Otočne sredine specifičan su kulturni prostor jer kao zasebni mikrokozmosi, svojim tradicijama, običajima i vjerovanjima te konzerviranjem kulturnih dobara,

osmišljavaju identitet regije. U kulturološkom smislu, otok Rab presjecište je južnih i sjevernih silnica, što znači da je tvorba i razvoj njegova, rapskoga, kulturnoga univerzuma logičan posljedak dviju tradicija: sjeverne, slavenske, glagoljaške odnosno glagoljaškoga humanizma te južne, latinističke, humanističko-renesansne tradicije dalmatinskih komuna. Rapsko 'štivo' je višeslojno, osmišljeno vlastitom tradicijom i uklopljeno u širi hrvatski kulturni prostor. Često je trojezično i dvopismeno, a hrvatski jezik ravnopravno participira u svim aspektima kulturnocivilizacijskoga života otoka, pa tako i u literarnom stvaranju. Može li se kroz hrvatskim pisanu baštinu nazrijeti kulturni identitet Otoka?

Remete od pokore (religiosi illirici, de littera sclava)

Pojedina imena glagoljaša, trećoredaca, svjedoče o postojanju i uporabi glagoljskoga pisma na otoku Rabu. Puk im je bio osobito sklon jer su jedini redovnici koji od svoga postanka upotrebljavaju staroslavenski jezik. U vrijeme kada u samostanu na Komrčaru umire fra Petar de Corbavia, zabilježeno je da fra Petar Bogranić, mogući vlasnik Berlinskoga glagoljskog misala Bartola Krbavca (1402.), na Rab donosi neke glagoljske knjige (1450.).

Rapsko glagoljaško središte samostan su i crkva sv. Franje na Komrčaru (Campo Marzio). Zasluge za osnivanje (1479.) i stjecanje povlastica crkve pripadaju fra Mateju Bošnjaku (Mastilić, Ručica, de Jadera, 1430-1525); utemeljitelju provincije, zaslužnom za širenje i bujan razvoj trećoredaca po sjevernoj Dalmaciji, kvarnerskim otocima i Istri, čime je dao osobit doprinos očuvanju glagoljske knjige. Na Rabu se posvetio njegovanju oboljelih od kuge, vršeći tako iznimnu karitativnu djelatnost. Nova je crkva dovršena u lipnju 1490. (Debile principium 1490 juni) na zemlji koju je fra Mateju darovnicom, za posebne zasluge, dodijelio rapski knez Dominik Malipiera. Po crkvene je povlastice fra Matej išao osobno u Rim, usmeno ih zamoliti od pape. U rapskom je samostanu još od 1480. obavljao razne funkcije, a 1511. imenovan je njegovim doživotnim upraviteljem i skrbnikom.

Knjižica Ispovid (1492.) jedna je od najstarijih hrvatskih inkunabula, sačuvana je u prijepisu u mlađem, Tkonskom zborniku i tiskana u kući meštra Peregrina iz Bolonje. Sastavio ju je fra Matej Bošnjak i posvetio je bogatim rapskim trgovcima, 'financijerima-dobročiniteljima' Ivanu i Andriji Grimalarka, rodom Venecijancima.

Gvardijan samostana na Komrčaru je od 1523. bio fra Jakov Belić, brat (iako zasad samo pretpostavljeni) fra Stjepana Belića Rabljanina (1460-1523), koji je poveljom od 23. travnja 1494. postao prvi službeno imenovani predavač staroslavenskoga jezika u gradovima Dalmacije i Istre: In Christo sibi Carissimo fratri Steffano de Arbo sacerdoti 3. ordinis (...)

U istom je samostanu na Rabu boravio nedostoini fr(a)t(a)rь / ni pisacь . ni podь piscemь pisac fra Šimun Klimantović, komu estь zemla mati grisi bogatas'tvo. g'robь otočas't'vo čr'vi d'ruzi i tovariši, kako za sebe kaže u tzv. fraškama (trice, ćakule, brbljarije) na marginama Zbornika. U jednom od glagoljskih Zbornika koji je dijelom sastavio na Rabu 1501. svjedoči o oskudici u kojoj su se nalazili: spisah' ê fr. Šimun' z' Lukorana, sidešti [sjedeći] v' crkvi v' svetom' Frančisku prid' Rabom' na Komrčari. I tada ne imihomo [imasmo] v' našem' molstiri rêčenom ni žita ni muke ni vina uliê kaplice [ulja kapljice], a krušca vele pomalahno. A fr. Matii Ručica [Bošnjak] posla me na Komrčar' negovu gusternu piti vodu ž' nee od glada da ne mogoh' ju prêpiti, ošte ê nemu ostavih' dêlak'.

Uloga glagoljaša je u latinaškoj sredini osobito važna, stoga je zanimljivo da je novu crkvu sv. Franje posvetio upravo ninski biskup Juraj Divnić, kojemu u prvom hrvatskom romanu Planine, Petra Zoranića, pripada posebno mjesto i simboličko značenje u održanju hrvatske narodne tradicije. U samostanu sv. Franje na Komrčaru završio je novicijat i položio zavjete Krčanin fra Antun Juranić, glavni pomagač rapskom biskupu Ivanu Petru Gociniću (Galzigni) u priređivanju zadnjega tiskanog glagoljskog Časoslova 1771. (u izdanju Propagande u Rimu). Samostan sv. Franje na Komrčaru ukinut je radi nestašice redovnika 1824.

Književnoumjetnički žanrovski mozaik

U rapskoj kulturnoj povijesti, hrvatski čitamo sadržajno različite spise, od zapisa službene kancelarije, preko zapisanih pučkih pobožnosti, svakodnevnih crtica, marginalija i 'mudrolija' (fraški) na pergamentnim kodeksima. I takvi zapisi, a posebno uz estetski zahtjevnije, 'rapske' Gospine plačeve, prozne i stihovane svetačke legende, lirske ostvaraje u pjesmaricama i bratovštinskim obrednicima, uklapaju otok Rab u specifično višeslojnu sliku hrvatske kulture.

Žića svetih otaca (Arhiv HAZU, Zagreb) starohrvatski su latinički rukopis (gotička poluustavna minuskula), prva poznata jednotematski zaokružena hrvatska knjiga pripovjedačke proze. Sadržajno datira uz prve poznate hrvatske spomenike pisane latinicom (14. st.), primjerice Red i zakon; Šibenska molitva; Cantilena pro sabatho. Rukopis je pronađen u samostanu sv. Antuna (V. Premuda), a 1997. u cijelosti tiskan (prir. D. Malić, izd. Matice hrvatske). S obzirom na veze Rabljana sa zadarskim skriptorijem sv. Krševana i na činjenicu da je tekst nastao na području gdje se njegovala i latinička i glagoljička pismenost, Rab nije sasvim isključen i kao samo mjesto nastanka. Žića su sadržajem zbirka kratkih anegdota i priča iz života ranokršćanskih egipatskih eremita. Njihovi su primjeri u rapskoj sredini mogli djelovati i poučno i poticajno: Uči srce tvoje služiti ke učit druzih zajik tvoj.

BAŠTINA KOJA OBVEZUJE Rapski list, srpanj 2010.

26

Piše: Saša Potočnjak, prof.Svjetovne teme Otoka također pripadaju njegovu kulturnom identitetu. Sasvim određeni povijesni događaj može 'zastati' u vremenu na način da ga se poetski oblikuje kao dio tradicijskoga sjećanja. Istraživači mogu posegnuti za takvim literarnim 'petrifikacijama' kako bi odgonetnuli komadić Prošlosti.

Rapski kanonik, kasnije primancir stolne crkve, Matej Picić ispisao je goticom 1471. poznatu Picićevu pjesmaricu (Oxford, Bodleian Library). Trojezična Prva rapska pjesmarica, uz latinske i talijanske, sadrži i staročakavske pjesme pisane latinicom: Placi sarce i-s-ocima; Sudac strasan oche priti; Va se vrime godišća te jednu varijantu Gospina plača. Iz 1563. poznata nam je Druga rapska pjesmarica, koja je dugo vremena po otkriću bila zagubljena, iako ni danas nije sigurno nalazi li se na istom mjestu gdje je i pronađena (V. Premuda). Pojedini dijelovi te pjesmarice vezuju se i uz ime Marka Marulića, pored čega sadrži primjerice Plač Majke božje; stihove kao što su Versi vrhu sedam smrtni(h) grihof ili Versi od dne suda strašnoga; prenja Duša osujena iz pakla vapijući i Isus odgovara duši osujeni; ili pak početak legende Počinje život svetoga Alekse u versih hrvaskih kao i prozni odlomak Sveta Ana imala je jednu sestru. Bogatu tradiciju pasionske baštine pokazuje i treći Plač iz 1676., pronađen u benediktinskom samostanu sv. Andrije (fra Petar Runje), a naslovljen kao Knjiga gospe Jelene Mikuličijke.

Kontinuitet duhovnoga rapskoga štiva sačuvao se i u nešto mlađim pjesmaricama te u bratovštinskim obrednicima. Lirski zboroplet od nekolicine zapisanih pjesama (8), još se 1936. nalazio u franjevačkom samostanu u Kamporu (V. Premuda). Iako su prepisane iz mlađega predloška (18. st.) postanjem su znatno starije. Posebnost je pjesme Na dan sv. Ivana apostola i vangjeliste motiv trovanja, čest u apokrifnoj književnosti u glagoljskim brevijarima: Iz ulja je sveti Jivan / zdrav izašal, nigdir ožgan, / otrov čašu popi smino / kako da bi bilo vino. Druge pjesme, primjerice Na dan Mladoga lita: Ovo misto ti očuvaj, / plod zemaljski svim uzmnožaj, / da u rajskom paka gradu / duše čiste Bogu dadu; po nekim se svojim sadržajnim dijelovima vezuju i uz rapsku, postanjem stariju, Štujmo bratjo blagdan danas: To çinechi Bogchie vidit, / i ochiese na nac smilit, / uklonitchie Rabba Grada, / kughe, ratti, terre glada.

Rapski pisani legendarij, osim triju 'mirakula' Istorie od vitorie sv. Krištofora (Historia sancti Christophori martyris) u redakciji biskupa Jurja Kostice (poč. 14. st.), obuhvaća i dvanaesteračke versificirane legende u rukopisu Dominika de Dominisa (1713., pretpostavljeno rapske provenijencije): o sv. Alekseju, o sv. Ivanu Zlatoustu te o Jeleni Križarici (Arhiv NSK, Zagreb). Legenda o Dragi, rapskoj pastirici, kao i priča o utemeljiteljici samostana, Magdaleni od knezov Zirova plemena Bvdrrissica, umjetničkim obradama J. Barakovića i krstjanina spjevaoca I. T. Mrnavića (1626.), uklapaju topos Raba u tokove nacionalne književne povijesti: Hrvatske divice u zemlji hrvaćskoj / mlade udovice u kući domaćskoj, / a u strani rabskoj Bogu posvećene, / družbi i malobratskoj, život spivam žene.

Rapske fraške

Svjetovne teme Otoka također pripadaju njegovu kulturnom identitetu. Sasvim određeni povijesni događaj može 'zastati' u vremenu na način da ga se poetski oblikuje kao dio tradicijskoga sjećanja. Istraživači mogu posegnuti za takvim literarnim 'petrifikacijama' kako bi odgonetnuli komadić Prošlosti. I. K. Sakcinski 1873. navodi dva rukopisa na pergameni, iz 1504. i 1571., oba urešena

slikom svetoga Kristofora. Prvi rukopis ni fra Odoriko Badurina ne nalazi, bilježi samo poznati Liber ruber iz 1571. Ipak, uz opis rukopisa Registrum Literarum Comunis Arbi (Libro rosso) iz 1504., Kukuljević prepisuje 12 od navodnih 109 stihova, iz kojih saznajemo da je herceg Zuvan (Ivan Herceg) 1528. htio prevarom predati grad Rab Kristoforu Frankapanu: I tebe još molju Kristofore sveti, / naputi moj jazik, da bude moć peti, / i gnjiv i krv, tere oganj ki biše namislil, / on traditur Zuvan, rabljanom izmislil. / Biše niki hercik imenom zvan Zuvan, / za njega tamnosti bi z Raba zignan van, / naputil biše on nikoga knezića, / vsi mnim da ga znate, imenom Ancića [navodno podrijetlo Frankapana od starorimskih Anicija].

Umjetničke preoblike posreduju između događaja i njihovih čitatelja, pa su svjetovne teme Otoka znatno neposrednije u arhivskim 'mudrolijama' tzv. fraškama. Uz prijepise redovničkoga štiva, na marginama Klimantovićeva glagoljskoga Zbornika 'probija' i praktična strana života: (...) i ako poidêši [pođeš] na obedь k onomu, ki tebê zove, jijь [jedi] k'ruto, ča naik'ruĉe morêš'. ako ti e priêtelь onь, u koga si, nemu e d'rago, a t(e)bi prudno. ako li ti e nepriêtelь, a onь neka suze roni. ti li jijь [jedi] ča morêš' naibolê. neka mu e joĉe veĉa žalost', a t(e)bi koris'tь.

Rapski tekst hrvatske kulture također na svojim marginama notira događaje koji pokazuju sav intenzitet svakodnevnoga života Otoka. S jedne strane postoje zapisi kako je biskup 1539. pod prijetnjom kazne opomenuo đakona Jakova da iz svoje kuće pošalje concubinam; ili pak zapis iz 1536. kada je sluškinja Jelena dotičnoga I. F. tužila biskupu da ju je natukao. I. F. se opravdava da ga je ogovarala po gradu; ili pak tužba A. S. iz 1536. da ga je dotični don Bernardin izmlatio štapom; ili iz 1601. istraga o onima koji su maškarani dolazili radi komedija koludricama; ili pak naredba koludricama iz 1660. da ne smiju govoriti sa dotičnim M. P. jer je neki njegov govor izazvao sablazan u cijelom gradu; kao i naredba dotičnima K. R. i D. F. da marljivije pohađaju školu della gramatica. Dok s druge strane postoje zapisi o stjecanju doktorata (M. Bizza, u Padovi 1589; zapis 1594.), preporuke i popratnice mladićima za školovanje na europskim sveučilištima (M. Nimira, Padova; Rim, 1604.; Ilirski Kolegij u Loretu) te općenito zapisa o nastojanjima za obrazovanje mladih Rabljana, pa se čak može opravdati i nedolazak u kor ukoliko je klerik spriječen školom (1659.).

Tradiranost visokoumjetničkih oblika, uklopljenost u Povijest hrvatske književnosti, specifičan spoj dana Sv. Križa (proplakanje raspela radi poročnoga života Rabljana) i dana Sv. Jakova (početak fjere i 'slobode' u Gradu), Poklada i Korizme, privatnoga i javnoga, svetoga i profanoga čini da 'štivo' otoka Raba nikada ne prestajemo čitati.

27

oštećena knjiga - antifonar