo njezin i

Falcov, da ju je mogao položiti na mramornu klupu u tetinu vrtu i ljubiti je do zore?

»Teško je pomisliti da je nećaka Agnese Querini previše nevina«, rekla je Isabetta.

Otpila je čaj, a zatim odložila svijedo ružičastu šalicu s tragom krvavocrvenog ruža

na zlatnom rubu natrag na tanjurić.

Cass je podigla obrvu i pogledala tamnokosu ženu. »Što bi to trebalo značiti?«

Donna Domacetti protrljala je podbradak nadlanicom. »Ništa, draga moja. Samo

to da se tvoja teta ne snalazi baš u razumijevanju suvremenog svijeta.«

Cass je pomislila da bi taj sat vremena koji će provesti ovdje pateći se mogla ipak

dobro iskoristiti. »Moja se teta pita ima li kakvih novosti u vezi s lovom na ubojicu

one sluškinje«, rekla je.

»Čula sam da je truplo otkrio svećenik kad je pošao na službu«, rekla je Hortensa

prekriživši se.

~209~

Donna Domacetti mahnula je rukom ispred lica. »Bit će da ju je zadavio kakav

pijani mornar u naletu strasti.«

»Čula sam da je bila izrezana.« Hortensa je to rekla uz sanjivi pogled, kao da joj

se pomisao na unakazivanje oštricom čini vrlo privlačnom.

»U svakom slučaju, stare stvari«, rekla je donna Domacetti. »Danas sam čula

svoju pratilju kako priča da je s imanja Josepha

Duboisa nestao još netko od posluge. Od kada je to dolazak i odlazak posluge

postalo stvar od državnog interesa, pitam ja vas?« upitala je uz prezrivi frktaj.

Cass je srce popelo u grlo. Još netko od posluge nestao je s imanja Josepha

Duboisa? Nakon dvije smrti povezane s njim? To više nikako nije mogla biti

slučajnost. »Misle li da je oteta, poput prve?« Cass se poigravala drškom šalice za

čaj.

»Tko bi to mogao znati, draga? Dubois je očito tako potresen da još nije stigao

porazgovarati s rettorijem. Izgleda da je djevojka bila jedna od njegovih omiljenih –

plava, s velikim očima, jedna od onih koje se motaju u sluganskim haljama poput

kurtizana. Frknula je. »Nije ni čudo da je potresen. Francuzi i njihove žene. U

krajnjem slučaju, barem mu se sviđaju tople.« Donna Domacetti ispila je čaj i

zadovoljno podrignula. »Po mom mišljenju, vjerojatno je pobjegla s nekim

zabavljačem. Palazzo Dubois uvijek vrvi njima – pjesnici, žongleri, mađioničari. Ne

znam kako signora može izdržati tu neprestanu graju i galamu. Tko zna, možda i nju

netko zabavlja u kasne sate.«Druge su se žene potiho nasmijale.

Znači tako. Još jedna miljenica signora Duboisa je nestala. Sve više i više bilo je

očito da bi Duboisa trebalo okriviti za umorstva ili barem za povezanost s njima na

neki način. Možda bi, kad joj Agnese ponovno dopusti da ode iz vile, Cass i Siena

mogle posjetiti Felicianu. Ako se išta mutno zbiva u palači Dubois, Sienina

prekrasna starija sestra zacijelo je znala nešto o tome.

Slika njezine bivše pratilje pojavila joj se pred očima. Plava, s velikim očima. Ne,

nemoguće. Kod signora Duboisa radilo je na desetke djevojaka. Mogućnost da je

nestala djevojka bila baš Feliciana bila je neznatna. Ipak, Cass je osjetila kako joj krv

juri u žilama. Prisjetila se napuhnuta trupla koje je izronilo iz Velikog kanala, s

masnicama oko vrata. To se moglo dogoditi Feliciani. Ili bilo kojoj drugoj ženi. Bio

je to čin protiv Boga i prirode, protiv svega.

»Izgledate mi pomalo blijedo, draga moja. Dopustite da Vas osvježim čajem.«

Dona Domacetti posegnula je preko Cass kako bi dohvatila čajnik koji je sluga

~210~

ostavio na sredini stola. Cass je zurila u veliki prsten na njezinu srednjaku. Bio je od

srebra i imao je jarko crveni dragulj, s urezanim cvijetom u sredini.

Šest latica u kružnici, baš poput prstena koji je Falco pronašao u Livianinu

grobu.

Baš poput simbola na Gradijevu laboratoriju.

Cass je zamalo prevrnula svoju šalicu. »Vaš prsten«, izletjelo joj je dok je

nespretno lovila šalicu prije nego što prolije čaj. »Tako je ... dražestan.«

»O, ovaj? Hvala Vam, draga. Dobila sam ga na poklon od mjesnog opata u znak

zahvalnosti za donacije. Pokrovitelj sam brojnim dobrim crkvama. Važno je biti u

kontaktu s masama, slažete li se?«

Cass je lažirala osmijeh i oborila pogled nastojeći obuzdati uzdrhtale ruke.

Gledala je donnu Domacetti krajičkom oka. Gotovo da je zaboravila na prsten koji

je Falco pronašao u Livinom grobu, ali mogla se zakleti da je bio isti poput ovoga

na prstu donne Domacetti. Je li ona mogla biti nekako upletena u ubojstva? Donna

je bila vulgarna, ali doimala se bezopasnom. Previše tašta kako bi si dopustila da je

uhvate u bilo kakvoj zavjeri u kojoj se ne jede, ogovara ili iz prikrajka gleda

privlačne muškarce.

No s druge strane, ako je Cass nešto naučila u protekla dva tjedna, to je bilo da

nitko nije bio onakav kakvim se činio.

~211~

»Smrt zaudara tako jako

da je neki mogu nanjušiti kako im prilazi.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~212~

21.poglavlje

asnije te noći, Siena je uletjela u Cassinu sobu. Tresla se, blijeda poput

duha. »Nestala je«, rekla je Siena briznuvši u plač. Tržnica je brujala

najnovijim vijestima. Feliciana je nestala s imanja Josepha Duboisa.

Cass nije mogla, a da ne zamisli Sieninu sestru, napuhnutu i izrezanu, dok joj

tijelo izranja na površinu Velikog kanala. Snagom volje otjerala je tu sliku iz glave.

Ne bi smjela tako razmišljati.

»Jesi li sigurna?« Feliciana je oduvijek bila divlje prirode. Možda je srela kakvog

mornara ili trgovca dok je obavljala svoje dužnosti izvan kuće. »Možda je

jednostavno provela noć s nekim ... gospodinom?« Cass je upitala ljubazno.

»Nema je već dva dana«, rekla je Siena, plavih očiju ispunjenih suzama. »A moja

sestra nije kurva.«

Cass je povukla Sienu da sjedne pokraj nje. Djevojka je tako jako drhtala da bi se

vjerojatno srušila da nije sjela. Cass nije mogla ni zamisliti kako bi se ona osjećala da

je kojim slučajem imala sestru. Oklijevajući, ovila je ruku oko Sieninih ramena

pokušavajući je utješiti.

»Naravno da nije«, rekla je Cass premda baš i nije bila potpuno uvjerena u to.

»Ali znaš li je li joj se tko udvarao? Neki trgovac možda, netko iz grada?«

Siena je divlje zatresla glavom. »Ništa tome slično. U posljednje je vrijeme bila

jako zauzeta poslom.« Njezina je pratilja obrisala oči rupčićem. »I zauzeta signorom

Duboisom.«

»Jesu li ona i njezin gazda ... «, Cass je zastala nesigurna kako da postavi pitanje,

» ... bili u vezi?«

Siena se jarko zacrvenila. »Moja sestra... pa, baš i nije puno govorila o tome, ali

znam da joj je bio privlačan. A i on joj je katkada znao nešto kupiti. Sitni nakit.

Drangulije od putujućih trgovaca. Rekla sam joj da ih svakako sakrije od signore, ali

znate i sami kako se moja sestra voli pokazivati.« Siena je zabila lice u sitne ručice i

zaplakala. »Završit će kao i Sophia, zar ne?«

»Ne, Siena, ne.« Cass je objema rukama zagrlila svoju pratilju. »Ne zaboravi kako

je Feliciana bistra. Kad bi bila u opasnosti, znala bi to, a tada bi se negdje sakrila,

zar ne? A možda uopće nije ni nestala. Možda je stvarno srela nekoga tko joj se

svidio. Možda su pobjegli skupa.«

K

~213~

Siena je plakala u Cassin rukav. »Isto to je gradska straža rekla i za Sophiju, prije

nego što su je našli u kanalu.« Glas joj je bio prigušen. »Moja sestra ne bi otišla, a da

se ne oprosti.«

Cass je znala da je Siena u pravu. Ali nije mogla podnijeti vidjeti je tako jadnu, a

nije bilo ni od kakve koristi odmah pretpostaviti najgore. »Što je s Josephom

Duboisom? Je li ikada za njega rekla da bi mogao biti opasan? Ili ljubomoran?«

Iz nekog razloga Siena je zaplakala još jače.

Pred vratima su se začuli teški koraci. »Što radiš tu, Siena? Kasno je. Trebala bi

otići u odaje za poslugu.« Narissa je svojim strašnim pogledom fiksirala Sienu koja

je prestala plakati, ali i dalje je držala glavu pritisnutu o Cassinu ruku. »Što je to s

njom?« zahtijevala je odgovor.

Činilo se da Narissa nije čula najnovije glasine dok je bila na tržnici. Cass nije

imala snage ispričati joj novosti. »Ja ... ja sam joj nepromišljeno rekla nešto što ju je

rastužilo.«

Narissa je pucnula jezikom. »Te biste se navike mogli riješiti prije udaje.«

Udaja. Mannaggia. Cass je bila tako uznemirena novim nestankom da je potpuno

zaboravila pokušati ostaviti poruku za Falca. Trebala se sastati s njim sutra u podne.

Trebala je iznaći način da se iskrade iz vile. Ali, kako?

Narrisa je izvukla Sienu iz sobe, a Cass je ustala i počela koračati po podu.

Mozak joj je radio ubrzano. Uopće više nije imala sumnji. Dubois je morao biti

ubojica. Feliciana nije bila takva djevojka da bi je mogao zavesti nekakav žongler i

odvesti je sa sobom. Ne sad kad je bila na poželjnom položaju u jednoj od

najglamuroznijih palača u Rialtu, s gazdom koji ju je obasipao poklonima.

Cass je izvukla svoj dnevnik iz ladice u pisaćem stolu. Htjela je pokušati sabrati

svoje misli pisanjem, vidjeti hoće li se u tom kaosu nazrijeti kakav smisleni uzorak.

»Muči li Vas nešto?«

Cass je poskočila. Narissa se opet niotkuda materijalizirala na vratima. Cass

nikako nije mogla razmišljati dok joj ta žena praktično diše za vratom.

Trebalo joj je nekako odvući pozornost.

»Dobro mi je«, rekla je Cass i progurala se pokraj Narisse u hodnik. Nakon

nekoliko metara skrenula je lijevo u knjižnicu. Narissa ju je slijedila – naravno. Cass

je ugledala Agnesinu košaru s ručnim radom na podu pokraj mramornoga kamina.

Njezina je teta voljela šivati dok joj se prsti i zglobovi nisu počeli kočiti. Cass nikad

nije imala strpljenja za vezenje, ali, nažalost, morala mu je posvetiti nekoliko sati

~214~

tjedno. To je bilo primjereno, kako bi to Agnese običavala reći. Činilo se da Narissa

uživa u šivanju.

»I ti bi se mogla nečim zabaviti«, Cass je pokazala na košaru. »Neko ću vrijeme

biti zauzeta pisanjem.«

Narissa je sva sretna sjela u Agnesinu omiljenu stolicu pokraj kamina i

ugnijezdila košaru s tkaninom i koncima u krilo. Cass je sjela za stol za kojim je

primala poduku i počela udarati prstima o nešto urezano u površinu, nalik na

Neptuna. Vrhom pera kvrckala je po vrhu trozupca boga mora. Feliciana je nestala.

Donna Domacetti nosila je prsten s cvjetnim znakom. Falco i Angelo su se svađali.

U kakvoj je sve to vezi jedno s drugim? I kako se u to uklapao nestanak Livianina

trupla? Slika cvijeta u kružnici škakljala joj je rubove svjesnosti. Cass je imala osjećaj

kao da je taj znak vidjela još negdje, ne samo na prstenju i Angelovu laboratoriju.

Negdje, jako davno ...

Zvuk naglo zalupljenih vrata negdje u kući natjerao ju je da poskoči. Vrh pera

probio joj je kožu na prstu i na površinu izvukao debelu, crvenu kaplju krvi.

Opsovala je u sebi i posisala krv usnama.

»To je samo vjetar, signorina«, rekla je Narissa. »Zalupio je poklopac prozora.«

»Bi li mi htjela donijeti čašu vina?« zamolila je Cass. Možda će joj piće smiriti

živce.

Narisa je odložila vez na stolicu i otišla iz sobe. Nakon nekoliko minuta vratila

se u knjižnicu s peharom crnog vina. Cass je zavrtjela čašu u ruci i udahnula opori

miris. Otpila je veliki gutljaj pa odložila pehar do svjetiljke.

Otvorila je dnevnik i zapisala popis imena: Liviana. Mariabella. Falco. Angelo.

Maximus. Sophia. Dubois. Donna Domacetti. A sada, Feliciana. Poduže je

oklijevala, a onda dodala i Cassandra.

Kako su se svi oni uklapali u priču? Livi, tako je izgledalo, nije imala nikakve

veze s ostalima. A nitko s popisa nije imao veze sa svim ostalim. Mariabella i Sophia

ubijene su i označene znakom X. Feliciana je upravo nestala. Svi muškarci s popisa

bili su sumnjivi, na ovaj ili onaj način, pogotovo Angelo de Gradi i njegov odurni

asortiman trupala i organa. Kao Duboisov liječnik, mogao je stupiti u kontakt i s

Mariabellom i sa Sophiom. Možda ih je čak i liječio. Ali ako ih je ubio, zašto je

jedna završila u Livinoj kripti, a druga usred Velikog kanala? Zašto nije obje lijepo

strpao u svoje limene kade? Zašto ih nije htio za svoju zbirku?

Falco joj je obećao reći što je to radio s Angelom. Možda je to bila informacija

koja je nedostajala da se sve posloži. S naporom se pokušavala sjetiti djelića

~215~

razgovora između Falca i liječnika kod male kapele, u blizini kipa svetog Jude.

Angelo je spomenuo ovu noć, ali Cass nije uspjela dovoljno čuti kako bi znala

odnosi li se to na tijelo u kanalu ili kapelu ili nešto sasvim treće.

Brinula ju je ta mala crkva. Imala je osjećaj kao da joj je poznata odnekud. Cass

je sklopila oči. Vidjela je srušeni kip, urušenu kapelu, do nje maleno groblje. Nikad

prije nije bila tamo, u to je bila posve sigurna. Nikad prije nije bila u tom dijelu

Venecije. Otvorila je oči i snažno zatreptala. Knjižnica je izgledala kao da je u magli.

Mora da je vino bilo jače no što je očekivala, a popila je gotovo sve. U svakom

slučaju nije bilo tako loše kao mutno vino iz Tommasova ateljea.

Tako je! Kad su dečki prekinuli Falca i Cass u ljubljenju u ateljeu, čula je kako

jedan od njih spominje Svetog Judu. Nešto o preuzimanju nečega. Nešto o zadahu

smrti. Je li to bila samo slučajnost? Ili se nešto zbivalo pokraj raspadajuće kapele?

Narissa je primijetila da je Cassina čaša pri dnu i vratila se s cijelom bocom

crnog vina. Cass je gotovo odbila vino, a onda je primijetila kako stara služavka

požudno gleda vino koje se lijevalo u pehar. Sinula joj je ideja.

»Bi li ti popila čašu sa mnom?« Cass se trudila zvučati što je nevinije moguće.

Narissine su oči za trenutak buknule živom vatrom, ali brzo su izgubile plam.

»Ne bih smjela, signorina. Ali svejedno Vam zahvaljujem na tome.«

Cass je namignula. »Ma hajde. Nitko neće znati. Sigurna sam da teta već spava.

Neće ti nauditi gutljaj-dva.« Ili tri, ili četiri, ili pet...

»Pa ako stvarno tako mislite ... « Narissa se brzo osvrnula po knjižnici kao da bi

se iza polica ili u kaminu mogle kriti uhode. Zatim si je natočila malu čašu vina i

nastavila vesti. Prsti su joj bili hitri i spretni.

Kad je služavka popila vino, Cass je bez riječi ponovno napunila čašu. Narissa

kao da to nije ni primijetila, ali iskapila je čašu prije nego što je Cass otpila tri

gutljaja iz svoje. Cass je ponovno natočila, Narissa je ponovno iskapila vino.

Nakon još jedne čaše Narissina se glava počela naginjati prema prsima. Cass je

osjetila slatki okus pobjede. Znala je da sada ima dobru priliku iskrasti se iz vile.

Ako je uhvate, sobu će joj vjerojatno zaključati velikim lokotom. Ili, još gore,

Agnese će pozvati Lucu i organizirati hitno vjenčanje.

Cass je istrgnula list iz dnevnika i nažvrljala poruku Falcu.

Dragi Falco, ne mogu se sastati s tobom pred Stupovima pravde. Teta me ne pušta iz kuće.

Mogu se pokušati iskrasti kad svi zaspu, ako se želiš sa mnom sastati u mom vrtu. Molim

te, znaj, ako ne uspijem doći, to je zato što me nadziru, a ne zato što te ne želim vidjeti.

~216~

Poruku je potpisala samo slovom C. Mogla je napisati još toliko toga, toliko je

još toga imala potrebe istresti iz sebe – o ljubavi, o strahovanjima, o nadanjima – ali

shvatila je da je to nabolje reći licem u lice. A pogotovo zato što Cass nije znala gdje

sluge drže vosak pa će zato poruka ostati nezapečaćena. Potražit će Falca u taverni.

Ako tamo nema ni njega ni njegovih prijatelja, ostavit će poruku krčmaru i nadati se

najboljem.

A zatim će već nekako iznaći načina da ode do kapele pokraj paloga svetog Jude.

Cass je ponovno bacila pogled na Narissu. Služavka je glasno hrkala, brade

oslonjene o prsa, s poludovršenim vezom u krilu. Cass je bešumno ustala i otišla u

hodnik. Bi li trebala riskirati i popeti se gore po ogrtač? Odlučila je ponovno

posuditi Sienin. Kad je zakopčala vuneni ogrtač oko vrata, Cass je u džep zataknula

svoj dnevnik. S jedne dugačke drvene police uzela je fenjer i kutiju s kresivom,

zatim otključala vrata za poslugu i polako ih otvorila nastojeći ne uzrokovati ni

najmanji šum. Ako je Agnese uhvati i ovaj put, bolje joj je da je nema.

Cass je kliznula iz vile, u noć.

~217~

»Crna smrt najavljuje svoj dolazak

pojavom odvratnih oteklina veličine jajeta

koje bujaju na tijelima žrtava,

a slijede ih gnojni čirevi i sablasno bljedilo kože.

Bol je tako neizdrživa da neumitna smrt

zapravo predstavlja milost.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~218~

22. poglavlje

ass je stigla do malena otočkog naselja u rekordnom vremenu. Morala je

potražiti Falca u taverni, a zatim se vratiti prije nego što itko dozna da je

nema. Kad je otišla iz vile, s razlogom je pretpostavila da svi već spavaju,

međutim – tko je mogao znati kad bi se neki sluga mogao probuditi i zateći usnulu

Narissu u knjižnici. Cass se osjetila donekle krivom. Narissi će slijediti pošten ukor

– a možda i nešto još gore – ako uhvate Cass. Pogotovo ako uhvate Cass kako

krade brod i posve sama ide do Rialta.

Ali oni je neće uhvatiti.

Putem do sela uvjeravala se kako ima snage sama odveslati preko lagune i

natrag. Nije baš bila uvjerena u to, ali morala je pokušati.

Cijela je zagonetka bila poput zapletene mreže, a Cass se nadala da će kapela u

zabačenim ulicama Rialta dati odgovore na pitanja koja su je mučila.

Cass je pogrbljeno ušla u II Mar e la Spada. Brzo je pogledom preletjela

društvanca za oronulim drvenim stolovima. Falca nije bilo. Otišla je do šanka.

Krčmar je imao srebrnu naušnicu u lijevom uhu i crne istetovirane zvijezde na

svakom prstu.

»Recite?« upitao je.

Cass je nastojala ne buljiti u njegovu naušnicu. »Pitala sam se bih li mogla ovdje

ostaviti poruku za Falca. Znate li ga?«

Zagunđao je: »Falco de Padova? Tommasov dečko? Znam ga.«

Cass je na šank spustila pismo koje je na brzinu napisala u knjižnici, dodala još

srebrnjak i gurnula ih prema krčmaru. »Hoće li to dostajati?«

Čovjek se nasmiješio u znak odgovora, spremio novčić u džep, a poruku

zataknuo ispod šanka. Cass je zapazila da mu nedostaju neki zubi. Okrenuo se na

drugu stranu kad ga je neki čovjek sijede kose, s povezom preko oka, pozvao da mu

ponovno natoči.

»Onda, doviđenja«, rekla je i probila se kroz prepunu tavernu natrag u noć.

Zrak je bio sparan. Mjesec iznad nje pružao je gotovo nezamjetan tračak svjetla.

Bila je ispunjena strahom i radošću, a ti su se osjećaji u njoj kovitlali poput oštrica.

Svjetiljka joj se ljuljala u drhtavim prstima. Cass ju je čvršće stisnula. Bilo joj je lakše

C

~219~

što ju je ponijela, ne samo zato što je davala svjetlost, nego i zato što je u slučaju

potrebe mogla poslužiti kao sasvim pristojno oružje. Prisjetila se gubavaca iz Rialta,

kako je bila spremna zamahnuti svjetiljkom da je bila prisiljena na to.

Iza pekarnice, na muljevitoj vodi, ljuljuškale su se mala ribarica i duga drvena

gondola. Cass se iznenadila kad je ugledala gondolijera ušuškanog u pohabanu sivu

deku na dnu brodice. Možda ipak neće morati sama veslati do Rialta i natrag.

Nagnula se i lagano pokucala po rubu gondole. Brod se polako uzdizao iz vode i

tonuo natrag u nju. »Scusa«, rekla je Cass. Povjetarac joj je raznosio pletenice preko

lica, pipci neukroćene kose ubadali su je u obraze i oči.

Gondolijer je nešto promrmljao u snu. Okrenuo se na drugu stranu i povukao

otrcani pokrivač preko glave.

Cass se nagnula i primila se za stranicu gondole kako se ne bi skotrljala u mulj.

Maleni su valovi udarali o mol i raspršivali sitne kapljice hladne vode u njezinu

pravcu. Ispružila je ruku i nježno gurnula gondolijera.

Nešto je srebrnim bljeskom probilo tamu kad se čovjek uspravio. Cass je pala

natraške na dok i nagnječila dlan na grubo drvo. Oči su joj se raširile. Gondolijer je

u desnoj ruci stezao bodež. Gledao ju je mješavinom iznenađenja i zbunjenosti.

»Signorina! Caspita. Nasmrt ste me preplašili.«

»Mi dispiace.« Cass nije mogla skloniti pogled s oštrice koju je i dalje stezao u ruci.

»Oprostite, trebala bih prijevoz do Rialta. Možete li me odvesti?«

Gondolijer je spremio bodež u džep hlača i suzio oči. »U ovo doba? A zašto

bih?«

Cass je hitro razmišljala. »Moram se vratiti kući«, rekla je. »Teta će me

razbaštiniti ako otkrije da sam se iskrala iz njezine palače.« Nastojala je izgledati

očajno. Nije se morala jako truditi. »Molim Vas. Dvostruko ću Vam platiti. Bolju

priliku nećete vidjeti do jutra.«

Čovjek se mudro nasmiješio. »Da pogodim. Trebate se sastati s nekim. Amore.

Ne trebate mi više ništa reći.« Prihvatio je Cassinu ponudu i pomogao joj ući u

gondolu.

Cass je sjela u kabinu što je dalje mogla i ovila se rukama oko sebe kako bi

zadržala toplinu. Gondolijer joj je dao svoj sivi vuneni pokrivač. Tkanina ju je

grebala po koži, ali Cass je bila sretna što se može ugrijati.

Dok se brod ljuljao i propinjao na širokoj laguni, Cass je ponovno pokušavala

rasplesti mrežu sumnjivaca i tragova u vezi s dva grozomorna ubojstva i Livianina

ukradena trupla. Ali misli su joj se vraćale na Falca. Falco na groblju. Falco spaljuje

~220~

misterioznu prijeteću poruku. Falco koji je znao za bordel u kojemu je radila

Mariabella. Falco, koji je bio kako Angelov, tako i, vjerojatno, Duboisov prijatelj.

Falco koji je dvaput odbio gradskoj straži dati informacije o ubojstvima. Cass je

željela – ne, očajno je trebala – vjerovati da je bio nevin, ali kako je mogla

zanemariti toliko dokaza protiv njega?

Cass je pokazala gondolijeru da stane pokraj mosta Rialto.

»Koja je Vaša palača?« upitao je. »Na ulicama nije sigurno. Odbacit ću Vas do

Vašeg doka.«

»Sve je u redu«, rekla je Cass. »Bolje je da se vratim tiho, pješice. Ne bih voljela

da Vaš brod probudi nekog slugu.« Laži su joj bez ikakvog napora navirale na usta.

Cass nije mogla vjerovati kakva je vješta lažljivica postala.

Gondolijer je slegnuo ramenima i svezao svoju brodicu ispod mosta Rialto. Kad

je sišla s gondole, Cass je zamakla u zamračenu uličicu između dvije velike palače.

Građevine su bile tako blizu jedna drugoj da su njihovi krovovi potpuno zakrivali

nebo iznad nje. Da je htjela, mogla je rukama dodirnuti oba zida istodobno. Kretala

se polako, sa svjetiljkom čvrsto stisnutom u desnoj ruci.

Unatoč mraku i isprepletenim ulicama, Cass je bila sigurna da će bez poteškoća

ponovno doći do kapele. Tijelo kao da joj se kretalo neovisno od mozga, kao da je

neka viša sila vodi prema odredištu. I uistinu, za nekoliko minuta došla je do campa

u kojemu je izvaljen ležao kip svetog Jude, a kapela i samostan se naslanjali jedno

na drugo. Noć je bila vlažna i hladna, zrak prožet slojevima magle. I što sad?

Odlučila je najprije istražiti kapelu.

Uputila se niz stranu građevine zaključivši da je bilo sigurnije ušuljati se kroz

neki od sporednih ulaza u slučaju da kapela nije bila tako pusta kako je izgledala. I

baš u trenu kad je položila ruku na drvena vrata, Cass se sledila. Iza kapele, iza

ulaznih vrata od kovanog željeza, žmirkala je sićušna kugla svjetla na malenom

groblju, kao da netko nekome daje signale.

Zgurivši se, Cass je prošla uz kameni zid do crkve, prema ulaznim vratima i

groblju koje je ležalo iza nje.

Ulazna vrata bila su širom otvorena kao da je netko baš sada provezao mrtvački

sanduk kroz nju. To je bilo čisto ludilo. Nitko ne dovozi mrtvace usred noći.

Kad je Cass ušla s druge strane željezne ograde, temperatura kao da se iznenada

spustila. Koža joj se naježila kao u očerupane kokoši. Šuljala se kroz groblje držeći

svjetiljku uz sebe kako bi je barem malo grijala. Pratila je kuglu svjetlosti koja se

~221~

kretala duž niza grobnica. Kad je prišla bliže, ugledala je i drugu, još slabašniju

svjetiljku koja se približila prvoj.

Dva su se svjetla uvrtala i njihala u mrklom mraku. Cass je osjećala kako je nešto

privlači bliže, kao da je mušica opčinjena vatrom. Možda je Falco bio tu i crtao, baš

kao one noći na Svetom Dominiku. Možda je bila nekakvom čarolijom privučena k

njemu. Ma ne čarolijom, nego samom providnošću. Možda ih je sam Bog želio

spojiti. To što Falco nije vjerovao u njega, nije značilo da ga nema.

Sudbina.

Cass je bila tako sigurna kako je Falco čeka na kraju niza grobnica da je otvorila

usta da ga pozove.

A zatim je stravični zvuk struganja proparao zrak. Činilo se da buka kopa rupu

unutar nje. Svjetiljka joj je ispala iz ruku u vlažnu travu. Plamen se ugasio. Iskonski

je osjećaj prožeo Cass, rekao joj da bježi s tog groblja koliko je noge nose. Škripa je

opet zaparala mirnu noć. Zvučalo je kao da čaporci demona grebu ulaz u kriptu

kako bi se nahranili nevinim dušama.

Vrati se. Vrati se. Vrati se. Vlastiti joj je glas vrištao u glavi. Ali nije se mogla

pomaknuti. Bila je prestravljena, okamenjena.

Tada je začula glasove. Šapat. Tihe kletve.

Falcov glas.

Za trenutak – groblje, hladnoća, magla – sve je to iščezlo. Cass se osjetila kao da

lebdi izvan vlastita tijela: koračala je prema naprijed, mehanički, bez razmišljanja.

Više nije mogla osjetiti ništa. Nije znala niti diše li još.

I tada ga je ugledala.

Svjetiljke su obasjavale Falcovo lice. Kosa mu je padala u oči, a čelo mu je bilo

obliveno znojem. Nalazio se pokraj groba i vukao po tlu težak, u bijelo umotan

oblik, prema drvenim kolicima gdje su ga čekali Paolo i Etienne. Nicolas je

nadgledao sve to s metalnim čekićem u ruci i davao upute koje Cass nije uspjela

razabrati.

Falco je stao, uspravio se i rekao nešto nerazgovjetno. Paolo je došao da mu

pomogne. Nicolas je ostavio čekić i podigao jednu svjetiljku.

Odjednom su kolica i Falcov u bijelo umotan paket postali obasjani svjetlom.

Kroz posmrtni pokrov probila se beživotna ruka.

Bijela, nabrekla, prstiju zgrčenih u smrti. Ljudska ruka, ruka trupla, lešine. Falco

je privio truplo na grudi i prebacio ga u kolica.

~222~

Stravičan, zavijajući zvuk prolomio se kroz tminu.

Cass je trebala gotovo cijela minuta da shvati kako dopire iz njezinih usta.

~223~

»Kad se truplo izvadi iz groba

treba ga odmah izrezati na komade bez oklijevanja,

a njegove razne dijelove narezati tanko

da bi ga anatom mogao proučiti.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~224~

23.poglavlje

oklopila je usta rukom, ali već je bilo prekasno.

Falco je ispustio truplo koje je držao i okretao se oko sebe da je vidi. Oči su

mu bile izbezumljene.

»Cass!« Njezino je ime odjekivalo kroz čistinu. Počela se povlačiti dok ju je užas

obuzimao. Našla se usred pakla, usred noćne more. Trčala je izbacujući iz sebe

jecaje i krikove. Stopalo joj je naletjelo na hrpu blata i članak joj se iskrenuo.

Posrnula je, ali nije pala. Kad je prošla kroz otvorene vratnice, podigla je haljinu

objema rukama i natjerala se da trči brže nego ikad u životu. Vlažna trava potezala

joj je noge. Cass je mogla osjetiti mladiće iza sebe; mogla je osjetiti kako je progone.

Dvaput je posrnula i pala na campu. Napukli mramor urezivao joj se u dlanove.

Dizala se na noge ne okrećući se, ne razmišljajući ni o čemu drugom nego o domu i

svjetlosti, i sigurnosti, i teškim bravama na vratima koje će je zaključane čuvati sada

i zauvijek od čovjeka – luđaka – u kojeg se zaljubila.

Trčeći kroz mračnu uličicu, Cass je proklela samu sebe zbog laži koje je

izgovorila gondolijeru. Da je bila iskrena – odnosno, nešto iskrenija – mogla se s

njim dogovoriti da je pričeka i vrati na Sveti Dominik. A sada je Cass jurila duž

obale Kanala sve dok nije naletjela na istog onog ribara koji ju je odvezao kući one

noći kad su Falco i ona pronašli Sophijino truplo u kanalu.

Udarci njezinih stopala probudili su mladića, a on se sanjivo uspravio u svom

sandolu. Smiješak mu se polako razvukao licem kad ju je prepoznao.

»Hajde, hajde.« Cass je uskočila u čamac i ispraznila vrećicu s novcem pred njim.

Srebrnjaci su se rasuli po vlažnim daskama. Daleko više nego što vožnja vrijedi, ali

Cass nije brinula za novac.

Mladić se nasmijao ne shvaćajući čemu žurba, ali oslobodio je malenu ribaricu

trzajem konopca. Zgrabivši veslo, okrenuo je čamac prema središtu Kanala. Cass je

pogledala unatrag kad su se odvojili od mosta. Falco je stajao na rubu Kanala i

gledao je kako odlazi. Kosa mu je vijorila na vjetru: slaba mu je mjesečina izobličila

konture i izgledao je više kao čudovište, nego kao čovjek.

A možda je i uvijek izgledao tako, samo što je Cass bila previše zaslijepljena da

bi to uspjela vidjeti.

P

~225~

Okrenula mu je leđa i sjela. Poželjela je umrijeti, da se dno sandola jednostavno

otvori i pusti ledene vode lagune da je povuku u svoje mračne dubine.

Cass jedva da je bila svjesna vožnje do Svetog Dominika. Kad se čamac približio

Agnesinu molu, Cass se prebacila preko ruba ne čekajući da mladić priveže plovilo.

Nije više marila za hladnoću ili vodu ili to da će otkriti njezin bijeg. Samo se htjela

vratiti kući i zaboraviti sve što je vidjela.

Tresući se, uvukla se kroz stražnja vrata u tamnu kuhinju. U kući je bilo tiho.

Nitko drugi nije bio budan.

Cass se popela stubama u svoju sobu. Zatvorila je poklopce prozora uz tresak,

tri puta provjerila bravu kako bi se uvjerila da je čvrsto zatvorena. Zatim je krenula

od svijeće do svijeće, paleći ih sve redom, kao da će time sagorjeti sve užasne slike

koje su joj se rojile kroz glavu. Bilo joj je dosta mraka.

Grčila se u poderanoj i mokroj haljini, potezala vrpce i gumbe sve dok joj odjeća

nije pala na pod sobe. Cass je zurila u poderanu tkaninu. Uništenu. Poput njezina

života. Poput svega oko nje.

Utonula je u postelju i navukla pokrivače do vrata. Nije se mogla prestati tresti.

Cass se borila s porivom da povrati. Zaljubila se u čudovište. Trebala ga je ubiti.

Podigla je pogled na Djevicu Mariju. Žena ju je gledala sa slike bez osude, ali i

bez odgovora. Suze su joj došle na oči, vrele i brze. Cass se prebacila na stranu i

privila koljena uz grudi. Zajecala je. Osjećala je kao da su joj preko utrobe prešla

teška kola. Kao da su joj kosti polomljene. Kao da joj je srce izgnječeno u kašu.

~226~

Crkva tvrdi da se trupla zakopana

u neposvećeno tlo ne mogu nadati uskrsnuću.

Međutim, uskrsnuće je mit.

Nada leži u samim mrtvacima.

Izučavanjem njihovih trupala možemo doći

do ključa Besmrtnosti.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~227~

24. poglavlje

jutro, tanke trake svjetlosti probile su se kroz pukotine u poklopcima

prozora. Svijeće su već davno dogorjele i pretvorile se u beskorisne

patrljke.

Kad je Cass polako sjela u postelji, sjećanja na prošlu noć napala su je jedno za

drugim. Grozni zvuci struganja. Trupla na kolicima poput izobličenih ljubavnika.

Falco grli lešinu. Je li sve to bio samo san? Drugačije nije moglo biti.

Naravno. Ružan san. Užasna, užasna noćna mora.

Cass je brzo udahnula zrak kad se Šunjalo uspeo u krevet. »Nasmrt si me

preplašio«, rekla je mačku. Te su joj riječi plesale po rubu svijesti. Je li ih možda

čula u snu?

Šunjalo je tiho zamjaukao, a Cass ga je podragala po sivo-bijeloj glavi. Nešto ju

je ubolo u ruku. S trzajem ju je povukla k sebi. Nekoliko se trenutaka nije mogla

prisiliti da je pogleda. Slušala je kako joj srce udara u grudima. Sjetila se pada na

tvrdu površinu campa. Pada na dlanove, oštrog kamenja koje joj se zabija u meso.

Molimtemolimtemolimte. Cass je tako željela da joj koža na dlanovima bude čitava.

Molim te, daj da to bude samo san.

Polako, Cass je prinijela ruku licu. Dlan joj je bio prošaran dugim, crvenim

posjekotinama. Kiselina joj se uspela do grla. Praznine u njezinu sjećanju brzo su se

popunjavale. Cass je prevarila Narissu. Poruka za Falca. Povratak kući ribaricom.

To se uistinu dogodilo. Sve to. Falco koji grli truplo ...

Cass se borila sa suzama. Jesu li slikari bili vještaci? Sotonisti? Jesu li bili upleteni

u što god da je Angelo de Gradi radio u staroj kući Castellijevih? Trupla. Organi.

Cass je zadrhtala. Jesu li samo krali mrtvace ili su Falco i njegovi drugovi usto bili i

ubojice?

Pogledala je po zamračenoj sobi. Sjenoviti obrisi njezina ormara i toaletnog

stolića podsjetili su je na stražare. Bili su čvrsti, postojani. Cijela je kuća bila čvrsta.

Jučer je vila bila njezin zatvor. Danas je bila njezina utvrda. Nije bilo sumnje da će

biti na sigurnom sve dok ostane u njoj. Zatražila je Falca da se večeras sastanu u

njezinu vrtu. To obećanje sigurno neće održati.

Veći dio dana provela je zavučena u knjižnicu, iz koje je izašla samo da bi

večerala dok se Agnese mrštila na nju. Cass je bila pri kraju Danteove Božanske

U

~228~

komedije, ali pisarev vijugavi rukopis zadavao joj je glavobolju. Neki su imućniji

plemići frkali nosom na tiskane knjige, ali Cass je mislila da pronalazak tiska nije

nimalo ubio čaroliju pisane riječi. Spustila je rukom pisanu knjigu i uputila se prema

polici na kojoj je njezina teta držala najnovija tiskana izdanja. Proučavala je hrbate

knjiga nadajući se da će pronaći novu zbirku de Montaigneovih eseja, ali nije ju

pronašla. Odsutno je uzela knjigu s kožnatim koricama obojenim u zeleno. Spustila

se u stolicu uz kamin sa Sunjalom na krilu.

Knjiga je bila od manje poznatog engleskog dramatičara koji se zvao

Shakespeare, a radnja je bila o mladom ljubavnom paru kojima obitelji nisu dale da

se vole. Cass je znala da je ljubav zadnja tema o kojoj bi joj se čitalo u tom trenu, ali

sviđao joj se Shakespeareov stil, živopisni stil i duge, tečne rečenice. Cass je brzo

prevrtala stranice, nestrpljiva da sazna što se dogodilo s ljubavnim parom koji je

spajala sudbina. Ali na kraju knjige priča se nije završavala. Morala je pretražiti

policu i vidjeti je li teta nabavila i sljedeći svezak.

Šunjalo je otvorio oči i zijevnuo kad je Cass odložila zelenu knjigu na stolić. »Ti

me nikada nećeš iznevjeriti, zar ne?« promrmljala je Cass i protrljala nosom bijelu

točku na Šunjalovu čelu.

U znak odgovora, mačak je ispružio šapu, a sitne pandže nalik na igle zabole su

se u Cassinu haljinu. Dragala ga je gledajući vješto obojeni strop knjižnice. Lokalni

je slikar na njemu naslikao tradicionalni prikaz raja. Jata krilatih anđela igrala su se u

jezercima i cvjetnim vrtovima, a bradati je Bog gledao ravno u Cass.

»Signorina Cass.« Narissa je promolila glavu u knjižnicu. »Treba Vas neki

gospodin. Rekla sam mu da čitate, ali prilično je ustrajan.«

Cass se u trenu osušilo grlo. Falco. Protresla je glavom. Prsti su joj se

nenamjerno stisnuli oko Šunjala, a mačak se zakoprcao u njezinim rukama. »Reci

mu da sam bolesna«, zaškrgutala je.

Narissa je napustila knjižnicu, a nekoliko trenutaka kasnije Cass je začula

prigušene glasove ispred vile.

Nije mogla razabrati što je Narissa govorila, ali čula je da glasovi postaju glasniji

kao da se Falco svađa s njom.

Cass je skočila na noge. Šunjalo joj se izmigoljio iz ruku i pao na pod. Strah i

bijes proželi su Cass zadržavajući je u mjestu. Nije mogla odlučiti što bi bilo bolje –

da se sakrije ili da se sjuri na Falca i izgura ga iz vile. Činjenica je da se bavio

mutnim poslovima, ali je li bio nasilan? Jesu li ona i Narissa bile u opasnosti?

~229~

Cassin se bijes istopio, a ona je izvirila iz knjižnice kroz hodnik prema portegu.

Nije mogla povjerovati u Falcovu drskost. Nije imao prava derati se na Narissu.

Nije imao nikakvog prava biti ovdje, uostalom, biti bilo gdje, uopće pokazati svoje

lice u javnosti. Ne nakon onoga što je Cass vidjela. Kako je uopće uspio ući u vilu?

Vjerojatno se prerušio u neki šašavi kostim. Cass se sjećala njegove neskladne

aristokratske odjeće kad su išli na bal pod maskama. Nikada nije rekao Cass gdje je

nabavio odjeću, ali sada je znala. Tamo gdje je nabavio i Livianinu ogrlicu –

skidanjem s truleće lešine. Okrenuo joj se želudac. Opet joj se pred očima pojavio

prizor Falca kako u naručju drži mrtvo tijelo.

Zamakla je za ugao, spremna istjerati Falca van i reći mu da ode i više se ne

vraća. Ali kad je došla do ulaza u portego, skamenila se. Čovjek koji se svađao s

Narissom nije bio Falco.

»Zdravo, Cassandra«, rekao je muškarac. Smeđe su mu oči zasjale, a licem se

rasuo osmijeh.

»Luca«, prostenjala je Cass.

~230~

»Ako se pijavica predugo ostavi na tijelu oboljele osobe,

ona se može tako prežderati nečiste krvi

da se raspukne i tako rasprši otrove po zraku

zaražavajući pritom druge.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~231~

25. poglavlje

oram priznati da sam očekivao malo srdačniju dobrodošlicu«, rekao je

Luca i dalje se smiješeći. Ispružio je prema njoj nešto umotano u papir.

»Ovo je za tebe.«

Buket ljiljana. Cass je uzela svijetloružičasto cvijeće, ali i dalje nije mogla

izgovoriti ni riječi. Brzo je žmirkala kao da je njezin zaručnik čudo koje bi moglo

nestati.

Vidjela ga je zadnji put prije samo tri godine, ali Luca je od tada narastao

najmanje petnaest centimetara. Ramena su mu se raširila, a brokatni prsluk boje

bjelokosti napeto se razvukao između njih. Noge su mu bile duge i mišićave, ispod

dokoljenki i hlača. Čak su mu šake izgledale goleme kad se sjetila mršavog knjiškog

moljca kakvim ga se sjećala. Samo nekoliko vlasi kose boje pijeska izvirivalo je

ispod crnog baršunskog šešira.

Narissa je zakoračila između Cass i Luce. »Kao što sam Vam rekla, signore,

signorina Cassandra se ne osjeća dobro i ne biste je trebali uznemiravati.«

Luca nije odmah odgovorio. Samo je nastavio gledati Cass. Osjetila je kako se

zacrvenjela, a nije imala pojma zašto. Znači, nadrastao je svoju sramežljivu fazu.

Ali još uvijek je bio onaj stari Luca. Zar ne?

»Sve je u redu, Narissa.« Cass joj je položila ruku na rame. »To je signor da

Peraga, moj zaručnik.« Uspjela je izgovoriti tu riječ bez grimase na licu.

»Vaš ...« Narissa se u trenu povukla. Lagano se naklonila. »Oh! Oprostite mi,

signore. Nisam Vas prepoznala ...« Skinula je kaput s Lucinih raširenih ruku.

»Nema problema, Narissa«, rekla je Cass. »Signor da Peraga će pripaziti na mene,

možeš slobodno predahnuti. Ako je moja teta budna, sigurna sam da će joj biti

drago čuti novosti o njegovu dolasku.« Kad se Narissa okrenula da krene, Cass joj

je dodirnula rame. »Kako bi bilo da staviš cvijeće u vodu?«

»Pobrinut ću se za to, signorina.« Narissa je otišla odnijevši Lucin kaput i ljiljane.

Cass ga je povela u knjižnicu. Šunjalo se pokraj vatre protezao na stolici.

»Hvala ti na cvijeću.« Cass je podigla mačka i sjela na svoje mjesto. Nikako nije

htjela sjesti s njim za svoj radni stol. Zamislila je kako im se pod njegovom

izrezbarenom površinom sudaraju noge, a ruke su im na svega nekoliko

centimetara jedne od drugih.

M

~232~

Luca je podigao obrvu pogledavši Šunjala. »Nema na čemu.« Na trenutak je

samo nesigurno stajao pokraj Cass, a onda je primaknuo jednu stolicu do nje.

Skinuo je šešir i prošao rukom kroz zagasito plavu kosu. »Sluškinja je rekla da si

bolesna. Izgledaš kao da imaš laganu groznicu.« Prislonio joj je dlan na obraz. Koža

mu je blago mirisala po boru i limunu. »Možda bismo trebali pozvati liječnika.«

Cass se borila s porivom da se izmakne njegovu dodiru. Bio je iznenađujuće

nježan. Kosa mu je izgledala tako gusta i meka. Kad je bio mlađi, bila je neukrotivo

kovrčava, ali sad je bila kratka i ravna. Poigrala se Šunjalovim baršunastim uhom.

»Ne treba, dobro mi je«, rekla je. »Samo nisam dobro spavala.«

»Mogu si misliti. Prijateljica ti je umrla, a sada je tu i lutajući ubojica. Žao mi je

zbog Liviane.« Luca je protrljao nos.

»Hvala«, rekla je Cass. Luca je Livianu poznavao samo u prolazu. Sigurno mu je

netko od njegovih prijatelja u Veneciji rekao za njezinu smrt. »Zašto nisi rekao da

ćeš doći?« Pokušavala je ne zuriti u njega, ali nije si mogla pomoći. Njegove su je

jagodične kosti podsjećale na grčke skulpture iz Duboisova salona. I koža mu je bila

kao u statue, glatka i bijela, samo s naznakom paperjaste plave brade i brkova.

Gotovo ništa na njemu nije je podsjećalo na emocionalno osjetljivog dječaka koji je

prije tri godine od nje tražio poljubac.

Luca je čudno pogledao Cass. Stresao je nevidljivu mačju dlaku s hlača od crnog

baršuna. »Posve sam siguran da sam ti to napisao u zadnja dva pisma. Zar ih nisi

primila?«

Cass se ponovno zarumenjela. Jezik joj se svezao u čvor. »Vjerojatno sam

izgubila pojam o vremenu.« Santo cielo. Pomislit će da sam postala senilna budala.

Lucin je osmijeh na trenutak postao nesiguran. Ispružio je duge noge i prekrižio

ih u člancima. »Nema veze. Sad sam ovdje.

I baš na vrijeme da te zaštitim.«

Cass je pokazala prema Šunjalu koji joj se vratio na spavanje u krilu. »Pa, kao što

možeš vidjeti, u smrtnoj sam opasnosti da budem rastrgana, upravo ovdje, u

knjižnici svoje tete.« Odmah je požalila zbog svog ciničnog tona. Takav je odgovor

trebala uputiti Falcu. Luca će se vjerojatno uvrijediti zbog te šale.

No on se nasmijao. »Mora se priznati da izgleda strašno«, rekao je. Luca je uzeo

u kožu uvezanu knjigu koju je Cass čitala. »Shakespeare«, rekao je premećući knjigu

po rukama. »Dobra stvar. Baš šteta što su na kraju oboje umrli.«

»Luca!« prostenjala je. Šunjalo joj je skočio s krila pred kamin. »Tek sam dovršila

prvu četvrtinu. Baš sam tražila drugi dio kad si stigao.«

~233~

Luca je izgledao skrušeno. »Oprosti. O toj mi je knjizi govorio kolega sa

sveučilišta. Svejedno je možeš nastaviti čitati, Cassandra. To je sjajna storija, ako

voliš takve stvari. Koliko pamtim, bila si više zagrijana za mačevanja i čarobnjake.«

Cass mu se spremala odgovoriti kad je u knjižnicu ušla Agnese, odjevena u

bisernosivu svečanu haljinu svezanu oko struka širokim bijelim pojasom. »Zar ja to

već čujem svađu? Sačuvajte to za brak, djeco.« Oči su joj zasjale, a usta se napućila

kao da je Luca bio pečeni medvjed na tanjuru, začinjen klinčićima i cimetom.

»Narissa mi je rekla da si stigao«, nastavila je Agnese. »Ispričavam se zbog izgleda,

dragi moj. Večeras sam rano pošla na spavanje.«

»Signora Querini. Podjednako ste ljupki kakvu Vas pamtim«, rekao je Luca, a

obrazi su mu se lagano zarumenjeli kad joj se naklonio.

Starica je cvjetala od oduševljenja. »Moram primijetiti da si se ti proljepšao

trostruko, ako ne i četverostruko. Kakve god biljke i pripravke uzimaš tamo u

Francuskoj, nadam se da ćeš biti spreman podijeliti nešto od toga sa starom

damom?«

Luca se nasmijao. »Nikakvi pripravci, signora«, rekao je. »Samo sam narastao.«

»Teta Agnese«, hitro se ubacila Cass, s laganom nelagodom zbog tetinih

primjedbi na račun svoga zaručnika. »Kako bi bilo da naručimo čaj? Možda da nam

kuhar spravi pladanj kanapea?«

»Ništa za mene, hvala«, rekao je Luca. »Putovanje je bilo dugo, a samo sam Vas

htio posjetiti prije nego što odem k roditeljima. Očajno sam željan poštenog sna.«

»Kako ti je majka?« upitala je Agnese.

Luca je progutao knedlu. »Bojim se da nije dobro. Boravi na našem imanju na

kopnu. Liječnici kažu da bi trebala izbjegavati gradsku vrevu.«

»U tom slučaju, ne možemo te poslati u praznu kuću. To bi bilo grozno!

Inzistiram da prenoćiš ovdje«, rekla je Agnese. »Osim toga već dugo u kući nismo

imali naočita čovjeka.«

Cass se gotovo nasmijala Agnesinu zavodničkom tonu. Što je to ušlo u staricu?

A zatim se zgrozila pri pomisli da će s Lucom provesti noć pod istim krovom.

Nadala se da će ga uspjeti izbjegavati sve dok se vrati sa školovanja iz Francuske

gdje mu je i bilo mjesto.

»Pa, ako Vam uistinu ne smeta«, promumljao je Luca. »Kuća mojih roditelja nije

baš u najboljem stanju s obzirom da me nije bilo tako dugo.«

~234~

»Dogovoreno. Sluge će te smjestiti u gostinsku sobu između Cassandrine i

moje.« Agnese je vratila neposlušni pramen kose pod kapicu. »Do tada, pustit ću

Vas da se sami snalazite.«

Šunjalo se zalijepio za staricu hvatajući rašivenu nit koja joj je virila iz ruba

haljine. Cass se zakikotala kad je teta izašla iz prostorije. »Usuđujem se reći«, rekla je

imitirajući Agnesin glas, »da te netko upravo zavodio.«

»Siguran sam da je samo nastojala biti ljubazna«, rekao je Luca. Ali svejedno se

široko nasmiješio Cass.

»Nego, kako to da si došao?« upitala je Cass.

Lucin je osmijeh iščeznuo. »Mislio sam da će ti biti drago što me vidiš«, rekao je.

»A tvoja je teta imala u planu svadbenu svečanost. Zar ti nije rekla?«

Cassino dobro raspoloženje nestalo je u trenu. Svadbena svečanost? Kad

jednom prođe kroz obred, više neće biti povratka. Pripadat će Luci da Peragi.

Poput njegova krznom obrubljena ogrtača ili pera u šeširu, Cass će biti samo još

jedna zgodna stvarčica koju će Luca moći zvati svojom svojinom. Gotovo je s

učenjem. Nema više avantura. Postat će, kao što je Falco rekao, ptica u kavezu koja

će lomiti krila o rešetke svog zatvora.

»Ne, nije mi rekla«, kazala je Cass otresito pokušavajući izbaciti Falca iz misli.

Njegove blistave oči. Nahereni smiješak. Sitni nepravilni ožiljak ispod desnog oka.

»Mogli bismo o tome podrobnije porazgovarati ujutro«, ljubazno je rekao Luca

vjerojatno pogrešno protumačivši njezinu užasnutost kao nervozu. »Imam nekih

obaveza ujutro, ali možemo li večerati zajedno?«

Cass je kimnula. Dvojica sluga došla su po Lucu s punim rukama posteljine.

Cass je pobjegla iz knjižnice ispred njih. Nije željela gledati kako se Luca smješta u

sobu do njezine. Nije htjela razmišljati što je to značilo za njih dvoje te za njezinu

budućnost.

Sutradan, Cass je sjedila za toaletnim stolićem i promatrala se u zrcalu. Krupne

zelene oči, pomalo otečene. Gusta griva kestenjasto-crvene kose. Pune usne, sasvim

neznatno povijene nadolje. Nije mogla vjerovati u prizor. Izgledala je gotovo

uobičajeno. Gdje su bili dokazi da joj je srce slomljeno, da je sve nepovratom pošlo

nizbrdo?

Pratila je prstima urezani uzorak u keramičkoj uljanici koja je stajala u kutu stola.

Majka ju joj je jednoga dana donijela s tržnice, sigurna da će se Cass dopasti reljefni

cvjetni uzorak i žive boje. Zurila je u grimizne latice, crvena se boja prolila duž

urezanih linija kao krv po kosti. Žuti je plamen palacao iz dugog plamenika.

~235~

Svjetlost. Ljubav. Cass je intenzivno razmišljala gurajući svjetiljku s površine stola,

gledala je kako se razbija o kameni pod sobe.

Trebala je biti oduševljena što se Luca vratio. Trebala bi obući najsvečaniju

haljinu i zatražiti najotmjeniju frizuru kako bi ga zadivila. Umjesto toga, ona ga je

izbjegavala ... što je bilo teško izvesti, jer nalazio se odmah s druge strane zida.

Nije to bilo dolično da muškarac obitava na istom katu kao i žena, ali jedina

druga slobodna prostorija bio je sobičak na drugom katu sa slugama, a to bi bilo

krajnje neprilično. Cass je pretpostavila da će samo prespavati, a zatim otići u

roditeljsku palaču u grad, no njezin je zaručnik sugerirao da bi Cass i Agnese dobro

došao muškarac u kući, bar dok ne uhvate ubojicu. Same neće biti sigurne, a

pogotovo ne noću. Agnese je bila presretna da mu udovolji. Cass se mogla zakleti

da je više puta na dan mogla čuti topot Lucinih čizama duž hodnika, kao da je bio

stražar u obilasku.

Čak je i Šunjalo bio utučen. Sivo-bijeli mačak sjedio je na mufu na prozorskoj

dasci i tužno mijaukao. Cass je kleknula do njega i slijedila njegov pogled kroz

staklo. Par čvoraka natjeravao se po travnjaku. Šunjalu su oči šarale lijevo-desno

prateći njihovu putanju. Iza ptica, vratnice groblja bile su zatvorene, s lancem

labavo omotanim kroz njihove rešetke.

Sada, nakon što je vidjela mrtvu ženu u Falcovu naručju, sumnjala je da će ikada

više moći stupiti nogom na groblje. Cass se stresla kad se sjetila laboratorija, kada,

beživotne ruke prevaljene preko ruba. Je li Liviana završila tamo? Mora da jest.

Samo je to imalo smisla.

Koljena priljubljenih na prsa, Cass je odjednom bila sretna što joj je želudac

prazan. Prisilila se zamisliti sliku mlade i živahne Liviane. Nije htjela razmišljati o

svojoj prijateljici izrezanoj na komade. Nije je se htjela sjećati takve.

Poslije, istoga dana, Siena je došla odnijeti poslužavnik za večeru. Možda je

Agnese pomislila da bi posjeta mlade sluškinje mogla izvući Cass iz osame. »Otišao

je«, rekla je Siena. »Signor da Peraga. Rekao je da ga neće biti nekoliko sati pa ako

želite izaći... «

»Ne skrivam se od Luce«, kiselo je rekla Cass. Vratila se za toaletni stolić i

ponovno pokušala napisati poruku za Falca. Pod oko nje bio je prekriven

neuspješnim pokušajima.

Siena je podigla obrvu kad je ugledala hrpu zgužvanih papira. »Naravno da ne,

signorina.« Zaustavila se pred vratima.

~236~

Progovorila je, a da se nije okrenula: »Ispričavam se, signorina, ali možda bi ipak

bilo bolje da se veselite onome što ćete dobiti umjesto što se zamarate onime što

ste izgubili.« Blagost u njezinu glasu nije mogla sakriti činjenicu da su njezine riječi

zapravo predstavljale prijekor.

»Nije na tebi da komentiraš moje dobitke«, oštro je rekla Cass. »Zapravo, bilo bi

bolje da uopće ništa ne komentiraš.«

Siena se okrenula prema njoj. »Mi dispiace«, rekla je. Nasmiješila se stisnutih

usana. »Nisam Vam to smjela reći.« Brzo se naklonila i otišla.

Cass je poželjela zaurlati. Htjela je nešto baciti. Sramila se svog obraćanja Sieni –

ipak je sestra sirote djevojke nestala – ali osjećaj krivnje prekrila je gustim slojem

bijesa, vatrenim i brzim, koji se u njoj dizao poput plime.

Bacila se na krevet i zajecala – djelomično zbog srama, djelomično zbog tuge,

djelomično zbog gnjeva. To je bilo to. Više nikada neće moći izaći iz svoje sobe.

Umrijet će ovdje, kao stara djevojka, tijelo će joj pojesti pauci.

Tri je dana čamila u svojoj sobi. Narissa joj je donosila hranu i svaki put se

ponudila da je odjene, ali Cass je uglavnom odbijala i jedno i drugo.

Četvrtoga dana nakon Lucina dolaska, umjesto da začuje Narissino tiho kucanje,

vrata su se širom otvorila bez ikakvog upozorenja. Cass je prebacila pokrivač preko

glave i pravila se da spava.

»Tu si, dakle.« Cass se iznenadila što čuje Madalenin glas. Trenutak poslije Mada

je strgnula pokrivač s nje. »O, Bože. Čeka nas jako puno posla.« Madalena je otišla

do ormara i počela preturati po Cassinim haljinama. Izvukla je topaznu koju je Cass

nosila kod krojača prošli tjedan. S haljinom prebačenom preko ruke, drugom joj je

dobacila žućkasto-bijelo rublje.

»Otkud ti ovdje?« upitala je Cass i uhvatila rublje.

Madalena joj se osmjehnula blistavim osmjehom. »Spašavam te. A i tvoj brak,

moglo bi se reći.« Okrenula se. »Navuci to. Pomoći ću ti da se odjeneš.«

Cass je znala da bi trebala ustati, da je bilo nepristojno rastezati se po krevetu

kad je njezina prijateljica doputovala na Sveti Dominik samo da je vidi. Ali pri

pomisli na potpuno odijevanje, friziranje i sjedenje u portegu uz besposleno trkeljanje

naprosto ju je ubijalo.

»Tako sam umorna, Mada«, rekla je. »Zar ne možemo popričati ovdje, u mojoj

sobi? Kuhar će začas i tebi spremiti doručak.«

~237~

Mada je podigla nos. »Otkad si se to pretvorila u invalida? Zar nećeš poludjeti u

ovom kokošinjcu?« Pokazala je na Šunjala koji je grebao po zatvorenim vratima.

»Čak i mačka želi pobjeći.«

Cass je navukla posteljinu na sebe. »Ali ja ne. Mislim da bih mogla ostati ovdje

zauvijek.«

»Ni govora. Zar si zaboravila da se sutra udajem? Neću ti dopustiti da se na

mom vjenčanju pojaviš u spavaćici.« Madalena je ljutitom kretnjom ponovno otkrila

Cass. »Osim toga, stara je Agnese zaprijetila da će ti dovesti liječnika ako se smjesta

ne izvučeš iz sobe.«

Cass je nezadovoljno zarežala. Dottore Orsin bio je grubijan koji će je vjerojatno

našopati biljnim koktelima otrovnog okusa i sa sadističkim zadovoljstvom gledati

kako joj pijavice sišu krv.

»Nek ti bude. Pobijedila si.« Cass je svukla spavaćicu i uvukla ruke u rublje.

Barem joj je godio osjećaj čiste odjeće na tijelu.

»Agnese je pobijedila, ali nije Ii uvijek tako?« rekla je Mada vežući vrpce na

Cassinim leđima. »A sad mi reci o čemu se, zapravo, radi? Mrziš Lucu?«

»Ne mrzim ga«, rekla je Cass podižući ruke kako bi Madalena mogla čvrsto

svezati vezice. »Samo ga ne volim.«

»Vidim.« Madalena je prevukla topaznu haljinu preko Cassine glave. »Vidjela

sam ga kako ulazi u gondolu onaj dan kad si bila kod krojača. Marco i ja pošli smo

se naći na večeri s Cristianom. Naš mali Luca prilično se proljepšao za ove tri

godine, zar ne? Zar ti uopće nije privlačan?«

»Ja ... mislim, ne ... Naravno da je privlačan ...« Čim je to izgovorila osjetila je

nelagodu, premda nije bila sigurna zašto. Popravila je suknje oko vitkih bokova.

»Čekaj malo. Vidjela si ga u gradu? Prije tjedan dana?«

»Htjela sam mu privući pažnju, ali izgledalo je kao da nekamo žuri«, rekla je

Mada.

Cass se prisjećala dana kad je otišla da joj uzmu mjere. Siena je spomenula da je

vidjela Lucu na tržnici, ali Cass je pretpostavila da se zabunila. Zašto bi Luca lagao

o svom dolasku u Veneciju? To nije imalo smisla. Osim ako nije bio zauzet

pripremama za vjenčanje ... Uzdrhtala je.

Madalena je čeprkala po stezniku Cassine haljine. »A razlog zašto nisi

zainteresirana je koji?«

Cass je zurila u njezin odraz. Zlatna haljina isticala je crvenilo njezine kose.

»Stvar je u tome što ... « Zastala je na trenutak. Možda bi ipak trebala reći istinu ili

~238~

bar ublaženu verziju. Mada će shvatiti da se zaljubila u nekog drugog. To je bilo

jako dramatično, a Mada je živjela za dramu. Cass je duboko udahnula. »Stvar je u

tome da sam srela jednog dečka.«

Kad je krenula pričati, cijela se priča naprosto izlila iz Cass. Falco, kako ga je

ponovno srela, provela noć s njim u Tomassovu ateljeu u Rialtu. Sukobljeni osjećaji

požude, grižnje savjesti i beznađa. Rekla je Madaleni za sve osim za ubojstva i Falca

i društvo kako kradu trupla.

Na Cassino iznenađenje, Madalena je saslušala cijelu njezinu priču, a da je nije

nijedanput prekinula niti su joj pažnju odvukle sočne pojedinosti poput onih kakvu

je haljinu Cass imala na balu pod maskama ili na koju je stranu bio naheren Falcov

smiješak. Cass je pustila da sva njezina nadanja, slomljeno srce i grižnja savjesti

isteknu poput otrova koji ju je ubijao iznutra.

Kad je završila, Madalena je nakratko ostala bez riječi. Zatim je uzela Cassinu

ruku u svoju. Cass je spustila pogled na tri predivna zlatna prstena na kažiprstu,

srednjaku i prstenjaku – dijamant, smaragd i safir. »Iznenadila si me«, rekla je Mada.

Cass je spustila glavu. Zar je bila tako naivna da pomisli kako će je Mada moći

razumjeti? »I mislila sam da hoću.«

Mada joj je stisnula ruku. »Ne, ludice. Iznenađena sam ponajprije što si dopustila

sebi da se zaljubiš u Falca.« Pogledala je Cass širokim očima punim privrženosti.

»Strašno je dati dio sebe nekom drugom. Znam kako je to bojati se boli. Gubitka.«

»Kako to misliš?« Cass je bila osupnuta; bila je sigurna da će joj prijateljica očitati

bukvicu zbog priznanja.

»Kad mi je umrla majka, otac je zamalo poludio od tuge.« Madalena se igrala

zlatnim raspelom koje joj je visjelo s pojasa. »I premda mi je bilo samo deset

godina, nisam mogla zamisliti da ću si ikada dopustiti nekoga zavoljeti tako

intenzivno. Pripremiti se za svu tu bol.«

»Ali Marco ... «, počela je Cass.

»Nisam ga voljela ispočetka«, rekla je Mada. »Bio je ljubazan i zgodan, ali uvijek

bih našla na njemu nešto što mi se ne sviđa. Ruke su mu bile ogrubjele. Katkad bi

smrdio na dijelove broda, na ovčji loj i ugljen za loženje.« Slegnula je ramenima.

»Ali, kao što vidiš, osvojio me.«

Cass je skupila obrve. »Znači, govoriš da ću s vremenom zavoljeti Lucu?«

Mada se nacerila. »Na tvom mjestu, ja bih. Jesi Ii vidjela mišiće na njemu?

Sigurno mu na ruku ide to što mora posvuda sa sobom tegliti te teške pravne

knjižurine.«

~239~

Cass se opet nasmiješila. Nije bila sigurna da vjeruje Madaleni, da će zavoljeti

Lucu ako se prestane braniti, ali u svakom ju je slučaju prijateljica oraspoložila.

»Bilo kako bilo«, dodala je Mada s vragolastim sjajem u očima. »Smatraj sve što

se dogodilo s tim slikarom kao ... vježbu.« Namignula joj je.

Cass se zacrvenjela. »Besramna si, da znaš.«

Madalena je provukla savršeno dotjerane nokte kroz Cassinu gustu kosu. Ruka

joj se zaplela na pola puta. A ti – ti si čisti kaos. Kosa ti sliči ptičjem gnijezdu. Daj

da te počešljam.«

»Može«, rekla je Cass kroz smijeh. »Prepuštam vam tu čast.«

»A tako ćemo otjerati i dottorea Orsina.« Mada je ponovno namignula.

Cass je sjela za toaletni stolić, a Mada joj je prolazila kroz kosu srebrnom

četkom. Zatim joj je počešljala kosu u bolno čvrsti rep koji je učvrstila bisernom

kopčom. Otvorila je kutiju za nakit u obliku srca sa zapletenim Cassinim

broševima, narukvicama i ogrlicama. Uspjela je rasplesti lančić s privjeskom od žada

u obliku srca. Zakopčala ga je Cass oko vrata. »Savršeno. Jesi li spremna pokazati se

u javnosti?«

Privjesak od žada bio je hladan na Cassinoj koži. »Je li Luca ovdje?«

»Otišao je, kunem ti se«, rekla je Mada. »Nekim tajnovitim poslom. Vjerojatno ti

kupuje cvijeće i otmjeni nakit.«

Cass se sledila. Najmanje od svega je željela da joj Luca kupuje naklonost

poklonima. »Nadam se da nije tako.«

Mada se zagledala u hrpu isprepletenih narukvica i ogrlica. »Kao što već rekoh,

vrijeme ti je da nabaviš nešto novog nakita. Traži bisere. Djevojka nikada ne može

imati previše niski bisera.«

Kao i obično, sama Madina prisutnost dizala je Cassino raspoloženje.

Ipak, još uvijek je duboko u sebi osjećala bol kad bi pomislila na Falca, ali to više

nije bila tako teška, probadajuća bol kao zadnjih dana. Možda će vrijeme nastaviti

otupljivati oštricu koja joj je probadala želudac, pretvoriti je u gladak kamen –

težak, ali podnošljiv.

Prvi put u dugo vremena, Cass je dopustila sebi da misli na Lucu. Njegov

sramežljivi osmijeh, svijetlosmeđe oči, toplina s kojom se pozdravio s njom. Bi li

mogla biti s njim, a ne čeznuti za Falcom? Cass nije mislila tako, ali ni ona nije bila

sveznajuća. Možda je Mada bila u pravu. Možda je bilo uzaludno boriti se protiv

prirodnog poretka. Možda će ipak naučiti kako da zavoli Lucu.

~240~

»Ako nema očite tjelesne ozljede,

uzrok smrti može biti teško utvrditi.

Unutarnji organi tako su precizno

usklađeni jedni s drugima da čak

i malo oštećenje jednog može prouzročiti

opći poremećaj koji će uzrokovati da

cijeli organizam prestane funkcionirati.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~241~

26.poglavlje

adalena je ostala tako dugo da je večerala s Cass i još je k tome povela u

šetnju po imanju. Kad je Mada otišla, Cass je besciljno lutala vrtom

vrteći suncobran, s dnevnikom pod rukom, i razmišljala o svemu što

joj je prijateljica rekla. Izgledalo je da je Agnese malo olabavila zabranu izlaska iz

kuće nakon svih tih dana koje je Cass provela sama u sobi. Općenito, svi u vili bili

su sretni što su je mogli vidjeti izvan njezine sobe. Osim Luce – on je još uvijek

obavljao svoje tajnovite poslove.

Bilje i cvijeće bilo je posađeno u polukrugovima: grmovi ruža u samom središtu,

ljiljani i neveni u sredini, a na vanjskom polukrugu jestivo bilje. Lučne rešetke koje

su pružale djelomičnu hladovinu paru kamenih klupa, nalazile su se u pozadini vrta,

iza cvijeća. Kad bi grmovi ruža otežali od pupoljaka, Giuseppe bi ih ponosno

vezivao za drvene letvice.

Ruže su tek počele cvjetati, ali neveni su već bili u punom cvatu: svijetložuti,

jarko zlatni, vatreno narančasti. Sve su biljke rasle i debljale se, kao da se trude

nadmašiti jedna drugu. Opale latice zlatnoga cvijeća ležale su među uglavnom golim

granama Agnesinih grmova ruža. Neveni su se sušili, kopnili, dok su ružini pupoljci

čekali da se rode. Život nasuprot smrti. Nešto je umiralo da bi se drugo rodilo.

Prizor joj je prizvao u misli Falca i njegove riječi o isprepletenosti života i smrti,

kako jedno ne bi moglo postojati bez drugog. Slika Falca koji u naručju drži truplo

bljesnula joj je u glavi. Iznova si je postavljala isto pitanje: je li postojao neki razlog

zašto su on i njegovi prijatelji krali mrtvace? Neki viši cilj koji Cass nije mogla

razumjeti?

Ne. Čak i ako Falco nije vjerovao u raj, ljudi čija su trupla krali vjerojatno jesu.

Falco je dušama uskraćivao priliku za vječni život. A ako je bio upleten u bilo što u

vezi s hobijem Angela de Gradija ... Cass nije htjela ni pomisliti na to.

Cass se pitala, ne po prvi put, je li tko pokopao tijela njezinih roditelja. Pomisao

da je netko njezinoj majci i ocu uskratio odlazak u nebo bila je naprosto

nepodnošljiva. Što se zbivalo s dušama kojima je uskraćen zagrobni život? Jesu li

lutale zemljom u obliku duhova? Cass je osjetila kako joj se grlo steže. Poželjela je

da je majka s njom. Očajno ju je trebala da je vodi. Cass je sklopila oči i prizivala

svoju majku da joj kaže što da učini.

M

~242~

Ali kad je Cass otvorila oči, pred njom nije bilo nikakvih sjajnih, mističnih

znakova. Samo se sunce spustilo nisko na sve tamnijem nebu. Majka joj nije mogla

pomoći.

Posegnula je rukom i iščupala umirući neven između ruža, zdrobila njegove

latice u ruci. Okrenula se rešetki za cvijeće leđima. Uspomena na poljupce s Falcom

plivala je prema površini njezine svijesti. Pokušala ju je zaključati duboko u sebi,

sahraniti je. Mada je rekla da nije važno zaboraviti, nego prihvatiti stvari onakvima

kakve jesu.

Kao da se pojavio u znak odgovora na njezine misli, Luca se pojavio sa strane

vile. Bilo je to u njegovu stilu da ne koristi vrata za poslugu. Cass svog zaručnika

nije vidjela već danima i gotovo da ga je opet počela zamišljati kao plahog knjiškog

moljca koji je napustio Veneciju da bi otišao studirati u Francusku. Sad je opet bila

prisiljena priznati njegov preobražaj. Gledajući kako mu vjetar mrsi gustu, plavu

kosu i zabacuje kaput na širokim ramenima, Cass nije mogla zanijekati da joj je

zaručnik postao nevjerojatno naočit. Ta je pomisao u njoj izazvala zbunjenost i

smušenost, kao da je pomisao da se Luca proljepšao predstavljala izdaju Falca.

Falco. Taj dečko koga nikada više neće vidjeti.

»Zdravo, Cass.« Te su riječi nekako izvještačeno sišle s Lucinih usana. Cass ga

još nikad prije nije čula da tako izgovara njezin nadimak. Stao je nekoliko koraka od

nje, vjerojatno čekajući da vidi hoće li ona izjuriti iz vrta u groblje, samo da ne bi

bila s njim. Cass se osmjehnula u znak odgovora. Prikupila je suknje oko sebe i sjela

na jednu od dvije kamene klupe blizu središta vrta.

Luca joj je prišao. Hodao je ukočeno kao da se još uvijek navikava na izdužene

ruke i noge. »Katkada mislim da više vode u danu potrošimo za naše vrtove nego

seljačke obitelji kroz cijeli mjesec za kuhanje i pranje.«

Cass je podigla glavu i pogledala ga. »Zar je došlo do neke suše za koju nisam

čula?« Nadala se kako neće vidjeti da je plakala.

»Ne.« Tu je riječ obojio jedva primjetan francuski naglasak. Luca je posegnuo

rukom kako bi pregledao maleni pupoljak ruže boje rubina. Slomio mu se u

rukama. Zavrtio ga je među prstima. »Sjećam te se dok si još bila dijete. Za svako si

cvijeće smislila nadimak. Nevene si zvala krijesnicama, sjećam se, a ljiljane damskim

torbicama.«

»Ne mogu vjerovati da se sjećaš toga. Jedva da si se igrao sa mnom u to

vrijeme.«

»Sjećaš li se kako sam ti skrivao stvari?«

~243~

Cass se sjećala. Prije nego što su se zaručili, Luca joj je donosio sitne

dragocjenosti, stvari koje bi pronašao lutajući uokolo. Jednom je to bio niz zelenih

keramičkih kuglica. Drugom joj je prilikom donio glatki kamen u obliku srca.

Običavao je skrovišta označavati ljiljanima ukradenima iz Agnesina vrta. Cass bi

skroz zaboravila na tu igru da je Luca nije spomenuo.

»Voljela sam tu igru«, rekla je Cass. »Bila sam tužna kad si narastao i prestao je

igrati. Gotovo da si posve prestao razgovarati sa mnom.«

»Osjećao sam se nervozno u tvojoj blizini kad su naše zaruke postale službene«,

rekao je Luca. »Ipak, katkada sam te gledao iz prikrajka.«

»To je pomalo jezivo, zar ne?« Cass je podigla obrvu, ali nije mogla odoljeti da se

malo ne nasmiješi.

»Prestala si biti curica.« Rumenilo se razlilo Lucinim obrazima. »Nisam znao

razgovarati sa djevojkama. I dalje ne znam.«

Njegova ju je stidljivost iznenadila. Luca, muškarac, pokazao se tako drugačijim

od dječaka kojeg je pamtila. Sjetila se što joj je Mada rekla o tome da će ga s

vremenom možda zavoljeti. Pogledala je svoje ruke i rekla istrzanim glasom:

»Ponašala sam se neoprostivo ovih dana, zato ti se želim ispričati. Mogu samo

zamisliti što misliš o meni.«

Luca se konačno odvažio i sjeo na klupu nasuprot Cass. »Sve je u redu«, rekao je

i dalje vrteći pupoljak u svojim velim šakama. »Vjerujem da je za to zaslužna tvoja

teta kad je objavila naše zaruke tako neočekivano.«

Nasmiješio se, ali Cass nije mogla odrediti je li to bilo usiljeno. I dalje mu se

vidjela tuga u očima. »Znaš, većina djevojaka ne bi imala ništa protiv da postanu

signora da Peraga.«

»Znam«, rekla je Cass, Nije znala što bi drugo rekla.

Luca je dodao, ovaj put uz topao osmijeh. »Ali ti se razlikuješ od većine, zar ne,

Cassandra?«

Rukama je stisnula dnevnik. Na neki način Luca je ipak uspijevao vidjeti nešto

dobro u njoj premda nije bilo ničega dobrog za vidjeti. K tome, njegove su je riječi

podsjetile na Falcove.

»Više bih volio da te pomisao na naše zaruke ne čini tako jadnom«, nastavio je

Luca. »Nije li tako?« upitao je nježno. »Zar se ne osjećaš jadnom zbog toga?«

Prije nekoliko dana Cass je samo htjela pobjeći od obaveze da se uda, a sada je

osjetila kako joj Luca olabavljuje povodac oko vrata, otvara vrata njezine krletke.

Ali Cass mu nije mogla reći istinu. Već je povrijedila Falca. Nije tako htjela

~244~

povrijediti i Lucu i Agnese. Biti s Lucom imalo je smisla. Biti s Falcom – to je bilo

ludilo.

»Ne volim kad si tužna«, rekao je Luca nakon stanke. »Ne volim misliti da sam

možda ja razlog tvoje nesreće.«

Cass je ponovno bila na rubu suza. »Nisi ti kriv. Samo se osjećam ...

usamljenom.« Progutala je knedlu. »Nakon smrti grofice Liviane puno sam

razmišljala o svojim roditeljima.« To nije bila potpuna laž.

Luca se, oslonjen na laktove, nagnuo bliže. »Shvaćam«, rekao je nježno. »Prošle

su već godine, a ja još uvijek pamtim očevu smrt kao da je to bilo jučer. Nikad ti

nisam rekao – kad sam bio dijete, izgubio sam mlađu sestru. Rosu. Mislim na nju

svaki dan.« Oborio je glavu kao da ga uspomena pritišće poput teškog kamena.

»Nema ništa loše u tome što tuguješ za roditeljima. Nisi ih dužna preboljeti.«

Cass je osjetila suosjećanje. Iako je patila za Falcom više nego za roditeljima,

tješilo ju je što je Luca razumije. »Nisam ni znala da si imao sestru.«

Luca ju je pogledao. Svijetle su mu se oči smračile. »Ona je

– ona bi sada bila godinu dana mlađa od tebe. Umrla je u ljeto, baš prije nego

što su nas dvoje roditelji predstavili jedno drugom. Moja majka uopće nije u stanju

govoriti o njoj.«

»Tako mi je žao«, rekla je Cass. Pružila je ruku i njome stisnula Lucinu. »Je li

umrla od groznice? Ili kuge?« Crna je kuga, kako su je Venecijanci često zvali,

desetkovala stanovništvo.

»Rekli su da se utopila«, rekao je Luca.

Rekli su? »Zar misliš da nije tako?«

»Recimo samo to da moju obitelj prati loša sreća. Kad mi je sestra umrla tako

malena, a otac podlegao kugi, majka je gotovo poludjela od tuge.« Luca je žmirnuo

kao da mu je smetalo prejako sunce. »Volio bih kad bih mogao učiniti nešto za

nju«, rekao je izvlačeći ruku iz Cassine. Protrljao je nabor na kožnatoj čizmi.

Kad je ustao, crvena latica mu je pala s crnog, baršunskog ogrtača. »Drago mi je

što si izašla iz sobe. Nadam se da ćemo se vidjeti na večeri.« Luca je otkopčao

ogrtač i pružio joj ga. »Uzmi. Smračuje se, moglo bi ti biti hladno.«

Cass je prihvatila ogrtač i pokrila krilo njime kao dekom. Kvadrat bijele

pamučne tkanine ispao mu je iz džepa, a ona se sagnula i pokupila ga. Lucin rupčić.

Prstima je prešla preko izvezenih inicijala – LdP. Sjetila se razgovora s Madalenom

o bacanju rupčića. Činilo se kao da se taj dijalog odvijao na nekom drugom svijetu.

Vratila je rupčić natrag u džep njegova ogrtača.

~245~

Luca se nasmiješio. »Hvala«, rekao je. »Polazi mi za rukom izgubiti više

maramica nego što možeš zamisliti.« Okrenuo se i krenuo prema kući.

Zrak je postao hladan kad su se na nebu pojavile zvijezde, ali Lucin je ogrtač bio

iznenađujuće topao. Zamućeno se lice pojavilo na prozoru. Cass je prepoznala

Agnesinu omiljenu bijelu kapu. Cass je s oklijevanjem mahnula teti, a lice je iščezlo.

Cass se pitala jesu li svi zabrinuti zbog nje. Sjetila se kako joj je Luca oprezno

pristupio, kao da prilazi divljem konju koji bi se mogao preplašiti i pobjeći.

Otrgnula je praznu stranicu iz dnevnika i počela pisati pismo Falcu.

Prevarila sam se u tebi; ni u kom slučaju ne bih mogla voljeti čovjeka poput tebe niti te

želim vidjeti. Molim te, nemoj pokušavati sastati se sa mnom niti komunicirati na bilo

koji način.

Cass je znala da bi Falco poštovao njezine želje ako bi mu dostavila pismo. Uz

uzdah, zataknula je pismo uz stražnje korice dnevnika. Nije ga mogla poslati. U

svakom slučaju, ne još.

Cass je ušla na stražnja vrata u kuhinju gdje je kuhar bio sam, zabavljen

pripremanjem kolača s kremom. Obrisao je ruke o pregaču i naklonio se Cass.

»Recite mi iskreno: je li Vas izliječila moja kokošja juha?«

Cass se nasmijala. »Mora da jest. I Šunjalo i ja uživali smo u njoj.«

Kuhar se naglo uozbiljio. »Ta mala zvjerka ne bi trebala jesti splačine.« A tada je

namignuo Cass kako bi joj pokazao da se šali.

Kad je Cass ušla u blagovaonicu, Agnese i Luca tako su zračili da je bar jednom

ta soba ispunjena propuhom izgledala kao da je ispunjena toplinom i svjetlošću.

Dvojica su sluga stajali uz drugi kraj stola u plavo-srebrnim odorama.

»Odmah ću se vratiti«, rekla je Cass. Prebacila je Lucin ogrtač preko naslona

stolice u portegu, a zatim otišla u sobu spremiti dnevnik.

Kad se vratila u blagovaonicu, jedan joj je sluga pridržao stolicu, a drugi joj

položio izvezeni ubrus preko krila. Mladići su se udaljili od stola i stali uza zid

čekajući da po potrebi napune ispražnjene tanjure ili čaše s vinom. Cass se

neodlučno nasmiješila teti pitajući se slijedi li joj lekcija o lijepom ponašanju.

Agnese je na sebi imala jednu od svojih najljepših haljina, morskozelenu od

mekog baršuna, s prikladnim uzorkom od obojenih bisera. Čak joj je i Siena

pomogla našminkati usta i obraze. Cass već godinama nije svoju tetu vidjela u tako

~246~

živopisnom izdanju. »Znala sam da će ti Madalenin posjet popraviti raspoloženje«,

rekla je Agnese. Nije rekla ništa o Cassinu dobrovoljnom samovanju.

Zapravo, nitko nije imao nikakve primjedbe na njezino ponašanje u zadnje

vrijeme. Sluge su donosile jela na stol s uobičajenim, uljudnim osmijesima. Apetit

joj se vratio i Cass je uživala u povrtnoj juhi i piletini sa žara s ružmarinom.

Siena je ušla u sobu jedva podigavši plave oči da bi susrele Cassin pogled, a

zatim odmah izašla i nastavila dalje. Cass je osjetila nalet krivnje i odlučila joj se

ispričati što se otresla na nju. I dalje nije bilo nikakvih vijesti o Feliciani, a Cass je

znala da je Siena izludjela od brige. Nije ni čudo da je Cass rekla da bi trebala biti

sretna.

Agnese je poticala Cass i Lucu na međusobni razgovor, ali Cass je već u vrtu

rekla Luci sve što mu je imala za reći. Nije mu baš mogla pričati o svom druženju s

Falcom. Rezala je piletinu na sve manje i manje komade koje je sporo žvakala kako

se ne bi osjećala dužnom uključiti se u razgovor. Činilo se da Luci nisu smetali

povremeni trenuci nesigurne tišine, uskakao je kako bi ih prekinuo svojim

doživljajima iz inozemstva.

Kad su sluge odnijele tanjure, ponovno su napunili vinske čaše i poslužili im

svakome po kolač za desert.

Agnese je u jednom zalogaju smazala pola kolača. »Jesi li čuo što o ubojstvu?«

pitala je Lucu. »Strašno, ta jadna sluškinja bačena u kanal... «

Luca je prinio zalogaj kolača na pola puta do usta. Uredno ga je vratio na tanjur i

obrisao obje ruke ubrusom. Izgledalo je kao da mu se cijelo tijelo napelo. Cass je

odložila vilicu. Zurila je u Lucu i čekala da progovori.

»Zapravo sam čuo neke glasine«, rekao je polako. »Nešto se šuška u gradu o

tome. Priča se da neka banda noću kopa po grobljima ... «

Činilo se kao da je temperatura u prostoriji pala za nekoliko stupnjeva.

Agnese je dovršila drugu polovicu kolača i isprala je dobrim gutljajem vina.

»Sotonisti, po mom mišljenju«, dodao je Luca.

Agnese je kimnula u znak slaganja. »Djevojka je zadavljena i izrezana kao pile,

kažu. Čini mi se da ni Sveti Dominik više nije sigurno mjesto.«

»Ne vidim zašto su se odjednom svi zabrinuli zbog toga«, rekla je Cass. Čak i u

njezinim ušima glas joj je zvučao usiljeno.

»U Veneciji je oduvijek bilo ubojstava.«

~247~

»U pijanstvom izazvanim tučnjavama i obračunima noževima«, rekao je Luca.

Uzvratio joj je pogled. Je li to ona samo umislila ili je u njegovim očima stvarno

vidjela izazivački pogled? »Ali ne i umorstva ovakve vrste. I to još nedužnih žena.«

Cass je imala osjećaj kao da joj se u grlu zaglavila pileća kost.

»Zašto te to tako zanima, Luca? Zar nemaš neke važnije obaveze kojima bi se

trebao posvetiti?« Iskapila je pola čaše vina u jednom gutljaju. Glavom su joj

prostrujale jezive misli. Je li Luca nekako znao za Falca? Da je nije možda uhodio?

»Gledam na to kao na svoju građansku dužnost«, rekao je

Luca smiješeći se stisnutim usnama. »Htio bih biti siguran da moju buduću

suprugu ne uznemirava nikakvo ... nepoželjno društvo. Naposljetku, venecijanske

žene jedno su od naših najdragocjenijih dobara. Želim biti siguran da su zaštićene.«

Bijes je preplavio Cass. Nije mogla vjerovati da se uspjela smekšati prema njemu

– da je, makar na trenutak, pomislila da bi mogla biti sretna s njim. »Venecijanke su

daleko sposobnije nego što to većina muškaraca uviđa«, odrezala je. Da je

atmosfera u blagovaonici bila za nijansu hladnija, Cass bi tražila sluge da joj donesu

ogrtač.

Agnese se nakašljala spremajući se nešto reći, ali na Cassino iznenađenje, Luca ju

je onemogućio u tome. Kao da je potpuno zaboravio da je njezina teta za istim

stolom. Podigao je glas, a lice mu se opet zarumenjelo, ali ovaj put ne od nelagode.

»Potpuno sam svjestan kako neke žene umišljaju da su jače nego što to zapravo

jesu. Primjerice, mogu vjerovati da je potpuno normalno zujati noću po gradu.

Vjeruju da je sve to samo igra – a zapravo nemaju pojma koliko su visoki ulozi u

njoj.«

Cass nikada prije nije vidjela kod Luce tako snažan izljev osjećaja, bilo je to

podjednako zadivljujuće koliko i zastrašujuće. Ledeni trnci penjali su joj se uz

kralježnicu. Zar joj je on prijetio? Prisilila se da ne skrene pogled. »Ti još uvijek nisi

moj muž«, rekla je tiho, ali odlučno. »A ja te ne moram slušati.«

Lucina vilica pala je na tanjur uz zveket. »Onda si gluplja nego što sam mislio«,

prasnuo je. »A ja te opominjem da se čuvaš. Gdje si to provodila vrijeme,

Cassandra?«

»To bih isto mogla pitati i ja tebe«, rekla je. I Siena i Madalena tvrdile su da su ga

vidjele u Rialtu. Nisu obje mogle biti u krivu. Oči su joj se suzile. »Kako dugo si

zapravo već u Veneciji, Luca?« Rekao si mi da si tek stigao, ali vidjeli su te u gradu

prije više od sedam dana! Kako ćeš to objasniti?«

~248~

»Otkako sam se vratio u Veneciju, pazio sam na tvoju sigurnost.« Luca je bacio

zgužvani ubrus na tanjur s nekušanim desertom. »Ono što ne znaš ipak te može

povrijediti, Cass.« Naglo je odmaknuo stolicu od stola.

Na trenutak nitko nije rekao ni riječ. Njegov je izljev čak i Agnesi odrezao jezik.

Cass je bila sigurna da sluge upijaju svaku riječ.

Izgledalo je da je Luca napokon shvatio da nisu bili sami. Prošao je rukom kroz

kosu. »Ispričavam se«, ukočeno je rekao. »Ne znam zašto sam se tako uzrujao.«

Dok je ustajao, otresao je mrvice sa sebe. »Molim vas da me ispričate, morao bih

dovršiti neko štivo.«

Cass se okrenula prema teti čim je Luca nestao u portegu. »Za ime svijeta, imaš li

kakvu predodžbu o tome što se upravo dogodilo?« upitala je.

»Rekla bih da je tijekom boravka u Francuskoj tvoj zaručnik postao prilično

temperamentan«, blago je rekla Agnese kao da je Lucino divljanje bilo nešto posve

normalno. Potapšala je usta ubrusom i dala znak slugi da joj donese još jedan kolač.

»Nadajmo se da će nešto od te strasti sačuvati i za prvu bračnu noć.«

Cass je složila svoj ubrus i stavila ga na stol. Osjećala je mučninu. U glavi je

iznova vrtjela razgovor s Lucom. Nije se ni potrudio zanijekati da se u Veneciju

vratio još prije. Znači, istina je – bio je u gradu prošli tjedan, možda i dulje. Zašto

joj je lagao? Prisjetila se kako je vidjela, makar samo na trenutak, njegovo lice

izobličeno bijesom kad ju je upozorio da bi se trebala čuvati. Tu Lucinu stranu nije

vidjela nikada prije – kao da je na trenutak navukao nekakvu masku na sebe.

Ili mu je možda spala maska. Možda je u tom trenutku dopustio da nestane slika

uvijek sabranog, uvijek pristojnog Luce.

Bilo je to nešto više od ljubomore ili posesivnosti. Luca je nešto krio. Cass je

bila sigurna u to.

~249~

»Smrt nam pruža znanje o životu,

a s tim znanjem jednog bismo dana mogli otjerati smrt.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~250~

27.poglavlje

uca je ostao u svojoj sobi nakon večere. Cass se vratila u svoju sobu i

pripremala se za počinak. Nakon što joj je Narissa pomogla skinuti haljinu,

Cass je navukla spavaćicu i stala pred zrcalo. Odvezala je čvor na svakoj

pletenici i pustila da joj se kestenjasto-crvena kosa polako raspliće sama od sebe.

Cass je zamahala glavom i olabavila pletenice. Dograbila je četku za kosu i češljala

se sve dok joj se kosa nije počela presijavati. Ti su je ponavljajući pokreti smirivali.

Luca je uvijek bio prava pravcata konstanta. Predvidljiv. Dok ga je upoznavala, i

osobno i kroz pisma, nikad nije bio lako zapaljiv.

Također, nikad joj nije lagao.

Ali nije mu smetalo lagati o svom povratku u Veneciju. Je li moguće da ju je

uhodio? Je li znao što o Mariabelli? Je li znao za Falca? Je li zato bio zainteresiran za

skupinu mladića koja kopa po grobljima? Je li što vidio? Je li se zato tako naljutio?

Cass se prisjetila svih onih trenutaka kad je osjećala kao da je neko promatra, na

Svetom Dominiku i u gradu. Možda to nije bila samo njezina mašta, niti signor

Dubois. Možda je to bio Luca, koji je motrio na to što je radila? Ali, zašto?

Tup.

Udarac o prozor ju je preplašio. Srce joj je zatreperilo u grudima. Polako je pošla

do prozora, nadajući se – i mrzeći samu sebe što se nadala – da bi na travnjaku

ispod mogla vidjeti Falca kako je priziva. Možda je to i bilo glupo, ali Cass se još

uvijek nadala objašnjenju onoga što je vidjela. Objašnjenju u kojemu dečko kojega

je voljela nije ni zao, ni beskrupulozan.

Razmaknula je poklopce prozora.

Razočarenje joj je palo na dno želuca poput teškog kamena. Na travnjaku dolje

nije ju čekao Falco. Nego Paolo.

Nešto je nosio pod rukom; drugom ju je rukom zvao da siđe. Strah i znatiželja

vukli su je u različitim smjerovima. Sastati se s njim u mraku, sama – to sasvim

sigurno nije bila dobra zamisao. Ali, što ako je Falco poslao poruku po njemu?

Radoznalost je pobijedila. Cass je pokazala prema stražnjem ulazu. Iskrala se iz

sobe, bacajući oprezne poglede u smjeru Lucine sobe. Vrata su bila zatvorena.

Ispod njih nije dopiralo svjetlo.

L

~251~

Kad je sišla niz stepenice, Cass se umotala u Sienin vuneni ogrtač i otključala

kuhinjska vrata. Paolo i Cass za trenutak su nijemo gledali jedno u drugo. Visoki se

mladić pokušao nasmiješiti, ali nije uspio. Cass je srce i dalje mahnitalo.

»Nije on loša osoba«, iznenada je rekao Paolo. »Ponekad mislim da ja jesam, ali

on svakako nije.« Pogledao je u mrak.

»Što ti ... «, zagrcnula se Cass. »To što sam vidjela ... « Usredotočila se na obris

najbližeg ružina grma, njegove gole grančice nalik na svinute vještičje prste.

»Svatko je spreman proglasiti barbarstvom nešto što ne poznaje ... «

Cass je dovršila rečenicu: »... jer zapravo, čini se da nemamo drugog načina

provjere istinitosti i vjerodostojnosti od primjera i uzorka mišljenja i običaja zemlje

u kojoj živimo.« Još jedan citat Michela de Montaignea. »Misliš li stvarno da se to

može primijeniti na vaš slučaj?«

Paolo je podigao pogled. Njegove su tamne oči izgledale pomalo tužno. »Živimo

u istom mjestu – ti, ja i Falco. Ali živimo u jako različitim svjetovima.

Pretpostavljam da to shvaćaš?«

Cass nije znala što bi rekla. Paolo je nastavio pomalo obrambenim tonom.

»Imamo razloge za to što radimo. Nije na tebi da nam sudiš.«

Uvalio joj je paket kvadratnog oblika, umotan u grubi muslin, u ruke.

»Unutra je poruka«, rekao je Paolo pokazujući na nj. »Siguran sam da ćeš radije

pročitati njegovo objašnjenje nego saslušati moje.« Lagano se naklonio, a garava mu

je kosa zaklonila dio lica. »Buona notte, signorina Cassandra.« Rekavši to, okrenuo se i

nestao u tami nakon svega nekoliko dugačkih koraka.

Cass je zaključala vrata. Srce joj je i dalje teško lupalo. Pogledala je paket. Bio je

podjednako dug koliko i širok, otprilike šezdesetak centimetara, a debeo kao njezina

podlaktica. Upalivši svijeću, položila je paket na dugački, klimavi stol na kojemu je

posluga pripremala hranu za ukućane i za kojim je jela. Zadržavala je dah dok je

odvezivala grubu uzicu.

Muslin se razmotao u slojevima i otkrio platno pod sobom. Presavijeni komad

papira odlepršao je na kuhinjski pod. Cass jedva da ga je zamijetila.

Bila je previše zauzeta buljenjem u sliku.

Prikazivala je nju, na divanu u Tomassovu ateljeu. Prošla su samo dva tjedna od

tada, ali činilo se kao da su prošle godine, kao da je posrijedi nekakav san iz nekog

sasvim drugog doba. Falco je uhvatio i najmanja njezina obilježja: nakupine pjegica

na obrazima, neposlušni pramen kose iza lijevog uha koji se drsko oslobodio stege

~252~

frizure. A njezin osmijeh – Cass gotovo da nije mogla vjerovati što drži u rukama.

Na slici je naprosto zračila, kao da prvi put u životu doživljava pravu radost.

Prisjetila se Falcovih nježnih dodira dok ju je namještao, u kakvom je deliriju

bila svaki put kad bi joj njegovi prsti dodirnuli kožu. Sjetila se kako je bila uzbuđena

što je ostala sama s njim, beskrajnih mogućnosti, bezbrojnih opasnosti. Cass je

poželjela uroniti u sliku i vratiti se u tu noć kad je prvi put spoznala ljubav.

No, nije se mogla vratiti.

Dodirnula je platno. Livianina ametistna ogrlica krasila joj je vrat. Obuzela ju je

duboka tuga. Ljubičasta je boja izvrsno pristajala blijedoj koži, ali bilo je pogrešno

što je na sebi imala ogrlicu kojom je Livianinu obitelj željela ispratiti u nebo. Takvi

su bili Cass i Falco: predivni, ali u krivu.

Cass se sagnula da dohvati pergament. Približila ga je svijeći i počela čitati.

Moj voljeni čvorče, možda i postoje čarobne riječi koje bi te navele da shvatiš, ali ako ih

ima, meni su nepoznate. Riječi su tvoje polje. Meni su oduvijek bolje ležale slike.

Bojim se kako misliš da sam čudovište. Istina je da sam oskvrnuo brojne grobove. U mojim

očima, mrtvaci su samo mrtvaci. Ako nakon njihove smrti možemo naučiti od njih nešto o

ljudskom tijelu – spoznaje koje će unaprijediti živote drugih, spoznaje koje će obogatiti

ljudsko znanje i vještine – kakvog zla može biti u tome? Nakon smrti slijedi novi život,

nova ljepota. Kako to može biti pogrešno? Prijatelji i ja smo neka trupla upotrijebili kao

modele.

Neke smo prodali kirurzima koji ih proučavaju u nadi da će naučiti nešto o krhkim

mehanizmima ljudskoga tijela.

Ne znam što točno dottore de Gradi radi u svom laboratoriju, a bio sam iznenađen koliko

i ti kad smo nabasali na njega. Nije mi mogao – a možda nije htio – reći je li tijelo tvoje

prijateljice završilo kod njega. Ali uvjerio me da je jedini cilj njegova rada produženje

ljudskoga života.

Neću ti lagati. Između ostalog, radio sam to i za novae. Don Loredan sutra održava

privatnu izložbu u svojoj palači. Ulaznica je skupa, ali primio me u zamjenu za dvije moje

slike. To bi mogao biti novi početak za mene. Mogao bih naći vlastite pokrovitelje. Mogao

bih postati pravi umjetnik, ne tek Tomassov pomoćnik. Mogao bih se uzdignuti više od

običnog puka.

No dobro; u igri je dijelom i novac. Ali to što sam činio, uglavnom sam činio za umjetnost.

Ne očekujem da će ove riječi promijeniti to što osjećaš.

~253~

Samo želim da ne gledaš na mene kao na čudovište. Ne želim biti čudovište. Ne više. Ne

nakon što sam sreo tebe. Znam da smo uznemirili počinak tvoje drage prijateljice i duboko

mi je žao zbog toga. Ali da to nismo radili, ja ne bih držao stražu svojim prijateljima na

Svetom Dominiku, a tada se ti i ja možda nikada ne bismo sreli. Susret s tobom je nešto

što neću nikada požaliti.

Nadam se da će ti se svidjeti slika. Primi je kao svadbeni dar. Bilo je tako glupo od mene

što sam se prepustio osjećajima. Bilo je divno dok je trajalo, zar ne?

Tvoj Falco

Opet je pogledala Falcovu sliku na kojoj je prikazao nju – za nju. Unatoč tome što

je izgledala tako radosno, nekako je uspio uhvatiti naznaku tuge u njoj. Taj

oklijevajući položaj na divanu, kao da očekuje da će svaki tren sva ta sreća uteći iz

nje. Mora da je na to Falco mislio kad je napisao da sve što čini, čini za umjetnost. I

po prvi put, Cass je shvatila. To, takvu istinitost, to je ona zapravo htjela ostvariti

kroz svoje pisanje.

Osjećala se kao da će zaplakati, ali nije bila sigurna zašto. Naposljetku, ona i

Falco su napokon shvatili jedno drugo. Bio je to najbolji mogući rasplet – jedini

mogući rasplet. Ali, kad je sklonila posljednji sloj muslina s kuta slike, preplavio ju

je osjećaj posvemašnjeg gubitka. Ta slika, to pismo, to je bio Falcov oproštaj s

njom. Mogli su postojati jedno uz drugo, ali u usporednim svjetovima čiji putevi se

nikada neće presjeći.

Cass nije mogla vjerovati kako je uopće mogla pomisliti da je Falco ubojica. To

što je učinio bilo je protiv Crkve, ali imao je razloga za to. Možda je de Montaigne

bio u pravu. Možda Cass nije imala pravo suditi o tome što je Falco radio – o tome

što je morao raditi – da bi preživio. Ona nije znala, niti će ikada znati, kako je to

oskudijevati u novcu. Niti u bilo čemu drugom, uistinu, osim u Ijubavi. Možda je

baš ljubav to što će joj zauvijek ostati izvan domašaja.

Ta je pomisao bila nepodnošljiva. Cass je sjela za sluganski stol i spustila glavu

na grubo platno. Pokušala je obrazom osjetiti svaki potez kista. Svaki je nanos boje

bio dio Falcova bića, djelić čovjeka kojega je voljela. Čekala je da joj suze krenu na

oči. Željela je da joj dođu na oči, trebala ih je da sa sobom odnesu barem dio njezine

boli.

Ali baš kao na pogrebu svojih roditelja, kad je najviše trebala suze, one su

tvrdoglavo, ustrajno odbijale doći. Cass je sjedila u kuhinji, suhih očiju, dok svijeća

nije dogorjela, a nju obavila tama.

~254~

~255~

»Nesvjestica se javlja kad se,

kao posljedica intenzivnog straha ili panike,

četiri tjelesne tekućina sjure iz udova i glave u područje oko srca.

Taj se proces može primijetiti prema iznenadnom bljedilu lica,

koje kao da gubi život iz sebe.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~256~

28. poglavlje

ass se probudila s probadajućom boli u vratu. Narrisa je stajala nad njom.

Kad se Cass uspravila, shvatila je da je zaspala nad kuhinjskim stolom.

Narissine su oči odmah pale na sliku. Prekasno, Cass je pokušala prekriti

platno. Narissa je podigla obrvu, ali srećom je nije odlučila ukoriti.

»Vjenčani poklon«, slabašno je rekla Cass. Polako je okretala glavu u

naizmjeničnim krugovima. Kad je stavila dlan na obraz, mogla je osjetiti kako joj je

Falcova slika ostavila reljefne udubina na licu.

»Sigurna sam da će se svidjeti Vašem budućem suprugu«, Narissa je rekla

sarkastično. Uspravila je stolicu s njezine lijeve strane. »S obzirom na to da je danas

posebna prigoda, Vaša je teta odlučila da će Siena biti Vaša pratilja. Vjerojatno Vas

već traži u spavaćoj sobi.«

Madino vjenčanje! Cass je skočila na noge. Obećala je prijateljici da će mu

nazočiti od početka do kraja. Cass je svojim ponašanjem u zadnje vrijeme

razočarala gotovo svakoga. Nije si mogla dopustiti da iznevjeri i Madalenu.

»Grazie, Narissa«, rekla je Cass i pošla prema blagovaonici.

Okrenula se na dovratku. »Nećeš reći mojoj teti za ovu sliku, zar ne?«

»Koju sliku?« upitala je Narissa. Nabori su joj se skupljali oko očiju i usta dok su

joj se usta razvlačila u osmijeh.

Cass je osjetila nalet zahvalnosti prema njoj. Možda stara služavka ipak nije

zaboravila kako je to kad si mlad.

Bilo je još uvijek rano, ali Cass je znala da će je Mada ubiti ako zakasni makar i

minutu. Svadbena će ceremonija početi u deset, a proslava će trajati do dugo u noć.

Cass je potrčala uz stepenice i kroz dugačku i mračnu blagovaonicu, bosim

stopalima po hladnim pločicama. Kad je prešla prag portega uzmaknula je hvatajući

se rukama za dovratak da ne upadne u veliku prostoriju.

Luca je sjedio na divanu nasuprot mozaika Posljednje večere. Dva su nepoznata

muškarca sa skorenim blatom na čizmama sjedila nasuprot njemu. Crveni vuneni

prsluci izvirivali su im ispod pohabanih grudnih oklopa. Sjajni su im mačevi bili

obješeni o pojasevima. Svi su prestali razgovarati kad su je ugledali na vratima.

Odmah su skrenuli pogled na nju.

C

~257~

Luca se zacrvenio. »Cassandra«, jedva je izgovorio kao da su ga izmučila tri

uzastopna suglasnika u njezinu imenu.

Cass je shvatila da je ušla u portego samo u spavaćici, a Sienin je ogrtač ostavila

u kuhinji. »Molte scuse«, rekla je, a onda odjurila u svoju sobu. Koliko god da je bila

znatiželjna, nije imala nimalo želje dopustiti toj dvojici da bulje u nju. A nije htjela

niti Luci pružiti priliku da se zapita što to, zamotano u muslin, nosi pod rukom.

Cass je zamakla u svoju sobu i zatvorila vrata za sobom uz lagani škljocaj.

Sienina sitna prilika jedva da se nazirala, glava joj je bila zabijena duboko u ormar.

»Siena!« Cass je bila tako sretna što vidi svoju pratilju da se jedva suzdržala

viknuti. Tada je vidjela da su djevojčine oči crvene i natečene. Cass je upitala tišim

glasom: »Još uvijek nema novosti o tvojoj sestri?«

Siena je odmahnula glavom. Izgledala je tako uzdrmano kao da bi se svaki tren

mogla srušiti. Možda ih je ponovno spojila kako bi mogle utješiti jedna drugu. »Žao

mi je zbog onoga što sam ti rekla«, počela je Cass. »Osjećam se grozno zbog toga.«

Siena je brzo odmahnula glavom. »Sve je u redu, signorina. Bili ste uzrujani.

Znam kako je to.«

Sirota djevojka. Cass je uvijek željela sestru. Mogla je zamisliti kroz što je Siena

prolazila. »Što se to događa dolje? Tko su oni ljudi?«

Siena je izronila iz ormara. »Pripadnici gradske straže.«

»Ali zašto su ovdje?« upitala je Cass. »I zašto sada? Nije baš najprikladnije

vrijeme za posjete.«

Siena je vratila glavu u ormar. Glas joj je bio prigušen. »Kako izgleda, Vaš se

zaručnik sinoć kasno vratio u vilu i zatekao nekog mladića kako se mota po imanju.

Pozvao je stražu odmah ujutro.«

Cassino je srce poskočilo. »Je li – je li taj mladić uspio pobjeći?«

Siena ju je pogledala nevinim pogledom i kimnula. »U zadnji čas. Zato je Luca i

pozvao stražare, da pripaze ako se namjerava vratiti. Je li to bio Vaš Falco?«

Cass je odmahnula glavom. »Nije.« Ni ovaj put se nije potrudila ispraviti Sienu i

upozoriti je na odabir riječi. Ugrizla se za usnu kako bi spriječila uzdah. Odlučila je

da prestane misliti na Falca, ali to je bilo naprosto nemoguće. Gotovo da je mogla

osjetiti njegove ruke na sebi, tople dodire koji plešu po njezinoj koži. Pitala se zašto

je poslao Paola, a nije došao osobno. Možda je mislio da ga Cass ne bi htjela vidjeti,

da bi pozvala pomoć.

~258~

Siena je izvukla svijetložutu haljinu. Imala je unakrsno isprugane rukave iste

boje, već svezane vrpcama. Zatim je prekopala po gomili ukrasa i izvukla visoki,

kruti ovratnik od bijele čipke i par istih takvih manšeta. »Što kažete na ovo?«

»Savršeno«, rekla je Cass. Zapravo je prezirala tu haljinu. Isticala joj je pjege i

ružičaste tonove kože, ali uopće nije marila za to kako će izgledati danas. Osim

toga, haljina je bila tako jednostavna da Madalena neće pomisliti kako je Cass želi

zasjeniti. Cass nikada nije vjerovala da se po ljepoti može mjeriti s njom.

Sjetila se slike pod svojom rukom. Je li stvarno bila tako lijepa kao na Falcovoj

slici? Ili je on samo vidio nešto što u stvarnosti ne postoji?

Sagnula se i gurnula zavežljaj pod krevet. Zatim se vratila za toaletni stolić i

otvorila gornju ladicu. Dnevnik je ležao povrh meteža pera za pisanje i ukrasa za

kosu. U kožom uvezanu knjigu Cass je bila spremila Falcovo pismo. To je

najvjerojatnije bilo nešto najbliže ljubavnom pismu što će dobiti ikada u životu.

Nije ga htjela izgubiti.

Poruka koju je počela pisati Falcu, da ga više ne želi nikada vidjeti, i dalje je bila

zataknuta u dnevnik. Dobro da ju nije poslala. Bol ju je izjedala, ali barem je uspjela

poštedjeti Falca nepotrebne dodatne patnje.

Siena je iz donje ladice ormara izvukla Cassino najljepše rublje, od kitovih usiju.

Okrenula se Cass i pružila joj odjeću.

Cass je začula zvuk teških koraka kako se spuštaju niz ulazne stube. »Odlaze«,

rekla je. Zidni je sat otkucao osam i četvrt. Cass je imala manje od dva sata da se

spremi i ode u crkvu, ali umirala je od znatiželje – što li je Luca rekao stražarima?

Nije mogla čekati još pola sata dok joj Siena sveže vezice i zakopča gumbe na

haljini. Navukla je svijetloplavu kućnu haljinu i sjurila se u hodnik unatoč Sieninu

prosvjedovanju.

Cass je ušla u portego baš kad je Luca zatvarao ulazna vrata. »Što je to bilo?«

upitala je nastojeći da joj glas zvuči vedro.

Luca ju je znakovito odbijao pogledati. »Možemo li o tome kad se odjeneš?«

Cass je pogledala prema dolje. Kućna joj se haljina rastvorila. Sukno spavaćice

bilo je tanko, ali daleko od toga da bude prozirno.

»Samo želim znati zašto su nam došli stražari.« Cass je stegnula pojas oko struka

i tako sakrila spavaćicu, više radi Luce nego sebe. »Siena je spomenula da se netko

motao oko kuće.«

~259~

Luca se usredotočio na mozaik s replikom Da Vincijeve slike. Činilo se da mu se

vratila pribranost. »Dečko je tvrdio da je glasnik, ali nije mi htio dati nikakvu

poruku. Rekao je da je slučajno zašao na krivo mjesto.«

»Što je bilo s njim?« Cass se trudila izgledati ravnodušno.

»Pokušao sam ga uhvatiti, ali uspio mi je pobjeći«, rekao je Luca.

Cass je podigla obrvu. »Zar misliš da je obični glasnik sposoban počiniti onakve

gnjusne zločine?«

»Ne. Ne mislim da je dečko bio ubojica, ali ne mislim ni da je imao dobre

namjere.« Luca je konačno pogledao Cass u oči, ali činilo se kao da gleda nešto iza

nje, kroz nju. »Zato sam pozvao stražu. Htio sam biti siguran da ćemo izbjeći bilo

kakve neugodne ... incidente.« Način na koji je to izgovorio u Cass je izazvao

drhtaje. »Kao što ti stalno govorim, Cassandra, trebaš biti oprezna. Ljudi nisu uvijek

takvi kakvima se prikazuju.«

Cass je uzdignula glavu i prisilila se da zvuči ležerno. »Osjećam se vrlo sigurno

na Svetom Dominiku.« Za svaki slučaj dodala je: »Pogotovo sada kad si kod nas.«

Luca se slabašno nasmiješio. »Drago mi je što to čujem. Mislio sam da te moja

nazočnost možda opterećuje.« Bacio je pogled na sat na kaminu. »Mislim da bi se

trebala odjenuti.«

Luca se već spremio. Nosio je crne hlače i čizme i svileni prsluk boje vina koji

mu se čvrsto napeo među širokim ramenima. Zlatom izvezeni baršunski plašt visio

mu je s ramena. Veći dio njegove guste, plave kose skrivao je crni baršunski šešir

uskog oboda, ukrašen crveno-smeđim i bijelim perima.

»Lijepo izgledaš«, rekla je Cass, djelomično kako bi ga smekšala, a djelomično

zato što je to bila istina.

»I ti.«, trenutačno je odgovorio. »Mislim, i ti ćeš ... mislim, i sada si, ali ... «

Dok je Luca još uvijek zamuckivao, krenula je prema svojoj sobi. Njegova je

uljudnost bila u nekoj mjeri šarmantna. Tako drugačija od muškaraca na ulicama

koji su fućkali i pljeskali za ženama u prolazu. Vjerojatno je neće čak ni pokušati

poljubiti osim ako mu jasno ne da do znanja da je to primjereno. Za trenutak, Cass

je zamislila kako bi to izgledalo da se pridigne na nožne prste i pritisne usta na

Lucine blijede usne. Brada mu se pojačala u posljednjih nekoliko dana. Kakav će joj

osjećaj pružiti prislonjena na njezine glatke obraze?

Čekaj malo. Što to ona radi? Luca je pokušavao baciti Falcova sustanara u

zatvor, a ona, umjesto da bude bijesna, mašta o poljupcu s njim. Uzdahnula je.

Otkako je Luca stigao, sve je bilo tako konfuzno.

~260~

Vrativši se u svoju sobu, Cass se nije mogla prestati vrpoljiti dok joj je Siena

provlačila svilene vezice kroz ušice na rublju. Vezice će vjerojatno zbog toga biti

izokrenute i prevrnute, ali Cass se mogla usredotočiti samo na Falca. Morala ga je

opet vidjeti, posljednji put. Željela mu je zahvaliti na predivnoj slici. Htjela mu je

reći da je Luca rekao straži za Paola. Slikarima bi bilo bolje da se neko vrijeme drže

podalje od Agnesina imanja i groblja na Svetom Dominiku.

Znala je gdje će biti danas – u palači Loredan na slikarskoj izložbi. Don Loredan

živio je svega nekoliko križanja dalje od Madalene. Cass je odlučila iskrasti se na

nekoliko minuta nakon Madalenine svadbene ceremonije. Nije bilo teško izvući se

iz gomile ljudi kad povorka krene iz crkve Frari u palazzo Rambaldo na svadbenu

gozbu.

Siena je oblikovala Cassinu kosu u čvrstu punđu i ovila je ukrasom za kosu od

bijele čipke. Cass je dohvatila jednostavan bijeli šešir i stala pred vratima sobe.

Okrenula se i uzela svoj dnevnik s toaletnog stolića. Agnese sigurno neće

prigovarati ako zabilježi pojedinosti toga sretnog dana.

Njezina je teta odjenula svoju najljepšu haljinu, od tamnoljubičastog satena u

koji su bile utkane srebrne niti. Na glavi je imala veo boje lavande i samo malo

šminke na čeličnosivim očima. Cass gotovo da je mogla vidjeti svoju majku kako se

krije iza Agnesine naborane kože. Nikad prije nije zamijetila tu sličnost. Čak je i

Narissa izgledala lijepo u jednostavnoj zelenoj haljini, a prorijeđenu je kosu sakrila

ispod svilenog vela. Nosila je sa sobom dvije male cadene od ružina drva u kojima se

nalazio Cassin i Agnesin osobni srebrni jedaći pribor.

»Gdje je Luca?« upitala je kad se spustila u predvorje.

»Ima nekih obaveza«, rekao je Bortolo. »Vjerojatno u vezi s mladićem koji se

ovuda muvao jučer navečer.« Stari je batler sjedio uspravno na jednom od divana,

sklopljenih očiju. Cass se upitala je Ii odgovarao na pitanja u snu.

Ugrizla se za donju usnicu. Luca joj je mogao reći da će izaći, ali više ga je

brinulo to da se ona spremi za izlazak. Tako da se može neopaženo iskrasti.

»Usput rečeno, dame, izgledate predivno«, dodao je batler namignuvši. Ispružio

je koščate ruke iznad glave.

»Oh, Bortolo«, rekla je Agnese. »Kad bi bar svi muškarci bili slijepi, nikad mi ne

bi ponestalo udvarača.« Starica se nasmiješila. »Hoćemo li?« Ponudila je Cass da je

primi pod ruku.

Dan je bio svijetao i vedar. Mada će biti zadovoljna. Siena i Narissa pomogle su

Agnesi spustiti se niz trošne stepenice pa do drvenog mola. Giuseppe je izgledao

~261~

posebno markantno u svojoj plavo-srebrnoj odori, a na šešir je dodao plavo perje u

znak svečane prigode. Čak je i pramac gondole ukrasio plavo-srebrnom zastavom.

»Hvala, Giuseppe«, rekla je Agnese. »Izgleda da ću te morati zadržati uz sebe još

nekoliko godina.«

Vrtlar se nasmiješio bezubim osmijehom. Cass je znala da ako se Agnese pita,

starac će okončati svoj život unutar zidova vile. Agnese je bila izuzetno privržena

svojoj posluzi. Sigurno ju je mučilo iščekivanje Matteove odluke, hoće li prodati

staro imanje ili ne. Dečko je ipak bio premlad da bi u svojim rukama držao tolike

sudbine.

Agnese je oprezno zakoračila na natrulu dasku i dopustila da joj Giuseppe

pomogne ući u brod. Ostali su čekali iza nje.

Cass i njezina teta smjestile su se u kabinu i tako se zaštitile od sunca. Narissa i

Siena sjele su nasuprot njih na sredini čamca. Maleni su valovi zapljuskivali gondolu

sa svih strana. Cass je dvaput bila sigurna da će se voda prevaliti preko ruba i

smočiti joj rub haljine, ali Giuseppe se opet pokazao kao izuzetno vješt veslač i

odvezao gondolu cijelim putem od Agnesine vile do Velikog kanala, a da nije

dopustio da niti kapljica vode uđe u brodicu.

Kad su ušli u Veliki kanal, Cass je otvorila rebrenice kabine, a taj, jedini put, teta

je nije ukorila zbog toga. Dok su prolazili pokraj palača, jedne ljepše od druge, ona

je nekima izgovarala nazive u sebi. Pallazo di Guda. Pallazo Nicoletti. Pallazo

Domacetti. Pallazo Dubois. Zadrhtala je u toplom zraku kad se sjetila Sienine sestre,

Feliciane. Što joj se dogodilo? Cass je željela vjerovati da je dobro jer joj tijelo nisu

pronašli kako pluta po kanalu, ali što ako je ležala u nekoj grobnici?

Nije smjela misliti na to. Loš je znak biti obuzet takvim mislima na dan Madina

vjenčanja. Pokušala se usredotočiti na prizore oko sebe: otvoreni čamci raznih

veličina ispunili su kanale vozeći trgovce ili ribare, a privatne su gondole ljupko

klizile između njih. Kad su se približili crkvi Frari, Cass je mogla vidjeti mnoštvo

ljudi na campu ispred nje. Uobličili su polukrug ispod tri okrugla prozora s vitrajima

iznad glavnog ulaza u Frari. Odmah ispred vrata čekao je svećenik u crnoj halji i

kapici, a zlatno mu je raspelo blistalo na suncu.

Iza crkve, susjedstvo je virilo kroz vrata i prozore. Nekoliko seljačke djece

sjedilo je prekriženih nogu na rubu kanala i gledalo. Cijela je Venecija voljela čestito

vjenčanje, a običaj je bio da mladoženja i nevjesta razmjene zavjete vani, tako da ih

može vidjeti što je moguće više ljudi, prije nego što uđu u crkvu na tradicionalnu

misu. Cass je vidjela mnogo poznatih lica: signora Duboisa, dona i donnu

Domacetti, Hortensu Zanottu koju je upoznala na čaju. Čak je i mađioničar

~262~

Maximus bio tamo uveseljavajući troje seljačke djece izvlačenjem novčića iz

njihovih usta.

Cass, Agnese, Siena i Narissa pridružile su se skupini ljudi koja je čekala Madin

dolazak. Cass je ubrzo shvatila da je zarobljena unutar gomile. Čvrsto je privila

dnevnik uz sebe. Vlaga u zraku pojačavala je parfeme od lavande i ruže od kojih se

vrtjelo u glavi. Cass je gotovo mogla osjetiti okus cvijeća na jeziku. Agnese je

potapšala lice rupčićem i mrmorila nešto o vrućini.

Gomilom se prolomio veseli žamor kad se blistava crna gondola, ukrašena

golemim zlatnim i zelenim vrpcama te vijencima pupoljaka jasmina i naranče,

približila molu. Madalenin je otac sjedio na čelu palube, a dvojica slugu otraga.

Mada je izašla iz kabine kad je gondola stala. Ustala je i mahnula. Masa joj je

odgovorila pljeskom. Skupina bosonoge djece gurala se bliže. Gondolijeri su

ukotvili brod i pomogli Madinu ocu da izađe na obalu. Zatim su sluge pomogli izaći

Madaleni.

Mada je na trenutak zastala na doku i omogućila svojoj pratilji da joj poravna

suknje i izvuče rep njezine veličanstvene plave haljine iz gondole. Na jarkom suncu,

Madine satenske suknje presijavale su se u rasponu od plave, preko tirkizne do

indigo plave. Bila je to boja otvorenog oceana, pomislila je Cass, premda nikad nije

otišla dalje od Jadranskoga mora. Svjetlost se odbijala od metalnih vlakana utkanih

u haljinu i učinila da sjaje poput odbljeska sunca na valovima.

Madina je tamna kosa bila spletena u pletenice, pola ih je tvorilo cvjetni oblik na

tjemenu, a pola je padalo po ramenima i niz leđa. Visoka, draguljima optočena tijara

odbijala joj je sunce i bacala zrake svjetlosti po campu.

Polukrug uzvanika se razdvojio i otvorio put do vrata crkve. Polako, Mada je

krenula preko trga. Djeca su bacala rižu pred njezine noge.

I Marcova je gondola pristala uz mol, a gomilom su se opet prostrli uzvici

oduševljenja. Madalena je bacila pogled preko ramena i poslala poljubac svom

zaručniku. Imao je na sebi kraljevski plavu baršunsku odjeću. Sve na njemu bilo je

plavo, u boji vrline. Tamna mu je kosa bila začešljana prema naprijed. Najprije je

pomogao svojim roditeljima da izađu iz gondole, a zatim je izveo i troje braće i

sestara, da bi naposljetku prišao Madi i primio je za ruku.

Cass su odjednom, istodobno, prožela dva jaka osjećaja. Bila je ispunjena

radošću zbog sudbonosnog dana za Madalenu i Marca, ali nije mogla ne pomisliti

kako njezino vjenčanje ni izdaleka neće biti tako sretno. A na njemu neće biti ni

njezinih roditelja. A s obzirom da je Lucin otac preminuo, a majka mu je kopnila iz

dana u dan, lako je moguće da na vjenčanju uopće neće biti njihovih roditelja.

~263~

Kad su Mada i Marco stali ispod najvećeg okruglog prozora, ispred vrata crkve,

a gomila krenula prema njima, Cass je osjetila da joj je slabo. Bilo je vruće. Rublje

joj se zabadalo u rebra.

Pokušala se usredotočiti na Madalenu, ali njezina joj se slika ljuljala pred očima.

Kako to da nikad prije nije zapazila zapanjujuću sličnost između njezine najbolje

prijateljice i Mariabelle? Tamna kosa, visoke jagodične kosti. Mada je toliko sličila

Mariabelli da je Cass mogla zamisliti niz masnica oko njezina vrata, slovo X

urezano u njezinu kožu, krv koja navire iz prsa njezine prijateljice.

Smiri se. To nije stvarnost. Ali nije se mogla osloboditi te vizije.

Osjetila je strašnu žeđ; morala je nešto popiti. Cass se progurala kroz gomilu

dalje od crkve. Pustila je da se more uzvanika zatvori iza nje, razdvoji je od Agnese i

sluškinja, razdvoji je od Madalene.

Polukrug ljudi približio se paru prijeteći da će ih oboje progutati. I opet,

mješavina mirisa – znoja i parfema i narančinih pupoljaka – nadvladala je Cass. Nije

mogla disati. Oslobodivši se iz ralja tjelesina, posrtala je preko campa prema kanalu.

Neki su je ljudi sumnjičavo gledali, očito uznemireni prizorom žene bez pratnje, ali

ona nije marila za to. Trebalo joj je zraka.

Kad je Cass pobjegla iz gomile, dva su se ministranta u bijelim i zlatnim haljama

pripremali otvoriti vrata crkve. To je značilo da su Mada i Marco razmijenili zavjete.

Sada će svi ući unutra kako bi pratili ostatak ceremonije i tradicionalnu katoličku

službu.

Velika su se drvena vrata otvorila; ulaz u Frari izgledao je poput tamnih,

razjapljenih usta. Cass je obuzeo iznenadni strah: ako Madalena uđe u crkvu, možda

više nikada neće izaći iz nje. Cass ju je morala upozoriti. Srce joj je divlje lupalo.

Morala je upozoriti Madu prije nego što bude prekasno.

Vedri dan kao da je postajao maglovit. Jarko obojena odjeća uzvanika počela se

miješati u vrtlogu boja. Madalena je stajala na pragu crnila, dijamanti na njezinoj

tijari gorjeli su bijelom vatrom: vatrom koja ju je prijetila progutati. Cass je pokušala

povikati, ali vjetar je zameo njezino upozorenje. Mada se kratko osvrnula preko

ramena, a onda se predala tmini.

»Ne«, prošaptala je Cass. To više nije bila Madalena u plavoj vjenčanici. To je

bila Mariabella. Kaplje krvi curile u iz njezinih nasmiješenih usta.

U Cassinoj su se glavi počeli izmjenjivati tama i svjetlost, kao da joj netko

između očiju pali i gasi svijeću. Teturala je u svojima chopines. Posegnula je prema

~264~

zidovima crkve. Prsti su joj se sklapali oko ništavila. Svijeća među njezinim očima

dogorjela je i sve se zacrnilo.

~265~

»Nakon smrti tijelo se hladi

– zatim koči – a onda ponovno opušta

kad truljenje počinje uzrokovati raspadanje

tkiva sve dok se meso ne pretvori

u smrdljivu, crnu sluz.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~266~

29. poglavlje

ass je uz treptaje otvorila oči. Osjećala je oštro kamenje utisnuto u leđa i

ramena. Pred licem joj je lelujala bijela izmaglica. Kad je posegnula prema

njoj, prestala se kretati. Bio je to rupčić. Siena ju je hladila njime. Kleknula

je uz Cass sa zabrinutim izrazom na licu.

»Signorina. Je li Vam dobro?« Siena je obrisala graške znoja s Cassina čela.

Cass je protrljala oči. Zrak je mirisao oštro, na sol. Polako je sjela. »Što se

dogodilo?«

»Vidjela sam Vas kako ste otrčali kad je procesija počela ulaziti u crkvu. Izgledali

ste kao da ste vidjeli duha.«

»Gdje je teta Agnese?« upitala je. Misli su joj tekle sporo kao da joj je um

umotan u vlažnu krpu.

»Vašu je tetu ponijela gomila. U crkvi je s ostalima.«

Tada se prisjetila: Madalena. Crkvena vrata. Bijela vatra. »Jesu li svi dobro?«

Siena je kimnula. »Svi su dobro«, rekla je. »Jeste li sigurni da je Vama dobro?«

»Dobro mi je.« Cass je pokušavala stati na noge osjećajući vrtoglavicu. »Samo

mi treba malo zraka.« Zašto je umjesto Made vidjela ubijenu kurtizanu? Osjećala se

kao da se ponovno napila Tomassova likera. Pitala se je li počela gubiti razum zbog

kombinacije stresa i nedostatka sna.

Nad njima se oglasio galeb u prolazu. Siena je sad svoje lice tapšala rupčićem.

Zeleni vez u jednom kutu privukao je Cassinu pažnju. Izgledao je nekako poznato.

Cass je ispružila ruku i istrgnula joj rupčić iz ruke, a Siena je iznenađeno ciknula.

Kao što je Cass i sumnjala, u kutu su bila izvezena slova LdP. Luca da Peraga.

»Otkud ti ovo?« upitala je Cass trudeći se da ne povisi glas.

Siena je problijedjela. »Našla sam to u portegu i spremila. Sigurno mu je ispalo iz

džepa.« Polako je uzmicala kao da se boji da će je Cass udariti. »On ni ne zna da ja

to imam. On – on ne zna ništa«, dovršila je neuvjerljivo.

Cass nije znala što bi rekla. Zar se Siena zaljubila u Lucu? Pomisao je bila previše

apsurdna da bi bila ozbiljna, ali kad je Sienino crvenilo postalo tamno, Cass je

postala sigurna da je stvarno bilo tako.

C

~267~

Cass je znala da bi trebala biti ljuta, da bi trebala smjesta zahtijevati obrazloženje.

Ali iz nekog razloga u glavi joj se pojavilo samo jedno pitanje: kako Bog može biti

tako okrutan da sadi ljubav na tako jalovim zemljištima ?

Cass je pogledala zatvorena vrata crkve Frari. Iznenadila se što Agnese nije

poslala Narissu da je pronađe. »Sve je u redu, Siena«, rekla je. Sklopila je oči, a onda

ih opet otvorila.

Siena je zinula u iznenađenju. Odmahnula je glavom. »Žao mi je ... nisam

trebala... «

»Zaboravi«, Cass ju je otpilila. Zatakla je Lucin rupčić u korzet svoje haljine.

»Slušaj, moram te zamoliti za uslugu.«

»Što god trebate«, rekla je Siena usrdno, a Cass je znala da je tako i mislila. Cass

jednostavno nije mogla vjerovati kako se prevarila u svima i svemu: Madinoj

bezazlenosti, Sieninoj odanosti, Lucinoj predvidljivosti. On još nije obavio to što je

trebao; vjerojatno će propustiti cijelu ceremoniju. Vjerojatno je bio na sastanku s

lokalnom gradskom stražom ili možda čak rettorijem. Hoće li moći prema opisu

prepoznati Paola? Hoće li Falcova sustanara strpati u zatvor?

Cass nije mogla – nije smjela – dopustiti da se to dogodi. Ne sad, kad je vlastitu

kožu stavio na kocku da bi joj dostavio poruku.

Morala je upozoriti Falca.

Duboko je udahnula. Osjetila se stabilnije. »Moraš nešto učiniti za mene. Moraš

me opravdati pred Madalenom, tetom i Lucom u slučaju da me počnu tražiti.«

»Što da im kažem?« upitala je Siena dok su joj se oči širile.

»Ne znam«, rekla je Cass. »Smisli nešto.«

Cass je pogledom pretraživala kanal. Površina je bila prepuna čamaca.

Gondolijer je okrenuo brodicu prema njoj čim je podigla ruku.

Bez riječi, Siena se naklonila i zaputila prema crkvenim vratima.

Gondolijer se nije žurio probijajući se kroz gust promet. Spore petite ravnih dna,

natovarene jutenim vrećama s voćem i povrćem, uzrokovale su zakrčenost u uskim

kanalima. Cass je lupkala petom chopine o dno brodice. Zavidjela je ribarima u

malim čamcima koji su lako zaobilazili velike peate. Sunce se odbijalo od hrpa sjajne

ribe koju će sutradan pokušati ponovno prodati. Cass je proturila glavu kroz

stražnju stranu kabine tek toliko da bi rekla gondolijeru da požuri. Na obje strane

kanala bosonoga su djeca trčala uz brodove, smijala se, mahala prutovima po zraku.

Cass je tiho opsovala. Ako ovako nastavi, izložba će se zatvoriti prije nego što

stigne tamo. Opet je rekla gondolijeru da požuri.

~268~

Cass je pripremila novac prije nego što se brodica počela približavati rubu

kanala. Spustila je kovanice čovjeku na dlan, a zatim iskočila iz gondole. Haljina joj

je zapela o pukotinu na drvetu. Cass ju je naglo povukla i ostavila iza sebe komadić

blijedožute svile.

Skinula je chopines i pojurila duž kanala. Zaobilazila je skupine seljaka,

staklopuhača i uličnih zabavljača koji su žonglirali narančama. Mogla je osjetiti

njihove poglede kako joj se zabadaju u leđa. Mora da je izgledala urnebesno dok se

sva zadihana probijala blatnim ulicama u jednoj od svojih najboljih haljina. Cass nije

marila za to. Teška ju je haljina opterećivala, a kamenje i grančice boli su je kroz

tanku kožu potplata, no te je neugodnosti nisu spriječile da se ne zaustavi sve dok

nije stigla do palače dona Loredana u kojoj se održavala izložba.

Usporila je da bi došla do daha dok se uspinjala stepenicama koje su vodile u

piano nobile palače Loredan. Kad je ušla u prostrani portego kupolastog svoda,

pokušala je izgladiti nabore na haljini, a zatim brzo rukama popravila frizuru.

Mladić, otprilike njezinih godina, pružio joj je pero i zamolio je da se upiše u knjigu

gostiju koja je stajala na mramornom postolju. Na trenutak je oklijevala, a zatim se

potpisala na prvu slobodnu crtu.

U napučenoj je prostoriji pogledom tražila Falca, ali nije ga uspjela vidjeti.

Nizovi slika ukrasili su velike zidove. Umjetnici su stajali u blizini svojih djela,

odjeveni u najbolju odjeću za odlazak u crkvu, spremni sa žarom odgovoriti na

pitanja izglednih pokrovitelja. Cass je brzo prolazila uz uobičajene motive katedrala,

portreta i krajolika. Bili su na neki način lijepi, ali neka vrsta idealizma u njima nije

se uklapala u Cassin ukus. Platna su odavala lažne slike, kao da su umjetnici slikali

svijet onakvim kakav bi trebao biti, a ne onakvim kakav uistinu jest.

Cass je lako prepoznala Falcove redove. Izložio je sliku gole Andriane pod

naslovom Slomljena. Na trenutak, Cass je zastala očarana: zaboravivši da bi trebala

tražiti Falca, stajala je pred njegovim slikama i nastojala upiti svaki sićušni detalj.

Druga Falcova slika, Nedovršeni, prikazivala je muško truplo u pripremama za

ukop. Pod zavojima bijelog pogrebnog platna jasno se isticala definicija muških

mišića, kosti su se isticale na nadlanicama. Koža mu je bila prošarana staračkim

pjegama i masnicama, a tamnoljubičasti su krugovi podsjećali Cass na masnice oko

Mariabellina i Sophijina vrata.

Na sljedećem zidu, slika mlade nevjeste s draguljima ukrašenom tijarom

podsjetila je Cass na Madalenu u njezinoj veličanstvenoj plavoj haljini. Zašto je Cass

vidjela dijamante kao da gore, kao da su loš predznak? Nadala se kako Madalena

neće primijetiti da je nema u silnoj masi uzvanika. Obećala je prijateljici da će biti

~269~

tamo. Kad upozori Falca da je Luca iskopao ratnu sjekiru, odmah će otići na

svadbenu gozbu u palazzo Rambaldo.

Cass je zastala, frustrirana, i ponovno pogledom potražila Falca. Ali cijela je

prostorija bila puna umjetnika u crnim hlačama i kožnatim prslucima. Probadala ju

je bol u stopalima. Zapravo, boljelo ju je cijelo tijelo, od glave do pete. Osjećala se

kao da je u zadnja dva tjedna ostarjela sto godina. Na trenutak se poželjela vratiti u

prošlost prije svega ovoga – u svoj spokojni život na Svetom Dominiku.

Ali više nije bilo povratka. Cass se progurala kroz skupinu raspričanih žena i

progutala knedlu.

Zurila je ravno u Mariabellu.

Slika mlade kurtizane visjela je na zidu portega signora Loredana. Cass je žmirnula

očekujući da će se platno pretvoriti u nešto drugo dok mu je prilazila. Ne, to je bila

ta slika, bez imalo sumnje. Tko je još, osim Mariabelline sustanarke, imao pristup

njihovu stanu nakon njezine smrti? Cass je pretpostavljala da, ako su tamo uspjeli

provaliti Falco i ona, to je također mogao učiniti bilo tko drugi.

Okrenula se oko sebe, tražila ubojicu u posjetiteljima izložbe. Ali nitko nije

obraćao pažnju na nju. Kao da je bila potpuno nevidljiva.

Cass se ponovno okrenula prema slici. Na svjetlu je uočila fine detalje koje nije

mogla vidjeti one noći kad je Falco otkrio sliku: madež srcolika oblika na

Mariabellinoj jagodici, blagu neujednačenost djevojčina grimizna osmijeha.

Uz nju su bile još dvije slike, očito djela istog autora. Na jednoj je bila žena u

elegantnoj haljini; druga je nosila jednostavnu crno-zlatnu odoru sluškinje. Poput

Mariabelle, obje su žene bile naslikane u poluležećem položaju na boku, a pružale

su ruku prema umjetniku kao da mu se nude. Guste su im kose padale iza ramena i

otkrivale vratove kao u labuda. Je li jedna od njih bila Sophia? Cass je zurila u sliku

djevojke u odori sluškinje. Jako ju je podsjećala na djevojku koju je vidjela mrtvu u

kanalu, ali je li ta lešina bila odbjegla služavka? Cass se ugrizla za donju usnicu.

Djevojka je bila odjevena u crno i zlatno – boje livreja u palači Dubois. Ipak, Cass

nikada nije upoznala Sophiju. Nije mogla biti sigurna.

Osim ako ...

Cass se nagnula bliže kako bi bolje vidjela pločicu s opisom djela. Ciklus se zvao

Posrnule. Dok je čitala naslove, Cass se morala primiti za zid da ne padne. Dvije su

slike bile jednostavno nazvane M i S. Mariabella. Sophia.

Više nije bilo sumnje. Cass je na trenutak osjetila dašak olakšanja što među

njima nije bilo Felicianina profinjenog lika.

~270~

Do nje, dva su muškarca rame uz rame proučavala Posrnule. »Mislite li da su sve

tri sestre?« Viši od njih dvojice gladio je bradu dok je čekao odgovor kolege.

»Najvjerojatnije samo žene koje je povalio«, rekao je niži čovjek uz smijeh.

Treća se slika zvala R. Tko je to bio? Neka prijašnja žrtva? Ili neka nevina

djevojka koja nije znala da je predbilježena za smrt? Cass se nakašljala. »Scusi«, rekla

je pitajući se mogu li muškarci čuti njezino srce kako odzvanja u grudima. »Znate li

možda tko je ovo naslikao?«

Viši se čovjek sagnuo bliže platnima. »Vidim samo nekakvu žvrljotinu. Izgleda

kao slovo L.«

»Tko god da je, potez mu vuče previše ulijevo«, rekao je drugi čovjek. »Da nije

možda ljevak?«

Cass se pitala koliko je ljevorukih slikara u Veneciji. Vjerojatno najmanje stotinu.

Koža joj se naježila pri pomisli da je ubojica isti dan stajao na istom ovome mjestu.

Falco ga je možda čak gledao kako slaže postav.

Netko je potapšao Cass po ramenu. Srce joj je skočilo u grlo. Okrenula se oko

sebe istodobno preplavljena srećom i užasnuta pri pomisli da će opet vidjeti Falca.

Ali pred njom se nije nalazi Falco. Nego Luca.

~271~

»Ljudsko je tijelo poput knjige prepune tajni,

presvučene kožom i napisane krvlju.

Oni koji žele naučiti njezine tajne,

ne smiju se ustručavati otvoriti je

i proučiti njezin sadržaj.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~272~

30. poglavlje

ass je na trenutak zanijemjela. Luca je bio zadnji koga je očekivala zateći

ovdje. On je uvijek o umjetnosti govorio kao o gubitku vremena. Je li ju

slijedio dovde iz crkve Frari? Je li znao za Falca? »Što – što ti radiš ovdje?«

promucala je naposljetku.

»Mogao bih ti postaviti isto pitanje«, rekao je Luca. Oči su mu poletjele iznad nje

na tri Posrnule, a na trenutak mu je pogled proželo ... što? Patnja? Krivica?

»Nije mi bilo dobro«, rekla je Cass prkosno uzdigavši glavu. Ako je Luca mogao

čuvati svoje tajne, mogla je i ona. »Morala sam nakratko otići s Madina vjenčanja.«

»Zanimljiv odabir odmorišta«, odgovorio je Luca, pogleda i dalje prikovanog za

platna.

»Znaš li tko je to naslikao?« upitala je Cass preskočivši sva pitanja koja si je već

bila postavila.

»Znaš li ti?« uzvratio je Luca. Nagnuo se bliže najbližem platnu, onom koje se

zvalo R. Na trenutak mu se cijelo lice izobličilo. Cass je prožela posve luda pomisao

da bi mogao zaplakati.

Odmahnula je glavom. Mogla je osjetiti kako joj kosa bježi iz bijele čipke kojom

ju je omotala Siena. Cass je shvatila da je očekivao od nje da kaže nešto više, da

objasni koga vraga radi na slikarskoj izložbi za najvažnijeg dana u životu njezine

najbolje prijateljice. Cass je još jednom pogledom potražila Falca; ovaj je put osjetila

olakšanje što ga nije ugledala. Nije htjela da je vidi s Lucom. Najmanje na svijetu

mu je željela nanijeti još boli.

»Trebali bismo poći«, rekao je Luca ponovno s uobičajenim izrazom lica.

»Imamo obaveze. Svadbena je povorka vjerojatno već krenula prema palači

Rambaldo. Ako požurimo, mogli bismo im se stići priključiti.«

Znači, ni Luca njoj nije htio ponuditi nikakvo objašnjenje. Možda su i zaslužili

jedno drugo. On ju je sigurno slijedio do umjetničke izložbe. Ali nije mogao znati za

Falca – nije li tako? U suprotnom, sigurno bi joj to dao do znanja.

Cass je na trenutak stajala skamenjena u izložbenoj dvorani, paralizirana

dvojbom. Željela je umaknuti Luci, pretražiti izložbeni prostor i palaču Loredan, ne

samo zbog Falca, nego i zbog mogućih tragova ubojice. Naposljetku, on je morao

biti ovdje negdje. Pa ako i nije, zacijelo je netko znao identitet slikara koji je

C

~273~

naslikao Posrnule. Netko ga je vidio kako namješta postav slika. Tko zna hoće li im

se putovi ikada više približiti? Ako sada ode, ubojica bi joj mogao kliznuti ravno

kroz prste.

A i Falco, također. Cass ga je i dalje očajnički htjela upozoriti da stražari traže

Paola. Očajnički ga je željela vidjeti. Samo još ovaj, posljednji put, obećala si je. Još

samo jedanput i pustit će ga da ode.

Ali Luca nije mario za to. A teško da mu je mogla reći za svoju vezu s Falcom ili

da traže ubojicu. Sjetila se njegova izljeva bijesa na večeri. Samo će mu dokazati da

je bio u pravu glede Venecijanki, a i nje same, ako mu prizna što je sve radila. Cass

je s naporom tražila opravdanje da ne ode sa svojim zaručnikom na Madalenino

vjenčanje. Nije mogla ništa smisliti.

Nakon posljednjeg pogleda na tri slike Cass je nevoljko dopustila Luci da je

povede kroz izložbenu dvoranu. Je li ubojica ovdje, nadomak oka? Krije li se iza

rukovanja i uljudnih osmijeha dok planira sljedeće umorstvo? A što je s Falcom?

Skriva li se negdje u kutu i motri je iz prikrajka? Cass se osjetila praznom, kao da joj

se tunel otvorio na dnu želuca.

Luca je proveo Cass kroz ulazna vrata izložbene dvorane, a ona je počela jako

žmirkati dok su joj se oči privikavale na sunčevu svjetlost. Svadbena je povorka

trebala proći kroz gradske ulice, a ne poći gondolama u Madinu palaču. Svatove su

mogli prepoznati u uobičajenoj vrevi na ulicama po svilenim haljinama i veselim

izrazima. Neke su se mlađe djevojke držale za ruke i smijale se koračajući

kamenitim ulicama. Zrak je opet bio gusto prožet mirisom latica jasmina prosutih

po ulicama i parfema. Cass i Luca priključili su se začelju povorke kad je prošla

pokraj njih.

Cass se pitala što je Siena rekla Agnesi. Njezina je teta bila bistra i nesumnjivo će

prozrijeti Sienu, kakvu god priču da smisli. Nadala se da će današnja svečanost ipak

dovesti Agnese u pomirljivije raspoloženje. Ako ne bude, Cass se već vidjela u

braku s Lucom prije zalaska sunca.

Luca ju je primio za ruku dok su hodali prema palazzo Rambaldo. Trudila se

održati korak s njim. Zglobovi su joj se krivili u chopines, a ona je ugodila svoj korak

tako da je za svaki njegov prehodala dva. »Propustio si divnu ceremoniju«, rekla je

premda ni sama nije bila na njoj. Lucina ustrajnost počela ju je plašiti. Cass se

trudila da joj glas zvuči vedro. »Madalenina je haljina potpuno nevjerojatne plave

boje.«

»Žao mi je što nisam stigao«, kratko je odgovorio Luca. Zatim se povukao u

tišinu. Cass se pitala o čemu razmišlja. Je li njegov misteriozni posao bio razlog što

~274~

je otišao na umjetničku izložbu ili ju je jednostavno slijedio do tamo? Zašto je

izgledao tako potreseno gledajući Posrnule? Cass se pitala postoji li mogućnost da

Falco zna tko je naslikao te slike. Možda je vidio slikara dok je postavljao platna.

Samo pomisao na Falca protjerala joj je oštar nož kroz grudi.

Odgurnula je bol od sebe. »Ti mrziš umjetnost, Luca. Kako to da si došao na

izložbu? Jesi li me pratio do nje?« Cass je ukopala stopala u mjestu. Dosadilo joj je

da je uokolo vode muškarci. Ostat će tu dok ne dobije odgovore.

Luca se okrenuo i pogledao je. Dugo nije izgovorio ništa, a lice mu je poprimilo

čudan izraz, malo mek, malo tvrd. »Pođi sa mnom«, rekao je i silom je povukao.

Cass je osjetila da će napokon objasniti neke stvari, podijeliti neke tajne s njom.

Zgurili su se u obližnjoj uličici. Stražnja vrata koja su vodila u malenu kuću bila su

otvorena. Seljanka je praznila noćne posude na ulicu.

»O čemu se radi?« pitala je Cass bez daha, svom silom nastojeći zanemariti

odurni smrad. Pokraj njih su kliznuli posljednji uzvanici. Pratilo ih je troje djece u

dronjcima koja su se pokušavala ugurati u svadbenu povorku kao da su dio nje.

Luca je liznuo usnu, ali nije progovorio. Cass je odjednom osjetila nelagodu.

Stisak njezina zaručnika bio je snažan. Pritisnuo ju je o grubi zid palače preko

puta. Cass je pokušavala istrgnuti ruku iz njegove. »Što je tebi?« rekla je, a glas joj je

postajao sve viši.

Seljanka je nestala u kući i zalupila vrata za sobom. Luca je posegnuo prema

Cassinu licu, a ona se izmaknula. Ali on kao da nije mario za to. Bio je u svome

svijetu, pod teretom osjećaja koje Cass nije razumjela. Bol, strah i kajanje – sve se

to kovitlalo iza njegovih očiju.

Njegovi vreli prsti pomilovali su joj obraz. Cass je posvuda osjećala vrućinu.

»Ako ti se išta dogodi, nikada si to neću moći oprostiti«, rekao je spuštajući

svoju ruku s obraza pod njezinu bradu.

»Luca«, prokrkljala je pokušavajući se nositi s vlastitim nejasnim osjećajima,

»što... «

»Molim te, samo ostani u društvu«, rekao je Luca. Nagnuo se bliže, Cass je na

trenutak pomislila da će je poljubiti. Umjesto toga, izvukao joj je pramen koji joj se

zavukao u kut usta. »Budi uz svoju tetu. Nikamo ne idi sama.«

»Ali, ja ne... «

»Samo mi obećaj.«

~275~

Njegova je zabrinutost preplašila Cass. Nije znala o čemu on to govori; je li

vidio nešto na izložbi? »Obećajem«, rekla je.

»Hvala ti.« Luca joj je usnama ovlaš dotaknuo čelo. Zatim ju je primio za ruku i

zaputili su se niz glavnu ulicu. Cass je udahnula duboko osjetivši pritom kako joj

tijesni okvir od kitovih usi pritišće kožu.

Ulaz u palazzo Rambaldo bio je otvoren. Dva muškarca u tradicionalnim

livrejama Rambaldovih, zelenim i zlatnim, čuvala su stražu i pazila da na gozbu

mogu ući samo pozvani.

Sluge su koračale kroz piano nobile s poslužavnicima s vinom i kanapeima. Gosti

su se muvali po prostranom portegu, jeli, pili i smijali se. Luca je vukao Cass velikom

dvoranom sve dok nije pronašao Agnese, Narissu i Sienu pokraj velikog prozora.

»Moram popričati s nekim ljudima«, rekao je iznenada. »Molim te, ne zaboravi

što sam ti rekao.« Nestao je u gomili. Još uvijek uzdrmana Lucinom grozničavom

naredbom - nikamo ne idi sama – Cass se približila svojoj pratilji.

Siena je joj je na trenutak položila ruku na leđa. »Drago mi je da ste dobro«,

prošaptala je djevojka plave kose.

Agnese je sjedila na plišanom divanu, leđima okrenuta proslavi, zagledana u

Veliki kanal. Narrisa je zaštitnički stajala iza nje. Dok je Cass promatrala svoju tetu,

pitala se nedostaje li joj katkada rodni dom.

Cass je sjela do svoje tete, a starica je u nju uprla užareni pogled. Na Agnesinu

su lice bore bile duboke koliko i nabori na svilenoj haljini. »Gdje si bila dosad?«

zahtijevala je odgovor.

Cass je shvatila kako je bilo glupo očekivati da će teta biti popustljiva. Agnese je

mrzila gužvu; mrzila je da neznanci nalijeću na nju. »Zar ti Siena nije rekla?«

bezbrižnim glasom rekla je Cass pritom značajno pogledavajući Sienu. Nije imala

pojma kakvu je priču djevojka mogla ispričati njezinoj teti.

»Rekla sam joj da ste u palaču otišli prije drugih kako biste se uvjerili da sve ide

po planu«, glatko je odgovorila Siena s jedva zamjetnim treptanjem očiju. »Tako da

sve bude savršeno spremno za signorinu Rambaldo.«

»Tako je«, rekla je Cass. Savjest ju je pekla iznutra. To je bilo upravo to što je

trebala učiniti, ali Madino joj je vjenčanje bilo zadnje na pameti. Riješila je misteriju

ubojstava, ali ubojica je i dalje vrebao u Veneciji.

Agnese je napućila usnice, ali nije odgovorila. Cass je znala da je nisu uspjele

zavarati. No s druge strane, nije imala nikakvog dokaza da nije bilo baš tako.

~276~

Joseph Dubois ušetao je ležerno u prostoriju u društvu mlade djevojke koja ga je

držala pod ruku – po izgledu sudeći, vjerojatno kurtizane. Čovjek joj je maknuo

kosu s uha i nešto joj šapnuo, a ona mu je namignula u znak odgovora. Cass se

sledila krv u žilama. Hoće li ova lijepa, svjetlokosa djevojka završiti zadavljena i

izrezana, a beživotno će joj tijelo odbaciti negdje da ga pronađe neki nedužni

prolaznik?

Duboisov je pogled pretraživao more uzvanika sve dok se nije zaustavio na

Cass, kao da je glasno izgovorila to o čemu je razmišljala. Cass je ustuknula i

svrnula pogled ustranu.

»Potražimo mjesta za stolom«, rekla je Cass hineći razdraganost, želeći se udaljiti

od Francuza. »Sluge su mi rekle da je jelovnik naprosto božanstven.«

Narissa je pomogla Agnese da se osovi na noge i četiri su se žene zaputile preko

portega. Sluge su upravo počele iznositi hranu: tanjure s pečenim fazanom i jazavcem

punjenim kruškama; pladnjeve pune mekog, bijelog kruha; zdjele sa svim vrstama

voća i sireva koji su se dali zamisliti. Cass se pitala u kojoj je završio Cristianov

čarobni francuski sir.

Cass i Agnese pronašle su svoja imena na komadima finog kožnatog pergamenta

pred stolicama na kraju najvećeg stola u portegu. Narissa i Siena pomogle su im da

sjednu, a zatim otišle u kuhinju kako bi večerale s drugom poslugom. Na čelu stola

poslovni su se suradnici Madalenina oca divili kuhanoj telećoj glavi i nazdravljali uz

primjedbe kako su mislili da ovaj dan nikada neće doći.

Cass se pokušala uključiti u veselje, ali u misli su joj se vraćale Lucine riječi:

Ostani uz svoju tetu. Zašto je bio tako zabrinut da bi joj se nešto moglo dogoditi? Je li

Luca sumnjao da je ubojica među gostima? I kamo je otišao? Cass je uzdrhtala.

Pretraživala je pogledom napučenu dvoranu i tražila sumnjivce.

Iznenađujuće, nigdje nije vidjela Madalenu. Cass se namrštila. Osjetila je laganu

nervozu. Nije bilo nalik na njezinu prijateljicu da propusti makar i pet minuta

proslave u svoju čast. Cass se u misli vratila vizija bijele vatre u crkvi... Mada kao

Mariabella. Krv koja joj curi iz nasmiješenih usta ...

Cass je nervozno po rukama prevrtala komadić pergamenta sa svojim imenom.

Prevrtala ga je između prstiju tako brzo da zamalo nije primijetila poruku

nažvrljanu na poleđini. Zamalo.

Dok su joj se ruke tresle, Cass je pročitala četiri riječi koje je netko drhtavim

rukopisom napisao s druge strane oznake njezina mjesta. Voliš li iznenađenja, ljepotice?

~277~

Cass je laktom gurnula svoju čašu s vinom. Grimizna se tekućina razlila po stolu i

doprla do ruba. To kaplje krv, pomislila je Cass dok su tamne kaplje padale na pod.

»Cassandra! Pogledaj kakav si nered napravila«, ukorila ju je Agnese.

»Oprosti«, promrmljala je Cass. Odgurnula se od stola dok je jedan Madalenin

sluga žurio da pobriše proliveno vino. Nije otpila ni gutljaj vina, a već je osjećala

vrtoglavicu i dezorijentiranost. Zvuci gozbe – buka i razgovor – odzvanjali su

prostranom salom ispunjavajući joj glavu jekom.

Gdje je bila Mada? Gdje je bio Luca?

Cass se progurala izvan portega i izašla u hodnik odmah se osjetivši bolje zbog

hladnoće i mira. Na kraju hodnika nalazio se maleni salon, svijetloružičast, s četiri

podložene stolice oko malenoga mramornog stolića. Cass je zatvorila vrata iza sebe.

Morala je ostati sama na nekoliko minuta. Počela se osjećati isto kao pred crkvom.

Samo joj je još trebalo da opet padne u nesvijest.

Izgleda da se neki sluga sjetio da sobu iskoristi kao odlagalište vjenčanih poklona

jer kad se Cass naslonila na zatvorena vrata i odahnula, pred njom se prostro

pogled na brdo zavežljaja i paketa.

Madalena je bila sigurna. Nije ona bila Mariabella. Vjerojatno se krije u nekom

mračnom kutku i ljubi s Marcom. Njih dvoje nikako nisu mogli skinuti ruke jedno s

drugoga. Sad, kad su službeno postali muž i žena, vjerojatno su odlučili rano početi

prvu bračnu noć. Cass među uzvanicima nije vidjela ni Marca. Naravno da su bili

zajedno.

U trenu se osjetivši bolje, odšetala je do stola i prešla prstima preko velikih kutija

ukrašenim draguljima i zavežljajima jarko obojenih tkanina pokušavajući pogoditi

što sadrže. Izrezbareni drveni okvir izvirivao je iza golemog valjkastog paketa. Slika.

Cass je pomaknula paket kako bi je vidjela.

Naglo je usisala zrak. Bila je to Madalena, naslikana istim sitnim, zamagljenim

potezima kao i Posrnule. Madina je kosa bila uredno spletena u pletenice i nije ležala

na boku kao druge djevojke, ali njezina je ruka posezala prema umjetniku baš kao

njihove, kao da poziva umjetnika da priđe bliže.

Kao da mu se nudi.

Izgledalo je kao da je cijeli svijet stao dok se Cass naginjala prema slici. Molim te,

nemoj. Molim te, nemoj. Nemoj. Nemojnemojnemojnemoj...

O, da.

Bio je tu; isti nažvrljani inicijal u kutu slike.

Ubojica je bio tu.

~278~

~279~

»Iscjelitelj i krvnik podjednako se oslanjaju na oštricu:

kirurg na skaipel; ubojica na bodež.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~280~

31.poglavlje

ass nije mogla disati. Ubojica je bio na vjenčanju i vrebao je njezinu

najbolju prijateljicu. To je moralo biti tako. Cass ju je morala pronaći,

upozoriti je. Okrenula se da pobjegne iz sobe i zamalo se sudarila s

visokim čovjekom svijede kose koji je ušao na vrata.

Čovjek je nosio crni prsluk ukrašen srebrnim vezom, te sive baršunske hlače i

sive čarape. Iznenađeno je zastao kad je ugledao Cass. »Oprostite«, rekao je. »Mislio

sam da ovdje nema nikoga.«

Bio je to Madin prijatelj Cristian. Cass mu nije uzvratila pozdrav. Drhtavom je

rukom pokazala na Madalenin portret. »Znate li tko je ovo naslikao?« Glas joj je bio

jedva jači od šapta.

Cristian je podigao obrve. »Zar vi niste Cassandra Caravello?«

Cass je jedva uspjela kimnuti glavom. »Već smo se sreli. Madalena nas je

predstavila jedno drugom.«

Nakrenuo je glavu uz lagani smiješak. »Pa zar ne prepoznajete djelo svoga

zaručnika?«

»Što? « Cass je bila sigurna da ga nije dobro čula.

Cristian je prešao rukom preko izrezbarenog okvira. »Ova je slika poklon obitelji

Luce da Perage.«

»Ne, to je nemoguće«, rekla je Cass. Soba se počela okretati oko nje. »Luca mrzi

umjetnost. Uvijek ju je smatrao gubljenjem vremena.«

Cristian je slegnuo jednim ramenom. »Možda Vaš zaručnik čuva neke tajne koje

Vam nije otkrio?«

»Ne«, instinktivno je ponovila Cass. No, malo-pomalo, dijelovi zagonetke počeli

su se uklapati jedan u drugi: Lucino bezglavo ponašanje, svi ti misteriozni poslovi,

odsutnost s jutrošnje ceremonije. Mogao je za to vrijeme u pallazo Loredan

postavljati svoja platna. Cass je znala da je to bilo ludo, groteskno, ali svejedno se

nije mogla otresti te pomisli. Zašto bi inače bio na izložbi? A tek njegov očajni izraz

lica? Je li sumnjao da je Cass počela spoznavati istinu?

Luca se vratio u Veneciju baš negdje kad su ubojstva počela, a Cass nije rekao za

to. Od njegova povratka, raspoloženje mu se divlje mijenjalo, iz prijetećeg u

C

~281~

zaštitničko. Je li bio sposoban ubijati? Cass više uopće nije bila sigurna tko je za što

sposoban.

Ali zašto bi Luca htio nauditi Madaleni?

Cass je shvatila da je Cristian znatiželjno gleda. »Jeste li uistinu tako zaprepašteni

što Vam zaručnik možda nešto taji?« upitao je Cristian. »Nije neobično da muškarci

ne raspravljaju o svojim razbibrigama.«

Cass se tresla. Uspjela je samo reći: »Znate li gdje je Madalena?«

»Pretpostavljam da u portegu uživa u gozbi«, rekao je Cristian. »Kao što biste

trebali i Vi.« Malo je nagnuo glavu ulijevo dok ju je promatrao. Njegove smeđe oči

kao da su joj prodirale kroz kožu. »A što Vi radite ovdje sami, Cassandra?«

Hladnoća je prostrujala kroz Cass. Nešto u načinu na koji joj je to rekao učinilo

joj se poznatim. Obuzeo ju je poriv da potrči, pokupi Agnese i Sienu i pobjegne što

je dalje moguće od ovog vjenčanja. Ali nije mogla. Morala je pronaći Madalenu.

Činilo se da Mada ima povjerenja u Cristiana. Možda bi on mogao pomoći. »Mislim

da bi Mada mogla biti u opasnosti«, rekla je.

Cristianov se izraz lica promijenio; više nije izgledao znatiželjno, nego zabrinuto.

»Opasnosti?« ponovio je. »U kakvoj bi to opasnosti mogla biti ovdje?«

Cass je bila u iskušenju da Cristianu ispriča sve – o izrezanim truplima i slikama

– ali znala je da za to nema vremena. »Ona nije u portegu«, rekla je. »Nisam je vidjela

gotovo sat vremena. Imam loš predosjećaj.«

Cristian je zabio obje ruke duboko u džepove pelerine i namrštio se. »Rekla mi

je da se treba sastati s nekim između obreda i gozbe, ali bio sam siguran da se do

sada već trebala vratiti. Nije valjda da mislite ... « Glas mu je zamukao.

Obuzeo ju je strah. »Ne znam«, rekla je sjećajući se kako je Luca nestao čim ju je

prepustio Agnesinoj brizi. »Znate li kamo je otišla?«

»Nemam pojma. Dođite.« Cristian je dugim koracima izašao iz sobe, a Cass mu

je bila za petama. Probijao se kroz portego zaobilazeći manje skupine uzvanika koji

su pijuckali vino i divili se uljima na platnu koja su ukrašavala sve zidove. Uputio se

mramornim stubama u prizemlje palače. Zrak je ovdje bio hladniji, a miris težak.

Duž glavnog hodnika visjele su baklje, neke od njih upaljene kako bi sluge mogle

nositi razne delikatese u dvoranu. Žuti plamenovi bacali su neobične, plešuće sjene

na prašnjave zidove. Prizemlje je bilo tiho. Suviše tiho. Cass čak nije mogla čuti ni

veselje iznad njih. Ako se nešto ovdje dogodilo Madaleni, nitko nije mogao čuti

njezine krikove. Cass je u sebi izgovorila molitvu. Molim te, daj da Madi nije ništa.

~282~

Cristian je zamakao za ugao i otvorio debela drvena vrata s malenim staklenim

prozorčićem u visini očiju. Cass ga je slijedila u prljavu ostavu. U njoj nije bilo

upaljenih baklji. Bila je gotovo potpuno slijepa dok je teturala kroz ulazna vrata.

Ipak, gotovo da je mogla drugim osjetilima predočiti unutrašnjost. Voda je navirala

kroz pukotine u kamenom podu. Ledena tekućina, crna poput mastila, prskala joj je

članke. U tom je trenutku Cass na pamet pala najgluplja, najbesmislenija pomisao:

uništila je još jednu haljinu.

»Kakvo je ovo mjesto?« upitala je Cass.

»Rekla je da će doći ovamo«, presjekao ju je Cristian. »Rekla mi je da se treba

sastati s nekim u vinskom podrumu. Zapravo, zamolila me je da joj dam alibi.«

Cristian je primio Cass za raku i poveo je dalje u tamu. Kretao se kao da vrlo

dobro poznaje okoliš. Cass se sjetila da je on nabavio neko posebno vino za

svadbu. Vjerojatno ga je spremio ovdje.

Paukova mreža joj je zapljusnula obraz i jedva je zatomila poriv da vrisne. Cijelo

je mjesto bilo puno pukotina i rupa u kojima su gmizali pauci i bog bi znao što još...

Cassine su se oči počele prilagođavati na tamu. Na postoljima su stajali sanduci s

vinom. Uz neke od njih stajali su kristalni bokali. Hladna je voda kapala sa stropa

iznad njezine glave. Cass nije mogla zamisliti da bi Mada došla ovdje svojom

voljom. Samo taj pljesnivi vonj mokrog kamena bio bi dovoljan da je otjera odavde.

»Mada?« zazvala je Cass. Glas joj je odzvanjao praznim prostorom. Nije bilo

odgovora.

Cristian je ispružio desnu raku i dodirnuo jednu drvenu bačvu. Prsti su mu se

tresli dok je istraživao oznaku.

Niski, mramorni stol stajao je uz suprotni zid. Cristian je zapalio prašnjavi fenjer

iskrom dobivenom udarcima kremena o čelik. Na zidovima od opeke oživjele su

čudne sjene. Treptavi je plamen osvijetlio jednu stranu Cristianova lica – činilo se

kao da je stavio masku.

Cassino je srce zastalo. Sa svakim novim korakom bila je sve više uvjerena kako

se približava nekakvom zlu.

Cristian joj je opet stisnuo ruku. »Faites attention«, rekao je. »Ne bih htio da

padnete.«

Cass se skamenila. Faites attention? Zaboravila je da je Cristian bio Francuz ... Bila

je sigurna da je te riječi čula već negdje, nedavno ...

~283~

Cass se nadala da Cristian nije zapazio kako joj se tijelo napelo. Pokušala se

opušteno izvući iz njegova stiska, ali on je nije htio pustiti. »Boli me«, rekla je.

»Trebali bismo se vratiti na proslavu i pozvati nekoga da nam pomogne.«

Cristian je povukao Cass dublje u mračnu sobu. »Hajde, Cassandra«, rekao je.

»Na Vama je red.«

Cassina se krv pretvorila u led. Odjednom je shvatila zašto joj se način na koji

joj je izgovorio ime činio poznatim.

Cristian je bio čovjek s maskom sokola.

Prostorija oko nje počela se magliti i pucati po šavovima. »Pustite me.« Cass se

pokušala izmigoljiti, ali on ju je samo jače stisnuo. Vrisnula je, ali opeke su

progutale njezin glas.

»Nemoj se truditi pozvati pomoć«, rekao je Cristian dopuštajući da mu francuski

naglasak oboji izgovorene riječi. »Nitko te ne može čuti.« Opako joj je uvrnuo ruku

dok ju je gurao prema podu.

Cass je pala na vlažno do, nožni joj se članak nespretno uvrnuo pod njom. Bol

joj je prostrujala tijelom, a ona je žmirkanjem tjerala suze. Zidovi su bili tako debeli.

Glazba i veselje nisu se mogli čuti ni kad su se spustili stubama, a kamoli ovdje.

Prije bi uspjela dozvati nekoga na Svetom Dominiku. Bila je u klopci. Sama.

Cristian joj se približavao. »Zar nisi primila moju poruku? Napisao sam ti da ćeš

i ti doći na red.« Desna mu se ruka počela grčiti. Živahno je otresao njome, stiskao i

otvarao šaku dok se spuštao da klekne kraj nje.

Slike, sjećanja, vrtložila su se, sudarala u njezinoj glavi: sjetila se nažvrljanih slova

na poruci neznanca, kosog potpisa na izloženim slikama, kako su dva gospodina

komentirala da bi umjetnik mogao biti ljevoruk. Cristian se vjerojatno naučio služiti

lijevom rukom kad je desnu povrijedio u ratu. Cass se prisjetila čovjeka s maskom

sokola, kako mu se ruka grčila.

Također se sjetila groznih stvari koje je rekao o ratu, kao i to kakvu ljepotu krije

u sebi.

Povlačila se unatrag na rukama i nogama, ali leđa su joj se našla na zidu i nije

imala kamo pobjeći. Cristian je izvadio bodež iz džepa prsluka. Cassino se srce

stegnulo. Oštrica je zasjala poput munje. Zastao joj je dah. Nije se mogla

pomaknuti. Nije se mogla usredotočiti ni na što drugo osim na srebrnkasto oštro

sječivo ...

Cristian je kleknuo kraj nje i smireno zataknuo pelerinu u hlače kako bi je

zaštitio od blata. Jednom ju je rukom primio za bradu, Cass je mogla osjetiti svaki

~284~

njegov prst dok joj je gotovo zaljubljeno milovao kožu. Na trenutak je čvrsto

sklopila oči. Kad ih je otvorila, vid joj se razbistrio. Vidjela je svaku pojedinu nit

Cristianove čipkane manšete. Sitne bore na člancima prstiju izgledale su poput

povijenih oštrica. Oko srednjaka je imao blijedi krug, gotovo neprimjetan, na

mjestu gdje je vjerojatno nekoć nosio prsten.

Prsten s cvijetom u kružnici, bez imalo sumnje.

Suze su joj počele navirati na oči, ali Cass ih je snagom volje otjerala. Ako već

mora umrijeti, neće se predati bez borbe.

Koprcala se u blatnjavoj vodi, udarala je prstima unaokolo tražeći otpali komad

opeke, stakla, bilo čega što bi moglo poslužiti kao oružje. Ne pronašavši ništa oštro

niti teško u glibu koji je prekrivao pod, bacila mu je šaku blata u oči. Dok se

pokušavao pridići, Cass je pokušala šmugnuti pokraj njega. Cristian je zgrabio

krunicu koja joj je visjela o pojasu i povukao je k sebi kao da je krpena lutka.

Igračka.

»Salope«, opsovao ju je na francuskom. »Kučko.« Pritisnuvši je jednom rukom o

zid, drugom je brzo obrisao oči. Zatim joj je vrh bodeža prislonio o grlo. »Čini mi

se da bi mi još netko mogao pozirati«, rekao je. »Pitam se što će tvoja stara teta

misliti kad se vrati u vilu.«

»Zašto?« Strah je progutao Cass poput magle. Hladni joj je čelik dodirivao grlo.

»Zašto baš ja?«

Cristian je frknuo. »Zašto baš ti?« Glas mu se povisio. »Mislila si da si tako

pametna ... a svejedno nisi mogla shvatiti ni očito ... « Zataknuo je pramen kose iza

Cassina uha i prelazio joj vršcima prstiju po obrazu. »On je dobivao sve, a ja ništa.

Oduvijek je bilo tako. Oduzeo mi je sve što je trebalo biti moje. Zar nije pošteno,

ne misliš li, da sam prisvojim to što mi pripada?«

Cass se pokušavala ugurati u zid. Poželjela je da je upije, htjela se otopiti u zaštiti

njegove tvrdoće.

»O čemu – o čemu ti to govoriš?« promucala je.

Nešto je bljesnulo u Cristianovim tamnim očima. »Sad mi je jasno.«, rekao je.

»Luca ti nikad nije rekao za mene, zar ne?« Cristian je opustio ruku, povukao

oštricu nekoliko centimetara dalje od Cassina vrata. »Moj me se polubrat oduvijek

sramio, baš kao što se i otac sramio kurve od moje majke. Što mu baš i ne mogu

zamjeriti.«

~285~

Cass se zavrtio mozak. Cristian je bio Lucin polubrat? Je li Luca čuo za ubojstva

i posumnjao da je za njih odgovoran Cristian? Je li to bio razlog zašto se vratio u

Veneciju prije nego što je trebao?

»Zašto Mariabella?« upitala je Cass pokušavajući zatomiti strah koji je prijetio da

je uguši, odvuče je u bezdan. »Zašto Sophia?«

»Sophia je bila samo poklon«, rekao je Cristian sliježući ramenima. »Počela je

zadavati Josephu izvjesne ... teškoće. To se događa kad ne možeš izdržati da ne

podigneš suknju prije braka.«

Teškoće. Cass se sjetila kako se šuškalo da je sluškinja bila trudna kad je nestala.

Borila se s naletom mučnine.

A tada je Cristianovo lice promijenilo izraz. Oči su mu se razbuktale, lice mu je

izobličila bol. »Ali Mariabella je bila drugačija. Tvrdila je da me voli, ali jedan joj

muškarac nije bio dovoljan. Poludio sam kad sam je vidio kako paradira uokolo

obješena o Josephovu ruku.« Glas mu se slomio, snizio mu se ton. »Morao sam to

učiniti. Nije bilo druge. Joseph je doznao, naravno. On uvijek sve dozna. Bio je

izvan sebe, ali drugačije jednostavno nije išlo.« Cristian je sada bio na rubu šapta,

kao da govori samome sebi, a ne Cass. »To je bio jedini način da bude samo moja.«

Cass je bila tako naivna. Falco je bio u pravu. Venecija je bila mračnija nego što

je to ikada mogla zamisliti. Je li Joseph Dubois dopustio Cristianu da ubije i

sluškinju i kurtizanu? Je li Cristianu ponudio zaštitu? Odjednom je shvatila da se

trese. Cristian je stezao bodež tako jako da su mu zglavci bili potpuno bijeli. Oštrica

je lebdjela na prst od njezina vrata.

»Zašto si ih izrezao?« upitala je Cass naizmjence pogledavajući bodež pa njega.

»Ako si volio Mariabellu ...«

Cristian je duboko udahnuo, činilo se da dolazi k sebi.«Zato što su bile pogane

poput moje majke i morale su biti obilježene kao takve.«

»A Madalena?« Podsjetila ga je Cass dok joj se um mahnito vrtio u krug tražeći

odstupnicu, strategiju, čudo. »Zašto bi htio povrijediti nekoga tko je tako dobar

prema tebi?«

Cristian je podigao obrvu. »Madaleni nisam učinio ništa nažao.«

»Ali, slika«, usprotivila se Cass. »Izgledala je baš kao i Posrnule ... «

»A, to.« Cristian se nasmiješio, a to ga je na neki način učinilo još odvratnijim.

»Imaš oko za detalje. To je samo svadbeni poklon, ništa više, ništa manje.

Djelomična naknada za ljubaznost kuće Rambaldo.«

~286~

Cass je osjetila tračak olakšanja. Barem je Mada bila sigurna. Pogledala je oko

sebe. Prostorija je bila dugačka i tamna; vrata na suprotnom kraju činila su se

nezamislivo dalekima. Nije mislila da postoji bilo koji način na koji bi ga mogla

zavarati i pobjeći. Čak i kad bi ga nekako uspjela zaobići, svladao bi je prije nego što

bi stigla na pola puta do vrata. Postojala je mogućnost da neki sluga dođe po vino.

Ili će netko shvatiti da je nestala.

Zar neće?

Neće. Cijeli se život oslanjala o druge. Možda je sad bilo vrijeme da uzme stvar u

svoje ruke.

»Zašto si Mariabellino truplo odnio u grofičinu grobnicu?« Cass se prisilila da se

zagleda duboko u Cristianove oči. Činilo se da ga je zaprepastila snaga volje u

njezinu pogledu, povukao je oštricu centimetar dalje od nje. Cass je u

međuvremenu uspjela odmotati nogu i sada je pokušavala pronaći oslonac u slučaju

da joj se pruži prilika za bijeg. Svakim je pokretom sve više natapala čarape

blatnjavom vodom. Bile su namočene do koljena, a koža joj se razmakala pod

teškom tkaninom suknji.

Bljesak nesigurnosti prošao je Cristianovim licem. »Ne znam ništa o grofici«,

rekao je.

Naravno da nije znao ništa o Livi. Cristian je upao u grobnicu nakon što su

Falco i njegovi prijatelji ukrali Livianino truplo. Cass nije mogla povjerovati kako su

se blisko mimoišli ona, Cristian i slikari. Da je bilo tko od njih došao koji trenutak

prije ili poslije, svima su im se mogle ukrstiti staze na malenom groblju uz Agnesino

imanje.

»Mariabella i ja smo se često znali nalaziti na Svetom Dominiku«, nastavio je

Cristian. »Joseph ne bi imao razumijevanja za našu ljubav.« Oči su mu se suzile u

uske proreze. »A kako ti znaš toliko o svemu? Sakrio sam svoju Mariabellu tako

dobro da je nitko nije trebao pronaći. Osim mene, naravno. Ja sad mogu biti s njom

kad god poželim.«

Cass se pitala je li misteriozna svjetiljka koju je gledala kako pluta kroz groblje

zapravo bila nošena Cristianovom rukom. Koliko je često posjećivao mrtvu

Mariabellu? Cass ga je zamalo to upitala kad joj je sinulo važnije pitanje.

»Feliciana«, rekla je. »Jesi li ubio i nju?«

Cristian se zlokobno nacerio. Krenuo je oštricom prema Cassinu vratu i

naposljetku ga dodirnuo njome. Usne su im bile udaljene svega nekoliko

centimetara. »Jesi li ljubomorna, bella?« upitao je. »Precjenjuješ me. Nisam ni dirnuo

~287~

Josephovu novu ljubimicu premda ne sumnjam da je treba označiti baš kao i

druge.« Prstom joj je prešao preko grudi u obliku slova X. »Baš kao i tebe.«

Bodež je bio hladan na Cassinu grlu. Jedan pogrešan pokret i probit će se kroz

njenu kožu i zabosti duboko u vrat. »Nećeš se uspjeti izvući«, zastenjala je

pokušavajući spriječiti glas da zadrhti. »Možeš mi učiniti što god hoćeš. Luca će te

tražiti i uhvatiti. Znat će da si to bio ti.«

»Pa sad, ja baš i nisam siguran u to«, rekao je Cristian dok mu je smiješak

poigravao na usnama. Nespretno je izvukao smotuljak papira iz džepa pelerine

nesigurnim prstima. Namrštio se kad je prinio pismo bliže svome licu. »Prevarila sam

se u tebi«, čitao je. »Ni u kom slučaju ne bih mogla voljeti čovjeka poput tebe, niti te želim

vidjeti. Molim te, nemoj pokušavati sastati se sa mnom niti komunicirati na bilo koji način.«

Cristian je strpao poruku natrag u džep. »Jadni moj braco. Bila si tako razigrana

otkako se vratio u Veneciju. Nije ga bilo teško uvjeriti da si pobjegla s drugim«,

rekao je glasa zasićenog zadovoljštinom.

»Odakle ti to?« Cass je zahtijevala odgovor. To je bilo pismo koje je počela pisati

Falcu. Jučer ga je spremila u svoj dnevnik.

»Ne bi trebala ostavljati svoj dnevnik posvuda«, rekao je Cristian. »Našao sam ga

na ulazu u Frari.« Pritisnuo joj je vrh bodeža na vrat. »Nadahnuto štivo. Sretna si

što ga nije pronašao moj brat.«

Sigurno je ispustila dnevnik kad je bježala kroz gomilu uzvanika, prije nego što

se onesvijestila na obali. Osjetila je kako se prostorija oko nje razlijeće u komadiće

... Svaki tren će joj zabosti oštricu u vrat ...

»Jadni moj braco«, ponovio je Cristian. »Kako je samo bio ponosan kad je naš

otac ugovorio vaše zaruke. Kakva izdaja. To će ga posve uništiti. Ti si stvarno

posrnula žena, poput ostalih, zar ne?«

Tijelo mu se napelo. Vrh bodeža probio je Cassinu kožu.

Rječica krvi počela joj je curiti niz vrat. Bol je bila neznatna kao da ju je ubola

igla ili pčela, ali Cass je zakrkljala, kao da je očekivala da će joj dah isteći na tu

rupicu.

»Nisam ga izdala«, procijedila je Cass. Stisnula se uz kameni zid jako se trudeći

da ne proguta slinu, da ne diše previše snažno. Osjetila je nalet mučnine.

»Nisi?« Cristian je u trenu povukao bodež, a Cass se istoga trena srušila na pod.

Noge je jednostavno nisu uspjele držati. »Rekao bih da se sjećam drugog pisma iz

tvoga dnevnika«, nastavio je. »Prilično intimna ispovijed.«

~288~

Cass je znala da je besmisleno žaliti za gubitkom pisma Falcu dok joj luđak maše

nožem oko vrata. Ipak, srce joj je pomalo krvarilo pri pomisli da je izgubila i

posljednji dio Falca.

»Ustani!« naredio je Cristian povlačeći joj ruku.

»Ne mogu«, slagala je Cass. »Uganula sam članak kad sam pala.« Ugrizla se za

usnu. Iznenadna bol usredotočila ju je, smirila joj živce.

»Dosta je bilo odgađanja«, rekao je Cristian, a svilenkasti mu je glas postao grub.

»Uzet ću što mi pripada.« Zgrabio ju je za kosu i počeo je vući preko mokrog poda

do mramornog stola u kutu.

Čipka kojom joj je bila ovijena kosa olabavila se i pala na pod. Zurila je u nju

dok je tonula u blato, a kosa joj se rasipala po ramenima. I ona će potonuti.

Umrijeti. Cristian ju je pritisnuo o rub stola. Mramor joj se urezivao u leđa.

Prevukao je nožem duž njezina vrata i ključne kosti. Srebrnim. Blistavim.

Smrtonosnim. Cristian je drugom rukom posegnuo kako bi joj pomilovao meke

uvojke koji su joj pali niz lice.

»Tako lijepa«, rekao je i zakopao lice u crvenkasto-smeđu grivu. Duboko je

udahnuo. »Tako mirisna. Volio bih kad bismo imali više vremena.«

»Luca!« vrisnula je Cass. Ali glas joj je bio grub, grlo stisnuto od užasa.

»Ne može te čuti«, rekao je Cristian i prevalio je svojim tijelom na hladan,

mramorni stol.

Falco. Cass je opet pozvala u pomoć, ovaj put u sebi.

Cristian ju je snažno povukao za kosu, odigao joj bradu kako bi izložio vrat.

Cass se koprcala pod njim. Snažno joj je poklopio usta svojima, ugrizao je za donju

usnicu.

Osjetila je krv na jeziku. Cass ga je pokušavala udariti koljenima i laktovima. Srce

joj je naprosto poludjelo u grudima. Vrištala je premda je znala da je nitko ne može

čuti. Sada je više nije plašio nož.

»Prestani!« Cristian joj je začepio usta dlanom.

Cass je zakopala nokte u njegovo lice. Tamne su mu oči blistale u mraku.

Ponovno je vrisnula. Pokušala je odgurati bodež od vrata, ali ruke su joj otežale.

Sve je postalo tako teško. Njezine noge. Glava. Obamrlost joj je obuzimala tijelo.

»Nemoj«, preklinjala ga je.

Cristian joj je lijevom rukom posegnuo iza leđa i dohvatio se gornjih gumba na

pozadini njezine haljine. Prsti su mu bili previše nervozni da bi je mogao otkopčati.

~289~

Povukao je tkaninu, a Cass je osjetila kako se kruti brokat para. Nije znala ni diše li

uopće – kao da joj se mozak posve usporio. Kao da joj je ostavio svega nekoliko

osjećaja. Mramornu ploču stola kao komad leda koji joj liže leđa. Potrgane perle

koje su sitno kuckale padajući na mokar pod.

Cristian joj je prsima pritisnuo tijelo. »Kurvo«, rekao je. »Kad bi bar moj brat

mogao gledati ovo«. Desna mu se šaka grčila dok je njome istraživao obline njezina

tijela. Cass se trzala prožeta odbojnošću. Ponovno je okusila vlastitu krv. Ovo nije

stvarnost. Molim te, daj da to bude noćna mora. Molim te, molim te, probudi me...

Cristianov nož ponovno se vratio na njezine vratne žile prijeteći da joj prereže

gornji dio haljine, kožu, kosti.

»Na tebi je red, Cassandra«, rekao je s opakim sjajem u očima. »Na tebi je red.«

Pustio je da mu bodež padne na stol dok je svojim ustima tražio njezina, sad

nježno, sad grubo. Zgrabio ju je rukama za vrat. »Laku noć, bella ... «

Ne tako. Ne želim umrijeti tako. Ne ovdje, Ne sada. Cass je bacakala glavu lijevo-

desno, pokušavala udahnuti, ali nije uspijevala.

Prostor oko nje počeo je iščezavati. Sjene su se rastapale u izmaglici, slaba je

svjetlost počela nestajati. Cristian ju je gledao gotovo nježno. Na trenutak je

izgledao poput Luce. Cass je mrzila samu sebe što je uspjela pomisliti takvo nešto.

Suze su joj natopile oči. Iznenadno, neobjašnjivo. Pred očima joj se pojavilo lice

tete Agnese. Što bi starica mislila o njezinoj smrti? Bi li pomislila kako se teško Cass

borila za život?

Ne, Cass nije mogla razočarati svoju tetu. S krikom na usnama oduprla se prema

naprijed, udarila čelom o Cristianovo lice. Lucin je polubrat ustuknuo u

iznenađenju, ali nije olabavio stisak. Vruća mu je tekućina navrla iz nosa. Miris krvi,

poput bakra i soli, ispunio je zrak oko njih. Dohvatio je bodež. »Ubit ću te!«

Uzdignuo je lijevu ruku i naciljao u njezino srce. Nije joj preostalo ništa drugo nego

da dočeka ubod.

Nije to bila usijana bol kakvu je očekivala. Ubod je više sličio na tupi udarac.

Cass je pogledala u svoje grudi. Vrh bodeža zaglavio se u korzetu od kitovih usi.

Ispustila je iz usta nešto nalik na smijeh kad se bodež prevalio, iskrivljene i

beskorisne oštrice.

Na mokrom su se podu začuli koraci.

Luca? Nemoguće.

Ali, ipak, bio je to on.

Njezin je zaručnik dograbio Cristiana za ramena.

~290~

»Makni se s nje!« povikao je Luca i odvukao Cristiana s nje. Vrtjeli su se po

tamnoj odaji, ruke i noge letjele su im na sve strane. Cristian je udario leđima o

mramorno postolje. Luca ga je zgrabio rukama oko vrata i silom ga bacio na

koljena.

Cass je sjela, sva u bolovima, osjećajući vrtoglavicu. »Luca«, pokušala je reći, ali

nije uspjela ispustiti ni glasa iz sebe. Počela se ljuljati. Grlo joj je gorjelo.

Cristian se oslobodio Lucina stiska. Lice mu se izobličilo u oličenje čiste mržnje.

»Brate«, rekao je ustajući. »Baš sam se počeo zabavljati. Uvijek smo imali isti ukus,

zar ne?«

Cristian je nasrnuo na Lucu mlateći ga šakama. Luca se odgurnuo prema

polubratu i bacio ga prema zidu.

Cristian je spustio glavu. Opsovao je, šutnuo Lucu petom cipele. Luca se previo

uz bolno stenjanje. Cristian ga je obuhvatio rukama i bacio ga na pod. Kotrljah su

se po blatnjavom podu, udarali o zidove. Kristalni su bokali padali s postolja. Jedan

se sanduk s vinom opasno zaljuljao. Cristian je pribio Lucu o pod. Podigao je ruku

visoko u zrak, a u njoj je sijevnula krhotina stakla usmjerena u Lucino grlo.

»Bježi, Cass«, rekao je Luca promuklim glasom.

U trenu, Cass je skočila sa stola.

Zgrabila je fenjer i zavitlala ga u Cristiana. Odbio se od njegovih leđa, plamen je

zapalio rub njegova prsluka. Luca se uspio podići na noge dok je Cristian lupao

rukama po sebi. Poskakujući i glasno psujući. Kad je ugasio vatru, Cristian se opet

bacio na Lucu gurajući ga prema ogromnoj bačvi vina. Luca je leđima udario tako

snažno da je bačva pala na pod. Razbila se, a krvavocrveno se vino stalo miješati s

prljavom vodom na podu.

A tada su se začuli glasovi. Udaljeni, ali jasni.

Netko ih je čuo. Netko je dolazio.

Cristian je, očito, također bio svjestan što se zbiva. Odgurnuo je Lucu s puta i

pojurio prema vratima.

Zastao je, zadihan, pred vratima. »A la prochaine«, ispljunuo je. »Još nije gotovo,

brate.« Zatim je iskočio van kroz tamne čeljusti vrata i nestao u trenu.

~291~

»Srce je podijeljeno na četiri komore, sa svake strane dvije.

Kad jedna strana zataji, slijedi je i druga, a tijelo umire.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~292~

32.poglavlje

aposljetku, u podrum je upala bujica uzvanika, neki s bodežima u

rukama. Vodio ih je Madalenin otac, a iza njegova dva brata. I Joseph

Dubois je bio među njima: nosio je baklju.

»Što se dogodilo?« Lice signora Rambalda bilo je blijedo. »Zvučalo je kao da cijela

palača propada u kanal.«

»Jeste li ga zaustavili?« prasnula je Cass.

»Je li Vam dobro, signorina Caravello?« Madalenin stric Pietro raširenim je

rukama sprječavao gomilu znatiželjnika da ne dođu do nje.

»Molim Vas.« Cass se borila sa suzama. Mislila je samo na to da je Cristian uspio

pobjeći. »Vjerojatno je kliznuo pokraj vas.«

»Tko?« Signor Dubois zagladio je tamnu kosu. Gledao je Cass bezizražajnim

licem kao da je djevojčica koja je napravila nered da bi privukla pažnju na sebe.

»Ubojicu! Cris ... «

Luca ju je prekinuo. »Cass je ovdje zatekla lopova. Umiješao se među goste i

pokušao ukrasti vino.«

Cass se okrenula prema Luci, usta otvorenih u nevjerici. Zašto je lagao? »Ne«,

rekla je. »Ne. Nije bilo tako. Ja ... «

»Mislila je da će je lopov ubiti«, nastavio je Luca prebacujući joj ruku preko

ramena. »Mislim da je pala i udarila se u glavu. Ja ću se pobrinuti za nju.«

Signor Dubois je kimnuo glavom. Lice mu je bilo kao od kamena. Pogled koji su

razmijenili on i Luca Cass nije mogla razumjeti. »Vjerujem da je s nama i dobri

dottore de Gradi«, rekao je, »ako Vam zatreba njegova pomoć.«

Cass se privila uz Lucu tražeći zaštitu, nokti su joj ostavljali tragove poput

polumjeseca na koži njegove ruke. Zagledala se u Duboisa. Čovjek joj je uzvratio

pogled kao da je izaziva da ga optuži za nešto, ako smije. Je li Madalenina obitelj

znala što je bio u stanju učiniti? Jesu li to znali građani Venecije? Dubois je znao za

ubojstva, nije bilo sumnje. Je li stvarno naručio ubojstvo trudne sluškinje Sophie

kako je to tvrdio Cristian?

»Lopov u ovoj kući. Nezamislivo. I to baš na današnji dan ... «, rekao je signor

Rambaldo tresući glavom. »Signor da Peraga, ako ste sigurni da ne trebate pomoć,

N

~293~

otišao bih potražiti kćer. Možda bi signor Dubois mogao izvijestiti liječnika o stanju

signorine Caravello.«

»Mi ćemo pretražiti palaču«, rekao je Pietro. »Ako se među nama nalazi

kriminalac, istjerat ćemo ga na čistinu kako se to već sa gamadi radi.«

Joseph Dubois i Madini stričevi slijedili su signora Rambalda kamenim stubama.

Cass se okrenula prema Luci. »Luca, ti ne razumiješ. Dubois je upetljan zajedno s

tvojim bratom. Cristian je ubio jednu od onih sluškinja ... «

»Ne, ti si ta koja ne razumije«, snažno je uzvratio Luca. »Ne možeš samo tako ići

okolo i optuživati utjecajne ljude za ubojstva.«

»Ali ne možemo dopustiti da se samo tako izvuče.«

»Cass«, rekao je Luca uzevši joj lice u dlanove. »Ovdje se ne radi samo o mrtvoj

sluškinji. Molim te, vjeruj mi. Ima tu još koječega što ne shvaćaš.«

»Ali ... «

»Pogledaj što ti se zamalo dogodilo. Nemoj nikome dati povoda da se to

ponovi.« Oči su mu bile zabrinute.

Cass je instinktivno rukom primila grlo. Duboko u sebi, znala je da je Luca u

pravu. Gotovo da je još uvijek osjećala Cristianove ruke oko svoga vrata, gorući

osjećaj drobljenja dušnika pod njegovim strahovitim stiskom.

»Jesi li dobro?« upitala je Lucu. »Je li te ozlijedio?«

Luca je protrljao desni bok. »Napuklo rebro, možda.« Bolno se iskrivio. »Nema

veze, uvijek sam očekivao da će zaruke s tobom donijeti izvjesnu dozu rizika.«

Za divno čudo Cass se uspjela nasmiješiti. »Hvala ti«, rekla je osjećajući kako joj

se vrućina penje u obraze. »Što si me spasio. Ne znam što bi se dogodilo da – da ti

nisi... «

Luca ju je pogledao, svijetlosmeđe oči bile su mu prožete toplim osjećajima.

»Dobro si se sjetila opaliti ga fenjerom. Mislim da si i ti spasila mene.« Pustio joj je

lice i isprepleo prste s njezinima. »Dobra smo ekipa.«

Cass je osjetila val topline. Prislonila mu je glavu na grudi. Srce mu je brzo

kucalo ispod tkanja pelerine. Cass se podigla na prste i brzo ga poljubila u obraz.

»Hvala ti«, šapnula je.

Luca se zacrvenio. »Dođi«, rekao je. »Idemo te srediti.«

Dopratio je Cass stepenicama do prizemlja palače. Portego, koji je brujao šaptom i

mrmljanjem, obavila je mrtva tišina kad su se pojavili njih dvoje. Cass je uhvatila

svoj odraz u velikom ogledalu na vratima. Haljina joj je bila poderana i prljava,

~294~

krvlju umrljani ovratnik visio je ukoso. Gusta joj je kosa bila raščupana, na donjoj

usni trag Cristianova ugriza. Krvava porezotina na vratu nabubrila je i pekla je.

Netko je prigušio krik; mnogi su se križali. Žena koju Cass nije poznavala prišla

joj je. »Je li Vam dobro?« upitala je saginjući se da istraži krv na Cassinu grlu.

Ostali uzvanici su joj počeli prilaziti, stiskali se oko nje, oluja ruku i glasova.

Prostorija se počela okretati oko nje. Koljena su joj počela klecati.

»Molim vas, ljudi.« Luca je jednom rukom pridržao Cass, a drugu podigao uvis.

»Dođi, Cass«, rekao je tiho. Poveo ju je uz stepenice. Cass nikada nije vidjela toliko

ljudi u palači. A s druge strane, nikad se nije osjećala usamljenijom. Pokraj nje je

prošla sluškinja odjevena u sivo, tamne kose smotane u glatku punđu.

»Scusi«, rekao je Luca. »Molim Vas, donesite nam čašu vina.«

»Odmah, signore«. Sluškinja se naklonila i vratila u prizemlje.

Luca je proveo Cass kroz otvorena vrata. »Odmaraj se tu, a ja idem po liječnika«,

rekao je. »Nikome ne govori ništa. Reci da se ne sjećaš što se dogodilo.«

»Ne. Neću dottore de Gradija ... « Cass se pokušala usprotiviti, ali Luca je već

nestao. Možda to i nije loša zamisao. Izgledalo je da mu Falco vjeruje.

Cass je smušeno uteturala u sobu i sjela na divan uz prozor od debeloga stakla.

Podigla je ruku do prsa, do mjesta u kojemu se bodež zaglavio u kitovoj usi. Srce

joj je i dalje jako tuklo pod prstima. Spasilo me donje rublje, pomislila je Cass.

Odjednom je shvatila da svi ti dani borbe za zrak u stezniku možda i nisu bili

uzalud.

Duboko je udahnula zatomljujući želju da zaplače, ili zaurla. Odavde je mogla

vidjeti maleno zatvoreno dvorište. Nekoliko je gostiju pronašlo put do fontane s

Venerom; sjeli su na kamenje koje je okruživalo kip. Blistavi sunčani dan se

natmurio; u zraku su visjele niti sive izmaglice.

»Vaše vino, signorina.«

Taj glas.

Cass se okrenula oko sebe i skočila na noge. Falco je stajao na vratima sobe,

odjeven u zeleno-zlatnu odoru sluge. Cass je pogledom pratila nahereni smiješak,

kosa koja mu je u kovrčama padala uz lice. Suze su joj natopile oči, a Falcov se lik

zamaglio. Ali nije iščeznuo.

Morala se obuzdati da mu ne poleti u zagrljaj. Ostala je stajati oslonjena o

prozor. »Kako – kako si ušao?«

~295~

Falco je prešao sobu zastavši usput kako bi odložio čašu vina na stol. »Vrata su

prilično koristan izum, mogu ti reći«, rekao je, a oči su mu se iskrile. Zatim mu se

na licu pojavio zabrinut izraz. Prišao joj je i nježno pomilovao po vratu. »Jesi li

dobro?«

»Jesam«, rekla je Cass. »Sada.«

»Kad sam čuo da je netko napadnut, nisam htio povjerovati da si to bila ti.«

Sklonio joj je zamršenu kosu s lica. »A tada sam čuo da si prebila napadača tako da

je jadno kopile moralo pobjeći.« Falco se osmjehnuo. »Znao sam da si ti moj

čvorak.«

Cass se nagnula prema Falcu i dopustila da je zagrli. Duboko je disala. Kao i

uvijek, Falco je mirisao na mješavinu boje i sapuna od metvice. »Kako si me

pronašao?«

Falco se odvojio od nje i nasmiješio joj se. »Cijeli grad bruji o ovom vjenčanju

već tjednima«, rekao je. »Potkupio sam slugu da me pusti unutra. Morao sam mu

dati upravo izvrsne hlače u zamjenu za ovu odoru, ako te baš zanima.«

Cass je morala spriječiti samu sebe da ga ne zagrli. Željela ga je privući k sebi.

Zamislila je njegove meke usne na svojima, njegove prste u svojoj kosi, kao nekad...

Ali tad je pomislila na Lucu, način na koji ju je gledao u vinskom podrumu, kao

da bi se cijeli njegov svijet srušio da nije stigao tamo na vrijeme. Spasio joj je život.

Udaljila se, samo malo, i ostavila tanki sloj prostora između sebe i Falca.

»Zabrinula sam se za tebe«, rekla je Cass. »Došla sam te potražiti na izložbi

signora Loredana ... «

»Bila si tamo?« rekao je Falco. »Jesi li vidjela ... «

»Posrnule.« Cass nikada neće zaboraviti taj tercet slika. Mariabella i Sophia, obje

mrtve. Ali tko je bila treća žena? Tko je bila R?

A koliko ih je još Cristian ubio?

»Taj čovjek koji te napao, je li on odgovoran za zločine?« upitao je Falco.

Protrljao je ožiljak pod desnim okom.

Cass je kimnula. »Zove se Cristian«, rekla je Cass. »Nije normalan, ali mislim da

ima suradnika.« Zastala je sjećajući se Lucina upozorenja da pravu priču zadrži za

sebe i njegova inzistiranja da je to samo dio veće slike. Ali nije mogla lagati Falcu.

»Vjerujem da je u dosluhu sa signorom Josephom Duboisom«, rekla je. »Oni su ubili

kurtizanu Mariabellu i sluškinju Sophiu.« Cass nije željela razmišljati o tome koga su

još možda ubili. Očajno je htjela vjerovati Cristianovim riječima, da on nema ništa s

~296~

Felicianinim nestankom. »Pokušali su me ubiti«, nastavila je i odlučila prešutjeti da

su Cristian i njezin zaručnik bili u srodstvu.

»Ako je to točno, sretna si što si još živa«, rekao je Falco. »Nisi li rekla da on ima

neke veze u Vijeću desetorice?«

Cass je kimnula. Nije ni čudo da je Dubois mislio kako će se izvući. I opet je

Cass pomislila kako je bila naivna; tama se spremala progutati Republiku koju su svi

zvali La Serenissima, najspokojnijom.

Falco joj primio dlanove. Podigao joj je prste do svojih usana. »Kako si se

osjećala kad si pročitala moje pismo?« upitao je.

Pitanje je bilo jednostavno, ali Cass je mogla osjetiti tisuće potpitanja u

kontekstu. »Ja ... « Pogledala je prema vratima i tražila odgovor, bilo ih je na stotine,

a nijedan pravi. Odlučila je uzvratiti protupitanjem. »Jeste li sva trupla odvezli de

Gradiju? Je li Liviana ... « Cass nije smogla snage dovršiti rečenicu.

Falco joj je prešao vršcima prstiju preko lica, milovao joj sljepoočnice, jagodice,

bradu. Cassini su bolovi počeli iščezavati kao da je iscjeljuje dodirivanjem njezinih

rana. »Tako mi je žao«, šapnuo joj je. »Mislim da je neke zadržao, a neke prodao.

Možda je poslužila za ... umjetničke svrhe«, dovršio je s naporom. Prislonio je čelo

uz njezino. »Nikad mi nećeš oprostiti, zar ne?«

»Opraštam ti«, rekla je boreći se s porivom da pritisne svoja usta na njegova. I

mislila je to. Nije se više mogla ljutiti na njega. I premda nije razumjela, trudila se

što je bolje mogla da ne sudi o njegovim djelima. I sama je bila daleko od

savršenstva.

Falco je čujno ispustio dah. »Ovo je najbolja vijest danas«, rekao je. Nagnuo se

unatrag, a licem mu se razvukao širok osmijeh. »A druga najbolja vijest je da su

moje slike dobro prošle na izložbi. Imućni slikar s kopna ponudio mi je posao.

Puno posla.«

»Falco, pa to je fantastično!« Cass nije mogla odoljeti, a da mu ne stisne ruku.

»Sudbonosno«, rekao je dubokim glasom. »Poput tebe. Poput nas.«

Cass je otvorila usta da se usprotivi, ali iz njih nije izašla niti riječ. Falco je bio u

pravu. Nije mogla zanijekati da je dopro duboko u njezinu unutrašnjost i otključao

tamo brave za koje nije ni znala da postoje.

»Ali radno mjesto će iziskivati mnogo putovanja. A možda i preseljenje«, rekao

je. Pogledala je u daljinu i ugrizla se za usnu. »Otići ćeš daleko.«

Falco je kimnuo. »Ali tako ću možda moći opet vidjeti svoju obitelj.«

~297~

»Svoju obitelj?« Cass nikada nije pitala Falca ništa o njegovoj obitelji, je li imao

braće ili sestara.

»Moja je majka pralja, a otac postolar. Sva mi braća rade u njegovoj radionici.

Imam dvije mlađe sestre u samostanu u Veroni«, rekao je. »Nisam ih vidio

godinama.«

Cass nije mogla zamisliti kako je to odrastati u tako velikoj obitelji, s toliko

prirođenih družbenika.

»Pođi sa mnom, Cassandra«, rekao je Falco dok joj je polagao ruke na struk.

»Sada ti mogu pružiti priliku za život. Možda baš neće biti onakav na kakav si

navikla, ali bit će ispunjen ljubavlju.«

Prije nego što je Cass uspjela odgovoriti, sluškinja se pojavila na vratima sobe, s

čašom vina u vitkim rukama. Obrve su joj se zbunjeno skupile kad je ugledala

Falca.

»Scusi, signorina.«, rekla je. »Vaše vino ...?«

»Samo ga odložite«, oštro je rekla Cass odahnuvši što je to bila samo sluškinja, a

ne Luca.

Falco je bio ustrajan. »Razmisli o tome«, rekao je Cass. Poljubio joj je ruku i

krenuo van. Cass ga je gledala kako odlazi. Kad je izašao, soba kao da je postala

mračna i hladna. Neugodna unutrašnjost sobe savršeno se slagala s beznađem koje

je Cass osjećala u svom srcu, srcu koje je bilo rastrzano borbom na dvije bojišnice.

~298~

»Voda je zrcalo u kojemu vidimo

svoj pravi odraz, ali ona stvara

i maglu u kojoj se krijemo.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~299~

33. poglavlje

ass je duboko udahnula kako bi se usredotočila, a zatim prošla kroz

nadsvođeni koridor. Morala je pronaći Lucu. Samo je htjela otići kući,

pobjeći od sveg tog ludila. I razmišljati. Proslava je bješnjela iznad nje.

Ugledala je svoga zaručnika kako se probija kroz gomilu. Srela se s njim na

odmorištu stubišta.

»Liječnik je na putu ovamo«, rekao je Luca.

Cass je odmahnula glavom. »Molim te – samo bih se htjela vratiti u vilu. Možda

će liječnik tete Agnese ... « Stala je. Nije htjela vidjeti ni njega. Njega i njegove

pijavice. Samo se htjela uvući u krevet i sklupčati se uz Šunjala. Ako odspava

nekoliko sati, a možda i nekoliko godina, možda svijet oko nje opet postane

normalan.

»Čini se da si stabilnija na nogama«, rekao je Luca. »Možda ti je vino pomoglo da

smiriš živce.«

Cass je pomislila na čaše vina, obje netaknute i ostavljene na stolu sobe. Nije joj

vino smirilo živce. Nego Falco. Sama pomisao na njega izazvala joj je bol u utrobi.

»Možda«, usiljeno se nasmiješila.

Luca i Cass pronašli su Agnese i sluškinje u portegu.

Njezina je teta tumarala amo-tamo, a Narissa ju je pridržavala za lakat i činila sve

što je mogla kako bi stabilizirala staričino teturavo kretanje.

»Cassandra! Santo cielo.« Agnese je odmah došepala do Cass. Podigla je

iskrivljene, kvrgave prste do njezina lica. »Jesi li dobro? Ne mogu vjerovati što sam

sve čula!«

Cass je utješio tetin hladni dodir. »Dobro sam. Samo bih htjela otići kući.«

Otkako je znala za sebe, tetinu vilu na Svetom Dominiku nije doživljavala kao svoj

dom, ali sada se nije mogla sjetiti boljeg mjesta kamo bi radije otišla.

Agnese se namrštila. »Taj kriminalac. Jesu li ga uhvatili?«

»Nismo sigurni«, rekao je Luca zaštitnički ovivši ruku oko Cassina lakta.

S druge strane sobe intenzivni plavi bljesak zarobio je Cassin pogled. Madalena

je stajala uz glavni stol, s čašom vina u bijelim prstima. Usta su joj se otvorila kad je

ugledala Cass, ispričala se nekom očevu prijatelju i požurila preko dvorane do Cass.

C

~300~

Cass je ispetljala ruku iz Lucine i požurila prema svojoj najboljoj prijateljici.

Dvije su se djevojke susrele nasred portega. Madalena je ovila ruke oko Cassina vrata

i stegnula je u vatreni zagrljaj. »Tako mi je drago da si dobro«, rekla je Mada. »Ne

mogu vjerovati da si bila napadnuta. Što si uopće radila u vinskom podrumu moga

oca?«

»Znaš mene«, rekla je Cass izvijajući se unatrag kako ne bi krvlju zaprljala

Madinu haljinu. »Sklona sam odlutati nekamo i upasti u nevolju.« Željela je

prijateljici ispričati cijelu priču, ali danas je bio Madin izuzetni dan. Cass ga nije

htjela pokvariti još više nego što je uspjela dosad. »Zapravo, tražila sam tebe. Gdje

si nestala kad je počelo slavlje?«

Madalenine su se smeđe oči raširile. »Mislim da si samo ti primijetila da me

nema. Bila sam u spavaćoj sobi, Eva mi je popravljala frizuru jer se rastresla tijekom

šetnje kroz grad. Ali onda je Marco pokucao na moja vrata.« Madalenina

alabasterna koža osula se rumenilom od užitka. »Poslala sam Evu van.« Nije više

ništa rekla, samo je namignula.

Cass je prinijela ruku ustima. »Želiš li reći da si ... «

»Jesi li ti uopće svjesna kako dugo sam čekala taj dan?« Mada se nacerila.

»Jednostavno nismo mogli dočekati neku drugu prigodu.«

Iza Madalene, Cass je ugledala donnu Domacetti kako krči put kroz prepuni

portego. Cass nije imala nimalo želje biti podvrgnuta njezinu ispitivanju pa da

sutradan cijela Venecija prepričava gadne trenutke. »Znači, dok sam te očajnički

tražila, ti i Marco ste bili u krevetu.« Cass se nasmijala. »Nadam se da je barem bilo

veličanstveno.«

Mada se nagnula bliže i prošaptala joj u uho: »Kao da sam se ponovno rodila.«

Činilo se da je ipak to bila najvažnija tema dana.

Luca, Agnese i sluškinje stajali su na vrhu velikoga stubišta i čekali da Cass i

Mada završe razgovor. »Ona napast od donne Domacetti prilazi ti s leđa. Odvuci

joj pažnju.«

Cass se zaputila prema stepenicama do ostalih. Iza sebe, čula je kako donna

Domacetti vuče Madalenu preko sobe do stola s venecijanskim uglednicima. »Znaš,

tu su neke žene koje apsolutno moraš upoznati«, afektirala je pretila žena. Cass se

ponovno nasmiješila. Sve je opet bilo na svome mjestu.

Kad su izašli iz palače, Luca je prizvao gondolijera u prolazu, a Agnese i

sluškinje zaštitnički su okružile Cass.

~301~

Po prvi put nakon dugo vremena Cass se osjetila potpuno u obiteljskom

okruženju. Kad bi pobjegla s Falcom, izgubila bi sve to. Znala je da ga voli, ali je li

ljubav bila dovoljno dobar razlog da izda Lucu i slomi srce Agnesi?

Krupne kišne kapi počele su padati dok je Luca pomagao trima ženama da se

popnu u brodicu. Kiša je udarala o Cassine obraze, ubadala joj izloženu kožu.

Okrenula je lice nasuprot oluji. Bol ju je pročišćavala.

Cass i Agnese sjele su u kabinu. Siena se zbila uz Cass očito namjerno ne

skidajući oka s Luce nijednog trenutka. »Tako sam se brinula za Vas«, rekla je

šapatom. Cass je nikada nije vidjela tako blijedu.

Cass je posegnula i stisnula joj ruku. Siena jest imala svoje tajne, ali bila je odana

prijateljica. Zacijelo je bila prestravljena kad je čula da je Cass napadnuta. Uvijek

moraš misliti kako će tvoji postupci utjecati na druge. Cass je na Agnese gledala kao na

strogu staricu, ali sad je počela shvaćati da su njezini savjeti bili prožeti ljubavlju i

mudrošću – i da nisu bili tek puko zanovijetanje.

»Znala sam da ako igdje postoji neka nevolja, ti ćeš bez sumnje upasti u nju,

Cassandra. U tome si potpuno ista kao i tvoji roditelji.« Činilo se kao da joj Agnese

čita misli. Cass je gledala kako se kišne kapi razbijaju o sitne valove dok je gondola

isplovljavala iz Velikog kanala i počela ulaziti u lagunu.

Agnese nije bila gotova. Prebacila je pozornost na Lucu. »A i vi, Luca da Peraga.

Ako se nadate da će Vam Cassandra postati nevjesta, morat ćete naučiti držati je

malo bolje na oku.«

Lucini su se obrazi lagano zacrvenjeli dok se penjao u gondolu. »Mi dispiace,

signora Querini«, rekao je. »Ali Vi govorite o svojoj nećakinji kao da je kobila, a ne

prelijepa mlada žena.« Luca se usudio počastiti Cass brzim smiješkom.

Uzvratila mu je. Lucina odlučnost da je obrani pred tetom prožela ju je

toplinom, pružao joj je sigurnost kao i njegovo junaštvo u vinskom podrumu.

Agnese je kašljem rastjerala sluz u grlu. »Ako i govorim o njoj kao o životinji, to

je zato što njezino ludiranje s vremena na vrijeme prelazi granice uljudnosti.«

Nakon toga je dodala blažim tonom. »Možda sam prestroga prema tebi, Cassandra.

Ali, molim te, ne zaboravi da više nemam nikoga osim tebe.«

Cass se zagledala u pod. Često je razmišljala o tome kako je Agnese sve što joj je

preostalo od obitelji, ali nikada nije stala i razmislila kako vrijedi i obratno. »Mi

dispiace«, rekla je Cass osjetivši dašak olakšanja kad se na vidiku pojavio Sveti

Dominik.

~302~

Agnese se nagnula i stisnula joj dlan. »Možemo samo zahvaliti Bogu da je sve

dobro svršilo.«

Osim što nije svršilo, a Cass je to znala.

Sljedećega dana, Cass i Luca pošli su šetnju oko malenog otoka Svetog

Dominika. Cass se iznenadila kad je otkrila da joj godi dodir Lucine ruke na

njezinoj, način na koji ju je vodio oko lokava i pukotina na nogostupu. Žene su ih

zagledavale dok su prolazili, kao da joj zavide. Vidjele su Lucu onakvim kakav je i

bio: visok, naočit, privržen. Bio je to lijep osjećaj pokazati se u javnosti s

muškarcem, smijati se i razgovarati s njim bez brige tko će ih vidjeti.

Put ih je nanio pred Il Mar e la Spada, malu tavernu u kojoj su Falco i njegovi

prijatelji bili stalni gosti. Razmišljala je o noćima s Falcom: kako su bile intenzivne i

strašne, ali i kako se konačno osjećala živom za to vrijeme. Hoće li moći takvo

nešto doživjeti s Lucom? Nije bila sigurna u to.

Hoće li, s vremenom, čak doživjeti nešto još bolje? To bi moralo biti drugačije.

Smirenije. Ali možda je baš to trebalo Cass – netko tko će nadopuniti njezinu naglu

narav, netko u kome će moći pronaći oslonac i mir.

Ostavili su iza sebe kuće na obali. Luca se okrenuo prema

Cass.

»Jesi li čula za Red vječne ruže?« upitao je s iznenadnim zabrinutim tonom u

glasu.

Cass ga je gledala radoznalo. »Ne. Ne znam što je to.«

Umjesto da joj objasni o čemu se radi, Luca je uzdahnuo i protresao glavom.

»Nema veze. Nije važno. Samo sam ... ne znam odakle bih počeo. Moje ponašanje,

otkako sam se vratio u Veneciju, vjerojatno ti se čini čudnim«, rekao je. »Ja – čekao

sam priliku da ti objasnim. Prije nekoliko tjedana dobio sam pismo od Cristiana.

Nismo se čuli godinama. Moram priznati kako sam se nadao da je poginuo u ratu.

Napisao mi je kako je čuo za naše vjenčanje, a zatim me upozorio kako će se

pobrinuti da nikad ne dočekam tu sreću.« Luca je pogledao u daljinu, očiju stisnutih

zbog odsjaja sunca na površini lagune. »Nisam nimalo sumnjao da si mu meta. Već

je ubio nekoga koga sam volio; znao sam da će to bez oklijevanja moći ponoviti.«

Cass se srce popelo u grlo. »O čemu to govoriš?«

Luca je šutio neko vrijeme, a Cass se zabrinula da bi mogao odustati od daljnjeg

razgovora. No naposljetku je ipak nastavio. »Moji su roditelji znali često sa sestrom

i sa mnom ići na Trg svetog Marka. Rosa je voljela Trg. Mogla je satima gledati

~303~

žonglere i mađioničare. Nikad se bi umorila od gledanja nakita i drangulija na

štandovima trgovaca iz inozemstva.«

Polako je izdahnuo. Cass je provukla svoje prste kroz njegove. »Sestri mi je bilo

samo sedam godina kad je umrla – kad ju je Cristian ubio. Tijelo joj pronađeno

kako pluta u kanalu; to je proglašeno nesretnim slučajem, ali ja sam znao da nije

tako. Rosa se ne bi utopila u kanalu. Naučila je plivati u jezeru pokraj našeg imanja

na obali. Bila je posebna. Da je sada živa, mislim da biste vas dvije postale prilično

dobre prijateljice.«

Cass je osjetila kako je grize osjećaj krivnje. Jadni Luca. Pretrpio je takvu patnju.

A bilo je još toliko toga o njemu što nije znala – a nije se nikada ni potrudila

doznati.

»Kad sam dobio pismo od tvoje tete u vezi s dogovorom oko vjenčanja, došlo je

baš u pravo vrijeme«, nastavio je Luca. »Pružilo mi je opravdanje da se vratim u

Veneciju i pronađem Cristiana prije nego što on pronađe tebe. Nadao sam se da me

samo pokušava zaplašiti. Kad sam uhvatio onog dečka kako se šulja Agnesinim

travnjakom, pomislio sam da je možda Cristian poslao špijuna.«

Paolo. Znači, Luca nije imao pojma da se Cass vucarala uokolo s Falcom.

Osjećaj krivnje ubo ju je još malo jače. Srećom, Luca nikad neće saznati za tu

avanturu – ako se njezin dnevnik ne pronađe. Cass se pitala je li ga Cristian odnio

sa sobom. Hoće li ga pročitati pa u danima pred vjenčanje slati Luci stranicu po

stranicu. Ta je pomisao bila bolna. Prestala je disati. Čekala je da prođe taj neugodni

osjećaj.

Luca joj je zaštitnički položio ruku preko ramena. Cass je osjećala mirise bora i

limuna s njegove kože i odjeće. »Želiš li se malo odmoriti?« upitao je Luca. »Znam

da te sve ovo moralo uzdrmati.«

»Ne, samo nastavi«, rekla je Cass zatomljujući potrebu za plakanjem. Nije

zaslužila Lucu. Bio je predobar za nju.

»Kad sam čuo za ubojstvo sluškinje, bio sam uvjereniji više nego ikad da moj

polubrat jest u Veneciji. Plašio sam se da će ti prići, da će pokušati ... «, Luca se

stresao.

Cass se sjetila kako joj je Cristian prišao u bordelu, kako se pravio da je želi

unajmiti za noć. Što bi se dogodilo da se nije umiješao Falco?

»Nisam bio siguran sve do izložbe slika. Cristianov se potpis nalazio u knjizi

gostiju, iznad tvoga. Jedna me njegova slika podsjetila na ženu koja je poznavala

mog oca. Vjerujem da je to bila Cristianova majka.« Luka je zatresao glavom.

~304~

Dodao je nježnijim tonom. »Žao mi je što sam bio grub prema tebi. Htio sam te

zaštititi. Trebao sam ti prije reći za Cristiana. Ali mislio sam da će biti bolje za tebe

ako o tome ne budeš znala ništa. A također sam osjetio i ... « Naglo je umuknuo.

» Što?« Cass ga je poticala. Vrtjelo joj se od pomisli da je Cristian ubio vlastitu

majku, ali sjetila se s koliko mržnje ju je nazvao kurvom. Možda ju je vidio s ocem

dok je bio dijete i nešto se tada prelomilo u njemu.

Luca je protrljao čelo. »Cristian je samo moj polubrat«, rekao je. »Neće naslijediti

ništa od imovine. To je jedan od razloga zašto me mrzi. Pa ipak ... brinuo sam se da

će te biti strah udati se za mene ako saznaš za njega.«

»Luca.« Cass mu je nježno stisnula dlan. »Nemam ti pravo suditi.«

»Pa, s druge strane, ne izgledaš ni previše zagrijana za naše vjenčanje«, rekao je

Luca zagledan u daljinu.

Cass je stala. Pogledala je preko lagune. Sunce je baš počelo zalaziti, obojilo je

nebo nijansama narančaste i crvene boje. Cass se sjetila kako je željela pobjeći sa

Svetog Dominika. Sada su je tople boje grijale poput mekog pokrivača. Prvi put u

životu nije htjela otplivati daleko. »Nije u tome stvar«, polako je rekla. »Zatekao si

me, o tome se radi. Nisam bila spremna.«

Luca ju je okrenuo prema sebi. »A sada, Cassandra?« upitao ju je, položio joj

dlan na obraz, a drugom je rukom primio oko vitkoga struka. »Jesi li sada spremna?

Moram se vratiti u Francusku na studij. Pođi sa mnom. Ja te mogu štititi. Ja te hoću

zaštititi. A i pokušat ću – učinit ću sve da te učinim sretnom.«

Cass nije znala što bi rekla. Zurila je u Lucine oči – strpljive, tople, blage. On bi

mogao biti izvrstan suprug. Gotovo savršen muž. Ali, je li mogao biti savršen

suprug za nju? Cass to nije znala.

U tom se trenutku nešto pomaknulo u sjenama. Cass se instinktivno napela.

Okretala je glavu oko sebe, a tada je prilika izašla iz taverne iza njih.

Bio je to Falco, nosio je platnenu vreću na ramenu. Ukočio se vidjevši ih, a Cass

je shvatila kako ih je mogao vidjeti: isprepletenih ruku, blizu jedno drugom, kao

dvoje ljubavnika. Nije se približavao, ali oči kao da su mu usplamtjele. Nije to bio

bijes, samo njegova čudna unutarnja snaga.

Činilo se da Luca nije bio svjestan što se zbiva. »Hoćeš li poći sa mnom?« upitao

je. »Kao moja žena?«

»Ja... « Cass je pogledala Lucino lice. Njezin bi je zaručnik volio i štitio. Zna je

što znači bol i odanost. Poginuo bi da je zaštiti.

~305~

Falco se napokon pokrenuo, hodao je prema obali. Cass se srce popelo u grlo.

Njezina prva ljubav. Falco je shvaćao njezinu želju za slobodom izvan ustaljenih

okvira. Bio je čovjek koji bi je podržao da živi onako kako to želi.

Ali, kakav bi to život bio?

Cass je stajala kao okamenjena, rastrgana dvojbom. Luca ju je i dalje gledao s

očekivanjem. Falco je stigao do njih dvoje i podigao pogled kako bi samo na

trenutak mogla vidjeti njegove nježne plave oči u prolazu.

Kad je Faco podigao ruku da pozove ribara u prolazu, sunce je potpuno zašlo za

obzor. A dok je padala tama, njoj je počelo svitati. Odgovor joj je cijelo vrijeme bio

pred očima. Cass je znala što mora učiniti.

~306~

»Baš kao što ruže rastu iz gnojiva

tako iz smrti može nastati novi život.«

KNJIGA VJEČNE RUŽE

~307~

34. poglavlje

ass je sjedila na uz Agnesin krevet, zajedno su kasno večerale, a Luca je

obavljao neke obaveze u obiteljskoj palači.

»Usuđujem se reći da si proživjela znatno uzbudljiviji tjedan nego

signorina Rambaldo«, primijetila je Agnese. Prinijela je ustima punu vilicu povrća.

Cass se nasmiješila, zadovoljna što je teta tako vješto rukovala jedaćim

priborom. Možda Agnese ojača. »Previše uzbudljiv«, rekla je. »Veselim se ljenčarenju

u vili na nekoliko dana. Možeš li mi povjerovati da se čak veselim i učenju sljedeći

tjedan?« Agnese je dogovorila s Cassinim učiteljem književnosti da joj da dodatnu

poduku.

Agnesine su sive oči zasvjetlucale. »Ne, ne mogu.« Pročeprkala je prstima ispod

baršunskog pokrivača. »Bi li htjela pozvati nekoga od posluge da mi malo pomogne

leći u krevet?«

»Ja ću ti pomoći«, rekla je Cass. Prije nego što je teta stigla prosvjedovati, Cass je

ustala sa stolca. Podvila je ruke pod tetine pazuhe i pomogla joj se premjestiti.

Zaboljelo ju je kad je shvatila koliko je teta bila lagana – kao ptičica, sa šupljim

kostima. Lica su im se ovlaš dodirnula, a Cass je osjetila miris parfema od ruže.

Podsjetio ju je na majku.

»Je li dobro tako?« upitala je.

»Izvrsno, dušo«, rekla je teta. »Tek sad počinjem shvaćati koliko si zapravo

snažna.« Pokazala je na bijelu kutiju pokraj toaletnog stolića. »Možeš li mi donijeti

onaj paket, molim te?«

Cass je podignula paket. Bila je to kutija srednje veličine povezana ljubičastom

vrpcom. Kad ga je krenula predati teti, ona je uz osmijeh odmahnula glavom. »To

je za tebe.«

»Za mene? Zašto?«

Agnesine su se tanke usne izvile u osmijeh. »Htjela sam ti to dati za rođendan, ali

nakon onog užasnog tjedna pomislila sam da imaš pravo na mali dar.«

Cass je odvezala ljubičastu vrpcu i spremila je u džep. Šunjalo će zacijelo uživati

u novoj igrački. Podigla je poklopac kutije. Ugledala je debelu knjigu uvezanu u

crnu, meku kožu. Cass ju je otvorila. Sve su stranice bile prazne.

C

~308~

»Tvoj novi dnevnik«, rekla je Agnese. »S obzirom na to koliko si događaja

morala zapisati, pretpostavila sam da ti je u starom dnevniku ponestalo stranica.«

Cass je privila u kožu uvezanu knjigu na grudi. Bio je to savršen dar. Teta nije ni

znala da je izgubila stari dnevnik, a opet je nekako pogodila što joj treba. Možda je

to bila čarolija obiteljske bliskosti. Možda nevidljive niti koje su Cass povezivale s

tetom nisu bile tako krhke kao što je oduvijek mislila. Možda su to ipak bili debeli

konopci koji će spriječiti da ih odnese oluja koja se nadvila nad Veneciju.

Po prvi put u životu, Cass je pomislila kako nije tako loše što je čvrsto vezana za

svoju tetu. Trebala je još puno toga naučiti od Agnese – o životu, ljubavi i svijetu.

»Hvala ti«, prošaptala je, iznenađena suzama koje su joj navirale na oči. »Savršen

je.« Brzo se oprostila i krenula u spavaću sobu.

Cass je ušla u sobu i sjela za toaletni stolić. Izvukla je pero iz ladice. Upalila je

staru uljanicu, prstima prešla preko cvjetnog uzorka na glatkoj površini. Sjedeći,

zurila je u prazno, razmišljala o svemu što se dogodilo u svega nekoliko burnih

tjedana.

Još uvijek je ostalo tako mnogo pitanja na koja je Cass tražila odgovore: prvo i

najvažnije – gdje je Feliciana? Ako je nije dograbio Cristian, gdje je bila? Sirota

Siena bit će izvan sebe sve dok joj se sestra sigurno ne vrati.

I je li Felicianin nestanak bio povezan s ubojstvima? Kakvo je bilo značenje

cvijeta u kružnici? Je li bio povezan s Redom vječne ruže koji je spomenuo Luca?

Vidjela je taj znak na prstenju koje su nosili Cristian i donna Domacetti te na fasadi

laboratorija užasa Angela de Gradija. Jesu li sve troje bili upleteni u nešto gnjusno?

A ako jesu, gdje se tu uklapa Joseph Dubois? Cass je bila sigurna da je Dubois

predstavljao ključnu poveznicu cijeloga slučaja. A na što je Luca mislio kad je rekao

da su ubojstva bila tek dio neke veće igre?

Uzdahnula je i istjerala iz uma misli o Cristianu i zavjeri. Osjetila se starijom,

znatno starijom no što je bila prije tek mjesec dana. Neki postupci koje je počinila u

zadnjih nekoliko tjedana mogli su se protumačiti kao pogrešni, pa čak i okrutni. Ali

ona je živjela, i voljela – i na kraju donijela pravu odluku.

Cass je prevrtjela palcem stranice dnevnika i iznenadila se kad joj je prst upao

negdje oko polovice. Komad papira ispao je iz knjige. Cass nije mogla vjerovati

svojim očima. Bio je to Falcov crtež – gola djevojka bez lica, skica koju joj je dao.

Znači, Agnese je pronašla ogrtač prebačen preko stolića. Starica je znala za akt

cijelo vrijeme.

~309~

Što ako Agnese misli da je ona pozirala za crtež? Obrazi su joj buknuli vatrom. Ustala

je, spremna odjuriti u tetinu sobu i objasniti joj da to nije ona.

No tada se zaustavila. Agnese očito nije bila ljuta jer u suprotnom bi pozvala

Cass na red čim je pronašla crtež. Prisjetila se razgovora u palači Domacetti, kako

su žene na čajanci insinuirale da Agnese nije oduvijek bila tako stroga i kruta. Cass

je teško sjedalo u glavu da joj je teta nekoć bila mlada i neobuzdana, ali u zadnje se

vrijeme iznenadila u brojnim ljudima. Izgleda da Agnese ipak nije bila onakvom

kakvu je zamišljala.

Cass se nasmiješila gledajući skicu, kad se sjetila kako ju je Falco zadirkivao što

se stidi vlastita tijela. Tada je izgledao tako sirov, prije nego što se zaljubila u njega.

Cass je na trenutak prislonila crtež na srce. Zatim ga je sakrila duboko među

stranicama dnevnika. To je bila priča koju će zadržati za sebe. Ne treba se baš sve

objasniti.

Ta ju je misao podsjetila na Livianine riječi koje je nekoć čula. Prije nego što se

Livi razboljela, njih su se dvije igrale u Agnesinu vrtu, a odjednom je pogrebna

povorka prošla kroz vratnice groblja. Djevojke su šmugnule kroz ulazna vrata i

sakrile se iza spomenika gledajući kako ljudi u crnini spuštaju umotano truplo u

zemlju.

»Ali ako zaključaju vrata«, rekla je Cass, »kako će mu duša moći otići u nebo?«

»Ne znam«, odgovorila je mlađa djevojka. »Možda duše mogu prolaziti kroz

zidove, baš kao duhovi.«

»A hoće li odletjeti u nebo?« upitala je Cass. »Ili će anđeli doći po njega i odnijeti

ga?«

Liviana je slegnula ramenima, a lice joj je ostalo posve mirno, kao da je se ta

pitanja uopće ne tiču.

»Ali, zar te ne zanima što će se dogoditi?« ustrajala je Cass razmišljajući o

vlastitim roditeljima koji su umrli prije svega nekoliko mjeseci. Jesu li njihova tijela

bila zarobljena negdje, a duše im se nisu mogle uspeti u nebo?

»Nije sve jednostavno za shvatiti«, rekla je Liviana. »Ponekad je bolje da nešto

ostane tajna, za ne?«

Cass se tada nije mogla složiti s njom. Sada nije više bila tako sigurna. Možda će

moći zaboraviti cvjetove u kružnicama, nestala trupla i pokvarenost društva koja je

omogućavala ubojicama da se izvuku. Možda bi se trebala usredotočiti na vrijeme

koje joj preostaje za druženje s tetom. Cass nije znala što bi trebala, ali znala je što

je mogla učiniti.

~310~

Otrgnula je praznu stranicu iz novoga dnevnika.

Dragi Luca, hvala ti na razumijevanju i strpljivosti. Znaj da marim za tebe, jako puno.

No ne mogu ti posvetiti cijeli život, još ne. Još uvijek učim kako živjeti. Još uvijek otkrivam

tko sam zapravo.

Promotrila je poruku i zgužvala je. Otrgnula je još jednu stranicu.

Dragi Falco, promijenio si mi život i zauvijek ćeš ostati njegov dio. Ipak, ne mogu pobjeći s

tobom i ostaviti ovo malo obitelji što mi je preostalo. Na težak sam način naučila da se

moraš brinuti za najbliže, za one koji te najviše trebaju.

Cass je uzdahnula. Odbacila je i tu poruku. Ionako je nije imala kamo poslati.

Falco je otišao. Možda ga više neće nikad ni vidjeti.

Cass je umočila pero u tintu i nadvila ga nad prvu stranicu dnevnika. Napisala je:

Možeš proučavati tijela živih i mrtvih u potrazi za načinom djelovanja mišića, kostiju, pa

čak i mozga, ali nikada nećeš razriješiti tajnu ljudskog srca .

Chia

Ziki

Crowarez.org

~311~

Zahvale

Posebno se želim zahvaliti Lexi Hillyer i Lauren Oliver što su me podržavale i

vjerovale u mene čak i kad sam sama sumnjala u sebe. Osjećala sam se kao

Pepeljuga i dugo se nadala da sat neće prerano otkucati ponoć. Zahvaljujem i Jill

Santopolo, Juliji Johnson te svima u Philomelu koji su mi pomogli ovu knjigu

uobličiti u nešto što stvarno zaslužuje oznaku Philomel. Beth Scorzato i Eleaonor

Herman, hvala vam za neumornu provjeru povijesnih činjenica. Stephenu Barbari i

osoblju Foundry Literary + Media zahvaljujem što su pridonijeli da se moji snovi

ostvare i da moja pisana riječ dopre do globalne razine. Ova će se knjiga tiskati na

većem broju jezika nego što ću ih ikada uspjeti naučiti. Zar to nije fantastično?

Mama, Paule, Vicky (ovaj, to je samo abecedni redoslijed, bez svađe, molim),

hvala vam za beskrajnu podršku, razne jestive poklone koji su me spasili da ne

umrem od gladi te što me se niste odrekli preko novina kad sam tjednima boravila

u dobrovoljnom izgnanstvu. Svi ste u pravu – uistinu previše radim. (Ali ne vidim

da bi se to moglo uskoro promijeniti.)

I još zahvala: svim sjajnim kritičarima mojih tekstova, zatim Blueborderima koji

su mi pružili više usmjeravanja i ohrabrenja nego što su svjesni. I Connie, jer je

znala kada treba navijati za mene, a kada mi reći da se odmorim na rezervnoj klupi.

Osoblju Kayaka, najbolje kavane u St. Louisu, što su trpjeli sve moje posebne

narudžbe i puštali me da visim za najboljim stolom uz policu za knjige beskrajno

dugo. (Vratit ću jednog dana sve knjige koje sam »posudila«, obećavam).

Kholoodu Eidu, koji je snimio izvrsne fotografije. Zakon si!

Raulu, Howardu, Jeffu i svima iz trades.coma što su mi omogućili pisati prikaze i

zasuli me besplatnim knjigama (zato što, budimo realni, svaki bi pisac ujedno

trebao biti i strastveni gutač knjiga.)

Susan Pickering i Dennisu Blacku – bili ste najbolji učitelji engleskog koje bi

djevojka mogla poželjeti, premda me ipak malo grebe što ste najprije rekli da

fenomenalno pišem, a onda mi dali savjet da upišem medicinu.

I na kraju Adamu, koji me spustio iz oblaka i pokazao mi da i stvarni svijet

može biti čaroban.