KRONOLOGIJA MOGA ZAVIČAJA GRAČANA RODOSLOVNO STABLO MOJE OBITELJI BELIĆ I KOS – BUJAN

I TRNČEVIĆ IZ GRAČANA U ZAGREBU, REPUBLIKA HRVATSKA, EUROPA

Autorica: ĐURĐICA BELIĆ, UDANA HARAMIJA, magistra ekonomskih znanosti (mr. sc. oec.)

Zagreb, travanj 2007.

Lektorica: DRAŽENA ŠOLA VRBANEK, profesor Urednik: Dario Kraljević, dipl. ing.

I

Sadržaj: 1. UVOD ......................................................................................................................................................1 2. OPIS ZEMLJOPISNOG POLOŽAJA I ZNAMENITOSTI GRAČANA U ZAGREBU.........................3

2.1. GRAČANSKI POTOCI ....................................................................................................................7 2.2. POTOCI U SRCU ZAGREBA........................................................................................................10

3. GRAČANI NA POČETKU KSAVERSKE DOLINE............................................................................28 4. UKRATKO O MEDVEDNICI ..............................................................................................................33 5. MEDVEDGRAD NA MEDVEDNICI...................................................................................................37 6. KRATKI OPIS POVIJESTI GRAČANA ..............................................................................................39

6.1. DRUŠTVENA KRETANJA U POSLJEDNJIH 80 GODINA.......................................................39 (od 1918. do 2006.) ................................................................................................................................39 6.2. DALJNJA POVIJEST GRAČANA NA GRADSKOJ ZEMLJI .....................................................54 6.3. REMETE ISTOČNI SUSJEDI GRAČANA ...................................................................................59 6.4. KRALJEVEC – ŠESTINE – DEDIĆI – ZAPADNI SUSJEDI GRAČANA ..................................62 6.5. MARKUŠEVEC – SJEVEROZAPADNI SUSJEDI.......................................................................64

7. OPĆENITO O MOJOJ OBITELJI .........................................................................................................66 7.1 OBITELJ BELIĆ..............................................................................................................................70 7.2. DRAGUTIN BELIĆ (moj otac) ......................................................................................................70 7.3. KATARINA BELIĆ, rođena BUJAN plemenita JABRANČIĆ (moja majka) ...............................78 7.4. ZDRAVKO BELIĆ (moj brat) ........................................................................................................84 7.5. ĐURĐICA HARAMIJA, rođena BELIĆ (autorica ovog obiteljskog stabla)..................................89 7.6. STANKO HARAMIJA (moj suprug)..............................................................................................96 7.7. KATARINA KRALJEVIĆ, rođena HARAMIJA, po majci BELIĆ (moja kćer)..........................100 7.8. DARIO KRALJEVIĆ (suprug moje kćeri KATARINE) ..............................................................104 7.9. LADISLAV BELIĆ (moj djed po ocu Dragutinu) ........................................................................110 7.10. ELIZABETA JALŽA BELIĆ, rođena KOS (moja baka po ocu Dragutinu) ...............................117 7.11. JAKOV BELIĆ i njegova druga žena MAGDA BELIĆ, rođena MIHOLIĆ-ZLODI (moj pradjed i moja prabaka po ocu Dragutinu), i njegova prva žena MAGDA BELIĆ, rođena HARAMIJA...........119 7.12. JOSIP i BARBARA BELIĆ-KLAK, rođena JELAČIĆ (šukundjed i šukunbaka po ocu Dragutinu Beliću) ..................................................................................................................................................121 7.13. SHEMA RODOSLOVNOG STABLA OBITELJI BELIĆ (pet generacija prema usmenoj predaji i mojemu znanju – jer neki članovi žive danas)....................................................................................122

8. OBITELJ BUJAN plemenita JABRANČIĆ.........................................................................................130 8.1. PAVAO BUJAN pl. JABRANČIĆ (moj djed po majci KATARINI)...........................................137 8.2. ELIZABETA JALŽA BUJAN pl. JABRANČIĆ, rođena TRNČEVIĆ (moja baka po majci)......140 8.3. JELENA RADIĆ PUNTIJAR, rođena BUJAN pl. JABRANČIĆ (starija sestra moje majke KATARINE) ........................................................................................................................................145

8.3.1. NADA RUŽIĆ, rođena RADIĆ PUNTIJAR (po majci Jeleni Bujan pl. Jabrančić)...............146 8.4. IVANA GJURAK (Đurak), rođena BUJAN plemenita JABRANČIĆ (mlađa sestra moje majke KATARINE) ........................................................................................................................................149

8.4.1. ZLATKO GJURAK ( po majci Ivani Bujan pl. Jabrančić) ....................................................153 8.4.2. Gospođa MAJA SANSOVINI, rođena GJURAK (po majci Ivani Bujan pl. Jabrančić) ........155

8.5. ĐURO BUJAN pl. JABRANČIĆ (moj pradjed po majci Katarini) ..............................................156 8.5.1. DORA BUJAN pl. JABRANČIĆ, rođena TRNČEVIĆ (moja prabaka po majci Katarini) ...160

8.6. MATO BUJAN pl. JABRANČIĆ I NJEGOVA OBITELJ (mlađi brat mojega djeda Pavla) .......162 8.7. JALŽA BUJAN pl. JABRANČIĆ (starija sestra mojega djeda Pavla) .........................................163 8.8. JURAJ LUKA BUJAN pl. JABRANČIĆ i supruga KATA BUJAN pl. JABRANČIĆ, rođena BEŠIĆ (šukundjed i šukunbaka po majci Katarini)..............................................................................164 8.9. STJEPAN BUJAN pl. JABRANČIĆ i njegova supruga KATA BUJAN pl. JABRANČIĆ, rođena PUNTIJAR (moj šukunšukundjed i moja šukunšukunbaka po majci Katarini) ..................................164 8.10. SHEMA OBITELJSKOG STABLA OBITELJI Pl. BUJAN-JABRANČIĆ (po mojoj majci Katarini) ...............................................................................................................................................165 8.12. NAŠE DIREKTNO STABLO.....................................................................................................169

9. OBITELJ KOS .....................................................................................................................................174 9.1. SHEMA OBITELJSKOG RODOSLOVNOG STABLA OBITELJI KOS (po baki ELIZABETI JALŽI KOS, udanoj BELIĆ), prema Knjizi rođenih, krštenih, krizmanih i umrlih u Remetama od 1790. do 1945. godine (podaci izvađeni u svibnju 2006.)..............................................................................179

10. OBITELJ TRNČEVIĆ .......................................................................................................................189

II

11. DODATAK BROJ 1...........................................................................................................................205 11.1. OBITELJ HARAMIJA................................................................................................................205 11.2. STANKO HARAMIJA ...............................................................................................................205 11.3. IVAN HARAMIJA (stariji).........................................................................................................205 11.4. KATARINA HARAMIJA, rođena BOŠNIR ..............................................................................207 11.5. IVAN HARAMIJA (mlađi).........................................................................................................208 11.6. DRAGICA HARAMIJA (Dada), udana JELIĆ ..........................................................................210 11.7. PAVAO HARAMIJA I MAGDALENA BANIĆ .......................................................................212 11.8. SHEMA RODOSLOVNOG STABLA OBITELJI HARAMIJA (po ocu STANKA, IVANA I DRAGICE HARAMIJA) .....................................................................................................................214

12. OBITELJI BOŠNIR (po majci STANKA HARAMIJE)...................................................................216 12.1. MIRKO i DORA BOŠNIR, ROĐENA MIHALIĆ ZLODI ........................................................216 12.2. VALENT I DRAGA BOŠNIR, ROĐENA SEKULA.................................................................217 12.3. SHEMA RODOSLOVNOG STABLA OBITELJI BOŠNIR (po majci Stanka Haramije) ........219

13 ZAKLJUČAK .....................................................................................................................................221 14. POPIS SLIKA ....................................................................................................................................223 15 LITERATURA....................................................................................................................................227 Prilozi .......................................................................................................................................................228

1

1. UVOD Obiteljsko stablo je prikaz rodbinskih odnosa u obitelji. Ono prikazuje vezu sa živim članovima obitelji i našim umrlim precima. Svakome od nas pripada jedna grana u obiteljskom stablu. Cilj prikaza mojega obiteljskog stabla je želja da svojim potomcima sačuvam zanimljive podatke o svojoj obitelji i njezinim članovima, kako ne bi zaboravili svoje podrijetlo. Također želim našim budućim naraštajima prikazati sve ono što je vrijeme utiskivalo u moj zavičaj Gračane u Zagrebu, gdje su brojne obitelji živjele i radile stoljećima, kao i njihove običaje, navike, zanimanja, kulturu i povijest. Ja, Đurđica, rođena Belić 4. travnja 1953. godine u Zagrebu, Gračanska cesta 14 E, udana Haramija, autor sam ovog obiteljskog stabla prema vlastitim znanjima, podacima i usmenim informacijama koje sam dobila od svoje majke Katarine, rođene Bujan plemenite Jabrančić, udane Belić, mojega oca Dragutina Belića, djedova i baka, tete Ivane, rođene Bujan plemenite Jabrančić, udane Gjurak (Đurak), i pisanim dokumentima imovinsko-pravnog karaktera, crkvenim knjigama iz župe Majke Božje Remetske, arhivskim dokumentima, te usmenim kazivanjima rodbine i susjeda iz Gračana. U samostanu i crkvi Majke Božje Remetske u Remetama nalazi se crkvena knjiga koja obuhvaća razdoblje od 1790. do 1945. godine. U njoj su i podaci o rodoslovlju moje obitelji i svih gračanskih obitelji, jer je u to vrijeme to bila župna crkva Gračana, Remeta, Bukovca, a prema odluci biskupa Maksimilijana Vrhovca. Poslije 1945. godine Gračani su potpali pod župu Svetog Franje Ksaverskog na Mihaljevcu, sve do 1983. godine, kada je osnovana župa Svetog Mihaela (nekad Mihalja) Gračani. Izvor podataka za opis daljnje povijest Gračana (od 12. do 18. stoljeća) posebno je izdanje zbornika: knjiga dr. Ljelja Dobronić Stari vijenac sela oko Zagreba, izdanje Muzeja grada Zagreba, 2003. g., Povijest grada Zagreba Nade Klaić i Povijest Remeta Janka Barlea, Povijest Gračana, kronologija Mirka Baneka iz 1994. g., starosjedioca iz Gračana, Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu – svibanj 1945., autora dipl. ing. Milana Marušića, izdanje Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Zagreb, 2001. i Potok u srcu Zagreba, autorica Nada Premel, izdanje Muzej grada Zagreba, 90. godina Pučke škole Gračani 1904.-1994. g., izdanje Osnovne škole Gračani. Mjesto Gračani često je mijenjalo župe od 18. do 20. stoljeća. U shematizaciji zagrebačkog Kaptola iz 1903. godine piše da su se matične knjige za Gračane vodile od 1663. godine; knjige vjenčanih i umrlih od 1739. godine, i to u župi Svete Marije na Dolcu u Zagrebu. Od 1776. godine do 1812. godine matice vjenčanih i umrlih za Gračane vodile su se u župi Šestine. Knjige se sada nalaze u Arhivu Hrvatske. Od 1790. godine matične knjige za Gračane, Dolje, Zvečaj i Bliznec vode se u tada novoosnovanoj župi Remete sve do 1945. godine. Te se knjige sada nalaze u Općini Maksimir. Jedna matična knjiga rođenih, krštenih, vjenčanih i umrlih za razdoblje od 1790. do 1945. godine za Gračane, Gračansko Dolje, Zvečaj, Bliznec, Remete, Gornji i Donji Bukovac, koju nisu oteli i uništili partizani-komunisti upadom u remetski samostan 1945. i kasnijih godina, nalazi se u župi Majke Božje Remetske. Iz nje su preuzeti podatci o rodoslovlju mojih obitelji prezentiranih u ovom radu.

2

Moju najužu živuću obitelj danas čine moja majka Katarina Belić, rođena Bujan plemenita Jabrančić, Zdravko Belić, moj brat, Stanko Haramija, moj suprug, Katarina Haramija, udana Kraljević, moja kći, i Dario Kraljević, moj zet. Ranije su u mojoj užoj obitelj živjeli s nama Dragutin Belić, moj otac (preminuo 1999. g.), i Elizabeta Belić, rođena Kos, moja baka po ocu (preminula 1977. g.). Moj djed po ocu Ladislav Belić preminuo je 1952., godinu prije mojega rođenja. Također moju užu živuću obitelj čine moje tete po majci Jelena Radić – Puntijar, rođena Bujan plemenita Jabrančić, i Ivana Gjurak, rođena Bujan plemenita Jabrančić, i njihove obitelji. Moji djed po majci Pavao Bujan plemeniti Jabrančić (preminuo 1977.) i baka po majci Elizabeta-Jalža Bujan plemenita Jabrančić, rođena Trnčević (preminula 1971. g.), kao i ostali članovi obitelji Bujan plemeniti Jabrančić i Trnčević, članovi su uže obitelji, iako nismo stanovali u istoj kući u Gračanima. Obitelji Belić - Haramija - Kraljević danas stanuju na Gračanskoj cesti 14 E i 16, u dvije lijepe nove obiteljske kuće katnice s dvorištem i pomoćnim objektima u Zagrebu, još od 1953. godine, a ranije je obitelj Belić živjela (oko 200 godina nešto sjevernije) na Gračanskoj cesti, oko broja 70, nasuprot Majcenovog puta, gdje i danas posjedujemo lijep voćnjak, a to je stoljećima zemlja šire obitelji Belić i naših predaka. Zanimljivo je spomenuti da moje obitelji Belić i Kos po ocu i obitelji Bujan plemenita Jabrančić i Trnčević po majci potječu iz Gračana. Sada je to gradska četvrt Podsljeme - Zagreb, a prije 60 godina bilo je to prigradsko naselje uz sjeverni rub grada Zagreba, ispod Parka prirode Medvednica, iz kojeg su svakodnevno moji djedovi, pradjedovi i prapradjedovi pješačili oko 40 minuta hoda do glavnoga gradskog Trga bana Josipa Jelačića i natrag u Gračane radi posla, trgovine, nabave i slično. Osim što su pješačili, Gračanci su se vozili u središte grada Zagreba zaprežnim kolima s konjima, kočijama, a od 1910. godine i konjskim tramvajem (ukoliko su imali novca za kartu), koji je vozio od glavnoga gradskog trga Jelačić placa do 300 metara južno od Mihaljevca. Danas se električnim tramvajem istom trasom stiže u središte grada za 20 minuta, a autom za 5 do 10 minuta. Opis Gračana te činjenice vezane uz moju obitelj i njihovo rodoslovno stablo započinjem sa sadašnjošću i nižem činjenice i događaje prema prošlosti, sve dok mogu prikupiti informacije i podatke. To je za mjesto Gračane vrijeme koje obuhvaća razdoblje od oko 1200. do 2007. godine, a za članove moje obitelji od 1790. do moje kćeri Katarine Haramija, rođene 1977. godine u Zagrebu, dakle oko 200. godina unazad, za što imam pisane dokumente i usmenu predaju pojedinih članova obitelji. Također neki podaci potječu još iz davne 1352. ili 1615. i 1691. godine. Na kraju ovog rada priloženo je nekoliko fotografija kroz pet generacija članova mojih obitelji iz Gračana, njihovih svjedodžbi, diploma i drugih značajnijih starih dokumenata i razglednica Gračana, Zagreba i zemljopisne karte Republike Hrvatske.

3

Slika 1. Gračani s okolicom

2. OPIS ZEMLJOPISNOG POLOŽAJA I ZNAMENITOSTI GRAČANA U ZAGREBU Gračani su smješteni u prekrasnom prirodnom brdovitom okruženju Parka prirode Medvednica, uz samo podnožje Zagrebačke gore ili Medvednice na sjeveru Zagreba. Na jugu Gračana je Mihaljevac i najljepša Ksaverska dolina, opisana u knjigama najboljeg hrvatskoga i zagrebačkog književnika Augusta Šenoe. Gračani se protežu u pravcu sjever-jug u dužini od oko 8 kilometara od Blizneca i Črne Vode do Mihaljevca, a u širini od oko 5 kilometara od Remeta - Kvintričke ulice i Remetskog kamenjaka na istoku pa do Šušnjevca, Isca i potoka Ribnjak, koji je prirodna međa sa Šestinama i Mlinovima na zapadu. Mjesto je dolina – plato oko 200 metara uzdignut nad Zagrebom. Na Mihaljevcu, gdje počinju Gračani, širina je mjesta oko 2 kilometra, a prema sjeveru se položaj kruškoliko širi između brežuljaka na širinu od oko 5 kilometara.

Park prirode Medvednica (naziv Medvednica potječe još iz 12. stoljeća), čiji se vrh popularno naziva Sljeme (visok 1.033 metara), unazad petnaest godina zakonski je

4

zaštićen kao park prirode, zelena oaza mira i pluća grada Zagreba i Gračana. Medvednica se još naziva i Zagrebačka gora od sredine 19. stoljeća. Glavna i najduža ulica u Gračanima je Gračanska cesta, dužine od oko 4 kilometara. Protežse od juga prema sjeveru, od završetka Ksaverske ceste s najljepšim brežuljkom Okrugljak na Mihaljevcu do jednosmjerne Sljemenske ceste u Bliznecu, a koja je najkraći cestovni pravac za uspon na vrh Sljeme. Put za silazak s ovog vrha automobilom je silazna cesta zapadno od tornja kroz Kraljičin zdenac u Šestinama i Mlinovima, koja izlazi ponovno na Mihaljevac i Ksaversku ulicu. Autopromet je na ovaj način uspostavljen zadnjih trideset godina, dok je ranije Sljemenska cesta bila dvosmjerna. Pješačkih planinarskih staza kroz Gračane ima nekoliko, a najpoznatiji i najkraći (oko 2 sata hoda) je Leusticov put, koji polazi iz Ulice Gračec i vodi do podnožja vrha Sljeme, odnosno izlazi kod Doma "Željezničar" ispod Činovničke livade. Gračani imaju svoju tramvajsku prugu s pet tramvajskih stanica, od Mihaljevca do Gračanskog Dolja, koja je sagrađena radnim komunističkim akcijama 1950. godine, u okviru tadašnjeg projekta povezivanja Zagreba i Zagorja s 15 tunela. Ovaj projekt nikad nije započet, osim tramvajske linije i prvog u nizu tunela na Gračanskom Dolju. Slične ideje u gradskim dokumentima postoje i danas, ali nikad ništa nije bilo realizirano jer gradski proračun nikad nema novca za Zagreb s obzirom da različite antigradske uprave već nekoliko desetljeća troše novac poreznih obveznika grada Zagreba u druge svrhe, često i za izgradnju infrastrukture u selima iz kojih su praznih ruku došli u Zagreb. Između tramvajske pruge niz je privatnih kuća i vila s dvorištima, a zatim glavna i najduža, lijepa Gračanska cesta, široka ulica s dva kolna traka i dva betonirana nogostupa s desne i s lijeve strane, uz koju dijelom teče otvoreni uređeni gračanski potok nazvan Gračanec. Privatne kuće i vile, okružene dvorištima i zelenilom, također su lijevo i desno uz Gračansku cestu, kao i uz tramvajsku prugu tramvaja broj 15. Tramvajska pruga ide kroz središte Gračana paralelno s Gračanskom cestom, ali oko 100 metara više. Praktički je pruga presjekla urbanu i prometnu cjelinu Gračana na dva dijela. Na vrhu brežuljka Okrugljak sagrađena je stoljetna vila – dvorac na 50 000 m2 zemljišta s voćnjakom u vlasništvu liječničko-pravničke obitelji Engesvelt-Omčikus. U vrijeme komunizma to je imanje bilo 50 godina nacionalizirano, a nakon oslobođenja Hrvatske, oko 1994. godine, imanje je od nasljednika kupio novi hercegovački tajkun Luka Rajić za 2,5 milijuna EUR, koje je, kao i najveću mljekaru "Dukat" u Zagrebu te druge tvrtke, stekao pod sumnjivim okolnostima. Tek da se zna, prije toga bio je neškolovani vozač u istoimenoj tvornici. Gračani, kao i grad Zagreb, ima izvanredan zemljopisni položaj i ugodnu kontinentalnu klimu. Na sjeveru ga od vjetrova i zima štiti Medvednica, koja je pošumljena bukovom šumom, jedinstvenom u Europi, ali i grabom i kestenom te crnogoricom prema vrhu Sljemena. Na jugu Gračane omeđuje Ksaverska dolina i brežuljak Okrugljak, koji je dobio ime po okruglom obliku. Stoga Gračani imaju uvijek svjež brdski zrak i obilje vode, a zimi dosta snijega, što pogoduje razvoju zimskih sportova i planinarenju.

5

Samo je mjesto oduvijek bilo bogato vinogradima, voćnjacima, livadama, vrtovima i park-šumama i naseljeno Gračancima-Zagrepčanima još i prije 12. stoljeća, od kada postoje pisani dokumenti u arhivima Zagreba i Kaptola.

Slika 2. Vila Okrugljak

Zanimanja stanovnika Gračana dijelom su se promijenila poslije Drugog svjetskog rata, od 1946. godine, kada se u Zagreb, iz političkih razloga, naglo useljava bivše seljake pretvorene u tvorničke radnike iz svih krajeva Hrvatske, ali i Jugoslavije, koji su bili prisiljeni napustiti zemljoradnju u svojim selima. Tada se napušta obrt, poljoprivreda, vinogradarstvo i voćarstvo kao djelatnost u Gračanima, a domaći stanovnici zapošljavaju se kao radnici i službenici u poduzećima grada Zagreba. No neke se obitelji i dalje bave ugostiteljstvom, trgovinom i obrtom. Gotovo svi mladi novih generacija završavaju srednje škole, gimnazije i obrte, a mnogi i fakultete, te se zapošljavaju u državnim tvrtkama i bankama radeći za plaću.

Gračani danas imaju između 8.000 i 10.000 stanovnika, od Mihaljevca na jugu do Blizneca i Črne vode na sjeveroistoku i Remeta te Remetskog kamenjaka na istoku te Ribnjaka na zapadu. To su uglavnom Hrvati, 99 %, a cijela gradska četvrt Podsljeme ima preko 20.000 stanovnika i obuhvaća zagrebačka naselja Gračane, Šestine, Mlinove, Markuševec. Ovu novu administrativnu podjelu sačinile su gradske vlasti prije četiri godine, dok su ranije Gračani, i to više od 50 godina (od 1946. do 2000.), pripadali općini Medveščak, sa sjedištem u Draškovićevoj ulici, a mjesto je u to vrijeme imalo oko 3.500 stanovnika.

6

U administrativnom pogledu Gračani su bili pod Općinom Remete sve do 1945. godine, kada postaju samostalna općina do ukinuća 1955. godine. Prvi načelnik Općine Gračani bio je Mirko Matko, a zadnji Stjepan Čegelj. Od 1956. godine Gračani postaju administrativna jedinica pod nazivom Narodni odbor Općine Gračani. Taj naziv je 1957. g. promijenjen u Mjesna zajednica Gračani - Općina Medveščak, koji se održao sve do ukinuća 31. 12. 1993. g. Zadnji predsjednik Općine Gračani bio je Miroslav Bešić. Od tada su Gračani bili pod Uredom gradske četvrti Medveščak sve do 2000. godine, kada je formirana nova gradska četvrt Podsljeme, kojoj pripadaju i Gračani. Sve su ulice u Gračanima asfaltirane, a glavna je Gračanska cesta, koja se, u dužini od oko 4 kilometra, proteže od sjevera od Ulice Bliznec ispod Tunela na Gračanskom Dolju do juga na Mihaljevcu. Najstarije središnje ulice su: Isce i Gračansko Dolje, Gračec, Pustodol, Zvečaj, Bešici, Bliznec, Nadvina, Šušnjevac i Markuševačka cesta. I te su ulice također asfaltirane kao i niz manjih ulica i putova: Majcenov put, Đurkov, put, Gračansko šetalište, Sovinec, Gračanske stube, Trnčevićev put, Ribnjak, Gračanski Mihaljevac, Kvintička ulica i druge. Značajan je problem nedostatnost prometnih zaobilaznih cesta za Zagreb i Podsljeme. Naime, povećanje broja automobila i doseljenika stvara gužve na Ksaverskoj cesti na ulasku u središte grada. Druge zaobilaznice za sjever Zagreba nisu izgrađene jer su njihovu izgradnju u ovoj zoni sustavno zanemarivali i zapuštali komunisti, čak u toj mjeri da nisu niti ušle u gradske planove za budućnost. To se pravdalo zaštitom šuma na Medvednici, ali glavni je razlog bio poticanje raseljavanja domaćih katolika, hrvatskih žitelja, na način da im se uvjeti za život učine nemogućima.

Starosjedioci govore zagrebačko kajkavsko narječje i standardni hrvatski jezik, svi su rimokatoličke vjere već generacijama i stoljećima (preko 800 godina pisane povijesti Gračana), od kada ovdje žive. Novodoseljeni stanovnici govore narječjima krajeva iz kojih su došli i pokušavaju svladati zagrebački kajkavski govor, što im u prvoj generaciji ne uspijeva pa ih je lako razlikovati.

Od 1946. godine počinje veliki val doseljavanja u Gračane Hrvata iz Zagorja, Podravine, Dalmacije i Hercegovine, Slavonije i drugih krajeva bivše Jugoslavije, naročito Bosne i Hercegovine, što je rezultiralo gubljenjem autohtonoga, stoljetnog karaktera i duha Gračanaca. Drugi veliki val naseljavanja Gračana započeo je početkom rata 1990. godine na prostoru bivše Jugoslavije i nastavio se nakon oslobođenja Republike Hrvatske. Iz ruralnih brdskih i panonsko-posavskih sredina doseljavali su se u Gračane uglavnom Hrvati protjerani iz Bosne i Hercegovine, tako da se to atraktivno naselje, uz još nekoliko susjednih naselja, naglo širi i izgrađuje, vjerojatno najbrže u gradu Zagrebu. U mjestu postoji nekoliko trgovina mješovitom robom, a od osamostaljena 1990. g. Gračani imaju cjelokupnu komunalnu infrastrukturu – struju, vodu plin, kanalizaciju telefon – i gotovo su zasebna urbana sredina koju čine privatne vile i kuće te u zadnje vrijeme manje stambene zgrade, odnosno imaju obilježja manjega gradića usko povezanoga sa središtem glavnoga grada u Republici Hrvatskoj.

7

Gračani danas nemaju poštu niti banku, što je problem. Do prije jedne decenije godinama je postojala pošta, ali je zatvorena. U mjestu je samo nekoliko bankomata, a prva poslovnica je Privredne banke Zagreb na Ksaverskoj cesti. Ukoliko se izbjeglice iz Bosne, ilegalno useljene tijekom rata, isele iz gradske zgrade na Gračecu, Hrvatska pošta otvorit će poslovnicu, a postupak je na sudu. Mjesto nema zatvorenog bazena. U doba komunizma i bivše Jugoslavije Gračani nisu imali cjelokupnu infrastrukturu više od 40 godina, jer je hrvatsko stanovništvo bilo sustavno politički zapostavljano, iako su se samodoprinosi sakupljali od mještana i po 10 godina za plin, kanalizaciju ili telefon. Istodobno su se plaćali porezi i doprinosi gradu Zagrebu, koji je infrastrukturu gradio doseljenicima u Novom Zagrebu i u komunističkim stambenim zonama, kakva je napravljena na Radićevu šetalištu i u naselju Ksaver na Gupčevoj zvijezdi, za podobne partijske doseljenike iz različitih krajeva bivše komunističke države Jugoslavije, a koji su stanove i infrastrukturu dobivali besplatno od Komunističke partije, dok su starosjedioci Gračana i Zagreba sve to plaćali stostruko. Današnji doseljenici u Gračane također se jeftino priključuju na postojeću infrastrukturu, koju je domaće stanovništvo mukotrpno otplaćivalo cijelo stoljeće. Gračani su imali struju i vodovod sagrađene vlastitim sredstvima i radom uz pomoć sredstava Općine Gračani i grada još davne 1930. godine. Prigorski kraj zagrebačkog Prigorja od davnina je naziv za sva naselja danas gradske četvrti Podsljeme, koja obuhvaća Gračane, Šestine, Mlinove, Markuševac, a koja se nalaze podno i uz Zagrebačku goru, okrenuta prema središtu Zagreba. Zagrebačko Prigorje je stari naziv i ima šire značenje koje obuhvaća sva naselja od istoka Zagreba prema zapadu uz podnožje Zagrebačke gore ili Medvednice u dužini većoj od sto kilometara (zračne linije oko 50 kilometara, kao i Medvednica), tako da zagrebačkom Prigorju pripada i Zelinski kraj, Markuševačka trnava, Bidrovec, Vidovec, dio Gornje Dubrave na istoku, Gračani, Remete, Šestine, Šestinski Kraljevac, Mikulići, Bijenik, Dedići, Medvedgrad u središtu Prigorja, te Vrapče, Podsused, Gajnice, Brdovec na zapadu, uz još neka naselja, sve do Zaprešića, Samobora i Jaske. Druženje i bogat kulturni i društveni život te prijateljski odnos u duši je starih i mladih Gračanaca prema svim navedenim stanovnicima Prigorja i Zagreba, a osobito prema najbližim susjedima. Inače, starosjedioci Gračana vole svoje mjesto, grad Zagreb i Sljeme, a poštuju sva ostala mjesta lijepe naše domovine. Ovo pojašnjenje pojma zagrebačko Prigorje veoma je važno jer doseljenici ili dotepenci u Gračane i Zagreb ne razumiju pojmove i nazive Prigorje, Zagreb, Podsljeme, Zagorje i drugo, jer ih nitko nije naučio, a sami ne poznaju zemljopisna i druga obilježja Zagreba i okolice. 2.1. GRAČANSKI POTOCI Od ukupno petnaest potoka koji se s Medvednice slijevaju prema Zagrebu, kroz Gračane teku četiri potoka. To je potok Gračanac, koji teče otvorenim uređenim koritom uz Gračansku cestu od Zvečaja do Mihaljevca, a nastaje spajanjem u gornjem toku potoka Pustodola i potoka Lonjšćina, koji izviru na Medvednici, teku kroz Ulicu Lojnšćina i Pustodol u Gračanima. Ova dva potoka spajaju se u jedan potok, u Gračanac

8

kod raskrižja Ulice Gračec i Gračanske ceste, a koji teče dalje uz Gračansku cestu do Mihaljevca, gdje se spaja s potokom Gračanski Ribnjak i Šestinskim potokom. Šestinski potok izvire ispod Medvedgrada kod Kraljičinog zdenca, teče kroz Šestine i kod Ulice Graščice u Mlinovima spaja se s potokom Gračanski Ribnjak, te oba potoka teku kao jedan do Mihaljevca pod nazivom Šestinski potok. Nakon spajanja voda iz Gračanskog i Šestinskog potoka ispod Okrugljaka na Mihaljevcu, potok se u svom donjem toku kroz Ksaversku dolinu prema gradu naziva Medveščak. Medveščak (nekad pod zajedničkim imenom Cirkvenik) od Mihaljevca zajedničkim koritom putuje dalje prema središtu grada Zagreba kroz Mlinarsku ulicu, Tkalčićevu ulicu, na Krvavi most do rijeke Save. Potok Medveščak prvi se put spominje kao Circuniza 1201. g. u ispravi kralja Emerika u kojoj se potvrđuju međe biskupskog Kaptola. Potok se spominje i u Zlatnoj buli kralja Bele IV. godine 1242. Nekada su na potoku Cirkveniku ili Medveščaku i potoku Gračanski Ribnjak, koji dijeli Gračane od Mlinova, Kaptolčani i Gričani imali velik broj svojih mlinova. Kako je u sušnim periodima vode nestajalo, tako su se međusobno svađali oko potoka i vlasništva nad njim. Jedini izlaz bio je razdvajanje ovih potoka. Razdvajanje su započeli s radovima početkom 13. stoljeća, a nastali umjetni vodni kanal nazivali su Prekopa ili Pretoka. Tako je ispod Okrugljaka odvojen Gračanac od Medveščaka; za njega je iskopano korito preko Ksaverske ceste, današnje Mlinarske ulice, do Vogelovog mlina na današnjoj Zvijezdi, pa dalje današnjom Medvedgradskom i Tkalčićevom ulicom sve do Krvavog mosta, gdje su se ponovno spojili prirodni Medveščak i voda iz Prekope. Prekopa, zvana još i Melinski potok, danas je još jedino vidljiva kod bivše gostionice Mlinarica, gdje je nekad postojao mlin iznad Mihaljevca pod crkvom Svetog Franje Ksaverskog. Prekopa je tekla paralelno s Medveščakom od Okrugljaka do Zvijezde, uz njegovu zapadnu stranu, dalje prelazi na istočnu stranu matičnog potoka, da bi negdje na polovici Medvedgradske ulice, kod Gliptoteke, ponovno prešla zapadno od potoka Medveščaka, nastavljajući put Kožarskom ulicom do Krvavog mosta, ispod kojega se ulijevala u potok Medveščak. Potok Medveščak, gorski bujični potok, tekao je, nakon sjedinjena s Gračancem kod Okrugljaka, kroz Ksaversku dolinu, pa današnjom Medvedgradskom ulicom, zapadnom stanom ulice Potok, koja se od 1913. zove Ulica Ivana Krstitelja Tkalčića (svećenika i najboljeg istraživača-povjesničara Zagreba) i Ulicom Pod zidom, iza niza kuća sjeverne strane Jelačićeva trga. Nastavljajući prema istoku, prelazio je Bakačevu ulicu te tekao između kuća u gornjoj Vlaškoj ulici do današnje Jurišićeve. Tekao je sjevernom stranom Jurišićeve ulice te između današnje Palmotićeve i Draškovićeve ulice skretao prema jugoistoku kroz Sajmište i današnju Ulicu Franje Račkoga preko Krešimirovog trga i Držićeve ulice do današnje Radničke ceste, nastavljajući svoj put ravnicom između polja i vrtova do ulijevanja u Savu na današnjem Žitnjaku. Na Medveščaku je bila locirana prva zagrebačka manufaktura, suknara Franje Kuševića, kod crkve Sv. Ksavera (1750.), jedna od najvećih manufaktura tekstila u tadašnjoj sjevernoj Hrvatskoj. Kaptolska manufaktura papira u Novoj Vesi ubraja se među najstarije. Žitni mlin bio je pretvoren u mlin za stare krpe, papirana je okončala

9

proizvodnju 1825. godine, a isti je mlin iskorišten za mljevenje gline u manufakturi kamenine. Tradicija kožarstva uz potok potakla je izgradnju tvornice kože (1869.), koja se širila do veleindustrijskog pogona u Zagrebu, a zadnjih 60 godina u tim je objektima Gliptoteka HAZU. Posebnu atrakciju i zanimanje posjetitelja izazivalo je mondeno kupalište Mrzlice, koje je nekad bilo na Ksaveru na vodama potoka Medveščaka, zbog zdravstvene i higijenske kulture građana. U južnom toku prema Tkalčićevoj ulici bilo je nekoliko kupališta, pa i bludilište, kao gradska koncesija. Kao prirodna međa između Gračana i Šestina teče znameniti potok Gračanski Ribnjak, koji se nekoć zvao Topličica, jer je nekad po zimi imao toplu vodu zbog vulkanskog podrijetla Medvednice, koja je u svome središtu i danas užarena. Ovaj je potok potpuno prirodan i otvoren u gornjem toku u sklopu zemljišta rezerviranog prije 30 godina za budući botanički vrt, (danas nažalost prenamijenjeno u planu Grada za sportsko stambene objekte velikih investitora), a u donjem toku kod Mihaljevca zatvoren kanalima. Na tom su potoku početkom 19. i 20. stoljeća žene iz Gračana i Šestina prale svoje rublje, a neke siromašnije obitelji bez zemlje iz Šestina i rublje imućnijih obitelji iz središta Zagreba za novac. Na Gračanskom Ribnjaku još se uvijek nalazi stari mlin iz 1771. godine, koji je zaštićen kao spomenik kulture i za koji postoje dokumenti o vlasništvu, vlasnik je obitelj Rudolfa Banća, koji i dalje radi. Ovaj je mlin nekada radio za grofove Kulmere i mještane Šestina i Gračana. Također još uvijek postoji stari mlin obitelji Gospodarić na južnom dijelu potoka Gračanski ribnjak koji je pod zaštitom spomenika kulture. Sjećam se da sam kao sedmogodišnja djevojčica gledala kako je moj otac Dragutin Belić ponekad nosio ili vozio vreću kukuruza na mljevenje kod Gospodarića, kako bi dobio fino mljeveno kukuruzno mirišljavo brašno, koje su majka i baka upotrebljavale za kuhanje žganaca ili pravljenje zlijevke, kolača od kukuruznog brašna u sredini premazanog domaćim pekmezom od šljiva ili marelica. Oko 1958./1960. godine, kada se u dućanu nije moglo kupiti gotovo kukuruzno brašno, otac me je vodio da vidim pravi mlin kod obitelji Gospodarić. Išli smo pješice i sjećam se da su me boljele noge, jer to je bilo oko 4 kilometara hoda tamo i nazad iz Gračanske ceste u Mlinove. Značajno je istaći da se u Gračanskom Ribnjaku uzgajaju u bazenima, ali i u potoku, slatkovodne ribe (pastrva, šaran, som i druge). Prije 50-ak godina tu je napravljeno ribogojilište slatkovodne ribe, koje je sada u privatnom vlasništvu stručnjaka iz Instituta Ruđer Bošković, a na potoku, uz sam stari mlin, pastrve uzgaja gospodin Rudolf Banić. Ove ribe prodaju se u ribarnicama i trgovinama u Zagrebu. Bliznecom teče otvoren potok istog imena, od Pilane prema istoku kroz Jazbinu i prema Dubravi, koji je nedavno u gornjem toku uz Sljemensku cestu popločen i lijepo uređen; ima invalidsku stazu i postaje Križnog puta. Potok Bliznec, koji izvire podno vrha Sljeme, ispod Činovničke livade, u gornjem se toku naziva Mrzljak zbog obilja hladne, studene, gorske svježe vode. To je bujični potok koji u podnožju Medvednice teče uz Ulicu Bliznec, pa se u donjem toku naziva potok Bliznec. U svim gračansko-sljemenskim potocima prije pedeset godina živjela je slatkovodna riba, žabe i drugi životinjski i biljni svijet, jer je potočna voda bila čista, bistra i u nekim

10

potocima topla, ali su zbog zagađenja ribe i druge životinje nestale. Gračanski su potoci zadnjih petnaestak godina većim dijelom zatvoreni kanalima, a uz rub cijele Medvednice napravljeno je više brana (retencija) zbog obrane od bujica i poplava naselja i grada, pa je količina vode u potocima znatno smanjena, a neki su presušili ili su postali ponornice. Potok Gračanac, koji teče uz Gračansku cestu do Mihaljevca, uredno je popločen i uređen 1998. godine, te je ostao otvorenog tipa kao ekološki ukras. Retencijska brana u Gračanima, za obranu od poplave Gračana i Zagreba, nalazi se u Pustodolu na istoimenom potoku, koji je nakon izgradnje brane ljeti presušio i postao ponornica.

Na rubu šume nekada su bili prirodni rezervoari pitke vode kod vile Rebar u Ulici Nadvina, koji su stoljećima napajali Gračane i prvi vodovod grada Zagreba iz 1770. g. I danas postoje iz toga doba veliki izvori s bunarima u Pustodolu kod Banića, a kasnije s javnim pumpama na Ulici Isce dvije, Trčevićevu putu, Dolju, Đurkovu putu, Majcenovu putu, u Bliznecu, kod Bešića i drugdje. Neke od ovih pumpi postoje i danas, a druge su zatvorene zbog provođenja vodovoda kroz sve ulice u zadnjih 50 godina. Voda u ovim potocima, bunarima i pumpama bila je čista, svježa, hladna izvorska sljemenska voda, veoma dobrog okusa i kvalitete. Prvi vodovod Gračani su gradili 1934. godine, i to magistralni vod uz glavnu Gračansku ulicu, dobrovoljnim radom mještana i novčanom pomoći Općine Gračani i grada Zagreba. U tim je radovima sudjelovao i moj otac Dragutin Belić, o čemu svjedoči fotografija iz toga doba. Elektifikacija Gračana, Gračanskog Dolja, Blizneca i Zvečaja provedena je krajem 1933. godine. Zbog velikog doseljavanja stanovništva u Zagreb i Gračane poslije Drugog svjetskog rata prošlog stoljeća ovi prirodni rezervoari i izvori sa Sljemena spojeni su na crpilište Blato i pomiješani sa savskom vodom, koja nije tako čistoga i dobrog okusa, za čim starosjedioci uvijek žale. 2.2. POTOCI U SRCU ZAGREBA Oranice i pašnjaci u Savskoj nizini ispod utvrđenoga dvojnoga grada, slobodnoga i kraljevskoga grada Gradeca ili Griča i biskupskog kaptolskog Zagreba bili su presijecani brojnim neobuzdanim potocima koji su se s Medvednice spuštali i vijugali ravnicom. Na zapadnom rubu naselja teku potoci Kustošija i Črnomerec, a dijelili su gradsku općinu od posjeda susedgradske vlastele. Prema istoku nizali su se potoci Kuhniščak (Kuniščak), Jelenovac, Kalinovica, Serbečica, Srnjak, Tišica, Topličica i Tuškanac, prozvan još Zazidnjak, jer je tekao iza gradskoga obrambenog zida. Slijedi Medveščak, u koji utječe Gračanec nastao od Pustodola i Lojnišćine, Šestinski Kraljevec, Gračanski Ribnjak, Gračanski Bliznec, Štefanovec, Miroševec, u koji utječu Vidovec, Bidrovec i Trnava. Zagreb je mogao biti grad na vodi da su potoci uredno održavani i da se prije sto ili pedeset godina na taj način razmišljalo o ekologiji. U užem središtu grada izvirao je ispod Rokova perivoja potočić Ilica, po kojemu je današnja zagrebačka najpopularnija trgovačka ulica dobila ime, a sam je već davno nestao. Svakako najznačajniji među njima bio je potok Medveščak, nekoć zvan Cirkvenitza, Cirkuniza, Cirkvenik ili Medvednica. Kao stoljetna

11

granica razdvajao je dva susjedna grada: građanski Gradec i biskupski Zagreb i ujedno bio razlog učestalih razmirica.

12

2.3. KAPELA SVETOG MIHALJA I KULTURNE USTANOVE

Važno je istaknuti da u najstarijoj Ulici Isce u Gračanima (nekoliko je kuća pod zaštitom spomenika kulture starije od 200. godina) postoji obnovljena stara kapela Svetog Mihalja, sagrađena početkom 17. stoljeća u današnjem obliku, danas župna crkva Sv. Mihaela – Gračani. Nepobitno je da je i ranije na istom mjestu postojala kapela, jer je na malom križu (pacificale), koji postoji i danas, zabilježena 1518. godina. Prema nekim dokumentima, prva kapela postojala je još u 13. stoljeću, od kada postoje pisani dokumenti o Gračanima.

Slika 3. Kapela Svetog Mihalja nekad, danas župna crkva Svetog Mihaela Gračani, Ulica Isce

13

Prema predaji, kapelu je dao sagraditi grof Prosenko, koji je u Gračanima imao svoj dvorac s imanjem, i to u današnjoj Ulici Gračec, pa se vrtovi i voćnjaci u gruntovnim knjigama i danas zovu "prosenka". U dvorištu obitelji Puntijar-Bošnir-Pavić u središtu Ulice Gračec – zapadno prema Pustodolu – kod iskopa temelja za kuće navedenih obitelji nađeni su široki temelji, stari predmeti srednjovjekovnog dvorca grofa Prosenka, koji nikad nisu istraženi, a značajni su za tijek razvoja Gračana. Na nekadašnjem grofovskom posjedu "prosenka" nalazi se i kuća moje tete Jelene Radić-Puntijar i sestrične Vesne Radić, udane Haramija, i njezine obitelji. U tome središnjem dijelu Gračeca još davne 1937. godine otkopane su cigle i temelji građevina, te crijepovi koji pripadaju rimskoj arhitekturi, što svjedoči da su Gračani zbog svog izvanrednog zemljopisnog položaja već bili nastanjeni u romaničkom razdoblju, u rimskoj provinciji, a što bi trebali istražiti geolozi i povjesničari. Kapela Svetog Mihalja bila je zavjetna kapela protiv kuge. Poznato je da je 1610. godine u okolici harala kuga od koje su poumirali svi remetski Pavlini i stanovnici okolnih naselja: Gračana, Remeta i drugih. Nepobitno stoji da je kapela sagrađena te iste godine, ali je nije sagradio grof Prosenko, već grof Ivan Erdo'dy zajedno s kanonikom, čuvarom zagrebačkoga Kaptola, Gašparom Vrbanovićem. Kapela Svetog Mihalja bila je zidana od temelja i nadsvođena, popločena cementom, a krov je imala od hrastovih daščica. I sakristija je također bila zidana i nadsvođena. Nad glavnim vratima bio je zidani krov, a nad njim drveni zvonik s dva zvona. U kapelici su bila tri oltara. Iznad najvećega bila je slika svetog Mihaela, koja tu stoji još i danas. Stari drveni zvonik zamijenjen je novim, koji je sazidan 1750. godine. Brigu o izgradnji preuzeo je Felicijan Belić, orguljaš crkve Svetog Marka na Gornjem gradu u Zagrebu, kojemu je Mirko Trnčević za novoizgrađeni zvonik isplatio 283 forinta. U viziti iz 1705. godine spominje se da je župnik Svete Marije na Dolcu služio u kapelici dvanaest puta na godinu. Održavala se ovdje polnoćka i slavilo Uskrsnuće. Godine 1882. maknuto je iz kapele staro pjevalište i postavljeno novo, kako svjedoči natpis ispred pjevališta. "Ovaj 'koruš' sazidan je 1882. godine milodarima zagrebačkih građana 326 forinti i domaćih mještana 77 forinti, sabranih po šekutoru Ivanu Ćuku i Imbri Kosu." Taj je natpis prebojen i ne postoji više. Na koru su stare pastoralne orgulje s četiri registra. Velika dobročiniteljica kapele bila je Marija Gjurak iz Gračana, koja je 1891. godine za 363 forinti nabavila veliki drveni žrtvenik, koje je izradio, ali dosta loše, stolar Franjo Bašić iz Zagreba. Godine 1899. sagrađena je nova veća sakristija. Pokraj je župni dvor i groblje, gdje se i danas ukopavaju obitelji starosjedilaca. Prvo staro groblje bilo je uza samu crkvu, ali kako više nije bilo grobnih mjesta, kupljeno je 1892. godine od Ivana Ćuka zemljište za novo groblje, koje se nalazi nedaleko od crkve. To su zemljište zajednički kupila sela Gračani, Dolje, Bliznec i Zvečaj za 745 forinti i 34 novčića. Novo groblje blagoslovio je 2. listopada 1892. godine župnik remetski Gustv Lepušić. Prva je na novom groblju ukopana Magda (stara jedan dan), kći Pavla i Kate Grđan, rođene Krištof. Gradsko naselje Gračani od nastanka pa do 1776. godine pripadalo je župi Svete Marije na Dolcu u Zagrebu. Od 1776. do 1812. godine Gračani pripadaju župi Šestine, kada je biskup Vrhovec odredio da naselja Gračani, Zvečaj i Dolje pripadnu novoosnovanoj župi Remete, zajedno s Remetama i Bukovcem. Novom reorganizacijom 1942. godine Gračani su pripali župi Svetog Franje Ksaverskog, a s njima i kapela Svetog Mihalja, te kapela Svetog Jakova na Medvednici.

14

Godine 1983. Gračani zajedno s Doljem i Zvečajem formiraju zajedničku novu župu Svetog Mihaela Gračani, te je kapela Svetog Mihalja postala župna crkva koju vode franjevci trećoredci, kao i župu Svetog Franje Ksaverskog. Pripala joj je i kapela Svetog Jakova na Sljemenu, koju danas vodi naš sposobni i dobri župnik fra Mirko Kralj. U župi postoji župno vijeće, te mješoviti pjevački zbor. Uz obnovljenu crkvu sagrađen je prije 25 godina župni dvor i vjeronaučna dvorana, i to na mjestu stare klijeti. Između staroga i novoga groblja i crkve sagrađena je 1966./1967. godine mrtvačnica. Crkveni prostor i danas ukrašavaju stare, ogromne lipe, drvo koje je simbol hrvatskih domova. Prvi župnik nove župe po dekretu zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Franje Kuharića, bio je fra Stanko Turčić (1983.-1984.), drugi župnik bio je fra Nikola Barun (1984.-1989.), treći župnik bio je fra Mirko Kralj (1989.-1993.) – današnji župnik, četvrti župnik bio je fra Anto Garić (1993.-1997.), peti župnik bio je fra Niko Ćorić (1997.-2001.), šesti župnik je fra Mirko Kralj 2.9.2001.), najbolji župnik. Na novom groblju više nema mjesta za ukop doseljenika, pa se oni ukapaju na drugim zagrebačkim grobljima. Planira se i proširenje gračanskoga groblja, koje je unazad 20 godina u sastavu groblja Mirogoj, no nema dovoljno slobodnog prostora.

Slika 4. Mrtvačnica ispred groblja Gračani - Ulica Isce

Važno je istaći da od pamtivijeka stara kapelica Svetog Jakova na zapadnom dijelu Sljemena, pripada župnoj crkvi iz Gračana, a jednom godišnje, 25. srpnja, tu je veliko proštenje za planinare i putnike iz Gračana, ali i cijelog Zagreba i Zagorja, posebno Jakovlja i Bistre.

15

Crkveni je odbor 2003. godine donio odluku o kupnji zemljišta i izgradnji nove crkve u Gračanima na Grabeščaku. U tijeku je prikupljanje novca od stanovnika Gračana za isplatu zemljišta površine 3.000 m² (cijena 180.000 EUR) obitelji pokojne Barbare Kranjec-Požnjak. Prilazni će put dijelom biti i na zemljištu moje obitelji Bujan pl. Jabrančić. Zemljište se dijelom nadovezuje na kompleks do postojeće crkve, groblja i kuće časnih sestara, a odobrenje za gradnju dala je Zagrebačka nadbiskupija na čelu s nadbiskupom dr. Josipom Bozanićem, koji je tom prilikom posjetio župu Gračane s pravnicima i drugim stručnjacima. Također je u tijeku pravni postupak za dobivanje građevinske dozvole za crkvu i prateće objekte.

Do crkve je imanje i kuća časnih sestara reda uršulinki (dolaze iz Varaždina), koje drže i dječji vrtić već preko 30 godina (od l972.). Tu je ujedno i njihovo glavno administrativno sjedište za Hrvatsku, dok im je matica u Rimu. Obavljaju katehizaciju, drže predavanja, bave se glazbom, a također održavaju i uređuju kapelu Sv. Mihalja. Na istoku Gračani graniče s naseljem Remete, s kojim su prije Drugog svjetskog rata oko 140 godina činili župu Majke Božje Remetske (advocata Croata), poznato zagrebačko i nacionalno marijansko svetište, i to od 1812. godine, kada je biskup Vrhovac svojim dekretom formirao ovu župu, pa sve do 1942. godine. Od 1942. godine Gračani pripadaju župi Svetog Franje Ksaverskog na Mihaljevcu. Godine 1983. svečano je otvorena nova župa Svetog Mihaela Gračani, kada je naselje imalo oko 3.500 stanovnika. Priličan broj ljudi iz Gračana izabrao je duhovno zvanje kao svoj životni put: - Stanislav Haramija (21. 2. 1935.), prvi sin Slavice i Miroslava Haramije. Najprije je završio Filozofski, a zatim Teološki fakultet na Institutu Družbe Isusove na Jordanovcu u Zagrebu. Zaređen je za svećenika 26. 6. 1966., a mladu misu proslavio je u srpnju iste godine u župnoj crkvi Ksaver. Kao isusovac krhkog zdravlja služio je kao župnik u Osijeku, Đakovu, Baranji, Sibinju kod Slavonskog Broda, gdje obnavlja stare barokne crkve i gradi nove te podiže duhovni život u župama svojega poslanja, a vodio je i bogoslovni vokalno-instrumentalni sastav "Žeteoci". - Mijo Tomašinec (26. 3. 1915. – 5. 11. 1989.), krsnim imenom Ivan, najstariji je sin Mije i Elizabete Tomašinec, rođene Sekula, s Gračanske ceste 62. Gimnaziju je završio na Krku, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 4. 7. 1943. Svećenički red prima iz ruku blaženog kardinala Alozija Stepinca. Svećenički život započeo je kao kapelan i orguljaš na Ksaveru, a zatim je u samostanu u Zadru i Splitu poučavao glazbu i komponiranje te vodio zborove, umnažajući tako svoj glazbeni talent. Od 1971. bio je u Coburgu u Njemačjoj kao duhovnik, a od 1976. ponovno dolazi na Krk, gdje djeluje kao kapelan sestara benediktinki. Tu je i preminuo. Pokopan je u grobnici franjevaca trećoredaca na Glavotoku na Krku. - Gjuro Gjurak (31. 3. 1883. – 4. 2. 1946.) sin je Ivana i Bare Gjurak, rođene Haraminčić, koja je rođena na Iscu u Gračanima, gdje je Gjuro polazio pučku školu. Mladu misu služio je u Remetama 22. 7. 1906. u vrijeme župnika Gustava Lepušića. Bio je župnik u Lasinji, a 1939. kao umirovljeni svećenik služio je kao duhovnik Bolnice sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici u Zagrebu. Pokopan je 6. 2. 1946. na Mirogoju.

16

- Juraj Banić (pater Stanislav), (lat. pater – otac, naslov katoličkog svećenika, obično isusovačkog i franjevačkog reda), (1. 4. 1917. – 4. 6. 2004.), rođen je kao sedmo dijete Vida i Doroteje Banić, rođene Prekupec. Od djetinjstva se spremao za svećenika, a uz pomoć remetskog župnika Leopolda Rusana odlazi u Kolegij sv. Antuna u Varaždinu, gdje završava Franjevačku klasičnu gimnaziju. Godine 1941. zaređen je za svećenika Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda na Kaptolu. Zaredio ga je zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Prvu svetu misu održao je 10. 8. 1941. u Gračanima. U početku službe ostaje u Zagrebu, gdje je bio i urednik mjesečnika "Glasnik sv. Franje". Kasnije je bio gvardijan i pastoralni upravitelj u Vukovaru i Cerniku. Od 1972. do 1978. provincijal je Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, kad dovršava crkvu i samostan Svetog Križa u Sigetu u Novom Zagrebu. Zatim je bio župnik u Karlovcu, a od 1980. župnik novoosnovane župe Sv. Antuna Padovanskog u Bjelovaru, gdje administrativno i duhovno podiže župu na visoku razinu. Godine 2001. slavi dijamantnu misu u crkvi Sv. Antuna Padovanskog u Bjelovaru, na kojoj je sudjelovalo više od 70 svećenika i mnoštvo građana iz Bjelovara, Zagreba i drugih mjesta u kojima je vršio službu. Za svojega je života dobio priznanja Hrvatskoga Caritasa, Hrvatskog katoličkog radija, odličje grada Bjelovara, plaketu Bjelovarsko-bilogorske županije, a 1996. godine predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske. Po uglednom i omiljenom svećeniku jedna je ulica u Bjelovaru nazvana Ulicom patera Stanka Banića. - Branko Banić (pater Anzelmo) (1913. - 1989.) drugo je od troje djece Ane i Đure Banić. Početkom 1914., kada je izbio I. svjetski rat, njegova oca Đuru odvode na ratište gdje mu se gubi svaki trag. Majka Ana, tada trudna, rodila je trećeg sina, koji nikada nije upoznao oca. Sama odgaja djecu i odlazi redovito u crkvu Majke Božje Remetske, gdje je prečasni gosp. Rusan usadio Branku ljubav prema svećeničkom pozivu. On odlazi u samostan Sv. Franje na Kaptolu, zaređen je za svećenika i dobiva ime Anzelmo. Kao svećenik djelovao je po župama cijele Hrvatske i Vojvodine. Svoje zadnje godine proveo je u svetištu Majke Božje Trsatske, gdje je umro 1989. Pokopan je na trsatskom groblju u zajedničkoj svećeničkoj grobnici. - Viktor Gjurak (pater Gabrijel) (7. 12. 1913. - 7. 4. 1974.) sin je Stjepana i Barbare Gjurak, rođene Čegelj. Osnovnu školu najprije polazi u Gračanima, zatim uz podršku župnika Leopolda Rusana odlazi u Malo sjemenište i upisuje gimnaziju u Zagrebu. Kao jako dobar učenik nastavlja školovanje u Varaždinu, gdje završava klasičnu gimnaziju, a novicijat sv. Ćirila i Metoda na Trsatu 5. 8. 1929. te uzima ime Gabrijel. Bogoslovni fakultet završava u Schwartzu u Tirolu, a za franjevca je zaređen 8. 8. 1936. Imao je razvijen dar za pisanje, jezike i glazbu (svirao je harmonij i orgulje i osnovao je i vodio crkvene zborove). Surađivao je i uređivao dječji časopis "Anđeo čuvar", a osnovao je i bio prvi glavni urednik "Malog koncila", član uredništva "Glasa koncila", te časopisa "Betanija" sve do svoje smrti. Napisao je "Mali molitvenik" i monografiju "Marijo, Majko našeg Trsata". Za vrijeme rata bio je upravitelj franjevačke dvorane na Kaptolu (današnje kazalište Komedija), a kao župnik i gvardijan djelovao je u Čakovcu, na Trsatu, u Zagrebu na Kaptolu, u Iloku, Vukovaru i Samoboru. Pamte ga kao vedru osobu, privrženu rodnim Gračanima. Pokopan je na Mirogoju u franjevačkoj grobnici.

17

- Barbara (Barica) Cvetko, časna sestra Maurina (1922. - 1970.), kći je Mije i Marije Cvetko, rođene Trnčević. Polazi na odgoj i obrazovanje časnim sestrama milosrdnicama u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, gdje završava gimnaziju i studij prirodoslovnih znanosti tijekom II. svjetskog rata. Nakon rata zbog progona, siromaštva i gladi obolijeva od tuberkuloze pluća i liječi se sve do smrti. Imala je zadaću podučavati novakinje, jer im redovito pohađanje škole nije bilo dopušteno u doba komunizma. Stoga boravi i podučava u starom dvorcu Lužnica, koji je kuća sestara kod Zaprešića. Umire tijekom operacije bubrega u Tubingenu u Njemačkoj 1970. iscrpljena bolešću i različitim lijekovima koje je morala uzimati tijekom mukotrpnog života. Pokopana je na groblju časnih sestara na Mirogoju. Maurina je bila sestrična moje majke Katarine Belić, rođene Bujan pl. Jabrančić, a po baki Elizabeti Jalži iz obitelji Trnčević. Detaljan opis života časne sestre Maurine dan je pod obitelji Trnčević. - Josipa Banek, časna sestra Maria Benedikta (2. 8. 1911. - 8. 5. 1999.), kći je Josipa i Ane Banek, rođene Grđan, Gračansko Dolje 68. Krštena je u Remetama imenom Josipa. U ranoj mladosti uz potporu roditelja i župnika Leopolda Rusana opredijelila se za duhovni život u samostanu. To je podrazumijevalo veliku žrtvu, jer po ondašnjim pravilima samostanske klauzule više nikad ne bi mogla vidjeti svoje roditelje i braću. Red u koji je ušla zvao se Sestre od Križa, sa sjedištem u gradu Liegeu u Belgiji. Dobila je novo ime: Maria Benedikta. Red Sestara od Križa običavao je slati svoje članice kao misionarke u belgijski Kongo da poučavaju i prenose tamošnjem stanovništvu istinu o vjeri i kršćanskom životu. No zbog svog slabašnog zdravlja sestra Benedikta nije otišla iz Belgije. Od 1970. godine došlo je do nekih promjena u životu reda, tako da su sestre mogle posjećivati roditelje i braću, no, nažalost, njezini roditelji tada više nisu bili živi. U lipnju 1983. godine sestra Maria Benedikta slavila je 50. godišnjicu svog redovništva u crkvi Svetog Mihaela u Gračanima, uz nazočnost rodbine i župljana. Umrla je u 88. godini života. Pokopana je 8. 5. 1999. u gradu Liegelu u Belgiji.

18

Slika 5. Pučka škola Gračani u Ulici Isce, stara preko sto godina (sagrađena 1904. g.), do nje

uređeno otvoreno školsko igralište koje koriste današnji đaci Crkva i danas sustavno poziva mlade da se opredijele za zvanja svećenika i časnih sestara, no neki od mladih iz Gračana koji se odluče za duhovno zvanje, radije izabiru zvanje vjeroučitelja laika. U Gračanima također postoji i stara Pučka škola iz 1904. godine. Kako je bila u ruševnom stanju, grad Zagreb ju je na inicijativu Gračanaca restaurirao 2005./2006. g. u Muzej Gračana i Podsljemena i društvene prostorije, a pokraj je otvoreno školsko igralište i uređen mali park. Pohađalo se četiri razreda, a peti je bio takozvana opetovnica. U prvu školsku godinu bilo je upisano 110 djece oba spola, i to iz Gračana, Dolja, Blizneca i Zvečaja. Prvi učitelj bio je Josip Luš. Ranije su đaci iz Gračana školu polazili u Šestinama ili Remetama. Zbog većeg priliva stanovništva u Gračane 1959. godine izgrađen je novi školski montažni objekt. Kako je s vremenom postao premalen, tik do njega izgrađena je veća i čvršća zgrada za osnovnu školu. Prvi ravnatelj te škole bio je učitelj Zvonimir Has. Nakon nekog vremena u istom je kompleksu izgrađena lijepa i velika sportska dvorana. Danas školu pohađa oko 600 učenika, a ravnatelj je ing. Slavko Špoljarić. U vrijeme komunizma ova škola zvala se Osnovna škola "Ivan Gošnjak", po partizankom oficiru JNA, a danas se zove Osnovna škola "Gračani". Godine 2005. škola je slavila stogodišnjicu postojanja svečanom Akademijom i prigodnim programima u kojima su sudjelovala sadašnji i bivši učenici ove škole pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske.

19

Slika 6. Osnovna škola Gračani iz 1960. godine (montažna gradnja za vrijeme komunizma).

Slika 7. Nova Osnovna škola Gračani, građena oko 1980. g. iza montažne škole na Gračecu, sa

zatvorenom školskom dvoranom

20

Pokraj škole je i dječji vrtić "Gračani", sagrađen prije 30 godina na kupljenoj zemlji mojih djedova Bujan plemenitih Jabrančić, a pokraj vrtića je obiteljska kuća moje majke Katarine Bujan plemenite Jabrančić, udane Belić, u kojoj živi moja teta Ivana Bujan plemenita Jabrančić, udana Gjurak, a bratić Zlatko Gjurak u njoj vodi obiteljski ugostiteljski posao (kafić "Aurora").

Preko puta je najstarija gostionica u Gračanima "Puntijar Rudolf", koja postoji više od 150 godina, i imanje ove obitelji koja se već nekoliko generacija bavi ugostiteljstvom pretežno restoranskog tipa s dobrom domaćom hranom. Danas postoje već tri restorana starosjedioca članova obitelji "Puntijar" u Gračanima, a i planinarska kuća "Puntijarka" na vrhu je Sljemena. U Gračanima je 1907. godine osnovano Hrvatsko seljačko pjevačko društvo "Podgorac", u čijem je sklopu djelovao muški pjevački zbor. Prvi predsjednik tog društva bio je Ladislav Čegelj, a prvi zborovođa Vladimir Stahuljak. Godine 2007. "Podgorac" slavi 100 godina svoga djelovanja brojnim koncertima. Veliki društveni dom Hrvatskog seljačkog pjevačkog društva (HSPD) "Podgorac" Gračani sagrađen je 1927. godine i dobro je održavan. U njemu djeluje više sekcija, a pjevački zbor njeguje narodnu domaću glazbu i sviranje na nacionalnim hrvatskim instrumentima - tamburicama. Dana 10. srpnja 1927. godine posvećen je kamen temeljac za novi dom društva, a već iduće godine 10. lipnja u njemu je održana prva godišnja skupština.

Slika 8. Dom HSPD "Podgorac" građen između 1907. - 1927. godine

21

Osim malih prekida tijekom Drugog svjetskog rata, društvo konstantno radi sve do današnjih dana. Godine 1950. godine osnovan je ženski pjevački zbor pod ravnateljstvom zborovođe prof. Mirka Cajnera, a 1963. godine tamburaška i folklorna sekcija. Društvo njeguje prigorsku te crkvenu muziku i pjesme. Folklorna i tamburaška sekcija bave se, između ostaloga, podučavanjem djece i mladih sviranju tradicionalnoga hrvatskog instrumenta tamburice, ali i drugih glazbala. Gostuju u zemlji i inozemstvu, a broje oko 60 aktivnih članova i mnogo onih koji ih podupiru. Sadašnji predsjednik je Rudolf Banić. Posebno se čuvaju prekrasne gračanske narodne nošnje koje su gotovo identične sa šestinskim, markuševečkim i remetskim nošnjama (razlika je samo u nekoliko ukrasnih detalja), koje su nekada ručno tkali i vezli članovi starosjedilačkih obitelji, posebno školovani za izradu narodne nošnje, obuće i kišobrana u bijelo-crvenoj boji hrvatskoga grba, koja je kao i na hrvatskom barjaku i grbu (šahovnica). Ova prekrasna gračanska nošnja je simbol Zagreba. U tijeku je priprema za otvorenje novog Muzeja Podsljemena u novouređenim prostorijama stogodišnje Pučke škole "Gračani" sredstvima grada Zagreba i lokalne uprave. Organizaciju muzejske zbirke vodi hrvatski intelektualac i rodoljub Mirko Banek (zvan Štibera). Sa svojih 87 godina on je danas najstariji Gračanac. Gospodina Mirka u doba komunizma proganjala je JUGO UDBA zbog rodoljublja, pa je deset godina morao živjeti u progonstvu radeći po selima Slavonije. Za jedan 1. maj oko 1950. godine objesio je gosp. Mirko hrvatski barjak visoko na stablo iznad Gračeca. On je već niz godina kolekcionar slika, starih dokumenata i zapisa o životu u Gračanima i Zagrebu, te posjeduje lijepu zbirku starih dokumenata, a proučavao je i zapisivao činjenice iz dokumenata i knjiga u Arhivu Zagreba. Mirko je dugogodišnji član HSPD "Podgorac" i poznati planinar. Nekad je radio kao službenik u Institutu "Ruđer Bošković", a danas je poduzetni umirovljenik. Njegov umjetnički dar nastavili su i njegovi sinovi: dipl. oec. Krešimir Banek i dr. Berislav Banek, te unuk dipl. ing. Mislav Banek.

Društvo "Podgorac" već gotovo 100 godina (od 1907.) javno djeluje i nastupa u zemlji i inozemstvu. Brojne je generacije mladih Grčanaca odgojilo u nacionalnom duhu, a treba istaknuti da su mladi Gračanci uglavnom nadareni za muziku, pjevanje i ples. Mnogi su od njih završili niže ili više muzičke škole ili akademije i bave se muzikom. Sviraju u različitim ansamblima i sastavima, primjerice: u nacionalnom folklornom ansamblu

"Lado", "I. G. Kovačić", u sastavima "Baruni", "Gazde", a neki sviraju u "Zagrebačkoj filharmoniji", u kazališnom orkestru "Komedija" i drugdje.

Slika 9. Spomenik ispred "Podgorca" članovima društva podignut povodom

50. obljetnice u rujnu 1957. godine Pjevački zbor "Podgorac" nastupa i prilikom ukopa svojih članova na zahtjev pokojnikove obitelji, prilikom proslava i godišnjica samoga društva kao i na Prigorski

22

dan, koji se obilježava svake godine krajem listopada. Tom prilikom pjevački zbor "Podgorac" nastupa zajedno s drugim društvima iz podsljemenskih naselja ("Prigorac" iz Markuševca, "Frankopan" iz Remeta, "Sljeme" iz Šestina, "Bosiljak" iz Čučerja i drugih društava). Ovo je tradicionalni oblik kulture življenja ovih krajeva zagrebačkog Prigorja već preko sto godina. Dom "Podgorac" proteklih je 10 godina u najmu specijalne privatne osnovne škole za zdravu djecu i djecu s oboljelim ekstremitetima.

Posebno je svečano u Gračanima na Dan svetog Mihaela arkanđela, zaštitnika župe Gračani, 29. rujna, kada se, što je uobičajeno već stoljećima, održava i proštenje na koje dolaze i vjernici iz susjednih župa: Remeta, Šestina, Markuševca, Bijenika i ostalih dijelova grada. Obično se organizira svečana jutarnja misa na kojoj pjevaju članovi HSPD "Podgorac" odjeveni u narodne nošnje i uz pratnju tamburaša, a u domu "Podgorac" održava se kulturno-umjetnički program te prigodne izložbe. Proslava završava plesom i pučkom zabavom. Kako je sveti Mihael nebeski zaštitnik hrvatske policije, već više od desetak godina i predstavnici Ministarstva unutarnjih poslova (dužnosnici i pitomci) prisustvuju ovom slavlju na koje su pozvani i počašćeni kao dragi gosti. Također se veće svečanosti upriličuju za Uskrs, prvu svetu pričest i na Duhove, kada je krizma, te na Božić na misi polnoćki i na Dan mrtvih.

Slika 10. Narodna nošnja Gračana, odnosno Zagrebačkog Prigorja. Umjetnička slika pod

nazivom "Pečenjari", Tomerlin, ulje na platnu Narodna nošnja Gračana, odnosno Zagrebačkog prigorja, jednaka i u Šestinama, Remetama i Markuševcu, u crveno je bijeloj boji kao i hrvatski grb. Ova odjeća nosila se stoljećima do II. svjetskog rata, kada su se Gračanci preodjenuli u civilnu industrijsku garderobu, koju su zvali "prnjki", jer su ponosno i s poštovanjem nosili svoju lijepu ručno izrađenu narodnu nošnju od prirodnog vlakna pamuka, lana i konoplje. Ta je odjeća danas simbol Zagreba, kao i glasoviti crveni kišobran koji je uz nju pristajao. Ova narodna nošnja nikad nije smrdjela po ljudskom znoju, jer je tkana od prirodnog

23

vlakna koje je bilo prozračno i dobro je upijalo znoj, mada su ljudi radili i mnogo više pješačili u toj odjeći, koja se odlično prala i kvalitetno dugo nosila. Već više od 50 godina, točnije od 18. listopada 1945. godine u Gračanima djeluje Lovačko društvo, čiji se članovi, njih oko 45, okupljaju u prostorijama društva u sklopu uređene Pilane i gostionice "Bliznec", koja se nalazi na sjeveru mjesta uz sam rub šume u Ulici Bliznec, koja je povezana sa Sljemenskom cestom. Prvi predsjednik društva bio je Ferdo Negro, a danas je to Rudolf Puntijar. Članovi Lovačkog društva okupljaju se na pučkim svečanostima kao i u vrijeme lova, koji je sada uglavnom zabranjen u Parku prirode Medvednica, koji obiluje mnogim vrstama ptica i drugim šumskim životinjama. Tu je zadnjih godina uređena pješačka staza za invalide s postajama Križnog puta uz potok Bliznec u okviru šume, a na putu prema žičari uz Sljemensku cestu. U posebnoj lovački uređenoj kući smještena je gradska uprava Parka prirode Medvednica.

U Gračanima od 11. listopada 1945. godine postoji Dobrovoljno vatrogasno društvo "Gračani", koje ima svoje prostorije u zgradi Maldinovac na Gračanskom Mihaljevcu. Društvo raspolaže vatrogasnom opremom i njegovi članovi, kako mlađi tako i stariji, aktivno sudjeluju u gašenju požara u Zagrebu i Hrvatskoj. Prvi predsjednik ovog društva bio je Franjo Ljubić, tajnik je bio August Malnar, a zapovjednik Ivo Jelačić. Danas društvo broji oko 25 aktivnih vatrogasaca, te oko 50-ak onih koji ih podupiru. DVD "Gračani" surađuje s Vatrogasnim centrom za Hrvatsku u Ksaverskoj ulici. U Ulici Isce sagrađena je 1960. godine moderna ambulanta primarne medicinske i zubne zaštite, koja je, s obzirom da se primjereno ne održava, danas u lošem stanju. Prvi liječnik bio je dr. Bogoljub Kljaić. Ambulanta pruža medicinske i zubarske usluge za područja Gračana i šire, a danas pripada pod Dom zdravlja Centar u Runjaninovoj ulici (ranije Medveščak u Martićevoj ulici). U Gračanima postoje i privatni zubni laboratoriji i ljekarna. U mjestu ima više privatnih restorana s kvalitetnom ponudom hrane, kao i kafića, mesnica, privatna dječja igraonica, frizerskih i kozmetičkih salona, salona za masažu, teniskih igrališta, videoteka i drugih usluga. U Gračanima je odrastao i živi velik broj visokoobrazovanih intelektualaca, članova moje uže i šire obitelji s majčine i očeve strane: oec. Zdravko Belić, po majci Katarini – Bujan pl. Jabrančić; i njegova sestra mr. sc. oec. Đurđica Haramija, rođena Belić, po majci Katarini Bujan pl. Jabrančić, te moj suprug Stanko Haramija, elektrotehničar, i naša kći dipl. oec. Katarina Haramija, udana Kraljević, po majci Belić, i njezin suprug dipl. ing. zrakoplovstva Dario Kraljević; Katarina Belić, rođena Bujan pl. Jabrančić, trgovac; dipl. ing. kemije Ivan Haramija i njegova supruga Vesna Haramija, ekonomski tehničar, po majci Jeli – Bujan pl. Jabrančić; njihova djeca dipl. oec. Marko Haramija; i dipl. oec. Ivana Haramija; kemijski tehničar Nada Radić Puntrijar, udana Ružić, po majci Jeli Bujan pl. Jabrančić, suprug programer Branko Ružić, i njihova djeca dipl. ing. strojarstva Zoran Ružić, po majci Nadi Radić-Puntijar, po baki Jeli Bujan pl. Jabrančić; dipl. dizajner Nataša Ružić, udana Odak, po majci Nadi Radić-Puntijar, po baki Jeli Bujan pl. Jabrančić, dipl. oec. Mladen Ružić, po majci Nadi Radić-Puntijar, po baki Jeli Bujan pl. Jabrančić, Jela Radić-Puntijar, rođena Bujan pl. Jabrančić, Građanska škola; prof. kuharstva Zlatko Đurak, po majci Ivani Bujan pl. Jabrančić, i njegova djeca: studentica Petra Gjurak, po baki Ivani Bujan pl. Jabrančić, i učenik Matija Gjurak, po

24

baki Ivani Bujan pl. Jabrančić, Ivana Gjurak, rođena Bujan pl. Jabrančić, Klasična gimnazija, Maja Sansovini, rođena Gjurak, po majci Ivani – Bujan pl. Jabrančić, Jezična gimnazija, i njezin suprug kemijski stručnjak za istraživanje nafte Paolo Sansovini, te njihov sin učenik Marco Sansovini, po baki Ivani Bujna pl. Jabrančić; dr. sc. kemije Josip Bešić (docent na Kemijsko-tehnološkom fakultetu), po majci Jeleni Cvetko, a po baki Mariji Trnčević, i njegova supruga dipl. ing. kemije Zdravka Bešić i njihovo troje djece: prof. Ana Bešić (udana Subotić), dipl. ing. strojarstva Domagoj Bešić, prof. glazbe Tajana Bešić; dr. medicine-ginekolog Berislav Kos, sin Mirka Kosa, dr. medicine Berislav Banek i njegov brat dipl. oec. Krešimir Banek, po baki Dragici Banić rođenoj Jelačić (iz koje obitelji je potjecala prabaka Magda Kos rođena Jelačić); prof. glazbe Dubravka Bošnir, udana Pavić, po baki Jeli – Trnčević, te njezin suprug Ante Pavić dipl. ing. strojarstva, i njihova tri sina: dipl. ing. građevine Slavko Pavić, po majci Bošnir, po prabaki Trnčević, dipl. oec. Marin Pavić, po majci Bošnir, po prabaki Trnčević, student Kristijan Pavić; dipl. ing. biologije Vesna Grah, udana Drvar, po majci Slavici Kos, i njezin sin student Zvonimir Drvar, po baki Slavici Kos; bankovni službenici Marijan i Jagoda Kos i njihovo troje djece: prof. psihologije Petra Kos, studentica dizajna Ana Marija Kos, student ekonomije Ivan Kos; mr. sc. oec. Zlatko i supruga Dijana Kranjec po majci Slavici Trnčević, po baki Dragi Kos i njihovo dvoje djece: student prava Zvonimir Kranjec i gimnazijalka Nikolina Kranjec, po očevoj baki Dragici Kos i po očevoj majci Slavici Trnčević; dipl. oec. Zlatko Spudić, po majci Magdaleni Cvetko, po baki Mariji Trnčević; i njegova sestra dipl. ing. kemije Biserka Spudić; i njegova druga sestra viši zdravstveni djelatnik Višnja Spudić, udana Konjić; viša odgajateljica, Dubravka Cvetko, udana za građevinskog poduzetnika Krunoslava Patalen, po prabaki Mariji Trnčević, i njihovo troje djece: studentica filozofije Nikolina Patalen, student elektrotehnike Ivan Patalen, i učenik Jurica Patalen, po prabaki Mariji Trnčević, te njezina sestra ekonomski tehničar-agent za nekretnine Mirjana Cvetko udana za bankovnog službenika Željka Kosec, po prabaki Mariji Trnčević, i njezino troje djece: ekonomist Mihael Kosec, viši terapeut Gabrijela Kosec i učenica Rafaela Kosec, po prabaki Trnčević; mr. sc. oec Danijela Poturica-Krištof, po baki Dori Kos; upravni pravnik Dragica Jelić, rođena Haramija, i njezina djeca: prof. teologije Ana Jelić i elektotehničar Vjekoslav Jelić, po majci Dragici Haramija, po baki Katarini Bošnir; dipl. ing. kemije Morana Pernjek, po majci Višnji i djedu Dragutinu Kos, po baki Ani Trnčević; viša odgajateljica Janja Pernjek, po majci Višnji i djedu Dragutinu Kos, po baki Ani Trnčević, Kristina Pernjek, udana Belić, gimnazija, po majci Višnji i djedu Dragutinu Kos, po baki Ani Trnčević, Martina Pernjek, udana Bešić, po majci Višnji i djedu Dragutinu Kos, po baki Ani Trnčević; student Zdravko Kos, sin pok. dipl. ing. elektrotehnike Branimira Kosa, po baki Ani Trnčević, po djedu Dragutinu Kos; obrtnik Branko i sin Marko Kosec, po baki Ružici Kos; Miroslava Bešić, dipl. pravnica, po prabaki Kati Bujna pl. Jabrančić; te mnogi drugi domaći i novodoseljeni intelektualci koji su priženjeni članovi moje uže obitelji.

25

Slika 11. Obiteljska fotografija iz 2005. godine dijela članova uže obitelji: Sjede slijeva:

Zdravko Belić, Đurđica Haramija rođ. Belić, Stanko Haramija, Maja Gjurak, udana Sansovini, Marco Sansovini, Paolo Sansovini. Stoje slijeva: Vesna Haramija, rođ. Radić Puntijar, Zlatko

Gjurak, Alemka Kulenović, Dario Kraljević, Katarina Kraljević, rođ. Haramija, Ivan Haramija, Nada Ružić, rođ. Radić Puntijar

Početkom XX. stoljeća Gračani su bili poznati po obrtnicima i majstorima starih zanata: Juraj Kos – mesar i krčmar (pradjed po Elizabeti Kos, udanoj Belić, majci Dragutina Belića), Jakov Belić, krčmar (pradjed po Ladislavu Belić, ocu Dragutina Belića), Mirko Kos, Mato Haramija, Josip Jelačić, Mirko Matko, Matija Kos – mesari; Josip Trnčević, slaninar (pradjed po majci Katarini Belić, rođenoj Bujan plemenita Jabrančić); Slavko Bujan, Rudolf Đuran, Ivan Jelačić, Valent Banić – tkalci; Juraj Mihalinčić, Josip Banek i Štefan Kos – krojači narodnih nošnji; Franjo Klenkar, Marko Bošnir, Pero Radić, Ivan Šelendić, Slavko Bošnir, Mirko Vincek – postolari, poznati po izradi narodnih čizama, i opančari; Petar Kranjec, Blaž Sekula, Zvonko Banić (Špan), K. Požnjak – krznari; Jakob Kranjec, Stjepan Bakmez, Jakob Šobar, Rudolf Banek, Josip Miholić, Valent Miholić, Blaž Kos – stolari (još 1920. godine Rudolf Banek osnovao je umjetničku stolariju – barok, secesija – koja radi i danas, a vodi je Rudolf Banek mlađi, unuk); Ivan Kos – kamenoklesar; Slavko Banić, Valent Banić, Mirko Miholić – bačvari; Stanko Grđan, Branko Grđan, Franjo Grah, Viktor Kos, Slavko Kosec – glazbari; Dragica Banić, Franca Haramija, Zora Mihalinčić, Kata Miholić – krojačice narodnih nošnji.

26

Slika 12. Obiteljska fotografija iz 2005. godine dijela mlađih članova obitelji Kraljević,

Haramija, Pavić-Bošnir. Sjede slijeva: Ana Marija Pavić, Marin Pavić, Slavko Pavić, Martina Pavić, Ivana Haramija i njezin dečko Višeslav. Stoje slijeva: Lidija (Markova djevojka), Dario

Kraljević, Katarina Kraljević i Marko Haramija Poznati gostioničari (birtaši) bili su članovi nekoliko generacija obitelji Puntijar i naše obitelji Kos. Braća Stjepan i Mirko Kos imali su poznatu gostionicu "Kos" na Gračanskoj cesti, s velikom terasom u bašči, a uz živu glazbu gosti su uživali u dobrom ražnju i roštilju te u domaćim vinima. Gostionicu su naslijedili od svojega oca Stjepana Kosa, a poslije njihove smrti gostionicu je vodio Ivan Ćuk, ugovorno dohranivši Stjepana ml. Kosa. Gostionica je i danas u najmu obitelji Ćuk, pod drugim imenima već gotovo 150 godina. Naš pradjed Juraj Kos i drugi brat mu Mijo (Miško) Kos, kao i spomenuti treći brat Stjepan Kos također su jedan do drugoga imali gostionice i dućane uz Gračansku cestu. Jakob Belić pradjed po Dragutinu Belić također je imao krčmu o čemu svjedoči Obrtna dozvola Jakobu Beliću od 18. veljače 1888. godine, uz nekad važni put sa Isca na Gračansku ulicu koji je prolazio pokraj vrha našeg današnjeg voćnjaka obitelji Belić, koji je oko 1950. godine presječen tramvajskom prugom, bez kolnog prijelaza, jer su komunisti loše neplanski gradili, te je ovaj najkraći put za grad izgubio na važnosti. Rudolf Puntijar stariji također je vodio gostionicu "Izletište Puntijar" još prije 150 godina, a zatim sin mu Rudolf i Barbara Puntijar. "Izletište Puntijar" bilo je poznato po dobroj domaćoj kuhinji, roštilju i rado su ga posjećivali bolje stojeći građani. Ono postoji i danas, ali je zatvoreno nakon smrti vlasnika 2005. godine. Novootvoreni restorani koje vode nećaci i drugi dalji članovi obitelji Puntijar su: "Stari Puntijar" (vlasnik Zlatko Puntijar, predsjednik Udruge ugostitelja Zagreba), poznat po gastronomskim lovačkim specijalitetima i prvoklasnim arhivskim vinima; restoran "Puntijarka" (vlasnici Krešimir i Karmen Puntijar); gostionice obitelji Bošnir; kafić "Aurora" Zlatka Đuraka (mojega bratića); restoran obitelji Zvonka Miholića. To

27

su i sada kao i nekad omiljena izletišta Zagrepčana i planinara na Medvednicu, osobito vikendom. Članovi obitelji Kos, Trnčević, Bujan i Belić prije tri-četiri generacije imali su obrtnička i majstorska zanimanja. Tako je moj pradjed po ocu Juraj Kos bio krčmar na Gračanskoj cesti 35 i obrtnik mesar na tržnici Dolac, a moj pradjed po ocu Jakov Belić bio je krčmar na svom posjedu na vrhu današnjeg voćnjaka prema Iscu. Moj pradjed po majci Josip Trnčević bio je slaninar obrtnik na tržnici Dolac, a moj pradjed Đuro Bujan plemeniti Jabrančić bio je poduzetnik, prijevoznik i zemljoposjednik. Drugi pak Gračanci koji su završili građanske škole ili gimnazije radili su po državnim administrativnim službama, školama, bolnicama, bankama i na sličnim mjestima. Među poznatim obiteljima velikih poduzetnika i zemljoposjednika toga vremena (od 1880. do 1945.) bila je naša obitelj Đure Bujana pl. Jabrančića i njegovih sinova Pavla i Mate Bujan pl. Jabrančić, naša obitelj Josipa Trnčevića, obitelj Bešić, obitelj Gjure Puntijara, obitelj Grđan, obitelj Matko i nekoliko drugih.

28

3. GRAČANI NA POČETKU KSAVERSKE DOLINE

Ksaverska dolina je područje koje se prostire između početka Gračanske ceste, Mlinova i brežuljka Okrugljak na sjeveru, do vrha brda Cmrok na zapadu, te do Mirogoja, krematorija i Mirogojske ceste na istoku. Na jugu se Ksaverska dolina proteže do Gupčeve zvijezde i Radićevog šetališta uz istoimenu ulicu - Ksaversku cestu (u doba komunizma ulica se 50 godina zvala po komunistu Moši Pijade). To je prostrana, zelena, pitoma, urbanizirana, široka i dugačka udolina koja je i s lijeve i s desne strane omeđena blagim brežuljcima, koji su pošumljeni park-šumama, voćnjacima i dijelom nastanjeni. U Ksaverskoj dolini ima više ulica i uličica. Dužina ovog područja sjever-jug je oko 3 kilometra, a oko 3 kilometra je i širina. Glavna i najduža ulica je Ksaverska cesta, kojom vozi tramvaj broj 14 (tramvajska pruga potječe još iz 1908. g.), a uz prugu je različito raslinje među kojim se ističu stabla divljeg kestena. Lijevo i desno je autocesta, a iza širokih asfaltiranih pločnika niz je privatnih kuća i vila s vrtovima i zelenjem. To je gotovo najljepša urbana ulica u Zagrebu.

Slika 13. Brdo Okrugljak s vilom obitelji Omčikus Engelsvelt na sjeveru Ksaverske doline (od

1995. vlasništvo tajkuna Luke Raića) Na brdašcu na sjeverozapadu doline dominira gotička crkva i samostan Svetog Franje Ksaverskog i samostan učenih franjevaca trećoredaca još iz 12 stoljeća. Uz crkvu i samostan nalazi se u otvorenom parku Križni put s betonskim postajama na kojima su upisani najvažniji datumi hrvatske povijesti, a gdje se u vrijeme korizme – šest tjedana prije Uskrsa – već cijelo stoljeće obavljaju pobožnosti Križnog puta za vjernike grada Zagreba, Gračana i ovoga kraja. Ovaj Križni put je uređen 1925. godine uz pomoć društva "Hrvatska žena", na prijedlog gospođe Marije Kumičić. Pokraj crkve je uprava – kuća Družbe sestara služavki Malog Isusa. Na Orlovcu u parku, koji graniči s najstarijim gradskim parkom Cmrok, je Odgojna ustanova s domom za retardiranu djecu, a prije 20 godina u toj zgradi je bila 50 godina Osnovna škola "Orlovac". Ovu su školu polazila i gračanska djeca prije 1959. g. (od petog do osmog razreda), dakle u vrijeme kada još nije bila sagrađena prva nova montažna osnovna škola, a Pučka škola je bila premala.

29

Slika 14. Župna crkva i samostan Svetog Franje Ksaverskog u Ksaverskoj dolini, Jandrićeva

ulica

Slika 15. Župna crkva i samostan Svetog Franje Ksaverskog u Ksaverskoj dolini, Jandrićeva

ulica

30

Ova kuća i imanje na Ksaveru ranije je pripadalo plemićkoj i gradonačelničkoj obitelji Malinov, koja je oko 1995. g. darovala dio svog imanja s kućom i pratećim objektima časnim sestrama. Dio imanja koje je 50 godina bilo nacionalizirano, oko 1970. godine oduzele su komunističke vlasti obitelji Malinov i u jednom od najljepših perivoja s rijetkim zaštićenim stoljetnim drvećem javora, tise, jasena, lipe, sekvoje i drugog raslinja, koja su dijelom posjekli, sagradili su Dom boraca za partizane i komuniste s poliklinikom i bazenom zatvorenog tipa. Danas je to Dom "Ksaver" otvorenog tipa za stare i nemoćne osobe, a poliklinika je pod čudnim okolnostima privatizacije 2003. g. prodana Osiguranju "Zagreb", dok su zgrade i dalje u vlasništvu grada Zagreba, koji je bio investitor tih objekata. Na Mihaljevcu je smješten i novi veliki dječji vrtić, s posebnim sportskim vrtićem za razvoj kulture sporta, a u njemu borave djeca iz Gračana i okolnih naselja: Mlinova, Šestina, Mihaljevca, Ksavera i drugih.

Južno, oko 300 metara niže uz Ksaversku ulicu sagrađena je 1994. g. Apostolska nuncijatura, to jest diplomatsko predstavništvo Svete stolice iz Rima, koju je posjetio papa Ivan Pavao II. prilikom svojega prvog posjeta Hrvatskoj te godine. U Hrvatskoj je on omiljeni i ljubljeni papa, koji je pomagao osamostaljenje Republike Hrvatske 1990./1991. godine. Vatikan je 1991. g. prvi priznao samostalnu Republiku Hrvatsku, dakle gotovo na početku Domovinskog rata (1990.-1995.), koji je vođen protiv Jugoslavenske narodne armije – sastavljene od srbočetnika. Ispod Apostolske nuncijature sagrađen je u istom parku prije osam godina Vojni ordinarijat Republike Hrvatske za dušobrižništvo hrvatske vojske, a koji od početka uspješno vodi dr. Juraj Jezerinac.

Slika 16. Vojni ordinarij RH u Ksaverskoj dolini

Pokraj nuncijature i Vojnog ordinarija RH, u park-kompleks Ksaver, planira se sagraditi i novo zdanje Biskupske konferencije Hrvatske, na zemlji koja je danas ponovno vlasništvo Kaptola, a bila je 50 godina nacionalizirana i oduzeta Crkvi. Uz navedene rezidencijalne objekte Rimokatoličke crkve uređuje se park velikana rimokatoličkog duha, pa su već prije tri godine postavljene biste hrvatskih kipara u čast i zahvalu Svetom Ocu Ivanu Pavlu II., koji je uvelike doprinio stvaranju samostalne Republike Hrvatske, njezinu oslobođenju od komunizma i srbočetničkog ugnjetavanja, kao i rušenju komunizma u Europi 1990. godine. Ivan Pavao II., koji je odlično

31

poznavao povijest Bijelih Hrvata, kojoj je i sam pripadao, potječe iz Bijele Hrvatske, (bijela boja je kod azijskih naroda oznaka zapada), koja je bila na prostoru današnje Poljske, Slovačke i Češke, iz okolice lijepoga povijesnoga umjetničkoga poljskoga grada Krakova, gdje i danas u nekoliko sela žive Bijeli Hrvati, oni koji se nisu doselili u 6. i 7. stoljeću u ove naše današnje krajeve već su formirali prvu Bijelu banovinu Hrvatsku državu u 7. stoljeću. Na Dan domovinske zahvalnosti 5. kolovoza 2006. godine postavljeni su radovi akademskog kipara dr. Kuzme Kovačića najzaslužnijim Hrvatima, velikanima duha. Tom je prilikom postavljena bista dr. Alojziju Stepincu, nadbiskupu zagrebačkom od (1934.) i kardinalu od (1952.), kojeg su komunisti osudili na 16 godina strogog zatvora u Lepoglavi, a potom, pod pritiskom svjetske javnosti, na kućni pritvor u župnom dvoru u Krašiću, gdje su, nakon deset godina zatočeništva, 1957. godine, otrovali tog pravednika, vjernika i branitelja samostalne države Hrvatske i rimokatoličke vjere. Glavni izvršitelji zločina i lažnog suđena bili su komunisti Jakov Blažević – tužitelj, Vladimir Bakarić – komunist-partizan, Josip Manolić – šef OZNE, kasnije zloglasne tajne službe UDBE, Marko Belinić – komunist i drugi, a svi sudski nekažnjeni za svoja zlodjela. Istom prigodom je postavljena bista dr. Franji Kuhariću, najzaslužnijem i najdražem zagrebačkom nadbiskupu, koji je u suradnji sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom II. i prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom bio utemeljitelj i borac za samostalnu Republiku Hrvatsku u ratnim vremenima od 1990. do 1997. g., odnosno do svoje smrti 2002. godine.

Cijeli kompleks crkvenih i diplomatskih zdanja Rimokatoličke crkve, koji je smješten u prostranom parku i zelenilu Ksaverske doline i graniči s Mihaljevcem i početkom Gračanske ceste, naziva se hrvatski mali Vatikan.

Slika 17. Apostolska nuncijatura Svete stolice iz Rima na uzvisini iza Vojnog ordinarija na

Ksaveru Uz Ksaversku cestu ispod Mihaljevca nalazi se kompleks zgrada Hrvatskog vatrogasnog saveza sa srednjom školom i đačkim domom za vatrogasce za cijelu Republiku Hrvatsku, a koji sada pripadaju Ministarstvu unutarnjih poslova. U Ksaverskoj dolini, koja na sjeveru počinje od brežuljka Okrugljak na Mihaljevcu, a na jugu završava na Gupčevoj zvijezdi, veliko je Radićevo šetalište. Tu su dvije bolnice

32

(zarazna i plućna na Zelenom brijegu), Imunološki zavod, Institut za javno zdravstvo, Škola narodnog zdravlja "Andrija Štampar" i druge zdravstvene ustanove u Rockefellerovoj ulici, Zavod za ispitivanje lijekova, srednje i više zdravstvene škole i osnovna škola u Mlinarskoj ulici. Sto metara sjeverno od Gupčeve zvijezde nalazi se ukopan u brijegu između Cmroka i Ksaverske ceste kompleks novih zgrada izgrađenih 1970- ih godina, a u kojima uglavnom stanuje bivša komunistička elita Hrvatske iz doba pedesetogodišnje vladavine Komunističke partije Jugoslavije, koja je dodjeljivala ove stanove svojim liderima, funkcionarima i direktorima. Ovi objekti bez duše, stila i arhitekture nisu prilagođeni ovom lijepom dijelu Zagreba, već su zbir ukusa i stila komunizma u Hrvatskoj, s nizom građevinskih i arhitektonskih promašaja i vidljivog neznanja. U tome kompleksu zgrada nalazi se nekoliko poslovnih tvrtki i banaka (Ministarstvo zdravstva RH, Privredna banka Zagreb, INA Commerce). Nasuprot ovih zgrada je Radićevo šetalište na kojem su također oko 1960. godine sagrađene montažne kockaste zgrade za partijske funkcionare, a jedan dio je lijepi park-travnjak.

33

4. UKRATKO O MEDVEDNICI Medvednica ili Zagrebačka gora omiljeno je izletište i rekreativna zona brojnim planinarima i sportašima grada Zagreba i Gračana. Ona je prirodna međa na sjeveru Zagreba između Zagorja, Zagrebačkog prigorja i grada Zagreba, koja štiti grad i okolicu od klimatskih utjecaja s Alpa i sjeverozapadne Europe. Medvednica je dugačka 42 kilometra i široka 9 kilometara u najširem dijelu, a njezinih 240 kilometara kvadratnih pokriveno je šumom, koja je, ovisno o nadmorskoj visini, prilično raznovrsna: od hrasta kitnjaka, graba, i pitomog kestena preko bukve do jele i ostale crnogorice. Tu raste i posebno zaštićen kompleks grabove šume, biološki jedinstven u Europi. Osim šumskoga, na Medvednici se također može naći i ostali bujni biljni pokrov: tisa, alpski jaglac, širokolisna veprica, lovorasti bikovac, božikovina, planinski božur, pucalina, kavkaski divokozjak, šafran, šumarica, visibaba, vrijesak, jaglac, ciklama... Životinjski svijet je također raznolik. Na planini žive srne, jeleni, vjeverice, lasice, kune, zečevi, jazavci, zmije (bjelica, poskok, bjelouška), a od ptica fazan, trčke, prepelice, šljuke, orlovi, sokolovi, sjenice, žune. Zbog svega nabrojenog Medvednica je ljepotica svih 365 dana u godini, te privlači izletnike svake dobi u svako godišnje doba. Posjetitelji i izletnici šume danas beru gljive, kesten, šumske bobice, te šumsko cvijeće. Nekad se brao žir za hranu svinjama i sakupljalo suho lišće za stoku, te granje za potpalu peći.

Slika 18. Medvedgrad u oblacima

Zagrebačka gora ili Medvednica graniči s gradskim četvrtima grada Zagreba i Zagorskom županijom te međa na vrhu dijeli Zagreb od Hrvatskoga zagorja. Dio šuma je u privatnom vlasništvu dijela starosjedioca Gračana, a dio u vlasništvu grada Zagreba. Medvednica i podnožje koje graniči s Gračanima i gradskom četvrti Podsljeme proglašeni su i zaštićeni 1981. godine kao Park prirode Medvednica.

34

Kako je dio ove šume u stoljetnom vlasništvu domaćeg stanovništva iz Gračana i susjednih naselja, stoljećima su imućnije obitelji iz Gračana imale pravo na godišnju kvotu drva za ogrjev zimi, a temeljem odobrenja Šumarije Zagreb. Kako se proteklih trideset godine prešlo na loženje naftnim derivatima, a od 1996. godine Gračani imaju plinsku mrežu, domaće stanovništvo više ne koriste drva iz vlastitih šuma za ogrjev i građu. Iz Gračana se kroz Tunel sagrađen 1950. godine može stići na vrh Sljemena žičarom, koja se počela graditi 1960., a puštena je u pogon 27. srpnja 1963. godine. Danas je zastarjela, stoga se planira tijekom iduće dvije godine sagraditi nova polazna stanica za žičaru i nova moderna žičara za Sljeme pokraj Tunela na Gračanskom Dolju, urediti tramvajsko okretište, lanac trgovina lokala, parkiralište za automobile. Uređene su skijaške staze na vrhu Sljemena za I. žensko svjetsko skijaško prvenstvo 2005. godine sredstvima grada Zagreba, a zahvaljujući cijenjenoj obitelji Ante, Janice, Ivice i Marice Kostelić, koji su unazad nekoliko godina postali stanovnici Gračana kupivši lijepu vilu u Kvintičkoj ulici iznad Gračanskih dužica. Ova je obitelj godinama na Sljemenu trenirala skijanje i voli ovaj gorski kraj. Značajno je istaći da se ime Medvednica spominje 1242. godine u Zlatnoj buli Bele IV., a usporedno s tim imenom počeo se u drugoj polovici XIX. stoljeća upotrebljavati naziv Zagrebačka gora. Ime najvišeg vrha Medvednice – Sljemena (1033 m) – prvi put se spominje krajem XVIII. stoljeća, kao pučki naziv za čitavo gorsko brdo. Prvi planinarski objekt u povijesti hrvatskog planinarstva bila je drvena piramida podignuta na Medvednici na vrhu Sljemena 1870., a prvi planinarski dom sagrađen je pod vrhom 1878. godine. Prva skijaška dionica na Sljemenu izgrađena je davne 1894. godine, i to su bili prvi početci razvoja skijaškog sporta u Zagrebu i Hrvatskoj, a prva skijaška žičara izgrađena je na Sljemenu 1952. godine. Uređena i dobro održavana skijališta na Medvednici su: Crveni spust (staza prikladna za skijaška natjecanja i opskrbljena svom potrebnom opremom), Zeleni spust (uglavnom za rekreativce), Plavi i Bijeli spust (za početnike) i Panjevina (strma padina za klupsko treniranje i natjecanje). Ukupna je duljina staza otprilike 3500 metara, a mogu se koristiti dvije vučnice (Bijeli i Zeleni spust) i trosjedna žičara (Crveni spust). Taj je spust opremljen sustavom za umjetno zasnježivanje ( 40 topova) i rasvjetom za noćno skijanje. Stari i mladi Gračanci i Zagrepčani veoma su voljeli skijaške sportove i planinarenje Medvednicom, te su generacije i generacije provodile vikende i blagdane na ovoj gori i njezinu podnožju, u Gračanima i drugim podsljemenskim mjestima, pojedinačno, obiteljski, ali i organizirano u sklopu planinarskih, skijaških i drugih rekreativnih udruga (zeleni, gljivari, speleolozi, gorska služba spašavanja i drugi).

Na Sljemenu ima više planinarskih domova i novouređenih hotela, primjerice: Tomislavov dom, ocijenjen s pet zvjezdica i dobro opremljen (ima bazen i različite sadržaje), Dom obrtnika grada Zagreba "Hunjka", Dom-hotel "Medved", Dom Crvenog križa, Risnjak, Puntijarka i drugi. Neki su domovi izgorjeli, a među njima je i Adolfovac, koji je na pola puta do Sljemena, a koji je izgorio 1993 godine, vila Rebar iznad Gračana izgorjela je 1979., te veliki Dom željezničara ispod Činovničke livade na

35

Sljemenu (livada je ime dobila po činovnicima – državnim službenicima željeznice). Činovnička je livada već više od sto godina omiljeno sanjkalište djeci i njihovim roditeljima iz Zagreba i Gračana. Iznad blage padine Činovničke livade je prekrasna crkva Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata, zaštitnice Hrvata i Zagrepčana, izvedena 1931.-1932. godine prema projektu Jurja Denzlera, a koju održavaju isusovci iz Palmotićeve ulice u Zagrebu. U crkvi Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata svake se nedjelje služe dvije mise za planinare, a služi se i polnoćka na Božić. Ovu crkvu svakodnevno posjećuju planinari i posjetitelji vrha Sljeme na 1001 metru nadmorske visine. Podno Činovničke livade napravljene su šumarske božićne jaslice, koje je izradila Šumarija po nacrtu dipl. ing. Kaupfhofera, koje su 2004. godine prikazane na svjetskoj izložbi u Italiji, a kao jedne od najvećih i najljepših jaslica predstavljene su i Svetom Ocu Ivanu Pavlu II., te su dobile prvu nagradu.

Slika 19. Svetište Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata sagrađeno 1931./32. godine

Na zapadnoj strani Sljemena je i kapela Svetog Filipa i Jakova, koja pripada župi Gračani, a u koju na blagdan spomenutih svetaca, 25. srpnja, rado dolaze Zagrepčani, Gračanci, stanovnici okolnih mjesta, zagrebačkog Prigorja i Hrvatskog zagorja, osobito stanovnici Bistre, kada je tu misa i cjelodnevno proštenje.

Uz samu najvišu točku Sljemena izgrađen je 1973. godine novi veliki radiotelevizijski toranj, s telekomunikacijskom opremom i za druge namjene, koji se vidi iz bili kojeg dijela Zagreba i okolice, ali i sa zagorske strane Sljemena, a koji pokriva televizijsku mrežu središnje, sjeverozapadne i istočne Hrvatske. Nakon Drugog svjetskog rata postojao je manji toranj, koji sada služi u vojne svrhe. Novi toranj je tijekom Domovinskog rata (1990.-1995.) bombardirala Jugoslavenska

36

narodna armija u nekoliko navrata i znatno ga oštetila, ali je sada potpuno obnovljen zagrebačkim novcem. Bila su to strašna vremena ispunjena svakodnevnim pucanjem, granatiranjem i razaranjem Zagreba, Sljemena i bliže okolice. Jugoslavenska narodna armija i vojska iz Vojne krajine, paradržavne tvorevine nastale u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata na područjima s pretežno srpskim stanovništvom u Hrvatskoj, htjeli su okupirati Zagreb, a u više je navrata na direktnu inicijativu iz Beograda bombardirano samo središte grada Zagreba i Banski dvori na Gornjem gradu, gdje je radio Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske i prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Prema srbočetničkom planu stvaranja velike Srbije na teritoriju Hrvatske, starom više od 150 godina, i jugokomunističkom planu, starom preko 50 godina, željelo se likvidirati hrvatski narod i Republiku Hrvatsku kao i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana i vladajuću stranku – Hrvatsku demokratsku zajednicu, kako bi se ponovno nametnula jugoslavenska, odnosno srpska komunistička vlast – diktatura i pljačka hrvatske imovine i novca. Svesrdnu pomoć ovom zločinačkom starom programu "SANU" iz Beograda davala je tijekom cijelog 20. stoljeća kolonijalna masonska vlast Velike Britanije, židovska masonska loža iz Nizozemske i SAD-a, Francuska, i skandinavske zemlje, ponajprije Švedska.

37

5. MEDVEDGRAD NA MEDVEDNICI Sredinom XIII. stoljeća, deset godina nakon izdavanja Zlatne bule i dodjele kraljevskog zemljišta od vrha Medvednice do Save novoproglašenom kraljevskom gradu na brdu Gradecu zagrebačkom, na istaknutom medvedničkom izdanku otvorenoga pogleda prema nizini, u gustim mirnim šumama Medvednice gradio se od 1249. do 1254. godine utvrđeni grad Medved (Medvedgrad). Papa Inocent IV. je na uvodnom zasjedanju Prvoga lyonskog koncila 28. lipnja 1245. među pet tadašnjih problema kao četvrti naveo upad Tatara u Europu i pustošenja što su ih počinili bezbožni Tatari u Poljskoj, Rusiji, Ugarskoj i u drugim kršćanskim zemljama. I zato se na poticaj svetoga sabora poticalo i opominjalo da se na putu kojim bi Tatari mogli ući u Hrvatsku naprave utvrde, jarci, bedemi ili zamci kako bi im se spriječio ulazak. Kako se razabire iz papinih riječi, on je odlučio izravno svojim sredstvima kao i sredstvima kršćanskih zemalja sudjelovati u gradnji obrambenih objekata, tako da se spriječi ponovni upad Tatara, koji su već jednom opustošili Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju.

Slika 20. Medvedgrad nad Zagrebom

38

Blizu Zagreba još nije bilo utvrđenoga grada koji bi mogao poslužiti za pohranu crkvenog blaga i kao mjesto gdje bi se mogli skloniti ljudi. Utvrđeni grad tek je trebalo podići. Utvrdu Medvedgrad na južnim padinama Medvednice, na 593 metara nadmorske visine, vjerojatno je izgradio zagrebački biskup Filip sredstvima biskupije na kraljevskom zemljištu, za što mu je kralj Bela IV. izdao darovnicu. Utvrda Medvedgrad imala je veliko strateško značenje jer je strah od provale Tatara još uvijek bio prisutan.

Medvedgrad je najistaknutiji i najvredniji spomenik hrvatske kulture i prošlosti u vijencu oko Zagreba. Njegovi graditelji ostavili su nam jedinstvenu romaničko-gotičku kulu, jedinstvenu romaničko-gotičku kapelu, gotičke palače i zdenac s bistrom vodom koji je omogućavao život u utvrđenom gradu. Njegovi moćni gospodari i upravitelji (kaštelani), koji su se prema političkim prilikama izmjenjivali, bili su strah i trepet stanovnicima medvedničkih sela, uključujući i Gračane, te su im zadavali mnogo jada, a u sukobu su bili i sa zagrebačkim građanima, o čemu piše August Šenoa u svom najljepšem romanu "Zlatarovo zlato".

39

6. KRATKI OPIS POVIJESTI GRAČANA* 6.1. DRUŠTVENA KRETANJA U POSLJEDNJIH 80 GODINA

(od 1918. do 2006.) Gradska četvrt Podsljeme danas je jedna od 12 gradskih četvrti grada Zagreba koja ima preko 20.000 tisuće stanovnika. Grad Zagreb danas ima preko 800.000 stanovnika, a Zagrebačka županija oko milijun dvjesto tisuća stanovnika s gradovima u prvom gradskom vijencu kao što su Velika Gorica, Samobor, Zaprešić, Sesvete, Ivanić Grad, Dugo Selo i drugi manji gradići, od kojih su neki nastali odvajanjem od Zagreba u zadnjih 20 godina. Gradska četvrt Podsljeme u ovom je obliku nastala tijekom 2000. godine, prema administrativnoj organizaciji grada Zagreba, a obuhvaća gradska naselja: Gračane, Mlinove, Šestine i Markuševec. Samo naselje Gračani imalo je oko 2006. godine preko osam tisuća stanovnika. Središnja Hrvatska, odnosno drugi krug zagrebačkog vijenca ili prstena gradova oko Zagreba na udaljenosti od 20 do 80 kilometara (oko jedan sat vožnje autom) danas broji 2.300.000 stanovnika, što je oko 53 % od ukupnog broja stanovnika u Hrvatskoj. Prema popisu stanovništva iz 2000. godine, Republika Hrvatska ima oko 4.300.000 stanovnika, uglavnom oko 90 % Hrvata rimokatolika, a ostatak čini nehrvatsko pučanstvo (Talijani, Srbi, Mađari, Česi, muslimani i ostale nacionalnosti). Zagrebačka županija s okolnim gradovima i naseljima čini preko 40 % gospodarstva RH, koje puni državni proračun RH porezima, prirezima, carinama preko 55%. Zagrebačka županija najvažnije je gospodarsko, obrazovno, kulturno, povijesno i duhovno najnaprednije središnje područje RH u zadnjih 200 godina. Iz sredstava grada Zagreba, Zagrebačke županije i središnje RH političari obilato financiraju i pomažu južne i istočne krajeve Hrvatske, koji stalno "galame" da nemaju sredstava za pokretanje različitih projekata, a kada dobiju sredstva iz Zagreba, prebace ih na svoje privatne tvrtke i u vlastite džepove. Po istom scenariju njihova lokalna uprava i administracija zahtijeva nova sredstva, a lokalna zajednica i stanovnici nemaju značajnijih pomaka u razvoju. U više od 50 % gradova i županija RH od ukupno 523 lokalne jedinice svake se godine stvaraju gubici koje pokriva zagrebačko gospodarstvo, jer taj silni nepotrebni administrativni aparat nema vlastitih prihoda. Većinom i ne plaćaju poreze u proračun RH jer nemaju gospodarske djelatnosti, a ni većeg broja radno sposobnog obrazovanog stanovništva, već se općinski aparat napaja proračunskim sredstvima koja kroz poreze i namete plaća Zagreb sa širom okolicom, kojem se neopravdano i nezakonito uzimaju političkim nasiljem velika novčana sredstva u proteklih 60 godina, a sam se grad osiromašuje i zapušta. Sredstva grada Zagreba i šire okolice ne troši se namjenski za njegov razvoj, već se odlijevaju u druge sredine, čak i u druge države, kao što je slučaj s Bosnom i Hercegovinom. Veći gradovi izvan Zagrebačke županije, ali veoma blizu Zagreba su: Jastrebarsko, Karlovac, Varaždin, Sisak, Petrinja, Topusko, Glina, Kutina, Ivanić Grad, Križevci, Bjelovar, Krapina, Ozalj, Zabok, Donja Stubica, Marija Bistrica, Sveti Ivan Zelina, * Izvor za sve navedeno u poglavlju 6 preuzeto je iz knjige dr. Ljelje Dobronić "Stari vijenac sela oko Zagreba", izdanje Muzeja grada Zagreba, 2003., poznate zagrebačke i crkvene povjesničarke.

40

Stubičke toplice, Krapinske toplice, Zlatar Bistrica, Zlatar, Bedekovčina, Bistra, Veliko Trgovište Hrvatska Kostajnica i drugi. Ti gradovi gravitiraju prema Zagrebu, a mnogi njihovi stanovnici rade ili trguju u Zagrebu ili se u njemu opskrbljuju. Nekad su Gračani bili veliko gradsko selo – ves (zemljište) koje je vrlo staro, a ime Gračani (Grachan) prvi se put spominje 1334. godine u Statutu Zagrebačkog stolnog kaptola, a ime sela Gračani označuje pripadnost njegovih stanovnika gradu, tj. Gradecu, najstarijoj jezgri Zagreba, današnjem Gornjem gradu ili Griču, gdje su građani starog Zagreba imali svoje kuće, klijeti, voćnjake, vinograde, šume i pašnjake. Gračani su uvijek bili gradsko zemljište i nikad nisu pripadali feudalnom posjedu, kuriji ili dvorcu, kao na primjer Šestine (sub. Szesztine), koje su na kraju bile u posjedu feudalne porodice grofa Miroslava Kulmera kao feudalni posjed, a prije toga u posjedu plemićkih obitelji Zrinskih, Čikulina i Sermagea, vlasnicima velikih dobara. Nakon završetka Prvog svjetskog rata 1918. godine i definitivnog sloma Austro-Ugarske Carevine, Hrvatska je, po političkom scenariju Britanije i Francuske, kraće vrijeme bila samostalna autonomna Banovina Hrvatska (1867.-1918.), ali je ubrzo, dijelom i zaslugom svojih političara dr. Ante Trumbića (Split) i Frana Supila (Dubrovnik), koji su potpisali sporazum za 12.000 franaka kao političari slavenskoga juga sa srpskim političarom Pašićem o ujedinjenu, ugurana u novu tvorevinu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, sastavljenu od slavenskih naroda pod parolom jednakopravnosti, što se vrlo brzo izjalovilo, te je zavladala velikosrpska diktatura kralja Aleksandra Karađorđevića nad hrvatskim pukom. Kasnije je ime države promijenjeno u Kraljevina Jugoslavija kako bi se zatro identitet hrvatskoga i drugih naroda u toj državi. Krajem 19. stoljeća intelektualci (pisci, povjesničari, pjesnici) zvani ilirci i biskup Josip Juraj Strossmayer počeli su propagirati ideju o ujedinjenju svih južnoslavenskih naroda, jer su znali da će propasti Austro-Ugarsko Carstvo koje je činilo i područje Hrvatske oko 750 godina, tj. od 1102. do 1918., u različitim sporazumima s tadašnjim susjednim velesilama Austrijom, Ugarskom, Francima, Venecijom i Turskom. Istini za volju, Hrvatima nije uvijek bilo lako pod tuđim carevima i kraljevima, ali bilo je razdoblja kada su dobro živjeli i napredovali, primjerice za vrijeme austrougarskog cara Franca Jozefa II. (Franje Josipa II.), sina Marije Terezije, velikog reformatora i sposobnog radoholika, koji je ukinuo feudalizam u cijeloj Carevini i Banovini Hrvatskoj. Po kazivanju mojega djeda Pavla Bujana plemenitog Jabrančića, za vrijeme vladanja Franca Jozefa Hrvati su u Hrvatskoj lijepo živjeli i moglo se dobro zaraditi i investirati, što su on i moj pradjed Đuro učinili. Ove reforme započela je već carica Marija Terezija, a nastavio njezin sin nakon niza ustanka i buna na području Hrvatske krajem XVII. stoljeća i ranije, od kojih su najpoznatije Posavska buna i Seljačka buna pod vodstvom Matije Gupca. Hrvatski su se domobrani suprotstavili pripojenju Hrvatske u zajedničku novu državu južnoslavenskih naroda zvanu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i javno su protestirali na Trgu bana Josipa Jelačića 5. prosinca 1918. godine, ali su ih srpski žandari dijelom poubijali, a dijelom ranili pucajući s balkona Gradske kavane u Zagrebu. Prosinačke žrtve bio je naziv za tridesetak poginulih pitomaca slavne Domobranske 105. pukovnije i stotinjak ranjenih hrvatskih mladića. Zločin je izvršio Aranđelović, kraljevski časnik Karađorđevićeve srpske vojske (član stranke ORIJUNA

41

– Organizacije jugoslavenskih naroda – formirane u Dalmaciji s ciljem priključenja Hrvatske velikoj Srbiji ili Jugoslaviji), djed današnje političarke Hrvatske narodne stranke Vesne Pusić i brata joj Zorana Pusića, koja i danas vodi antihrvatsku politiku u suradnji s američkom tajnom službom i srpskom Udbom, a surađuje i s ruskom zloglasnom tajnom službom. Između Prvoga i Drugog svjetskog rata (1918.-1940.) vladala je velika diktatura srpske žandarmerije kralja Aleksandra, tako da su hrvatski ljudi lako gubili živote i imovinu ili bi bez suđenja završavali u zatvorima. U Gračanima je diktaturu kao jedini član Jugovičke srpske stranke kralja Karađorđevića i njegove žandarmerije provodio Gjuro Puntijar zvan Jurić, zemljoposjednik i poduzetnik, koji je na silu otimao zemlju mještanima, a ako se tko pobunio, pretukli su ga plaćeni žandari u Jurićevu podrumu. Zbog imovine je naredio žandarima da zatuku mladog Pavla Pavlića, koji mu je bio u rodu, a za to ubojstvo nije sudski odgovarao jer je potplaćeni sud i žandarmerija sve zataškala. Jurića su svi Gračanci mrzili i proklinjali jer je na silu najsiromašnijima preorao njive na Golači, dok nije prisvojio cijelo brdo iznad kuće oko dva hektara zemlje. Na prijevaru je zadobio veliko lijepo zemljište na Mihaljevcu od plemićke obitelji Malinov (jedan Malinov bio je gradonačelnik Zagreba), za koje nije platio niti krune, a jugoslavenski žandari su ga u tome prljavome poslu štitili i nitko se pravnim putem nije mogao pomoći. Stoga su pokušana dva atentata na zloglasnog Jurića. Jednom je navečer pucano na njega s tramvajske pruge (stražnja strana kuće), ali su ga promašili. Navodno je mladi Miško Kos s Isca pokušao likvidirati starog tiranina. Drugi put ga je ustrijelio navodno Matija Radić Humić, no to nikad nije dokazano. Imovina koju je oteo stari Jurić ljudima u Gračanima bila je prokleta, pa je njegova djeca, sin Vid Puntijar i dvije kćeri Slavica Puntijar i Barbara Puntijar, udana Radić, nisu uživali jer su im komunisti sve oduzeli. Manji dio imovine obitelj Puntijar prodala je kako bi preživjeli poslije 1950. godine. "Kako došlo tako prošlo", govore Gračanci. U nekoliko generacija ova obitelj nije imala mira i sreće, a njihova prva kći Slavica otrovala se kao djevojka radi ljubav. Tek treća generacija Jurićevih školovanih unuka živi od svoga rada i znanja, na starom ognjištu u novim kućama. Ovu obitelj se smatralo politički izdajničkom hrvatskom obitelji, jedinom u Gračanima, budući da je provodila teror prve srpske jugoslavenske neprijateljske kraljevske vlasti nad domaćim hrvatskim pučanstvom. U to su se vrijeme Hrvati masovno okupljali u novoformiranoj Hrvatskoj pučkoj seljačkoj stranci (HSS), kasnije Hrvatskoj seljačkoj stranci, pod vodstvom Stjepana Radića, ubijenog 1928. godine u Skupštini u Beogradu. Stjepan Radić, kao i njegov brat Antun Radić, te Stjepan Basariček, saborski zastupnici, zastupali su interese Hrvatske. Ovaj srpski zločin – ubojstvo Stjepana Radića – još je više povezao hrvatski narod u želji za osamostaljenjem od Kraljevine Jugoslavije. Godine 1939. u Hrvatskoj je živjelo oko 80 % pučanstva na selu i bavilo se poljodjelstvom. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije osnovana je 10. 4. 1941. Nezavisna Država Hrvatska na čelu s poglavnikom dr. Antom Pavelićem nakon višestoljetnih težnji naroda. Njezinom uspostavom došlo je do velikih organizacijskih i društvenih promjena u Gračanima. Dana 20. rujna 1942. godine svečano je uspostavljena župa Svetog Franje Ksaverskog, kojoj su pripojeni i Gračani. Novu župu posvetio je nadbiskup dr. Alojzije

42

Stepinac, a tom su ga prigodom pozdravili Ivan Banek, načelnik općine Remere i otac Josip Dujmović, fratar trećoredac. Dana 28. veljače 1943. godine osnovana je u Gračanima općina u prisutnosti poglavnika dr. Ante Paveloća i njegove pratnje, koji je živio s obitelji u vili Rebar iznad Gračana, a danju radio na Gradecu u državnim zgradama. Nakon izbora je poglavnik općinskim vijećnicima imenovao; Mirka Kosa (prastrica), Mirka Matka, Josipa Trnčevića (pradjeda), Matu Haramiju, Mirka Prekupca, Josipa Bešića, Gjuru Grđana i njihove zamjenike. Općinski vijećnici izabrali su Mirka Matka za načelnika-obrtnika i poduzetnika, Ivana Baneka za prvog donačelnika, a Mirka Prekupca za drugog donačelnika. Dana 17. prosinca 1943. godine njemačka je vojska zauzela školu zbog čega se nastava neredovito održavla u zgradi Maldinovac u prostorijama današnjeg vatrogasnog društva i kući Mirka Kosa na Gračanskoj ulici. I tako malo pomalo, uz ljudske i materijalne žrtve, približio se svršetak rata i stradanja 9. svibnja 1945. godine. Procjenjuje se da je tijekom rata poginulo 55 do 60 milijuna ljudi uz 35 milijuna ranjenih. Učinjene su i strahovite materijalne štete Neposredni ratni izdaci svih zaraćenih strana procjenjuju se na 1,117 milijardi dolara. Razaranjem i pustošenjem samo u Europi načinjena je šteta od 277,7 milijardi dolara prema cijenama iz 1938. godine. Dana 10. travnja 1945. njemački vojnici su napustili školu i Gračane, a mještanima su ostali u dobrom sjećanju po korektnom vojničkom vladanju, bez ikakvih razaranja mjesta. Dana 6. i 10. svibnja na prostoru Gračana vodile su se žestoke bitke hrvatske i njemačke vojske u povlaćenju, te partizanskih jedinica VI ličke proleterske divizije sastavljene od ličkih srbočetnika kod ulaska u središte Zagreba. Nakon raspada Nezavisne Države Hrvatske u svibnju 1945. godine, Hrvatska je po dogovoru velesila-pobjednica u Drugom svjetskom ratu (Velika Britanija, SAD, i SSSR) na Jaltskoj (Krimskoj) konferenciji, održanoj 4.-11. 2. 1945., potpala pod komunistički srbočetnički jaram, što je potrajalo idućih 50 godina. Hrvate nitko nije ništa ni pitao, a srbočetnici i komunisti likvidirali su hrvatsko vodstvo i inteligenciju po kratkom postupku. Dio hrvatskog naroda je emigrirao kako bi spasili glavu od nove komunističke vlasti. Tako je formirana komunistička SFR Jugoslavija na čelu s Josipom Brozom Titom. Dotični je vladao od 1946. do smrti 1980. godine. Za hrvatski narod vrijeme pod komunističkom čizmom bilo je ustvari tamnovanje i silno materijalno, kulturno, i gospodarsko nazadovanje, osim za one koji su ušli u redove Komunističke partije Jugoslavije, gdje su bili povlaštena kasta. Hrvati su prvih trideset godina nakon rata masovno proganjani, raseljavani, zatvarani pa i ubijani ukoliko su se suprotstavili pljački svoje imovine. Prema povijesnim podacima, preko 350.000 Hrvata, što civila, što vojnika, sav intelektualni sloj obrazovanih građana, likvidirali su jugokomunisti-srbočetnici po kratkom postupku, bez suda i krivnje, nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine. Raseljeno je preko milijun Hrvata po cijelom svijetu, a sveukupno u ratu i poraću ubijeno je preko 500.000 Hrvata, bez suda i pravde. Ubili su ih jugokomunisti, partizani, a koji su ustvari bili preodjeveni srbočetnici pod vodstvom Tita i Aleksandra Rankovića šefa OZNE, zloglasne tajne službe. Bilo je to oko 40 % cjelokupnog hrvatskog stanovništva. Za ove zločine komunisti nikad nisu odgovarali pred sudom niti u zemlji, niti u inozemstvu. Jednostavno su zataškali svoje zločine, u čemu im i danas pomažu njihovi saveznici u zemlji i inozemstvu. Hrvatske kosti pobacane u tisuće jama nikad nisu smjele biti obilježene bilo kakvim spomenikom do danas jer urota (savez šutnje koji će trajati sve dok ne poumru komunistički zločinci na

43

području bivše Jugoslavije) još traje i trajat će sve dok je i jedan komunistički zločinac na vlasti u Republici Hrvatskoj. Naime, to je razlog zbog kojega nove vlasti poslije 1990. godine nisu donijele lustracijski zakon u Hrvatskoj, kojim bi se zabranio politički rad svim komunistima i njihovim tajnim službama, kao zloglasnoj UDBI, a što je napravljeno u većini komunističkih država Istočne Europe (npr. Mađarska, Poljska, Slovačka, Istočna Njemačka). Tako su stari neprijatelji komunisti i njihova djeca zaštićeni ostali na vlasti ili su čak napredovali u političkoj karijeri zauzevši brojne ključne pozicije u politici i gospodarstvu samostalne Republike Hrvatske. Oni su Hrvatsku stalno pljačkali, urušavali je i destabilizirali, proganjali su i uhićivali Hrvate, branitelje i stvaratelje samostalne države i optuživali ih lažno u suradnji s britanskim, srpskim i drugim zapadnim tajnim službama, čiji su doušnici postali domaći političari i komunisti poslije 2000. godine, nakon povratka komunista na vlast u RH. Između dva rata Gračanci su imali jak ogranak HSS-a, koji su vodili stričevi mojega oca Dragutina, i to braća Stjepan i Mirko Kos, koji su promicali nacionalne vrijednosti i govorili za Hrvatsku. Bili su veoma daroviti govornici i sposobni trgovci i gostioničari (birtaši) iz imućnijih obitelji. Zbog toga su im 1946. g. komunisti uzeli imovinu – njihove trgovine i gostionice – i poslali ih na robiju u Staru Gradišku. Gospodin Mirko Kos osuđen je na 15 godina robije za izgovorenu hrvatsku riječ 1946. godine, a odslužio je 10 godina i kao bolesnik obolio na smrt od tuberkuloze pušten je 1957. godine iz zatvora. Tada je tek otkriven penicilin, koji je u to vrijeme bio jako skup, ali su ga obitelj (šogorica, dr. Jelica Prekupec i svećenici s Ksavera) nabavili iz Švicarske i tako ga zaliječili, pa je Mirko bolujući doživio preko 80 godina, zahvaljujući do kraja svojega života s cijelom obitelji Bogu na daru života. Značajno je iznijeti da su Gračanci masovno podržavali politiku HSS pod vodstvom Stjepana Radića, ali i pravašku politiku Ante Starčevića, kao staro domaće hrvatsko katoličko stanovništvo, jednako kao i stanovnici iz Šestina, Remeta, između I. i II. svjetskog rata 1918.-1945. godine i kasnije, dok je u Markuševcu, Vidovcu, Bidrovcu bilo dosta partizana komunista koji su imali privilegirane položaje, kao i ta naselja tijekom komunizma. Neki su domaći jugo udbaši iz Markuševca hapsili i cinkarili imućnije hrvate iz Gračana, Šestina, Remeta i drugih okolnih mjesta, kao na primjer vodeći Stjepan Topolovec zvan ZEBA iz Markuševačke ceste koji je živio u tuđoj konfisciranoj vili i vodio restoran preko 50 godina. ZEBA je bio glavni partizan koji je kao primitivni bahati oficir JNA ujahao sa Sljemena u Zagreb na bijelom konju i kao doušnik UDBE tijekom 50 godina dao je uhapsiti mnoge naše ljude, a zatvorio je i moje stričeve Mirka i Stjepana Kosa zbog nekoliko izrečenih hrvatskih riječi. Markuševčani su bili siromašno naselje Hrvata katolika, daleko od grada, te su poneki najnazadniji otišli u partizane u šumu, te kao članovi komunističke partije bili na vlasti, dok su Gračani, Šestine, Remete i neka druga okolna zagrebačka naselja bila napredna i bogata, pa su ih komunisti zapuštali u razvoju, posebno infrastrukturu, prometnice i obrtništvo, a pojedine su stanovnike i proganjali. Od 1945. do osamostaljenja Republike Hrvatske 1990. godine Gračani su pripadali Općini Medveščak sa sjedištem u Draškovićevoj 15, te je imalo lokalnu Mjesnu zajednicu Gračani, kojom su 45 godina upravljali stranci – srbočetnici, komunisti i partizani: Joso Popović i Đoko Marjanović i nekoliko domaćih komunista. Ova lokalna uprava bila je rezultat promišljanja Komunističke partije s ciljem da se domaće hrvatsko pučanstvo nadzire preko srpskih sekretara Komunističke partije Općine Medveščak, na

44

čiji je prostor masovno naseljavano srpsko, crnogorsko, dalmatinsko i bosansko partijsko članstvo, i to u stare nacionalizirane zgrade Zagrepčana u cijelom središtu grada (Martićeva, Draškovićeva, Vlaška, Moša Pijade…) ili u novoizgrađene stambene zgrade na Gupčevoj zvijezdi i Ksaveru. Bilo je to ekonomski veoma teško razdoblje za život domaćeg stanovništva, jer je mnogim obiteljima iz Gračana nacionalizirana i eksproprirana zemlja, kuće i druga imovina u Gračanima i na području grada Zagreba, pa su morali mijenjati stoljetna obrtnička, trgovačka, ugostiteljska i poljoprivredna zanimanja i navike kako bi preživjeli. Stoga su se masovno zapošljavali u socijalističkim poduzećima, a mlađi su se školovali za različita nova zanimanja. Bila je zakonski provedena prva velika pljačka privatne imovine (nacionalizacija, eksproprijacija...) imućnijih građana u Gračanima i gradu Zagrebu, koja nije vraćena nasljednicima ni do danas. Za tisuće kvadrata svoje zemlje dobivali su tijekom nacionalizacije minimalnu naknadu za koju su mogli kupiti jedne gumene Borovo čizme. Bila je to komunistička pljačka stoljeća, jer se djedovina u Gračanima i Zagrebu stjecala radom nekoliko generacija Gračanaca i Zagrepčana. Tako su starosjedioci Gračana iz srednje bogatih obitelji, koji su posjedovali prvoklasna zemljišta u gradu Zagrebu na Trešnjevci, Trnju, Remetincu, Žitnjaku, Pešćenici, u Gračanima i na Medvednici, te trgovine i lokale, mesnice, obrtničke radnje, kuće za najam u gradu i Gračanima, preko noći postali siromašni, bez imovine ili s obezvrijeđenom društvenom imovinom. Članovi gračanskih obitelji bili su prisiljeni zaposliti se kao radnici u socijalističkim poduzećima i uredima u skladu s komunističkom politikom preseljenja seljaka i sirotinje u grad na rad u tvornice, i devastacije poljoprivrednih posjeda i tradicionalnih seoskih bogatih obitelji. Zakonom nacionalizirana zemlja i druga imovina u razdoblju od 1958. do 1975. godine nikad nije vraćena starim vlasnicima Gračancima i Zagrepčanima, iako su to obećale vladajuće stranke i političari na vlasti poslije 1990. godine, svih vrsta i boja. Za kvadrat prvoklasnoga zemljišta domaći ljudi Gračanci i Zagrepčani dobivali su 11 kuna, koliko je cijena dvije šalice crne kave, a riječ je o tisuće kvadrata prvoklasnog zemljišta (namjenski privedenog zemljišta). Sve to hrvatska država plaća u obveznicama tijekom budućih 20 godina. Nadoknada rente ili zatezne kamate za 50 godina besplatnog korištenja nacionalizirane imovine privatnih vlasnika nikada nije provedena. Našu otetu zemlju grad i država prodala je skupo stranim trgovačkim lancima poslije rata 1995. godine po cijeni od 500 do 2.000 EUR za 1 metar 2. Od stvaranja samostalne Republike Hrvatske, tj. poslije 1990. godine provedena je druga velika zakonska pljačka državne imovine u korist skupine fizičkih osoba, takozvanih tajkuna, uglavnom doseljenih u Zagreb iz Bosne i Hercegovine i kamenjara Dalmacije u posljednjih 60 godina ili tijekom Domovinskog rata. Stjegonoše ove tajkunske privatizacije bili su uglavnom bivši partijski sekretari i udbaši i njihova djeca. Narod je govorio što su ukrali po komunističkim zakonima eksproprijacije i nacionalizacije od hrvatskih ljudi od 1945. do 1990. godine, kao društveno ili državno, to su uknjižili na svoje ime, kroz zakonit model privatizacije i tajkunizacije poslije 1991. godine do danas. Zagreb i Zagrebačka županija je prošla najgore, prvi i drugi puta jer je imala najvrijednije nekretnine i razvijeno gospodarstvo kao i sjeverna Hrvatska.

45

Radinih i kulturnih Zagrepčana, Slavonaca, Podravaca, Međimuraca, Ličana, Primoraca (radin i obrazovan hrvatski narod nekadašnje Austro-Ugarske) u tom kriminalnom društvu uglavnom nije bilo, a u poduzećima su uglavnom izgubili radna mjesta, ostali bez posla i završili na burzi. Privatna imovina – njihova djedovina – oteta je i podržavljena prije 50 godina i nije im vraćena. Veći dio privatizacije državne imovine bivše Jugoslavije proveden je tijekom rata (1990.-1997.), kada su Zagrepčani i ostali pošteni Hrvati ginuli na bojišnicama od sjevera do juga braneći i oslobađajući hrvatsku nam domovinu. Osiromašeni Zagrepčani i nakon sedamnaest godina od osamostaljenja RH nezaposleni su i na burzi rada (oko 400.000 nezaposlenih Hrvata) ili žive s minimalnim mirovinama od 100 do 200 EUR (700 do 1500 kuna) i sakupljaju plastične boce po smeću te ih prodaju za 0,05 EUR po komadu ili 50 lipa. Gračani kriju i mnoge tajne grobnice s kraja Drugog svjetskog rata. Naime, od 10. svibnja 1945. godine, nakon objave kapitulacije Njemačke, partizani-komunisti, uglavnom srbočetnici, ulaze u Zagreb sa Sljemena kao "osloboditelji". Bili su to pripadnici VI. ličke partizanske jedinice pod zapovjedništvom Koče Popovića i drugih komunista (uglavnom ličkih Srba Đoke Jovanića, Rade Basta...), koji su pješke išli kroz Gračane u Zagreb, ali su se utaborili oko 215 dana, od 10. svibnja 1945. godine, u Gračanima i bez suda i pravde učinili masovne pokolje vojnika i civila koji su se povlačili, prema Austriji, a zatekli se sa kamionima i zaprežnim kolima s konjima sa cijelom obitelji, imovinom u pinklecima, te kantama masti i špeka, šunke, hrani za put. Bili su to hrvatski domobrani, njemačka vojska, ustaše, zagrebački vojnici i civili koji su se povlačili s različitih ratišta bivše Jugoslavije (Bosne, Makedonije i dijelova Hrvatske) prema Austriji nakon kapitulacije. O tome detaljno piše sudionik toga zločina gospodin Milan Marušić, geodet, u svojoj knjizi "Zagrebačke i gračanske žrtve poslije svibnja 1945. godine". Partizani komunisti i srbočetnici masovno su ubijali i civile, imućnije građane grada Zagreba, kojima su partizani "osloboditelji", uglavnom srbočetnici - oficiri oduzimali stanove, lokale i tvornice. I oni su likvidirani po kratkom postupku i bez suda. Noću su partizanski komesari dovodili civile i đake zagrebačke gimnazije iz Savske ceste, koju su držale časne sestre, u svoj novoformirani štab u kući obitelji pokojnog Dragutina i Jelene Bešić u središtu Gračana, u Ulici Gračec. Tu su ih tukli drvenim cjepanicama, mučili i ispitivali. Pred zoru su ih strijeljali uz sam rub šume Medvednice, a Gračanci su ih morali po nalogu partizanskih komesara pokapati (zatrpavati) u šumske klance iznad mjesta, uz rub šume. Nastrijeljeni gimnazijalci iz Gimnazije časnih sestara u Savskoj ulici danima su jaukali i zapomagali vapeći za smrću, jer ih partizani iz mržnje nisu do kraja ubili kako bi povećali patnje, a bila su to nedužna djeca od 16 ili 17 godina, kriva samo zato što su polazila gimnaziju koju je držala Crkva. Sve bolesnike koji su se zatekli na liječenju u lječilištu za plućne bolesnike Brestovac, koje se nalazilo ispod vrha Sljeme, poklali su u bolesničkim krevetima ili su ih strijeljali u šumi partizanski komunistički zločinci 1945., nakon kapitulacije Nezavisne Države Hrvatske i Njemačke. U Brestovcu je ubijeno preko 500 bolesnika civila. Također su masovno poubijani bolesnici u bolničkim krevetima u KBC Rebro, bolnici Sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici i drugim bolnicama. Doslovno su ih zaklali u krevetima partizani komunisti, koji nikad nisu sudski i javno odgovarali za ove pokolje i genocide nad Hrvatima.

46

Prema pisanim dokumentima, nedužnih civila iz Zagreba i samih Gračana te vojnika zatečenih u povlačenju nakon završetka rata ubijeno je i bačeno u jame u Gračanima oko 1.307, o čemu svjedoče dokumenti Miroslava Haramije, svjedoka iz Gračana, kojega su kao sanitarnog inspektora angažirale tadašnje vlasti za dezinfekciju i ukop ubijenih u nekoliko masovnih grobova, koje do danas hrvatske vlasti nisu dale istražiti i prigodno obilježiti. Dokumenti o preciznim lokacijama i broju žrtava u Gračanima pohranjeni su u Arhivu grada Zagreba, a djelomični podaci mogu se pronaći u knjizi o zagrebačkim i gračanskim žrtvama geodeta Milana Marušića, sudionika tih događaja. Svi ubijeni, i civili i vojnici, zakopani su potpuno goli, jer su svi njihovi dokumenti i odjeća bili bačeni na jednu hrpu i zapaljeni kako bi se sakrili ovi monstruozni partizanski zločini i otežala identifikacija, što je uspjelo komunistima u proteklih 60 godina. Mnogi Gračanci bili su po nalogu partizana ubojica zaduženi za prikupljanje i odvoz na rub šume mrtvih tijela, te ukop u jame podno Sljemena u Gračanima i drugim naseljima o čemu su cijeli život usmeno svjedočili. O tome je često pričao moj djed pok. Pavao Bujan pl. Jabrančić koji je i sam morao ukapati mrtve i svojim zaprežnim kolima voziti ih u grobnice na Gračecu i drugim grobištima u Gračanima. Prije toga bi partizani ubojice skinuli ubijenima odjeću i zajedno s dokumentima bacili na hrpu i zapalili, što su učinili i s dokumentima na ogromnoj hrpi za nekoliko zaprežnih kola na dvorištu moga djeda Pavla, da prikriju tragove zločina i identifikaciju žrtava, te ukrali zlatninu. Mnogi Gračanci su pola stoljeća prepričavali taj pokolj civila Zagrepčana i zatečenih vojnika iz različitih krajeva Hrvatske i prve Jugoslavije, koji su se povlačili prema Bleiburgu u Austriji, nakon kapitulacije Njemačke, da se predaju saveznicima (Britanci, Amerikanci i Rusi) u skladu s političkim dogovorom saveznika-masona i jugoslavenskih partizana na čelu s drugom Titom (ruski - Staljinov general Lebedejev koji je sudjelovao u komunističkim borbama u Španjolskoj podmetnut kao zagorski Broz, koji je poginuo na Sutjesci 1943. godine). Prevarili su ih britanski časnici (Lord Toby), razoružali i postrijeljali jugoslavenski partizani u dolini navedenog gradića uz austrijsku granicu ili su završili na križnom putu gonjeni gladni, goli i bosi kao poražena vojska i mnogi civili kroz Sloveniju, Hrvatsku sve do Srbije. Istraga i identifikacija tih Hrvatskih i Njemačkih žrtava zabranjena je sve do danas. Bio je tu tadašnji intelektualni dio Zagreba i Hrvatske. Jedini javni znak koji podsjeća na ove nevine gračanske i zagrebačke žrtve je križ pokraj mrtvačnice u Gračanima, postavljen početkom 1991. godine, s malom mramornom spomen-pločom nejasnog natpisa, te drveni križ u najvećoj masovnoj grobnici na Gračecu uz rub šume. U grobnicama u Gračanima zakopane su dvije skupine hrvatskih žrtava koje su ubili partizani nakon završetka II. svjetskog rata. Prvu skupinu sačinjavali su vojnici i civili koji su se zatekli u borbama prilikom ulaska partizana sa Sljemena kroz Gračane u Zagreb, a to su bili zadnji dani prije kapitulacije i završetka rata i prvi mjeseci nakon kapitulacije, a mnogi su se povlačili kolima i kamionima s cijelim obiteljima (žene, djeca, starci, imovina) iz Zagreba, Slavonije, Bosne i Hercegovine sve do Makedonije. Drugu veliku skupinu činile su isključivo civilne žrtve, imućni i obrazovani Zagrepčani i Gračanci, kojima su partizani otimali stanove, trgovine, zgrade, zemlju, i koji su po partizanskom prijekom sudu uhićeni uvečer, mučeni preko noći i ujutro postrijeljani u Gračanima i zakopani uz rub šume. Neki su bili namjerno samo nastrijeljeni pa su danima jaukali i molili za smrt, što se čulo u cijelim Gračanima, a čuvali su ih partizanski stražari i nitko nije smio prići grobištima. U Gračanima su tako partizani

47

ubili 1307 ljudi, od toga 23 civila iz Gračana, a u Zagrebu je bilo preko 65.000 civilnih žrtava koje su sahranjene na više lokacija u Zagrebu. Isti je slučaj sa žrtvama iz Zagreba i okolice koje su bačene u različite jame na području grada Zagreba (krematorij, Bolnica Rebro, Bolnica Brestovac za plućne bolesnike ispod Sljemena i druge bolnice, Savska cesta, duž ruba Medvednice, od Črnomerca do Dubrave, na kanalu Žitnjak i drugdje). U tom krvavom piru komunista-partizana u 215 dana stradalo je u Gračanima i dvadeset troje Gračanaca čija se imena znaju. Ovdje nisu uključene gračanske žrtve poginule na bojišnicama Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ova smaknuća civila i vojnika u Zagrebu strogo su prikrivana tijekom 60 godina, a po razmjerima su odmah iza zločina nad Hrvatima koje su ubili Titovi partizani-komunisti u isto vrijeme i po istom scenariju u Bleiburgu, pokraj Dravograda, Maribora i u nekoliko mjesta u Sloveniji te u Hrvatskoj na cijelom križnom putu, kada su kolone hrvatskih mučenika pješke svladavali put od austrijske granice kroz Slavoniju do pojedinih mjesta u Srbiji, Makedoniji i drugdje da bi ih tako iznemogle, bosonoge, gladne i žedne partizani putem ubijali. Bilo je to vrijeme masovnih smaknuća hrvatskih vojnika i civila koji su završavali u Jazovki i stotinama sličnih jama, vrijeme protjerivanja Zagrepčana i svih Hrvata iz njihove tisućljetne domovine. Bili su to zastrašujući ratni zločini partizana-komunista za koje oni do danas nisu sudski odgovarali. Gračanci i Zagrepčani kao i svi Hrvati koji nisu bili u Komunističkoj partiji živjeli su u strahu od komunističkog terora. Vjerojatno će doći vrijeme kada će se istražiti ti zločini i javno obznaniti sve žrtve iz Zagreba i okolice, što bi se moglo dogoditi kada umru počinitelji srbočetnici i Hrvati-komunisti, koji se danas kriju pod lažnim nazivom "antifašisti", a koji su pedeset godina kao boljševičke sluge Moskve i Beograda ocrnjivali i zabranjivali zapadnu kulturu i rimokatoličku vjeru, proganjali i ubijali. No sve do danas posebno su predano protjerivali i ubijali svećenike, časne sestre i zabranjivali 50 godina rimokatoličku vjeru u Hrvatskoj, djelovali protiv Boga – jer njihov bog je bila Komunistička partija Jugoslavije i komunizam Marxa, Engelsa, Staljina, Lenjina i Tita i sličnih diktatora-zločinaca. Prema procjenama iz tog doba, broj Hrvata koje su ubili partizani-komunisti prelazi 350.000, a među njima povelik je broj hrvatskih intelektualaca, koji su ili ubijeni ili protjerani iz zemlje. Broj ubijenih Zagrepčana prelazi 65.000, a od toga broja u gračanskim obilježenom jamama leži oko 1.307 žrtava Zagrepčana i Gračanaca. Međutim, nakon objave knjige dipl. ing. Marušića, javljaju se novi svjedoci s podacima o ubijenim nedužnim hrvatskim žrtvama u Gračanima, tako da se sada govori o preko 2.500 žrtava ubijenih Zagrepčana civila i zatečenih vojnika. Nakon završetka rata ubili su ih partizani komunisti i bacili u jame i šumske klance Medvednice kao i u masovne grobnice u Gračanima. Prema američkim rang listama najvećih komunističkih ratnih zločinaca i krvnika Josip Broz Tito zauzima 10. mjesto svijetske povijesti, a svoja zlodjela radio je uglavnom nad Hrvatima, Muslimanima i Albancima, te političkim protivnicima u bivšoj Jugoslaviji. U Sovjetskom Savezu i komunističkim logorima i kazamatima u prošlom stoljeću ubijeno je preko 100.000.000 protivnika komunizma, što predstavlja najveći broj žrtava i najveći zločin u cijeloj povijesti čovječanstva. Ove podatke objavili su francuski povjesničari 50 godina nakon rata kada su otvoreni arhivi. U cijeloj Istočnoj Europi

48

ubijeno je najmanje još sto milijuna ljudi, tako da su komunistički zločini u 80 godina vladanja u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu premašili 200.000.000 ljudskih žrtava. Tome još nisu pribrojene žrtve azijskog komunizma (Kina, Indokina, Koreja, Kuba...). Osim toga, uz njih se vezuju i nemjerljiva uništenja materijalnih i duhovnih dobara. Na početku rata za samostalnu Hrvatsku 1990. godine mnogi su Srbi iz Hrvatske (oko 8% stanovništva činili su Srbi u Hrvatskoj 1990. godine ili oko 400.000 ljudi), dobrovoljno otišli u srbočetničke formacije Srpske Autonomne Oblasti (SAO Krajine) i pokazali se kao neprijatelji Hrvata i Hrvatske. Napustili su Gračane, Zagreb i Hrvatsku i kao i više puta tijekom povijesti klali Hrvate. U petogodišnjem ratu uništili su trećinu hrvatskih gradova i sela i imovine te prouzrokovali materijalne štete u vrijednosti višoj od dvadeset milijardi eura, koje do danas nisu platili Republici Hrvatskoj i njezinim građanima, a naši političari – sluge stranih obavještajnih službi, Velike Britanije, Francuske, Rusije, SAD-a i drugih – nisu se usudili nakon rata 1997. godine do danas pitati za ratne štete, a kamoli pokrenuti međunarodne sudske sporove za odštetu hrvatske imovine. S ponovnim dolaskom komunista na vlast 2000. godine, na čelu s drugovima Ivicom Račanom i Stjepanom Mesićem, predsjednikom, pod pritiskom zapadnih zemalja i SAD-a, Srbi su totalno zaštićeni i amnestirani za ratne zločine učinjene u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata (1990.-1995.) i u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije. Srbi se vraćaju u Hrvatsku i traže povrat imovine u zemlji čija su dobra devedesetih godina srušili i zapalili, a ucijenjena i nesposobna hrvatska vlast daje ratnim zločincima četnicima ponovo novac, kuće, stanove, radna mjesta, koje plaćaju Hrvati iz svojih džepova, a sve pod ucjenom i pritiskom zapadnih zemalja, ponajprije Engleske, Švedske, Nizozemske, te brojnih i po cijelom svijetu razasutih masonskih loža. Srbočetničke ratne zločince danas štiti čak i Međunarodni sud u Haagu, tako da su glavne vođe (Karadžić i Mladić) i niz drugih koji su počinili genocid nad Hrvatima i Muslimanima u RH i BiH zaštićeni i na slobodi. Optužnice pišu srbočetnički zločinci, kao što je Savo Štrbac, a veliki vođa Slobodan Milošević odgovarao je na Haškom sudu i tijekom suđenja navodno umro od srca. Postoje glasine da je sklonjen pod lažnim identitetom u Rusiju pod okrilje tajne službe zloglasnog komunističkog KGB-a, a na temelju dogovora ruskog predsjednika Putina ( učenik tajne službe) i haške tužiteljice Carle del Ponte (koja radi po nalogu američke CIA), veoma naklonjene srbočetnicima, i na temelju naloga drugih zapadnih zemalja na čelu s Britanijom, koje su cijelu povijest nesklone Hrvatskoj. Domaća izdajnička vlast i međunarodna zajednica popljuvali su i ponizili sve Hrvate, hrvatske generale i branitelje, a mnogima se sudi u Hagu i na domaćim sudovima samo zato što su goloruki branili pravo na goli život i stoljetna ognjišta. Zanimljivo je da se hrvatski generali mogu podijeliti u dvije skupine, oni koji idu u Hag na saslušanje, potom se vrate u Hrvatsku i o njima se više ne govori, a to su bivši komunisti – generali JNA koji su ranih devedesetih prešli u Hrvatsku vojsku. Njih Haški sud štiti. Naprotiv, hrvatski generali, pravi rodoljubi proizišli iz Domovinskog rata, zatvaraju se u haške tamnice. Očito je posrijedi dogovor aktualnog predsjednika i vlasti da generale komuniste iz JNA zaštiti Haški sud, a generale Hrvate, katolike, sudi. Domovinski rat bio je krvavi petogodišnji rat (1990.-1995.), a iduće dvije godine, do 1997., tihi rat za mirnu integraciju okupirane istočne Slavonije i Baranje. Bio je to

49

obrambeni rat Hrvata protiv komunističke Jugoslavije i njezine Jugoslavenske narodne armije, koju su činili uglavnom srbočetnici komunisti, pogani. Hrvati su platili samostalnost Republike Hrvatske s oko 50.000 mrtvih mladih vojnika i civila, i preko 200.000 invalida. Hrvatska je tijekom pet godina rata hranila i zbrinula preko 700 tisuća izbjeglica (Hrvata i muslimana) iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što je bio ogroman trošak i teret za novu, malu, osiromašenu državu, a posebno za Zagreb koji je sve financirao, zbrinjavao i hranio stotine tisuća izbjeglica ih Hrvatske i Bosne i Hercegovine i Hrvate iz Srbije. Nakon rata broj poginulih je politički umanjen na 15.000 hrvatskih žrtava u Hrvatskoj i 7.000 hrvatskih žrtava u Bosni i Hercegovini, sveukupno 22.000 ubijenih Hrvata. Povijest će dati konačnu istinu o broju ubijenih Hrvata. U Bosansku Posavinu, stoljetnu domovinu Hrvata, gotovo se nitko nije vratio od prognanih bosanskih Hrvata. Taj teritorij, kao i pola Bosne, politički je dodijeljen novoformiranoj četničkoj državi – Republici Srpskoj, nastaloj na zločinu, a Hrvati su sustavno protjerivani do danas iz te države uz znanje međunarodne zajednice. Radovana Karadžića i Mladića i niz drugih srpskih ratnih zločinaca Međunarodne mirovne snage UN, nikada nisu uhitile; oni su na temelju dogovora i plana s Rusijom, Britanijom, Srbijom, Crnom Gorom i drugim zemljama zaštićeni i dobro zbrinuti već 16 godina. Gotovo svi zdravi domaći dečki iz Gračana bili su u oslobodilačkim akcijama Domovinskog rata, u obrani Hrvatske od jugoslavenskog agresora, godinama su bili u vojnim i policijskim postrojbama Hrvatske vojske i policije u obrani šireg područja grada Zagreba i na bojištima istočne Slavonije i Dalmacije. Neki su iz rata izišli kao invalidi, a nekolicina ih je poginula i nose počasne titule hrvatskih branitelja. Taj krvavi rat još i danas uzima svoj danak u hrvatskim obiteljima. Naime, mnogi su hrvatski branitelji psihički oboljeli, a jugoudbaši i stari komunisti koji su ponovno na vlasti u Republici Hrvatskoj podcjenjuju ih, proganjaju i ubijaju lijekovima psihoticima i drogama. Oni sustavno ne zapošljavaju i ne zbrinjavaju branitelje, kleveću njih i njihove obitelji, nazivaju ih lažnim invalidima i zajedno s istočnim srbočetničkim saveznicima i pojedinim zapadnim saveznicima, masoni – progone hrvatske branitelje i generale osloboditelje pobjedničke Hrvatske vojske na politički sud u Hag i sudove u Hrvatskoj s ciljem da istrijebi sve što misli i diše za svoju nacionalnu domovinu, kako bi ponovno stvorili novu treću Balkanoslaviju. Ta nova regionalna država bila bi sastavljena od pravoslavnih zemalja bivše Jugoslavije i nekoliko susjednih država, a u nju žele ucjenama ponovno pripojiti i na taj način uništiti samostalnu i katoličku Republiku Hrvatsku. Ovu veleizdaju od 2000. g., nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, predvodi i organizira drugi predsjednik Republike Hrvatske, zadojen jugokomunističkom ideologijom, Stjepan Mesić, potom stari jugokomunist Ivica Račan, i predsjednik Vlade RH, Dalmatinac iz zaleđa Splita, Ivo Sanader, te niz aktualnih političara raspoređenih u gotovo sve političke stranke bivših komunista suradnika UDBE. U tom im izdajničkom činu svesrdno pomažu domaće izdajice – uglavnom stari komunistički agenti s vrha vlasti u bivšoj i sadašnjoj državi, mnogi od njih članovi masonskih loža. Prema službenim podacima od 7. 4. 2005. godine, nakon rata i oslobođenja Republike Hrvatske, tj. od 1995. godine, 1.370 hrvatskih branitelja i rodoljuba izvršilo je samoubojstvo na različite načine (vješanje, metak, samozapaljenje). Učinili su to jer su

50

bili poniženi, obespravljeni, bez socijalnih i zdravstvenih prava, plaća i mirovina, marginalizirani, učinili su to zato što ih je popljuvala hrvatska vlast, i to nakon tolikih žrtava i stradanja iz osjećaja rodoljublja za hrvatski narod i samostalnu Republiku Hrvatsku. Prema glasinama, ubilo se više od 2.500 branitelja, što je sramni čin i veleizdaja novih hrvatskih vlasti, onih koji su došli na vlast nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana (1999. g.), politike pomirbe i oprosta srbočetnicima i komunistima, ubojicama, pljačkašima i ratnim zločincima u Hrvatskoj, što provodi aktualna vlast koja je u studenom 2005. godine izručila nevine generale branitelje i osnivače Republike Hrvatske monstruozno montiranom, protuhrvatskom sudu u Haagu, i to generale Hrvatske vojske; Antu Gotovinu, Mladena Markača, Ivana Čermaka, a prije tri godine i druge generale, Ademija, Stipetića, Norca i niz bosansko-hercegovačkih generala i hrvatskih političara, primjerice Blaškića, Praljka, Kordića i druge. Bio je to program izjednačavanja krivnje i uništenja Hrvata i srbočetnika radi stvaranja treće zajedničke regionalne države Balkanoslavije. Ovaj politički program provodile su nove vlasti nakon izbora 2000. godine na čelu sa starim Titovim komunistom Ivicom Račanom, Dalmatincem, masonom Ivom Sanaderom i s predsjednikom Republike Hrvatske u čak dva mandata, Stjepanom Mesićem, koji je sve dokumente o Domovinskom ratu dostavio stranim tajnim službama i političkom sudu u Hagu, a po nalogu zapadnih zemalja i masonskih loža, kako bi desetljećima optuživali hrvatske generale, branitelje i cijeli hrvatski narod, koji se usudio osloboditi komunističkog srbočetničkog vodstva bivše Jugoslavije, kako bi umanjili i prikrili srpske zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te izjednačili krivnju i stvorili etnički čistu Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini, protjeravši Hrvate i muslimane s tisućljetnih ognjišta. Ovakav politički program, progon i ekonomska pljačka bio je provođen nad Hrvatima tijekom dugih 50 godina, za vrijeme komunističke Jugoslavije, a predvodile su ga gotovo iste zemlje i iste političke grupacije starih izdajica komunista jugoslavenske UDBE, srbočetnika koji su se ponovno vratili u hrvatsku vlast nakon 2000. godine. Ovakav zločin prema hrvatskim vojnicima, policajcima i braniteljima još nije viđen ni u jednom narodu, a rezultat je komunističko-udbaškog dijela građana starog jugokomunističkog režima i staljinističkog i titoističkog režima koji je još uvijek na vlasti u Republici Hrvatskoj iako je ona samostalna već gotovo 15 godina. Oni se danas kriju pod lažnim nazivom "antifašisti" kako bi zatrli svoju zločinačku komunističku prošlost i prošli bez kazne, a njihova djeca su koristila ili preprodavala pokradenu imovinu (stanove, dionice tvrtki i banaka, građevinska zemljišta i drugo) i dobivala privilegirane položaje na svim nivoima i u diplomaciji, dok su pošteni Hrvati ginuli na bojišnicama. Veoma je važno napomenuti da su gračanski sinovi i u Prvom svjetskom ratu (1914.-1918.) i u Drugom svjetskom ratu (1940.-1945.) bili i vojnici i zapovjednici u hrvatskoj vojsci, i to kao hrvatski domobrani, a u Domovinskom ratu (1990.- 1995.), sve do mirne reintegracije 1997. godine istočne Slavonije, bili su hrvatski dragovoljci i vojnici u postrojbama hrvatske policije i hrvatskim gardijskim i drugim brigadama, osobito "Tigrovima", "Gromovima", 101 brigadi i drugim zagrebačkim brigadama, i to na svim ratištima, od Kupe, Pokupskog do Vukovara, Slavonsko Broda, Petrinje, Zadra i Dubrovnika.

51

Posebno je važno istaknuti da su svi zdravi i sposobni gračanski muškarci bili mobilizirani i sudjelovali su u oslobađajućoj akciji Republike Hrvatske "Oluja" 1995. godine od jugoslavenske i srbočetničke okupacije Hrvatske i Jugoslavenske narodne armije. Osim toga, u Gračanima je bilo preko crkvenog "Caritasa" i privatno tijekom sedam godina zbrinuto mnogo izbjeglica Hrvata iz svih ratom zahvaćenih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Izbjeglicama se zdušno pomagalo na različite načine tako da domaće obitelji pod kraj rata više nisu ni same imale sredstava i potrepština za život i jedva su životarile od Caritasove pomoći iz inozemstva. Gračanci su oduvijek većinom podržavali domaće hrvatske političke programe i stranke, kao što je bio nekadašnji HSS (Hrvatske seljačka stranka Stjepana Radića između dva svjetska rata dvadesetog stoljeća), potom HDZ (Hrvatska demokratska zajednica) pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, te druge demokršćanske stranke, ali nikad svoj glas podrške nisu dali destruktivnoj komunističkoj opciji s poganskim načelima protiv Boga. Neki novi – stari stanovnici ali i "srbočetnici" kupuju stanove u Gračanima, u novoizgrađenim stambenih vilama, pa se značajno drugi put mijenja identitet gradske četvrti Podsljeme, Gračana i cijeloga Zagreba i Hrvatske. Poslije osamostaljena Republike Hrvatske i završetka rata 1995. godine ponovno dolazi teško vrijeme za stanovnike Gračana jer su mnogi izgubili posao u poduzećima koja su uništena i propala, a u kojima su desetljećima radili. U procesu pretvorbe i privatizacije iz državnog socijalističkog u privatno vlasništvo, odnosno povrata državne socijalističke imovine u privatnu imovinu, osmišljen je i ozakonjen loš projekt u korist male skupine od nekoliko stotina ljudi, uglavnom bivših suradnika tajne zloglasne službe UDBE i komunista koji su vješto protuzakonito pokrali imovinu i djelatnost tvrtki, zemljišta i društvene stanove. Mali broj podobnih socijalističkih direktora preko noći je postao na kriminalan način dioničarima i vlasnicima kapitala. To je omogućila tajna služba svojim vjernim doušnicima – nekadašnjim partijskim sekretarima u zadnjih 50 godina, a dio vrijedne imovine (banke, hoteli, bolja farmaceutska i industrijska poduzeća) prodan je strancima u bescjenje. Prije prodaje je državni proračun isplatio desetine milijardi dolara za otpis nenaplativih dugova, a zatim jeftino prodao strancima, primjerice banke i svu financijsku industriju. Bila je to druga zakonita velika pljačka i prijevara privatnih vlasnika, a koju su proveli novi tajkuni, gazde i dioničari jugokomunista u proteklih 60 godina. Ovaj model prenošenja društvenog državnog vlasništva u privatne ruke podobnih kadrova napravljen je uz pomoć međunarodnih financijskih savjetnika i tajnih službi, a prednjačio je MMF (Međunarodni monetarni fond) i WB (Svjetska banka), u kojima je glasove i vlast držala moćna skupina vlasnika globalnog kapitala (Amerikanaca, Američkih Židova, Engleza). Tako je i država osiromašena, silno zadužena u inozemstvu, a domaće stanovništvo je ostalo bez posla, plaća i mirovina. Gračanci su dijelili sudbinu drugih, a za

52

preživljavanje su morali prodavati ostatke zemlje kojoj je sada vrijednost znatno porasla zbog širenja grada Zagreba i novog vala doseljavanja stanovništva iz provincije. Gračanci i Zagrepčani nisu sudjelovali u pljački zvanoj privatizacija, jer su bili moralni, obrazovani i kulturni građani s radnim navikama i vjerskim odgojem, a ne kao pojedini jugo-komunistički doušnici koji su u pljački prednjačili, ali i novodoseljenici iz Bosne i Hercegovine, te zaleđa Dalmacije koji su postali vlasnici većine zagrebačkih tvrtki. Budući da nisu imali veze s novim vlasnicima svojih tvrtki iz Bosne i Hercegovine, Gračanci i Zagrepčani teško su se zapošljavali pa su mladi školovani ljudi i deset godine nakon rata bili bez posla i stjecali poroke, dok su se po rođačkim vezama masovno upošljavali neškolovani kadrovi, bez radnih navika i znanja, uglavnom iz ruralnih krajeva, i doseljavali u Zagreb i Gračane. Takva kadrovska i ekonomska politika vukla je Zagreb i okolicu, nekad najnaprednije gospodarstvo Hrvatske, u propast jer je suvremeni trend tražio misleće, obrazovane, stručne, časne i profesionalne ljude Hrvate koji bi stvarali i unapređivali suvremena tržišno gospodarstvo. Međutim, cijela gospodarsko-ekonomska situacija pogoršavala se, nezaposlenost je rasla tijekom svih 10 godina poslije oslobodilačkog rata, a zbog nametnutih pogrešnih provincijskih privatnih interesa kao glavne strategije države, što je plaćao državni proračun, grad i Zagrebačka županija, nazadovalo se. Posebno je zanimljivo da su u Gračane dolazila na objede i rekreaciju četiri predsjednika aktualnih država, a neki su i živjeli u Gračanima, jer ih je privlačilo to prelijepo mjesto podno Medvednice sa svojom osebujnom prirodom i gorskim potocima, a smješteno gotovo u srcu grada Zagreb, svega 4,5 kilometra od Jelačić placa. Tijekom drugog svjetskog rata, od 1940. do 1945. godine iznad Gračana u vili Rebar radio je i živo s obitelji (supruga, sin, dvije kćeri i pratnja) tadašnji predsjednik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić. Tu je bio zaštićen od bombardiranja Zagreba, a bilo je moguće organizirati adekvatno osiguranje u Pavelićevoj rezidenciji koja se nazivala Vučji brlog. Međutim, godine 1979. jedna poludjela žena koja je bila zaposlena kao kuharica u vili Rebar – koja je bila preuređena u restoran-hotel visoke kategorije, a na terasi, na svježem sljemenskom zraku, organizirane su plesne večeri uz pratnju žive muzike – zapalila je namjerno cijeli vilu, koja ni do današnjeg dana nije obnovljena. Mi Zagrepčani naučeni smo obnavljati i shvatili smo da život ne prestaje i ne počinje jednom generacijom. Postoji mišljenje da je vilu Rebar zapalila zloglasna jugoudba. Nakon Drugog svjetskog rata, od 1945. do 1960. godine, sve do izgradnje nove predsjedničke vile na Pantovčaku u vili Rebar odsjedao je tadašnji predsjednik SFRJ Josip Broz Tito s pratnjom kad god bi posjetio Zagreb. Dva dana prije njegova dolaska, mi Gračanci gledali smo policijske straže postrojene duž cijele Gračanske ulice, od Mihaljevca do Blizneca, (na svakih deset metara bio je uniformirani policajac tijekom 24 sata). Josip Broz Tito uvijek se vozio u raskošnoj crnoj limuzini, a propagirao je radničko siromaštvo i blagostanje za članove Komunističke partije. Od osamostaljenja Republike Hrvatske 1990. pa do svoje smrti 1999. u Gračane je nekoliko puta na objed bio pozvan prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman s pratnjom, i to kod obitelji Zlatka Puntijara, ugostitelja.

53

Obrtnička i poduzetnička obitelj Josipa starijeg, Željka Šelendića početkom 1990. godine besplatno je obnovila spomenik velikog bana Josipa Jelačića i uz svečanu povorku isti dostavila na njegovo staro mjesto – Trg bana Josipa Jelačića, gdje je bio sve do završetka Drugog svjetskog rata, kada su ga jugokomunisti uklonili i dijelom uništili. Drugi predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić veoma često, i po nekoliko puta tjedno, boravi u Gračanima radi rekreacije i prijateljsko-poslovnog druženja kod obitelji Željka Šelendića. Predsjednik Vlade RH dr. Ivo Sanader posjećuje restoran "Gračanka", koji danas vodi njegov zemljak Kaminjo iz Splita, a unazad trideset godina vodio ga je Milan Tršan i pokojni "Debeli Martin", Milanov stric, poznati ugostitelj, a u mladosti Titov brodski kuhar.

54

6.2. DALJNJA POVIJEST GRAČANA NA GRADSKOJ ZEMLJI Opis daljnje povijesti Gračana većim je dijelom preuzet iz knjige dr. Ljelje Dobronić "Stari vijenac sela oko Zagreba", s posebnim osvrtom na Gračane i druga sela oko grada u razdoblju od 12. do 19. stoljeća. Gradska četvrt Podsljeme formirana je u ovom obliku 2000. godine u sklopu reorganizacije općina, a obuhvaća Gračane, Mlinove, Šestine i Markuševec, i ima preko dvadeset tisuća stanovnika. Sama gradska četvrt Gračani imala je 2005. godine oko deset tisuća stanovnika. Preko 800 godina pisane povijesti Gračana pohranjeno je u Arhivu grada Zagreba i dijelom objavljeno u nekoliko knjiga. Ovo naselje bilo je uvijek autohtono hrvatsko naselje, tu je živjelo stopostotno hrvatsko pučanstvo rimokatoličke vjere koje govori kajkavskim zagrebačkim, odnosno štokavskim narječjem. U XIII. stoljeću ugarsko-hrvatski kraljevi dijelili su svoje kraljevske zemlje na Medvednici. Nije to učinio samo Andrija II., ustupivši Kaptolu posjede oko Svetog Šimuna – Markuševca, već je i Bela IV. izdao 1242. godine ispravu zagrebačkom Gradecu, poznatu pod imenom Zlatna bula u kojoj se čita kraljeva namjera. Poslije provale Turaka Beli IV. bilo je potrebno i važno da mala naseobina na brežuljku Gradecu ojača, da gradnjom bedema i kula postane tvrđava i funkcionira kao slobodan i kraljevski grad. Da bi to sve mogla, Bela IV. darovao joj je velik pojas zemlje nejednake širine od Sljemena na vrhu Medvednice do rijeke Save. Bilo je to promišljeno kako bi se omogućio život građanske zajednice: iz Save su imali ribe i šiblje, u savskoj ravnici i nizini ispod grada mogli su obrađivati polja, uzgajati povrće i voće i na livadama napasati stoku, a šume Medvednice obilovale su drvom za gradnju kuća i ogrjev, te žirom za tov ("žirenje") svinja. Iz sjevernog šumskog dijela novostečenoga gradskog teritorija dotjecali su u nizinu bistri gorski potoci i bilo je više izvora. Zlatnom bulom, ispravom hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV., izdanoj 16. studenog 1242. godine, zagrebački Gradec uzvišen je u slobodni i kraljevski grad. U Zlatnoj buli postoji i propis o sudovanju gradskog suca koji se odnosi na "kmetove" iz sela (ves) koja pripadaju Gradecu, a nalaze se uz područje samog grada. Prema tome se mora zaključiti da su, u času kad je Bela IV. zemlju darovao tada ustanovljenom slobodnom i kraljevskom gradu Zagrebu, na njoj već živjeli seljaci koji su tad automatski postali gradskim kmetovima. Imena sela nisu navedena. U prigorskom dijelu gradskog teritorija razvilo se tek selo Gračani. Jesu li njegovi stanovnici živjeli na tom mjestu već prije godine 1242., dok je pripadalo kralju, pa su ime Gračani dobili nakon što su pripali gradu, ili su se naselili kad je to već bilo gradsko područje, nemoguće je znati. Svakako je selo vrlo staro, a ime Gračani susreće se prvi put 1334. godine u Statutima kaptola zagrebačkoga. Ime Gračani označuje pripadnost stanovnika gradu Zagrebu, slobodnom i kraljevskom. U Gračanima su živjeli zagrebački građani obrtnici koji su tu imali mlinove, vinograde i kleti, ali i podanici Griča ili gradski seljaci ili kmeti.

55

U to doba Gračani su morali biti ves s relativno velikim brojem stanovnika. Zaključuje se to po razmjerno brojnim Gračancima koji su zbog različitih razloga dolazili pred gradskog suca. Taj je bio gradonačelnik i ujedno sudac ne samo građana slobodnog i kraljevskog Gradeca već i seljaka – gradskih kmetova grada, gradske općine kao feudalnoga gospodara, a ne nekog pojedinca feudalca. Zapisani su kao tužitelji 1355. Jakob iz Gračana i Ivčec iz Gračana, Matej iz Gračana 1362. i 1363. kao tuženi zbog tučnjave., Kus (kasnije Kos) iz Gračana tužen zbog nekog vinograda 1376.; 1382. "Katarina, udovica Benedikta iz Gračana, ostavila je i proglasila Endreja, sina Ivankova, neopterećenim za ubojstvo ili smrt njezina muža, u našem sudskom sjedištu pred nama"; 1382., Marko sin Mikecov iz Gračana mora dokazati vlasništvo nekog vinograda.

Slika 21. Župna crkva Svetog Mihaela (nekad kapela Svetog

Mihalja) u Ulici Isce Kupoprodaje se više puta spominju, a provode se također pred gradskim sucem 1387. godine, kad su Ivan, sin Mihalja iz Gračana, i njegov sin Petar kupili vinograd od Stjepana, sina Gordoševa, i iste godine kad je Andrija, sin Antunov iz Gračana, kupio neko zemljište Nikole, sina Čurneča. Vinogradi su Gračancima bili važni: Kriško iz Gračana kupio je 1394. dio vinograda od Leonarda, sina Sebastijanova, a 1396. "Elena, udovica Orošniković, dala je Martinu, sinu Vukom iz Gračana, polovinu svojeg vinograda" – ista Elena prodala je ondje drugom Martinu, sinu Marenićevu iz Gračana, svoj vinograd.

Gračanci su bili poduzetni ljudi, a kako su upravo bili vezani uz zagrebački Gradec, nabavljali su nekretnine na užem gradskom teritoriju, u samom gradu. Primjera ima više. Matej iz Gračana bio je godine 1368. vlasnik kuće "in vio Teutonicorum" (u njemačkoj ili šoštarskoj vesi, otprilike na sjevernoj strani današnjeg Trga bana Jelačića), a godine 1399. Andrija iz Gračana kupio je zemljište "in vico lutifigulorum" od Stjepana Turcjela (u lončarskoj vesi, na početku današnje Ilice). Uglavnom između Zagrebačkog kaptola i slobodnog i kraljevskog grada na brdu Gradecu zagrebačkom od 12. svibnja 1392. Gračanci su, uz još neke gradske podanike, bili oslobođeni Kaptolu plaćati porez, koji se pučki zove "filaršćina". Po toj tržnoj pristojbi može se zaključiti da su Gračanci prodavali svoje proizvode na kaptolskom

56

trgu. Oni su bili podanici i vlasništvo zagrebačkog Gradeca. U toj su zajednici bili sve do ukinuća kmetstva, tj. do godine 1848. od Hrvatskog bana Josipa Jelačića. U borbama između Kaptola i građana Gradeca godine 1396. nastradalo je i selo Gračani. Kaptolski ljudi porušili su sve gradske mlinove u gradskom području, te opljačkali gradska sela Gračane, Dediće i Črnomerec. U XV. stoljeću selo Gračani stradalo je od medvedgradskih gospodara, nasilnih celjskih grofova. Ivan Krstitelj Tkalčić, prvi i najugledniji zagrebački povjesničar, o tome piše u duhu svog vremena 1894. godine. "Godine 1436. oko Miholja ote medvedgradski kastelan Vilim Niemac jednom seljaku u Gračanih dvie krave, te ih odagna u Medvedgrad i upotriebi za svoju korist. Sliedeće godine 1437. provali isti Vilim sa svojom četom u Gračane i ote silovito 10 volovah, 8 kravah, 40 svinjah, 50 slanine, 5 kabanica, 11 košnicah pčelskih, 5 ženskih oplećah, 10 rubačah, pobere on sve lopate, sjekire i leše, i zarobivši mnoge Gračance odvede ih u Medvedgrad i ucieni svakoga kmeta na 3 forinte. Kada su tu svotu isplatili ili obrekli da će ju isplatiti, tada ih je istom pustio na slobodu(MCZ.II,p.145 doc.116). Iste godine 18. decembra u četvrtak provali opet Vilim u Gračane, gdje otme Bartolu Tataru četiti vola, jednu kravu, jednu kabanicu, jedan haljinac i petnaest motikah, drugomu opet čovjeku uzme pet i pol pensah bečkih dinarah, mač s remenom, luk sa strelicama, haljinu i škrljak, a građane Gradeca, koje je ondje po njihovih klijetih našao, pohvata, teško izmuči i svezane odprati u Medvedgrad, a držao ih je ondje u zatvoru sve do polovice januara godine 1438., dočim je nekoje samo, pošto ih ucienio za veliku svotu novacah, pusti na slobodu. U to isto doba (sredinom januara 1438. g.) navali kastelan Vilim sa svojom četom u noćno doba na Gračane, gdje pozaspale građane, njihove žene i djecu digne s ležaja i zarobivši ih odvede u Medvedgrad. Siromašnim Gračancima bilo bi bolje pod Turcima, nego uz ovako silovitog susjeda. Čini se, da su medvedgradski gospodari poslije tih nasilja počeli Gračane svojatati za sebe. Godine 1506. dopustila je tadanja vlasnica Medvedgradska Beatrica Frankopanka, udova Ivana Korvina, na molbu remetskog vikara Marka pavlinima da smiju svoje ovce i ostalu stoku pasti po lozama i livadama njezina vlastelstva oko remetskog samostana, kao i u području Medvedgrada i Gračana. U dotičnoj listini izrijekom je rečeno, da su Gračani njezino selo. Gračani su morali davati neke poreze gospodaru Medvedgrada Stjepanu Gregorijancu, kao i njihovim prethodnicima, ali on godine 1585. nije tražio ništa više negoli je bio utvrdio ugovorom, s građanima slobodnog kraljevskog grada Gradeca." Potres koji se dogodio 1590. godine toliko je oštetio Medvedgrad da se u njemu više nije moglo stanovati. U Arhivu grada Zagreba u dokumentima pod brojem XII/DOC.419 stoji da je 1596. godine u Gračanima evidentiran samo jedan dim. Kamo su nestali ljudi? Izgleda da su se odselili na Grič, gdje su također imali kuće zbog straha od Turaka ili od kuge. To je bio razlog da tadašnja gradska uprava dopusti izbjeglicama iz Bihaća (reorganizacija granice "Vojne Krajine" od Austro-Ugarsko-Hrvatske države), da nasele njihove prazne posjede. Dana 15. III. 1599. godine gradski sudac je s njima sklopio ugovor: bili su oslobođeni od tlake, ali su bili podložni obvezi. Bišćani (vjerojatno krajišnici - graničari i vojnici) se useliše na područje Gračana, što se može utvrditi u dokumentima i po njihovim imenima.

57

Ipak su Gračani bili "gradsko selo", tj. na području i pod upravom slobodnoga i kraljevskoga grada, pa je gradska uprava vodila evidenciju o tamošnjim stanovnicima i njihovoj imovini. Prvi takav pregled sačuvan je iz godine 1615., a naslov mu glasi "Urbar" ("Urbarium Civitatis regiae liberate Montis Grecesis Zagrabiensis"). Poslije pedeset godina, tj. 1665., sličan popis je pregled novčane "kmetske pristojbe". Treba istaknuti da se Gračani redovito službeno zovu Gračan-Grachan (od Grič ili Gradec, Gričan, Gračan). Oni su po broju stanovnika najveće selo-općina na gradskom teritoriju, pa su se u Urbaru našli na prvome mjestu.

Slika 22. Župna crkva i karmelićanski

samostan Majke Božje Remetske Urbar je godine 1615. sastavljen tako da su kućanstva ili gospodarstva navedena po imenu i prezimenu glave obitelji, a zatim je za svako kućanstvo nabrojena imovina, nepokretna i pokretna. Na čelu sela (villa-ves) je villicus (vesnik), i on je prvi na popisu: Stjepan Lovreković. Osim njegove obitelji, u Gračanima su živjele ove obitelji: Franjo Haramija, Nikola Novak, Mirko Cvetković, Tomaš Hamšak, Gregorius Benšić (Bešić), Gregorius Štefković, Šimun, Cvetković, Petar Terupčevoć (Trnčević), Jo, Mihael Martinić, Kranjec ili Čombuković, Gregorius Krupić, Golob, Laurencije Fabijanić, Stjepan Glazina, Matija Novak, Novosel, Grgur Horvat, Nikola Cvetković

i Stjepan Horvat, ukupno 21 kuća. Nisu to bili svi stanovnici Gračana, već samo oni koji su zabilježeni u spisima, jer su imali neki sudski spor ili su s gradskim magistratom zaključili kakav kupoprodajni ugovor. U to vrijeme nisu postojale gruntovne knjige, već samo spisi koji su se vodili na magistratu, a potpisivali su ih gradski bilježnik – notar i stranka. Neki su imali vinograde "na području braće eremita", što znači u Remetama ili u Bukovcu. U Gračanima je većina domaćinstava gojila krave i svinje, a mnoga i koze. Neke obitelji držale su i konje. Većina gračanskih gradskih kmetova imala je na raspolaganju od polovice do jednog jutra šume, koje su bile važne za drvenu građu za kuće i gospodarske zgrade, kolje za vinograde i prehranu svinja žirom. Godine 1665., osim nabrojenih obitelji, u Gračanima su živjeli: Kopiar, Dolovščak i Keglević ili Jaković. Selo ima svog lugara Petra Novaka zvanog Gibanek, također gradskog kmeta. Te godine spominje se njihova imovina. Imali su 55 jutara zemlje, 24 kopača vinograda (kopač je površina koju iskopa jedan čovjek na dan), 34 vola, 28 krava, 20 teladi, 4 konja, 50 koza i 200 svinja. Računa se da je tu živjelo 210 duša.

58

Prema podacima iz 1691. godine, u Gračanima se kao vlasnici kuća spominju: Andrija Glazina, Matija Klak, Jelena Haramija, Mijo Kopljar, Pavao Novak, Jakob Hrvat, Marija Hrvat, Nikola Jelačić, Tomo Mešić, Ambrozije Cvetković, Juraj Trnčević, Matija Zorić, Juraj Lovreković, Tomo Trnčević, Matija Bašić, Nikola Hamšak, Ivan Haramija, Tomo Vrban, Jakob Cvetković, Jelena Veljković, Ivan i Juraj Kranjec, Mijo Mihoković, Juraj Novak, Franjo Šašnjić, Luka i Mijo Fuček, Ambrozije Pernar, Ivo Bantić I., Ivan Pečić, Pavao Pavlić, Tomo Pušić i Ivo Bantić II. Godine 1742. spominju se obitelji: Haramija, Keglević, Sekula, Banek, Radić, Demšić Klops, Bušnjević, Abrančić ili Jabrančić (danas Bujan), Novak, Puntijar, Banić, Prekupec, Trnčević, Krivić, Jelačić, Kovačić, Cvetko, Lovreković, Belić, Glazina, Kos, Pavliček i Horvat. U jednom spisu iz 1729. godine spominju se Gračani kao grad, a to je vjerojatno bio, kako ga zovu stariji mještani, "Bešićev grad" – stara velika zidana kuća debelih zidova koja postoji još i danas (u današnjoj Ulici Lonjšćina). Posljednji vlasnici toga grada bili su Pavao i Ana Bešić iz imućne obitelji Bešić. Oni su ga prodali 1937. godine Ferdi Negri, poznatom trgovcu i proizvođaču cipela. Gračani su u starini pripadali najstarijoj gradskoj župi Sv. Marije na Kaptolu – Dolac (in area capitulari) u Zagrebu. Kapela sv. Mihalja u Gračanima sagrađena je početkom XVII. stoljeća, a spomenuta je prvi put godine 1622. u prvoj sačuvanoj vizitaciji. Nakon reorganizacije župa cara i kralja Josipa II. i zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, Gračani s okolnim selima ušli su u sastav župe u Šestinama. Naposljetku su odlukom biskupa Vrhovca potpali pod župu u Remetama, kad je 1812. godine župa tamo osnovana. Novom reorganizacijom 1942. Gračani su pripadali župi Sv. Franje Ksaverskog, a od 1983. godine su samostalna župa Sv. Mihaela Gračani. Podaci o Gračanima godine 1865. glase: Gračani, selo, 42 kuće, 416 stanovnika, rkž. Remete. Sudčija (općina) Gračani ima područna mjesta: Dedići, Kraljevec šestinski, Mlinovi, Šestine, 89 kuća, 947 stanovnika.

59

6.3. REMETE ISTOČNI SUSJEDI GRAČANA U XII. i XIII. stoljeću pustinjaci (eremitae) bili su u "modi" po mnogim europskim zemljama, a živjeli su pojedinačno ili češće u skupinama. Papa Inocent IV. godine 1243. i 1254., te papa Aleksandar IV. godine 1255. poduzeli su korake da se skupine pustinjaka organiziraju u redovničke zajednice. Nekako u tim previranjima oko XIII. stoljeća nastao je i Red svetog Pavla Pustinjaka, navodno u Ugarskoj, o čemu ima različitih mišljenja. Ti "eremiti", kasnije u Hrvatskoj prozvani "pavlini" po zaštitniku svetom Pavlu, prvom pustinjaku, dali su ime Remetama. Svakako su eremiti pavlini u drugoj polovini XII. stoljeća (1288. g.) u Remetama imali samostan, a (1319. g.) postoji već i crkva Blažene Djevice Marije, što govori da su doselili znatno ranije. Narodna predaja govori da su prvi pustinjaci doselili i živjeli u pećinama na Medvednici, a kasnije se preselili u Remete. Isprava kralja Emerika 1201. godine potvrđuje da sveukupne zemljišne posjede Zagrebačke biskupije čini biskupova zemlja sjeverno od Kaptola, istočno od potoka Medveščaka i Gračana. Međa je sjeverno od sela Dolje prelazila na potok Bliznec (i dalje na potok Štefanovec i po potoku Trnavi stizala do Save). Područje Remeta nalazilo se, prema tome, unutar posjeda zagrebačkog biskupa, pa je jedino on mogao dati zemlju remetskim pavlinima ili im dopustiti naseljavanje. O nekadašnjem biskupovu vlasništvu svjedoči i danas ime ulice – Biškupec Breg – na brežuljku, sjeverno od remetske crkve. Godine 1288. samostan Blažene Djevice Marije u Remetama blizu Zagreba vodila su braća prior Firmin i upravitelj Petar, o čemu svjedoči darovnica od 30. rujna 1288. Stolnog Kaptola zagrebačkoga, kojom se potvrđuje da su ova braća i dva predstavnika Kaptola posjetili Miroslava, sina Herčuka, bolesna ali pri pameti, koji je pred svojim sinom Mikulom i Jelenom, sinom Uroša, "tada čelnikom vesi grečke" (Gradeca), darovao "česticu svoje naslijeđene oranice na Blizini", zvanu Kratki dol, i drugu česticu do nje s juga. Crkva Majke Božje Remetske postala je zavjetno mjesto i cilj hodočašća stanovnika medvedničkog prigorja i mnogih Zagrepčana, posebno otkako je 1440. godine postavljen oltar s kipom Blažene Djevice Marije kojemu se pripisuju mnoga čudesna uslišanja. Kao i danas, i u davnini okupljalo se mnogo ljudi oko remetske Majke Božje, prekrasnoga gotičkog kipa okruženoga s četiri manja kipa svetaca, o čemu svjedoči dokument iz 1504. godine. Opisuje ga Beatrica Frankopanska, supruga Ivaniša Korvina, sina kralja Matije Korvina, "knjeginja i banica kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije", vlasnica Medvedgrada u kojemu je boravila. Ona svojim pismom od 17. kolovoza 1504. iz Medvedgrada objavljuje da je velečasni redovnik otac Marko, vikar samostana Blažene Djevice Marije ispod naše utvrde Medveda, s fratrima svojega samostana dao na znanje teške optužbe, kako su na blagdan Uznesenja i Rođenja Djevice Marije neki ljudi, zanemarivši strah Božji, unutar samostana ujutro prije mise prodavali vino na veliko, tako da su vrtovi i voćnjaci samostana uništeni, a plemeniti muževi pretvaraju se u pijance u puku i stvaraju svađe i razdore, ranjavanja i ubojstva, stoga otac vikar traži zaštitu samostana.

60

U povijesti Remeta zapisano je da su 1484., 1557. i 1591. Crkva i samostan opustošili i spalili Turci, a godine 1591. oteli su i objesili 12 redovnika pavlina na lipi kod Vugrovca. Godine 1646. crkva i samostan opet su obnovljeni.

Slika 23. Župna crkva Majke Božje Remetske i samostan u Remetama

Pavlini su tijekom dugih stoljeća gradili samostan i crkvu u Remetama, opremali osobito vrijednim freskama pavlinskog slikara Ivana Rangera, i u ovoj se crkvi pokapali. Oni su u 16., 17. i 18. stoljeću bili veoma učen i imućan red pa su pronosili pismenost, kulturu i umjetnost cijelim podsljemenskim krajem i Zagrebom, Kraljevinom i Europom.

61

Car Josip II. ukinuo je pavlinski red 1786./1787. godine u cijeloj svojoj carevini te im oduzeo umjetnine i imovinu i prognao redovnike iz ovog samostana i svih pavlinskih samostana svoje carevine. Majci Božjoj Remetskoj do danas hodočaste stanovnici Zagreba i šire okolice i održavaju procesije i duhovne obnove, posebno za blagdan Velike Gospe (15. kolovoza) i Male Gospe (8. rujna), kada se slije nekoliko tisuća vjernika na misu i proštenje, te mole za zagovor Majku Božju Remetsku. Godine 1880. crkva je teško stradala od jakog potresa, a 1882. godine opet je obnovljena. Biskup Maksimilijan Vrhovec utemeljio je 1812. godine župu Remete sa sjedištem u bivšoj pavlinskoj crkvi, kojoj je pripalo i mjesto Gračani, a 1959. godine u samostan i župu ulazi novi red bosonogih karmelićana. Od 1963. godine oci karmelićani preuzimaju upravu župe Remete. Remete su bile malo selo, nekad vlasništvo Zagrebačke biskupije (prije Remešćina), selo ima bilježništvo Dubrava, sudčija u mjestu, 41 kuća, 313 stanovnika, rkž. s crkvom BDM u mjestu. Sudčija Remete ima područje mjesta Bukovec Donji i Gornji, Dolje, Jurja Ves, Zvečaj, 131 kuća, 901 stanovnik. Rimokatolička župa Gračani i čitava mjesna sudčija ima 1.317 stanovnika. Remete danas pripadaju gradskoj četvrti Maksimir. Danas naselje tvore privatne kuće i vile razbacane po brežuljcima, ima preko 6.000 stanovnika i svu komunalnu infrastrukturu. U Remetama i danas dominira župna crkva i samostan Majke Božje Remetske.

62

6.4. KRALJEVEC – ŠESTINE – DEDIĆI – ZAPADNI SUSJEDI GRAČANA "Pod Medvedgradom u XIII. stoljeću događale su se promjene. Kralj Ladislav IV., unuk Bele IV., koji je Medvedgrad vratio Zagrebačkoj crkvi, na molbu zagrebačkog biskupa Timoteja i nagrađujući njegove zasluge, svojom pismenom odlukom oduzeo je zemlju Fayz zagrebačkom Gradecu i predao je biskupu Timoteju 1275. godine, vjerojatno zajedno s povratom Medvedgrada. Ves Fayt, nekad nerazumljivo ime, sad se pučki zove Kraljevec Šestinski, prešlo je iz upravne i sudske vlasti slobodnoga kraljevskoga grada na brdu Gradec, kojemu je također kralj bio vrhovna sudska vlast, u ruke zagrebačkog biskupa. Ipak je Kraljevec, kao i gradska sela Gračani i Dedići, godine 1392. ugovorom između Kaptola i Gradeca bio oslobođen od plaćanja Kaptolu poreza zvanog "filaršćina". Kraljevec je i danas gradsko naselje ispod Zagrebačke gore u župi Šestine, a prvobitno se zvao Fayz (fahejiz = drvene kore miris), bijaše drvosjek već posavsko-hrvatskog kralja Alma, tj. spadaše pod krunska dobra. Naseliše s vremenom selo prozvavši ga Kraljevska ves ili Kraljevec. Već 1334. bio je Kraljevec ponovno u gradskim rukama, borbom koja je nastala za ugarsko prijestolje, kada bje i Medvedgrad, nevjerom Gardunovom, predan u krunsko vlasništvo, gradska općina prisvoji selo Kraljevec. Zbog toga je nastala grozna mržnja među Kaptolom i Gradecom, zbog jurisdikcije, a otud nastadoše u drugoj polovini XIV. stoljeća progonstva i krvoprolića, u kojih su nastradali i Kraljevčani. Pripovijeda se da je mjeseca studenog 1381. godine, i to na kaptolsku zapovijed, provalio oružanom rukom njegov činovnik Ladislav u selo Kraljevec, te ga poplienio, izranivši na smrt dva Kraljevčana, a dva opet zarobio, za koje se nije doznalo jesu li živi ili mrtvi, te je tom provalom naneseno gradskoj općini štete kakovih 500 forinti." Tako je 1889. godine stari ugledni istraživač zagrebačke prošlosti Ivan Krstitelj Tkalčić stilom i pravopisom svojega vremena prikazao prilike i stanje u Kraljevcu. Kraljevec (Šestinski) već svojim imenom govori o kralju (ugarsko-hrvatskom) kao gospodaru šuma na Medvednici prije negoli ih je dodijelio Zlatnom bulom slobodnom i kraljevskom gradu na brdu Gradecu, zagrebačkom biskupu za gradnju Medvedgrada, a zagrebačkom Kaptolu "brege" od Markuševca do Čučerja. Kad je uprava Gradeca godine 1777. raspravljala o vodovodu za grad s dovodom vode iz medvedničkih izvora, projekt su izradili geometri Ivan Vetter i Ivan Stipanović. Na nacrtu su dva lokaliteta koji spominju kralja. Brdo nasuprot Medvedgradu, službeno se vodilo kao Kraljevo brdo (Mons. regius), iako je ono već od 1242. bilo na gradskom području. Kralja spominje i Kraljev izvor. Iz tog izvora istječe potok Kraljevec, još jedan spomen na kralja, koji teče središnjom dolinom između medvedgradskog brda na zapadu i "kraljevskoga" na istoku, te uz selo Kraljevec, Graščicu i Mlinove završava spojivši se s Gračancem kod Mihaljevca. Nije poznato kada je osnovana župna crkva, ali se spominje na sinodi u Zagrebu 1574. godine, u kojoj je sudjelovao i svećenik Luka, župnik crkve Svetog Emerika (Mirka) pod Medvedgradom, što je prvi spomen šestinske župe. Crkva je već tada bila zidana, a godine 1677. povećana i pregrađena tako da je sva bila nadsvođena. Imala je tri oltara. Toj župnoj crkvi pripadala su sela Mikulići, Bijenik, Dedići i Kraljevec. Pripadala joj je i drvena kapela Sv. Fabijana i Sebastijana na vrhu brda Medved, u kojoj je bila slika sv. Jakova, po kojemu je kapela kasnije promijenila titulara. Druga kapela, kapela Svetog Roka, koja je bila drvena, nalazila se pod

63

Šestinama. Godine 1677. prvi put se spominje ime lokaliteta Šestine. Ipak se ne zna kad je podignuta crkva Šestine, odnosno kad je osnovana župa koja se spominje prvi put 1574. g. Situacija se promijenila potkraj XVI. stoljeća, kada je Stjepan Gregorijanec, gospodar Medvedgrada, sagradio ispod planine Medvednice plemenitaški dvor Šestine. Sagradio ga je 1585. godine, a u njemu je i boravio, jer mu je bilo to udobnije nego se penjati na strmi medvedgradski brijeg. Gregorijančev dvorac (curia) zvao se Šestine, a vjerojatno je dobio ime po šestini vina koju su obrađivači vinograda bili dužni davati vlasniku. Najamnina (census) od vinograda koji su se iznajmljivali za obrađivače najčešće je iznosila "svaki šesti kabao" mošta ili vina, "šesti dio", tj. šestinu uroda. U doba feudalizma seljaci su bili dužni "ići na tlaku", tj. gospoštiji besplatno raditi jedan dan u tjednu. Prema staroj predaji, ovdje su govorili "ići na šestinu", tj. odraditi šesti dio radnog tjedna, jedan dan. Poznato je da je Medvedgrad bio znatno oštećen u potresu godine 1590. i otada je bio manje upotrebljiv. Tada je, tj. 1661. godine, grof Nikola Zrinski dao dograditi kuriju ili plemićki dvorac Šestine, što dokazuje kamena ploča u dvoru i grb Zrinskih. Godine 1699. vlasnici dvorca Šestine i imanja su gospoda Čikulini, a posljednji vlasnici bili su grofovi Kulmer. Miroslav Kulmer povukao se iz časničke službe, nastanio 1850. u Šestinama i vodio veliko gospodarstvo. Godine 1865. podaci o dvama medvedgradskim selima glase: Kraljevec šestinski, selo sudčija Gračan, 22 kuće, 297 stanovnika, rimokatolička župa Šestine. Šestine (Zakutek), selo sudčija Gračan, 10 kuća, 139 stanovnika, rimokatolička župa Sv. Emerika u mjestu. U župi područna mjesta: Bienik, Dedići, Kraljevec, Lukšići, Mikulići, Mlinovi, 4.250 stanovnika. Dvorac Šestine, zvan Kulmerov dvorac, uništen je u požaru u veljači godine 1945., opljačkan je i zatim razgrađen s dolaskom partizana komunista na vlast. Vlasnici su sačuvali jedino kamenu ploču s grbom Zrinskih i slikom Bogorodice s Djetetom iz dvorske kapelice. Do danas imanje nije vraćeno nasljednicima obitelji Kulmer, iako oni traže povrat imovine sudskim putem već 15 godine, nego je dio imanja prodan novom komunističkom tajkunu Ivici Todoriću (podrijetlom iz Imotskog), koji je po starim nacrtima izgradio dvorac na istom mjestu gdje živi i vodi tvrtke koje je stekao u posljednjih deset godina sumnjivom pretvorbom državne socijalistički nacionalizirane imovne u privatnu imovinu novih tajkuna, a bivših komunista. Iako su veći dio daljnje povijesti Šestine bile feudalni posjed, a još ranije gradski, odnosno kraljevski posjed, danas su Šestine i Kraljevec suvremeno gradsko naselje s preko osam tisuća stanovnika u gradskoj četvrti Podsljeme, istočni susjedi Gračana, s kojima su stoljećima zajedno živjeli u dobrosusjedskim odnosima. Selo Dedići (danas ulica u Šestinama), koje se spominje već u XIII. stoljeću, nalazi se i danas na podnožju Zagrebačke gore u Šestinskoj župi. Nekad je zemlja Dedići zajedno s vinogradima pripadala teritoriju zagrebačkog Gradeca, jer ih je gradska općina kupila. Samo ime i pojam Dedića označava baštinski posjed, općinsku baštinu, jer riječ dedić u staroj slovenštini označuje baštinika.

64

Godine 1865. podaci o Dedićima su sljedeći: Dedići, selo sudčija Gračan, 3 kuće, 24 stanovnika, rimokatolička župa Šestine. Danas su Šestine koje obuhvaćaju i Šestinski Kraljevec (nekoliko ulica), kao i Mlinovi suvremeno gradsko naselje u gradskoj četvrti Podsljeme, s više od 8.000 stanovnika. Tu se grade suvremene stambene privatne vile i kuće, a u zadnjih deset godina velik je broj novodoseljenih stanovnika. Ova gradska četvrt ima kompletnu komunalnu infrastrukturu i veoma je skupa i atraktivna zona za stanovanje i život. 6.5. MARKUŠEVEC – SJEVEROZAPADNI SUSJEDI Godine 1221. ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. ustupio je Stolnom Kaptolu zagrebačkom posjede nedaleko od Zagreba, da bi u zamjenu dobio zemlju u podkalničkom kraju. Ti posjedi obilježeni su imenima njihovih prethodnih vlasnika, a nadovezivali su se sjeverozapadno na kaptolsku zemlju oko Oporovca, čime je znatno povećan kaptolski kompleks, koji je time dobio vrlo potrebne i korisne šume. Ništa nije poznato o brdsko-šumskom pojasu između gornjeg toka potoka Čučerja i potoka Blizneca, koji su kanonici dobili od kralja u već spomenutu zamjenu. O stanovnicima "pod bregima" i šumama već je 1334. razlagao učeni Ivan, arhiđakon gorički, sastavljač Statuta Kaptola zagrebačkoga. Svakako je riječ o vrlo starom stanovništvu, posebnoga statusa, koji nije izgubio ni kad je Kaptol dobio "selo pod bregima", a čije podrijetlo nije znao ni učeni kaptolski pravnik Ivan, već se oni nazivaju "kraljevi službenici" (podložnici) "servi", koji su živjeli na kraljevoj zemlji i njemu služili, a spominju se u više mjesta: (Čučerje 1201. godine, Trnava na potoku blizu crkve Blažene Djevice u Oporovcu 1334. godine, selo Bačun blizu Markuševca koje je podijeljeno na pet kanoničkih dijelova). Godine 1328. kralj Karlo potvrdio je Zagrebačkoj biskupiji i Kaptolu sve zemljišne posjede između Save i Medvednice: selo Bačun, selo Sveti Šimun, selo zvano Selo Crnog Štefana (danas Štefanovec), i Krikanovec, Deščevec, Trnava, obadva Bidraga (danas Bidrovec),Vidovec. U nizu ovih sela svakako je bilo najvažnije selo Sveti Šimun i Juda Tadej apostol "pod bregovima", jer je već 1328. postojala crkva Svetog Šimuna ili Markuševec, koju je vjerojatno podigao Kaptol na svojoj zemlji. Mala romanička crkva već je 1476. bila povećana gradnjom gotičkog svetišta pod vodstvom stolnog kaptola, gdje i spada drveni kip Majke Božje s malim Isusom na lijevoj ruci i grozdom u desnoj (otud naziv Majka Božja Vinska), koji je prvotno stajao u markuševečkoj crkvi, a tek kasnije u XVIII. stoljeću smješten u posebnu kapelu. Postoji pisana vijest da je "župnik crkve Sv. Šimuna i Jude pod bregima" sudjelovao 1501. godine na sinodi Zagrebačke biskupije, ali mu nije zapisano ime, a 1574. župnik je bio Mihael Jagodić. U crkvi su bila tri oltara; na glavnom oltaru u sredini stajao je kip Blažene Djevice Marije s Djetetom, postrance kipovi sv. Šimuna i sv. Jude Tadeja. Znatan građevinski zahvat bila je gradnja kapele Majke Božje nedaleko od župne crkve, nad račvanjem prilaznih cesta. Sagrađena je 1754. godine, iznutra oslikana, opremljena

65

oltarom i propovjedaonicom. Nakon svega, 1783. godine podignut je jednokatni župni dvor. Svi ovi sakralni objekti, veoma lijepo održavani, postoje i danas u središtu Markuševca. Stanje Markuševca i okolnih sela, nekad u vlasništvu Zagrebačke biskupije, prikazano je godine 1865. Markuševec (Sveti Simon pod gorom), 50 kuća, 653 stanovnika, župna crkva Sv. Simon u mjestu, učionica, 1 učitelj, 53 muške djece, 42 ženske djece. Sudčija ima područna mjesta: Bačun, Bidrovec, Deščevec, Dubrava markuševečka, Popovec, Štefanovec, Ternava markuševečka, 140 kuća, 1.963 stanovnika. Bačun, sudčija i rimokatolička župa Markuševec, 15 kuća, 220 stanovnika. Bidrovec (Bidružec), sudčija i rimokatolička župa Markuševec, 11 kuća, 174 stanovnika. Iako je nekad Markuševec bio zemljište i naselje Zagrebačke biskupije, danas je to gradsko naselje s preko 8.000 stanovnika u gradskoj četvrti Podsljeme, koje graniči s Gračanima, s kojima ima tradicionalno dobre odnose. Uglavnom su tu privatne kuće ili vikendice uz rub Medvednice, koje imaju svu komunalnu infrastrukturu (ceste, vodu, struju, plin, kanalizaciju, telefon, školu, vrtiće...).

66

7. OPĆENITO O MOJOJ OBITELJI Moje najuže obitelji, čiji ću životopis opisati u ovom rodoslovlju (životnom stablu), jesu:

1.) Obitelj Belić Klak po ocu Dragutinu Belić i njegovim precima; 2.) obitelj Bujan plemenita Jabrančić po majci Katarini Belić, rođenoj Bujan

Jabrančić; 3.) obitelj Kos – baki po ocu Elizabeti Belić, rođenoj Kos; 4.) obitelj Trnčević - baki po majci Elizabeti (Jalži) Bujan plemenitoj Jabrančić,

rođenoj Trnčević. Veoma važno je spomenuti da moje obitelji Belić, Bujan - pl. Jabrančić i Trnčević (nekad Terupčevoć) žive u Gračanima preko 300 godina prema zapisima u crkvenim knjigama, a obitelj Kos (nekad Kus ili Koch) kao i Haramija preko 700 godina. Svi članovi obitelji bili su Hrvati, rimokatolici po vjeri i svi iz Gračana u Zagrebu unazad pet-šest generacija, koliko sam mogla poimence rekonstruirati podatke o njima iz pisanih dokumenata. Zanimanja članova mojih obitelji tijekom stoljeća bila su sljedeća: zemljoposjednici – ratari i rentijeri na području grada Zagreba i Gračana, obrtničke građanske obitelji, poduzetnici, a posljednjih 60 godina, tj. u doba komunizma, službenici i radnici u gradskom poduzećima, sa završenom srednjom školom ili zanatom, a mnogi članovi obitelji i s visokom stručnom spremom, posebno u posljednjih dvadeset-trideset godina. Nakon osamostaljena Republike Hrvatske 1990., gotovo svi mladi naraštaji imaju visoko fakultetsko obrazovanje, govore jedan ili dva strana jezika, rade u stranim ili malobrojnim domaćim tvrtkama, pretežno financijskim institucijama (bankama i osiguranjima), ili vode vlastiti posao u svojim tvrtkama i ugostiteljskim objektima. Važno je istaći da su, prema zapisima u remetskoj knjizi iz 1790. godine, mnogi članovi, a posebno ženski obitelji Belić, Trnčević i Kos u nekoliko generacija nosili sveti škapular. Prema tumačenju Crkve, škapular je znak saveza i uzajamnog zajedništva između Djevice Marije i vjernika. I danas ga nose karmelićani i cisterciti, a nose ga i mnogi vjernici. To je plašt zaštite vjernika koji je u 13. stoljeću darovala Majka Božja svetom Iliji za zaštitu. Podatak je to iz Apostolskog pisma Ivana Pavla II., 25. ožujka 2001. To znači da su moje obitelji bile vjerne, poštene i pravične rimokatoličke obitelji tijekom nekoliko stoljeća i da su vjerovale u savez, zaštitu i pomoć Blažene Djevice Marije, posebno štovane Majke Božje Remetske iz tada njihove župe. Tako je i danas. Tako se obiteljsko prezime Kus, ili danas Kos, spominje pred gradskim sucem 1376. i 1382. godine, dakle prije 640 godina, zbog nekog vinograda. To staro prezime stanovnika gradske općine Gradeca poznato je po svojim "gospodskim" članovima, kako su u Gračanima zvali građanske obitelji iz Zagreba, koji su uglavnom imali obrtnička zanimanja u 19. i 20. stoljeću i bili posjednici voćnjaka, vinograda i park-šuma na početku Gračanske ceste i u Gračanima. Iz djecom bogate obitelji Kos potjecala je moja baka po ocu Elizabeta Belić rođena Kos, tu živi moja sadašnja obitelj, a u susjedstvu živi naša rodbina, članovi obitelji Kos, kojih je ostalo malo (nekoliko obitelji).

67

U evidenciji gradske uprave slobodnoga i kraljevskoga grada "Zagrabiensis" iz 1615., u prvom sačuvanom dokumentu iz 1615. godine, koji se zvao "Urbar", spominje se među stanovnicima najvećeg sela na gradskom zemljištu obitelj Petra Terupčevoća kao vlasnika kuće u Gračanima, danas prezime Trnčević, koja je imala obradivu zemlju (1-3 jutra), i to dijelom u Gračanima, dijelom u nizini ispod (Gornji grad) Zagreba. Iz obitelji Trnčević potjecala je moja baka po majci Elizabeta-Jalža Bujan pl. Jabrančić, rođena Trnčević. Baka Elizabeta u nekim spisima se zove Jalža (mađarski Elizabeta). Bila je to napredna obitelj koja je posjedovala dosta (više od 10 hektara) kvalitetne obradive zemlje, a stanovali su u kućama usred Gračana na Trnčevićevom putu, gdje žive malobrojni potomci ove obitelji (pet-šest obitelji) sve do danas (dakle oko 400 godina). U istom dokumentu spominje se i obitelj Franje Haramija, kao vlasnike kuća u Gračanima. U popisu stanovnika Gračana iz 1742. godine nalaze se prezimena Belić, po mojemu ocu Dragutinu Beliću. Iz predaje se zna da su u Gračane tih godina doselila četiri brata Belić i da su imali lijepe posjede, voćnjake i vinograde uz Gračansku cestu nasuprot Majcenovog puta, u središtu mjesta, koji su se protezali do Isca. Odakle su doselili, nisam uspjela saznati, ali neki njihovi potomci žive tu i danas, iako je ta obitelj u izumiranju, i danas ima svega nekoliko obitelji tog prezimena. Obitelj Klak spominje se u dokumentu Urbar 1691. godine, i to Matija Klak kao vlasnik kuće u Gračanima, a ova obitelj, koja je bila povezana s Belićima oko 150 godina, izumrla je oko 1942. godine. U remetskoj knjizi su članovi obitelji Belić zapisani pod prezime Belić-Klak. Također u istom dokumentu kao vlasnike kuća u Gračanima spominju se pojedinačno Juraj Trnčević i Tomo Trnčević, te Jelena Haramija i Ivan Haramija. Prezime Bujan plemeniti Jabrančić (Abrančić), po mojoj majci Katarini Belić, rođenoj Bujan plemenita Jabrančić, pojavljuje se u evidenciji gradske uprave u dokumentu Urbar iz 1742. godine, i u Knjizi rođenih, vjenčanih i umrlih od 1790. do 1945. godine. Bila je to velika zadružna obitelj usred Gračana s najviše zemlje i s najboljom zemljom u samom središtu mjesta. Bila je to plemićka prigradska obitelj, prema predaji njezinih članova, s dva prezimena – Bujan plemeniti Jabrančić (Abrančić) – koja je kasnije odbacila prezime Jabrančić (iz nepoznatih razloga) i zadržala do danas samo prezime Bujan. U istom dokumentu navodi se kao vlasnike kuća u Gračanima obitelj Kos i obitelj Haramija. Obitelj Bujan je kroz četiri generacije bila poduzetnička, najimućnija, napredna i radina obitelj u Gračanima i podsljemenskoj zoni grada, s najviše kvalitetnih zemljišnih posjeda u središnjem dijelu Gračana, ali i u gradu Zagrebu u ravnici (u vlasništvu više od 10 hektara zemljišta), općina Trešnjevka, Trnje, Žitnjak, Savska cesta, Remetinec i drugim gradskim općinama, ali i velike šume na Medvednici. Također je posjedovala stambenu kuću za najam u Palmotićevoj ulici 47, u središtu grada, ispod crkve Srca Isusova u Palmotićevoj ulici. Ova obitelj je u izumiranju jer nije imala muških potomaka, a pojedini njezini članovi žive i danas u središtu Gračana. Gračanci su se stoljećima ženili međusobno kako bi sačuvali lozu, ime, vjeru, nacionalnost i imetak, pa je veći dio tih domaćih obitelji u bližem ili daljnjem srodstvu. Potpuno su uspjeli sačuvati nacionalni identitet, vjeru i imanja sve do danas, osim što su

68

im za vrijeme jugoslavenskog komunizma opljačkali imetak, zvanja i imanja, pa su to vrijeme (1945.-1990.) veoma teško i siromašno živjeli, posebno prvih 30 godina nakon Drugog svjetskog rata, dok nisu nove generacije promijenile zanimanja i način života, te završile srednje škole i fakultete. Obitelji Belić, Bujan, Kos i Trnčević posjeduju vlastite grobove na starom i novom groblju kod župne crkve Sv. Mihaela Gračani, u koje su sahranjeni svi preminuli članovi ovih mojih obitelji. Godine 1999. ja i moj brat Zdravko Belić kupujemo od novca dobivenog prodajom majčine parcele Okvači na Mihaljevcu novi grob 29 polje – židovsko, na najljepšem zagrebačkom groblju Mirogoj, i tu ukapamo prvo svog preminulog oca Dragutina Belića. Razlog je bio prenapučenost starih grobova u Gračanima i neadekvatan pristup. Postoji mogućnost daljnjih ukopa u grob obitelji Belić u Gračanima, kao i u grob obitelji Bujan i Haramija, gdje bi imali pravo na dio grobnih mjesta.

Slika 24. Obitelj Belić ispred crkve Svetog F. Ksaverskog 1962. godine; slijeva: Dragutin i Katarina Belić, Branko Kosec, Nada Radić Puntijar, Zdravko Belić, Đurđica Belić na prvoj

pričesti, Vesna Radić Puntijar Slika 25.

Prije dvjesto-tristo godina moji djedovi i bake te pradjedovi i prabake, šukundjedovi i šukunbake bili su uglavnom zemljoposjednici i ratari, vlasnici kuća, voćnjaka, vinograda i oranica, zatim su bili poduzetnici, rentijeri zemlje i stanova, a potom su se bavili obrtničkim građanskim samostalnim zanimanjima (trgovci, gostioničari-krčmari, mesari-obrtnici, prijevoznici, vozači konjskog tramvaja). Naime, zbog blizine grada muški članovi obitelji obično su radili u Zagrebu, a ženski članovi obitelji vodili su domaćinstvo, uzgajali perad, svinje i stoku, te obrađivali vrtove, vinograde i voćnjake. U tim poslovima u popodnevnim satima pomagali su djedovi i pradjedovi, a ujutro su se bavili svojim obrtničkim poslovima u Zagrebu. Djeca su uglavnom išla u Pučku školu "Gračani", kasnije na zanat ili u srednju školu i pomagala su kod kuće u različitim

69

poslovima. Prije sedamdeset godina zanimanja su bila obrtnička, zatim službenička i zanatska sa srednjom školom, a zadnje dvije-tri generacije imaju fakultetsko ili srednje školsko obrazovanje i svi su zaposleni u bankarstvu, trgovini, ugostiteljstvu ili obrazovanju i drugim uslužnim djelatnostima. Cilj je ovoga šireg uvoda opis Gračana, njegova izgleda, sadržaja i položaja u gradu Zagrebu, te njegovih stanovnika, Gračanaca, starosjedilaca i novodoseljenih stanovnika, kako bi se bolje razumio položaj moje obitelji, zadnjih 5-6 generacija, u tom okruženju. Nažalost, zadnjih šezdeset godina gotovo su sve domaće obitelji u Gračanima u izumiranju. Naime, što zbog nemoguće teških uvjeta života u vrijeme komunizma, koji nisu nikad prihvatili, što zbog komoditeta življenja, imali su veoma malo djece (zadnje tri generacije imale su po jedno ili dvoje djece). Osim toga, u zadnjih trideset godine ženili su se s novodoseljenicima u Gračane, Zagreb ili Hrvatsku, pa su izgubili autohtone domaće korijene, a neki su napustili Gračane i odselili u druge dijelove Zagreba. Malobrojni muški potomci ovih četiriju obitelji i ženski potomci, koji su udajom promijenili prezimena, još i danas žive u Gračanima na starim ognjištima i uz Gračansku cestu, gdje su rođeni njihovi pradjedovi i šukundjedovi još davne 1780. godine prema zapisima u remetskim knjigama, a vjerojatno i ranije prema nekim spisima iz Arhiva grada i crkvenim knjigama župe Sv. Mirka, Šestine, koje su prije 1812. godine bilježile i stanovnike Gračana jer su bili ista župa. Nije mi poznato jesu li te knjige do danas sačuvane.

70

7.1 OBITELJ BELIĆ 7.2. DRAGUTIN BELIĆ (moj otac)

Slika 26. Moj otac Dragutin Belić u dobi od

oko 35 godina Dragutin Belić (12. 11. 1926. - 6. 9. 1999.), moj otac, rodio se u Gračanima, a sahranjen je u obiteljski grob na Mirogiju u Zagrebu. Bio je sin jedinac oca Ladislava Belića i majke Elizabete Belić, rođene Kos. To su građanske domaće obitelji koje u Gračanima žive stoljećima, kako je prethodno opisano. Moj otac je imao starijeg brata Ivana Belića, koji je naglo preminuo u šestoj godini života zbog bolesti (prehlada i visoka temperatura kao posljedica kupanja u svibnju na otvorenom) pa ga otac nikada nije upoznao. Moj je otac završio Pučku školu u Gračanima, a zatim je polazio tri godine elektrotehnički zanat, jer je još kao dijete pokazivao interes za tada potpuno nove tehničke stvari, a posebno za radio, telefon, a kasnije i automobile. Radio je od svoje

27. do 60. godine (oko 30 godina) u nekoliko državnih poduzeća u gradu Zagrebu, a najduže u Znanstvenoj knjižari na Cvjetnom trgu i Elektrotehničkom poduzeću "V. Četković" u Draškovićevoj ulici, danas privatizirano i preimenovano u Zagrebačko elektrotehničko poduzeće, odakle je u šezdesetoj godini otišao u mirovinu. Obavljao je poslove prodaje, nabave i osiguranja. Bio je obrazovan čovjek, pisao je krasopisom, cijeli je život rado čitao dnevni tisak te znanstvene knjige i beletristiku. Bio je veoma ugodne, dobre i blage naravi, kulturan, gotovo "mekan muškarac", koji je naročito volio svoju obitelj i nas, svoju djecu: mene, Đurđicu, svoju ljubimicu, i sina Zdravka. Bio je lijep, uglađen i uredan čovjek srednje visine (178 cm), tamnosmeđe guste kose i zelenih očiju. Volio se lijepo odjenuti, a o tome je brinula moja majka Katarina u skladu s mogućnostima toga vremena. Volio je samoću i povučen obiteljski život, a bio je u tome i pomalo sebičan, kao i većina jedinaca. Naročito je poštivao svoju majku Elizabetu, koja mu je svojim autoritetom nametala stavove cijeli život i za nju se brinuo do smrti. Bio je vjernik rimokatolik cijeli svoj život i predano je obavljao svoje dužnosti katoličkog oca, a tako je zahtijevao i od obitelji. Uvijek se u obitelji slavilo Božić, Uskrs i ostale katoličke svetkovine, a u nedjelju se išlo na svetu misu, iako se vjera proganjala u doba komunizma. Svi članovi obitelji bili su kršteni, redovito su išli na vjeronauk, obavili su prvu pričest, potvrdu, crkveno su vjenčani i sahranjeni po pravilima Rimokatoličke crkve. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio je kao sedamnaestogodišnji mladić mobiliziran tijekom Drugog svjetskog rata, od 1943. do 1945, i kao hrvatski domobran

71

služio je vojsku u telekomunikacijama i vezama na zagrebačkom aerodromu Lučko. Bio je i mjesni povjerenik mladeži, te je, s obzirom na svoju pismenost, vodio evidencije i druge administrativne vojne poslove. Kako su noćni napadi njemačkih bombardera na aerodrom Lučko bili česti, on je noći provodio u vojnoj službi u zaklonu, ležeći na hladnoj zemlji, te je obolio od podrebrice i žutice, jedva preživio tu tešku bolest i nosio cijeli život posljedice (malo žuća koža lica i očiju, lošiji rad žuči i bubrega). Nakon toga rata još je nekoliko mjeseci morao dosluživati vojni rok u Slavonskoj Požegi u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, jedinici za veze, tako da je ukupno bio u vojsci preko tri godine. Iako sam bila jako mala, sjećam se velike slike s muzičkom kutijom na zidu spavaće sobe dr. Stjepana Radića i ispisanih stihova molitve na okviru ispod te slike: "Bože, čuvaj i prosvijetli seljački naš rod i dom, tvojim Duhom da poleti k novom dobu čovječnom. Našim majkam, ženam, djeci Ti slobodu pravu steci. Svemogući Bože, daj svakom ratu nek je kraj." Ovu molitvu pratila je iz muzičke kutije i određena melodija. Kasnije se automat pokvario, pa je ovu sliku majka prodala nekom putujućem torbaru, skupljaču starina. Ona govori o poštovanju obitelji prema ovom hrvatskom vođi i političaru kojeg su 1928. godine u Skupštini u Beogradu ubile četničke Karađorđevićeve jugoslavenske kraljevske vlasti.

Slika 27. Srušena obiteljska kuća obitelji Belić na Gračanskoj cesti broj 50 zbog gradnje tramvajske pruge oko 1950. Ova fotografija snimljena je oko 1935. godine, te prikazuje Dragutina Belića u dobi od oko 14 godina i susjede na dobrovoljnom kopanju kanala za

magistralni vodovod uz Gračansku ulicu koji je financirao grad, a u pozadini na brijegu je stari dom obitelji Belić.

Od rođenja 1927. godine otac Dragutin stanovao je u velikoj, tada novoj obiteljskoj kući iznad Gračanske ceste, kod današnjeg broja 50, kod Majcenovog puta, - fotografija priložena. Bilo je tu staro imanje obitelji Belić: oko 1 hektar voćnjaka, kuća i dvije pomoćne zgrade (1 hektar je mjera za zemlju = 10.000 m²). Ovu novu kuću na temeljima starije tijekom života sagradili su djed Ladislav i baka Elizabeta Belić. Ona je

72

još od 1930. godine imala struju i vodu (kada je proveden glavni vod uz Gračansku cestu), ali i obiteljski zdenac pitke vode usred voćnjaka, jer Gračani su uvijek obilovali svježom vodom i svježim zrakom. Međutim, s dolaskom partizana-komunista na vlast u Zagreb 1945. godine, obitelj je doživjela veliki šok i nepravdu. Kada je vidio ulazak divljih, ušljivih, gladnih, golih i bosih, pijanih partizana VI. ličke, sastavljene od kordunskih Srba-četnika pod vodstvom Srbina Koče Popovića, koji su ulazili sa Sljemena kroz Gračansku cestu u središte Zagreba, moj djed Ladislav bio je zgranut. Govorio je: "Sinek, ovi će nas divljaci na vlasti pojesti i pobiti i sve uništiti. Kaj to ide u Zagreb?" Tako je i bilo. U idućih nekoliko mjeseci događala su se smaknuća domaćeg stanovništva, Gračanaca i Zagrepčana, i otimalo se njihovu imovinu, stanove, dućane, radnje, poduzeće, a od 1958. uslijedila je konfiskacija i nacionalizacija vrijednih zemljišta, koja su partizani-komunisti dijelili među sobom pod nadzorom Komunističke partije i UDBE – zloglasne tajne službe. Kroz Belićev stoljetni voćnjak, svega dvadeset metara iznad nove kuće, počela je po nalogu Komunističke partije 1948. godine izgradnja tramvajske pruge Mihaljevac - Dolje. Trasa pruge podijelila je imanje i dvorište obitelji Belić na dva dijela. U tim omladinskim radnim akcijama izgrađen je visoki nasip od svježe iskopane zemlje, ali bez sustava za odvodnju prirodnih voda. U jesen su pale obilne kiše i nastali su veliki bazeni vode s gornje strane tramvajskog nasipa, koji je stoga pritiskao kuću i pomoćne objekte obitelji Belić. Kuća je počela pucati i kliziti, tako da je u roku dvije-tri godine bila opasna za život i stanovanje.

Slika 28. Prijatelji moga oca Dragutina Belića s Gračanske ceste (gračanski dečki); slijeva: Ladislav Kosec - bratić, Dragutin Belić - moj otac, Ladislav Klenkar, Miro Bujan i Miroslav

Kranjec - polubratić, u dobi od oko 25 godina, ispred ulične table Gračani.

Stoga su inspekcije Zagrebačkog električnog tramvaja (dalje ZET) odredile da se kuća mora preseliti na drugu lokaciju. Obitelj Belić razmišljala je o lokaciji na Majcenovu putu, gdje su imali još 2 hektara zemlje, vinograd i šumu, ali je konačnu odluku donijela baka Elizabeta koja je htjela stanovati blizu svojega obiteljskog doma Kos, među svojom braćom na početku Gračanske ceste. Tako je grad Zagreb ugovorom prodao/zamijenio oko 400 hvati gradske zemlje na današnjoj adresi Gračanska cesta 16, a ZET sagradio novu kuću i pomoćnu zgradu u vrijednosti stare, a dio građevinskog

73

materijala prevezen je sa srušene stare kuće za gradnju nove. Oko ovog velikog posla brigu je vodio djed Ladislav Belić, koji nije mogao preživjeti udarac preseljena s tri stoljeća stare djedovine na novu adresu, kao i dolazak komunističke vlasti u Zagreb i upropaštenje svega hrvatskog, tako da je umro mlad od srčanog udara u snu 1952. godine, prije preseljenja u novi dom. Otac Dragutin, tada veoma mlad (25 godina), morao je preuzeti sve poslove i preseljenje obitelji (samo on i baka Elizabeta), što mu je bilo teško.

Slika 29. Dragutin i Katarina Belić poslije

svadbe u svibnju 1952. u gračanskoj narodnoj nošnji. U to se vrijeme vjenčavalo u našoj narodnoj nošnji, a ona se sve do danas

oblači u posebno svečanim prilikama: za slavlja, godišnjice, koncerte, svečane mise i

proštenja i slično. Kao dvadesetšestogodišnjak oženio se (10. svibnja 1952. godine) u župi Svetog Franje Ksaverskog, kamo su tada Gračani pripadali, prelijepom djevojkom Katarinom Bujan pl. Jabrančić, iz ugledne imućne gračanske obitelji, i imao dvoje djece: mene, Đurđicu, rođenu 1953., i sina Zdravka, rođenog 1954. godine. Obitelj je u razdoblju od 1953. do 1976. godine imala pet članova (baka Elizabeta, otac Dragutin, majka Katarina, kći Đurđica i sin Zdravko). Godine 1976. ja sam se udala za Stanka Haramiju iz Gračana, pa se obitelj povećala za jednog člana. Osim Belića, sad je obitelj imala i Haramije. Već iduće 1977. godine u

proljeće umrla je baka Elizabeta u dobi od 83. godine (stara i bolesna), a ujesen iste godine rodila se Katarina Haramija mlađa, pa se broj članova obitelji povećao na šest osoba (tri člana obitelji Belić i tri obitelji Haramija). Tako je bilo sve do 1999. godine, kada je umro otac Dragutin u dobi od 73. godine, veoma bolestan. Broj članova obitelji Belić tada je pao na dva člana i tri člana obitelji Haramija, kako je i ostalo sve do 2005. godine. Na Staru godinu 31. 12. 2005. g. udaje se moja jedina i najdraža kći Katarina Haramija za svog odabranika Daria Kraljevića iz Velike Gorice. Mladi supružnici odlučili su stanovati u obiteljskoj kući Haramija na Gračanskoj cesti 14 E. Od 2006. godine u dvije obiteljske kuće stanuju tri obitelji i to: u prvoj kući obitelji Belić stanuju Katarina i Zdravko Belić (oko 180 m² stambenog prostora), a u drugoj kući, katnici građenoj od 1976. do 2000. godine, žive u prizemlju dva člana obitelji Haramija, ja i moj suprug Stanko, i dva člana mlade obitelji Kraljević, Katarina i Dario. Nova lijepa kuća katnica obitelji Belić sagrađena 1952. godine na Gračanskoj cesti 16, dobivena u zamjenu za srušeni stari dom u voćnjaku Belićevih, bila je potpuno sirova i svježih mokrih zidova, neuređenog dvorišta i mosta preko potoka Gračanca, pa je njezino uređenje za prikladno stanovanje trajalo još desetljeće, jer je nakon Drugog svjetskog rata bilo malo novca. Imala je lijep dvosobni stan s kupaonicom i kuhinjom i

74

velikim podrumom. Na dvorištu pokraj kuće bila je nova velika zidana pomoćna zgrada s priključcima za vodu i struju. Kasnije, oko 1965. godine, otac i majka uredili su stan u prizemlju (nekad podrumu) ove kuće, a godine 1970. prigradili su sa stražnje strane kuće još jednu veliku sobu površine 30 m², tako da je obitelj stanovala u komfornom četverosobnom stanu na katu i jednosobnom stanu u prizemlju s dvije kupaonice i dva toaleta (preko 180 m² stambenog prostora). Od 1997. godine uvedena je i kanalizacija (dotad su sve kuće imale vlastite septičke jame), zatim je proširena telefonska mreža pa se lakše mogao dobiti fiksni telefon, a od 1995. godine počelo se s uvođenjem plina u Gračane, te je Belićev dom uz skupu investiciju dobio plinsko grijanje i postao objekt visokog standarda.

Slika 30. Dom obitelji Dragutina i Katarine Belić, sagrađen 1952. godine, danas pripada

Zdravku Beliću, na Gračanskoj cesti 16. Kako su plaće bile male, otac i majka su u vrijeme mojega i bratova školovanja i proširenja stambenog prostora i garaža (1965. - 1990. g.) prodali dio zemlje (nekoliko gradilišta, i to po tada niskoj cijeni, jer je privatna zemlja bila nacionalizirana, podržavljena i gradnja zabranjena) na Majcenovu putu i dio zemlje majke Katarine dobivene od obitelji Bujan na Pijesku u Gračecu. Potrebne projekte, građevinske dozvole i pravnu dokumentaciju vodio je otac Dragutin, a ponekad je angažirao i pravnike. S dijelom tog novca od prodaje zemlje širila se i dovršavala nova kuću na Gračanskoj cesti 16, gdje i danas živimo. Uz proširenje i dovršenje kuće te pomoćne zgrade, roditelji su sagradili novi veliki prizemni objekt za garaže i pomoćne prostorije u dvorištu uz kuću (kasnije dograđen u katnicu obitelji Haramija) i kupili gradilište za vikendicu te nekoliko auta.

75

Otac, majka i ja kupili smo 1984. godine gradilište (oko 200 m²) na moru kod Zadra, otok Vir, sa započetom gradnjom prizemlja vikendice, gdje smo tijekom idućih 20 godina vlastitim radom i sredstvima sagradili vikendicu površine 80 m², koja ima prizemlje i kat i udaljena je od mora oko 100 metara. Ta je vikendica uglavnom dovršena oko 2000. godine. Zemlju su u vrijeme komunizma vlasti masovno zakonski otimale našim obiteljima. Do naše su zemlje komunisti dolazili u bescjenje, tzv. nacionalizacijom i eksproprijacijom, tijekom 20-30 godina, počevši od 1958., pa su obitelji radije jeftino prodale novodoseljenima ostatke zemlje, jer su se bojali da će im komunisti sve oteti bez novčića nadoknade, što se i dogodilo s mnogim parcelama u gradu Zagrebu. Bilo je opasno nešto posjedovati, jer su samo lumpenproleteri bili na vlasti. Kako ništa nisu imali i ništa nisu znali, Komunistička partija sve im je besplatno davala kako bi joj vjerno služili do smrti kao poslušni psi na lancu. Svi obrazovaniji, pametniji, radišniji ili sposobniji bili su proglašeni opasnim neprijateljima komunističkog režima, pa su ih progonili, pljačkali i zatvarali.

Slika 31. Vikendica na otoku Viru. Ispred vikendice stoje Đurđica Haramija, rođ. Belić, Dario i

Katarina Kraljević. Otac Dragutin naslijedio je od obitelji Belić lijepo imanje uz Gračansku cestu, voćnjak od jednog hektara (10.000 m²), livadu i šumu od dva hektara na Majcenovom putu, (ukupno 3 hektara ili 30.000 m²), pa je cijeli život uzgajao kultivirano voće i bavio se vinogradarstvom uz pomoć supruge i nas djece, uz posao koji je obavljao u poduzeću. Prodaja oko šest tona različitog voća donosila je lijep dodatni prihod obitelji tijekom ljeta, od svibnja do listopada, u visini jedne godišnje zarade na bolje plaćenom radnom mjestu u poduzeću. Bile su to prvorazredne kraljevske sorte kruški (kaiserbier), sortne jabuke, šljive, trešnje, marelice, dunje, orasi i drugi nasadi. Ovaj mladi voćnjak s oko 150 stabala voćaka zasadio je i cijepio s prvorazrednim starim sortama kraljevskih

76

krušaka, jabuka i drugog voća djed Ladislav Belić, a tradiciju uzgoja, njege i podmlađivanja voćnjaka nastavio je moj otac Dragutin, a djelomično i brat Zdravko. Voćarstvo je bilo obiteljsko zanimanje kroz nekoliko generacija Belić. Stari kvalitetni nasadi davali su zdrav rod oko 50 godina, bez ikakve kemijske zaštite, a danas nove sorte voća slabo rode bolesne plodove jedva deset godina, i potrebna je zaštita od nametnika pesticidima. Iz vlastitog vinograda, koji je ili sam obrađivao ili uz pomoć najamnih radnika, koje je često angažirao i za košnju i čišćenje voćnjaka, pravio je domaće vino za svoje godišnje potrebe. U to se vrijeme nikakvi napitci nisu kupovali u trgovini, a nije ih niti bilo. Zagađenosti zraka, zemlje i vode nije bilo u Gračanima ni Zagrebu, kao što je slučaj posljednjih dvadeset godina, kada je uzgoj voća i bilja postao bezuspješan.

Slika 32. Vikendica obitelji Belić i Haramija na otoku Viru

Otac i majka voljeli su nove tehničke stvari, a u tome je otac bio dobro obučen pa je među prvima kupio automobil u Gračanima, "Borgwart Hansa", njemački model, 1958. godine, prethodnika današnjeg BMW-a. Bila je to velika lijepa siva limuzina, veoma udoban auto s kojim smo išli na izlete u zagrebačku okolicu i na more, a osobito često kao obitelj u Stubičke i Krapinske toplice na kupanje, na izlete u Samobor ili Hrvatsko zagorje, na hodočašće u Mariju Bistricu. Auto nije bio nov, pa ga je često morao popravljati njegov kolega iz poduzeća, vozač i mehaničar Tošo, koji je bio komunist i vozač glavnog direktora poduzeća, a mi djeca smo rado prali i glancali auto kako bi se mogli voziti. Otac je imao položen vozački ispit za sve kategorije vozila: auto, kamion, traktor, autobus. Do kraja života promijenio je desetak auta i nikad nismo bili bez auta. Uglavnom su to bile njemačke, talijanske, britanske i francuske marke: NSU Princ, Škoda, Fiat Uno, Fiat 6oo-Zastava, Citroen, Opel, Mini-Moris i druge. To se tada smatralo visokim standardom jer u razdoblju od 1950. do 1980. godine veoma mali broj obitelji u Hrvatskoj mogao si je priuštiti auto, i to najjeftinije varijante, Fiata ili Fiću, dok je moj otac vozio najbolje marke auta u to vrijeme. Otac Dragutin bio je staložen i dobar vozač, volio je aute i imao ih je sve do smrti, o njima je dosta znao i nikad u trideset godina vozačkog staža nije imao saobraćajnu nesreću. Kada smo navršili 18 godina, bratu Zdravku i meni, Đurđici, otac je platio vozačku školu i kupio zajedno s majkom prvi britanski auto Mini Moris. Bio je to engleski

77

sportski mali auto za mlade kojim smo se uživali voziti još davnih l970-ih godina. Vozili smo se na kavu do Ljubljane, na more ili u okolicu Zagreba. Otac nas je veoma volio. Imao je dobar, skladan i moralan katolički brak s mojom majkom Katarinom Belić Bujan pl. Jabrančić, s kojom je živio 48 godina u braku, sve do svoje smrti 1999. godine. Iako su u mladosti povremeno veoma teško živjeli, jer su se kućili u komunizmu nakon rata, a imovina koju su stjecale generacije prije njih bila je upropaštena, živjeli su pristojnim standardom toga vremena. Mi djeca veoma smo zahvalni ocu Dragutinu i majci Katarini Belić što su bili dobri, brižni, skrbni i razumni roditelji, koji su nas voljeli cijeli svoj život i koje smo mi voljeli i koje volimo i nakon što su umrli. Zahvalni smo im što su nas ispravno odgojili, školovali i materijalno pristojno zbrinuli. U starosti su živjeli od očeve mirovine, koja je bila premala za život, tako da su dio troškova namirivali iz ušteđevine od prodane zemlje, a i brat Zdravko ih je financijski pomagao.

Slika 33. Zdravko i Đurđica Belić, udana Haramija, u dobi od 18 godina, kao mladi vozači

pokraj očeva auta NSU-Prinz. Tijekom života tata Dragutin patio je od bolova u kralježnici (spondeloza, reuma i drugo), naročito u starosti, a s četrdeset pet godina teško je obolio od karcinoma debelog crijeva, bio je operiran u Centru za tumore. Iako se u prvo vrijeme mislilo da će umrijeti, kasnije se dobro oporavio i uz manje poteškoće doživio 73 godine. Zadnjih pet godina proveo je nepokretan u krevetu zbog dva puta lomljenog kuka. Nakon prvog loma uspješno je operiran i hodao je sa štakom, no kad je nakon dvije godine ponovno slomio kuk, više nije mogao ići na operaciju zbog slaboga srca pa je ostao prikovan uz krevet, na što su došle i druge bolesti, posebno skleroza i zatajenje jetre i bubrega, od čega je umro u dobi od 73 godine. Njegovala ga je cijelo vrijeme bolesti (oko pet godina) supruga Katarina, a pomagali smo im i moj brat Zdravko i ja. Kad je otac umro 1999. godine, sahranili smo ga na groblju Mirogoj u novokupljeni grob.

78

7.3. KATARINA BELIĆ, rođena BUJAN plemenita JABRANČIĆ (moja majka)

Slika 34. Katarina Belić, rođena Bujan pl.

Jabrančić, u dobi od oko 40 godina Katarina Belić, rođena Bujan pl. JABRANČIĆ, moja majka, rođena je 8. rujna 1930. godine, na Malu Gospu, u Zagrebu – Gračani – Gračec 29, dakle u kući, kao srednja kći svojega oca i mojega djeda Pavla Bujana pl. Jabrančića i svoje majke, a moje bake Elizabete Jalže Bujan pl. Jabrančić, rođene Trnčević. Od rođenja je bila zdravo i lijepo dijete i vrlo rano se pokazala kao samostalno i veoma spretno dijete. Bila je najsposobnije dijete obitelji Bujan, te su roditelji odlučili da mora pomoći u radu i vođenju poslova na velikom imanju obitelji Bujan – Jabrančić, a kojih je bilo "od jutra do sutra". Cijeli život je žalila što je roditelji nisu više školovali (što ovoj obitelji nije bio financijski problem), kao što su njezine sestre: Jelenu, koja je završila srednju građansku školu, i Ivanu, koja je završila klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Bilo joj je žao što su je odmah usmjerili u trgovački posao, iako je bila odlična učenica. Stoga je morala mnogo raditi i mučiti se cijeli život. Moja majka Katarina bila je veoma lijepa, s prekrasnim plavim očima, bijelom puti. Bila je rumena u licu i imala je plavu, a kasnije svijetlokestenjastu kosu s uvojcima. Bila je srednje visine (166 cm), dobro građena i jače konstitucije. Gotovo čitav život bila je veoma zdrava i jaka, sve do 72. godine života kada je doživjela teški moždani udar, zatim emboliju pluća i niz bolesti poslije toga. Teško je patila ležeći nepokretna u krevetu preko četiri godine. Na kraju je dobila karcinom desne dojke na oduzetoj desnoj strani tijela. Majka je bila veoma sposobna i poduzetna osoba, vječiti kreator novih poslovnih poteza u obitelji, posebno građevinskih, koje je često i sama obavljala (bojanje zidova ili stolarije, unutarnja dekoracija stana i drugo). Bila je stroga, autoritativna osoba, pravedna i nježna majka. Voljela je nas djecu, a posebno sina Zdravka, i posvetila nam je veliki dio svojega života i rada. Kasnije, kao baka, najviše je voljela svoju jedinu unuku Katarinu, koja je po njoj dobila obiteljsko ime.

79

Slika 35. Moja majka Katarina Belić, rođena Bujan pl. Jabrančić, svečano odjevena u

gračansku narodnu nošnju za krizmu u dobi od oko 10 godina.

Kako je potjecala iz iznimno imućne obitelji, koja je obilovala materijalnim dobrima ali i duhovnim vrijednostima, nastavila je slijediti svoju obitelj i umnožavala obiteljska materijalna dobra i ujedno bila duhovni stup cijele obitelji, sve članove je okupljala oko sebe, savjetovala ih i pravilno usmjerava. Bila je inteligentna, čitala je uvijek kada je imala slobodnog vremena, puno je i dobro govorila, a najviše radila. Pučku školu u Gračanima završila je s odlučnim uspjehom, i odmah je kao djevojčica s 14 godina učila i pomagala u trgovini, koju je izvrsno naučila raditi od bake Elizabete, tako da je do svojih 65-67 godina odlično trgovala i zarađivala novac za svoju obitelj.

Slika 36. Moja majka Katarina Belić u dobi

od 14 godina Moja majka Katarina imala je i umjetnički dar za vezenje, a bila je kreativna u slaganju boja, izradi cvjetnih aranžmana i sl. Polazila je i završila tečajeve krojenja i šivanja, imala je vlastitu šivaću mašinu pa je odjeću, posteljinu, zavjese i sve što joj je bilo potrebno sama krojila i šila za svoju obitelj i prijatelje. U srednjoj životnoj dobi, između 40. i 55. godine, izrađivala je goblene i tako svojom rukom izvezla preko 20 umjetničkih djela poznatih majstora goblena Willer i dala ih uokviriti. Danas oni ukrašavaju zidove u domu Belić i Haramija.

Nadasve je voljela bilje i cvijeće, a posebno ruže. Uzgojila je u vrtu ispred kuće za svoju dušu i ukras doma prekrasan cvjetnjak koji je cvao cijelo ljeto. Cvijećem se bavila potkraj života, između svoje 50. i 70. godine, za svoju dušu, kada smo mi djeca već bili odrasli ljudi, zaposleni i samostalni.

80

Tri generacije obitelji Bujan pl. Jabrančić imale su velike, prvoklasno opremljene vrtove i rasadnike. U prvoj polovici 20. stoljeća zemljište su navodnjavali iz vlastitog bunara pomoću pumpe. Uzgajali su povrće i sadnice bilja na imanju Gračec u središtu Gračana, gdje i danas stoji stara obiteljska kuća. U to su doba rasadnici ili staklenici bili rijetkost u Gračanima i Zagrebu, a gradsko tržište gotovo bez konkurencije. Povrće i sadnice bilja prodavali su na tržnici Dolac na veliko i na malo, ali i kod kuće na imanju. U to se vrijeme gradsko stanovništvo nije opskrbljivalo iz drugih dijelova Hrvatske, jer nije bilo jeftinog prijevoza iz udaljenih krajeva s malo stanovnika, već vlastitim uzgojem iz okolice grada, a taj posao donosio je solidnu zaradu. Obitelj Bujan pl. Jabrančić je kroz tri generacije, pogotovo između dva svjetska rata (1918. – 1945./60.), ali i ranije, krajem 19. i početkom dvadesetog stoljeća, dobro zarađivala na povrtlarstvu ali i na drugim poslovima, a novac je ulagala u kupnju prvoklasnog zemljišta i izgradnju stambene zgrade za najam (oko 1910.) u Palmotićevoj ulici 47 u središtu Zagreba. Čitavu svoju mladost, od četrnaeste godine života i nakon udaje, moja majka Katarina uglavnom je uz baku Elizabetu i sestru Jelenu obavljala trgovačke poslove s povrćem, a kasnije, nakon udaje za mojega oca Dragutina, i s voćem obitelji Belić, i tako zarađivala pristojan novac za život obitelji. Osim trgovačkim poslovima, koje je obavljala ujutro, veći dio života svakodnevno je mnogo radila domaćinske poslove u vrtu, i izvrsno je poznavala i voljela različito bilje, cvijeće i zemlju.

Slika 37. Moja majka Katarina Belić u dobi od 16 godina

Moja se majka Katarina udala iz ljubavi u 21. godini za mojega oca Dragutina Belića u svibnju 1952. godine i preselila se u njegovu novu kuću na Gračanskoj cesti 16. Nakon otprilike godinu dana iz tog sam se uspješnog braka rodila ja. Bilo je to 4. travnja 1953. godine u Zagrebu, u Bolnici "Merkur", Zaječeva ulica. Trinaest mjeseci kasnije, odnosno 24. srpnja 1954., rodio se moj brat Zadravko. Imala je samo dvoje djece i jednu unuku, moju kćer Katarinu Haramija, udanu Kraljević. Moji su roditelji imali dobar i tradicionalan brak, a mi smo bili složna, zdrava i napredna sretna obitelj. Tako je bilo sve do starosti mojih roditelja. Naime, pod starost su i moj otac i moja majka dugi niz godina

bili jako bolesni i nepokretni, svaki oko pet godina. To je bilo veoma teško razdoblje njihovih i naših života.

81

Majka je odlično vodila domaćinstvo, izvrsno je i svakodnevno kuhala, pekla je kolače, a nadasve je prala jer je bila veoma čista i uredna osoba. U prvih deset godina braka majka i otac uzgajali su piliće, patke, svinje i imali su jednu kravu za vlastite potrebe, tako da je domaće hrane, mlijeka, mesa, svježeg sira, voća i povrća uvijek bilo u kući u izobilju. U svojoj srednjoj i starijoj životnoj dobi te u starosti, kada su materijalno već bili dobro zbrinuti, moji roditelji više nisu uzgajali hranu, osim voća i vinograda, a i to uglavnom za vlastite potrebe. Iz mladog voćnjaka obitelji Belić svako ljeto ubralo se oko šest tona raznovrsnog voća, koje se prodalo i zaradio pristojan novac, a majka Katarina je radila taj posao uz pomoć ostalih članova obitelji. Moja je majka vodila i organizirala s ocem Dragutinom cijeli niz građevinskih zahvata na proširenju, dogradnji i adaptaciji naše kuće, garaže, vikendice, gospodarske zgrade, mosta, ograda, infrastrukturne mreže, što je ovisilo o financijskoj moći u pojedinim fazama života. Bila je veoma racionalna s novcem, oprezna i nadasve štedljiva (čak ponekad i škrta, ali samo prema sebi). Meni i mojemu bratu Zdravku majka je u dogovoru s našim ocem Dragutinom omogućila neometano školovanje, pa smo oboje stekli fakultetsku naobrazbu na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a taj put je slijedila i moja kćer Katarina. Završili smo Ekonomski fakultet u Zagrebu, i to financijskog i vanjsko-trgovačkog smjera. Odgojila nas je u katoličkom poimanju života i katoličkom nauku. Majka je mene i mojega brata redovito slala na vjeronauk, i to sve do studentskih dana, unatoč tome što je u doba komunizma to bilo zabranjeno kao i odlazak na svete mise. Osim toga, svi katolički blagdani su se svečano obilježavali i slavili u obitelji. Moju majku Katarinu i cijelu njezinu obitelj sestre, djeda i baku Bujan pl. Jabrančić i obitelj Trnčević teško je pogodila nepravda, odnosno komunistička pljačka njihove imovine u Zagrebu i Gračanima nakon 1946. godine, kada su ostali bez imanja i prihoda, ali i bez mirovina pod starost. Moja je majka uvijek s mukom o tome pripovijedala nama djeci, i smatrala je da nitko od nas ne bi trebao raditi da je kojim slučajem imanje koje su nam komunisti oduzeli bilo rasprodano po tržišnim cijenama kroz dvije generacije. Svi članovi ovih obitelji danonoćno su radili uz najamne radnike, a komunisti su im oduzeli oko 10 hektara prvoklasnih poljoprivrednih i građevinskih parcela u gradu (100.000 m²) i kuću u središtu grada u Palmotićevoj ulici s 12 stanova (jednosobnih i dvosobnih), što po današnjoj tržišnoj vrijednosti nekretnina iznosi preko 15 milijuna EUR-a. Proces oduzimanja imovine tekao je s donošenjem zakona od 1958. do 1970. g., a i kasnije za potrebe izgradnje različitih objekata grada i državnih poduzeća, cesta, plinovoda. Imovina nam nikad nije vraćena, a niti pravično nadoknađena sve do danas. U dobi od 50 godina moja majka Katarina operirala je štitnjaču (eutiroza - cijela štitnjača je bila ostanjena), pa je ostatak života morala piti svaki dan umjetni hormon štitnjače, što joj je remetilo zdravlje i život. Osim artroze koljena, povišenog tlaka i fibrilacije atrija srca oko sedamdesete godine života, drugih bolesti nije imala. Gotovo cijeli život bila je zdrava osoba. U sedamdeset drugoj godini života doživjela je naglo težak moždani udar zbog bolesti "fibrilacije atrija na srcu – nepravilno titranje", gdje su nastajali ugrušci krvi od kojih je jedan kobno završio u mozgu i začepio glavnu krvnu žilu tako da je veliki dio mozga

82

ostao bez kisika i umro. Na intenzivnoj njezi neurologije KBC "Rebo" dobila je u prvih petnaest dana nakon moždanog udara i emboliju pluća i ponovni inzult mozga od lijekova tijekom liječenja prvih mjesec dana, pa je nekoliko puta gotovo umrla. Božji dar bio je produžetak njezina života unatoč teškom stanju njezina organizma, za što smo se i moj brat i ja molili i dali služiti stotine svetih misa. Naša je majka ostala živa, ali joj je oduzeta desna strana tijela, a posebno desna ruka i noga te sposobnost govora. Unatoč godini dana liječenja u bolnicama, toplicama, kao i u stacionaru u Domu za stare i nemoćne na Gornjem Bukovcu (prvih pet mjeseci) i kod kuće (preko četiri godine), pomaci nabolje bili su uistinu neznatni: majka je bila inkontinentna, slabo je govorila i pamtila, nije se mogla najesti svojom rukom, nije mogla stati na noge, kao niti samostalno sjesti u krevetu, ali je uglavnom sve čula i razumjela. Usto je imala stalne bolove u oduzetom tijelu i duši. Bio je to njezin i naš, tj. Zdravkov, moj i moje kćeri Katarine najteži dio života. Dane i noći provodila je uglavnom u krevetu ili invalidskim kolicima uz pomoć medicinske sestre i danonoćnu dvadesetčetverosatnu pomoć. U toj strašnoj patnji i na nivou "dobre dušice malog djeteta" živi i danas, dakle već više od četiri godine nakon moždanog udara. Imala je obiteljsku mirovinu i ušteđevinu (u to vrijeme mirovine su bile veoma male, 80 % umirovljenika primalo je 200-300 EUR mjesečno, što je bilo nedovoljno za preživljavanje). Majčina mirovina i ušteda potrošene su na liječenje i cjelodnevnu njegu, a brat i ja dodatno smo plaćali, lijekove, preglede, opremu i druge mjesečne potrebe oko 5.000,00 kuna (oko 650 EUR mjesečno), što je bio veliki trošak.

Slika 38. Obiteljska fotografija: moja majka Katarina Belić u invalidskim kolicima nakon moždanog udara u dobi od 75 godina; slijeva: Katarina Haramija, udana Kraljević - unuka, Đurđica Haramija - kći i Zdravko Belić - sin. Snimljeno u stanu Belić za Božić 2005. godine.

Dio troškova podmirivao se iz naplate kupona obveznica RH za oduzetu imovinu u doba komunizma, a koje je isposlovao moj brat Zdravko za majčinu oduzetu djedovinu.

83

U toj neviđenoj patnji naše majke Katarine i nas djece bila nam je draga majka i jako strpljiva "novorođena dušica malog djeteta", što je postala u preteškoj bolesti od stroge, autoritativne i sposobne žene, a to je bilo veliko Božje čudo nad njom i cijelom obitelji Belić – Haramija, koje su također jako patile i žrtvovale se da olakšaju dane teške bolesti majci Katarini. Osobito smo moj brat Zdravko i ja brinuli za svoju majku, i to 24 sata više od četiri godine, uz teške psihofizičke napore. Bolest srca i krvnih žila bila ja dijelom i nasljedna po lozi njezine majke Elizabete-Jalže Trnčević, koja je i sama naglo umrla od srčanog infarkta, a bolest srca i bolesti štitnjače imali su pojedini članovi obitelji Trmčević s majčine strane, primjerice njezine sestre, sestrične ili nećakinje. Po obitelji Bujan pl. Jabrančić nasljedna bolest je bila rak, (prabaka Dora Bujan umrla je od raka želuca, djed Pavao od raka pluća, brat mu Mato od raka želuca).

84

7.4. ZDRAVKO BELIĆ (moj brat)

Slika 39. Moj brat Zdravko Belić u dobi od

pet godina. Snimljeno 1959. Zdravko Belić, moj jedini brat, rodio se 24. srpnja 1954. godine u Zagrebu, Bolnica "Merkur", Zaječeva ulica, kao drugo dijete Dragutina i Katarine Belić. Od rođenja je bio veoma zdravo i napredno dijete kroz čitavo djetinjstvo. Bio je lijep muškarac srednje visine (oko 178 cm), plavih očiju i bijele puti, svijetlosmeđe kose, veoma sličan fizički i duhovno majci (kao klonirana majka), što se posebno isticalo u srednjoj i starijoj životnoj dobi. Cijeli život oslanjao se na majku, a ona se o njemu brinula u svim domaćinskim potrebama 50 godina, sve do svoje teške bolesti u 72. godini života. Zdravko je smirena, racionalna, povučena, razumna, poštena osoba, pomalo tvrdoglav, veoma stabilan. Voli tradicionalan, udoban, organiziran i sređen život. Nije imao

prevelike ambicije u karijeri, više je volio samostalan posao i povučen, miran, samotan i komotan obiteljski život, kao i naš otac Dragutin. Nije bio častohlepan i nije se ni s kim

nikad svađao niti je kome zavidio. Rukovođenje i svaki oblik diktature nije podnosio, naročito vojne ili policijske. Moj brat Zdravko je slobodan intelektualac dobrog srca, dobro ekonomsko-financijski i pravno obrazovan za komercijalne poslove uvoza i prodaje tehničkih proizvoda. S obzirom da je pomalo strog prema sebi i prema drugima u životnim stavovima, mogao je izabrati zanimanje svećenika. Slika 40. Zdravko Belić kao mladić u dobi od 18

godina Zdravko je veoma pošten i vjeran Bogu – pobožan, učen i u vjeri odgojen katolik. Cijeli je život mnogo čitao različitu literaturu: stručne knjige, vjerske i povijesne knjige te drugo. Od najranijeg djetinjstva do dana današnjega redovito izvršava svoje vjerske dužnosti, redovito ide na svetu misu, slavi sve

propisane blagdane i provodi hrvatske običaje.

85

Svakodnevno svjedočeći obiteljskim svađama i rastavama brakova svojih kolega, koje su česte u našem društvu u posljednje dvije generacije i razlog velikih trauma osobito u male djece, nije htio zasnovati vlastitu obitelj. Budući da se nikad nije oženio, nije imao djece i živio je s roditeljima do njihove smrti u obiteljskoj kući Belić na Gračanskoj cesti 16, koju su mu roditelji darovali darovnim ugovorom pod kraj svojega života, a po dogovoru o raspodjeli imovine sa mnom. Osim što je iznimno volio našu majku, volio je i mene, svoju sestru. Cijeli smo život bili srodne duše i uvijek smo se konzultirali oko važnih stvar. Moj brat Zdravko bio je moja duhovna i materijalna potpora, osobito u trećoj dekadi mojega života. Ne trebam ni spominjati koliko voli moju kćer, a svoju jedinu nećakinju Katarinu. Za oba roditelja brinuo se duhovno, financijski i materijalno do kraja njihova života. Ljubav između Zdravka i majke Katarine bila je osobita, gotovo neraskidiva duhovna veza između majke i sina, osobito u majčinoj preteškoj bolesti, nakon moždanog udara, kada je trebala dvadesetčetverosatnu njegu i pomoć obitelji. Više od tri godine (od 2003. do 2007.) moj brat Zdravko i ja smo nakon svojih radnih obaveza u banci i tvrtci i kod kuće, još 16 sati njegovali svoju majku, danju i noću, uz što je bio nemoguć normalan život, bez odmora i pod stalnim psihičkim stresom i umorom. Medicinska sestra Nikolina Ladišić, koju smo plaćali, njegovala je majku osam sati dnevno dok smo mi radili, a pomagao je suprug Stanko i unuka Katarina. Osim toga, dok je bio bolestan naš otac Dragutin, koji je također bio nepokretan posljednjih pet godina svojega života zbog dva prijeloma kuka (od 1994. do 1999.), moj brat Zdravko pomagao je našoj majci Katarini i meni njegovati bolesnog oca. Otac i majka u starosti su bili teško bolesni, svaki oko pet godina, a zajedno više od devet godina, što je bio težak psihički i fizički teret za nas djecu i cijelu obitelj, jer su i otac i majka trebali cjelodnevnu i noćnu njegu, a posebno majka Katarina.

Slika 41. Moj brat Zdravko Belić daruje nećakinju Katarinu Haramija-

Kraljević na svadbi 31. prosinca 2005. godine.

Kada su roditelji već bili bolesni, stariji, moj brat Zdravko izveo je kompletnu rekonstrukciju i adaptaciju obiteljske kuće, uredio, te opremio lijep, komforan stan površine 250 m² na dvije etaže, u kojem je ostao živjeti sam. Školovao se u Zagrebu. Najprije je polazio prve četiri godine Osnovnu školu "Gračani", a zatim druge četiri godine Osnovnu eksperimentalnu školu u Mlinarskoj ulici na Zvijezdi (koja se u to vrijeme zvala po komunistima "7. Sekretara SKOJ-a"), jednako kao i ja. Srednju Ekonomsko-komercijalnu školu u Zagrebu na Trgu J. F. Kennedyja završio je s vrlo dobrim uspjehom, a potom nastavio izvanredni studij na Fakultetu vanjske trgovine

86

u Zagrebu, gdje je diplomirao 1982. godine i stekao zvanje ekonomist vanjskotrgovinskog smjera. Govori engleski jezik. Cijeli radni vijek obavljao je komercijalne poslove inozemnog zastupnika trgovačkih tvrtki (uvoza, prodaje, konsignacije) tehničkih proizvoda u trgovačkom poduzeću "Rudar" Zagreb, gdje je dobro zarađivao, a nakon što je to poduzeće uništio privatizacijom 1991./1992. godine tajkun Gucić, radio je u vlastitoj trgovačkoj tvrtci "Transtek" na sličnim poslovima (prodaja transportne tehnologije – dizalica i opreme), koju je osnovao s nekoliko kolega i gdje je bio član uprave, ali i komercijalist preko deset godina. U tom je periodu zbog potpuno nesređenih ekonomskih uvjeta samostalne Hrvatske moj brat Zdravko teško i mukotrpno radio. Veoma voli prirodu, posebno zelenilo Medvednice i Gračana, šume, voće, cvijeće, zemlju, potoke i vode. Nikada nije bio osobito aktivan i nije volio previše putovati i izbivati izvan vlastitog doma. Ali je u mladosti, kada je obavljao komercijalne poslove, dosta putovao po Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Vojvodini i Hrvatskoj, a bio je i u inozemstvu u Švedskoj, Italiji, Engleskoj i drugdje.

Slika 42. Obiteljska fotografija s Katarinine svadbe 31.12.2005. godine: Zdravko Belić, Đurđica

Haramija, rođ. Belić, i Stanko Haramija. Još od djetinjstva hobi su mu automobili, o kojima je kao i otac puno znao i čitao. Čitav je život vozio dobre i kvalitetne automobile, prvo s ocem, a kasnije je imao vlastita vozila marke Mini Moris, Opel, Citroen, Volvo. U 25. godini doživio je veoma tešku saobraćajnu nesreću na Sljemenskoj cesti. Sletio je u pretjecanju u veliku strminu kod planinarskog doma Grafičar i teško stradao, ali je ostao živ s trajnim oštećenjima kralježnice. Novi automobil marke Mini-Moris bio je potpuno zdrobljen, a moj brat Zdravko čudom Božjim ispao je iz automobila na pola puta do strme provalije duboke

87

više od 500 metara i ostao živ. Ostatak života vozio je oprezno, pozorno i nije više, na svu sreću, imao saobraćajnih nesreća. U mladosti je posjećivao automobilističke utrke. Kako je mirne naravi, ne voli nasilje, rat i osuđivao je zločine i krvoprolića kojih je u to vrijeme bilo na sve strane. Vojni rok je morao odslužiti u bivšoj JNA na Kosovu u Gnjilanima, i to zbog osvete jednog općinskog službenika, nakon studija u 27. godini života. Bilo je to strašno zaostalo, zapušteno, zamazano, siromašno mjesto s albanskim stanovništvom u SFR Jugoslaviji, koje su već te 1983./1984. zlostavljali srbočetnici i njihovi oficiri, što je devedesetih buknulo u rat za oslobođenje Kosova ispod srpskog jarma. Zbog oštećenja kralježnice nije sudjelovao u Domovinskom ratu.

Slika 43. Auto švedske marke Volvo, vlasništvo Zdravka Belića, okićen za mladence Kraljević

2005. g. Više od deset godina vodio je pravne, ekonomske i administrativne poslove s gradskom upravom grada Zagreba i drugim nadležnim gradskim tijelima, privatnim pravnicima, advokatima i bilježnicima za zakonit povrat i obeštećenje oduzete imovine – djedovine obitelji Bujan pl. Jabrančić, Trnčević i Belić, koju su nam oduzeli jugokomunisti. Posjedovao je veoma sređenu imovinsko-pravnu dokumentaciju o oduzetoj imovini i uz mukotrpan rad, borbu, upornost i velike troškove uspio je vratiti dio imovine, zemlje u naravi, a za dio izborio pravnim putem rješenja o nadoknadi u obveznicama, što ovisi o državnim zakonima o povratu imovine. Tim velikim i teškim poslom povratio je dio imovine ili dobio obveznice za zemljišta obitelji Bujan, Trnčević, Belić, i to s posebnom dobiti, jer je nakon osamostaljenja Republike Hrvatske vrijednost imovine u Zagrebu mnogostruko porasla u odnosu na vrijednost nacionalizirane imovine u doba komunizma. Bila je to njegova bitka iz "inata" za nepravdu koju je učinio komunistički režim našoj obitelji u tri-četiri

88

generacije. Većina imovine naših obitelji nije tržišno procijenjena niti vraćena, već je po drugi put zakonskim smicalicama samo dio imovine vraćen uz prosječnu vrijednost od 5 % u odnosu na tržišnu vrijednost u obveznicama Republike Hrvatske tijekom 20 godina. Procjenjujemo da nam je sveukupno bilo oduzeto ili nacionalizirano oko 10 hektara ili 100.000 m² uglavnom građevnog zemljišta na području grada Zagreba i dio u Gračanima i stambena kuća u Palmotićevoj 47 s dvanaest jednosobnih i dvosobnih stanova za najam. Tržišna cijena 1 m² danas iznosi oko 150 do 200 i više EUR, pa vrijednost oduzete građevinske zemlje iznosi preko 15,000.000. EUR ili 115,000.000. kuna (100 kn = 7,5 EUR), što bi bilo dovoljno članovima nekoliko generacija da žive bez rada uz dobro upravljanje imovinom i novcem. Obiteljska kuća katnica s dvanaest stanova u najmu u središtu Zagreba u Palmotićevoj ulici 47 nije nam vraćena, već ju je država prodala za 20 % vrijednosti na kredit podstanarima komunistima, a na temelju diskriminirajućih zakona, dok su za dva-tri stana obitelji dane obveznice koje su trebale obeštetiti vlasnike u visini od 5 do 10 % od tržišne vrijednosti. Bila je to druga velika pljačka privatnog vlasništva izvršena nad nama Zagrepčanima i imućnijim Hrvatima. Moj brat Zdravko uporno se i tvrdokorno borio preko deset godine da pravno pribavi minimalnu naknadu u obveznicama na 20 godina ili naturalni povrat, u čemu je djelomično uspio, i povrat jedne veće parcele obitelji Bujan na Selskoj ulici na Trešnjevci (Kazalište Trešnja – autoput) u naturi (oko 2.500 m²), koja nije bila privredne namjene, kao i dio parcele obitelji Josipa Trnčevića darovanoj baki Elizabeti (oko 6.000 m²) na Slavonskoj aveniji. U tom projektu povrata pomagao mu je moj šogor Ivan Haramija. Na povratu imovine obitelji Bujan pl. Jabrančić, Trnčević i Belić Zdravko radi i danas, uz redovit komercijalni posao u vlastitoj tvrtci i brigu o majci Katarini.

89

7.5. ĐURĐICA HARAMIJA, rođena BELIĆ (autorica ovog obiteljskog stabla)

Slika 44. Đurđica Belić, udana Haramija, u dobi od šest godina. Slika potječe iz 1959.

godine. Rođena sam 4. travnja 1953. godine u Zagrebu kao prvo dijete Katarine i Dragutina Belića. Odrasla sam u obiteljskoj kući na Gračanskoj cesti 16, u skladnoj, radinoj i dobroj obitelji Belić. Prema riječima roditelja, bila sam napredno i dobro dijete, ali veoma osjetljiva na bolesti. Fizički veoma sličim ocu Dragutinu, s kojim sam bila srodna duša. Imam gustu smeđu kosu, zelene oči i veoma svijetlu bijelu put, visoka sam oko 165 cm. Obrazovana sam, ambiciozna, sposobna i duhovno veoma jaka osoba, kao što su to bile moja majka Katarina i baka Elizabeta Belić. Još sam kao djevojka bila fizički razvijena i njegovana. Uvijek sam smatrala da su mi "duh i duša zarobljeni u preslabom

tijelu", jer sam se duhovno i intelektualno osjećala jakom i superiornom cijeli život, a fizički sam bila u znatno slabijoj kondiciji. Stroge sam naravi, inteligentna, pravedna i poštena, ali veoma emotivna osoba. Volim ulogu pokretača, vođe, što sam i bila cijeli život u svojoj obitelji i na radnim mjestima u bankama. Volim ekonomiju – financije, bankarstvo, računovodstvo, ali i umjetnost, ponajprije književna djela, muziku, pjevanje, povijest, staru arhitekturu. Volim i stručna djela, gradski život i drugo. Veoma sam dobro učila, pamtila i govorila s lakoćom, pa sam imala natprosječne rezultate u školi i u radu. Tijekom školovanja željela sam postati pisac, za što sam imala volju i talent, no kasnije sam se odlučila za profitabilnije ekonomsko zanimanje, jer obitelj nije u to vrijeme imala mnogo novca. Školovana sam u dobrim školama u gradu Zagrebu, koje sam sve završila s odličnim uspjehom. Prve četiri godine polazila sam osnovnu školu u Gračanima, a druge četiri godine u Mlinarskoj eksperimentalnoj školi s kabinetskom nastavom. Zatim sam završila srednju Ekonomsku školu u Klaićevoj ulici u Zagrebu. Nakon mature 1972. godine, zaposlila sam se u državnoj Privrednoj banci Zagreb i odmah nastavila studij Vanjske trgovine (prvi stupanj) i diplomirala 1976. godine, a potom na Ekonomskom fakultetu (druge dvije godine), gdje sam diplomirala 1979. godine. Zatim sam upisala postdiplomski studij iz bankarstva i financija 1985. godine, magistrirala 1989. godine i stekla zvanje magistre ekonomskih znanosti – smjer financije i računovodstvo. Govorim i pišem engleski jezik. Tijekom radnog vijeka polazila sam stotine seminara i specijalističkih tečajeva iz struke u zemlji i inozemstvu, a na nekima sam i sama predavala, primjerice na tečajevima za ovlaštenog računovođu i ovlaštenog revizora pri

90

Udruzi hrvatski računovođa i revizora ili na seminarima koje su organizirale stručne izdavačke kuće kao što su TEB – Tehničko ekonomski biro Zagreb – ili RRIF –Računovodstvo, revizija i financije Zagreb. Surađivala sam s mnogim urednicima u navedenim i drugim časopisima.

Slika 45. Đurđica Belić kao mlada vozačica prvog auta marke "Mini Moris" oko 1972. godine.

Tijekom života pročitala sam mnogo knjiga, a posjedujem i malu vlastitu biblioteku. Volim pisati stručne članke i radove (napisala sam preko 50 stručnih radova), koji su objavljivani u časopisima. Odgojena sam u rimokatoličkoj vjeri i od prvog razreda polazila sam vjeronauk, čitav sam život pobožna, što mi je kao svjesnoj Hrvatici štetilo u karijeri gotovo cijeli radni vijek. Vjera u Boga pomogla mi je u svim najtežim trenucima u životu i učinila me čvrstom i stabilnom osobom. Radila sam pošteno, stručno i zakonito i učila 35 godina u bankama grada Zagreba (Privredna banka Zagreb, Udružena banka Hrvatske, koju je činio sustav od 27 poslovnih banaka, Zagrebačka banka Zagreb, Agro-obrtnička banka, Hrvatska narodna banka). Bila sam ambiciozna u poslu tako da sam radom napredovala i preko 24 godine bila na visokim rukovodećim direktorskim pozicijama različitih direkcija i sektora u pet banaka s područja financija, riznice, računovodstva, trezora, platnog prometa, deviznih poslova, revizije i drugoga. Nikad nisam kažnjavana, a na kraju radne karijere završila sam kao savjetnik guvernera u središnjoj Hrvatskoj narodnoj banci. Godinama sam bila poznat i cijenjen bankarski stručnjak, osobito za financije i računovodstvo banaka u Zagrebu i Republici Hrvatskoj. Proputovala sam uglavnom službeno u desetak država i tridesetak velikih gradova u Europi, a jednom sam boravila tjedan dana u New Yorku na stručnom skupu Federalnih rezervi, središnjoj najmoćnijoj banci SAD-a i svijeta.

91

Slika 46. Magistarska diploma Ekonomskog fakulteta u Zagrebu dodijeljena Đurđici Haramija,

magistri ekonomije, područje financija i računovodstva 1979. godine Volim plivanje i gimnastiku, a posebno bazene i more, svježi zrak i nebesko plavetnilo. Od životinja najviše volim ptice nebeske i uvijek čeznem k nebu, pa sam vjerojatno stoga voljela letove avionom i pogled odozgo na predivnu zemlju. Također volim šume, cvijeće, bilje i Zagrebačku goru – Medvednicu, Zagreb i Gračane sa širom

92

okolicom. Iako sam vidjela mnoge gradove, Zagreb uistinu smatram najljepše smještenim gradom. Neusporediv je njegov položaj ispod Medvednice na sjeveru i rijekom Savom na jugu, s puno svježeg zraka i pitke vode, s prekrasnim brežuljcima oko grada i ugodnom kontinentalnom klimom bez vjetrova. Slika 47. Đurđica Belić, udana Haramija, s

kćeri Katarinom Haramija, udanom Kraljević, na dan vjenčanja 31.12. 2005.

Žalosti me vječito zapuštanje grada Zagreba, nebriga gradskih vlasti i otimanje gradskog novca bez kontrole, koji se trošio za druge krajeve, posebno tijekom komunizma, kada su bile potpuno zapuštene lijepe austrougarske fasade u središtu grada, neodgovarajuće reguliran promet i parkiranje u gradu, kad nije bilo dovoljno bazena i

kupališta, kad je grad bio pun prljavštine i primitivizma s istoka. To se vidjelo u napuštanju gradske kulture Zagreba, u muzici, obrazovanju, ponašanju primitivaca - novih građana, u nečistoći ljudi, ulica, grada, jer su Zagrebom uglavnom vladali neurbani ljudi iz primitivnih sredina koji ga nisu voljeli. "Dotepenci", kako su ih domaći građani zvali, došli ga urušiti i opljačkati njegovu privredu i obrtništvo, a posebno gradski proračun od 1 milijarde dolara godišnje. Porezni novac Zagrepčana rastakao se protuzakonito po svim selendrama bivše Jugoslavije, pa i hrvatskom kamenjaru, a građani Zagreba plaćali su uvijek najveće poreze i prireze gradu i punili i do 50 % republičkog proračuna porezima u posljednjih 100 godina. Promjenu stanja onemogućavala je okorjela komunistička birokracija doseljena s juga i istoka, koja je ostala na vlasti u gradu Zagrebu još nekoliko desetljeća nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Slika 48. Đurđica Belić, udana Haramija, i Stanko Haramija na dan vjenčanja 4. rujna

1976. godine

93

Nikad se nisam posebno bavila politikom, no oduvijek sam bila protiv komunističkog režima, jer je on unazadio moju obitelj, moj Zagreb i hrvatski narod. Diktatorski jugoslavenski režim bio je zao, protiv Boga i ljudi, Hrvate je ubijao, ponižavao, proganjao i unazadio, pa su postali kao pogansko pleme u duhovnom kulturnom i materijalnom pogledu u razdoblju poslije 1945. godine, nakon prisilnog pripajanja Hrvatske u Jugoslaviju i uvođenja komunističkog režima, koji su diktirali srbočetnici, Rusi, Englezi, Francuzi i drugi koji su tradicionalno bili protiv slobodne Hrvatske države.

Slika 49. Obiteljska kuća na Gračanskoj cesti 14E Đurđice i Stanka Haramije koja je građena

od 1976. do 2000. godine bankovnim novčanim kreditima, koje je otplaćivala Đurđica vlastitim sredstvima i sredstvima isplaćenim iz rodne kuće obitelji Belić.

Udala sam se 4. rujna 1976. godine za Stanka Haramiju iz Gračana, i rodila kćer jedinicu Katarinu Haramija 1977. godine. Suprug Stanko živio je u manjoj kući na Iscu, potjecao je od stare gračanske obitelji Haramija, a nakon sklapanja braka došao je živjeti na Gračansku cestu 16, gdje smo imali svoju novouređenu sobu površine 30 m², a ostatak stana koristili smo zajedno s ostalim članovima obitelji Belić prvih 4-5 godina. Na zemlji koju mi je darovao otac Dragutin i baka Elizabeta Belić, više od dvadeset godina gradili smo novu kuću na kat površine oko 250 m² stambenog prostora na tri etaže, te kasnije veliku garažu površine 60 m² i pola vikend objekta na otoku Viru površine oko 40 m². Ove investicije financirala sam dijelom iz zarade, jer sam uvijek imala dobru i redovitu plaću, većim dijelom iz bankarskih kredita koje sam otplaćivala sa suprugom cijeli radni vijek (35 godina), a dijelom od novca koji mi je kao i gradilište za kuću s garažom darovao otac i majka kao isplatu iz njihove obiteljske kuće koja je dogovorno pripala bratu Zdravku. U kasnijoj sam dobi podigla kredit u visini 50.000

94

EUR i kupila garsonijeru površine 34 m² na Gračanskom šetalištu 6. Navedene nekretnine velike vrijednosti (danas tržišna vrijednost preko 800.000 EUR) uglavnom sam kupila na bankarske kredite. Cijeli radni vijek, dakle 35 godina investirala sam zaradu u materijalna dobra tako da sam imala malo lagodnog života uz tako često teške kreditne obveze. Svojim tehničkim znanjem i radom moj muž Stanko također je pomagao u izgradnji obiteljske kuće kako bismo smanjili troškovi za majstore i obrtnike. Nakon smrti svog oca Dragutina i bolesti majke Katarine, naslijedila sam polovicu lijepog voćnjaka i drugih vrijednih parcela – gradilišta u Gračanima. Osim toga, stigao je i povrat manjeg dijela vrijednoga građevinskog zemljišta u gradu Zagrebu, koja su bila nacionalizirana i eksproprirana 50 godina za vrijeme komunističke vladavine, te dio male novčane nadoknade koju je izborio pravnim putem moj brat Zdravko. S obzirom da sam gotovo čitav život učila i radila danonoćno, to se odrazilo na moje zdravlje u srednjoj životnoj dobi, osobito poslije četrdesete godine života, posebno na kičmu, kukove i koljena, pa sam potkraj radnog vijeka stalno morala biti na fizikalnoj terapiji i rekreaciji. Bila sam čak četiri puta operirana pod narkozom i dva-tri puta pod lokalnom anestezijom, što mi je oslabilo organizam pa sam bila osjetljiva i slabija poslije pedesete godine života. Čak sam tri puta bila operirana na trbuhu: slijepo crijevo, izvanmaterična trudnoća, karcinom debelog crijeva, te dobroćudni tumor na štitnjači, nos, očni kapak zbog unutarnjih upala. Veoma volim svoju obitelj Belić i čitav sam život svakodnevno kontaktirala s oba roditelja, za koje sam se brinula u njihovoj starosti i bolesti do kraja života, osobito za majku koju sam njegovala dan i noć više od četiri godine nakon moždanog udara, što mi je bilo jako naporno i teško, gotovo najteže razdoblje života. Sa svojim bratom Zdravkom oduvijek sam bila u dobrim odnosima, s njim sam, uostalom, srodna duša.

Oboje smo mirni, sabrani i organizirani ljudi, racionalni u životu i radu, skromni, bez ovisnosti i poroka, dobri gospodari nad stečenom i naslijeđenom imovinom, o čemu smo zajednički vodili brigu nakon smrti naših roditelja i dogovarali se što i kako. Slika 50. Kolegica Jadranka Granić i kolega Slavko Tešija, uprava "DORE", prijatelji i

direktori u HNB-u. Više od deset godina (od 1995. do 2005.) volontirala sam za Humanitarnu udrugu "DORA", pri Matici iseljenika Hrvatske, koja je brinula o siromašnoj djeci, školovala ih i pomagala im tijekom rata i poslije rata iz humanitarnih pomoći donatora iz zemlje i hrvatskog iseljeništva

u inozemstvu. Bila sam član uprave zadužena za financije i računovodstvo, a kojoj je

95

predsjedavala dobra kolegica iz banke gđa Jadranka Granić, dipl. oec., a nadzirao kolega Slavko Tešija, mr. sc. oec. koji su radili kao direktori u Hrvatskoj narodnoj banci. Najviše volim svoju jedinu, dobru kćer Katarinu, koju sam odgojila s ljubavlju i uz pomoć supruga i bake Katarine i djeda Dragutina. Katarina je od početka bila vrhunski dobra i radina učenica i studentica. Nakon što se Katarina udala 31. 12. 2005. godine za Daria Kraljevića, darovali smo mladoj obitelji svoj stan od 100 m² na prvom katu obiteljske kuće, a sa suprugom Stankom preselila sam u adaptirano prizemlje kuće na Gračanskoj cesti 14 E. Zajednički objedi i razgovori tradicionalan su oblik druženja i suradnje obitelji Haramija, Kraljević i Belić.

96

7.6. STANKO HARAMIJA (moj suprug) Stanko Haramija rođen je 5. kolovoza 1952. godine u Zagrebu, u Bolnici "Merkur", Zaječeva ulica, kao treće dijete oca Ivana Haramije i majke Katarine Haramije, rođene Bošnir. Oba roditelja bili su starosjedioci u Gračanima. Bio je zdravo dijete, lijepih plavih očiju i crne kose, a kao mladić lijepog stasa i visine (182 cm). Stanko je vesele i nagle, brzoplete, naravi, voli lagodan život. Od petnaeste godine pa gotovo cijeli život mnogo je pušio (40 cigareta dnevno), te je bio ovisnik o cigaretama, a što mu je u kasnijoj životnoj dobi remetilo zdravlje dišnih puteva (grla i pluća) i stvaralo neurozu. Moj suprug Stanko ima starijeg brata Ivana Haramiju i stariju sestru Dragicu Jelić. "Hara" kako su nazivali dipl. ing. kemije Ivana Haramiju, rođen l947. godine u Zagrebu, oženio je moju sestričnu Vesnu Haramija, rođenu Radić-Puntijar, bankarsku službenicu. Stankova sestra Dragica Jelić, rođena Haramija, upravni pravnik, koja je rođena 1949. godine i udala se za Stanka Jelića magistra prava iz Hercegovine, koji je živio i radio u Zagrebu. Cijeli život su braća i sestra bili u dobrim odnosima.

Slika 51. Stanko Haramija s kćeri

Katarinom na dan vjenčanja 31.12.2005. godine

Osnovnu školu završio je u Gračanima, a zatim se školovao u Srednjoj elektrotehničkoj školi u Zagrebu na Selskoj ulici, gdje je završio za elektrotehničara jake struje, a tijekom rada interno se kvalificirao kao visokokvalificirani stručnjak za jaku struju primijenjenu na različitu ugostiteljsku opremu, dizala, protupožarnu opremu. Tijekom školovanja učio je njemački jezik. Nije volio sjediti uz knjigu, bio je hiperaktivan i pokretan još kao dijete. Prirodno je veoma lako i brzo učio, posebno praktične stvari koje je trebalo raditi rukama, ali je cijeli život bio nediscipliniran i sve je moralo biti gotovo na brzinu. U mladosti je dosta čitao knjige i romane, uglavnom trilere.

Volio je gledati filmove: akcijske, ratne, policijske, znanstvenofantastične. Odlično je plesao i kao mladić bio je član folklorne skupine u lokalnom HSP Podgorac, s kojim je javno nastupao u zemlji, posebno ljeti na moru. Cijelo djetinjstvo i mladost polazio je rimokatolički vjeronauk i ministrirao tijekom Svete mise u crkvi Svetog Franje Ksaverskog i Svetog Mihaela, te je bio odgojen u vjeri, koju je laički živio. Slušao je jedino savjete svoje majke Katarine, koji su ga podržavali u lošim navikama koje je

97

stekao vrlo mlad. Volio je popiti u muškom društvo u kojem se odlično osjećao, a što je remetilo brak. U 22. godini života morao je odslužiti vojni rok (15 mjeseci) u tadašnjoj zloglasnoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji u Banja Luci i Beogradu, gdje je bio u elitnim tenkovskim postrojbama. Kao mlad bavio se sportovima, nogometom, skijanjem i vožnjom motora, koje je posebno volio. Gotovo sve je znao o motorima i o automobilima, koje je vječno proučavao, rastavljao i sastavljao, jer su mu oni bili hobi. U mladosti nije imao novca, pa je kupovao stara vozila, koja je morao često popravljati još kao školarac. Gotovo čitav život proveo je na kotačima motora ili automobila još od 15. godine života, dok nije ni imao vozačku dozvolu, pa do starosti, kada je imao problema s kretanjem zbog bolesti "nekroze kuka" i operacije kuka 1993. godine tijekom Domovinskog rata. Imao je nekoliko saobraćajnih nesreća s motorima i autima, a nekoliko je puta lakše stradao (slomljena ključna kost, natučeno koljeno i glava). Nije volio ići pješke ili se voziti gradskim prijevoznim sredstvima.

Slika 52. Vjenčanje Stanka Haramije i

Đurđice Belić 4. rujna 1976. godine. Lijevo su vjenčani kumovi Zdravko Klenkar i Ivka

Banić, udana Kramarić - Stankova sestrična. Desno su vjenčani kumovi

Dragica Haramija, udana Jelić - Stankova sestra - i njezin suprug Stanko Jelić.

Imao je neobičan Božji dar – sposobnost i znanje konstruiranja tehničkih aparata i motora. Bio je veoma vješt i mogao je osmisliti i rukama izraditi ili popraviti bilo kakav aparat, stroj, kućnu mašinu, motor, auto. Veoma ga je interesirala tehnika, automobili, motori, ali i kuharstvo i pekarstvo, odnosno ugostiteljstvo općenito. Sudjelovao je i pomagao u građenju i uređenju naše stambene kuće i vikendice uglavnom svojim radom. Radio je dvadeset dvije godine u najelitnijim zagrebačkim hotelima, u Operi (nekad Sheraton) i Esplanadi, i to

na tehničkim poslovima elektropostrojenja i sustava tih hotela. Bio je veoma stručna osoba u elektrotehničkim poslovima, a nije želio raditi na rukovodećim radnim mjestima, jer nije podnosio disciplinu i organizaciju. Jedno je vrijeme morao dežurati noću, što mu je odgovaralo. Stanko Haramija oženio se u dvadeset četvrtoj godini života sa mnom, Đurđicom Belić, 4. rujna 1976. godine u župnoj crkvi Sv. Mihaela na Iscu u Gračanima, po pravilima rimokatoličke vjere, u kojoj smo bili odgojeni. U tome braku godinu dana kasnije rodila

98

nam se jedina kćer Katarina, na koju je bio ponosan i koju je volio. No unatoč svemu, brigu o kćeri je radije prepustio meni i punici Katarini. Godine 1991., kada je bio najžešći Domovinski rat za samostalnu Republiku Hrvatsku, protiv srpskih četničkih agresora bivše Jugoslavije, bio je mobiliziran s 40 godina života u tenkovske jedinice Hrvatske vojske – Druga zagrebačka gardijska brigada "Gromovi", (kasnije preseljena po završetku rata u Petrinju). U vojsci je obolio 1992. godine od nekroze kuka (raspadanja kuka) zbog stresa i straha. Operirao je neuspješno lijevi kuk 1993. godine u tijeku rata na KBC Ortopedija Šalata u Zagrebu. Operaciju je neuspješno izveo dr. I. Čičak. Posljedica je bila 2-3 cm kraća noga i nesrastanje kosti kuka, pa je bio gotovo nepokretan prve dvije godine nakon operacije. Bila su to veoma teška vremena za njega i za našu cijelu obitelj, uz veliku materijalnu oskudicu, jer Stanko je bio oko pet godina na bolovanju s veoma malim primanjima, te sam morala sama plaćati liječenja i otplaćivati stambene kredite za kuću. U vrijeme rata i deset godina poslije rata plaće i mirovine bile su veoma niske u Hrvatskoj i vladala je velika nezaposlenost. U to vrijeme oboljela mi je štitnjača zbog stresa i napornog rada, s dijagnozom tumor štitnjače (adenom), te sam 1994. g. bila operirana. Odstranjena mi je polovina štitne žlijezde, jer je tijekom operacije utvrđeno da je tumor bio dobroćudan. Ova dijagnoza bila je veliki šok za mene, a uz Stankovu tešku bolest kuka, sve mi je to jako oslabilo zdravstveno stanje.

Slika 53. Spomenicom Domovinskog rata 1990. -1995. prvi hrvatski predsjednik dr.

Franjo Tuđman odlikovao je branitelja Stanka Haramiju kao sudionika u obrani

samostalne Republike Hrvatske, tenkistu II. slavne gardijske brigade "Gromovi" iz

Zagreba. Domovnica mu je uručena 1996. godine u vojarni u Petrinji, gdje je nakon

rata preseljena ova slavna zagrebačka brigada.

Službena medicina je digla ruke od mojega supruga i nije mu više mogla a niti htjela pomoći. No zahvaljujući bilju koje mu je preporučio bioenergetičar gospodin Milan Bašić uspio je sanirati rane na kuku. Po bolnicama i toplicama te bioenergijom moj se suprug liječio četiri godine. Potom je umirovljen kao ratni vojni invalid Domovinskog rata – hrvatski branitelj u 46. godina života.

Trpio je strašne bolove prije i poslije operacije, te bez jakih lijekova protiv bolova nije mogao živjeti. Postao je slabo pokretan i uglavnom se prvih pet godina kretao pomoću štaka, a kasnije pomoću automobila. Izgubio je dosta živaca tijekom bolesti i u vojsci tijekom rata pa je bio često nervozan i depresivan. Bolovao je od psihičkih poremećaja i depresije, pio mnogo lijekova, a zdravlje mu se pogoršavalo. Živio je od mirovine, ali

99

mu je nedostajalo novca za osobne potrebe, kao i za bilo kakve investicije u zajedničko domaćinstvo. Nakon Domovinskog rata (1990.-1995.), počela je politička hajka nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana na branitelje i hrvatske generale koje su zatvarali, progonili i lažno sudili i optuživali više od 10 godina nakon rata. Nove hrvatske vlasti na čelu sa starim jugokomunistima S. Mesićem i I. Račanom, Bilandžićem, Sanaderom i drugima i međunarodne masonske lože iz Haaga na čelu s britanskim, američkim, francuskim i židovskim sucima i političarima, nakon 2000. godine željele su na silu protiv volje Hrvata ponovno stvoriti treću Balkanoslaviju i osuditi Republiku Hrvatsku lažnim ucjenama kako bi je opljačkali i razvlastili. U tome lažiranju hrvatske povijesti zdušno su pomagale domaće izdajice Hrvati s vrha vlasti, koji su dostavljali britanskim, nizozemskim, američkim i četničkim masonskim ložama različite državne dokumente i tajne, u čemu su prednjačili bivši jugoudbaši komunisti i srbočetnici u Hrvatskoj iz susjednih država. Nakon bolesti i umirovljenja 1996. godine kao hrvatski ratni vojni invalid Domovinskog rata, moj suprug Stanko kao mlad čovjek ostao je kod kuće i preuzeo poslove oko domaćinstva i kuće za cijelu obitelj Haramija, dok sam ja morala nastaviti raditi jer su troškovi života bili su visoki, a plaće i mirovine niske. Kao gardistu Hrvatske vojske II. gardijske brigade "Gromovi" iz Zagreba odlikovao ga je Spomenicom Domovinskog rata prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman 1995. godine, na što je bio ponosan. Stanko je gurman i voli dobro pojesti i popiti, ali i odlično kuha za cijelu obitelj. Od 2003. godine, nakon moždanog udara moje majke Katarine, kuha za obitelj Belić, a od 2006., nakon udaje naše kćeri Katarine, i za obitelj Kraljević, dakle za ukupno šest članova triju obitelji i još za medicinsku sestru Nikolinu Ladišić. Kuhanje objeda za obitelj bio mu je gotovo glavni posao uz povremeno košenje trave u vrtu ljeti ili sitnih tehničkih popravaka u kući. Poslije pedesete godine života često je patio od jakih bolova u kuku i bolova u kralježnici, koja se zbog kraće noge deformirala i pritiskala živce u spinalnom kanalu. Liječio se bolnički i u toplicama kao ratni vojni invalid, osobito zimi kada se bolest pogoršavala i bacala ga u krevet. Ljeto je provodio mjesec-dva na moru u vikendici na Viru, gdje se sunčao, radio oko vikendice i gdje se bolje osjećao.

100

7.7. KATARINA KRALJEVIĆ, rođena HARAMIJA, po majci BELIĆ (moja kćer) Katarina Haramija rođena je 7. prosinca 1977. godine u Zagrebu, Bolnica "Merkur", Zaječeva ulica, kao prvo i jedino moje i Stankovo dijete. Bila je zdravo, lijepo i dobro dijete. Kao djevojčica imala je plavu kosu s uvojcima, lijepe plave oči i nježnu bijelu put, a kao djevojka imala je gustu, zdravu, dugu smeđu kosu. Srednje je visine (165 cm), lijepe građe tijela, vesele naravi, vedra duha i veoma inteligentna, te je radina i organizirana osoba.

Slika 54. Katarina Haramija u dobi od četiri

godine u gračanskoj narodnoj nošnji s lutkama. Snimljeno 1981. godine.

Školovala se u Zagrebu u najboljim školama i svi su joj rezultati bili odlični tijekom cijelog školovanja. Najprije je završila osnovnu školu u Gračanima, sve razrede s odličnim uspjehom. Zatim je polazila V. gimnaziju – matematičkog smjera – u Klaićevoj ulici, koju je završila s odličnim uspjehom, kao jednu od najtežih gimnazija toga vremena u Zagrebu i Hrvatskoj, čiji su učenici mogli bez problema završiti bilo koji fakultet. Potom je u roku završila Ekonomski fakultet u Zagrebu – smjer financije, s prosjekom ocjena tijekom studija 4,6 i stekla zvanje diplomirani ekonomist (dipl. oec.). Kao odličan student dobila je zadnje dvije godine studija stipendiju grada Zagreba za najbolje studente. Godine 2005. upisala je postdiplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu – smjer financije, čime se trenutačno bavi, a kad završi postdiplomski studij steći će zvanje magistre znanosti ekonomije. Školarinu za ovaj studij platilo je Ministarstvo znanosti Republike Hrvatske kao odličnoj dodiplomskoj studentici i kao djetetu hrvatskog branitelja. Visina školarine studija iznosila je 6.000 EUR. Od sedme godine života polazila je vjeronauk u župi Sv. Mihaela, Gračani, i u školi zatim je išla na prvu pričest, krizmana je i odgojena u rimokatoličkoj vjeri, koju živi i poštuje. U školi stranih jezika u Varšavskoj ulici u Zagrebu učila je engleski jezik od sedme godine života, kao i tijekom cijelog školovanja i studija. Engleski govori i piše odlično te je stekla međunarodni certifikat – diplomu Oxfordskog sveučilišta. Također je u gimnaziji i tijekom studija učila njemački jezik, kao i u školi stranih jezika te privatno. Dobro govori i piše njemački jezik.

101

Slika 55. Diploma koju je Katarina Haramija stekla na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smjer

financije, 2001. godine Katarina je odmah po završetku Ekonomskog fakulteta počela raditi kao pripravnik u HVB-u – austrijskoj banci u Zagrebu, a potom u Centar banci, na kreditiranju poduzeća i građana, i drugim poslovima, a potom u Erste banci, austrijskoj banci u Zagrebu, kao "risk menager" na ocjeni i odobravanju kredita tvrtkama i obrtnicima. Poznaje i rad na

102

personalnom kompjutoru u različitim programskim jezicima. Veoma je ambiciozna i ozbiljna u radu na bankarskim poslovima.

Slika 56. Obiteljska fotografija u restoranu "Gračanka", proslava dodjele diplome Katarini

Hramija 2001. godine. Slijeva sjede: Katarina Belić - baka, Dragica Jelić - teta, Ana Kosec - teta. Slijeva stoje: Katarina Haramija, Đurđica Haramija, Ivana Gjurak - teta, Vesna Haramija -

strina, Zdravko Belić - ujak, Stanko Haramija, Zlatko Gjurak - bratić. Katarina voli automobile, te je vozačku dozvolu stekla s 18 godina, od kada i vozi. Najprije je vozila staru japansku Hondu, koju joj je kupila baka Katarina Belić od ujaka Zdravka, a potom novu njemačku Opel Astru, koju sam joj ja dijelom novca nakon diplome pomogla kupiti. Katarina je solidna vozačica. Uzajamna ljubav, razumijevanje i poštovanje bilo je uvijek između moje kćeri Katarine i moje majke Katarine, koja je moju kćer čuvala dok je bila mala pa sve dok nije krenula u školu i brinula se za nju u prvim godina školovanja zajedno s djedom Dragutinom dok smo ja i moj suprug radili. Katarina je bila omiljena, ljubimica cijele obitelji Belić i Haramija, i zbrinuto dijete. Voljela je svoju obitelj. Katarina voli čitati knjige, tako da naprosto guta stotine knjiga na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku, baš kao i ja. Rekreativno se bavi sportovima, skijanjem zimi, te plivanjem, rolanjem, gimnastikom i vožnjom bicikla ljeti. Još kao četverogodišnjakinja naučila je skijati u slovenskim Alpama, gdje smo je moj suprug i ja odveli, a kasnije je svaku zimu provodila tjedan dana na skijalištima u Austriji, Italiji, Francuskoj i na Sljemenu. Veoma voli zimu i skijanje. Dok je bila školarka, ljeti je po mjesec ili dva provodila na moru u vikendici na otoku Viru pokraj Zadra ili gdje drugdje na Jadranu, prvo s djedom i bakom, a kasnije s mojim suprugom i sa mnom i s dečkom Dariom, koji je također tu imao vikendicu. Voli more, odlična je plivačica tako da zimi odlazi na bazene u Zagrebu ili u toplice u Hrvatsko zagorje.

103

Slika 57. Katarina Haramija i Dario Kraljević kao mladić i djevojka 9. 3. 2002. godine

Slika 58. Katarina Haramija i Dario Kraljević na dan vjenčanja 31.12.2005. godine u župnoj

crkvi Svetog Franje Ksaverskog s roditeljima; lijevo: Đurđica i Stanko Hramija; desno: Ankica i Milan Kraljević.

104

Katarina je u 28. godini imala već ozbiljnu petogodišnju vezu s Dariom Kraljevićem iz Velike Gorice, mladićem koji je diplomirao 2004. g. na Strojarskom fakultetu u Zagrebu kao dipl. ing. zrakoplovstva. Upoznali su se u vrijeme ljetovanja na otoku Viru. Dario je rođen 1977. godine u poduzetnoj hrvatskoj turopoljskoj domaćoj katoličkoj obitelji, te se mladi par vjenčao 31. prosinca 2005. godine u crkvi Svetog Franje Ksaverskog na Ksaveru. Na svadbi je bilo oko 200 uzvanika (rodbine i prijatelja), a slavilo se u restoranu "Park" u središtu Velike Gorice. Mladenci stanuju u obiteljskoj kući Haramija na Gračanskoj cesti 14 E, u stanu na prvom katu obiteljske kuće, koji smo im darovali moj suprug Stanko i ja. Mladi su stan lijepo namjestili, a dio novca uložio je u namještaj i opremu zet Dario, koji je dobio od svojih roditelja, te žele osnovati obitelj. Imaju lijepu biblioteku od nekoliko stotina knjiga, personalni kompjutor s internetskim i drugim vezama. Katarina vozi vlastiti auto Opel Astru, a Dario Opel Vectru, koju je dobio od svojih roditelja. Često putuju u inozemstvo kao turisti. 7.8. DARIO KRALJEVIĆ (suprug moje kćeri KATARINE)

Slika 59. Dario Kraljević u dobi od 18 godina

Dario Kraljević rođen je u Velikoj Gorici 9. ožujka 1977. godine u Zagrebačkoj županiji, kao prvo dijete Ankice Kraljević, rođene Fabečić, i Milana Kraljevića. Odrastao je u obiteljskoj kući u Velikoj Gorici, Josipovićeva ulica 24, a kao dijete odgajala ga je uz roditelje i baka po majci Jela Fabečić, rođena Zubec, i djed Ivan Fabečić kada su roditelji radili. Obitelji Kraljević, Fabečić i Zubec starosjedilačke su, plemenitaške turopoljske rimokatoličke obitelji. Darijev djed Ivan Fabečić i baka Jela Fabečić (danas stara 84 godine), rođena Zubec, rodom su iz

Kurilovca, naselja na južnom ulazu u grad Veliku Goricu, koji danas broji oko 60.000 stanovnika i šesti je po veličini grad u Hrvatskoj. Djed je bio prijevoznik, a uz to su djed i baka obrađivali vlastito imanje. Bili su imućna obitelj. Imali su tri kćeri, prvo Mirjanu Fabečić koja je umrla kao malo dijete, zatim Mariju Fabečić, udanu Lovreković u Zagreb, i Ankicu Fabečić, udanu Kraljević. Obje kćeri su školovali, a Ankica je završila srednju školu za zdravstvene tehničare, čime se bavila prvih dvadeset godina. Marija Lovreković, krojačica, umrla je u 39. godini života od karcinoma dojke, a u braku s Pajom Lovrekovićem rodila je jednog sina Mladena Lovrekovića. Danas Mladen sa suprugom Gordanom Lovreković ima osnovnoškolca sina Vedrana i gimnazijalku kćer Zrinku, a bave se vlastitim trgovačkim poslom metalnom galanterijom. Imaju trgovinu u vlastitoj kući na Črnomercu u Zagrebu, koju vodi Gordana koja je završila gimnaziju. Osim toga, Mladen, inženjer elektrotehnike, zaposlen je kao komercijalni direktor u privatnoj trgovačkoj tvrtci koja se bavi uvozom i preradom furnira. Moja kći Katarina

105

Kraljević bila je krizmana kuma Zrinki Lovreković 2006. godine u crkvi Svetog Antuna Padovanskog na Svetom Duhu.

Slika 60. Obitelj Kraljević, Lovreković i Belić u crkvi na Ksaveru na dan vjenčanja Katarine i

Darija. Slijeva: Zrinka, Vedran, Gordana i Mladen Lovreković, Katarina i Dario Kraljević, Damir Kraljević i Zdravko Belić.

Slika 61. Obitelj Kraljević i Fabečić iz Velike Gorice. Slijeva: Milan Kraljević - otac, Ana

Kraljević - majka, Dario Kraljević - zet, Jela Fabečić, rođena Zubec - baka, Damir Kraljević - Darijev brat i njegova supruga Matina Kraljević, rođena Žilec.

106

Obitelj Milana Kraljevića potječe iz Pokupskog, koje se nalazi oko 35 kilometara južno od Velike Gorice prema Kupi. Gospodin Milan ima brata Stjepana i sestru Slavicu Kraljević, udanu Zaluški. Veoma mladi ostali su bez oba roditelja. Gospodin Stjepan Kraljević stariji sa suprugom cijeli radni vijek (37 godina) radi i živi u Njemačkoj. Darijev stric Stjepan stariji i strina Maca imaju sina jedinca Stjepana mlađeg, rukovoditelja autoservisa "Mazda" u Velikoj Gorici. Stjepan Kraljević mlađi oženjen je Andreom i ima dvoje lijepe osnovnoškolske djece: kćer Valentinu i sina Ivicu. Žive na Pokupskom u novoj kući na starom ognjištu Kraljevićevih. Kako je djed Stjepan kupio novu nedovršenu kuću u Velikoj Gorici, planiraju preseljenje kada dovrše kuću i unuci krenu u srednju školu. Gospodin Milan Kraljević ima stariju sestru Slavicu Kraljević, udanu za Matu Zaluškog u Pokupskom, koja nema djece, te često šalje domaću hranu (jaja, patke, kestene, povrće) mladoj obitelji Darija i Katarine Kraljević. Gospođa Slavica pomogla je othraniti i školovati brata Milana, jer su im roditelji rano umrli, a ona je bila najstarija i udana mlada žena. Darijev otac Milan Kraljević nakon ženidbe s Ankicom Fabečić preselio se iz Pokupskog u dom Fabečić u Veliku Goricu, gdje je sa suprugom sagradio novu veliku obiteljsku katnicu s nizom pomoćnih prostorija, gdje vode veliki obiteljski obrt od 1990. g. (trgovinu s uredom, skladištima). Obitelj Kraljević ima dva sina: starijeg Darija (1977.) i mlađeg Damira (1979.), koje su školovali. Kao mlad otac Milan je radio u velikom poduzeću "Jedinstvo" kao mehaničar, a majka Ankica radila je dvadeset godina u struci kao zdravstveni tehničar u laboratoriju Doma zdravlja Črnomerec.

Slika 62. Nova obiteljska kuća Kraljević u Velikoj Gorici, Josipovićeva 24

107

Početkom Domovinskog rata 1990. gospodin Milan je izgubio posao jer je poduzeće propalo, a kako su plaće tada u zdravstvu bile male, gđa Ankica i gosp. Milan u vlastitom su dvorištu započeli posao trgovine plinom (za domaćinstva i industriju), a potom uključuju niz od oko tri tisuće drugih poljoprivrednih i tehničkih artikala, tako da su tijekom petnaest godina mukotrpnog danonoćnog rada razvili veliki trgovački obrt, koji zapošljava oko osam osoba, uključujući i članove obitelji Kraljević. Posao ide solidno, te planiraju proširenje za sina Daria i Damira investicijom u novu plinsku stanicu.

Slika 63. Dario Kraljević ide po mladenku Katarinu Haramija 2005. godine sa svojim vjenčanim kumom i dobrim prijateljem sa

studija Domagojem Mlađenovićem. Zet Dario je lijep, visok oko 190 cm, jak muškarac smeđih očiju i kose, smiren, razuman, radin, kulturan te obrazovan. Ima dvije godine mlađeg brata Damira Kraljevića, strojarskog tehničara, koji radi u obiteljskoj firmi kao i supruga mu Martina, rođena Žilec, također iz Velike Gorice. Damir i Martina Kraljević dobili su u trećoj godini braka svoje prvo dijete, sina Filipa. Dario se školovao u osnovnoj školi u Velikoj Gorici, a zatim je završio srednju Elektrotehničku školu u Zagrebu. Studirao je na Strojarskom fakultetu u Zagrebu, smjer zrakoplovstvo. Na ovom veoma teškom studiju, koji traje pet i pol godina, diplomirao je 2004. godine i stekao zvanje diplomirani inženjer zrakoplovstva. Zaposlio se u tvrtci Končar – motori i generatori u tehničkom uredu. Tijekom studija kao i tijekom rada u Končaru u struci, radio je u obiteljskoj tvrtci "Plam" kod kuće, vodeći financijske, komercijalne i programske poslove na PC-u, za što je primao plaću. Dario vozi vlastiti auto Opel Vectru, naučio je dobro skijati uz Katarinu, dobro pliva i igra nogomet. Najveća strast su mu kompjutori, na kojima voli raditi i igrati se te ih odlično poznaje. Govori i piše na engleskom jeziku. Dario i Katarina upoznali su se kao studenti na ljetovanju na otoku Viru pokraj Zadra, gdje obje obitelji imaju vikendice. Nakon petogodišnje ljubavi vjenčali su se 31. prosinca 2005. g. na Staru godinu, u crkvi Svetog Franje Ksaverskog, a svadbena večera na kojoj je bilo oko dvjestotinjak uzvanika (rodbine i prijatelja), održana je u restoranu Park u Velikoj Gorici. Darijevi roditelji su kupili trosobni stan u Zagrebu na dar sinu Dariu, koji je u najmu. Bila je to vesela, dobro organizirana svadba s odličnom hranom i muzikom. Mladenci Katarina i Dario bili su u siječnju 2006. g. na bračnom putovanju, koje im je poklonila vjenčana kuma Ana Gudelj (Katarinina školska kolegica), na skijanju na austrijsko-

108

švicarskoj granici, a dio medenog mjeseca u lipnju 2006. g. proveli su na turističkom putovanju u SAD – zapadna obala Kalifornije. Planiraju povećanje i obitelji i obiteljskog posla. Nastanili su se u udobnom i namještenom stanu površine 100 m² na prvom katu obiteljske kuće Haramija na Gračanskoj cesti 14 E. Često odlaze na izlete, zimi na skijanje, ljeti na more i okolicu, te organiziraju druženja s kolegama sa studija i putovanja u inozemstvo.

Slika 64. Diploma Darija Kraljevića

109

Slika 65. Dario i Karatina Kraljević s vjenčanim kumovima. Lijevo: kuma Ana Gudelj, dipl. oec., Katarinina dobra prijateljica, njezin suprug Goran Mak, dipl.oec.; desno: Darijev kum i

dobar prijatelj Domagoj Mlađenović, dipl. ing. zrakoplovstva, sa suprugom Danijelom Martinis, dipl. oec.

Slika 66. Darijevi prijatelji iz škole i sa studija te Katarinini rođaci na svadbi u Velikoj Gorici u

hotelu "Park", 31. prosinca 2005. godine.

110

7.9. LADISLAV BELIĆ (moj djed po ocu Dragutinu)

Slika 67. Djed Ladislav Belić u srednjoj

životnoj dobi, oko 1940. godine Moj djed po ocu Ladislav Belić (22. 12. 1891.-1952.) rođen je u Gračanima u drugom braku oca Jakova Belića-Klaka i majke Magde Belić-Klak, rođene Mihalić-Zlodi. Stanovao je u novoj obiteljskoj kući na stoljetnom imanju obitelji Belić, koju su djed i baka sagradili nakon vjenčanja na temeljima stare kuće iznad Gračanske ceste oko broja 70, a nasuprot Majcenovog puta, gdje obitelj i danas ima lijep voćnjak od oko 6.000 m² koji presijeca tramvajska pruga. Ladislav, jedini sin Jakova Belića, naslijedio je cijelo imanje iza svoga oca, iako je imao sestru i polusestru. Polusestra Kata Belić-Klak, iz prvog braka Jakova i Magde Haramija, bila je udana za Miška Baneka-Novaka, no umrla je mlada i bez potomstva pa nije naslijedila imanje. Druga sestra Bara Belić-Klak, udana Lovreković Šostar, također nije naslijedila imanje iz nepoznatih razloga. Pretpostavlja se da je prilikom udaje bila isplaćena, a budući da je imala brojnu djecu, brat Ladislav joj je pomagao materijalno i novčano, prema riječima moje majke Katarine Belić, koja se uvijek pitala zašto prateta Bara nije naslijedila ništa od imanja Belićevih. Pohađao je pučku školu u Gračanima, a potom je završio specijalnu obuku za vozača tramvaja pri gradskom poduzeću Zagrebački tramvaj. Djed Ladislav je bio muzikalna osoba, tako da je u tamburaškom orkestru naučio svirati tradicionalni hrvatski instrument tamburicu bisernicu koju je svirao s kolegama tamburašima iz Gračana cijeli život, i to kao prim tamburicu ili prvi vodeći u orkestru. Djed je svirao na različitim mjesnim zabavama, svadbama i u ZET-ovu orkestru. Prema riječima bake Elizabete, bio je smirena, društvena i vesela, veoma radina osoba.

111

Slika 68. Krsni list Ladislava Belića koji je 6. veljače 1921. godine izdala Zagrebačka

nadbiskupija katoličke župe Blažene Djevice Marije u Remetama. U opasci stoji da je Ladislav sin Jakova Belića, zemljovlasnika, i Magde, rođene Zlodi, s prebivalištem Gračanima l, te da je

sklopio brak s Elizabetom Kos u Remetama 2. studenog 1919. godine.

112

Slika 69. Domovnica Ladislava Belića iz 1921. godine

Obitelj posjeduje Domovnicu broj 4 koju je izdala Općina Gračani dne. 22. siječnja 1921. godine, a u kojoj piše: "Hrvatska i Slavonija - Domovnica broj 4, priznaje se ovime da Ladislav Belić, rođen 1891. u rodnom mjestu Gračani, od roditelja Jakova i Magde Belić, u mjestu Gračani, Općina Gračani, Kotar Zagreb, Županija Zagreb, IMA ZAVIČAJNO PRAVO. Poglavarstvo upravne općine u Gračanima, dne. 22. siječnja

113

1921. vlastoručni potpis i bilježnik." Iz navedenog državnog dokumenta vidljivo je da se djedu Ladislavu Beliću priznavalo zavičajno pravo još prije sto godina. Taj je dokument gotovo identičan domovnicama kakve se izdaju Hrvatima nakon oslobođenja Republike Hrvatske poslije 1990. godine. U vrijeme Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) i nekoliko godina poslije, radio je u državnoj službi u Zagrebačkom tramvaju (danas ZET), tada s konjskom zapregom, kao vozač. U vrijeme Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) državni službenici nisu morali ići na ratište ili frontu pa je izbjegao ratište, a zarađivao je pristojnu plaću. Morao je ustajati veoma rano, odmah iza pola noći, kako bi do četiri sata ujutro pješke ili na biciklu stigao na radno mjesto u ZET na Remizi - Trešnjevka, što mu je bilo naročito teško po snježnim i hladnim zimama. Bio je aktivan član sindikata i ceha ZET, o čemu ima fotografiju u lijepoj tramvajskoj uniformi s kolegama s posla. Oženio se nakon Prvog svjetskog rata 1919. g. bakom Elizabetom Belić, rođenom Kos, iz Gračanske ceste 35. U braku s Elizabetom rodio se prvo sin Ivan 1922. godine, koji je umro kao dijete u petoj godini života od jake prehlade koju je dobio kupajući se na dvorištu u lipnju u nedovoljno toploj vodi. Godine 1927. rodio se drugi sin Dragutin (moj otac koji je ime dobio po bakinom bratu Dragutinu Kosu). Djed Ladislav bio je razuman, marljiv, radin i vrijedan čovjek, tako da je uzgojio i oplemenio na svojemu imanju pokraj stare kuće Belićevih na Gračanskoj cesti 70 lijep mladi voćnjak, s puno prvoklasnih stabala voćaka koja su donosila rod kroz godinu od lipnja do listopada (trešnje, marelice, kruške, šljive, jabuke – više od sto pedeset stabala). Prodajom oko šest tona voća obitelj je ostvarivala lijep prihod tijekom godine. Također je uzgajao vinograd na Majcenovom putu, na zemlji koju je kupio na početku braka novcem koji je donijela u miraz baka Elizabeta. Naime, prema kazivanju bake Elizabete (zvane Đuna), ona je dobila od svoga oca Juraja Kosa isplatu od kuće u zlatnim dukatima, s kojima je sa suprugom Ladislavom kupila 2 rala zemlje i šume (1 ral=1.600čhv, a 1čhv=3,60m2), na Majcenovom putu (oko 12.000 m²) od barunice Marije plemenite Jelačić rođene Rauch, o čemu obitelj Belić ima danas, pisani ugovor od 27. srpnja 1922. godine. Kasnije je bilo još kupovina zemlje o čemu ne posjedujemo ugovore, već samo upisni dokument za gruntovnu. U mladosti djed Ladislav i baka Elizabeta dali su posjeći šumu, iskrčiti i pretvoriti u plodnu zemlju, a dio toga posla obavili su sami. Kasnije su tu sijali kukuruz, sadili krumpir, grah imali vrt, zasadili vinograd za vlastite potrebe jer to je bilo na suprotnom brijegu od njihova doma. Sagradili su novu kuću u dvorištu Belić na temeljima stare i dvije pomoćne zgrade, gdje su vodili gospodarstvo.

114

Slika 70. Dokument pod nazivom Odluka broj 3128/Z od 7. jula 1923. godine koji je izdao

Kraljevski sudbeni stol kao gruntovna oblast za upis kupljenog zemljišta pri Gradu Zagrebu- općina Nova Ves čestice br. 711/11, površine 1020 čh.hv., i čestice broj 711/11b, površine

1020 čh.hv.1020 na Majcenovom putu (oko 7.500 m²) po ugovoru iz 1922. godine. Ova molba je po zahtjevu Marije pl. Jelačić, rođ. barunica Rauch, iz Zagreba - Pivarska ulica broj 22, proti

Ladislavu Belić iz Gračana kbr. 8 za otpis navedenih čestica broj 711/11, a iz gruntovnog uloška broj 97 i temeljem Kupoprodajnog ugovora od 27. srpnja 1922.

115

Slika 71. Dokument Škica kupljenog zemljišta

116

Plemićka i vladarska obitelj bana Josipa Jelačića bila je vlasnik preko desetak hektara zemlje, šuma, livada i vinograda, od Ksaverske ceste desno sve do Mirogoja, te uz cijelu desnu stranu Gračanske ceste do krematorija i Remetskog kamenjaka, od Mihaljevca sve do Majcenovog puta. Obitelj Jelačić (banica Marija plemenita Jelačić, rođena Rauch - supruga bana Josipa Jelačića) prodala je dio zemlje uz Gračansku cestu u nepovoljnim vremenima poslije I. svjetskog rata 1922. godine, i kasnije, djedu Ladislavu i baki Elizabeti Belić na Majcenovom putu, te neke čestice obitelji Ivana Kos Elizabetina brata) na desnoj strani uz Gračansku cestu, pa su obitelji Belić i Kos vezane zemljom s vladarskom plemićkom i vojničkom obitelji poštovanog i slavnog hrvatskog bana Josipa Jelačića. Drugi veliki kompleks imanja uz Ksaversku cestu i južni dio Gračanske na Mihaljevcu obitelji Jelačić oteli su komunisti eksproprijacijom i nacionalizacijom oko 1958. godine i potpuno zapustili nekad lijepo uređene vinograde, voćnjake i šumu, a njihovim nasljednicima koji žive u Austriji do danas nisu ništa vratili. Oko 1950. godine komunisti su radnim akcijama gradili tramvajsku prugu kroz Gračane, Mihaljevac - Dolje, koja je presjekla imanje obitelji Belić, a svježi nasip uz prugu klizio je na kuću i dvije pomoćne zgrade. Zbog toga je kuća popucala i urušavala se, tako da je vrlo brzo postala opasna za stanovanje, te je obitelji Belić naloženo da se preseli na novu lokaciju. Gradsko poduzeće ZET obvezalo se ugovorom napraviti novu kuću u vrijednosti stare. Nova lokacija, prema izboru bake Elizabete (blizu rodnog doma i svoje braće), bila je Gračanska cesta 16 (oko 500 metara niže), gdje obitelj Belić živi i danas. To gradsko zemljište također je nekad pripadalo plemićkoj obitelji Jelačić, a koje je ugovorom dodijeljeno za gradnju zamjenske kuće i pratećih objekata u istoj vrijednosti obitelji Ladislava i Elizabete Belić. Na zamjenskoj parceli ZET je sagradio novu sadašnju kuću i pomoćnu zgradu 1952. godine, koristeći dio građe iz srušene kuće u rohbau stilu, tako da je obitelj trebala još puno ulagati do završetka i opremanja za stanovanje. Djed Ladislav umro je relativno mlad od srčanog infarkta 1952. godine, naglo i u snu, prije moga i bratovog rođenja, razočaran izgubljenim domom i imovinom po dolasku komunista na vlast u Zagrebu. Nije mogao prihvatiti preseljenje sa stoljetnog imanja obitelji Belić na novu lokaciju 500 metara niže uz Gračansku cestu 16, te se u novi dom uselio samo sin Dragutin i supruga Elizabeta 1952. godine.

117

7.10. ELIZABETA JALŽA BELIĆ, rođena KOS (moja baka po ocu Dragutinu)

Slika 72. Moja baka po ocu Elizabeta Belić, rođena Kos (1894.-1977.), u dobi od 17

godina, rođena je na početku Gračanske ceste broj 35 od oca Juraja Kosa i majke Magde

Kos, rođene Jelačić. Obitelj je imala osmero žive djece, tako da je baka Elizabeta imala još

dvije sestre i petero braće. Bila je lijepa žena srednje visine, s lijepim plavim očima, crnom kovrčavom kosom i bijelom puti. Uvijek je držala do sebe, pa se uredno odijevala u skladu s tim vremenom i pazila na frizuru. Bila je stroga po naravi, ali organizirana osoba i veoma autoritativna prema suprugu i sinu. Bila je pomalo škrta, osim za sebe. Elizabeta je bila pobožna, te je redovito polazila na misu u crkvu na Ksaver (večernju misu i svibanjske pobožnosti s nekoliko susjeda i sestrom Ružom s kojima je usput razgovarala). Nekad je vodila i mene kao malu djevojčicu. Prema riječima moje majke Katarine, nerado je čuvala mene i brata Zdravka kad smo bili mali, jer je voljela svoju slobodu. Otac

Dragutin nikad se nije usudio suprotstaviti baki Elizabeti, tako ga je strogo odgojila s poštovanjem prema roditeljima, i za nju se brinuo do smrti. Obitelj Kos živjela je u većoj obiteljskoj kući s drvenim trijemom i vrtom u kojemu je pradjed Juraj vodio krčmu "Kos". Obitelj Kos bila je obrtnička i građanskog podrijetla. Preselili su iz Nove Vesi na svoje posjede uz Gračansku cestu, lijevo i desno od potoka imali su veliko imanje na brijegu od nekoliko hektara (oko 2-3 hektara), voćnjake, livade i šume, a imanje je graničilo desno s Remetskim Kamenjakom i lijevo s vrhom brda Okrugljak. Dio zemlje obitelj Kos kupila je oko 1923. godine od Marije pl. Jellachich, rođene barunice Rauch iz Zagreba, Pivarska ulica br. 22, o čemu svjedoče gruntovni ugovori i dokumenti za upis vlasništva u Općini Zagreb Nova Ves. Banica Marija pl. Jellachich, rođena Rauch, bila je supruga poštovanog i slavnog hrvatskog bana Josipa Jelačića, čiji spomenik stoji vjekovima na glavnom Zagrebačkom trgu bana Josipa Jelačića, pa navedeni dokumenti povezuju obitelj Kos i obitelj Belić sa slavnom banskom, plemićkom i vojničkom obitelji Jelačić, kao i zemlje u Gračanima koje su kupili od te obitelji, a gdje mi i danas živimo. Osim toga, obitelj Kos imala je u savskoj ravnici (Žitnjak) velika polja, nekoliko hektara plodne zemlje gdje su sijali žito, kukuruz i drugo, kao i većina imućnijih gračanskih obitelji.

118

Slika 73. Elizabeta Kos, udana Belić, i Ladislav Belić, djed i baka, fotografirani u gračanskoj narodnoj nošnji za Ladislavovo, na djedov imendan, 27. lipnja 1920. godine.

Fotografirao: "Brauner", Zagreb, Frankopanska 11

Pradjed Juraj Kos bio je veoma poduzetna i radina osoba, koji je svu djecu zbrinuo i svoj muškoj djeci omogućio obrtnička zanimanja, a kad su odrasli svakome je darovao veći komad zemlje uz Gračansku cestu i dio brijega, gdje su imali voćnjake, vinograde, šumu ili vrt. Tu su jedan do drugoga braća sagradila nove kuće. Pradjed Juraj po zanimanju je bio mesar. Na Dolcu je imao svoj štand – mesnicu, a kod kuće je još vodio gostionicu "Krčma Kos", gdje je služio domaću hranu (sir i vrhnje, šunku, domaće vino i rakiju), u čemu su mu pomagala djeca. U toj je gostionici baka Elizabeta dvorila mušterije cijelu mladost i zaradila pristojan "tringelt". Taj novac, tj. zlatnike ponijela je u miraz kada se

udala za mojega djeda Ladislava Belića, i njime kupila oko dva hektara zemlje i šume na Majcenovu putu. Baka Elizabeta je tijekom bračnog života s mojim djedom Ladislavom bila domaćica, ali je obrađivala vrt i voćnjak oko kuće, te gajila kokoši, svinje i krave za vlastitu hranu. Ujesen je išla i na plac Dolac prodavati voće, što je donosilo prihod. U starijoj dobi baka Elizabeta jako je patila od reumatskih bolova u nogama i kukovima, pa je redovito jednom godišnje išla dva tjedna u Varaždinske toplice na liječenje i oporavak. To je bilo obvezno bez obzira na financijsko stanje obitelji. Bila je uporna i borbena, pa je kasnije šepala i hodala sa štapom, ali je na vlastitim nogama ostala gotovo do pred smrt, čak je i puzala po stanu uz veoma jake bolove. Umrla je u dobi od 84 godine od starosti i skleroze. Osim što je bila sklerotična, posljednjih sedam godina bila je slabo pokretna zbog reumatskih bolova u nogama (kukovi i koljena), od čega je bolovala više od 20 godina. Baku je sve do smrti 1977. godine njegovala moja majka Katarina Belić, iako u mladosti svekrva i snaha nisu bile u najboljim odnosima. Pomagao je i otac Dragutin, koji je kao jedinac posebno volio i poštovao majku Elizabetu.

119

7.11. JAKOV BELIĆ i njegova druga žena MAGDA BELIĆ, rođena MIHOLIĆ-ZLODI (moj pradjed i moja prabaka po ocu Dragutinu), i njegova prva žena MAGDA BELIĆ, rođena HARAMIJA Pradjed Jakov Belić (1850.-1930.) i prabaka Magda Belić, rođena Miholić Zlodi (1860.-1937.), rođeni u Gračanima, živjeli su na imanju obitelji Belić uz Gračansku cestu oko broja 70. Bavili su se poljoprivredom i vodili su gostionicu. Pradjed Jakov je na svom imanju – danas na vrhu voćnjaka Belić gdje je bio važan put s Isca na Gračansku cestu i Zagreb (koji je oko 1950. godine presječen tramvajskom prugom bez prijelaza) – uspješno vodio gostionicu, te je obrađivao voćnjak koji je naslijedio od svoga oca Josipa Belića (1819.-1873.) i majke Barbare Jelačić (1818.-1868). Pradjed Jakov je imao četiri brata: Marka, priženjenog kod Klaka, Gjuru, Stjepana i Josipa, priženjenog kod Pavličeka, te sestru Anu, udanu za Ivana Klaka. Zbog toga su, što pretpostavljam, pradjed Jakov Belić-Klak i šukundjed Josip Belić-Klak upisani u crkvenim knjigama u Remetama s dva prezimena Belić-Klak, jer su ove dvije obitelji bile u rodbinskim vezama vjerojatno ženidbenim putem. Prema kazivanju starijih članova obitelji, šukundjed Josip Belić (možda i predak prije njega) doselio se u Gračane početkom 18. stoljeća (oko 1740. godine), nije poznato odakle. Kupio je veliki posjed uz Gračansku cestu kod Majcenova puta, koji se proteže od Gračanske ceste oko broja 70 pa sve do vrha Isca kod crkve Sv. Mihalja. Tu stoljećima (preko 270 godina) živi nekoliko generacija Belić. Jakov Belić imao je tri živa brata i dvije sestre i svi članovi obitelji oslovljavali su se stričevima i strinama, a njihovi malobrojni potomci žive na toj lokaciji još i danas. Pradjed Jakov Belić ženio se dva puta. Prvo je oženio Magdu Haramija 1874. godine, koja je umrla nakon osam godina braka. S njom je imao jednu kćer, Katu Belić, udanu za Miška Baneka Novaka, koja je mlada poginula kad je pala s drveta kruške. Ona nije imala djece. Nakon smrti prve žene, Jakov Belić oženio se ponovno. Ovaj put njegova je odabranica bila Magda Miholić-Zlodi sa Zvečaja, s kojom je imao jednu kćer, Baru Belić, udanu za Gjuru Lovrekovića-Šostara. Baka Elizabeta Belić uvijek je govorila kod Jusa, na Gračanskom Mihaljevcu. Bara je imala mnogo djece i bila je siromašna, pa joj je obitelj Belić pomagala na različite načine, što baki nije bilo po volji. Potom su Jakov i Magda Miholić-Zlodi imali sina Ladislava (22. 12. 1891.-1952.), mojega djeda. Dakle, pradjed Jakov imao je troje djece, dvije kćeri i sina, s time da je prva kćer Kata Belić, udana Banek-Novak, bila iz prvog braka, a druga kćer Bara Belić, udana Lovreković-Šostar, i Ladislav Belić iz drugog braka. Šukunbaka Magda je iz obitelji Mihalić Zlodi, iz koje je potjecala Dora Mihalić Zlodi (1868.-1887.), baka moje svekrve Katarine Haramija, rođene Bošnir. Naime, Dora Mihalić Zlodi bila je udana za Mirka Bošnira (1863.-1915.), oca Valenta Bošnira (djeda mojega supruga Stanka Haramije. Moj suprug Stanko, po svojoj majci Katarini Haramija, rođ. Bošnir, i ja, Đurđica, po ocu Dragutinu Beliću, odnosno po prabaki Magdi Belić, rođenoj Mihalić Zlodi, bili smo, dakle, po prabakama Bošnir i Belić daljnji rod u četvrtom koljenu, jer su dvije sestre-prabake iz obitelji Mihalić Zlodi bile

120

udane; Magda Mihalić Zlodi bila je udana za Jakova Belića, a Dora Mihalić Zlodi za Mirka Bošnira.

Slika 74. Obrtna dozvola izdana Jakobu Belić, Gračani broj 1, za obavljanje krčmarskoga obrta

od Kotarske oblasti Zagreb 18. veljače 1888. godine

121

Svi članovi obitelji Belić: Ladislav, Elizabeta, Ivan, Jakov, Magda, a vjerojatno i Josip i Barbara, sahranjeni su u obiteljski grob Belić na mjesnom groblju u Gračanima, a otac Dragutin sahranjen je u novokupljeni grob na zagrebačkom groblju Mirogoj zbog nedostatka pristupa i mjesta na groblju u Gračanima. 7.12. JOSIP i BARBARA BELIĆ-KLAK, rođena JELAČIĆ (šukundjed i šukunbaka po ocu Dragutinu Beliću) Prema zapisima u Knjizi rođenih, vjenčanih i umrlih u Remetama, prvi član obitelji Belić upisan u knjige bio je šukundjed Josip Belić-Klak (1819.-1873.) i njegova supruga Barbara, rođena Jelačić (1818.-1868.). Imali su osmero djece, od kojih je troje umrlo malo. Njihov sin bio je i moj pradjed Jakov Belić-Klak (1850. -1930.), a iz te loze potječemo ja, moj brat Zdravko Belić i moja kći Katarina Haramija, po majci Belić, udana Kraljević. Svi upisani članovi obitelji, počevši od 1819. g. s Josipom, a završivši s mojim ocem Dragutinom, upisni su pod prezime Belić-Klak u Knjizi rođenih, vjenčanih i umrlih u Remetama, te oba obiteljska prezimena nisu nikad mijenjanja tijekom 130 godina. U spisu "URBAR" iz 1691. navedeno je da je MATIJA KLAK vlasnik kuće u Gračanima i stanovnik Gračana. Prezime Klak izumrlo je oko 1942. godine u Gračanima. Također je u spisu "URBAR" iz 1742. godine zapisano da su članovi obitelji BELIĆ vlasnici kuće u Gračanima i stanovnici Gračana, te su obje obitelji morale plaćati novčanu naknadu na kuće gradu Zagrebu. Stablo obitelji Belić-Klak trebalo bi istražiti prije 1819. godine u crkvenim knjigama Sv. Mirka-Emerika iz Šestina, kamo je ranije pripadala Župa Gračani, i u Arhivu grada Zagreba. To je moguće do oko 1600. godine, od kada se vode crkvene knjige rođenih, vjenčanih i umrlih Zagrepčana, a za razdoblje prije 1600. godine postoje samo sudski spisi. Prema kazivanju mojega oca Dragutina, bila su četiri brata Belić, i to je vidljivo iz obiteljskog stabla. Bili su to: Marko, Gjuro, Stjepan i pradjed Jakov Belić, sinovi Josipa Belića-Klaka i Barbare Jelačić. Ja, Đurđica Haramija, rođena Belić, moj brat Zdravko Belić i moja kći Katarina Haramija, po majci Belić, udana Kraljević direktni smo živući potomci Jakova Belića i Magde Belić, rođene Miholić Zlodi. Prezime Belić je u izumiranju u Gračanima, a prezime Klak već je izumrlo 20. 1.1944., prema zapisu u knjizi u Remetama. Obitelj Klak imala je dom iza crkve Svetog Mihalja i voćnjake koji su se spuštali prema Gračanskoj cesti i spajali se s imanjem Belićevih. Ove obitelji bili su prvi susjedi. Jedan sin Josipa i Barbare Belić – Marko Belić (Jakovljev brat) – priženio se kod Klaka na Isce te imao s Marijom brojnu djecu (osmero djece – svi navedeni u stablu), čiji potomci žive na istoj adresi na Iscu i danas kao obitelj Božidara Belića, koji ima jednog ili dva muška nasljednika u dječjoj dobi, koji su naši daljnji prastričevi i rođaci. Njegov brat Branko Belić, rođen 1952. godine, poginuo je kao dvanaestogodišnji dječak kada je

122

u igri na njega pao kameni spomenik na groblju u Gračanima, što je bila velika tragedija ove obitelji. Također su Nada Bošnir, udana Igrec, i njezin sin direktni prarođaci po ženskoj lozi strine Barbare Belić Klak, udane za Mirka Bošnira, a čije dvije nove kuće (Nade Igrec koja živi na Bukovcu u uglednoj obrtničkoj postolarskoj i trgovačkoj obitelji Igrec) stoje na temeljima starog doma obitelji Klak-Belić na Iscu, nasuprot crkvi Sv. Mihalja i križu. Vjerojatno su rodbinske veze obitelji Belić-Klak postojale i prije braka Marka Belića kod Klaka. O Josipu Beliću, petom bratu Jakovljevu, koji se priženio kod Pavličeka, nema podataka i nije dijelio imanje Belić s ostalom braćom. Potomci iza Gjure Belića-Klaka i Stjepana Belića-Klaka žive uz Gračansku cestu nasuprot Majcenovu putu kao i prije 270 i više godina. Sada živući daljnji rođaci iz te loze u petom koljenu su: Vlado Belić i sin mu Robert Belić, koji ima žensko dijete, zatim Branko Belić, koji nije oženjen i nema potomstvo, te po ženskoj liniji: djeca pokojne Ivke Belić, udane Raich, i to dva sina i kćer potječu od Stjepana Belića. Zlatko Banić i njegova dva sina Krunoslav i Tomislav Banić po ženskoj lozi Katarine Belić, udane za Slavka Banića, i prastrica Vida i Milke Belić direktni su potomci pradjeda Gjure Belića-Klaka iz loze Josipa i Barbare Belić-Klak, rođene Jelačić. Ovi potomci obitelji Belić stanuju na starom imanju Belić jedni do drugih. Prema predaji, Rudolf Belić, koji ima sina i s obitelji živi na Gračanskom Dolju, također je daljnji rođak obitelji Belić. Po ženskoj lozi ima dosta živih potomaka obitelji Belić, čiji članovi nose druga prezimena i žive u Gračanima i u Zagrebu, a poneki potomak i u Šestinama ili Remetama, kao što je to slučaj s obitelj Nade Igrec, odnosno s njezinim sinom i unucima. Zaključno, Zdravko Belić, moj brat, koji nije oženjen i nema potomstvo, i ja, Đurđica Belić, udana Haramija, i moja kći Katarina Haramija, udana Kraljević, direktni smo potomci po muškoj lozi obitelji Belić – Klak. Redoslijed je sljedeći: 1.) Josip Belić (1819.-1873.); 2.) Jakov Belić (1850.-1930.); 3.) Ladislav Belić (1891.-1952.); 4.) Dragutin Belić (1926.-1999.); 5.) Zdravko Belić (1954.); Đurđica Belić (1953.), udana Haramija; 6.) Katarina Haramija (1977.), po majci Belić, udana Kraljević, iz Gračana u Zagrebu. Našom se smrću muška loza iza Josipa i Jakova, Ladislava, Dragutina i Zdravka Belića-Klaka prekida, a ženska bi se loza po mojoj kćeri Katarini Haramija Belić, udanoj Kraljević, uz Božju pomoć mogla nastaviti. 7.13. SHEMA RODOSLOVNOG STABLA OBITELJI BELIĆ (pet generacija prema usmenoj predaji i mojemu znanju – jer neki članovi žive danas)

1. ZDRAVKO BELIĆ (24. 7. 1954.), ekonomist, neoženjen; 2. ĐURĐICA BELIĆ, udana HARAMIJA (4. 4. 1953.), magistra ekonomskih

znanosti, majka kćeri jedinice - Katarine; 3. KATARINA BELIĆ, rođena BUJAN plemenita Jabrančić (8. 9. 1930.),

trgovkinja, domaćica, majka dvoje djece, Zdravka i Đurđice; 4. DRAGUTIN BELIĆ (12. 11. 1926. - 6. 9. 1999.), službenik, voćar, otac dvoje

djece, Zdravka i Đurđice, suprug Katarine Bujan plemenite Jabrančić;

123

5. STANKO HARAMIJA (5. 8. 1952.), elektrotehničar, moj suprug i otac naše kćeri Katarine;

6. KATARINA HARAMIJA (7. 12. 1977.), po majci BELIĆ, udana KRALJEVIĆ, diplomirana ekonomistica, moja i Stankova kćer;

7. LADISLAV BELIĆ (1891.-1952.), vozač tramvaja, voćar, otac dvoje djece, Dragutina i Ivana (pokojnoga), suprug Elizabete Kos, sin Jakova i Magde, rođene Miholić Zlodi;

8. KATA BELIĆ, udana za Miška Baneka Novaka, Ladislavova polusestra, kći Jakova i Magde Haramija, nije imala djece, mlada pala s drveta i umrla;

9. BARA BELIĆ, udana Lovreković Šostar, Ladislavova sestra, kći Jakova i Magde Mihalić-Zlodi;

10. ELIZABETA BELIĆ, rođena KOS (1894.-1977.), domaćica, u mladosti konobarica, majka dva sina, Dragutina i Ivana (pokojnoga), Ladislavova supruga;

11. JAKOB BELIĆ (1850.-1930.), ratar, krčmar, Ladislavov i Magdin otac, imao dvije žene: Magdu Haramija, potom Magdu Mihalić Zlodi;

12. MAGDA BELIĆ, rođena Haramija (1860.-1936), domaćica, majka Kate Belić, prva Jakovljeva supruga;

13. MAGDA BELIĆ, rođena MIHALIĆ ZLODI (1860.-1937.), domaćica, majka Bare i Ladislava Belića, druga Jakovljeva supruga;

14. JAKOV BELIĆ (1850.-1930.) imao je četiri brata (Gjuru, Stjepana, Marka i Josipa), svi su živjeli na imanju uz Gračansku cestu nasuprot Majcenovu putu, kao i njihovi malobrojni živi muški potomci: otac i sin Vlado i Robert Belić – ima žensko dijete, Branko Belić – bez potomstva, Zdravko Belić – bez potomstva i ja, Đurđica Belić, udana Haramija – moja kći Katarina Haramija, udana Kraljević. Tri sestre Jakova Belića također su bile udane u Gračanima i njihovi potomci vjerojatno žive pod drugim prezimenima. Zanimljivo je da je u Remetama upisan još jedan brat: Josip Belić rođen 19. 3. 1858. godine, koji se priženio kod Pavličeka, također na Isce, kao i Marko koji se priženio kod Klaka, i o njemu nema drugih podataka, a nije dijelio niti imanje Belić sa svojom braćom – možda je rano umro ili su ga isplatili od doma.

OBITELJSKO STABLO OBITELJI BELIĆ – KLAK OD 1790. DO 1945. GODINE SAČUVANO U KNJIZI ROĐENIH, KRIZMANIH, VJENČANIH, I UMRLIH OD 1790. DO 1945. GODINE U CRKVI I SAMOSTANU MAJKE BOŽJE REMETSKE U REMETAMA (podaci izvađeni 17. svibnja 2006. godine) U Knjizi rođenih, krizmanih, vjenčanih i umrlih, staroj 215 godina, koja je sačuvana u crkvi i samostanu Majke Božje Remetske u Remetama, u vremenu od 1812. do 1945. godine, u župnoj crkvi Gračana s Gračanskim Doljem i Zvečajem, te Remetama, Gornjim i Donjim Bukovcem, sačuvani su podaci o svim starosjediocima župljanima te velike župe, kao i o mojim precima iz Gračana u Zagrebu. To je jedina preostala knjiga toga doba u Remetama, prema riječima sadašnjeg veoma uljudnoga i ljubaznog župnika fra. Ante Kneževića, intelektualca, podrijetlom iz Bosanske Posavine, koji se školovao i živi u Zagrebu već 40. godina, i provincijala, pjesnika i izvrsnog domaćeg svećenika, intelektualca, humanista Vjenceslava Miheteca iz Remeta.

124

Komunističke vlasti su sve druge crkvene knjige odnijeli 1945. godine prilikom pretresa samostana i nikada ih nisu vratili. Te su knjige vjerojatno uništene. Poslije 1945. godine u najstariju knjigu u Remetama upisivani su podaci za starosjedioce župe rođene do 1945. ili podaci o vjenčanju i smrti ukoliko su rođeni u toj župi, i to samo do 1960. godine. Za novoformiranu župu Majke Božje Remetske od 1946. godine otvorene su nove knjige rođenih, vjenčanih i umrlih u Remetama, Gornjem i Donjem Bukovcu, velikim novim naseljima u Zagrebu, koje se vode sve do danas za starosjedioce i veliki broj novodoseljenih stanovnika posebno iz Hercegovine i Bosne. Nakon 1942. godine od nekadašnje župe Majke Božje Remetske odvajaju se zagrebačka naselja Gračani s Gračanskim Doljem i Zvečajem u novu župu Svetog Franje Ksaverskog na Ksaveru, odnosno Mihaljevcu, gdje se vode nove knjige rođenih, vjenčanih i umrlih od 1945. godine do osnivanja župe Svetog Mihaela u Gračanima 1983. godine. Od tada se ti podaci vode u novim knjigama za Gračane s Doljem i Zvečajem. Dio naselja koji geopolitički pripada Gračanima, zvan Bliznec-Bešići, uz Markuševačku cestu do Črne vode, formirao je s novodoseljenim brojnim Hercegovcima još jednu novu manju župu. Riječ je o župi Svetog Petra i Pavla u Bešićima. Danas veoma često župljani traže podatke o svojim predcima u Remetama, a posebno prilikom sređivanja imovinsko-pravnih poslova ili povrata imovine koju su im oduzeli komunisti, pa ih općinske vlasti upućuju na jedino preostale crkvene knjige i evidencije njihovih prethodnika u Remetama. Dio podataka iz otetih crkvenih knjiga komunisti su upisali u općinske knjige u općini Maksimir. Crkva u Hrvata traži povrat otetih knjiga matice, ukoliko još postoje. Iz te krasopisom uredno vođene knjige vidljivo je da su naše obitelji prije 150 do 200 godina imale mnogo djece, od četvero do desetero, da su žene rano umirale (vjerojatno su zbog čestih poroda i teških uvjeta života bile iscrpljene i obolijevale su u srednjoj dobi), a muževi – udovci gotovo su se redovito dva puta ženili i imali djecu u oba braka. Pretpostavljamo da je zbog brojne djece ženska ruka bila prijeko potrebna u svakom domaćinstvu. Stoga su se muževi srednje i starije dobi odmah po smrti prve žene drugi put ženili, djevojkom ili udovicom, što je bio slučaj i u mojoj obitelji. Značajno je istaći da je mnogo starosjedilačkih obitelji u Gračanima imalo dva prezimena. Moja obitelj Belić, prema crkvenim knjigama, nosi i prezime Klak (Belić Klak), a obitelj Bujan nosi prezime pl. Jabrančić (Bujan pl. Jabrančić) u razdoblju od 1790. do 1916. godine. Oba prezimena koristila su se paralelno, a drugo je prezime vjerojatno stečeno ženidbom, što je vjerojatno bilo po propisima toga doba moguće kako bi se sačuvala zajednička imanja i rodoslovlje. Zašto je nakon 150 godina korištenja odbačeno drugo prezime Klak i prezime pl. Jabrančić, nije istraženo i poznato. U obitelji Belić vidljivo je da se jedan član, Marko Belić, rođen 20. 4. 1856., priženio kod Klaka, njegova sestra Ana Belić, rođena 5. 5. 1846., udala se za Ivana Klaka u Zagreb, oboje djeca Josipa Belića i Barbare rođene Jelačić. Pretpostavljamo da zbog višestrukih ženidbenih i rodbinskih veza u nekoliko generacija obitelj Belić nosi i prezime Klak u crkvenim knjigama.

125

Gračanske obitelji upisne pod dva prezimena u Knjizi rođenih, vjenčanih i umrlih u Remetama su: Jabrančić-Ivko, Radić-Humić, Radić-Puntijar, Gibanek-Horvat, Čuk-Šplait, Banek-Novosel, Lovreković-Keber, Krivić-Pavlićek, Bunjak-Pajdek, Prekopec-Benšek (danas Prekupec). Za prezime Gibanek zapisano je u Remetama da je nestalo 1945. godine sa smrću Gjure Gibaneka, rođenog 26. 8. 1875. godine. Također su izumrla gračanska prezimena Klak, Keber, Šplait, Pavliček, Horvat, Novosel i druga. URBAR iz 1691. godine zapisuje da je MATIJA KLAK vlasnik kuće u Gračanima i stanovnik Gračana. URBAR iz 1742. godine zapisuje prezime BELIĆ kao obitelj čiji su članovi vlasnici kuće u Gračanima i stanovnici Gračana. I. JOSIP BELIĆ, rođen 11. 5. 1819., vjenčan 22. 11. 1840., umro 9. 2. 1873. – smrznuo se u grabi; Njegova supruga: BARBARA JELAČIĆ, 31. 3. 1818., vjenčana 22. 11. 1840., umrla 28. 4. 1868.; Njihova djeca: 1. MARKO BELIĆ, rođen 20. 4. 1856., priženio se u obitelj KLAK (vidi stablo pod Klak); 2. ANA BELIĆ, rođena 5. 5. 1846., vjenčana 24. 2. 1869., udana za IVANA KLAKA u Zagreb; 3. GJURO BELIĆ, rođen 10. 8. 1847., vjenčan 9. 5. 1894., umro 6.11.1931.; 4. JAKOV BELIĆ (pradjed), rođen 1850., vjenčan 2. 2. 1874. (prvi put), 26. 3. 1882. (drugi put), umro 29. 1. 1930.; 5. KATA BELIĆ, rođena 1853., umrla 10. 3. 1860.; 6. IVAN BELIĆ, rođen 20. 2. 1860., umro 14. 9. 1860.; 7. STJEPAN BELIĆ, rođen 8. 10. 1841. (vjenčan / , umro / ); 8. JOSIP BELIĆ, rođen 19. 3. 1858., priženio se u obitelj PAVLIČEK; 1.2. JAKOV BELIĆ (moj pradjed), rođen 1850., prvi put vjenčan 2. 2. 1874., drugi put vjenčan 26. 3. 1882., umro 29. 1. 1930.; Njegove supruge: MAGDA HARAMIJA, prva supruga, rođena 16. 2. 1850., vjenčana 2. 2. 1874., umrla 1. 5. 1880.; MAGDA MIHOLIĆ ZLODI, druga supruga, rođena 6. 2. 1860., vjenčana 26. 3. 1882., umrla 3. 1. 1936. iz Zvečaja; Djeca: 2.1. KATA, rođena 6. 8. 1875., vjenčana 15. 2. 1896., udana za MIŠKA BANEKA NOVAKA, dijete iz prvog braka Jakova Belića i Magde Haramija, umrla mlada u Bolnici milosrdnih sestara (danas Klinička bolnica "Sestre Milosrdnice", Vinogradska ulica), (pala s drveta kruške i sva se razbila), bez djece. Njezin suprug: Miško Banek Novak, rođen 23. 1. 1866., vjenčan 15. 11. 1896., umro 1. 4. 1930., nosio sv. škapular (medaljica); 2.2 BARA, rođena 2. 12. 1888., vjenčana 12. 2. 1907., udana za GJURU LOVREKOVIĆA ŠOTARA (dijete iz drugog braka Jakova Belića i Magde Miholić Zlodi), imala puno djece, kod Lovrekovića danas Jus na Gračanskom Mihaljevcu;

126

2.3. LADISLAV (moj djed), rođen 21. 12. 1891., vjenčan 2. 12. 1919., umro 1952. (dijete iz drugog braka Jakova Belića i Magde Miholić Zlodi); 2.3.1. LADISLAV BELIĆ (moj djed), rođen 21. 12. 1891., vjenčan 2. 12. 1919., umro 1952.; Njegova supruga: ELIZABETA JALŽA* KOS, rođena 30. 12. 1894., vjenčana 2. 12. 1919., umrla 10. 5. 1977.; Njihova djeca: 2.3.1.1. IVAN BELIĆ, rođen 29. 10. 1922., umro 1925.; 2.3.1.2. DRAGUTIN BELIĆ (moj otac), rođen 12. 11. 1926., vjenčan 11. 5. 1952., umro 6. 9. 1999.; Njegova supruga: KATARINA BUJAN pl. JABRANČIĆ (moja majka), rođena 8. 9. 1930., vjenčana 11. 5. 1952.; Njihova djeca: 2.3.1.2.1. ĐURĐICA BELIĆ, rođena 4. 4. 1953., vjenčana 4. 9. 1976.; 2.3.1.2.2. ZDRAVKO BELIĆ, rođen 24. 7. 1954., neoženjen Zdravkovom smrću bit će prekinuta loza Jakova Belića po muškoj liniji, a nastavit će se po ženskoj liniji Đurđice Belić, udane Haramija, pod drugim prezimenima, tj. Katarine Kraljević, rođene Haramija, po majci Belić. 2.3.1.2.1. ĐURĐICA BELIĆ, udana HARAMIJA, rođena 4. 4. 1953., vjenčana 4. 9. 1976.; Moj suprug: STANKO HARAMIJA, rođen 24. 7. 1952., vjenčan 4. 9. 1976.; Naše dijete: 2.3.1.2.1. KATARINA HARAMIJA, udana KRALJEVIĆ, rođena 7. 12. 1977., vjenčana 31. 12. 2005.; Suprug KATARINE HARAMIJA, po majci BELIĆ: DARIO KRALJEVIĆ, rođen 9. 3. 1977., vjenčan 31. 12. 2005.; II. 3. GJURO BELIĆ (brat Jakovljev), rođen 10. 8. 1847., vjenčan 17. 4. 1872. (prvi put), 9. 5. 1894. (drugi put), umro 6. 9. 1931. Supruge GJURE BELIĆA: ANA KRANJEC (prva supruga), rođena 18. 8. 1857., vjenčana 17. 4. 1872.; KATA BENŠEK, udova BANEK, rođena 16. 1. 1870., vjenčana 9. 5. 1894.; Djeca: 1. IVAN (dijete iz prvog braka), rođen 15. 1. 1877., umro 20. 1. 1896. (ubilo ga drvo u šumi), član Bratstva sv. škapulara 2. MAGDA (dijete iz prvog braka Gjure i Ane Belić), rođena 13. 5. 1885., vjenčana 12. 2. 1905., školovana; udana za Gjuru Mihalića;

* Žensko ime Elizabeta u crkvenim knjigama upisano je kao Jalža ili Jalža Elizabeta, što je isto ime. Jalža je na mađarskom jeziku Elizabeta ili u našem Đuna, pa su sva ženska djeca rođena u Zagrebu krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća zbog jakog političkog utjecaja ugarsko-hrvatskog kralja i mađarizacije Hrvata upisivana kao Jalža ili Jalžebet, tj. Elizabeta, koja je bila ugarsko-hrvatska kraljica, svetica. Tako je i za moju baku prilikom krštenja u Remetama upisno Jalža, rođena Trnčević, udana Bujan Jabrančić, za pratetu Jalža Bujan, te baku po ocu Jalža, rođena Kos, udana Belić, iako se u govoru i u nekim spisima koristilo ime Elizabeta ili Đuna.

127

3. MIŠKO (dijete iz prvog braka Gjure i Ane Belić), rođen 23. 8. 1874., umro 30. 8.1874.; 4. MARA BANEK, pastorka, (kći Mare Benšek, udove Banek, iz prvog braka, kod Baneka), rođena 29. 7. 1891., vjenčana 8. 5. 1910., udana za Jakova Ćuka; 5. MIRKO (dijete iz drugog braka Gjure i Kate Belić), rođen 1. 7. 1895., umro 1. 9. 1895.; 6. ANA (dijete iz drugog braka Gjure i Kate Belić), rođena 18. 1. 1897., umrla 20. 2. 1899.; 7. JELICA (dijete iz drugog braka Gjure i Kate Belić), rođena 27. 12. 1905., vjenčana 13. 11. 1927.; 8. VID (moj stric, sin Gjure i Kate Benšek – drugi brak), rođen 27. 5. 1901., vjenčan 20. 9. 1927., umro 15. 10. 1963.; Njegova supruga: MILKA TOMAŠINEC (moja strina); rođena 2. 6. 1905., vjenčana 20. 9. 1927., umrla 1988.; Njihova djeca: 8.1. KATARINA BELIĆ, rođena 8. 5. 1932., vjenčana 5. 2. 1956., umrla 2001.; Suprug KATARINE BELIĆ: LADISLAV BANIĆ, rođen 1933., vjenčan 5. 2. 1956., umro 2002.; Njihova djeca: 8.1.1. ZLATKO BANIĆ, rođen 1957., vjenčan 1981.; Supruga ZLATKA BANIĆA: GORDANA, rođena 1962., vjenčana 1981.; Njihova djeca: 8.1.1.1. KRUNOSLAV BANIĆ, rođen 1982.; 8.1.1.2. TOMISLAV BANIĆ, rođen 1988.; 8.2. IVAN BELIĆ, rođen 28. 12. 1938., vjenčan 14. 1. 1967., umro 1974.; Supruga IVANA BELIĆA: BARBARA TRNČEVIĆ (brak bez djece); III. 7. STJEPAN BELIĆ (brat Jakovljev), rođen 14. 1. 1844., vjenčan 19. 2. 1871. (prvi brak), 7. 5. 1901. (drugi brak), umro 15. 10. 1918.; Supruge STJEPANA BELIĆA: BARA NOVAK FILETIN (prva supruga), rođena 22. 1. 1849., vjenčana 19. 2. 1871., umrla 9. 4. 1900.; KATA KONTEK (druga supruga), rođena 27. 1. 1867., vjenčana 7. 5. 1901.; Djeca: 1. ANA (dijete iz Stjepanova prvog braka), rođena 27. 11. 1874., vjenčana 10. 4. 1895., udana za Ivana Tomašinca 2. MIO (dijete iz Stjepanova prvog braka), rođen 6. 3. 1884., vjenčan 4. 5. 1920., umro 1926. (školovan, umro na cesti kod Gospodarića – kakav život takva smrt, njegov je sin bio Ivan Belić (1923.-2003.) i snaha Josipa Belić, koja je još živa na Iscu); Unuci: - BRANKO Belić (1952.-1966.), poginuo u igri na groblju Gračani - na njega se srušio spomenik; - BOŽIDAR Belić (1968.), s obitelji živi na Iscu, iza crkve Sv. Mihaela, u novoj kući sa suprugom i dvoje male djece. To su jedini živi potomci po muškoj lozi iza Stjepana Belića koji stanuju u Ulici Isce, Gračani. 3. STJEPAN (dijete iz Stjepanova prvog braka), rođen 20. 9. 1887. (otišao od kuće u vojsku; 4. MIŠKO (dijete iz prvog braka), rođen 6. 5. 1879., umro 3. 1. 1883.; 5. BARA (dijete iz prvog braka), rođena 15. 9. 1872., umrla 29. 5. 1874.;

128

6. DORA (dijete iz drugog braka), rođena 27. 11. 1902., umrla 25. 7. 1904.; Ovo je moje obiteljsko stablo Belić Klak, prema podacima iz Knjige rođenih, vjenčanih i umrlih iz remetske crkve, iako ima još podataka o članovima obitelji koje nisam preuzela jer su rodbina po stričevima, a neki su podaci nejasni. Obiteljsko stablo JOSIPA BELIĆA (četvrtog Jakovljeva brata), priženjenog kod Pavličeka, nisam pronašla u remetskoj knjizi. U nastavku želim prikazati obiteljsko stablo za prezime KLAK BELIĆ, prema istoj Knjizi rođenih, vjenčanih i umrlih iz remetske crkve, iz kojeg je također vidljiva ženidbena i rodbinska veza tih obitelji prije 150 godina. Ovo je samo dio stabla Klak Belić. OBITELJSKO STABLO KLAK BELIĆ PREMA KNJIZI ROĐENIH, VJENČANIH I UMRLIH U REMETAMA (podaci djelomično izvađeni 24. 5. 2006.) I. GJURO KLAK, rođen 1800., vjenčan 5. 2. 1832., umro 24. 3. 1883.; Njegova supruga: BARBARA BOŠNIR, rođena 17. 4. 1811., vjenčana 5. 2. 1832., (podaci o smrti nalaze se u Novoj Vesi); Njihova djeca: 1. IVAN KLAK, rođen 19. 7. 1839., vjenčan 24. 2. 1869. (preselio sa ženom i djecom u Zagreb); Njegova supruga: ANA BELIĆ (sestra Jakova Belića, mojega pradjeda), rođena 5. 5. 1846., vjenčana 25. 2. 1869., umrla 23. 2. 1882.; Njihova djeca: 1.1. JOSIP KLAK, rođen 2. 6. 1846., vjenčan 25. 1. 1874., umro 23. 2. 1882.; II. MARKO BELIĆ (brat Jakova Belića), rođen 20. 4. 1856., umro 17. 3. 1912., (priženjen u obitelj Klak), školovan; Njegova supruga: MARIJA KLAK, rođena 16. 6. 1855., umrla 11. 8. 1933.; Njihova djeca: 1. JOSIP, rođen 6. 3. 1836., umro 2. 1. 1885.; 2. ANA, rođena 21. 5. 1880., umrla 8. 4. 1882.; 3. GJURO, rođen 14. 12. 1874., vjenčan 13. 11. 1904., umro 20. 1. 1944., sl. list 12. 12. 1951.; 4. MIRKO, rođen 22. 3. 1878., vjenčan 1922., umro 26. 2. 1926. (školovan); 5. MIO, rođen 15. 9. 1883., vjenčan 3. 8. 1913. (školovan); 6. STJEPAN, rođen 13. 12. 1885., vjenčan 1. 2. 1914., umro 1966. (školovan); 7. KATA, rođena 28. 4. 1889., vjenčana 23. 1. 1915., umrla 1960., udana za Stjepana Vdovića u Šestinama; 8. ANA, rođena 25. 11. 1891., vjenčana 23. 1. 1915., udana za Ivana Krištofa; Na grobu u Gračanima pod obitelj Belić-Bošnir stoje zapisani podaci: Mirko Bošnir, rođen 1913., umro 1990., i supruga Barbara Bošnir, rođena Klak Belić, rođena 1914., umrla 1995. To su bili naši daljnji stric i strina, kojih se Zdravko i ja sjećamo još od djetinjstva, jer su imali voćnjak i vinograd do našega na imanju Belić iznad Gračanske ceste br. 70. Naši su voćnjaci bili odijeljeni samo međom, a potječu od pradjedova Belić, braće Jakova i Marka. Stric Mirko i Barbara veoma su nas kao djecu voljeli i poštovali cijelu obitelj Belić kao "veliku familiju", te ih se rado prisjećam kao

129

dobrih, marljivih i radinih ljudi, koji su nas uvijek zvali ljeti da si naberemo stolnog grožđa u njihovu vinogradu. Imali su samo jednu kćer, Nadu Bošnir, udanu Igrec u Gornji Bukovec, bankarsku službenicu u mirovini, koja ima jednog sina i dvoje unučadi te prekrasne kuće i imanje u staroj postolarskoj obrtničkoj obitelji Igrec, koja već nekoliko generacija vodi ekskluzivnu trgovinu i radnje muške obuće u Jurišićevoj ulici pokraj pošte u Zagrebu. Iz prikaza stabla Marka Belića, koji se oženivši Mariju priženio u obitelj Klak, vidljivo je da obiteljsko stablo obiluje djecom – osmero žive djece – koja su uglavnom išla u školu pa se pretpostavlja da je obitelj Klak bila imućna. Naveden je samo manji dio loze KLAK BELIĆ koji je povezan s BELIĆIMA. U Knjizi rođenih, vjenčanih i umrlih crkve u Remetama zapisano je nekad brojno stablo obitelji uz koju stoji napomena da je prezime KLAK izumrlo po muškoj lozi 20. 1. 1944. godine. Ovaj dio stabla direktno je vezan uz prastrica MARKA BELIĆA, rođenog 20. 4. 1856. godine, vjenčanjem s Marijom Klak priženjenog u obitelj KLAK. Također je njegova sestra, prastrina ANA BELIĆ, rođena 5. 5. 1846. godine, bila udana za IVANA KLAKA. Pretpostavljamo da su zbog jakih rodbinski veza zadržana oba prezimena u crkvenim knjigama i gradskim spisima BELIĆ KLAK i KLAK BELIĆ preko 150 godina. Tek nakon smrti posljednjeg člana obitelji Klak Belić 1944. godine, ugasilo se prezime Klak i ostalo prezime Belić s danas malobrojnim muškim potomcima obitelji Belić iz Gračana. Svi članovi obitelji Belić bili su rimokatolici, rođeni, kršteni, vjenčani, krizmani i umrli u svojoj stoljetnoj vjeri. Tako je sve do danas. Niti jedna član obitelji Belić nije bio komunist niti ateist, već su sačuvali kršćansku rimokatoličku dušu i vjeru te svoju hrvatsku narodnost. Nitko nije bio osuđivan niti kažnjavan, nitko nije krao, ubijao niti činio bilo koje zlo protiv Boga ili ljudi. Belići su bili radini, samozatajni, gotovo skromni ljudi, u posljednjih sto godina školovani, nisu bili častohlepni niti vlastohlepni, materijalna dobra stjecali su svojim radom i znanjem u zakonski dopuštenim granicama i prema mjerilima vremena u kojemu su živjeli. No danas su malobrojni i obiteljsko stablo po muškoj lozi Belić je pred izumiranjem, posebno u posljednjih 60 godina, čemu je osobito pridonio dolazak komunizma u Hrvatsku, što nisu mogli preživjeti. Dio stabla Belić po ženskoj lozi se nastavlja, ali pod drugim prezimenima, koja je teško identificirati. 3.) U knjizi u Rametama zapisno je da su mnogi članovi u tri generacije obitelji Belić nosili sveti škapular, što je bila čast, a biti član Bratstva sv. škapulara u vremenu od oko 1800. do 1945. godine ali i do danas znak je velike pobožnosti. Prema riječima župnika fra Ante Kneževića, to nije mogao biti svaki čovjek, već pobožan i zaslužan, pošten i vjeran rimokatolik.

130

8. OBITELJ BUJAN plemenita JABRANČIĆ Moja obitelj Bujan plemenita (dalje: pl.) Jabrančić po majci Katarini Belić, rođenoj Bujan pl. Jabrančić, bila je plemićkog podrijetla u lozi Jabrančić. Ova obitelj imala je prvo jedno prezime – pl. Jabrančić, zatim dva prezimena – pl. Jabrančić i Bujan, te je iz danas nepoznatih razloga u 20. stoljeću nakon smrti pradjeda Đure pl. Jabrančić Bujan odbacila prezime pl. Jabrančić u dokumentima te zadržala samo prezime Bujan. U dokumentu Izvjestnica od 13. prosinca 1886. godine, koji je izdala župa Remete, kamo su Gračani tada pripadali, koristi se kao prvo prezime Jabrančić, a zatim Bujan. Podatke o plemstvu obitelji Jabrančić Bujan nisam našla u crkvenim knjigama. Prema riječima moje majke Katarine Bujan pl. Jabrančić, udane Belić, teta Jalža Bujan pl. Jabrančić (Pavlova sestra) kao djevojčici joj je uvijek kazivala i ponavljala držeći je na krilu: "Ti si lijepa plava plemenita naša Jabančićka", a Jabrančić je bila plemićka obitelj iz Gračana. Pretpostavljam da su ženidbenim vezama zadržali prezime Jabrančić i Bujan, što je od oko 1790. do 1918. bilo uobičajeno. Također su i djed Pavao i baka Elizabeta govorili da su Jabrančići bili plemenitaši. Prezime Jabrančić (Abrančić), danas Bujan, zapisano je u gradskom spisu Urbar još davne 1742. godine, koji je sadržavao popis vlasnika kuća u Gračanima. Majka je doista plemićkog izgleda, bijele puti, blijedoplavih velikih očiju, rumena lica, kovrčave smeđe kose, punijeg stasa i srednje visine, oko 166 centimetara. Takve su i njezine sestre Jela i Ivana, kao sa starinskih plemićkih slika, a tako lijep čovjek bio je i djed Pavao i pradjed Đuro. U remetskoj crkvenoj Knjizi rođenih, vjenčanih i umrlih zapisano je veliko obiteljsko stablo obitelji Bujan pl. Jabrančić od 1795.; prvi je upisan Stjepan Bujan pl. Jabrančić, a zadnje upisane su moja majka Katarina, tete Jela i Ivana Bujan pl. Jabrančić, koje su moja loza i posljednji članovi direktnih potomaka loze Bujan pl. Jabrančić. Udajom su one promijenile prezimena poslije 1948. godine i tada nestaju direktni potomci loze Bujan pl. Jabrančić, jer muških potomaka nije bilo. U crkvenim knjigama prezime Bujan pl. Jabrančić nikad nije mijenjano tijekom 150 godina, niti je izbrisano do danas. Godine 1942. Gračani su pripali novoj župi Sv. Franje Ksaverskog, od kada se vode nove knjige za naše obitelji. Postoji zapisano u Remetama još jedno stabalo – Ivko Jabrančić – koje je izumrlo i koje nije direktan rod, ali svjedoči o lozi pl. Jabrančić, koje više nema u Gračanima.

131

132

Slika 75. Dokument IZVJESTNICA koji je izdala župa Majke Božje Remetske dne. 19.

prosinca 1886. g., a iz kojeg je vidljivo rodoslovlje od pradjeda Juraja-Luke pl. Jabrančić Bujan i članova njegove obitelji. Ovaj se dokument izdavao od 1886. do 1891. godine svake dvije

godina vjerojatno zbog prikaza broja članova obitelji i plaćanja nekog poreza gradu.

133

Slika 76. Obiteljska kuća Bujan pl. Jabrančić danas je adaptirana i u vlasništvu tete Ivane Gjurak, rođene Bujan pl. Jabrančić. U prizemlju ove kuće bratić Zlatko Gjurak vodi kafić

"Aurora", u Ulici Gračec 29, u središtu Gračana. Starosjedilačka obitelj pl. Jabrančić Bujan živi oko 300 godina u Gračanima, o čemu postoje pisani dokumenti. Možda na tom prostoru žive još duže, no o tome nisam našla pisanih podataka. Nekoliko generacija nekad velike obitelji živjelo je u imućnoj zadruzi u današnjoj Ulici Lojnšćina na Gračecu u središtu Gračana u velikoj zidanoj kući koju su nazivali Bujanov grad. Članovi te obitelji bili su marljivi zemljoposjednici, poduzetnici, rentijeri, vrtlari i dobri gospodari kroz nekoliko generacija. Pradjed pl. Đuro Jabrančić Bujan bio je sposoban i radin poduzetnik, prijevoznik i zemljoposjednik, te je tijekom svojega života mnogostruko povećao imanje i kuće investirajući svoju zaradu u prvoklasna zemljišta u Zagrebu i Gračanima. Imao je u vlasništvu oko 10 hektara ili 100.000 metara kvadratnih prvoklasne zemlje u Gračanima i na najboljim lokacijama u gradu Zagrebu: dvokatnu kuću za najam u Palmotićevoj ulici 47, velike parcele-Trešnjevka-gimnazija, Selska cesta – danas kazalište Trešnja i autocesta za Ljubljanu, Žitnjak – Hladnjača, Slavonska Avenija – Radnička cesta, danas – autocesta petlja – INA, Remetinec, Vukovarska zgrada MUP-A i park, građevinsko zemljište gređevinskog poduzeća "GORTAN" Pešćenica, zemljište stambenog naselja Ferenšćica, i Potkopanjak na Žitnjaku, Gračani – središte mjesta od osnovne škole do trgovine "Roman" na Gračanskoj cesti oko dva hektra ili 20.000 metra kvadratnih prvoklasne zemlje u jednom komadu i još nekoliko komada na drugim lokacijama, potom šume na Medvednici kod stanice stare žičare za Sljeme i predjelu zvanom Mrzljak na osmom kilometru Sljemenske ceste i drugo.

134

Posljednje četiri generacije živjele su u velikoj novoj obiteljskoj kući u središtu Gračana nasuprot Osnovnoj školi "Gračani", koju je sagradio pradjed Đuro i prabaka Dora Bujan Jabrančić, preselivši se iz starog doma u Ulici Lojnšćina oko 300 metara niže, gdje je kupio dva hektara prvoklasne zemlje, sagradio novu obiteljsku katnicu i veliku gospodarsku zidanu zgradu. Pradjed je posjedovao kočiju i dvoja radna kola te stoku (konje, krave, svinje perad). Uzgojio je s obitelji veliki kultivirani vrt (rasadnik), u kojem se uzgajalo povrće i sadnice povrća tijekom cijele godine. Obitelj se služila s nekoliko zaprežnih kola u radne svrhe i svečanom kočijom za blagdane ili poslove u Zagrebu. Pradjed Đuro investirao je novac u kupnju zemljišta pa je ukupno posjedovao oko 10 hektara uglavnom prvoklasne zemlje, uglavnom u Zagrebačkoj nizini i Gračanima. Kao poduzetnik i prijevoznik koji je u suradnji s Gradskom upravom Zagreb i privatnim zagrebačkim investitorima dvadesetak godina gradio ceste u gradu i okolici i organizirao prijevoz šljunka i pijeska sa šesnaest konjskih zaprežnih kola koja su prevozila za njega (četiri do pet zaprežnih kola bila su njegovo vlasništvo) zaradio je veliki novac koji je uložio u trajna dobra – zemlju i šume na području Zagreba i Gračana.

Slika 77. Spomenik članovima obitelji Bujan pl. Jabrančić od talijanskog mramora ispred crkve Svetog Mihalja, koji je izradio pradjed

ĐURO BUJAN pl. JABRANČIĆ. Obitelj Bujan pl. Jabrančić stjecala je i održavala imanja, zgrade, stoku, šume (nekretnine i pokretnine) kroz tri četiri generacije poduzetništvom, radom i kupnjom, od 1800. do 1945. godine. Imala je stalno zaposleno dvoje-troje radnika, najčešće siromašnih mladića iz Bistre i drugih mjesta Hrvatskog zagorja, koji su pješke prešli goru Medvednicu u potrazi za poslom. Ti mladići su često radili i po nekoliko godina u vrtu, oko stoke, u voćnjacima i na livadama. Prvu obuću – kožne čizme – i odjeću u svom životu zaradili su kod pradjeda Đure i djeda Pavla, koji su ih plaćali, ali i hranili

i oblačili, najčešće do vojske u koju su morali ići poslije navršene osamnaeste godine života te je služiti tri godine. Nakon odsluženja vojske zagorski mladići su se ženili iz svojih mjesta pa najčešće više nisu dolazili raditi na imanje obitelji Bujan Jabrančić ili bi to činili samo povremeno u ljetnoj sezoni. Nakon završetku Drugog svjetskog rata (1940. - 1945.), počevši od 1958. godine, zakonitim i prisilnim procesom nacionalizacije i eksproprijacije ova je obitelj opljačkana, jer su jugoslavenski komunisti-srbočetnici oko 70 % sve imovine nacionalizirali, obezvrijedili ili oduzeli po svojim zakonima, a manji dio je prodan za preživljavanje. Ova nekad najimućnija i najnaprednija obitelj pl. Jabrančić Bujan iz Gračana od tada do gotovo 1990. godine bila je gotovo uništena i traumatizirana. Kako

135

obitelj nije bila politički ili vojno angažirana, razlog ovog komunističkog zločina bila je čista pljačka imovine nas Zagrepčana i uništenje hrvatskog rimokatoličkog roda. Osim toga, nakon završetka Drugo svjetskog rata 8. svibnja 1945. s ulaskom partizana - komunista u Zagreb još su mjesecima vođene velike borbe i čistke Zagrepčana i otimana njihova imovina, stanovi, trgovine, lokali, a kasnije poduzeća i zemljišta. Tko je, po partizanskim mjerilima, izgovorio pogrešnu riječ ili im se suprotstavio bio je odmah strijeljan bez suda i pravde. Djed Pavao Bujan pl. Jabrančić s obitelji ležao je tih dana svibnja i lipnja 1945., nakon proglašenja završetka rata, pod stolom u velikoj kuhinji. Metci i granate prštale su na sve strane kroz prozore kuća u cijelim Gračanima, gdje su vođene borbe između ušljivih, bosih, gladnih i poluludih partizana, koji su sa Sljemena u kolonama ulazili pješke u Zagreb, i domobrana, ustaša, divizija njemačke i hrvatske vojske te brojnih civila, žena i djece koji su se povlačila nakon kapitulacije Njemačke prema zapadu: Austriji, Mariboru i Bleiburgu. Partizani su ušli u djedovu kuću i pozdravili sa: "Zdravo, druže!" Djed im nije odmah odzdravio, a oni su ga izveli na dvorište pred kućni ulaz i formirali streljački partizanski vod da ga ustrijele. Za njim je potrčala baka Elizabeta i djeca vičući i plačući, mislili su da je gotovo. No zahvaljujući Božjoj pomoći jedan je partizanski oficir zapovjedio da ga puste, jer ima malu djecu, pa je tako izbjegao smrt, što mnogi drugi Zagrepčani nisu te do danas njihove kosti leže razbacane u Gračanima pod Medvednicom i po Zagrebu. Prema procjeni, više od 65.000 Zagrepčana, civila i zatečenih vojnika ubili su partizani-komunisti-srbočetnici i oteli njihovu imovinu tijekom nekoliko mjeseci od završetka rata 1945., i to bez suda i bilo kakve dokazane krivnje. Nikad ovaj zločin nije istražen niti je itko za taj zločinački čin sudski odgovarao. Ove zagrebačke komunističke žrtve sadašnje vlasti (komunisti Udbaši i njihovi potomci na ključnim pozicijama u Hrvatskoj) do danas nisu dali istražiti, popisati i obilježiti grobišta i jame svojih žrtava u Zagrebu. Bio je to partizanski komunistički zločin jednak onom bleiburškom, potpuno prikriven već 60 godina. U Gračanima leže kosti uz rub Medvednice preko 1.135 Zagrepčana civila, djece i vojnika na nekoliko poznatih lokacija, a među njima i stotinjak Gračanaca. U posljednje vrijeme svjedoci iz Gračana otkrivaju nove masovne grobnice iz toga vremena pa se javno govori 2.500 nevinih zagrebačkih žrtava ubijenih nakon rata u Gračanima i bačenih u šumske jame i klance. U naravi, komunistička pljačka moje zagrebačke obitelji Bujan pl. Jabrančić predstavljala je otimačinu preko 50.000 kvadratnih metara zemlje x 200 EUR, što po današnjoj tržnoj vrijednosti iznosi 10,000.000 EUR x 7.5 kuna = 75,000.000 kuna, što su koristili besplatno 60 godina. Nikad nisu nikome pa ni obitelji Bujan pl. Jabrančić platili kamatu ili rentu i do danas gotovo nisu ništa vratili, osim što su hrvatske vlasti poslije 1990. godine donijele nove nepravedne zakonske propise o dodjeli obveznica s dvadesetogodišnjim isplatama anuiteta bez kamate. Prema legalnim formulama za obračun vrijednosti građevinskog zemljišta u gradu Zagrebu, neka zemljišta "privedena svrsi" plaćena su po 50 do 100 kuna po metru kvadratnom (oko 10 EUR umjesto tržišnih 300 ili više EUR po metru kvadratnom). Tako da je starim vlasnicima Gračancima i Zagrepčanima zakonskom prijevarom nadoknađena vrijednost tek 5 do 10 % od tržišne vrijednosti u obveznicama s dospijećem 20 g. bez kamate, te su ponovno bili prevareni i opljačkani, no ovaj put opljačkale su ih hrvatske vlasti, i to unatoč političkim obećanjima da će im imovina biti vraćena ili realno isplaćena. Tu istu imovinu starim su vlasnicima po drugi put oteli bivši i sadašnji komunisti, masoni i udbaši i uknjižili je u gruntovne knjige pod sumnjivim okolnostima na tajkune – stare komuniste udbaše i njihovu djecu. Prvi put (od 1945. do 1970.) imovina je oteta iz privatnih ruku i pripojena državnom ili društvenom vlasništvu, a drugi put je iz državnih

136

ruku otimačinom prešla u privatne ruke (od 1991. do 2007. i dalje), uvijek s izvršiteljima komunistima na čelu u njihovu korist. Osim toga, 12 stanova (tri dvosobna stana i devet jednosobnih stanova) u dvokatnici u Palmotićevoj ulici 47, koju je gradio djed Pavao Bujan pl. Jabrančić za najam radnicima željeznice, nikad nisu vraćeni obitelji Bujan pl. Jabrančić. Tijekom 50 godina komunizma zaštićeni stanari, uglavnom komunisti, plaćali su stanarinu za šest stanova 50 EUR godišnje, za što se nisu mogle kupiti poštene cipele. Ostalih šest stanova bilo je oteto obitelji i predano u vlasništvo državi bespovratno i bez novčića naknade. Vrijednost ove zgrade procjenjuje se na 600 metara kvadratnih stambenoga prostora, što pomnoženo s 1.000 EUR iznosi najmanje 600.000 EUR ili 4.500.000 kuna (1 EUR = 7,5 kuna). Dakle, ukupno opljačkana imovina obitelji Pavla i Elizabete, Jalže i Mate Bujan pl. Jabrančić vrijedi danas preko 15,000.000 EUR ili 113,000.000 kuna, što je uz pametno investiranje dovoljno za ugodan život pet generacija. Ova kalkulacija rađena je po srednjim cijenama, a kako cijene zemljišta i zgrada u Zagrebu vrtoglavo rastu nakon oslobođenja od četničke komunističke ex Jugoslavije, pljačka je još i većih razmjera. U ovaj izračun nije uključena oteta imovina obitelji Trnčević, koja je pripala baki Elizabeti Jalži Bujan pl. Jabrančić, rođenoj Trnčević, koju je ona dobila u miraz i u naslijeđe od svojega oca i majke Josipa i Kate Trnčević, kao niti oteta imovina mojega oca Dragutina Belića, što iznosi još otprilike jedan do dva milijuna EUR. Zločin komunističke pljačke nad zagrebačkim – gračanskim obiteljima bio je planski ciljan radi uništenja njihove imovine, sredstava za život i ugrožavanje života i egzistencije kako moje obitelji Bujan pl. Jabrančić tako i tisuće drugih hrvatskih obitelji, a sve kako bi nas istrijebili s ovih prostora. Dodjela prava vlasništva nad imovinom Zagrepčana partizanskim i komunističkim pljačkašima, najčešće srbočetnicima-oficirima Jugoslavenske narodne armije, suradnicima zloglasnih tajnih službi (OZNE, KOS-a, UDBE) i totalnim neradnicima, probisvijetima, primitivnim, neškolovanim i nepismenim ubojicama i bezvjercima, koji su bili članovi tadašnje Komunističke partije iz koristoljublja, uništila je moju obitelj Bujan pl. Jabrančić i desetine tisuća drugih marljivih, inteligentnih, školovanih i radinih zagrebačkih obitelji, a Zagrebom su zavladali zadnji ljudi, primitivci, pijanci iz Bosne i Srbije i s istoka ex Jugoslavije. Nažalost, njihovi sinovi i unuci i danas pljačkaju i vladaju Zagrebom i nisu vratili opljačkanu imovinu Zagrepčanima, već donose nove zakone i rade novu pljačku pod parolom prijenosa državne imovine u privatnu, ali ne povrata vlasništva starim vlasnicima već novodoseljenim gramzljivim kamenjarima (uglavnom Hercegovcima, Dalmatincima i strancima), suradnicima bivše Komunističke partije (danas socijaldemokratskih i liberalnih masonskih partija i stranih globalističkih židovskih udruga, MMF-a i Svjetske banke). Lustracijski zakoni nisu dogovorom političara nikad donijeti, kojim bi se komunisti isključili iz političke vlasti, kao što je to slučaj u Poljskoj, Mađarskoj i drugim ex komunističkim istočnoeuropskim zemljama, tako da su stari prekaljeni, provjereni komunistički kadrovi i suradnici jugoudbe i njihova djeca i dalje na vlasti u Zagrebu i nakon osamostaljenja Republike Hrvatske 1990. godine. Moja je obitelj Bujan pl. Jabrančić spletom tih zlodjela izumrla, opljačkana, prevarena, bolesna i traumatizirana kroz četiri generacije njezinih daljnjih potomaka, koji do danas nisu zaboravili navedene komunističko-partizanske i srbočetničke zločine.

137

8.1. PAVAO BUJAN pl. JABRANČIĆ (moj djed po majci KATARINI)

Moj djed Pavao Bujan pl. JABRANČIĆ (1898.-1967.), rođen je u Gračanima, gdje je živio cijeli život, a sahranjen je u obiteljski grob na mjesnom groblju pred crkvom Svetog Mihaela. Bio je prvi sin Đure i Dore Bujan pl. Jabrančić, rođene Trnčević, veoma lijep mladić i naočit čovjek, visok preko 185 cm, lijepo građen, plavih očiju, bijelo-rumene puti, tamnosmeđe, malo kovrčave kose. Imao je stariju sestru Jalžu Bujan (1894.-1972.) i mlađeg brata Matu Bujana (1902.-1961.). Slika 78. Djed Pavao Bujan pl. Jabrančić u

srednjoj životnoj dobi, oko 45 godina Bio je školovan, što je u ono vrijeme bila rijetkost. Završio je Pušku školu u Gračanima, a zatim najstariju Gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu i Hrvatskoj. Služio se njemačkim jezikom. Redovito je čitao novine i slušao radio, koji je obitelj već imala oko 1930

godine. Bio je pismen, pa je sam i s odvjetnicima vodio mnoge pravne obiteljske imovinske i trgovačke poslove, osobito vezane uz imanje i imovinsku raspodjelu s bratom i sestrom, te obeštećenje za ono što su mu komunisti oteli, u čemu nije imao mnogo uspjeha za svojega života, kao što je slučaj s većinom Zagrepčana. Bio je častan, pošten i povučen čovjek, živio je strogo obiteljski život, nije imao poroka, bio je tvrdih stavova i živio je tradicionalne katoličke vrijednosti, kao i većina hrvatskih obitelji. Vojsku je služio kao mlad u Rudolfovim kasarnama na Črnomercu, nazvanim po austrougarskom caru Rudolfu koji ih je dao izgraditi (danas u Ulici Republike Austrije još postoji nekoliko zgrada u kojima su državni uredi). Kao mladić pješke je do Gračana trčao preko Gornjeg grada iz Rudolfovih kasarni, kada je vikendom bio pušten kući, i navodno je stigao za jedan sat. Dva puta se ženio. Prvi put s Jagicom Radić Puntijar. No Jagica je već nakon godine dana umrla od ospica ili šarlaha, koji je dobila prilikom posjeta svojoj obitelji u kojoj je bilo male djece, njezine braće, koja su je zarazila. Bolest se naglo razvila i za Jagicu je kao odraslu osobu bila smrtonosna visoka temperatura. S njom nije imao djece. Nakon nekoliko godina ponovno se oženio, no ovaj put dogovorno. Oženio je moju baku Elizabetu Jalžu Trnčević, koja je imala samo 17 godina i prije braka nije poznavala djeda Pavla, koji je od nje bio desetak godina stariji. Pavao i Elizabeta vjenčali su se u Remetama, gdje su bili kršteni i krizmani, a pokopani su u Gračanima.

138

Slika 79. Pavao Bujan pl. Jabrančić kao

mladić u gračanskoj narodnoj nošnji Naime, Pavlova majka Dora bila je iz obitelji Trnčević, pa je uputila sina Pavla da uzme za ženu jednu njihovu kćer, što je on poslušao. Bio je to skladan i uspješan brak do starosti, u kojemu su rođene četiri kćeri. Prvo se rodila Dorica 1926. godine, koja je umrla u drugoj godini života; imala je urođenu manu krvnih žila na čelu. Zatim se rodila Jelena Bujan pl. Jabrančić (1928.), treće dijete bila je moja majka, Katarina Bujan pl. Jabrančić (1930.), a njihovo četvrto i najmlađe dijete bila je Ivana Bujan pl. Jabrančić (1937.). Živjeli su u polovici velike obiteljske zidane kuće, u središtu Gračana, koju je sagradio pradjed Đuro Bujan pl. Jabrančić. U drugoj polovici živo je s obitelji Pavlov brat Mato, a u dvorištu u maloj kućici (zvanoj sukačnica ili ljetna kuhinja) sestra Jalža Bujan pl. Jabrančić. Na dvorištu je bila ogromna

zidna štala i druge pomoćne prostorije, a okolo dva hektara prvoklasne zemlje, gdje se uzgajalo uglavnom povrće. Djed Pavao imao je i staklenike za klijanje mladih biljaka i navodnjavanje vrta s pumpama iz velikog vrtnog zdenca, što je bila rijetkost u to vrijeme. Stotinjak metara od kuće uz Ulicu Gračec djed je imao lijep vinograd. Cijeli život djed je dogovarao podjelu imanja s bratom Matom, u čemu nije uspio jer ovaj se nikad nije htio odijeliti, tako da djed Pavao, koji je uvijek bio popustljiv prema bratu, iako je imao novca nije mogao izgraditi novu kuću jer je za svaku parcelu gramzljivi brat Mato govorio da je vrednija i njegova. Pavao se cijeli život brinuo za brata Matu, koji nije bio dovoljno sposoban, kao i za njegovu obitelj. Bio je poduzetnik, sposoban, tako da je već kao mladić veoma dobro upravljao cijelim ogromnim imanjem, jer mu je otac Đuro Bujan pl. Jabrnčić rano umro. Osim toga, djed je cijeli život mnogo i sam radio, što je zahtijevao i od svoje žene i triju kćeri. Tako je bilo sve do pred starost, kada su mu komunisti oteli djedovinu i praktički ga bacili u bolest i na prosjački štab. Bio je to najveći i najgori šok i slom za obitelj Bujan-Jabrančić i djeda Pavla, a kako je imao samo žensku djecu, obitelj je u izumiranju. Dio zemlje na jugu Zagreba bio je u najmu domaćih i bugarskih vrtlara, koji su gajili povrće za potrebe grada Zagreba i prodavali ga na veliko i malo na placu Dolac i drugdje. Drugi dio zemlje bio je pod žitom i kukuruzom, budući da je u Gračanima brdovita zemlja više pogodna za voćarstvo, povrće i vinogradarstvo.

139

Stambena kuća u Palmotićevoj ulici, koju su djed Pavao i pradjed Đuro sagradili još početkom dvadesetog stoljeća u suradnji s bugarskim pravnikom i poduzetnikom gospodinom Petkom, koji je također pokraj djedove kuće gradio sebi kuću, bila je u najmu i nosila je lijep mjesečni prihod obitelji Bujan pl. Jabrančić sve do kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine. Gotovo je svake nedjelje djed Pavao odjeven u svečano odijelo išao na desetu misu u crkvu Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, a usput nadgledao iznajmljenu kuću, koja je bila nešto niže niz ulicu, te bi naplatio zaostalu stanarinu. Volio je kao duhovnu hranu slušati isusovačke učene propovijedi. Bio je to pobožan čovjek. Isusovački red bio je sastavljen od veoma učenih svećenika, prvi su osnovali gimnazije i Zagrebačko sveučilište (pravni, teološki, filozofski, tehničko-matematički fakultet) još davne 1600. godine radi obrazovanja i prosvjećenja Zagrepčana i hrvatskog naroda. Često je na svetu misu vodio i svoje male kćeri, moju majku Katarinu i Jelenu, a potom bi ih vodio u najstariju zagrebačku slastičarnicu u Radićevoj ulici "da se do grla najedu kremšnita i šampita", a ove kolače je kupovao i nosio doma, čega se majka Katarina s radošću sjećala i često o tome nama djeci pričala. Bio je brižan i dobar, ali strog i nepopustljiv otac u moralnom odgoju svojih kćeri. Inače je priželjkivao sina. Djed je imao lijepu kočiju kojom se vozio u Zagreb kada je obavljao različite administrativne poslove ili kad bi išao na crkvene svetkovine, posebno u Mariju Bistricu jednom godišnje s obitelji, ali i dvoja-troja zaprežna radna kola kojima se vozila roba i ostalo što je trebalo. Oko svoje pedesete godine želio je kupiti auto, koji je tada bio novo tehničko otkriće, i položiti vozački ispit, jer auti su u to vrijeme bili velika rijetkost i skupocjenost i bilo ih je svega nekoliko u Zagrebu. Primjerice, auto je imao grof Kulmer, koji se svakodnevno ujutro oko 10 sati vozio s Gornjeg grada na imanje u Šestine, a djed ga je kao dječak iz Gračana išao sačekati i gledati grofov auto, a posebno je volio čuti kako trubi. Auti su oko 1910. godina išli sporo, oko 20-30 kilometara na sat, tako da je djed Pavao kao dječak čuo zvuk trube u Gračanima – jer je tada u prirodi vladala savršena tišina – kada je grof Kulmer zatrubio na Mihaljevcu. Potom bi, trčeći kroz Ribnjak u Mlinove, što je oko tri kilometra, stigao vidjeti grofov auto. S obzirom da je nakon rata bio opljačkan, nije doživio ostvarenje tog svog sna, nije, dakle, kupio auto, o čemu je uvijek s mojim ocem Dragutinom razgovarao, koji je također bio zaljubljenik u aute. Novca je obitelj Bujan uvijek zarađivala dovoljno, tako da dio ušteđevine u kunama nisu uspjeli zamijeniti (kune u jugoslavenske dinare kod službene zamjene 1945.), jer su komunisti ograničili količinu koja se maksimalno smjela zamijeniti, a tko bi imao više novca, bio bi proglašen sumnjivim i strijeljan kao imućni kulak (neprijatelj komunista). Tada su dio kuna, koje su tijekom rata bile zakopane u zemlji u "banjama za mast", nakon rata spalili ili dali sirotinji koja nije imala što zamijeniti, a što je isto bilo opasno po život ukoliko bi ih netko odao. Obitelj Bujan pl. Jabrančić uvijek je imala zaposlene najamne radnike, jednog ili dvojicu za stalno, a sezonski je zapošljavala i po deset radnika kada je imala više posla u vinogradu ili na polju sa žitom, kukuruzom ili krumpirom. Osim toga, svi članovi obitelji morali su raditi, pa i djeca. Bili su to uglavnom mladi ljudi iz Bistre i drugih sela Hrvatskog zagorja, dečki i cure iz brojnih zagorskih obitelji u dobi od 14 do 25 godina, koje njihove obitelji, koje su imale četrnaestero ili više djece, nisu mogle prehraniti.

140

Mnogima je djed Pavao bio i krizmani kum, te im kupio prvi sat i prve kožne čizme i odijelo u životu, jer su oni veći dio djetinjstva proveli bosi. Dolazili su preko Sljemena pješke u Gračane - Zagreb i molili za posao, stan i hranu. Posao im se plaćao tjedno. Poslije odsluženja vojske Zagorci su se rano ženili, ali su neki i kasnije sezonski dolazili raditi. Obitelj Bujan pl. Jabrančić imala je najmanje dva konja, često i više, četiri-pet krava, desetak svinja, stotinjak kokoši, patki, guski, pse i mačke. Sve te životinje radnici su hranili i čistili, te su radili u vrtu. Vrt se kultivirao s nasadima povrća (salate, rajčice, paprike, krastavci, luk, mrkva, peršin, celer, cikla i drugo), koje se prvo sijalo u staklenike rano u proljeće (posebno izrađene ograđene gredice pokrivene staklom koje je privlačilo toplinu sunca i svjetlost), a kasnije su se mlade biljke presađivane u pripremljenu zemlju. Domaćinske poslove vodila je dijelom baka Elizabeta Jalža, a dijelom teta Jalža (Pavlova sestra), koja nije bila udana, te je cijeli život pomagala u kućanskim poslovima i odgoju nećakinja i bila veoma dobrodušna i radina žena, pa ju je moja majka doživljavala kao drugu mamu jer je za svoje nećakinje uvijek imala više vremena od njihove prave majke. Svoje kćeri djed Pavao je školovao, prvo najstariju Jelenu u Pučkoj školi "Gračani" i Srednjoj građanskoj školi, zatim moju majku Katarinu u Pučkoj školi "Gračani", i najmlađu Ivanu u Pučkoj školi "Gračani" i Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Sestre moje majke udane su, i to teta Jelena u obitelj pokojnog Josipa Radića Puntijara, a teta Ivana u obitelj pokojnog Matije Gjuraka (Đurak) iz Gračana. Moja majka Katarina udala se za pokojnog Dragutina Belića. Djed Pavao umro je kod kuće u 71. godini života od raka pluća. Kratko je bolovao, svega nekoliko mjeseci. Te zime 1967. godine dobio je prvo jaku gripu, koja se pretvorila u upalu pluća, a potom u se razvio rak pluća, te liječnici djedu nisu mogli pomoći. Bio je pušač tijekom života, a sahranjen je u obiteljskom grobu Bujan ispred crkve Svetog Mihaela. 8.2. ELIZABETA JALŽA BUJAN pl. JABRANČIĆ, rođena TRNČEVIĆ (moja baka po majci) Baka Elizabeta (Jalža mađarski Elizabeta) Bujan pl. Jabrančić, rođena Trnčević (1904.-1971.), rodila se u Gračanima na Trnčevićevom putu. Bila je kćer imućnoga Josipa Trnčevića i Kate Trnčević, rođene Bešić. Pučku školu završila je s odličnim uspjehom u Gračanima. Bila je lijepa i tamnoputa žena, srednje visine, oko 165 centimetara, tamnosmeđih očiju i kose. Radila je dan i noć. U sedamnaestoj godini udala se za Pavla Bujana pl. Jabrančića i doselila u njegov dom u središte Gračeca. Bila je dobre i mirne naravi, a živjela je uspješan i dobar brak s djedom Pavlom. Baka Elizabeta Jalža bila je veoma marljiva i radina, a u velikoj obitelji i na velikom imanju obitelji Bujan-Jabrančić imala je mnogo zadataka i poslova. Voljela je čitati i gledati televiziju kada je imala vremena.

141

Bila je pobožna, nedjeljom je redovito išla na misu na Kaptol ili u Gračane, sve kćeri je odgojila strogo u rimokatoličkoj vjeri. Imala je tri sestre: Jelu Trnčević, udanu Puntijar, Barbaru Trnčević, udanu Haramija, i Mariju (Maricu) Trnčević, udanu Cvetko. Sve su bile posebno nadarene za učenje, a posebno Marija Cvetko, za koju je učitelj tražio državnu stipendiju za daljnje školovanje, što i danas pamte Gračanci jer je u ono vrijeme traženje stipendije za žensku djecu bilo pravo čudo.

Slika 80. Baka Elizabeta Jalža Bujan pl. Jabrančić, rođena Trnčević, kao mlada

djevojka U braku s djedom Pavlom rodila je četiri kćeri: Doricu, koja je umrla, Jelenu, Katarinu i Ivanu, koje je školovala i dobro zbrinula. Bila je sposobna, vodila je veliko domaćinstvo, radila u kući i u vrtu i trgovala cijeli život. Bila je štedljiva, a prilikom udaje dobila je od svojega oca Josipa na dar kvalitetan namještaj od punog drva i dobru Singer šivaću mašinu, pa je za svoju obitelj šivala. Također joj je otac darovao nekoliko vrijednih parcela u Gračanima i na području Zagreba (oranice i livade na Trešnjevci, Selska cesta, na Žitnjaku) kako bi imala od čega živjeti. Bila je odlična domaćica, dobro je kuhala, a znala je peći prekrasne fine dizane gibanice od oraha, maka, jabuka. Naime, obitelj Bujan pl. Jabrančić imala je

vlastite hrane napretek i na tome se nije štedjelo. Sve domaćinske poslove odlično je naučila raditi svoje kćeri. Radni dan bake Elizabete počinjao je oko pet sati ujutro, kada je prvo skuhala bijelu kavu i čaj, zatim otišla pomusti krave u staju, a nakon toga je dala doručak kćerima i obitelji. Nekad je doručak spremala teta Jalža. Oko sedam sati ujutro spremila je trgovačku robu (uglavnom povrće iz vlastitog vrta) na kola koja su vukli konji i odvezla se na tržnicu Dolac, gdje je prodavala robu do popodne (do otprilike trinaest sati), a potom se kolima, tramvajem ili pješke uputila doma u Gračane. Prijevoz robe je najčešće obavljao jedan zaduženi prijevoznik Vladimir Banić (zvani Vladek), neoženjeni, malo defektni čovjek, kojem su žene iz Gračana koje su gotovo svaki dan trgovale na Dolcu plaćale prijevoz. Nekad je prijevoz robe obavljalo djed Pavao, osobito ako je imao i drugih poslova u gradu. Na povratku s placa baka je uvijek nosila hranu i druge kućne potrepštine koje je obitelj trebala. Tramvajem je putovala od Trga Josipa bana Jelačića do Mihaljevca, ili jednu stanicu niže, što je ovisilo o vremenskom razdoblju, do kuda je bila izgrađena tramvajska pruga.

142

Od Mihaljevca do središta Gračana baka Elizabeta išla je, kao i svi stanovnici Gračana, pješice, često noseći i teret na glavi ili u rukama. Kad bi došla doma, objedovala bi, jer je ručak najčešće skuhala teta Jalža ili koja sluškinja, koje su uvijek ostajale kod kuće. Sat-dva se odmarala i zatim bi išla u vrt raditi oko sadnje, berbe i pranja povrća, dok je samu obradu zemlje i pripremu vrta obično radio sluga – nadničar. Navečer je baka Elizabeta pripremala robu-povrće za plac za idući dan, a kasnije, kad su poodrasle, u tome su joj pomagale kćeri Jelena i Katarina. Osim toga, pripremila bi večeru za obitelj i najčešće pomuzla krave, napravila domaći sir i vrhnje, pripremila mlijeko naručeno i ugovoreno mjesečno za prodaju obiteljima i dnevnu isporuku (za na konto kako su govorili Gračanci) za idući dan na Ksaveru, Novoj Vesi i drugim zagrebačkim ulicama. Mlijeko je obično već kao djevojčica raznosila u šest sati ujutro moja majka Katarina i njezine sestre Jelena i Ivana. Ujutro je i teta Ivana na putu do Klasične gimnazije u Križanićevoj ulici morala prije škole podijeliti mlijeko. To isto su prije škole morale učiniti i njezine sestre. Naplata isporučenog mlijeka ili sira bila je mjesečna. Jednom tjedno bio je određen dan za pranje rublja, koje se prvo namakalo u veliku kacu u lužini, što je bio poseban postupak. Narodna nošnja, a kasnije i bijelo i šareno rublje moralo se dugo namakati, jer je odjeća bila znojna i zamazana od rada, a deterdženata nije bilo. Bilo je samo običnog sapuna, lužine i pepela. Zatim se rublje trljalo rukama i "grohalo", tj. tuklo u koritu, a potom ispiralo na potoku Ribnjaku, a kad je kasnije proveden javni vodovod, rublje se ispiralo u zidanoj kadi u dvorištu. Bio je to velik posao, jer je bilo mnogo članova obitelji i mnogo kaca rublja. Kada se rublje ispralo, sušilo se po dvorištu (na žici ili na kakvoj ogradi), a potom se peglalo, odnosno ranije valjalo na velikom drvenom stolu u kuhinji. Taj je posao često obavljala teta Jalža, ili neka sluškinja, a ponekad i baka, a dok su kćeri bile male, one su kod valjanja rublja sjedile u koritu kao teret umjesto kamena, kako bi se rublje bolje izravnalo. To ljuljanje u koritu djeci se jako sviđalo. Kasnije je korištena pegla na žar, što je bilo jednostavnije i lakše. Subotom su baka Elizabeta i teta Jalža pekle i mijesile kukuruzni kruh ili raženi mirisni kruh za cijeli tjedan i pekle u domaćoj krušnoj peći u posebnoj prostoriji sazidanoj uz ljetnu kuhinju na dvorištu. Obično se peklo po deset velikih hljebova kruha i još nekoliko štrudli ili gibanica, s jabukama, pekmezom, sirom, ili "tenkih gibanica" za nedjelju. Za blagdane ili za imendane pekle su se orahnjače i makovnjače, a i neki sitni kolači. Baka Elizabeta uzgajala je perad i svinje, bilo je puno šunki i kobasica, špeka, a jednom do dva puta tijekom tjedna, kada se obično kuhalo domaće povrće (varivo od graha, kelja, poriluka, krumpir na različite načine i slično), dodavalo se meso. Meso su uz povrće obično jeli muškarci, jer im je samo varivo bilo preslaba hrana, budući da su fizički radili, a djeca su obično jela varivo s kruhom, pokoje kuhano ili pečeno jaje, domaći sir, vrhnje ili gibanicu ako je preostala od nedjelje. Kupovao se u dućanu i bijeli kruh za djeda Pavla, koji je pazio na želudac te je jeo lakšu hranu (jer su mu majka i brat umrli od raka želuca). Baka i teta također su zajedno pravile različite sireve od slatkog i kiselog mlijeka, te druga jela od sira, kao kuhane ili pečene štrukle, jer je obitelj imala mnogo krava i mlijeka, te se dio mlijeka i sira prodavao.

143

Prema dogovorenim narudžbama u centru Zagreba, na Ksaveru, u Novoj Vesi rano ujutro se svježe podojeno mlijeko odnosilo na tržište ili "na konto" (za račun), kako su govorili Gračanci, uz mjesečnu naplatu. U svim kućanskim poslovima baki Elizabeti pomagala je radina šogorica Jalža – Pavlova sestra, u početku braka i svekrva Dora, koja je u srednjim godinama pobolijevala i umrla od raka želuca. U kućnim poslovima pranja i čišćenja te u poslovima na vrtu (oko trgovine) pomagale su djevojke (sluškinje) iz Bistre - Hrvatskog zagorja. Redovito je u mladosti i srednjoj dobi nekoliko puta tjedno išla s punim kolima robe na plac Dolac, gdje je prodavala povrće i zarađivala velik novac. Bila je odličan trgovac i tome zvanju poučila je svoje dvije starije kćeri, Jelenu i Katarinu. Kao mlada djevojka baka je trgovala na tržnici na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića, a pričala je da se sjeća da je kao djevojčica sa svojom majkom Katom Trnčević išla na sajmište koje je bilo na današnjem Trgu hrvatskih velikana (nekad Trg burze) i na početku Zvonimirove ulice, gdje se prodavala odjeća, tekstil u balama, obuća, različite kućne potrepštine i tehnička roba. Dok je bila još dijete i u vrijeme njezina djevojaštva, u obitelji Trnčević najčešće se ova vrsta robe kupovala u jesen ili sezonski. Elizabeta se rado toga sjećala jer se godinama tu održavao veliki sajam, gdje se peklo, kuhalo, dobro jelo i pilo uz štandove. Kasnije se iz tog sajma razvio Zagrebački velesajam, najveća gospodarska smotra u ovom dijelu Europe već više od 100 godina. Kada je imala vremena, baka Elizabeta šila je ili prepravljala odjeću na odličnom šivaćem stroju njemačke marke Singer. Tom zanatu naučila je i svoje kćeri, pa je moja majka Katarina znala odlično šiti i vesti, a polazila je i tečajeve za ovo zanimanje. Detaljan opis radnog dana bake Elizabete dan je s namjerom da prikažem koliko su žene u Gračanima radile za svoje obitelji, i on uglavnom odgovara opisu radnih obveza mojih baka i prabaka, ali i majke Katarine i njezinih sestara, pogotovo u djetinjstvu i mladosti. Naše siromašnije obitelji živjele su teže i nije bilo toliko hrane, a niti robe za trgovanje. Pod starost je Elizabeta čuvala unuke, posebno Zlatka i Maju, djecu najmlađe kćeri Ivane dok su im roditelji radili. Ja sam je jako voljela i nosim je u lijepom sjećanju. Uvijek je imala lijepu riječ za unuke. Kad bismo gladni iz škole navratili baki Elizabeti, redovito bi nas dočekala s gibanicama ili bi nam išla narezati šunke i skuhati jaja, ili bi nam skuhala bijelu kavu. Svake godine na djedov imendan na Pavlovo 25. siječnja, pripremala je veliku svečanu večeru za svu familiju. Pozivala je kćeri, zetove i svu unučad, pa se častilo pečenim kokošima, purama, gibanicama i obiteljski slavilo cijelo nedjeljno popodne i večer, a mi djeca smo dobivali darove. Tako je jednom djed Pavao kupio bratu Zdravku i meni romobil s gumenim velikim kotačima, što je bila zadnja riječ tehnike toga vremena. Imali smo oko šest godina, i ponosno se vozili Gračanskom cestom. Samo smo mi jedini imali takav romobil, ostala su djeca imala drvene ili nikakve romobile na "kuglagere", što su bili mali kotači koji su zapinjali u svakoj grabi. Susjedna djeca su nas ljubomorno gledala i molila brata Zdravka za jednu "rundu", tj. krug na novom romobilu. Za taj dar doživotno smo bili zahvalni djedu i baki Bujan. Zdravko je drugom prilikom, kao prvo muško dijete kćeri Katarine, dobio od djeda Pavla pravu kožnu nogometnu loptu. Danima smo igrali nogomet i druge igre na livadi pokraj naše kuće, i to sva djeca iz susjedstava na Gračanskoj cesti, sve dok nam jednom netko od djece nije

144

ukrao ovu kožnu skupu loptu zbog čega smo žalili mjesecima poslije. Ostala djeca su imala plastične ili krpene lopte, a neka ih nisu uopće imala, pa je ova naša kožna bila znamenitost šezdesetih godina prošlog stoljeća. Baka Elizabeta i djed Pavao teško su živjeli u starosti kada su imovinu obitelji Bujan pl. Jabrančić opljačkali i upropastili komunisti, a također i imovinu Elizabetina oca Josipa Trnčevića, koja nije bila mala, a djed i baka nisu više mogli raditi i graditi iz početka.

Slika 81. Baka Elizabeta Bujan pl. Jabrančić, rođena Trnčević, u starosti - oko 67 godina

Majka Katarina uvijek je govorila da je obitelj Bujan pl. Jabrančić i Trnčević kojim slučajem prodavala po 100 metara kvadratnih svoje zemlje, koliko su obično doseljenici u grad Zagreb kupovali, niti jedan član tri generacije obitelji ne bi trebao ništa raditi, a sve su im to oteli i obezvrijedili ušljivi, goli i bosi komunisti s dolaskom na vlast i u Zagreb 1945. godine. Međutim, sve Bujanove kćeri, zetovi i svi unuci i praunuci podigli su nove i još ljepše kuće i kupili stanove u Gračanima, svojim radom, znanjem i poštenjem, a nitko od njih nije dobio ništa besplatno od Komunističke partije. Dotepenci koji su sve dobili besplatno od Komunističke partije opet danas ništa nemaju jer su lijenčine, neradnici i neznalice.

Baka Elizabeta umrla je naglo, u roku dva sata od srčanog udara, u 67. godini života. Toga jutra nikoga od odraslih ukućana nije bilo kod kuće, iako je već tada obitelj Ivane Gjurak stanovala kod bake. Najmlađa sestrična, šestogodišnja Maja Gjurak, koju je baka čuvala, uspjela je telefonski obavijestiti svoju majku Ivanu, koja je radila u Privrednoj banci Zagreb, da je baki zlo. Dok su se kćeri sakupile, baka je umrla. Čitav život je radila za svoju obitelj i obitelji svojih kćeri, posebno je puno pomagala najstarijoj Jeleni i Ivani, a njoj nije trebala ničija pomoć niti jedan dan. Operirala je štitnjaču i bruh tijekom života, inače je bila zdrava žena koja nikad u životu nije dulje bolovala.

145

8.3. JELENA RADIĆ PUNTIJAR, rođena BUJAN pl. JABRANČIĆ (starija sestra moje majke KATARINE)

Jelena Radić Puntijar (1928.), rođena BUJAN pl. JABRANČIĆ, rođena je u Gračanima, gdje živi cijeli život. Bila je lijepa, kulturna djevojka i žena, velikih zelenih očiju, bijele puti, visoka stasa, jače građe, slična djedu Pavlu, mirna, povučena i obrazovana. Roditelji su Jelenu školovali, prvo u Pučkoj školi u Gračanima, a zatim je završila Građansku školu, koju su vodile časne sestre. Cijeli je život provela radeći na uzgoju i trgovini povrća, te vodeći domaćinstvo za svoju obitelj. Teta Jelena je moja krsna kuma. Ona je krštena, krizmana i vjenčana u Remetama.

Slika 82. Dvije sestre Katarina i Jelena Bujan pl. Jabrančić u dobi od oko 17 godina Udala se mlada 18.1.1948. godine za Josipa Radića Puntijara (susjeda), i u braku s njim je živjela preko 50 godina. Prvih nekoliko godina stanovali su u jednoj sobi velike obiteljske kuće brojne obitelji Radić Puntijar na Gračecu.

Potom su na darovanoj obiteljskoj parceli supruga Josipa, koja se nalazila tek stotinjak metara niže, počeli graditi veliku novu kuću. Gradnju, koja je trajala nekoliko godina, vodio je i financijski pomagao djed Pavao i baka Elizabeta Bujan pl. Jabrančić, koji su tada još bili dobrostojeći ljudi srednjih godina, jer otimačina njihove imovine započela je 1958. godine kada su komunisti donijeli prve zakone. Njihova prva kći, moja teta Jelena, bila je njihova ljubimica, koju su tijekom života pomagali. Često su baka Elizabeta i teta Jalža Bujan pl Jabrančić čuvale prvu unuku Nadu Radić Puntijar, kćer tete Jelene, dok su roditelji radili, a kasnije povremeno i nas druge unuke. U braku tete Jelene i Josipa Radić Puntijar rođene su dvije kćeri (moje sestrične): starija Nada (1948.) i mlađa Vesna (1954.). Teta Jelena je odgajala i školovala svoje lijepe kćeri, a u srednjoj životnoj dobi čuvala je i odgajala svoje unuke Marka i Ivanu Haramija, djecu mlađe kćeri Vesne. Jelena se cijeli život bavila trgovinom, ponajprije povrća, koje je sama uzgajala uz pomoć supruga. Bila je veoma marljiva, tiha, radina žena, majka i baka koja je odlično vodila zajedničko domaćinstvo, kuhala, prala i pomagala kćerima. U četrdesetoj je doživjela srčani udar, ali je nakon oporavka nastavila puno raditi. Poslije 70. godine života bila jako bolesna i izrađena, pognute kralježnice, doživjela je lagani moždani udar, lom kuka, pa je nakon operacije bila slabo

146

pokretna i osuđena na ležanje u krevetu. Mogla je s pomoću štaka iz sobe do toaleta, njegovao ju je suprug Josip, a poslije njegove smrti mlađa kći Vesna. Brak između Jelene i Josipa bio je strogo tradicionalan, katolički hrvatski brak, u kojem je glavnu riječ imao strogi i štedljivi Jelenin suprug Josip, koji je cijeli radni vijek radio u farmaceutskoj tvrtki Pliva, odakle je otišao u mirovinu u šezdesetoj godini života. U popodnevnim satima Josip je pomagao Jeleni raditi u vrtu i obrađivao je veliki lijepi vinograd te proizvodio domaće vino, koje je prodavao. Živio je po vlastitim pravilima, puno je radio, malo je jeo domaću kuhanu hranu. Cijeli je život bio zdrav preko 80 godina. Umro je od staračke leukemije koju je liječio, u roku od dvije godine dana, u 85. godini života. Svu imovinu i novac koji je teta Jelena dobila tijekom života kao nasljedstvo svoje obitelji Bujan pl. Jabrančić darovala je kćerima Vesni i Nadi. Prema dogovoru između obje sestrične, brigu o roditeljima vodila je mlađa sestrična Vesna i njezin suprug Ivan Haramija, koji su zbog toga baštinili obiteljsku kuću Radić Puntijar, a starija sestrična Nada isplaćena je novcem i drugom imovinom. Josip je imao tri brata i tri sestre. S obzirom da ih je bilo ukupno sedmero žive braće i sestara, veliki se obiteljski imetak obitelji Radić Puntijar lako podijelio, a dio zemlje u gradu Zagrebu nacionalizirali su komunisti. Veći broj članova obitelji Radić-Puntijar živi i danas sa svojim obiteljima u Gračanima, Ulica Gračec, a nekoliko njih u novim kućama na obiteljskim parcelama uz stari dom. Josipova braća su: Ivan, pokojni Slavko, te Vid Radić Puntijar, a njegove sestre su: pokojna Katarina, udana Mihalinčić, pokojna Slavica, udana Jelačić, pokojna Ana, udana Bešić.

8.3.1. NADA RUŽIĆ, rođena RADIĆ PUNTIJAR (po majci Jeleni Bujan pl. Jabrančić)

NADA RUŽIĆ, rođena RADIĆ PUNTIJAR (1948.), moja starija sestrična, bila je lijepa mlada djevojka zelenih očiju, smeđe kose, srednje visine, stroga, štedljiva i radina. Ima troje djece, i to kćer Natašu Ružić (1972.), dipl. dizajnericu, sina Zorana Ružića (1976.), dipl. ing. strojarstva, sina Mladena Ružića (1982.), dipl. ekonomista, svi mladi i zaposleni. Nada je po završetku osnovne škole u Gračanima i Srednje kemijske škole u Zagrebu, cijeli radni vijek radila kao rukovoditeljica proizvodnje kozmetičkih proizvoda u Plivi, a danas je u mirovini. Bila je tradicionalno odgojena u rimokatoličkoj vjeri svojih roditelja. Udala se mlada iz ljubavi za kolegu iz razreda, Branka Ružića, jedinca iz miješanog braka.

147

Slika 83. Obiteljska fotografija: Katarina Belić, Josip i Jelena Radić Puntijar u dobi od oko 45

godina

Cijeli život sestrična Nada slabo je kontaktirala sa svojom širom obitelji. Dok je bila mlada udana, kontaktirala je samo s ocem i s majkom, koji su joj materijalno i financijski pomagali, a kasnije s obitelji mlađe sestre Vesne. Teta Jelena joj je niz godina nosila domaću hranu u stan na Trešnjevku. Ružići su prvo stanovali u jednoj sobi obiteljske kuće s Nadinim roditeljima u Gračanima, pa u stanu Brankovih roditelja u Petrovoj ulici, a na kraju su kupili stan na kredit na Remizi – Trešnjevka, gdje su živjeli više od petnaest godina.

Slika 84. Sestrične Nada i Vesna Radić Puntijar kao djevojčice, fotografirane oko

1958. godine Mukotrpno su radili, štedjeli i brinuli se za djecu koju su visoko obrazovali. Teta Jelena je kćeri Nadi darovala lijepo gradilište - parcelu na Zvečaju (nekad

148

pripadala obitelji Bujan pl. Jabrančić), na kojoj je ona sagradila novu veliku kuću s tri etažna stana za svoju obitelj. Tijekom gradnje Nada je prodala stan ali taj novac nije bio dovoljan za gradnju velike kuće, pa je teta Jelena pomagala gradnju novcem dobivenim prodajom imovine naslijeđene od obitelji Bujan pl. Jabrančić. Nadin suprug Branko Ružić radi kao stručnjak za programiranje, projektiranje i održavanje softwarea u tvrtkama u Zagrebu, ali i u Sloveniji. Cijeli radni vijek je dobro zarađivao na tome poslu. Nadina kći, dipl dizajnerica Nataša Ružić, udana je 2006. godine za dipl. ing. rudarstva Danijela Odaka, te imaju sina Jakova i žive u kupljenom stanu u Zagrebu, koji je Nataša dobila u miraz od majke Nade i bake Jelene. Nadin sin dipl. ing. Zoran Ružić oženjen je 2006. s dipl. oec. Martinom s kojom je hodao niz godina i stanuje u novoj obiteljskoj kući Ružić u Gračanima, a dipl. oec. Mladen Ružić zaposlen je mladić koji živi s roditeljima. 8.3.2. VESNA HARAMIJA, rođena RADIĆ PUNTIJAR (po majci Jeleni Bujan pl. Jabrančić) VESNA HARAMIJA, rođena RADIĆ PUNTIJAR (1954.), moja sestrična, u mladosti je bila veoma lijepa djevojka, svijetlih zelenih očiju, visoka i jaka žena, bijele puti, slična majci Jeleni, stroga, radina i dobra domaćica. Završila je osnovnu školu u Gračanima, a zatim Srednju ekonomsku školu u Zagrebu, te se potom zaposlila u Privrednoj banci Zagreb, gdje radi već preko 30 godina. U mladosti je bila aktivna članica folklornih skupina, te je odlično plesala i pjevala, te javno nastupala u plesu s nekoliko folklornih društava, kao što su Podgorac Gračani, Ivan Goran Kovačić i Koledo iz Zagreba. Udala se u dvadeset drugoj godini, svibnja 1976. g. za Ivana Haramiju dipl. ing. kemije, koji cijeli radni vijek radi kao direktor u kemijskoj industriji, a posljednja tvrtka u kojoj je radio je Pliva Zagreb. U braku Vesne i Ivana je rođeno dvoje lijepe djece: Marko Haramija dipl. ekonomista (1977.) i Ivana Haramija dipl. ekonomistica (1979.), oboje školovani mladi i zaposleni. Nećaci Marko i Ivana su kršteni, krizmani i odgojeni u rimokatoličkoj vjeri, koju žive i poštuju kao i njihovi roditelji , te baka i djed. U obitelji se svečano slave rimokatolički blagdani, a nedjeljom cijela obitelj pohađa svetu misu. Marko radi u osiguravajućem društvu kao osiguravatelj, a Ivana u revizorskoj tvrtki kao revizor. Nećak Marko uspješno studira na postdiplomski studija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Žive u zajedničkom domaćinstvu u velikoj obiteljskoj kući na Gračecu. Vole muziku i ples, vožnju automobilima (posebno Marko voli brze sportske aute), izlete i putovanja. Marko ima djevojku, a Ivana dečka Višeslava, dipl. novinara iz Zagreba, koji je također bio na postdiplomskom studiju iz novinarstva u Italiji. Vesna sa suprugom i djecom živi čitav život u zajedničkom domaćinstvu u velikoj obiteljskoj kući svojih roditelja na Grčecu. Teta Jelena je u srednjoj dobi i starosti dok je mogla vodila domaćinstvo, kuhala, pekla kolače, održavala stan i čuvala unuke Marka i Ivanu, dok su roditelji radili. Kasnije je domaćinstvo preuzela sestrična Vesna, a pomagao joj je i suprug Ivo.

149

Slika 85. Vjenčanje Vesne Radić Puntijar, udane za Ivana Haramiju 1976. godine. Slijeva sjede:

Branko Špik - vjenčani kum, Vesna Haramija i Ivan Haramija, Đurđa Špik - vjenčana kuma. Stoje: Stanko Haramija, Marijan Banić, Zdravko Klenkar, Zdravko Belić, Miljenko Mihalinčić i

Zlatko Gjurak. Vesna je sa suprugom Ivanom na naslijeđenoj roditeljskoj kući katnici (građena oko 1954. godine i kasnije) dogradila jedan kat i uredila tavanski stan za djecu, te adaptirala prizemlje i kat u kojem stanuje sa suprugom i tetom Jelenom. Također je sagradila garažu i pomoćne objekte na obiteljskom dvorištu. Čitav radni vijek Vesna radi kao savjesna bankarska službenica u Privrednoj banci Zagreb, vodi uzorno domaćinstvo uz pomoć majke i sadi povrće u vrtu oko kuće za potrebe domaćinstva. Vesna dobro vozi auto, a čitav život lijepo se odijeva u skupu modernu odjeću, kao i ostali članovi njezine obitelji. U raspodjeli obiteljske imovine Vesna je dobila cijelu obiteljsku kuću, površine oko 300 m² stambenog prostora, i pomoćne zgrade s garažom, veliko dvorište, vrt preostala zemljišta. Sestri Nadi isplatila je novčanu nadoknadu za dio obiteljske kuće u Gračanima. Obje moje sestrične Nada i Vesna participiraju u vlasništvu naslijeđenog velikog i vrijednog zemljišta svoje majke Jelene Bujan pl. Jabrančić. 8.4. IVANA GJURAK (Đurak), rođena BUJAN plemenita JABRANČIĆ (mlađa sestra moje majke KATARINE) Teta IVANA GJURAK (Đurak), rođena BUJAN pl. JABRANČIĆ (12. 1. 1937.), mlađa sestra moje majke Katarine, rođena je u Gračanima na broju 29. Tu je provela cijeli život. Kao najmlađe dijete i slabašna djevojčica bila je miljenica obitelji Bujan. U mladosti je bila lijepa i bjeloputa djevojka, visoka oko 170 centimetara, smeđe kose i

150

očiju, a u srednjoj dobi jaka na baku Elizabetu, kao i njezine sestre. Teta Ivana bila je mirne naravi i veoma dobra i kulturna intelektualka.

Slika 86. Teta Ivana Bujan pl. Jabrančić i Matija Gjurak kao mladić i djevojka oko 1955.

godine

Slika 87. Obitelj Gjurak, Cvetko, Belić, Bešić i Radić Puntijar. Fotografirano na krizmi bratića Zlatka Gjuraka oko 1967. godine. Slijeva: Matija Gjurak, Ivana Gjurak, Maja Gjurak - dijete, Josip Cvetko - Zlatkov krizmani kum, Nada Radić Puntijar, udana Ružić, Dragutin Belić, dr.

Josip Bešić, Zlatko Gjurak - krizmanik i Zdravko Belić.

151

Nakon završene Pučke škole u Gračanima, završila je Klasičnu gimnaziju u Križanićevoj ulici u Zagrebu. Radila je od mladosti kao bankarska službenica cijeli radni vijek, trideset pet godina u državnim bankama a najduže u Privrednoj banci Zagreb na deviznim poslovima. Kao kontrolor deviznih poslova Ivana je umirovljena oko 1992. g. Teta Ivana je načitana i obrazovana žena, hrvatska intelektualka i brižna majka. Više je držala do duhovnih i intelektualnih vrijednosti, manje do materijalnih stvari, uzela je srednju liniju rada u životu, a tako je usmjerila svoju djecu. Ivana je vjernica, a tako je odgojila i svoju djecu. Udala se iz ljubavi jako mlada, odmah nakon mature, za Matiju Gjuraka (23. 8. 1931. -27. 11. 1990.), tehničara za medicinske kirurške instrumente. Rodila je dvoje djece: sina Zlatka Gjuraka (25. 4. 1957.), koji je ugostiteljski obrtnik, i kćer Maju Gjurak (13. 10. 1962.), bankarsku službenicu i domaćicu. Suprug Matija potjecao je iz stare gračanske obitelji s Isca (prezime Gjurak navodno je mađarskog podrijetla pa se pretpostavlja da se neki mađarski vojnik u vrijeme Austro-Ugarske Carevine nastanio ili oženio u Gračanima prije 300 godina). Matija je bio nagle, srdite naravi i nije volio raditi. Bio je zaposlen u poduzeću, volio je popiti, pa teti Ivani nije bilo lako, a niti lijepo u braku s njim, jer se ljubav brzo otopila. Već u srednjoj dobi Matija je bio jako bolestan i umirovljen, a umro je od srčanog infarkta u šezdesetim godinama. Matija je bio aktivni član HSPD "Podgorac". Cijeli svoj život pjevao je u muškom zboru i javno nastupao s našim društvom.

Slika 88. Teta Ivana Gjurak, mladenka Katarina Haramija, udana Kraljević, na dan vjenčana 31.

prosinca 2005., i teta Ana Kosec Nakon vjenčanja teta Ivana preselila se u suprugovu kuću na Iscu, gdje su koristili veliku sobu, kuhinju i kupaonicu, koju su dijelili s Matijinim bratom Mirkom. Matija Gjurak bio je sin Josipa Gjuraka, koji je preminuo 27. 3. 1943., i Slave Gjurak rođene

152

Radić Puntijar, koja je preminula 20. 11. 1975. Matija je kao osmogodišnjak ostao bez oca, a brojnu Josipovu obitelj pomagao je i školovao njegov brat Miško Gjurak, koji je stanovao u obiteljskoj kući na Iscu do Matijine i imao dvije kćeri: Katarinu Gjurak, udanu Grđan, i Ljerku Gjurak, udanu Žemljić, koje je školovao i koje su radile cijeli radni vijeka kao bankarske službenice. Miško Gjurak kao školovani mehaničar i profesionalni vozač i komunist radio je na dobro plaćenom radnom mjestu mehaničara i vozača partijskih dužnosnika u Zagrebu, pa je imao potrebne veze i materijalne mogućnosti za školovanje te zaposlenje bratove djece. Matija Gjurak imao je dva brata: Josipa, koji je bio krojač, i Mirka, koji je bio strojarski tehničar, te dvije sestre: Slavicu, domaćicu, udanu Čičko, i Elizabetu, koja je umrla kao djevojka od bolesti u ratu 1943. godine (od svraba koji je dobila perući rublje na potoku). Obitelj Gjurak imala je lijepo imanje (dvorište i voćnjak), s dvije kuće u Ulici Isce s pomoćnim zgradama, što danas pripada teti Ivani i njezinoj djeci. Kada je umro djed Pavao Bujan pl. Jabrančić 1967. godine, a baka Elizabeta ostala sama u velikoj kući obitelji Bujan pl. Jabrančić, teta Ivana se s obitelji vratila u očev dom, gdje živi danas i koji je dogovorom i raspodjelom imovine između sestara pripao njoj. U to je vrijeme ona radila u banci pa je baka Elizabeta čuvala njezinu malu djecu, Zlatka i Maju. Teta Ivana je tijekom života adaptirala obiteljsku kuću Bujan pl. Jabrančić, te u dvorištu sagradila novu kuću u kojoj danas živi njezin sin Zlatko Gjurak s obitelji. Dio novca dobila je od grada Zagreba kada joj je oko 1980. oduzeto dvorište obitelji Bujan pl. Jabrančić za izgradnju dječjeg vrtića "Gračani", te je taj novac uložila u novu kuću koju koristi sin Zlatko Gjurak.

153

8.4.1. ZLATKO GJURAK ( po majci Ivani Bujan pl. Jabrančić)

Moj je bratić Zlatko Gjurak (25. 4. 1957., lijep mladić, smeđokos i jak, srednje visine, mirne i zatvorene naravi. Završio je osnovnu školu u Gračanima i srednju i višu ugostiteljsku školu u Zagrebu. Radio je u ugostiteljstvu, predavao strukovne predmete kao profesor kuharstva u Srednjoj ugostiteljskoj školi u Frankopanskoj ulici, a danas vodi vlastiti obrt - kafić "Aurora" - u prizemlju kuće Bujan pl. Jabrančić Gjurak. Zlatko voli sport još od djetinjstva, te je kao dječak igrao stolni tenis, nogomet, čime se i danas redovito bavi, a zimi skija na Sljemenu i austrijskim skijalištima.

Slika 89. Obiteljska fotografija: Zlatko Gjurak, Maja Gjurak, udana Sansovini, i dr. Alemka

Kulenović Oženio je 29. 11. 1986. godine profesoricu gimnastike Nevenku Lisak (1963.), u mladosti poznatu klizačicu, iz Gračanskog Dolja. U braku je rođeno dvoje djece, i to lijepa, tamnoputa, smeđokosa i smeđooka kćer Petra Gjurak (11.5.1988.), danas osamnaestogodišnja gimnazijalka (veoma sličnu teti Ivani), i plavookog sina Matiju (16.2.1994.), osnovnoškolca. Odlična učenica Petra od ranih dana pohađa muzičku školu i školu tenisa (na natjecanjima ima veoma zapažena rezultate), što financira otac joj Zlatko. Petra je maturantica 2007. godine u II. općoj gimnaziji u Križanićevoj ulici i uči strane jezike. Planira upisati studij prava. Zlatkov sin Matija pohađa sedmi razred Osnovne škole Gračani i voli skijanje, a naročito nogomet, koji trenira i igra u mjesnom sportskom klubu osnovanom u restauriranoj Pučkoj školi Gračani.

154

Slika 90. Bratić Zlatko Gjurak radi kao ugostitelj u svom Kafići "Aurora", Marco Sansovini -

Majin i Paolv sin - i Stanko Haramija, fotografirano oko 2002. godine. Moj bratić Zlatko veoma je teško obolio na srce u četrdesetoj godini, neuspješno je operiran u privatnoj Bolnici "Magdalena" u Krapinskim toplicama (operaciju neuspješno izveo poznati kardiokirurg prof. dr. Orlić, koji radi i u švicarskoj klinici), i živi pod lijekovima za srce i u strahu zbog čestih napada i gušenja srca. Bolest je nastala kao posljedica sukoba sa suprugom Nevenkom nakon 15 godina braka i velikih stresova u braku. Nakon pet godina skupih liječenja zdravstveno mu se stanje stabiliziralo pa vodi normalan život. U tijeku smrtne bolesti pomagala ga je majka Ivana, dok su ga djeca i žena potpuno ignorirali zbog svađe. Sada živi u vezi s lijepom doktoricom psihijatricom Alemkom Kulenović.

155

8.4.2. Gospođa MAJA SANSOVINI, rođena GJURAK (po majci Ivani Bujan pl. Jabrančić)

Moja sestrična MAJA SANSOVINI, rođena GJURAK (13. 10. 1962.), plava je, nježna i kulturna djevojka vesele i mirne naravi, bez previše ambicija. Završila je osnovnu školu u Gračanima, a zatim Jezičnu gimnaziju u Zagrebu, studirala ekonomiju. Dobro govori i piše talijanski i engleski jezik.

Slika 91. Sestrična Maja Gjurak Sansovini i Paolo Sansovini na dan vjenčanja u Pescari,

Italia, 1995. godine Čitavu mladost bila je aktivna članica folklorne skupine pri HSPD "Podgorac", javno i često nastupala i putovala po Hrvatskoj i inozemstvu, odlično pjevala i plesala domaće hrvatske narodne pjesme i plesove. Radila je kao službenica u Zagrebačkoj banci, i nakon tridesete godine zaljubila se u dobrog i marljivog Talijana Paola Sansovinija iz Pescare, stručnjaka za istraživanje nafte i plina, koji radi za američke i talijanske kompanije u Sredozemlju. Upoznali su se na plaži Jadranskog mora tijekom godišnjeg odmora i nakon tri godine ljubavi Maja se udala za Paola, preselila u Italiju, u gradić Pescara na obali Jadrana. Stanuje u novom stanu koji su

supruzi zajedno kupili na kredit, ima sina Marca, sada učenika osnovne škole. S preseljenjem u Italiju Maja napušta bankarski posao i prekida radni odnos, te postaje domaćica, jer suprug Paolo stalno radi na terenu, uglavnom na istraživanju nafte i plina u Jadranu i Sredozemnom moru. Dva puta godišnje dolazi kući u Gračane, po mjesec dana k majci Ivani i bratu Zlatku, te na godišnji odmor na naše more. Ima sređen i miran, dobro zbrinut bračni život, a povremeno putuje s obitelji po Italiji i drugdje. Planiraju privremeni rad i život u Tripoliju – Alžir, gdje Paolo ima dobro plaćen rukovodeći posao za američku tvrtku, te kuću za stanovanje i druge pogodnosti. Majin suprug Paolo Sansovini (1961.) potječe iz stare talijanske katoličke obitelji. Otac mu je bio Mario Sansovini, obrtnik - soboslikar, danas u mirovini, koji je upošljavao mnoge strane radnike, naročito iz Alžira, koji je nekad bio Talijanska kolonija. Paolo ima brata i tri sestre i svi su u braku, osim najstarije sestre Line. Paolova majka odgojila je petoro marljive djece i cijeli život radila je u vlastitom salonu-dućanu kao krojačica. Danas ima, kao i njezin suprug, oko sedamdesetak godina. Paolova braća i sestre su Lina, David, Debora i Paula Sansovini. Obitelj Sansovini lijepo je primila sestričnu Maju i pomogla joj na početku braka, jer su uobičajeno radili i živjeli sa strancima.

156

Slika 92. Obitelji Gjurak i Belić na kupanju u Stubičkim toplicama, gdje ih je vozio Dragutin Belić (sjedi na stolcu), oko 1965. godine. Slijeva: Maja Gjurak, Zlatko Gjurak, Zdravko Belić,

Đurđica Belić. 8.5. ĐURO BUJAN pl. JABRANČIĆ (moj pradjed po majci Katarini) Moj pradjed Đuro, rođen kao plemeniti Jabrančić Bujan (1867.-1916.), rodio se i živio u Gračanima. Bio je jedini sin oca Juraja Luke Jabrančića pl. Bujana i majke Kate rođene Bešić. Pohađao je pučku školu. Pokopan je na mjesnom groblju u grob Bujan pred

crkvom Svetog Mihalja, koji je sagradio za života od crnog mramora koji je uvezao iz Italije. Imao je samo jednu živu sestru, Katu Bujan pl. Jabrančić (rođ. 1874.), udanu prvo za Ivana Trnčevića, a zatim za Đuru Jelačića, dok su ostala dva brata i jedna sestra umrli kao djeca. Prema kazivanju starijih, Đuro je bio miljenik roditelja, budući da su mu braća pomrla kao djeca. Slika 93. Pradjed Đuro Bujan pl. Jabrančić -

slika sa spomenika ispred crkve Svetog Mihaela Gračani

Prema dokumentu koji je izdalo Kraljevsko ugarsko-zagrebačko 81. pučko-ustaško kotarsko zapovjedništvo u

157

Zagrebu 31. prosinca 1901.: "KONAČNA OTPUSTNICA GJURO JABRANČIĆ BUJAN, rođenom godine 1869 u obćini Šestine kotar Zagreb, Županija Zagreb, u Hrvatskoj - rimokatolik, služio je u zajedničkoj vojsci, i to 53. pješačkoj pukovniji deset godina i tri mjeseca, a u domobranskoj pješačkoj pukovniji dvije godine, UKUPNO 12 GODINA i 3 MJESECA kao DOKNADNI PRIČUVNIK. Pošto je svojoj zakonitoj službovnoj i pučko ustaškoj obvezanosti podpuno udovoljio, to se iz sveze oružane sile ovime odpušta, te mu se ova izprava izdaje u smislu stavka 52. zakonskoga članka VI. od god. 1889. o obranbenoj sili, kao što i u smislu stavka 2. zakonskoga članka XX. od god 1886. o pučkom ustanku. Konačnu otpustnicu potpisao je 31. prosinca 1901. Kolomon Paveranović."

Slika 94. Dokument "Konačna otpusnica" izdan pradjedu Đuri Bujanu pl. Jabrančiću 1901.

godine prilikom otpusta iz vojne službe. Ovaj dokument posjeduje obitelj Belić i Gjurak, a iz njega je vidljivo da je pradjed Đuro služio zajedničku kraljevsku ugarsko-hrvatsku vojsku 12 godina i 3 mjeseca kao doknadni pričuvnik, ali iz ovog dokumenta nije vidljivo u kojem vremenskom razdoblju. Kao dugogodišnji profesionalni vojnik u mladosti, pradjed Đuro vjerojatno je uspostavio dobre poslovne veze s tadašnjim gradskim vlastima i privatnim poduzetnicima – Židovima te je dobivao dobre poslove na izgradnji cesta i ulica u Zagrebu, što mu je omogućilo velik ekonomski napredak. Oženio je 22. 1. 1888. godine, u dvadeset prvoj godini (vjerojatno je dio vojske služio oženjen), prabaku Doru Bujan pl. Jabrančić, rođenu Trnčević (1876.-1926.), i u braku se rodilo četvero djece. Prvo sin Stjepan (1892.), koji je umro nakon mjesec dana, zatim

158

kćer Jalža Bujan-Jabrančić (1894.-1972.), drugi sin Pavao Bujan Jabrančić (1898.-1967.) i treći sin Mato Bujan pl. Jabrančić (1902.-1961.) Djecu je uobičajeno školovao u pučkoj školi u Gračanima, a sina Pavla u najstarijoj Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu, jer je bio sposoban i dobar učenik. Svu djecu odgojio je strogo u poduzetničkom duhu i rimokatoličkoj vjeri. Pradjed Đuro bio je veoma sposoban poduzetnik, pokretač različitih aktivnosti, veoma je mnogo radio i veoma se obogatio. Kao mlad je za isplatu od velike i imućne plemenitaške zadruge Jabrančić pl. Bujan iz Gračeca-Lonjščina kupio najprije manji komad najbolje zemlje u središtu Gračana broj 29, gdje je i danas obiteljska kuća i ostatak imanja Bujan pl. Jabrančić. Najprije je sagradio manju obiteljsku kuću, a zatim novu, zidanu, veću kuću katnicu s prekrasnom kovanom ogradom oko dvorišta i imanja, te još veću zidanu štalu i druge pomoćne prostorije. Kasnije je kupio još oko dva hektra prvoklasne zemlje u središtu Gračana ispod nove kuće, koja se spuštala sve do Gračanske ceste. Prilikom izgradnje tramvajske pruge 1950. godine ovo imanje je presječeno prugom na dva dijela i dio oko pruge je nacionaliziran i oduzet obitelji Bujan-Jabrančić. Na ime obiteljske isplate, adaptirao je i proširio treću zidanu kuću na Trnčevićevu putu u Gračanima svojoj jedinoj sestri Kati Bujan pl. Jabrančić (1874.-1955.), koja se najprije udala za Ivana Trnčevića, a nakon njegove smrti, udala se za Đuru Jelačića (1878.-1946.), lijepog austrougarskog vojnika. Gradio je i četvrtu dvokatnu kuću u Palmotićevoj ulici broj 47, s dvanaest jednosobnih i dvosobnih stanova za najam, a u toj mu je gradnji pomagao njegov sin, moj djed Pavao, i njegova supruga Dora. Kuća u Palmotićevoj gradila se u suradnji s obiteljskim poslovnim prijateljem Bugarinom, gospodinom Petkom Petkovim, diplomiranim pravnikom poduzetnikom i rentijerom koji je također gradio kuću za sebe do pradjedove, na livadi gdje je rasla kukuruza početkom dvadesetog stoljeća, tj. oko 1910. godine. Gospodin Petko imao je u najmu nekoliko hektara Bujanove zemlje na Žitnjaku, gdje je uzgajao povrće te ga prodavao na tržnicama u Gradu. Polja su obrađivali najamni radnici iz okolice Zagreba za nadnicu. Oni su tu najčešće i stanovali u barakama. U to vrijeme mnogi su Bugari imali u zakupu zemlju oko Zagreba, gdje su uređivali vrtove, sadili povrće i distribuirali ga u Zagrebu. Politički i gospodarski odnosi Hrvatske i Bugarske bili su tada na prijateljskoj razini, a prema pričanjima moje majke i bake, Bugari su bili odlični vrtlari. U prvom braku s Ivanom Trnčevićem pradjedova sestra Kata imala je jednog sina Ivana Trnčevića (1899.-1966.), koji je od rođenja imao deformiranu kralježnicu. Umro je neoženjen. Nakon što joj je mlad umro prvi suprug, od sušice ili tuberkuloze pluća, udala se drugi put i rodila kćer jedinicu Dragicu Jelačić (1909.-1988.), udanu za Miroslava Bešića (1900.-1972.), koji su stanovali u velikoj kući na imanju uz Gračansku cestu. Dragica je u braku s Miroslavom Bešićem starijim rodila dva sina: Milana (1931.-1975.) i Miroslava mlađeg Bešića (1929.-2001.), koji su nam daljnji rod. Milan je rano umro neoženjen, a Miroslav, diplomirani ekonomist, oženio se u kasnim godinama nakon četrdeset pete godine života. Oženio je strankinju i u braku s njom imao kćer jedinicu Miroslavu Bešić (1976.), diplomiranu pravnicu. Miroslava je nakon očeve smrti stanovala s majkom na prekrasnom velikom imanju obitelji Bešić, na raskrižju Gračanske ceste i Ulice Gračec, u novoadaptiranoj starinskoj velikoj kući koja je imala pomoćne zgrade. No kuću je odjednom prodala 2005.

159

investitorima za gradnju urbanih vila i nastavila živjeti u zamjenskom stanu u tim vilama. Kuća obitelji Bešić bila je građena na zemlji koju je pradjed Đuro darovao svojoj sestri Kati Bujan pl. Jabrančić, drugi put udanoj Jelačić, a prateta Kata je rubno imanje Bujan Jabrančić darovala svojoj jedinoj kćeri Dragici Jelačić, udanoj Bešić, gdje je obitelj Bešić (također veoma imućna gračanska obitelj) sagradila ogromnu i lijepu kuću i pomoćne zgrade svome sinu Miroslavu i snahi Dragici. Jedan od predaka iz obitelji Bešić, zvan Reško, otac Dragičina supruga Miroslava, imućni gostioničar, bio je i bankar-lihvar. Naime, on je za kamatu posuđivao novac ljudima pa je imao dosta novca koji je uložio u lijepu katnicu za sina Miroslava mlađega. Tako je nestao rubni dio imanja Bujan pl. Jabrančić Bešić iz posjeda potomaka obitelji Bujan Jabrančić po ženskoj lozi, jer Miroslava Bešić, po prabaki Kati Bujan pl. Jabrančić, i njezina majka nisu znale cijeniti vrijednost toga naslijeđenog dobra. Pradjed Đuro se kao poduzetnik u mlađoj životnoj dobi bavio prijevozničkim poslom. Uposlio je šesnaest prijevoznih kola s konjskom zaprekom i plaćao foringaše – kirijaše, koji su za njega oko 20 godina prevozili kamen, pijesak i šljunak za gradnju cesta u Zagrebu. Posao je ugovorio u suradnji s gradskim židovskim poduzetnicima i gradskim službama. Nabavljao je i dostavljao kamen i pijesak iz zakupljenog kamenoloma na Medvednici u Markuševcu. Imao je uposlena četvora vlastita zeprežna kola, a ostalih dvanaest kola je unajmio. Posjedovao je i svečanu kočiju koju je koristio kada je ugovaro i vodio poslove u Gradu s poduzetnicima. Pretpostavljamo da mu je dugogodišnja vojna služba vjerojatno pomogla u dobivanju gradskih poslova. Dobro je zarađivao, a novac je stalno ulagao u kupnju najbolje locirane zemlje u Gračanima i na području Zagreba, te tako širio posjed. Kupovao je i šumu na Medvednici. Procjenjuje se da je ukupno kupio oko 10 hektara prvoklasnog zemljišta. U srednjoj dobi počeo je graditi kuću za najam u Palmotićevoj 47 u čemu mu je pomagao stariji sin Pavao. Ustvari je stalno investirao u trajna materijalna dobra u središtu Gračana i na jugu grada Zagreba. Dobar dio zemlje davao je u najam, a dio je dao na obradu najamnim radnicima i svojoj obitelji. Uredio je ogromni vrt oko kuće u Gračanima, gdje se uzgajalo različito povrće, kojim se trgovalo, a uzgojio je i vinograd u Gračecu za vlastite potrebe. Doma su imali više krava, svinja i mnogo peradi. Zapošljavali su i sluge koji su radili oko stoke i na imanju razne poslove. Organizirao je i druge poslove koje je ugovarao, vodio i naplaćivao. Pradjed Đuro umro je naglo u četrdeset devetoj godini života, jer je jednom prilikom ljeti veoma vruć nakon rada legao i zaspao na hladnoj pokošenoj travi, što mu je trenutačno godilo, ali se prehladio i naglo umro od upale pluća i zapaljenja krvi, kako se tada govorilo. Pradjed Đuro bio je veoma izrađen. Ipak su na njegovu tijelu ostavili traga mnogi poslovi koje je obavljao tijekom svog poduzetničkog života.

160

8.5.1. DORA BUJAN pl. JABRANČIĆ, rođena TRNČEVIĆ (moja prabaka po majci Katarini)

Prabaka Dora Bujan pl. Jabrančić, rođena Trnčević ((1869.- 1926.), bila je kći Pavla Trnčevića s Trnčevićeva puta. Rođena je u staroj kući (kod zavoja), koja je kasnije pripala Katarini Bošnir, udanoj Puntijar, i Barbari Bošnir, udanoj Kosec, a danas je prodana strancima i adaptirana. Prabaka Dora udala se mlada za Đuru Bujana pl. Jabrančića i došla u njegov dom u Gračec broj 29 s Trnčevićeva puta. Prema riječima starijih, bila je sposobna i marljiva žena, radila je dan i noć i unapređivala domaćinstvo, vrt i obitelj Bujan pl. Jabrančić. Rodila je četvero djece: kćer Jalžu i sinove Pavla i Matu, dok je prvi sin Stjepan umro kao dijete 1892. u dobi od jednog mjeseca. Prabaka Dora Trnčević imala je dvije sestre. Jedna je bila Magda Trnčević (1866.-1937.), udana za Miju - Miška Kosa (zvana Kosica) s Gračanske ceste 33. Magda Kos je bila majka Marije (Maruše) Kos, udane za Vida Kranjeca, i Drage Kos, udane za Nikolu Kranjeca, naših današnjih prvih susjeda preko Gračanske ceste. Njihovi su potomci: Dragin sin jedinac Miroslav Kranjec; njegova djeca Zlatko i Ljerka Kranjec; unuci Zvonimir i Nikolina Kranjec. Također su unuci Marije Kos, udane Kranjec, Željko Kranjec i sestra Mirjana Kranjec Matko, udana Puntijar, i Nelica Kranjec i šukununuci (vidi obiteljsko stablo Mije Miška Kosa). Magda Trnčević, udana za Miju Kosa, imala je još kćeri Magdu, Katu i Baricu te sina Viktora, koji je mlad umro. Vidljivo je da je moja obitelj Kos bila u ženidbenom srodstvu više puta s obiteljima Trnčević, ali i s obitelji Bujan pl. Jabrančić. Druga sestra prabake Dore Trnčević, udane Bujan pl. Jabrančić, bila je udana u obitelj Bešić, u Bešićev mlin na potoku Mrzljaku, danas raskrižje Gračanske ulice, Markuševečke ceste i početka Ulice Bliznec. S pradjedom Đurom dobro se slagala, sudjelovala je u gradnji nove obiteljske kuće i drugih kuća koje je pradjed gradio, vodila je ogromno domaćinstvo i radila na imanju, gdje joj je pomagala uposlena pomoćna radna snaga. U srednjoj dobi oboljela je na želudac pa više nije mogla toliko raditi, a pradjed Đuro je imao mnogo posla i novca, te je tada volio ostajati na poslovnim ručcima, častiti poslovne suradnike, u gradu ali i u susjedstvu u Gračanima u stoljetnoj gostionici kod Puntijara, što prabaki Dori nije bilo po volji, pa je dolazilo do trzavica. U srednjoj životnoj dobi bolovala je od raka želuca više od pet godina, od čega je i umrla 1926. godine, prije rođenja moje majke Katarine, njezine treće unuke. Veoma je voljela svojega starijega, sposobnog sina Pavla i snahu, moju baku Elizabetu-Jalžu. S Pavlom je nakon nagle suprugove smrti oko deset godina vodila posao i imanje iako je pred kraj života nekoliko godina ležala u krevetu. Djed Pavao je bio tada veoma mlad, imao je samo osamnaest godina kada je s majkom Dorom nastavio voditi imanje i velike poslove iza smrti svojega oca Đure. Dora je svoju drugu snahu Elizabetu-Jalžu Trnčević dobro prihvatila, ali je još kratko vrijeme živjela, tako da je unuke nisu upoznale jer je umrla prije njihova rođenja. Sahranjena je u obiteljski mjesni grob Bujan ispred crkve Sv. Mihalja.

161

Iz obiteljskog stabla vidljivo je da je kroz nekoliko generacija postojala ženidbena veza obitelji Bujan pl. Jabrančić i obitelji Trnčević. Naime, prabaka Dora Trnčević bila je udana u obitelj Bujan pl. Jabrančić za pradjeda Đuru (Gjuru), a Kata Bujan pl. Jabrančić (sestra Đurina) bila je udana u obitelj Trnčević za Ivana. U idućoj generaciji je baka Elizabeta Jalža Trnčević bila udana za djeda Pavla Bujana pl. Jabrančića (Đurina sina). Odnosi su između obitelji Bujan Jabrančić i obitelji Trnčević bili puni poštovanja. Često su se okupljali, a posebno na velike crkvene blagdane, kao što je Božić, ili na imendane, koji su se naveliko slavili. U to vrijeme rođendani se nisu slavili u Gračanima i Zagrebu kao danas. Najčešće bi se okupila sva djeca, kćeri, zetovi, unuci na bogati objed ili večeru, i to nedjeljom kada se nije radilo. Žene su pripremale fini domaći ručak koji se sastojao od juhe s domaćim krpicama ili rezancima, pečene kokoši ili pohanih pilića ili svinjskoga pečenja, ako se slavilo zimi, potom dizane gibanice od oraha, maka ili štrudle od jabuka, bazlamače od kukuruznog brašna s pekmezom i tijenke gibanice od svježeg domaće kravljeg sira zalivenog vrhnjem, te domaćeg kruha iz krušne peći. Djeca su se međusobno igrala, najčešće na dvorištu, na travi. Muška su se djeca najčešće igrala lovice ili su naganjala krpenu loptu, a djevojčice s bebama. Zimi su se sanjkali. Tada su zime obilovale snijegom. Moja majka Katarina Belić s radošću je pričala o djetinjstvu te o igrama i druženju sa sestričnama kod obitelji Trnčević, iz koje je potjecala njezina mati Elizabeta-Jalža, a gdje je imala baku i djeda Katu i Josipa Trnčevića. Iz naslijeđene zemlje u Gračanima i Zagrebu i danas su u gruntovnim knjigama i drugim spisima vidljive obiteljske veze u vlasništvu i nasljeđivanju članova ovih dviju obitelji.

162

8.6. MATO BUJAN pl. JABRANČIĆ I NJEGOVA OBITELJ (mlađi brat mojega djeda Pavla) Mato Bujan pl. Jabrančić (1902.-1961.), mlađi brat mojega djeda Pavla, dogovorno se oženio s Ivkom Bujan, rođenom Bešić (1910.-1993.), svojom sestričnom iz veoma ugledne i imućne obitelji Bešić, kako bi proširio imanje. Naime, Matina baka Kata Bujan pl. Jabrančić, žena Juraja Luke, bila je rođena Bešić iz iste obitelji iz koje je potjecala Ivka. Stoga su Mato i Ivka bili bratić i sestrična. Također je Matina sestrična Dragica Jelačić (kći Kate Bujan pl. Jabrančić, prvo udana Trnčević, a zatim Jelačić, sestra mojega pradjeda Đure) bila udana drugi puta za Miroslava Bešića starijega, pa su ženidbene veze obitelji Bujan pl. Jabrančić s obitelji Bešić bile višestruke, kao i s obitelji Trnčević. Mato je bio lijep jak muškarac, ali nagle naravi, a sa suprugom Ivkom se nije dobro slagao, te je u braku bio nesretan. Kada je popio, maltretirao je cijeli dan svoju i Pavlovu obitelj.

Slika 95. Prastric Mato Bujan pl. Jabrančić - fotografija sa spomenika na groblju Gračani

Nije bio poduzetan za vođenje imanja Bujan pl. Jabrančić, ali je volio mnogo raditi, naročito u vrtu i druge domaćinske poslove. Mato je imao samo jednu kćer, Nadu Bujan pl. Jabrančić, koja se zbog krvne veze bratića i sestrične rodila s malo kraćom nogom i koju je jako volio, ali se stidio njezine urođene mane. Ivka Bujan pl. Jabrančić, rođena Bešić, potjecala je iz imućne obitelji Bešić i bila je Matina sestrična. Udala se mlada po dogovoru svojega oca Reška Bešića i obitelji Bujan pl. Jabrančić kako bi okupili

što veće imanje. Nije bila dobre naravi, voljela je ogovarati, a u mladosti često bježala svome ocu kada bi Mato ludovao, a drugi dan bi se vratila suprugu Mati. Voljela je svoju jedinu kćer Nadu i unuku Branku i za njih se mnogo brinula. Cijeli život je radila sa suprugom Matom na uzgoju povrća i bilja s kojim je trgovala. Nada Bujan pl. Jabrančić (1931.) bila je mirne naravi, pobožna i veoma radina žena. Udala se za Vida Radića Puntijara (brat Josipa Radića Puntijara, supruga tete Jelene), rodila jedinicu kćer Branku Radić Puntijar, po majci Bujan pl. Jabrančić, udanu za pokojnog Darka Banića. Nada je kao i njezini roditelji čitav život radila na uzgoju bilja i povrća na vlastitom imanju, a kojim je i trgovala. Branka Banić, kemijska tehničarka, radila je kroz radni vijek u laboratoriju kemijske tvrtke, u braku je rodila jednu kćer, Mariju Banić, danas odličnu studenticu hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

163

Mato Bujan pl. Jabrančić je oko 1960. godine sagradio novu kuću na obiteljskom imanju Bujan, a stari dom je prepustio starijem bratu Pavlu, a sve Pavlove i Elizabetine kćeri već su tada bile udane u druge obitelji. Tada su konačno braća Pavao, Mato i sestra Jalža ugovorno razdijelili svu zemlju i imovinu, a što Mato nije htio učiniti gotovo cijeli život. Naime, djed Pavao je želio pravnim putem podijeliti cjelokupnu imovinu Bujan pl. Jabrančić s bratom i sestrom, kako bi se znalo što je čije i kako bi imao parcele za gradnju novih kuća za svoje tri kćeri. No kad god bi se dogovorili i napravili diobne ugovore, Mato je redovito odustajao s obrazloženjem da su neke Pavlove parcele vrednije. Po pričanju moje majke Katarine, drugi put su zamijenili parcele sjeverne za južne ili obratno, ali Mati opet nije bilo po volji tako da se do starosti braća nisu mogla dogovoriti o podjeli imanja i nekretnina. Stoga moj djed Pavao nije tijekom cijelog svog života mogao sagraditi sebi i svojim kćerima nove kuće, iako je imao dovoljno novca, jer nije imao vlastite zemlje pokraj tolikih hektara, već je niz godina živio u istoj obiteljskoj kuće s bratom Matom, koju je sagradio još pradjed Đuro. Djed Pavao je bio veoma popustljiv i brižan prema bratu Mati. Mato je u starosti obolio od raka želudca, kao i njegova majka Dora, bio je operiran oko 1959. godine i još je kratko vrijeme živio. Umro je 1961. godine. Njegova supruga Ivka doživjela je duboku starost. Živjela je oko 85 godina, ali je potkraj života imala jaku osteoporozu kostiju i često su joj pucale kosti ruku i nogu, pa je morala nositi gips i mirovati. Njena kći Nada Radić Puntijar u starosti također ima problema sa zglobovima i kostima koljena pa je nekoliko puta operirana i veoma je slabo pokretna. O njoj brine kćer Branka, suprug Vid i unuka Marija. 8.7. JALŽA BUJAN pl. JABRANČIĆ (starija sestra mojega djeda Pavla) Jalža Bujan (1894.-1972.), kćer Đure i Dore Bujan pl. Jabrančić, najstarije dijete, bila je veoma radina, dobra i poštena žena. Pučku školu završila je u Šestinama. Nije se udavala. Kao dijete preboljela je teški upalu vrata i grla, koju je dobila zimi kada je polazila školu i gazila snijeg do koljena, pa je imala manje posljedice. Stoga su braća smatrala da nije sposobna imati obitelj, a lakomi Mato nije dao dijeliti imanje. Teta Jalža je zbog toga bila žalosna, a otac Đuro je već tada umro pa je nije imao tko zaštititi. Naime, teta je nama kao djeci pričala da je nju otac Đuro silno volio i sve joj dao, a majka Dora je iznimno voljela sina Pavla. Teta je govorila da je obitelj Jabrančić pl. Bujan iz Gračana bila plemenitaška velika imućna obitelj kroz nekoliko generacija. Ona je imala više vremena pa je s djecom – nećakinjama i pranećacima – puno razgovarala, a bila je dobrodušna žena. Teta Jalža je bila pobožna katolkinja, koja je redovito odlazila na misu u Remete i štovala sve katoličke blagdane i svece. Radila je domaćinske poslove i u vrtu. Cijeli život pomagala je braći Pavlu i Mati i njihovim obiteljima, čuvala je nećakinje, majku Katarinu i tete Jelenu i Ivanu, u djetinjstvu. Voljela je maštati i pričati nama djeci, koje je također rado čuvala, različite starinske priče, što smo slušali otvorenih usta. Oduvijek je bila veoma skromna. Umrla je u starosti, a svu svoju imovinu ostavila je bratovoj djeci. Sahranjena je u obiteljski

164

grob Bujan na mjesnom groblju Gračani. Živjela je pobožno, skromno i pošteno, te su je svi članovi obitelji voljeli. 8.8. JURAJ LUKA BUJAN pl. JABRANČIĆ i supruga KATA BUJAN pl. JABRANČIĆ, rođena BEŠIĆ (šukundjed i šukunbaka po majci Katarini) Šukundjed Juraj Luka pl. Jabrančić Bujan rođen je 18. 10. 1832., a umro 22. 2. 1891., a prema dokumentu "Izvjestnica od Župe Remete" od 13. prosinca 1886., s potpisom župnika Pavleca i s pečatom župe, koji obitelj Bujan čuva, a koji je dopunjavan nekoliko puta sve do 31. prosinca 1891. godine, kada ga je potpisao Gustav Lepušić, tadašnji župnik. "Izvjestnica od župe Remete" očito je bila propisani dokument s podacima o promjenama statusa članova obitelji, možda radi poreza ili slično. U ovom dokumentu za šukundjeda Juraja Luku piše da je bio rimokatolik i da se bavio ratarstvom, a iz predaje članova obitelji znano je da je potjecao iz plemićke moćne zadružne obitelji Jabrančić-Bujan, koja je u Ulici Lojnšćina-Gračec imala veliku zidanu kuću zvanu "Bujanov grad". Tada su obiteljske kuće bile male, od pruća i blata ili drvene. Prema kazivanju obitelji, Juraj Luka je bio strog čovjek, govorilo se zločest čovjek. Šukundjed Juraj Luka pl. Jabrančić Bujan vjenčao se 25. 1. 1857. s Katom Bešić (1837.-1912.) i u braku je rođeno petoro djece, i to: Bara (9. 8. 1862., umrla kao dijete 6. 3. 1873.), Stepan prvi (16. 12. 1865., umro kao dijete za tri dana, tj. 19. 12. 1865.), moj pradjed Đuro (11. 4. 1867. - 28. 7. 1916.), Stepan drugi (20. 1. 1870., umro kao dijete s tri godine, tj. 3. 3. 1873.), Kata, sestra pradjeda Đure, udana prvo Trnčević, zatim Jelačić (4. 3. 1874. - 1955.). Od petoro djece Juraja Luke i Kate Jabrančić pl. Bujan živjelo je samo dvoje, i to moj pradjed Đuro Jabrančić pl. Bujan i sestra mu Kata Jabrančić-Bujan, udana prvi put Trnčević, drugi put Jelačić. Kata je u prvom braku imala sina Ivana Trnčevića, koji se nije ženio, a u drugom braku kćer Dragicu Jelačić, koja se udala za Miroslava Bešića. Dragica je u braku s Miroslavom Bešićem rodila dva sina: pokojne Milana i Miroslava Bešića. Njezina jedina šukununuka je Mirslava Bešić, dipl. pravnica. 8.9. STJEPAN BUJAN pl. JABRANČIĆ i njegova supruga KATA BUJAN pl. JABRANČIĆ, rođena PUNTIJAR (moj šukunšukundjed i moja šukunšukunbaka po majci Katarini) U Knjizi rođenih, vjenčanih, krizmanih i umrlih u Remetama iz 1790. godine prvi upisani potomak loze Bujan pl. Jabrančić bio je Stjepan Bujan pl. Jabrančić (1795.-1872.), rimokatolik, ratar, i njegova supruga Kata Bujan-Jabrančić, rođena Puntijar (1801.-1881.), koji su vjenčani 24. 1. 1819. godine. U tome braku je rođeno troje djece, i to: Juraj-Luka pl. Bujan-Jabrančić (1832.-1891.), naš šukundjed iz koje loze mi potječemo, i braća njegova Ivan (1826.-1904.) i Jakov (1841.-1903.), koji su imali obitelji u starom domu na Lojnšćini-Gračec i živjeli u velikoj zidanoj kući zvanoj "Bujanov grad". Obiteljsko stablo braće Juraja-Luke, Ivana i Jakova Bujana Jabrančića zapisano je u remetskoj knjizi. Njihovi malobrojni potomci žive još i danas, neki na starom ognjištu, kao Zlatko Bujan i Branko i Marijan Bujan.

165

Stablo Juraja-Luke ovdje je detaljno zapisano, i to na temelju remetskih knjiga i drugih dokumenta te na osnovi usmene predaje. Vjerojatno postoji zapisano rodoslovno stablo i prije Stjepana plemenitog Bujana Jabrančića, ali u knjigama koje su vođene u Šestinama u crkvi Sv. Emerika-Mirka, u koju su župu prije 1800. godine pripadali Gračani. No zasad ne znamo gdje su pohranjene ove knjige i postoje li još uvijek. 8.10. SHEMA OBITELJSKOG STABLA OBITELJI Pl. BUJAN-JABRANČIĆ (po mojoj majci Katarini) 1. BUJAN pl. JABRANČIĆ KATARINA, udana BELIĆ, moja majka (8. 9. 1930.), trgovkinja, domaćica, vrtlarica, i njezina djeca, Đurđica i Zdravko, i unuka Katarina: 1.1. ĐURĐICA BELIĆ, udana HARAMIJA, kći KATARINA (4. 4. 1953.), magistra ekonomskih znanosti, bankar; 1.2. ZDRAVKO BELIĆ, neoženjen, sin KATARINE (24. 7. 1954.), ekonomist, zastupnik ino firmi, vlasnik vlastite trgovačke tvrtke; 1.3. KATARINA HARAMIJA, po baki BUJAN pl. JABRANČIĆ, unuka (7. 12. 1977.), diplomirani ekonomist, bankar, udata za Daria Kraljevića, dipl. ing. zarakoplovstva 31.12.2005. 2. JELENA BUJAN pl. JABRANČIĆ, udana RADIĆ-PUNTIJAR, teta (1928.), građanska škola, trgovkinja, domaćica; njezine kćeri Nada i Vesna, i unuci Nataša, Zoran, Mladen, Marko i Ivana; 2.1. NADA RADIĆ PUNTIJAR, udana RUŽIĆ, po majci BUJAN pl. JABRANČIĆ, sestrična (1948.) kemijski tehničar, i njezina djeca: 2.1.1. NATAŠA RUŽIĆ (1974.), dipl. dizajner; 2.1.2. ZORAN RUŽIĆ (1976.), dipl. ing. strojarstva; 2.1.3. MLADEN RUŽIĆ (1982.), dipl. ekonomist; 2.2. VESNA HARAMIJA, po majci BUJAN pl. JABRANČIĆ, sestrična (1954.), ekonomski tehničar, bankar, i njezina djeca: 2.2.1. MARKO HARAMIJA (1977.), dipl. ekonomist; 2.2.2. IVANA HARAMIJA (1979.), dipl. ekonomist; 3. IVANA BUJAN pl. JABRANČIĆ, udana GJURAK (Đurak), teta (1937.), klasična gimnazija, bankarski službenik, i njezina djeca Zlatko i Maja, i unuci Petra, Matija, Marco; 3.1. ZLATKO GJURAK, po majci BUJAN pl. JABRANČIĆ, bratić (1957.), profesor ugostiteljstva, ugostitelj; 3.1.1. PETRA GJURAK, Zlatkova kći (1988.), maturantica u II gimnaziji, sportašica-tenisačica; 3.1.2. MATIJA GJURAK, Zlatkov sin (1993.), polazi osnovnu školu; 3.2. MAJA GJURAK SANSOVINI, po majci BUJAN pl. JABRANČIĆ, sestrična (1962.), jezična gimnazija, bankarski službenik, domaćica; 3.2.1. MARCO SANSOVINI, po majci BUJAN pl. JABRANČIĆ, Majin sin (1999.), polazi prvi razred osnovne škole u Italiji; 4. PAVAO BUJAN pl. JABRANČIĆ, djed (1898.-1967.), Gornjogradska gimnazija, poduzetnik, rentijer, zemljoposjednik;

166

5. ELIZABETA-JALŽA BUJAN pl. JABRANČIĆ, rođena TRNČEVIĆ, baka (1904.-1971.), trgovkinja, domaćica, zemljoposjednica; 6. JALŽA BUJAN pl. JABRANČIĆ, neudana sestra Pavla i Mate, teta (1894.-1972.), domaćica, zemljoposjednica; 7. MATO BUJAN pl. JABRANČIĆ, djedov brat, stric (1902.-1961.), zemljoposjednik, rentijer; 8. IVKA BUJAN, rođena BEŠIĆ, Matina supruga, strina (1910.-1993.), domaćica, zemljoposjednica; 9.1. NADA BUJAN pl. JABRANČIĆ, udana RADIĆ PUNTIJAR, majčina sestrična (1931.), kći MATE i IVKE, trgovkinja, domaćica, zemljoposjednica; 9.1.1. BRANKA RADIĆ-PUNTIJAR, po majci BUJAN pl. JABRANČIĆ, udana BANIĆ, polusestrična (1953.), kemijski tehničar, zemljoposjednica; 9.1.1.1. MARIJA BANIĆ (1985.), po majci BRANKI i baki NADI BUJAN pl. JABRANČIĆ, studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu; 10. ĐURO pl. JABRANČIĆ BUJAN, pradjed (1867.-1916.), poduzetnik (prijevoznik), zemljoposjednik, rentijer; 11. DORA BUJAN pl. JABRANČIĆ rođena TRNČEVIĆ, prabaka (1869.-1926.), trgovkinja, domaćica, vrtlarica; 12. KATA BUJAN pl. JABRANČIĆ (1874.-1955.), udana najprije za IVANA TRNČEVIĆA, potom za ĐURU JELAČIĆA (1878.-1946.), sestra pradjeda Đure, zemljoposjednica, domaćica; 12.1. IVAN TRNČEVIĆ (1899.-1966.), sin Ivana Trnčevića i Kate Bujan Jabrančić, neoženjen; 12.2. DRAGICA JELAČIĆ (1909.-1988.), kći Đure Jelačića i Kate Bujan Jabrančić, udana za Miroslava Bešića (1900.-1972.), djeca Milan (1931.-1975.) i Miroslav Bešić (1929.-2001.), diplomirani ekonomist, i unuka Miroslava Bešić (1976.), diplomirana pravnica; 13. JURAJ LUKA PLEMENITI JABRANČIĆ pl. BUJAN, šukundjed (1832.-1891.), zemljoposjednik, ratar; 14. KATA PLEMENITA JABRANČIĆ pl. BUJAN, rođena BEŠIĆ, šukunbaka (1837.-1912.), domaćica, zemljoposjednica; Djeca Juraja Luke i Kate pl. Jabrančić Bujan: 14.1. BARA (9. 8. 1862. – 6. 3. 1873.), umrla kao djevojčica; 14.2. STEPAN prvi (16. 12. 1865. – 19. 12. 1865.), umro nakon tri dana života; 14.3. ĐURO (11. 4. 1867. – 28. 7. 1916.), pradjed, živio i imao obitelj; 14.4. STEPAN drugi (20. 1. 1870. – 3. 3. 1873.), umro s tri godine; 14.5. KATA (4. 3. 1874. – datum smrti nepoznat) prastrina, živjela do starosti, udana Trnčević, zatim Jelačić; Izvor: Izvjestnica Župe Remete od 19. prosinca 1886. godine izdana Juraju-Luki Jabrančić Bujan, mjesto Gračani kuća br. 5o u općini Sesvete. Isto stablo postoji u Knjizi rođenih, vjenčanih i umrlih u Remetama iz 1790. godine. Obitelji Pavla Bujana pl. Jabrančića i Mate Bujana pl. Jabrančića nisu imale muškog nasljednika, a njihove kćeri udale su se u druge obitelji oko 1948./1957. g. i žive još i danas, iako već bolesne i starije: Katarina Belić (moja majka), Jelena Radić Puntijar

167

(moja teta), Ivana Gjurak (moja teta) i njihova sestrična Nada Radić Puntijar. Njihova djeca i unuci danas nose druga prezimena, njih oko 17 članova. Mladi su, lijepi, fakultetski obrazovani i zaposleni. Uglavnom svi žive u Gračanima u vlastitim obiteljskim kućama. Iako je prezime Bujan pl. Jabrančić u izumiranju, potomci te napredne i sposobne gračanske obitelji žive i dalje s istim obilježjima pod drugim prezimenima svojih očeva u središtu Gračana kod Osnovne škole "Gračani", te iznad škole u Ulici Lojnšćina na vlastitoj djedovini i uz Gračansku cestu na križanju s Ulicom Gračec kod trgovine "Roman". Direktni potomci obitelji Bujan Jabrančić su i naša najuža rodbina po stablu: Urbar iz 1742. obitelj pl. Jabrančić danas Bujan, Stjepana Bujana pl. Jabrančića (1795.-1872.), Juraja-Luke Bujana pl. Jabrančića (1832.-1891.), Đure Bujana pl. Jabrančića (1867.-1916.), Pavla Bujana pl. Jabrančića (1898.-1967.) i njegove tri kćeri: majka Katarina Bujan plemenita Jabrančić(1930.), udana Belić, i njezine sestre Jelena (1928.) i Ivana (1937.) Bujan pl. Jabrančić. Katarinina djeca Zdravko (1954.) i Đurđica (1953.) Belić, udana Haramija, i unuka Katarina Haramija (1977.), udana Kraljević, kao i naši bratići i sestrične po majci Katarini također su direktni živući potomci loze Bujan pl. Jabrančić, i to; teta Ivana Bujan pl. Jabrančić, udana Gjurak, i njezina djeca Zlatko (1957.) i Maja Gjurak (1962.), udana Sansovini, i njezini unuci Petra (1988.), Matija (1993.) Gjurak i Marco Sansovini (1999.). Zatim teta Jela Bujan pl. Jabrančić, udana Radić Puntijar, i njezine kćeri Nada (1948.) Radić Puntijar, udana Ružić, i Vesna ( 1954.) Radić Puntijar, udana Haramija, i Jelenini unuci: Nataša (1974.), Zoran (1976.), Mladen (1982.) Ružić, te Marko (1977.) i Ivana (1979.) Haramija. 8.11 SHEMA OBITELJSKOG STABLA PLEMENITIH OBITELJI BUJAN JABRANČIĆ PREMA KNJIZI ROĐENIH, KRIZMANIH, VJENČANIH I UMRLIH OD 1790. DO 1945. g. u CRKVI I SAMOSTANU MAJKE BOŽJE REMETSKE (podaci izvađeni 14. svibnja 2006.) "URBAR" iz 1742. godine spominje obitelj Jabrančić ili pučki Abrančić (danas Bujan) kao vlasnike kuće u Gračanima i stanovnike Gračana, radi plaćanja novčane naknade-gradskog poreza na kuće. I. STJEPAN BUJAN pl. JABRANČIĆ, rođen 1795., vjenčan 24. 1. 1819., umro 20. 7. 1872., rimokatolik; Supruga STJEPANA BUJANA pl. JABRANČIĆA: KATA PUNTIJAR, rođena 1801., vjenčana 24. 1. 1819., umrla 20. 11. 1881., rimokatolkinja; Njihova djeca: 1. JURAJ LUKA (šukundjed), rođen 18. 10. 1832., vjenčan 25. 1. 1857., umro 22. 2. 1891., rimokatolik; 2. IVAN, rođen 31. 3. 1826., vjenčan 21. 1. 1841., umro 22. 6. 1904.; 3. JAKOV, rođen 8. 5. 1841., vjenčan 1867., umro 24. 5. 1903.; 1.1. JURAJ LUKA BUJAN pl. JABRANČIĆ, rođen 18. 10. 1832., vjenčan 25. 1. 1857.,

umro 22. 2. 1891.; Supruga JURAJA LUKE BUJANA pl. JABRANČIĆA: KATA BEŠIĆ, rođena 19. 2. 1837., vjenčana 25. 1. 1857., umrla 28. 1. 1912.;

168

Njihova djeca: 1.1.1. BARA, rođena 9. 8. 1862., vjenčana (/), umrla 6. 3. 1873. (umrla kao

jedanaestogodišnja djevojčica); 1.1.2. STJEPAN prvi, rođen 16. 2. 1865., vjenčan (/), umro 19. 12. 1865. (umro nakon

tri dana života); 1.1.3. ĐURO (moj pradjed), rođen 11. 4. 1867., vjenčan 22. 1. 1888., umro 28. 7.

1916. (umro mlad u 49. godini života); 1.1.4. STJEPAN drugi, rođen 20. 1. 1870., vjenčan (/)., umro 3. 3. 1873. (umro kao

trogodišnje dijete); 1.1.5. KATA, rođena 4. 3. 1874., vjenčana 31. 1. 1892., prvi se put udala za IVANA

TRNČEVIĆA, drugi put za ĐURU JELAČIĆA; II. 1.1.6. IVAN BUJAN pl. JABRANČIĆ (brat mojega šukundjeda Juraja Luke), rođen

31. 3. 1826., vjenčan 21. 1. 1841., umro 22. 6. 1904.; 1.1.7. Supruga IVANA BUJANA pl. JABRANČIĆA: MARA TKALČIĆ, rođena

1827., vjenčana 21. 1. 1841., umrla 12. 3. 1900.; Njihova djeca: 1.2.1. JOSIP, rođen 28. 12. 1846., vjenčan 10. 2. 1878., umro 19. 9. 1922.; Njegova supruga: MAGDA MIHALINČIĆ, rođena 7. 5. 1855., vjenčana 10. 2. 1878., umrla 25. 3. 1912.; 1.2.2. IVAN, rođen 15. 4. 1849., vjenčan 31. 1. 1875., umro 27. 9. 1916.; Njegova supruga: MARIJA RADIĆ, rođena 1855., vjenčana 31. 1. 1875., umrla 2. 11. 1934.; 1.2.3. KATA, rođena 10. 7. 1845.; III. 1.3. JAKOV BUJAN pl. JABRANČIĆ (brat mojega šukundjeda Juraja Luke), rođen 8. 5. 1841., vjenčan 1867., umro 24. 5. 1903.; Njegova supruga: KATA HARAMINČIĆ, rođena 18. 4. 1848., vjenčana 1867., umrla 19. 9. 1931.; Njihova djeca: 1.3.1. ANA, rođena 22. 6. 1876., vjenčana 10. 11. 1895. (vjenčana za Jakova Grđana), umrla (/); 1.3.2. KATA, rođena 7. 10. 1879., vjenčana 20. 11. 1904. (vjenčana za Miška Kranjeca), umrla (/); 1.3.3. MIŠKO, rođen 22. 8. 1883., vjenčan 18. 2.1906., umro (/), (bio u školi); 1.3.4. BARA, rođena 20. 5. 1886., vjenčana 26. 2. 1905., umrla (/), (vjenčana za Mirka Haramiju); 1.3.5. ANA, rođena 8. 9. 1869., umrla 4. 5. 1874. (umrla kao petogodišnje dijete); 1.3.6. STJEPAN, rođen 25. 8. 1873., umro 19. 11. 1878 (umro kao petogodišnje dijete); Napomena: Braća Juraja-Luke Bujana pl. Jabrančića bili su: Ivan i Jakov Bujan pl. Jabrančić.

169

Potomci Ivana i Mare Bujan Jabrančić žive još i danas na starom ognjištu u Ulici Gračec -Lojnšćina u središtu Gračana. To su djeca Zlatka Bujana (od oca Ivana i majke Barbare, rođene Banek), koji ima sina i kćer, i njegove sestre Ivke Bujan, udane Kranjec, koja ima dva sina i dvije kćeri. Zatim Marijan Bujan i njegova dva sina, koji žive u Štefanovcu, te njegov brat Branko Bujan, koji je neoženjen. Također na raskrižju Gračanske ceste i Ulice Grabeščak stanuje dio obitelji loze Miška-Mije Bujana (1883.-1963.), sin Slavko Bujan i unuk Zorislav Bujan, sin pokojnog Slavka Bujana, koji stanuje na broju 68, te ima malog sina. Osim toga, sinovi Branke Šušković, rođene Bujan, po ženskoj lozi, i to: Roman, Mario i Krešimir Šušković daljnji su rod iz loze Bujan po šukundjedu Mišku (1883.) i djedu Rudolfu Bujanu (1915.-1997.). Miroslava Bešić po pokojnom ocu Miroslavu Bešiću, po prabaki Kati Bujan (1874.), također je daljnji živući rod obitelji Bujan. Jakov Bujan pl Jabrančić i njegova supruga Kata Haraminčić imali su samo jedno živo muško dijete Miška-Miju Bujana, a ostalo su bila samo ženska djeca, koje su se udale u druge obitelji pa se stablo prekida. 8.12. NAŠE DIREKTNO STABLO 1.1.3. ĐURO (GJURO) BUJAN pl. JABRANČIĆ (moj pradjed – sin Juraja Luke i Kate Bešić), rođen 11. 4. 1867., vjenčan 22. 1. 1888., umro 28. 7. 1916., rimokatolik, poduzetnik, zemljoposjednik; Njegova supruga: DORA TRNČEVIĆ, rođena 1877., vjenčana 22. 1. 1869., umrla 2. 3. 1926., domaćica; Njihova djeca: 1.1.3.1. STJEPAN, rođen 11. 1. 1892., umro 28. 1. 1892. (umro u dobi od jednog mjeseca); 1.1.3.2. JALŽA, rođena 25. 5. 1894., neudana, umrla 1972.; 1.1.3.3. PAVAO (moj djed), rođen 7. 2. 1898., vjenčan prvi put 6. 2. 1921. s Jagicom Radić Puntijar, koja je umrla mlada, i to nakon dvije godine braka, bez djece, vjenčan drugi put 31. 1. 1926. s Elizabetom Jalžom Trnčević, (mojom bakom); 1.1.3.4. MATO, rođen 12. 9. 1902., vjenčan 12. 2. 1928. s Ivkom Bešić (svojom sestričnom), umro 1961.; 1.1.3.3. PAVAO BUJAN pl. JABRANČIĆ (sin Đure i Dore Trnčević), rođen 7. 2. 1898., vjenčan 31. 1. 1926., umro 1967., Gornjogradska gimnazija, zemljoposjednik, rentijer, vrtlar; Njegova supruga: ELIZABETA-JALŽA TRNČEVIĆ, rođena 1904., vjenčana 13. 1. 1926., umrla 1971., zemljoposjednica, vrtlarica, trgovkinja, domaćica; Njihova djeca: 1.1.3.3.1. DORICA, rođena 30. 10. 1926., umrla 17. 1. 1928. (umrla u dobi od dvije godine od urođene bolesti); 1.1.3.3.2. JELENA, rođena 9. 5. 1928., vjenčana 18. 1. 1948. s Josipom Radićem Puntijarom (Vidov brat), građanska škola, trgovkinja, domaćica; 1.1.3.3.3. KATARINA (moja majka), rođena 8. 9. 1930., vjenčana 11. 5. 1952. s Dragutinom Belićem, pučka škola, trgovkinja, domaćica;

170

1.1.3.3.4. IVANA, rođena 12. 1. 1937., vjenčana 1. 12. 1956 s Matijom Gjurakom, klasična gimnazija, bankarska službenica, domaćica; 1.1.3.3.3. KATARINA BUJAN pl. JABRANČIĆ, udana BELIĆ (moja majka), rođena 8. 9. 1930., vjenčana 11. 5. 1952., pučka škola, trgovkinja, vrtlarica, domaćica; Njezin suprug (moj otac): DRAGUTIN BELIĆ, rođen 12. 11. 1926., vjenčan 11. 5. 1952., umro 6. 9. 1999., pučka škola, elektrotehnička škola, službenik, voćar; Njihova djeca: 1.1.3.3.3.1. ĐURĐICA BELIĆ, rođena 4. 4. 1953., vjenčana 4. 9. 1976. sa Stankom Haramijom, magistra znanosti za ekonomiju i financije, bankar, domaćica; 1.1.3.3.3.2. ZDRAVKO BELIĆ, rođen 24. 7. 1954., vjenčan (/), ekonomist, komercijalni poslovi ino-zastupanja, vlasnik tvrtke i član uprave "Transtek" d.o.o Zagreb; 1.1.3.3.3.1. ĐURĐICA BELIĆ, UDANA HARAMIJA (kći Dragutina i Katarine), rođena 4. 4. 1953., vjenčana 4. 9. 1976., magistra znanosti ekonomije, bankarski rukovoditelj; Njezin suprug: STANKO HARAMIJA, rođen 5. 8. 1952., vjenčan 4. 9. 1976., elektrotehnička škola, elektro-tehnički poslovi; Njihova djeca: 1.1.3.3.3.1.1. KATARINA HARAMIJA, rođena 7. 12. 1977., vjenčana 31. 12. 2005., dipl. ekonomist, bankar; Njezin suprug: DARIO KRALJEVIĆ, rođen 8. 3. 1977., vjenčan 31. 12. 2005., iz Velike Gorice, diplomirani ing. zrakoplovstva-strojarstva, projektni poslovi "Končar", Zagreb; 1.1.3.3.3.2. ZDRAVKO BELIĆ, rođen 24. 7. 1954., neoženjen, ekonomist, komercijalni poslovi – ino-zastupanja, vlasnik tvrtke i član uprave; 1.1.3.3.2. JELENA BUJAN pl. JABRANČIĆ, udana RADIĆ PUNTIJAR, rođena 9. 5. 1928., vjenčana 18. 1. 1948., građanska škola, trgovkinja, vrtlarica, domaćica; Njezin suprug: JOSIP RADIĆ PUNTIJAR, rođen 18. 3. 1922., vjenčan 18. 1. 1948., umro 18. 8. 2002., rukovoditelj skladišta; Njihova djeca: 1.1.3.3.2.1. NADA, rođena 1949., vjenčana 1971., kemijski tehničar, rukovoditeljica kozmetičke proizvodnje; 1.1.3.3.2.2. VESNA, rođena 21. 3. 1954., vjenčana 10. 5. 1976.; ekonomska tehničarka, bankarska službenica; 1.1.3.3.2.1. NADA RADIĆ PUNTIJAR, udana RUŽIĆ, rođena 1949., vjenčana 1971., kemijska tehničarka, rukovoditeljica kozmetičke proizvodnje; Njezin suprug: BRANKO RUŽIĆ, rođen 1949., vjenčan 1971., kemijski tehničar i programer softwarea; Njihova djeca: 1.1.3.3.2.1.1. NATAŠA RUŽIĆ, rođena 1974., dipl. dizajnerica;

171

Njen suprug: DANIJEL ODAK, dipl ing. sin JAKOV ODAK; 1.1.3.3.2.1.2. ZORAN RUŽIĆ, rođen 1976., vjenčan 27. 5. 2005., dipl. ing. strojarstva; Njegova supruga: MARTINA, dipl. ekonomist; 1.1.3.3.2.1.3. MLADEN r. 1982. dipl. ekonomist; 1.1.3.3.2.2. VESNA RADIĆ PUNTIJAR, udana HARAMIJA, ekonomska tehničarka – bankarska službenica; Njezin suprug: IVAN HARAMIJA, rođen 1949., vjenčan 15. 5. 1976., dipl. ing. kemije, direktor u kemijskoj industriji; Njihova djeca: 1.1.3.3.2.2.1. MARKO, rođen 20. 9. 1977., dipl. ekonomist, poslovi osiguranja; 1.1.3.3.2.2.2. IVANA, rođena 1979., dipl. ekonomistica, revizorski poslovi; 1.1.3.3.4. IVANA BUJAN pl. JABRANČIĆ UDANA GJURAK (četvrta kći Pavla i Elizabete), rođena 12. 1. 1937., vjenčana 1. 12. 1956., klasična gimnazija, bankarska službenica; Njezin suprug: MATIJA GJURAK, rođen 23. 8. 1931., vjenčan 1. 12. 1956., umro 17. 11. 1990., tehničar medicinske opreme; Njihova djeca: 1.1.3.3.4.1. ZLATKO GJURAK, rođen 25. 4. 1957., vjenčan 29. 11. 1986., prof. ugostiteljstva, ugostiteljski obrtnik; 1.1.3.3.4.2. MAJA GJURAK, rođena 13. 10. 1962., vjenčana 1995., jezična gimnazija, bankarska službenica; 1.1.3.3.4.1. ZLATKO GJURAK (sin Ivane i Matije), rođen 25. 4. 1957., vjenčan 29. 11. 1986., prof. ugostiteljstva, ugostiteljski obrtnik; Njegova bivša supruga: NEVENKA LISAK, rođena 1963., vjenčana 29. 11. 1986., prof. fizičke kulture; Njihova djeca: 1.1.3.3.4.1.1. PETRA GJURAK, rođena 11. 5. 1988., gimnazija; 1.1.3.3.4.1.2. MATIJA GJURAK, rođen 16. 2. 1993., učenik; 1.1.3.3.4.2. MAJA GJURAK, udana SANSOVINI, u Italiji, Pescara, rođena 1962., vjenčana 1995., jezična gimnazija, bankarska službenica, domaćica; Njezin suprug: PAOLO SANSOVINI, rođen 1961., vjenčan 1995., kemijski tehničar, stručnjak za vađenje nafte i plina; Njihova djeca: 1.1.3.3.4.2.1. MARCO, rođen 1999., učenik; 1.1.3.4. MATO BUJAN pl. JABRANČIĆ (Pavlov brat, moj stric), rođen 12. 9. 1902., vjenčan 12. 2. 1928., umro 1961., zemljoposjednik, rentijer, vrtlar; Njegova supruga: IVKA BEŠIĆ, rođena 10. 4. 1910., vjenčana 12. 2. 1928., umrla 1993., zemljoposjednica, vrtlarica, domaćica; Njihova djeca:

172

1.1.3.4.1. NADA, rođena 4. 9. 1932., vjenčana 23. 11. 1952., udana RADIĆ PUNTIJAR, trgovkinja, vrtlarica, domaćica; Njezin suprug: VID RADIĆ PUNTIJAR (Josipov brat), vjenčan 23. 11. 1952., pomoćni službenik, vrtlar; Njihova djeca: 1.1.3.4.1.1. BRANKA RADIĆ PUNTIJAR, rođena 1953., udana BANIĆ, kemijska tehničarka, domaćica; Njezin suprug: DARKO BANIĆ, rođen 1952., vjenčan (/), umro 2000., trgovac; Njihova djeca: 1.1.3.4.1.1.1. MARIJA BANIĆ, rođena 1983., studentica na Filozofskom fakultetu; Napomene: Iz Remetske knjige vidljivo je da je nekad brojna obitelj Bujan pl. Jabraničić imala mnogo djece, od kojih su se mnogi školovali prije više od 210 godina, a mnogi su članovi ove obitelji nosili sveti škapular, što je bio znak pobožnosti. Osim toga, biti član Bratstva sv. Škapulara bila je posebna čast. Prvi član obitelji Bujan Jabrančić koji je upisan u Knjizi rođenih, vjenčanih i umrlih je Stjepan, koji je rođen 1795., a umro 1872. godine. Bio je rimokatolik, a po zanimanju ratar. Njegova supruga Kata Puntijar rođena je 1801., a umrla 1881. godine. Iz te loze potječe moje i bratovo obiteljsko stablo po majci Katarini Bujan pl. Jabrančić, udanoj Belić. Moji pradjedovi i šukundjedovi po majci Katarini bili su: Stjepan Bujan pl. Jabrančić (1795.-1872.), Juraj-Luka Bujan pl. Jabrančić (moj šukundjed, 1832.-1891.), Đuro Bujan pl. Jabrančić (moj pradjed, 1867.-1916.), Pavao Bujan pl. Jabrančić (moj djed, 1898.-1967.), Katarina Bujan pl. Jabrančić (moja majka 1930.), udana Belić, Đurđica Belić, (tj. ja, 1953.), po majci Bujan pl. Jabrančić, udana Haramija, Zdravko Belić (moj brat, 1954.), po majci Bujan pl. Jabrančić, Katarina Haramija (moja kći, 1977.), po majci Belić-Bujan pl. Jabrančić (1977.), udana Kraljević. 2.) Vjenčanjem Katarine Bujan pl. Jabrančić, udane Belić, i njezinih sestara Jelene Bujan pl. Jabrančić, udane Radić Puntijar, i Ivane Bujan pl. Jabrančić, udane Gjurak, prekinuta je i izumrla muška loza Bujan pl. Jabrančić od 1948. do 1956. godine. To su bile kćeri Pavla Bujana pl. Jabrančića i Elizabete Jalže Trnčević, koji nisu imali muško potomstvo. Također vjenčanjem Nade Bujan pl. Jabrančić, udane Radić Puntijar, prekinuta je loza iza Mate Bujana pl. Jabrančića (Pavlova brata) i Ivke Bešić. Njihova sestra Jalža Bujan pl. Jabrančić nije bila udana i nije imala nasljednika. Po ženskoj lozi postoji više živih članova nasljednika loze Bujan pl. Jabrančić pod drugim prezimenima, uglavnom u Gračanima. 3.) Pradjed Đuro Bujan pl. Jabrančić mlad se odselio iz rodnog doma, kupovao je zemljišta južnije, u središtu Gračana, prema Gračanskoj cesti lijevo i desno od Ulice Gračec, ispod Osnovne škole "Gračec" oko 2-3 hektara zemlje, koja je nakon 1945. g. nacinonalizirana, a dio su djed Pavao i majka Katarina prodali u doba komunizma kako bi mogli preživjeti. Još i danas potomci obitelji Bujan pl. Jabrančić po ženskoj lozi stanuju u adaptiranoj kući u dvorištu koju je sagradio pradjed Đuro i prabaka Dora. Teta Ivana Gjurak, rođena Bujan pl. Jabrančić, i njezin sin Zlatko, te njihova djeca Petra i Matija Gjurak, žive na starom ognjištu koje su naslijedili raspodjelom imovine. Nakon

173

udaje u Italiju, Maja više ne stanuje s Gjurakima već dolazi u posjet dvaput godišnje. Također Nada Radić Puntijar, rođena Bujan Jabrnčić, i njezina kćer Branka Banić i unuka Marija Banić imaju kuću s velikim vrtom i jednom parcelom ispod tramvajske pruge na starom ognjištu Đure Bujana pl. Jabrančića i njegovih sinova Pavla i Mate. 4.) Svi članovi obitelji Bujan pl. Jabrančić bili su od pamtivijeka do danas rimokatolici i Hrvati i svi su kršteni, vjenčani i umrli u svojoj vjeri. Do 1945. svete sakramente primali su u Remetama, poslije 1945. na Ksaveru, a od 1983. u novoj župi Sv. Mihaela, Gračani. Mahom su to pobožni marljivi i radini ljudi. Potomci Đure i Pavla Bujana pl. Jabrančića u zadnje tri-četiri generacije uglavnom su školovani, i svi su bili odlični učenici i studenti. Niti jedan član nije bio komunist, iako im je zbog toga bilo teško u doba komunizma. Svi su oženjeni Hrvaticama, osim dva slučaja ženidbenih veza poslije 1945. godine. Moja sestrična Maja Gjurak, udana Sansovini, udala se za rimokatolika Talijana Paola, s kojim živi u Pescaru u Italiji. Njezin sin Marco Sansovini kršten je u rimokatoličkoj vjeri. 5.) Nitko od članova obitelji Bujan pl. Jabrančić nikad nije bio osuđivan, zatvaran, ubijen, nitko nije krao. Ova obitelj, počevši od mojega šukundjeda Stjepana, Juraja Luke pa do mojega pradjeda Đure i djeda Pavla Bujana Jabrančića stekla je veliki imetak, ogromna zemljišta na području Gračana i grada Zagreba oko, 10 hektara, tj. preko 100.000 m², kuće u Gračanima, višekatnu kuće u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, šume na Sljemenu. Većinu toga ovoj obitelji oduzeli su komunisti u razdoblju nacionalizacije, počevši od 1958. do 1970./80. godine, kada su na temelju vlastitih propisa otimali zemljišta i u ime komunističke izgradnje dolazili u bescjenje do kvalitetnih terena. Nažalost, do danas obitelji gotovo ništa nije vraćeno niti plaćeno po tržišnim cijenama. 6.) Moje obiteljsko stablo po muškoj lozi obitelji Bujan pl. Jabrančić je sljedeće: 1.) "Urbar" 1742. godine zapisuje da su članovi obitelji Jabrančić (danas Bujan) vlasnici kuće u Gračanima i stanovnici Gračana, te da plaćaju porez gradu Zagrebu; 2.) Stjepan Bujan pl. Jabrančić (1795.-1872.); 3.) Juraj-Luka Bujan pl. Jabrančić (1832.-1891.); 4.) Đuro Bujan pl. Jabrančić (1867.-1916.); 5.) Pavao Bujan pl. Jabrančić (1898.-1967.); 6.) tri Pavlove kćeri: Katarina Bujan pl. Jabrančić, udana Belić (1930.), Jelena Bujan pl. Jabrančić, udana Radić Puntijar (1928.), i Ivana Bujan pl. Jabrančić, udana Gjurak (1937.); 7.) Zdravko Belić, po majci Katarini Bujan pl. Jabrančić (1954.) i ja, njegova sestra, Đurđica Belić, po majci Bujan pl. Jabrančić, udana Haramija (1953.); 8.) Katarina Haramija, po majci i baki Bujan pl. Jabrančić, udana Kraljević (1977.). ----------------------------- 6. a) Potomci Jelene Bujan pl. Jabrančić, udane Radić Puntijar su: 1.) Vesna Radić Puntijar, udana Haramija (1954.); 2.) Nada Radić Puntijar, udana Ružić (1949.). Unuci Jele Bujan pl. Jabrančić su: 7.) Marko Haramija (1977.), Ivana Haramija (1979.), Zoran Ružić (1976.), Nataša Ružić (1974.) i Mladen Ružić (1983.) i praunuk Jakov Odak (2006.). 6. b) Potomci Ivane Bujan pl. Jabrančić, udane Gjurak (Đurak) su: Zlatko Gjurak (1957.) i Maja Gjurak, udana Sansovini (1962.). Unuci Ivane Bujan pl. Jabrančić su: 7.) Petra Gjurak (1988.), Matija Gjurak (1994.), Marco Sansovini (1998.).

174

9. OBITELJ KOS Obitelj KOS iz koje je potjecala moja baka (po ocu Dragutinu) ELIZABETA JALŽA KOS, udana BELIĆ (1894.-1977.), bila je građanska, obrtnička i poduzetnička zagrebačka obitelj s brojnom djecom u bakinoj generaciji. Baka Elizabeta Jalža Kos bila je kći Juraja Kosa i Magde Kos, rođene Jelačić, a imala je petero braće i dvije sestre. Ukupno je, dakle, bilo osmero žive djece, a dvoje braće umrli su kao djeca. Prezime obitelji Kos (nekad se pisalo Kus ili Koch) vjerojatno je njemačkoga ili mađarskoga građanskog podrijetla. Kos je gotovo najstarije zapisano prezime u sudskim spisima. Spominje se 1376. godine, te ponovo 1382. godine. Potomstvo obitelji Kos održalo se od 14. do 21. stoljeća u Gračanima. Godine 1376. u gradskim sudskim spisima stoji da je tuženi Kus (kasnije Kos) iz Gračana tužen zbog nekog vinograda, što svjedoči da su Kosovi starosjedioci i posjednici vinograda u Gračanima već više od 700 godina. U Gračanima su članove obitelji Kos zvali "gospodom" zbog njihovih obrtničkih zanimanja i kulturnog ponašanja i načina življenja. Prema kazivanju moje bake Elizabete i oca Dragutina, preselili su iz Nove Vesi ili Gradeca, središnje stare jezgre Zagreba, u Gračane, koji su tada bili prigradsko naselje u vlasništvu grada, na svoje imanje (voćnjake, vinograde i šume), koje su posjedovali još od 14. stoljeća, a možda i ranije. Bilo je i drugih zagrebačkih obitelji koje su posjedovale imanja u Gračanima, za uzgoj voća, grožđa, ali i za odmor i izlete, te su u Gračanima imali kleti ili, kako se to danas kaže, vikendice. Kada su im kuće u najstarijoj jezgri Gradecu ili Griču ili Novoj Vesi bile pretijesne, potomci su se često preseljavali na posjede u Gračane, gdje su sagradili nove domove kao i obitelj Kos. Obitelj Kos imala je veliku kuću na kat s drvenim trijemom i vrtom na početku Gračanske ceste, oko broja 35. Danas u tom dvorištu stoje domovi obitelji polubratića Ladislava i Ane Kosec, njihova sina Branka i unuka Marka, te obitelji Pešo Zorić, a nalaze se gotovo nasuprot mojih obiteljskih kuća Belić i Haramija. U prizemlju kuće moj je pradjed Juraj Kos vodio prije 140 godina gostionicu "Kos", koja je imala veliku ljetnu terasu, o čemu imamo obiteljsku fotografiju. Poduzetni i sposobni pradjed Juraj Kos vodio je i vlastitu mesnicu na tržnici Dolac, jer je po zanimanju bio obrtnik mesar, tako da obitelj Kos nije bila siromašna po tadašnjim kriterijima, već je to bila obrtnička gračanska obitelj koja je znatno bolje i lakše živjela od obitelji koje su živjele od obrade zemlje ili nadničarenja. U gostionici pradjeda Juraja Kosa nudila se domaća hrana i vino izletnicima Zagrepčanima koji su pješačili vikendom na svježi zrak u Gračane ili na Sljeme. Nekad, kao i danas, rado su ljeti sjedili pod krošnjama lipa i divljih kestenova s obiteljima, jeli, pili, pjevali i plesali. Bili su to lijepi obiteljski izlasci iz središta grada i druženja cijela popodneva i večeri, naročito subotom i nedjeljom. O tome je često pričala baka Elizabeta Jalža, koja je kao mlada djevojka ocu pomagala u tom ugostiteljskom poslu. Dvorila je goste i zarađivala pristojan "tringert", koji je kao ušteđevinu donijela u miraz. Osim ove gostionice, bile su još dvije ili tri gostionice "Kos" kao i dućani-trgovine mješovitom robom, koje su u vlastitim velikim zidanim

175

kućama s vrtnim terasama vodila braća Kos, i to: pradjed Juraj Kos (1865.-1930.), i prastričevi Stjepan Kos (1861.-1940.) i Mijo (Miško) Kos (1857.-1916.), tako da su na početku Gračanske ceste sav "biznis", ili trgovačko-ugostiteljski obrt, vodila tri brata obitelji Kos (Juraj, Stjepan i Mijo-Miško), svi sinovi pokojnog Stjepana Kosa, na svojoj djedovini i u vlastitim obiteljskim kućama katnicama. Oko doma Kosovi su posjedovali bregovite voćnjake, vinograde, šume i livade na početku Gračanske ceste u dužini 500 metara od gračanskog potoka desno do Remetskog kamenjaka i lijevo do Okrugljaka prema Mlinovima. Ukupno su posjedovali oko tri-četiri hektra (40.000 m²) voćnjaka, vinograda i vrtova, koje su obrađivali. Muški članovi obitelji vodili su svoje trgovine, gostionice i mesnice uz Gračansku cestu, na Dolcu, u staroj Vlaškoj u Zagrebu. Žene su vodile domaćinstva, neke su i trgovale, ali su sve zajedno sa supruzima obrađivale voćnjake i vinograde, uzgajale perad i svinje, uglavnom za prehrambene potrebe vlastite obitelji. Prema pričanju tete Barbare Kos, obitelj Kos imala je i velika polja na jugu Zagreba, gdje su sijali žito i drugo. No ta su zemljišta poslije 1958. godine nacionalizirali i oduzeli komunisti. O tome nemamo mnogo podataka. Četvorica od pet braće moje bake Elizabete Jalže imala su obrtnička zanimanja i radila su kao obrtnici i poduzetnici. Praujaci po baki Elizabeti Kos, udanoj Belić, bili su: Ivan Kos, klesar (štamicar), Petar Kos, gostioničar u staroj Vlaškoj (danas restoran "Daščara"), Mato Kos, mesar na Dolcu, Dragutin Kos, radio u gradskom Paromlinu. Peti brat, Stanko Kos, bio je bolestan od rođenja. Bakina starija sestra bila je Dora Kos, udana za Vida Krištof, mesara obrtnika koji je bio povjerenik Hrvatske seljačke stranke za Gračane, udala se na Gračansko Dolje, i Ruža Kos, udana Kosec, koja se prvo udala na Isce kod Kosca, ali se vratila i na obiteljskoj parceli Kos uz Gračansku cestu broj 37 sagradila kuću sa suprugom Vidom gdje i danas žive njihovi potomci. Pradjed Juraj Kos i prabaka Magda Kos, rođena Jelačić (1873.-1935.), bili su napredni ljudi svoga vremena, tako da su sva njihova muška djeca stekla obrtnička zanimanja, a ženska su završila pučku školu. Kada su djeca odrasla, pradjed Juraj ugovorno je darovao svakom djetetu veliku parcelu uz Gračansku cestu prema Remetskom kamenjaku ili prema Okrugljaku, tako da je raspodijelio sve imanje. Svi su njegovi sinovi jedan do drugog zajedno sa svojom sestrom Ružom Kos, udanoj Kosec, izgradili nove kuće (podrum i kat) za svoje obitelji te su živjeli u slozi i pomagali se međusobno do kraja života. Samo se najstarija kćer pradjeda Juraja, Dora Kos, udala u Gračansko Dolje u obitelj Krištofa Vida, gdje je ostala živjeti do kraja života. Moja baka po ocu Elizabeta Jalža Kos, udana Belić, prvo se nakon udaje 1919. g. preselila živjeti u dom supruga Ladislava Belića na Gračanskoj cesti oko broja 70 (današnji voćnjak Belićevih). Kada se 1950. godine kuća Belićevih počela urušavati zbog pritiska svježeg nasipa i podzemnih voda uz novu tramvajsku prugu, baka je izabrala parcelu na gradskom zemljištu (tada šuma uz potok), koju im je ponudio u zamjenu Zagrebački električni tramvaj (investitor), pokraj imanja svojega oca Juraja, majke Magde Kos i braće, te se nakon 30 godina braka (1952.) vratila kako bi živjela u novom sadašnjem domu Belić uz Gračansku cestu 16 i 14 E.

176

Danas članovi obitelji Kos žive već možda i desetu generaciju na početku Gračanske ceste, lijevo i desno, ali u manjem broju u vlastitim kućama na oko 700 godina starom imanju obitelji Kos. Opis osobina i načina života moje bake po ocu Elizabete Jalže Kos, udane Belić, dan je pod točkom 7.1.8. u okviru opisa obitelji Belić. Značajno je istaknuti da je žena Juraja Kosa, Magda Jelačić, rodila u braku desetoro djece, od kojih je osmero ostalo živo. Potjecala je iz obitelji Jelačić, koji stanuju dvjesto metara više od obitelji Kos uz Gračansku cestu. Magda je bila majka moje bake Elizabete Jalže, a baka je uvijek s poštovanjem govorila o obitelji Jelačić, posebno o svom bratiću Mirku Jelačiću, s kojim je bila u kumstvu više puta. Mirko Jelačić (oko 1920.), bio je nećak prabake Magde Jelačić, udane Kos. Imao je dvije sestre, i to: Dragu, udanu Banić, na Gračanskoj cesti 47, i Magdu, udanu Filetin, udanu na Isce. Mirko Jelačić i njegova supruga Ruža, rođena Bešić, bili su dobrostojeći. Imali su lijepu kuću i dvorište. U braku su im rođene dvije kćeri: Dragicu (1937.), udanu Čegelj, majku troje djece, i Branku (1940.), udanu Trčak, majku dvoje djece. Njihove obitelji i danas stanuju u novim kućama sagrađenim na starim temeljima obitelji Jelačić, ali pod drugim prezimenima. Sada tu žive unuci pokojnog Mirka Jelačića s obiteljima: Franjo Trčak (1975.) i Tamara Pucarić (1966.). Franjo Trčak ima sina Antonia (2007.). Mirkova sestra Draga Banić, rođena Jelačić, imala je kćer jedinicu Nadu (službenicu), udanu za Mirka Baneka (službenika), danas najstarijeg živućeg Gračanca (Mirko ima 87 godina, ali je unatoč godinama veoma bistar, intelektualac, pokretan, planinar i ljubitelj umjetnosti), a oboje žive u kući sagrađenoj na Jelačićevom dvorištu uz Gračansku cestu. Mirko i Nada Banek imaju dva sina: dr. Berislava Baneka (1951.) i dipl oec. Krešimira Baneka (1957.). Berislav Banek priženjen je u obitelj Sunčane Grđan, gdje i stanuje u novoj obiteljskoj kući Grđan, te s njom ima četvero djece: sina Mislava dipl. ing. informatike, i tri kćeri, Tajanu, Martu, Klaru koje su srednjoškolke ili studentice. Krešimir Banek oženio se u kasnijoj životnoj dobi, nema potomstva i živi s roditeljima. Druga sestra Mirka Jelačića, Barbara Jelačić, udana za Ivana Filetina (bankarskog službenika i direktora), ima jednog sina, Slavka Filetina (umirovljenog stolara), i kćer Nadu Filetin (umirovljenu bankarsku službenicu), udanu za ing. građevine Rudolfa Banića, radi na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Stanuju u obiteljskoj kući uz stari zaštićeni mlin obitelji Banić u Gračanskom Ribnjaku. Imaju dvoje djece: oženjenog sina Davora Banića (gardista Hrvatske vojske), koji ima dvoje muške djece i neudanu kćer Ivančicu Banić. Prabaka Magda Kos bila je, prema pričanju njezine djece i unuka, dobra i vrijedna žena koja je obavljala kućanske poslove za brojnu obitelj dok je pradjed Juraj vodio obrtničke poslove i zarađivao za život. Članovi obitelji Kos bili su sposobni, inteligentni trgovci i poduzetnici, dobri govornici, tako da su nećaci pradjeda Juraja Kosa, a djeca Jurajeva brata Stjepana (starijeg) – Stjepan Kos (mlađi, zvan Špepo) i Mirko Kos – bili aktivisti i povjerenici Hrvatske seljačke stranke (HSS) između 1920. i 1945. godine. Veoma su dobro vodili hrvatsku politiku, ali i vlastiti posao. Sva tri brata Kos i njihova djeca bili su dobri gospodari,

177

školovani trgovci i ugostitelji prije i poslije Prvog svjetskog rata (od oko 1880. do 1945.), imućni građani koji su imali svoje kuće, lokale, trgovine i imanje na početku Gračanske ceste, kao i pradjed Juraj Kos. Nakon dolaska jugokomunizma u Zagreb i Gračane poslije Drugog svjetskog rata 1945. godine, imovina im je bila oduzeta kao i posao, a stric Mirko Kos i njegov brat Stjepan Kos mlađi zvan Špepo bili su "zbog nekoliko hrvatski riječi" nevini osuđeni na 15 godina robije u Staroj Gradiški zbog "verbalnog delikta mišljenja" ili mišljenja koje je bilo drukčije od mišljenja komunista-partizana. Stric Mirko robijao je deset godina (od 1946. do 1957.), u samicama, gladan kao politički zatvorenik, močio se u vodi, fekalijama i jeo smrdljivu slamu. Kod kuće mu je ostala supruga Slavica, rođena Prekupec, s dva mala sina, Zvonimirom i Berislavom, bez prihoda i posla. Svako jutro u šest sati cijeli život išla je na ranu misu u župnu crkvu sv. Franje Ksaverskog i molila Boga za supruga Mirka i obitelj, koju je odgojila u strogo katoličkoj vjeri, čiji potomci su i danas pobožni ljudi. Prastric Stjepan (Mirkov brat) također je bio pod komunističkom istragom i u zatvoru oko dvije godine. Kao napredni povjerenici Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića, zvani "Radićevci", i Hrvati pobornici samostalne hrvatske države bili su smatrani opasnim neprijateljima jugokomunista-partizana na vlasti, koji su od 1945. godine proganjali, zatvarali ili likvidirali sve haesesovce i druge političke neistomišljenike Hrvate, a posebno Zagrepčane, dok su njihovu vrijednu imovinu otimali i dodjeljivali svojim komunistima, srbočetnicima, neobrazovanim, nepismenim ograničenim, partizanima pridošlima u Zagreb. Stričeve Mirka i Stjepana Kos prijavio je za "delikt hrvatskog mišljena " poznati domaći komunist i partizan iz Markuševca Stjepan Topolovec Zeba, koji je ujahao na bijelom konju u Markuševac i Gračane, te u Zagreb 1945. godine kao partizanski oficir. Kao partizanskom osloboditelju, odmah mu je dodijeljena nacionalizirana vila s parkom i ribnjakom na Markuševačkoj cesti, gdje je do smrti vodio restoran "Kod Zebe". Udbaš Topolovec imao je više od trideset godina svu vlast u našim krajevima, uvijek se ujutro oko 10 sati vozio velikom crnom limuzinom u grad, koju mu je platila jugoudba, dok su drugi ljudi jedva životarili i pješačili na posao. Uhićivao je i zatvarao domaće ljude iz Markuševca i Gračana, prokazivao ih jugoudbi, organizirao pljačku njihove imovine, bio je živi komunistički sotona i protuhrvatski pokvareni izdajica. U kasnijim je godinama svojega života poludio od učinjenih zlodjela i tukao svoju obitelj, kurvao se s konobaricama i činio zlodjela do smrti. Imao je psihički bolesnu kćer Bebu i sina Franca Topolovca. Franc Topolovec je 1990. godine pobjegao iz Markuševačke ceste, napustio nacionaliziranu vilu i restoran kako bi sakrio zlodjela svojega oca, pa živi na otoku Šilu pokraj Krka, gdje je krvarinom izgradio hotel koji iznajmljuje. Stric Mirko Kos bio je pušten iz zatvora nakon deset godine robijanja, pred smrt (1957. g.), s teškom tuberkulozom pluća, jer su komunisti mislili da će brzo umrijeti. Međutim, Božjom je providnošću 1956. godine, kada je bio bolestan pušten iz zatvora, pronađen u Švicarskoj prvi penicilin, koji je obitelj uz pomoć Crkve kupila, jer nisu imali novca, a niti hrane i odjeće. Nakon Drugog svjetskog rata vladalo je veliko siromaštvo više od 25 godina. Stric Mirko uspio je zaliječiti tuberkulozu uz Božju pomoć, te je doživio više od 80 godina. Mirko Kos i njegova supruga Slavica, rođena Prekupec, te sinovi Zvonimir i Berislav, ta cijela pobožna katolička obitelj uvijek je zahvaljivala Bogu na pomoći i daru koji se ogledao u novom Mirkovu životu. Bio je to neopisiv dar i čudo ozdravljenja

178

u to vrijeme, a u čemu je mnogo pomogla i šogorica liječnica dr. Jelica Prekupec za plućne bolesti. Bilo je to veoma teško i mučno razdoblje života obitelji Kos, a posebno za Slavicu i njezinu malu djecu, koji su ostali bez hranitelja obitelji i bez trgovine i lokala koji su prije dolaska komunizma nosili prihod za život obitelji. Ovu traumu obitelj Mirka Kosa nosi i danas u trećoj generaciji. Idućih 45 godina obitelj je danonoćno bila pod prismotrom UDBE i terorizirana. Kada su sinovi Zvonimir i dr. Berislav trebali krenuti u srednje škole, za njih nije bilo mjesta za upis u gimnazije ili tehničke škole, jer su prednost pri upisu imala partizanska komunistička djeca, a djeca hrvatskih rodoljuba nisu se smjela školovati. Mirkov mlađi sin, doktor Berislav Kos (ginekolog-kirurg), upravo je zato po završetku Medicinskog fakulteta u Zagrebu otišao raditi kao liječnik emigrant u SAD, u državnu bolnicu u Chicagu. Cijeli radni vijek živio je s obitelji i suprugom liječnicom i djecom (sin Mislav Kos, dipl. ing. informatike, kćer Maja, profesorica francuskog jezika, i kćer dr. Liborka, liječnica dermatolog, svi visokoobrazovani i svi su ostali živjeti u SAD-u). Budući da se nije smio upisati u školu jer su djeca komunista imala prednost, stariji sin Zvonimir potajno je zahvaljujući prijateljskim vezama završio zanat za staklopuhača, te je također veći dio života radio u inozemstvu u Švicarskoj, a u zreloj se dobi vratio doma i vodi vlastiti obrt na Gračanskoj cesti 29. Zvonimir ima dva sina: Damira (1970.) i Hrvoja (1974.) i četvero unučadi. Obitelj strica Mirka Kosa iz Gračanske ceste 29 primjer je kako je komunistički režim uništavao i protjerivao Hrvate katolike, iako stric nije nikada bio niti u jednoj vojsci, no bio je osuđen za "delikt mišljenja", što je bilo uobičajeno u to vrijeme. Osim toga, bio je to način da se komunističke vlasti domognu imovine. Ovo je jedan primjer stradanja hrvatske obitelji od stotine tisuća u vrijeme SFRJ Jugoslavije. No komunisti-partizani i srbočetnici, koji su gurnuli tisuće hrvatskih obitelji u tragedije, ni do danas nisu sudski odgovarali za svoje zločine, a mnogi su već pomrli bez osude. Zanimljivo je navesti kako se povijest i sudbina hrvatskih obitelji ponavlja svakih pedeset godina. Tijekom Domovinskog rata za samostalnu Republiku Hrvatsku unuk strica Mirka, Damir Kos, bio je mobiliziran kao hrvatski branitelj u 101. zagrebačkoj brigadi. U akciji obrane Zagreba na Kupi kod Sunje - Sisak pao je u srbočetničko zarobljeništvo 1992. g., kao i veći dio njegove brigade, pretučen je i odveden u prvi tajni ratni logor Jugoslavenske narodne armije na Manjači. Drugi dio 101. brigade utopio se u Kupi selo Šišinac kraj Lekenika, tijekom borbe u prosincu s četnicima. Bili su to zagrebački mladići u prosjeku stari dvadesetak godina. Logor Manjača srbočetnici su otvorili još 1992. godine iznad Banja Luke u Bosni i Hercegovini, gdje je JNA imala velike vojne baze. Tu su mučili, tukli i izgladnjivali hrvatske branitelje i civile koje su zarobili u Hrvatskoj. Obitelj Zvonimira i supruge Ivke Kos, rođene Banić, nije tri mjeseca znala je li njihov sin Damir živ, a za srpske logore u Hrvatskoj se još nije znalo. Tek nakon četiri mjeseca zarobljeništva Damir Kos i njegovi suborci razmijenjeni su, ali on je zbog srbočetničkih tortura i mučenja ostao oštećena zdravlja i ne govori mnogo, baš kao i njegov djed Mirko Kos. Na sreću, Damir ima svoju obitelj. Ima tri mala sina, Domagoja, Filipa i Ivana, te brata Hrvoja, koji ima kćer Leu Kos, te ova sustavno uništavana obitelj ima život i potomstvo dano po Bogu.

179

9.1. SHEMA OBITELJSKOG RODOSLOVNOG STABLA OBITELJI KOS (po baki ELIZABETI JALŽI KOS, udanoj BELIĆ), prema Knjizi rođenih, krštenih, krizmanih i umrlih u Remetama od 1790. do 1945. godine (podaci izvađeni u svibnju 2006.) Podaci iz Remetske knjige dopunjeni su potomcima šire obitelji KOS, koji danas žive uglavnom u najbližem susjedstvu, kao i prema kazivanju moje bake Elizabete Jalže i mojega oca Dragutina. Prvi upisani u Knjizi rođenih, krizmanih, vjenčanih i umrlih iz 1790. godine u Remetama iz obitelji KOS su naš pradjed JURAJ KOS (1865.-1922.) i njegova starija braća STJEPAN KOS (1861.-1940.) i MIŠKO MIO KOS (1857.-1916.), sva trojica sinovi pokojnog STJEPANA KOSA, iz Gračana. U nastavku ću prikazati sva tri rodoslovna stabla s cjelokupnim potomstvom KOS do danas, iako za neke žive daljnje članove nisu dostupni podatci o rođenju, jer žive u inozemstvu ili u drugim obiteljima, pa su njihovi podaci u knjigama različitih župnih zajednica. Kus ili Kos iz Gračana, prema gradskom sudskom spisu iz 1376. i 1382. godine, tužen je zbog nekog vinograda. U to se vrijeme sve do 16. stoljeća nisu vodile knjige rođenih, vjenčanih ili umrlih već samo sudski spisi koji postoje u Arhivu grada Zagreba. Zatim se u "Urbaru" iz 1742. spominje obitelj KOS kao vlasnik kuće u Gračanima, čiji su članovi stanovnici Gračana. To je jedno od najstarijih zapisanih prezimena u Gračanima, čiji direktni muški potomci žive i danas. I. JURAJ KOS, rođen 12. 3. 1865., vjenčan 17. 11. 1889., umro 23. 6. 1922., moj pradjed, sin pokojnog STJEPANA, školovan; II. STJEPAN KOS, rođen 8. 5. 1861., vjenčan 1885., umro 28. 5. 1940., Jurajev brat, sin pokojnog STJEPANA, školovan, nosio sv. Škapular; III MIŠKO-MIO KOS, rođen 8. 2. 1857., vjenčan 19. 1. 1883., umro 1. 5. 1916., Jurjev brat, sin pokojnog STJEPANA, školovan, nosio sv. Škapular; I. OBITELJ JURAJA KOSA, sina pokojnoga STJEPANA starijega 1. JURAJ KOS, pradjed, sin pokojnog Stjepana, rođen 12. 3. 1865., vjenčan 17. 11. 1889., umro 23. 6. 1930., obrtnik mesar i gostioničar; Njegova supruga: MAGDA JELAČIĆ, rođena 28. 4. 1873., vjenčana 17. 11. 1889., umrla 19. 1. 1935., domaćica; Njihova djeca: 1.1. IVAN, rođen 5. 12. 1890., vjenčan 4. 2. 1923., umro 1955., vojska, klesar

(štamicar); 1.2. PETAR, rođen 17. 5. 1892., vjenčan 30. 5. 1920., umro 197x. u Zagrebu, vojska,

gostioničar; 1.3. ELIZABETA JALŽA (moja baka), rođena 30. 12. 1894., vjenčana 2. 12. 1919., umrla 1977., udana za Ladislava Belića, trgovkinja, domaćica, mlada radila u obiteljskoj gostionici; 1.3. SLAVICA, rođena 27. 8. 1896., umrla 1896.;

180

1.4. MATIJA, rođen 29. 1. 2. 1900., vjenčan (prvi put 21.12.1926. s Terezijom Haramija, drugi put 16. 11. 1963. s Elizabetom Đunom Žiljak, obrtnik-mesar;

1.5. DORA, rođena 24. 1. 1902., vjenčana 22. 2. 1925., udana za obrtnika-mesara Vida Krištof, domaćica, trgovkinja;

1.6. RUŽICA, rođena 4. 3. 1900., vjenčana 15. 2. 1920, udana za Vida Koseca, domaćica, trgovkinja;

1.7. DRAGUTIN, rođen 28. 10. 1906., vjenčan 23. 2. 1936., umro 1985., radnik; 1.8. FRANJO, rođen 9. 2. 1909., umro 6. 3. 1936.; 1.9. STANISLAV, rođen bolestan 19. 7. 1911., umro 18. 8. 1950.; 1.10. MARIJA, rođena 15. 8. 1896., umrla 26. 10. 1950.; 1.1. IVAN KOS, rođen 5. 12. 1890., vjenčan 4. 2. 1923., umro (/), vojska, klesar (štamicar), brat moje bake Elizabete Jalže; Njegova supruga: MARIJA ŠPIČEK, rođena 15. 8. 1897., vjenčana 4. 2. 1923., umrla 27. 10. 1950., domaćica; Njihova djeca: 1.1.1. SLAVICA, rođena 22. 1. 1924., domaćica, udana za Franju Graha – glazbalara; 1.1.2. BARBARA, rođena 1. 10. 1926., neudana, umirovljenica; 1.1.3. VIKTOR, rođen 3. 12. 1934., vjenčan 13. 6. 1952., umro 1996., glazbalar, građevinski rukovoditelj; 1.1.4. IVAN, rođen 27. 5. 1939., neoženjen, službenik – grafičar; 1.1.1. SLAVICA KOS (1924.), domaćica; Njezin suprug: FRANJO GRAH, glazbalar, stolar; Njihova djeca: 1.1.1.1. VESNA GRAH, dipl. ing. biologije, supruga pokojnog prof. povijesti DINKA DRVARA iz Dubrovnika; 1.1.1.1.1. ZVONIMIR DRVAR (1989.), gimnazijalac, sin Vesne i Dinka; 1.1.2. BARBARA KOS (1926.), u mirovini, neudana; 1.1.3. VIKTOR KOS (1927.-1996.), glazbalar, rukovoditelj gradilišta; Njegova supruga: Marija (Marica) Rihter (1931.-2006.), umirovljena, iz Luke-Bistra; Njihova djeca: 1.1.3.1. MARIJAN KOS (1953.), supruga JAGODA, oboje bankarski službenici (imaju troje djece): 1.1.3.1.1. PETRA (1982.), dipl. psiholog; 1.1.3.1.2. ANA MARIJA (1984.), dipl. dizajnerica; 1.1.3.1.3. IVAN (1988.), student ekonomije; 1.1.4. IVAN IVO KOS (1939.), službenik, grafičar, u mirovini, neoženjen; 1.2. PETAR (brat bake Elizabete Jalže), rođen 17. 5. 1892., vjenčan 30. 5. 1920.; umro u Zagrebu, vojska, gostioničar u Staroj Vlaškoj br. 9 u Zagrebu; Njegova supruga: DRAGA ĆUK, rođena 26. 10. 1897., vjenčana 30. 5. 1920., preselili u Zagreb, domaćica; Njihova djeca: DRAGA BRANKA, rođena 25. 7. 1924., umrla 23. 12. 1924.;

181

1.3. ELIZABETA JALŽA KOS (moja baka po ocu Dragutinu), rođena 30. 12. 1894., vjenčana 2. 12. 1919., umrla 10. 5. 1977., domaćica, trgovkinja, u mladosti radila u obiteljskoj gostionici Njezin suprug: LADISLAV BELIĆ, zemljoposjednik, voćar, vozač tramvaja; Njihova djeca: 1.3.1. IVAN BELIĆ, po majci KOS, rođen 1921., umro 1925.; 1.3.2. DRAGUTIN BELIĆ, po majci KOS, moj otac, rođen 12. 11. 1926., vjenčan 11. 5. 1952., umro 6. 9. 1999., zemljoposjednik, službenik, voćar, otac dvoje djece; Njegova supruga (moja majka): KATARINA BELIĆ, rođena BUJAN-JABRANČIĆ, rođena 8. 9. 1930., vjenčana 11. 5. 1952., trgovkinja, vrtlarica, domaćica; Njihova djeca: 1.3.2.1. ĐURĐICA BELIĆ, udana HARAMIJA, po baki KOS, rođena 4. 4. 1953., vjenčana 4. 9. 1976., magistra znanosti ekonomije, bankar, udana za Stanka Haramiju; 1.3.2.2. ZDRAVKO BELIĆ, po baki KOS, rođen 24.7.1954., ekonomist, vlasnik tvrtke na poslovima ino-zastupanja, neoženjen; Praunuka: (kći Đurđice i Stanka Haramija) 1.3.2.1.1. KATARINA HARAMIJA (kći Đurđice i Stanka Haramije), po djedu i prabaki KOS, rođena 7. 12. 1977., vjenčana 31. 12. 2005., dipl. ekonomist, bankar, udana za DARIA KRALJEVIĆA, dipl. ing. zrakoplovstva-strojarstva; 1.4. MATIJA KOS (brat moje bake Elizabete Jalže), rođen 29. 12. 1900., vjenčan prvi put 21. 12. 1926. za TEREZIJU HARAMIJA, vjenčan drugi put 16. 11. 1963. za ELIZABETU ĐUNU ŽILJAK, obrtnik-mesar; Djeca: žensko mrtvorođenče u prvom braku; Prva supruga TEREZIJA, rođena HARAMIJA, 25 godina zbog artritisa svih kostiju nepokretna u krevetu, trebala je dvadesetčetverosatnu njegu, koju joj je pružala siromašna dvanaestogodišnja djevojčica ELIZABETA ĐUNA ŽILJAK, koja je došla na dvorbu iz Bistre (Hrvatsko zagorje). Nakon Terezijine smrti postala je druga supruga Matije Kosa u njegovim kasnim godinama. Tereziju je također niz godina njegovao suprug Matija. Ona je navodno zimi prala rublje svojeg supruga Matije koje je bilo uprljano od mesarskog posla u zaleđenom potoku pokraj kuće uz Gračansku cestu 24 i jako prehladila kosti ruku, a bolest se kasnije proširila na sve kosti tijela, te je trpjela strašne bolove ležeći nepokretna u krevetu. Liječnici je nisu mogli izliječiti. 1.5. DORA KOS (1902.-1982.), starija sestra bake Elizabete Jalže, domaćica, trgovkinja; Njezin suprug: VID KRIŠTOF, obrtnik-mesar povjerenik HSS za Gračane, (1901.-1940.); Njihova djeca: 1.5.1. LADOSLAV KRIŠTOF, po majci KOS (1925.-1974.), strojar, oženjen Katarinom Kos (1928.-1995.), kćeri Rudolfa Kosa (Pitucia) (1908.-1984.) i Ruže Haramija, udane Kos (1907.-1974.); Majka Rudolfa Kos je bila sestra braće Kos sa Gračanske ceste. 1.5.1.1. VIŠNJA KRIŠTOF, po baki KOS (1953.), frizerski obrtnik, udana za pokojnog Blaženka Poturicu, službenika u banci; 1.5..1.2. JASNA KRIŠTOF, po baki KOS (1958.), službenica, neudana; 1.5.1.1.1. DANIJELA POTURICA (1976.), po majci Višnji KRIŠTOF KOS, udana STANKOVIĆ, magistra ekonomskih znanosti;

182

1.6. RUŽICA KOS (1903.-1972.), mlađa sestra bake Elizabete, domaćica, trgovkinja; Njezin suprug: VID KOSEC (1899.-1968.), radio različite poslove na velikom imanju Puntijar; Njihova djeca: 1.6.1. LADISLAV KOSEC (18. 5. 1927. - 8. 6. 2000.), sin RUŽICE KOS, obrtnik-prijevoznik, oženjen ANOM, rođenom ZUBAK (1928.); Njihova djeca: 1.6.1.1. BRANKO KOSEC (1952.), unuk RUŽICE KOS, obrtnik-taksist; 1.6.1.1.1. MARKO KOSEC (1995.), praunuk po prabaki KOS, automehaničar; 1.6.2. SLAVICA KOSEC (1924.-1994.), kći RUŽICE KOS, udana za IVANA BANIĆA, Ladislavova sestra; 1.6.2.1. IVKA BANIĆ (1943.), unuka RUŽICE KOS, ekonomist, rukovoditeljica računovodstva, udana za ZVONIMIRA KOSA, obrtnika-staklopuhača, imaju dva sina: 1.6.2.1.1. DAMIR KOS (1970.), drvni tehničar, po prabaki RUŽICI KOS, supruga Ana (imaju tri sina); 1.6.2.1.1.1. DOMAGOJ KOS (1999.), učenik, šukununuk RUŽICE KOS, udane Kosec; 1.6.2.1.1.2. FILIP KOS (2000.), šukununuk RUŽICE KOS, udane Kosec; 1.6.2.1.1.3. IVAN KOS (2006.); 1.6.2.1.2. HRVOJE KOS, gimnazija, obrtnik, po prabaki RUŽICI KOS, supruga Marija, rođena KOS iz druge obitelji (ima kćer ); 1.6.2.1.2.1. LEA KOS (2001.), šukununuka po RUŽICI KOS; 1.7. DRAGUTIN KOS (1906.-1981.), radnik, brat bake Elizabete-Jalže, supruga ANA, rođena TRNČEVIĆ (1911.-1992); Njihova djeca: 1.7.1. BRANIMIR KOS (1939.-1995.), dipl. ing. elektrotehnike, supruga x, liječnica, psihijatrica na Rebru; 1.7.1.1. ZDRAVKO KOS (1985.), sin Branimira i liječnice x, student u Zagrebu; 1.7.2. VIŠNJA KOS (1944.-1984.), ekonomski tehničar, udana za IVANA PERNJEKA (1942.-2006.), strojarskog inženjera, obrtnika; umrla mlada u 38. godini, iza nje ostala malodobna djeca: najmlađa Janja imala je pet godina, a najstarija Morana 17 godina; Njihova djeca: 1.7.2.1. MORANA PERNJEK KOS, dipl. ing. kemije, udana za Ivana Radića Puntijara, majka dvojice sinova: Tomislava i Ivana Radić-Puntijar, učenici; 1.7.2.2. KRISTINA PERNJEK KOS, gimnazija, službenica, udana za Davora Belića, majka sina Damjana i kćeri Katje Belić; 1.7.2.3. MARTINA PERNJEK KOS, udana BEŠIĆ, trgovkinja, majka sina Jurice Bešić; 1.7.2.4. JANJA PERNJEK KOS, viša odgajateljica; II. OBITELJ STJEPANA KOSA, sina pokojnog Stjepana, brata JURAJA KOSA

183

2. STJEPAN KOS, sin pokojnog Stjepana, rođen 8. 5. 1861., vjenčan 1885., umro 28. 5. 1940., školovan, nosio sveti škapular, gostioničar, trgovac; Njegova supruga: ANA ČEGEL, rođena 2. 2. 1867., vjenčana 22. 1. 1885., umrla 13. 5. 1927.; Njihova djeca: 2.1. STJEPAN, rođen 1. 8. 1887., vjenčan 7. 7. 1912., školovan, vojska, bio u komunističkom logoru 1949. jer je bio cijenjeni HSS povjerenik i govornik; 2.2. JELICA, rođena 15. 4. 1895., vjenčana 9. 2. 1919., školovana, nosila sveti škapular; 2.3. MIROSLAV, rođen 29. 3. 1902., trgovački pomoćnik u Zagrebu; 2.4. MIRKO, rođen 23. 7. 1906., vjenčan 1. 2. 1931. (moj stric), bio u komunističkom logoru Stara Gradiška; 2.1. STJEPAN KOS, Mirkov brat, rođen 1. 8. 1887., vjenčan 7. 7. 1912., bio u komunističkom logoru 1949., trgovac, ugostitelj; Njegova supruga: MARA JELAČIĆ, rođena 30. 9. 1892., vjenčana 7. 7. 1912., umrla 15. 6. 1954.; Njihova djeca: 2.1.1. STANISLAV, rođen 25. 11. 1913., umro 3. 3. 1917.; 2.1.2. VLADIMIR, rođen 25. 11. 1914., umro 10. 12. 1914.; 2.1.3. VALENT, rođen 9. 2. 1915., umro 5. 4. 1917.; 2.1.4. ZVONIMIR, rođen 6. 10. 1921., umro 21. 8. 1923.; Četiri sina strica Stjepana Kosa Špepe i Mare Jelačić umrla su kao djeca tijekom Prvog svjetskog rata (1914.-1919.), vjerojatno od bolesti. 2.4. MIRKO KOS, Stjepanov brat, rođen 23. 7. 1906., vjenčan 1. 2. 1931., umro 1989., trgovac, ugostitelj povjerenik HSS bio u komunističkom logoru Stara Gradiška 10. godina (osuđen na 15 godina), zbog nekoliko hrvatskih riječi izgovorenih nakon dolaska komunista na vlast u Zagrebu 1946.g.; Njegova supruga: SLAVA PREKUPEC, rođena 1. 11. 1913., vjenčana 1. 2. 1931., umrla 1993., trgovkinja, domaćica; Njihova djeca: ZVONIMIR JOSIP i dr. BERISLAV MIRKO KOS; 2.4.1. Mrtvorođenče žensko, rođeno 26. 11. 1933.; 2.4.2. ZVONIMIR JOSIP, rođen 17. 10. 1935., vjenčan 1970., obrtnik, prvi Mirkov sin, oženjen Ivkom Banić, ima dva unuka: Damira i Hrvoja; Zvonimirova i Ivkina djeca: 2.4.2.1. DAMIR (1970.), Mirkov unuk, hrvatski branitelj (bio u srbočetničkom logoru nekoliko mjeseci 1991. g. na Manjači iznad Banja Luke), ratni vojni invalid, obrtnik, oženjen Anom, trgovkinjom (imaju tri mala sina); 2.4.2.2. HRVOJE (1972.), Mirkov unuk, gimnazija, obrtnik, oženjen Marijom krojačica, (imaju jednu kćer); Djeca Damira i Ane Kos: 2.4.2.1.1. DOMAGOJ, rođen 1999., Mirkov praunuk, učenik; 2.4.2.1.2. FILIP, rođen 2000., Mirkov praunuk; 2.4.2.1.3. IVAN, rođen 29. 6. 2006., Mirkov praunuk; Djeca Hrvoja i Marije Kos: 2.4.2.1.2.1. LEA KOS (2001.);

184

Napomena: DAMIR i HRVOJE KOS po ocu ZVONIMIRU, djedu MIRKU i pradjedu STJEPANU KOSU direktni su muški potomci obitelji KOS, ali i po svojoj majci Ivki Kos, rođenoj Banić, unuci Ružice Kos, udane Kosec. Oni po majci Ivki Banić, udanoj Kos, i baki Slavici Kosec Kos, udanoj Banić, i prabaki Ružici Kos, udanoj Kosec, kćeri JURJA KOSA (Stjepanov brat) pripadaju istoj lozi KOS. Znači da je njihova prabaka po majci Ivki bila RUŽICA KOS, kćer JURJA KOSA, koji je bio brat STJEPANA KOSA, oca MIRKOVA. Stric MIRKO je otac ZVONIMIRA i BERISLAVA KOSA. ZVONIMIR je Damirov i Hrvojev otac i djed Domagoja, Filipa, Ivana i Lee Kos. Znači Damir i Hrvoje Kos su praunuci Jurja Kosa po majci Ivki i prabaki Ružici i praunuci Stjepana Kosa (Jurjeva brata) po ocu Zvonimiru i djedu Mirku, pa su po oba roditelja pripadnici iste loze Kos, kao i njihova djeca Domagoj, Filip, Ivan i Lea Kos. Također je Hrvojeva supruga Marija Kos, rođena Kos (kći Stanka i Nade Kos), iz druge loze Kos, iz Ulice Isce u Gračanima, i nije rod. 2.4.3. Dr. BERILSAV KOS, drugi Mirkov sin, rođen 22. 2. 1941., doktor ginekologije, supruga doktorica Jasminka; Njihova djeca: 2.4.3.1. Dr. LIBORKA, rođena oko 1970., liječnica, živi u SAD-u; 2.4.3.2. MISLAV, rođen oko 1972., dipl. ing. elektronike, živi u SAD-u; 2.4.3.3. MAJA, rođena oko 1976., profesorica francuskog jezika, živi u SAD-u, udana i ima dijete; Cijela obitelj Berislava Kosa živi u SAD-u, gdje su djeca rođena i školovana, a ponekad navraćaju u Hrvatsku na godišnji odmor. Oko desetak godina djeca su živjela u Zagrebu, u stanu u Ilici i na Gračanskoj cesti, kod djeda Mirka i bake Slavice Kos, koji su ih čuvali. Mislav Kos, dipl. ing., koji također živi u SAD-u, sin je dr. Berislava i također direktan potomak loze Kos, a obitelji Damira i Hrvoja Kosa stanuje na starom pradjedovskom ognjištu na Gračanskoj cesti 29 u novim obiteljskim kućama. III. OBITELJ MIŠKA MIJE KOSA, sina pokojnog Stjepana, brata JURAJA KOSA 3. MIŠKO KOS, sin pokojnog STJEPANA, JURAJEV brat, prastric, rođen 8. 2. 1857., vjenčan 19. 1. 1883., umro 1. 5. 1910., gostioničar, otac više djece; Njegova supruga: MAGDA TRNČEVIĆ, rođena 10. 8. 1866., vjenčana 19. 1. 1883., umrla 21. 5. 1937., nosila sveti škapular; Njihova djeca: 3.1. MAGDA, rođena 4. 2. 1866., vjenčana 26. 1. 1902., školovana, udana za LACKA ČEGELA; 3.2. KATA, rođena 20. 8. 1887., vjenčana 26. 1. 1902., školovana, udana za MIŠKA KOSCA; 3.3. BARICA, rođena 14. 5. 1890., vjenčana 12. 2. 1911., udana za IVANA GJURAKA; 3.4. VIKTOR, rođen 24. 3. 1896., umro u 22. godini 21. 5. 1918.; 3.5. MARIJA (MARUŠA), rođena 27. 1. 1899., vjenčana 9. 2. 1919. za VIDA KRANJCA (Vid umro mlad od sušice), umrla 14. 8. 1979.;

185

3.6. DRAGICA, rođena 6. 12. 1905., vjenčana 25. 11. 1923. za NIKOLU KRANJCA, umrla 1986.; 3.5. MARIJA KOS, udana KRANJEC (zvana Maruša), kći Miška Kosa, rođena 27. 1. 1899., vjenčana 9. 2. 1919., umrla 14. 8. 1979., domaćica; Njezin suprug: VID KRANJEC, Nikolin brat, rođen 5. 8. 1895., vjenčan 9. 2. 1919., umro 25. 2. 1924.; Njihova djeca: 3.5.1. KATARINA KRANJEC, rođena 3. 10. 1919., umrla 20. 6. 1920.; 3.5.2. IVAN KRANJEC, rođen 1. 12. 1921., vjenčan 12. 10. 1941., umro 25. 5. 1973., gimnazija, službenik; Njegova prva supruga: BARBARA MIHOLIĆ-MATKO, rođena 3. 10. 1921., umrla 1983., prva rastava u Gračanima oko 1950. godine; Njegova druga supruga: ANTONIJA TONKA X, rođena 1930., gimnazija, službenica; Djeca: Ivana i Barbara iz prvog braka; 3.5.2.1. ŽELJKO KRANJEC, rođen 1943., bravar (supruga Barica); Djeca Željka i Barice Kranjec: 3.5.2.1.1. SUZANA KRANJEC udata Čadežić, rođena 1963., po prabaki MARIJI KOS, školovana u Njemačkoj, živi i radi u Njemačkoj banci, suprug Josip i sin Dominik Čadežić, po majci Kranjec Kos; 3.5.2.1.2. MIHAELA KRANJEC udata Barešić, rođena 1967., po prabaki MARIJI KOS, rođena, školovana, živi i radi u Njemačkoj, udana za Ivicu Barišića; Djeca Mihaele Kranjec Kos i Ivice Barišića: 3.5.2.1.1. VALENTINA BARIŠIĆ rođ. po ocu KRANJEC KOS, rođena 1998., studentica; 3.5.2.1.2. KRISTIJAN BARIŠIĆ rođ. po ocu KRANJEC KOS, rođen 1990., učenik; Cijela obitelj Željka Kranjca, po baki Mariji Kos, živi i radi u Münchenu, u Njemačkoj, više od 30 godina. Unuci, praunuci i šukununuci Marije Kos u Hrvatsku dolaze smo povremeno, u posjet i na odmor. Njihova nova kuća, koju je Željko Kranjec sagradio nasuprot našoj, stoji na temeljima starog doma Miška Kosa na Gračanskoj cesti 33.

186

Slika 96. Obiteljska kuća Željka Kranjca na temeljima starog doma Miška Kranjca, Gračanska

cesta 33, nasuprot obiteljskih kuća Belić i Haramija 3.5.2.2. MIRJANA BARBARA KRANJEC MATKO, rođena 4. 5. 1942., udana za RUDOLFA PUNTIJARA, obrtnika-mesara, kći Ivana Kranjca i unuka Marije KOS iz prvog braka s Barbarom Miholić Matko; Djeca Mirjane i Rudolfa Puntijara: Đurđica i Krešimir; 3.5.2.2.1. ĐURĐICA PUNTIJAR (1957.), po prabaki MARIJI KOS KRANJEC, udana za MIRKA LUKAČA, Hercegovca, bankarska službenica, živi u novoj kući u Remetama; Djeca Đurđice i Mirka: 3.5.2.2.1.1. LUKA LUKAČ (1985.), student elektrotehnike; 3.5.2.2.1.2. TOMISLAV LUKAČ(1989.) srednjoškolac; 3.5.2.2.2. KREŠIMIR PUNTIJAR, rođen 1962., po prabaki Mariji KOS KRANJEC, elektrotehničar, vlastita tvrtka za poslove s kompjutorima (supruga Karmela, rođena Benšek, rođena 1962., ekonomistica, vodi ugostiteljski obrt; Djeca Krešimira i Karmele Puntijar: 3.5.2.2.2.1. PETAR, učenik srednje škole; 3.5.2.2.2.2. MARTA, učenica srednje škole; 3.5.2.2.2.3. MIRTA, specijalna škola za bolesnu djecu; 3.5.2.2.2.4. PAULA, učenica osnovne škole; 3.5.2.2.2.5. RUDOLF, vrtić; Djeca obitelji Puntijar, po baki Mirjani, prabaki Barbari Kranjec KOS, a šukunbaki Mariji (Maruši) KOS, udanoj Kranjec, đaci i studenti, žive u obiteljskoj kući na Iscu u Gračanima, iza crkve Sv. Mihaela.

187

3.5.1.3. NELICA KRANJEC, rođena 1953., gimnazija, Ivanova kći iz drugog braka s TONKOM, živi u Parizu sa suprugom medicinarom Arapinom, Palestincem, rodila tri sina koji su danas studenti medicine. 3.6. DRAGICA KOS, rođena 6. 12. 1905., vjenčana 25. 11. 1923., vlasnica gostionice i trgovine na starom domu svojega oca Miška Mije Kosa na Gračanskoj cesti 27, sestra Marije (Maruše) Kos; Njezin suprug: NIKOLA KRANJEC, rođen 10. 6. 1902., umro 26. 3.1972., VIDOV brat, obrtnik, trgovac i gostioničar; Djeca Dragice i Nikole: 3.6.1. MIROSLAV KRANJEC, rođen 1927., umro 1994., po majci Dragici KOS gimnazija, studij nuklearne medicine, rukovoditelj odjela u Bolnici Rebro; Njegova supruga: SLAVICA, rođena TRNČEVIĆ, rođena 1928., gimnazija, duševno bolesna; Djeca Miroslava i Slavice Kranjec: 3.6.1.1. ZLATKO KRANJEC, rođen 1953., po baki DRAGICI KOS, magistar ekonomije, bankar; 3.6.1.2. LJERKA KRANJEC, rođena 1958., po baki DRAGICI KOS, gimnazija, duševno bolesna, neudana; 3.6.1.1. ZLATKO KRANJEC, rođen 1953., po baki DRAGICI KOS, magistar ekonomije, supruga Dijana x, gimnazija, bankarska službenica; Djeca Zlatka i Dijane Kranjec: 3.1.1.2.1. ZVONIMIR, rođen 1980., praunuk, po prabaki DRAGICI KOS, student prava, oženjen, radi u ugostiteljstvu; 3.1.1.2.2. NIKOLINA KRANJEC, rođena 1990., praunuka, po prabaki KOS, gimnazijalka. Obitelj pokojnog Nikole, pokojnog Miroslava, Zlatka, Zvonimira i Nikoline Kranjec su naši su prvi susjedi, preko puta obitelji Belić Haramija na stoljetnom posjedu obitelji KOS na Gračanskoj cesti 27. Obitelj Kos ima muško potomstvo koje i danas živi na Gračanskoj cesti, ali neki članovi i u drugim dijelovima Zagreba. Iako više nije tako brojna kao prije tri-četiri generacije, ona ne odumire već 700 godina. Danas živi direktni muški potomci pokojnog Juraja Kosa i njegova pok. sina Viktora Kosa (1927.), unuk Marijan Kos (1953.) i praunuk Ivan Kos ml. (1980.), Petra (1982.), Ana Marija(1984.), te Ivan Ivo-Kos (1939.). Živi potomci Stjepana Kosa (Jurjeva brata) su Zvonimir Josip (1935.) i dr. Berislav-Mirko Kos (1941.), te njihovi sinovi Damir (1968.), Hrvoje (1972.) i Mislav (1972.), dr. Liborka (1970.), Maja (1976.) Kos, te Damirovi sinovi Domagoj (1999.), Filip (2001.) i Ivan Kos (2006.), te Lea Kos (2001.). Svi članovi obitelji Kos rođeni su i umrli u svojoj rimokatoličkoj vjeri, komunista nije bilo u obitelji. To je već stoljećima školovana, radina, poštena obitelj srednjeg građanskog staleža čiji potomci i danas stanuju u novoizgrađenim kućama na početku Gračanske ceste, lijevo i desno, na višestoljetnim ognjištima. Neki članovi obitelji Miška Mije Kosa žive u Njemačkoj i Francuskoj, a Stjepana Kosa i njegova sina Mirka u SAD-u.

188

Sinovi Stjepana Kosa, stric Mirko Kos i brat mu Stjepan Kos, robijali su zbog rodoljublja prema Hrvatskoj kao povjerenici i tajnici HSS-a u Staroj Gradiški pod jugokomunističkom diktaturom. Oni su zbog nekoliko hrvatskih riječi kao civili bili zatvoreni. Mirko je osuđen na 15 godina robije, a odležao je 10 godina, od 1947. do 1957. godine. Stjepan Kos bio je zatvoren oko dvije godine, od 1949. godine, a sva im je imovina nacionalizirana. Njihova unuka Damira Kosa, pripadnika 101. zagrebačke brigade, tijekom Domovinskog rata za samostalnu Republiku Hrvatsku zarobili su 1992. godine srbočetnici i zatvorili u jugokomunistički logor na Manjači iznad Banja Luke, gdje je ostao četiri mjeseca. Naša (moja i mojega brata Zdravka Belića) direktna loza po baki Elizabeti Jalži Kos, udanoj za Ladislava Belića (očevoj majci), potječe od obitelji Kus ili Kos iz Gračana, koja je prema gradskim spisima iz 1376. i 1382. godine spomenuta u sudskoj tužbi zbog nekog vinograda, u vrijeme kada se nisu još vodile knjige rođenih, vjenčani i umrlih, već samo sudski spisi za kupoprodaje, tužbe i druge sudske postupke. U "Urbaru" iz 1742. godine spominje se obitelj Kos kao vlasnik kuće u Gračanima, a njezini članovi kao stanovnici Gračana, i to je najstarije prezime zapisano u Gračanima još u 14. stoljeću. Muško rodoslovno stablo naše loze Kos glasi: 1.) Stjepan Kos (1833.); 2.) Juraj Kos (1865.-1930.), sin pokojnog Stjepana; 3) Elizabeta-Jalža Kos, udana Belić (1894.-1977.); 4.) Dragutin Belić, po majci Kos (1926.-1999.); 5.) Zdravko Belić (1954.), po baki Elizabeti Jalži Kos, i ja, Đurđica Belić (1953.), po baki Elizabeti Jalži Kos, udana Haramija; 6.) Katarina Haramija (1977.), moja kći, po meni, djedu Dragutinu Beliću i prabaki Elizabeti Jalži Kos, udana Kraljević. Obiteljsko stablo obitelji KOS, zapisano u Remetama, brojno je i u cijelosti ovdje prikazano i dopunjeno živim članovima obitelji.

189

10. OBITELJ TRNČEVIĆ (po baki ELIZABETI JALŽI TRNČEVIĆ, udanoj BUJAN pl. JABRANČIĆ) Obitelj TRNČEVIĆ, iz koje je potjecala moja baka po majci JALŽA ELIZABETA TRNČEVIĆ (1904.-1971.), udana za PAVLA BUJANA pl. JABRANČIĆA, također je starosjedilačka gračanska obitelj preko 400 godina, a njihovi se domovi i danas nalaze u središtu Gračana na Trnčevićevom putu, prema Gračanskom Ribnjaku, unutar Parka prirode Medvednica. Prezime Trnčević prvi put je nađeno zapisano u gradskom dokumentu "Urbar" 1615. godine, i to PETAR TERUPČEVOĆ (kasnije Trnčević), kao vlasnik kuće u Gračanima. Prezime TRNČEVIĆ nekad se pisalo TERUPČEVOĆ. Kasniji "Urbar" iz 1691. godine, koji je popisivao vlasnike kuća radi plaćanja novčane naknade na kuću (gradskog poreza na imovinu), kao vlasnike kuća u Gračanima i stanovnike Gračana navodi svakog posebno: JURAJA TRNČEVIĆA i TOMU TRNČEVIĆA iz Gračana. Nekad brojni članovi obitelji Trnčević bili su zemljoposjednici i ratari prije dvjesto i više godina, u Gračanima i Zagrebu, a kasnije trgovci i obrtnici, dok su unazad osamdeset godina uglavnom bili školovani službenici i obrtnici-radnici, a danas su mnogi urbani katolički intelektualci s fakultetskom naobrazbom i akademskim titulama.

Prvi upisani u Knjizi rođenih, krštenih, krizmanih i umrlih u Remetama iz 1790. godine bio je šukundjed MIRKO TRNČEVIĆ (1818.-1899.) i njegove dvije žene. Prva Mirkova žena bila je MARA BANIĆ (1822.-1860.), s kojom je imao dvije kćeri: KATU TRNČEVIĆ, rođenu 1856. godine, udanu za Mirka Prekopca, i BARU TRNČEVIĆ, rođenu 1851. godine, udanu za Pavla Rosa. Slika 97. Pradjed Josip Trnčević u dobi od 70

godina, slaninarski obrtnik i poduzetnik Nakon smrti prve žene, Mirko Trnčević oženio se drugi put, što je bilo uobičajeno u to vrijeme. Oženio je Katu Pavliček (1842.-1889.). U tom drugom braku s Katom Trnčević rođenom Pavliček, Mirko je imao tri sina i jednu kćer. To su bili moj pradjed JOSIP TRNČEVIĆ (1870.-1961.) i njegova braća TOMO TRNČEVIĆ (1863.-1927), IVAN TRNČEVIĆ (1866.-1899.), STJEPAN TRNČEVIĆ (1862.-1863.), koji je umro kao jednogodišnje dijete, te sestra

KATA TRNČEVIĆ (1870.), udana za Stjepana Pavlića. Tomo, Ivan i Kata Trnčević bili su školovani.

190

Moj pradjed Josip Trnčević, (1870.-1961.), sin Mirka i Kate Trnčević, rođene Belić, bio je lijep, vitak, mršav čovjek bistrih očiju i dugih sijedih brkova. Živio je preko 91 godinu. Sjećam se kao osmogodišnja djevojčica da je nedjeljom dolazio u posjet i na razgovor svojoj kćeri Elizabeti Jalži Bujan Jabrančić (mojoj baki), odjeven u bijelu košulju i odijelo. Rodio se u velikoj zidanoj obiteljskoj prizemnici s dvorištem na Trnčevićevu putu, u središtu Gračana, u Parku prirode Medvednica. Po zanimanju je bio slaninarski obrtnik, o čemu svjedoči "Naukovna svjedočba Obrtnog sabora u slobodnom i kraljevskom glavnom gradu Zagrebu" izdana Josipu Trnčeviću 30. svibnja 1906. U toj svjedodžbi stoji da je pradjed Josip Trnčević polazio slaninarski zanat kod Imbre Miholića u Zagrebu od 28. studenog 1905. do 28. svibnja 1906. kao naučnik, i da je pokazao veoma dobar napredak u slaninarskom zanatu i postao slaninarski obrtnik, o čemu obitelj ima

svjedodžbu iz 1906. godine, staru sto godina.

Slika 98. Prabaka Kata Trnčević, rođena Bešić, snažna i razumna žena

Josip je imao dva živa brata, Tomu i Ivana, dvije polusestre, Katu i Baru, i jednu sestru, Katu. Tomo i Ivan imali su također velike zidane kuće s okućnicom jedan pokraj drugog na obiteljskom imanju na Trnčevićevu putu (po obiteljskom prezimenu ulica je dobila ime u Gračanima), dok su njihove polusestre i sestra bile udane u druge obitelji. Bili su napredni zemljoposjednici, dobri gospodari i rentijeri zemlje na jugu Zagreba. Pradjed JOSIP TRNČEVIĆ oženio se 1894. godine KATOM BEŠIĆ (1874.-1938.), iz "Bešić grada", a tako se nazivala velika zidana kuća imućne obitelji Bešić u Ulici Gračec-Lojnšćina, koja se nalazila iza kuće obitelji Dubravke Grđan, udane za dr.

Tučkara, do kuće tvorničara cipela "Negre" i obitelji Kranjec. Obitelj Bešić bila je napredna i moćna obitelj u svoje vrijeme, dobri gospodari, vlasnici i rentijeri velikih polja na jugu Zagreba. Prabaka Kata bila je lijepa, snažna i inteligentna žena, koja je brinula o obitelji, tj. o svojim kćerima i unucima, te ih čitav život pomagala novčano i materijalno, kao i pradjed Josip, a naročito obitelj kćeri Marije Cvetko, koja je bila brojna i skromna. Sačuvanu fotografiju prabake Kate Trnčević, rođene Bešić, u mlađoj životnoj dobi prilažem ovom djelu. U braku pradjeda Josipa i Kate Trnčević rođene su četiri kćeri, i to: MARIJA (Marica) TRNČEVIĆ (1894.-1952.), udana za Miju Cvetka (1897.-1950.), JELICA TRNČEVIĆ (1907.-1955.), udana za Jakova Puntijara, JALŽA ELIZABETA TRNČEVIĆ (1904.-

191

1971.), moja baka, udata za mojega djeda PAVLA BUJANA pl. JABRNČIĆA (1898.-1967.), BARA TRNČEVIĆ (1901.-1968.), udana za Josipa Haramiju.

Slika 99. Dokument "Naukovna svjedočba" iz 1906. godine izdana pradjedu Josipu Trnčeviću,

slaninarskom obrtniku Sve kćeri bile su udane i imale su vlastite obitelji u Gračanima, a s ocem Josipom Trnčevićem, koji je doživio devedeset jednu godinu, živjela je kćer Barbara (Bara), udana Haramija, sa suprugom Josipom i njezina jedina kćer, profesorica biologije Magda Haramija (sestrična moje majke Katarine). Magda Haramija nije se udala i nije imala djece, radila je do umirovljena u bolnici na Šalati, ali ne u struci, jer kao katolkinja za vrijeme komunizma nije mogla dobiti posao u svome zvanju. U mladosti je kao profesorica biologije radila u nekoj školi na Kordunu iza Karlovca, gdje je svakodnevno mukotrpno putovala vlakom, jer kao zagrebačka intelektualka nije smjela dobiti posao u Zagrebu, budući da je bila školovana kod časnih sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici. Bila je to jedna od komunističkih kazni Hrvatima Zagrepčanima katolicima. Nakon Magdine nagle smrti – umrla je od srčanog udara u dobi od oko 60 godina – dio imanja pradjeda Josipa i njegove kćeri Bare Trnčević, udane Haramija, i kćeri joj, profesorice Magde Haramija, sudski je pripao daljnjim nasljednicima iz loze Haramija, a manji dio nasljednicima iz loze Trnčević. Profesorica Magda nije ostavila oporuku, a razmišljala je da li da imovinu ostavi časnim sestrama s kojima je čitav život bila prijateljica. Pradjed Josip prema predaji naučio je sam čitati i pisati, a braća i sestra išli su u školu, ali je zato svoje kćeri školovao u pučkoj školi. Sve su bile odlikašice, a posebno Marija Trnčević, udana Cvetko, koju su učitelj i župnik iz Remeta predložili kao izvanredno

192

nadareno žensko dijete za državnu stipendiju radi daljnjeg školovanja, što je bila prava rijetkost u to doba, posebno za žensku djecu. Pradjed Josip Trnčević, bio je slaninar-mesar po struci, veoma radin, štedljiv i marljiv čovjek, bistar, inteligentan i poduzetan, koji je radio dan i noć. Nazivali su ga "škrti Joža", zbog velike štedljivosti, a sav je novac ulagao i kupnju zemljišta, tako da je pod kraj života posjedovao deset hektara prvoklasne zemlje u gradu Zagrebu (Slavonska avenija, Trešnjevka, Ulica Hrvatske bratske zajednice Trnje, nekoliko tisuća kvadrata zemlje s kućom za najam i drugo), te lijepe voćnjake i vinograde u Gračanima, koji dijelom i danas pripadaju nama unucima, praunucima i šukununucima. Bio je veoma uspješan i dobar gospodar, dao je obrađivati zemlju u zakupu te dobivao rentu, a on je sam danonoćno zajedno s obitelji radio, tako da je uz naslijeđeno imanje kupio mnogo zemlje u Zagrebu, odnosno, svu je životnu zaradu uspješno investirao. Kao mlad radio je kao slaninar-mesar na tržnici Dolac, uza sve ostale poduzetničke i ratarske poslove kod kuće. Još i danas šukununuci govore da je pradjed Josip bio "OBITELJSKA LEGENDA". Moja majka Katarina Belić, rođena Bujan pl. Jabrančić, koja je po baki Kati Trnčević dobila ime, često je pričala da se rado svakodnevno kao dijete igrala u kući i na dvorištu kod svoje bake Kate sa svojim bratićima i sestričnama. Uvijek je bilo kolača, gibanice, jabuka, oraha, što im je nakon skakanja i igre dobrodošlo, a o čemu je brinula baka Kata i djed Josip Trnčević. Posebno svečano je bilo kod prabake Kate i pradjeda Josipa Trnčevića za njihove imendane: na Katarinje 25. studenog i za Josipovo 19. ožujka, kada su sve kćeri, zetovi i unučad bili pozvani na obiteljski objed i obiteljsko druženje, gdje su se dogovarali poslovi i iznosile novosti od proteklog susreta. Bili su to radosni trenuci za djecu i odrasle. Nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine pa nadalje, većina zemlje u gradu Zagrebu bila je oduzeta ili nacionalizirana pradjedu Josipu i njegovim kćerima, tako da je bio gorko razočaran i opljačkan u starosti, i to nakon cijelog života provedenog u poštenom radu. Borio se pravnim putem za povrat imovine, ali kod jugokomunista nije bilo pravde i prava, pa je umro osiromašen. Istu sudbinu doživjela su velika imanja njegove braće Tome i Ivana Trnčevića i njihovih obitelji. Cijeli život obiteljski odnosi između roditelja i četiriju kćeri te njihovih obitelji bili su veoma skladni, dobri i brižni, tako da su pradjed Josip i prabaka Kata Trnčević uvijek pomagali materijalno, novčano i duhovno svojim kćerima i unucima. Pradjed Josip je nakon udaje svakoj kćeri pismeno darovao lijepe parcele u Gračanima i Zagrebu, kako bi imale od čega živjeti, a koje dijelom i mi praunuci baštinimo. Pradjed Josip i prabaka Kata Trnčević i njihove četiri kćeri bili su veoma pobožni rimokatolici. Tako je u remetskim crkvenim knjigama zapisano da je prabaka Kata nosila sveti škapular. Mnogi članovi obitelji još su prije dvjesto godina bili školovani. U obitelji Trnčević odrasle su i dane na školovanje dvije kćeri koje su postale časne sestre, i to: Slavica, kćer Bare Haraminčić Trnčević (1910.-1934.), časna sestra u crkvi Notre-Dame, kako je zapisano u remetskim knjigama, o kojoj nemamo podataka, te Barbara Barica Cvetko, po majci Mariji Trnčević (unuka Josipa Trnčevića), časna sestra Maurina.

193

Nekoliko riječi o časnoj sestri Maurini Barici Cvetko, sestrični moje majke Katarine Belić. Barica Cvetko je kći Mije i Marije Cvetko, rođene Trnčević. Rodila se 1922. godine u Gračanima, Ulica Isce 18, u skromnoj, brojnoj i pobožnoj obitelji, koja Baricu daje na odgoj i na školovanje časnim sestrama milosrdnicama u Frankopanskoj ulici u Zagrebu. Djevojčica je završila kod sestara gimnaziju, kao i sestrične joj Magda Haramija i Jela Bujan pl. Jabrančić, a potom je upisala Fakultet prirodnih znanosti, koji je praktički završila s odličnim uspjehom položivši sve ispite (bila je veoma inteligentna učenica kao i njezina majka Marija Trnčević ), no diplomirati nije stigla zbog pojave bolesti – tuberkuloze pluća, što je tada značilo smrt, i zbog strašnih ratnih uvjeta. Kraj rata i težak samostanski život, materijalna bijeda i glad, politički pritisci na cijelu Rimokatoličku crkvu. Nadbiskup Stepinac dao je odrješenje od vječnih zavjeta onima koji su to željeli, no ona to nije prihvatila. Uskoro Stepinca sude i zatvaraju. Maurina je morala u bolnicu, u Vinogradsku i u Varaždin zbog terapije. Jedan redovnik s Ksavera, otac Ljudevit Gregov, spašava joj život poklonivši joj za cijelu terapiju novopronađeni lijek streptomicin (također poklon iz Amerike). Kada se malo oporavila, omogućen joj je boravak u starom dvorcu Lužnica, u kući sestara pokraj Zaprešića. Tu su je niz godina posjećivali svi iz obitelji (braća Miroslav i Josip Cvetko i sestre Jela Bešić i Magda Spudić, šogorice, tete, nećaci, pa i moja baka Elizabeta Jalža Bujan pl. Jabrančić. Svake godine dolazila je na odmor u svoju rodnu kuću, koja još i sada postoji. Nećaci i ostala rodbina rado su je dočekivali, a djeca su cijele dane slušala njezine priče kojih je uvijek imala napretek. Maurina je imala zadaću u dvorcu Lužnica podučavati novakinje, pripremati ih za polaganje razrednih ispita u Osnovnoj školi "Brdovec" (Zaprešić), jer im redovito pohađanje škole nije bilo dopušteno. Te su djevojčice bile najbolji đaci u školi (prema izjavi tadašnjeg upravitelja civilne škole). S godinama joj se zdravlje nije bitno popravilo. Čak su naišle i druge bolesti, posebno bubrega i srca. Godine 1970. sestre iz Tübingena u Njemačkoj, koje su radile u tamošnjoj sveučilišnoj bolnici, nagovorile su je da ih posjeti i vidi kako je lijepa jesen u tom dijelu Njemačke. Prvi put u životu sestra Maurina ide izvan Hrvatske, s velikim strahom i brigom u srcu, što su samo članovi obitelji vidjeli na njoj. Tamo je podvrgnuta temeljitim pregledima i liječnici su utvrdili da joj je potrebna operacija bubrega (mi kod kuće nismo ništa znali o tome). Tijekom operacije zatajilo joj je tako bolesno i izmučeno srce. Tako je sestra Maurina otišla u jesen 1970. godine svojemu Ocu, kojemu je predavala sav svoj patnički život pun trpljenja, ali i strpljivosti i predanja Božjoj volji. Tijelo sestre Maurine obitelj je vratila u Zagreb te je pokopana na groblju časnih sestara na Mirogoju. Ovaj životopis sestre Maurine dijelom je preuzet iz Glasila župe "Mihael" Gračani broj 3 (57/2006. godina XXIII., a sastavio ga je moj polubratić, nećak sestre Maurine, dr. Josip Bešić i nećakinja Mirjana Kosec, rođena Cvetko. Danas se moj brat Zdravko Belić, praunuk Josipa Trnčevića, pravno bori za povrat ostataka imovine Josipa i Kate Trnčević i bake Jalže Elizabete Trnčević, udane Bujan pl. Jabrančić, u čemu ima ograničene, ali srcu drage rezultate, što je uspjeh tek u

194

četvrtoj-petoj generaciji od loze pradjeda Josipa, što Bog vidi s neba i, vjerujemo, nagrađuje i daruje nas potomke i pomaže nam. Prema dogovoru svojega oca Josipa Trnčevića i mladog udovca Pavla Bujana pl. Jabrančića, moja se baka Elizabeta Jalža Trnčević udala u sedamnaestoj godini za Pavla i preselila živjeti u njegov dom u središtu Gračana broj 9. Kada bi se u starijoj dobi naljutila na muža, govorila je u šali: "Nisam ja njega odabrala, već je on sam mene uzeo." Prva žena djeda Pavla Bujana pl. Jabrančića bila je Jagica Radić Puntijar, koja je umrla već u prvoj-drugoj godini braka od upale pluća, pa je djed Pavao Bujan ostao mlad, lijep i imućan udovac bez djece. Po preporuci svoje majke Dore Bujan pl. Jabrančić, rođene Trnčević, a moje prabake, drugi put oženio se iz njezine obitelji Trnčević. Unatoč tome Elizabeta Jalža i Pavao imali su dobar i uspješan brak, što je opisano pod obitelji Bujan pl. Jabrančić. Baka Elizabeta-Jalža bila je dobra supruga i majka, a napose marljiva i radina žena. Radila je u domaćinstvu, bila je odlična vrtlarica, ali i trgovkinja koja je znala dobro unovčiti svoje proizvode iz vrta na tržnici Dolac, odnosno ranije još i na placu Josipa bana Jelačića. Ona se sjećala da je trgovala i kupovala robu (odjeću, tekstil, kućne potrepštine) još na jesenskom sajmu na današnjem Trgu burze ili Trgu hrvatskih velikana, a ranije sa svojom majkom i ocem na sajmu u Heinzelovoj ulici, iz kojeg je kasnije nastao Zagrebački velesajam, koji je tijekom 50 godina bio najveći gospodarski sajam u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji te u ovom dijelu Europe. Najdraža moja baka Elizabeta Jalža rodila je u dobrom i složnom braku s Pavlom Bujanom pl. Jabrančićem četiri kćeri, u ekonomski veoma naprednoj i imućnoj obitelji strogo katoličkoga, moralnoga i poštenog odgoja. Prvo je rodila kćer DORICU BUJAN pl. JABRANČIĆ (1926.-1928.), koja je umrla zbog urođene mane na glavi u drugoj godini života. Zatim su se rodile moja starija teta JELA BUJAN pl. JABRANČIĆ (1928.), udana za Josipa Radića Puntijara (1928.-2002.) i moja najmlađa teta IVANA BUJAN pl. JABRANČIĆ (1937.), udana za MATIJU GJURAKA (Đurak) (1935.-1994.). Moja majka KATARINA BUJAN pl. JABRANČIĆ (1930.), udana za DRAGUTINA BELIĆA (1926.-1999.) bila je srednja kći. U generaciji moje majke Katarine i njezinih sestara obitelj je već odbacila prezime pl. Jabrančić iz nepoznatih razloga, iako je prema bakinim i djedovim riječima te prema kazivanju tete Jalže Bujan pl. Jabrančić ono bilo plemićko, jer je obitelj Jabrančić bila plemićka. I u "Urbaru" je obitelj zapisana kao pl. Jabrančić još davne 1740. godine, kada prezime Bujan i nije postojalo zapisano u Grčanima. Do Drugog svjetskog rata obitelj Bujan pl. Jabrančić stalno je napredovala pod dobrim vodstvom djeda Pavla, koji je bio sposoban, školovan, strog, pametan, i bake Elizabeta Jalže Bujan pl. Jabrančić, rođene Trnčević, a ranije pod vodstvom pradjeda Đure i prabake Dore Bujan pl. Jabrančić, rođene Trnčević. U toj obitelji značajan doprinos u radu, ljubavi, slozi i organizaciji posla i rađanju te odgoju potomstva dale su dvije žene iz obitelji Trnčević: prabaka DORA TRNČEVIĆ, udana za pradjeda Đuru Bujana pl. Jabrančića, te baka JALŽA ELIZABETA TRNČEVIĆ, udana za Đurina sina Pavla Bujana pl. Jabrančića. Svekrva Dora i snaha Jalža Elizabeta dobro su se slagale. Međutim, kako je svekrva Dora bolovala od raka želuca nije dugo poživjela nakon što je

195

1926. snaha došla u obitelj Bujan pl. Jabrančić. Nakon što je nekoliko godina bolovala, umrla je u teškim mukama. Baka Jalža Elizabeta bila je zdrava i sposobna žena i radila je do posljednjeg dana života. Naime, njezina je smrt bila gotovo trenutačna. Jednog jutra se srušila i umrla od srčanog udara u roku dva sata. Bilo je to 1971. godine. Umrla je u dobi od 67 godina. Nikoga od kćeri ili rodbine nije bilo kod kuće, svi su radili. U kući je bila samo mala petogodišnja sestrična Maja Gjurak, koju je baka čuvala. Detaljan životopis moje bake Jalže Elizabete Trnčević opisan je pod točkom 8.2. obitelji Bujan Jabrančić, u koju je ona bila udana, a opis moje majke Katarine Bujan pl. Jabrančić pod točkom 7.3. obitelji Belić, u koju se moja majka udala. 10.1. SHEMA OBITELJSKOG RODOSLOVNOG STABLA OBITELJI TRNČEVIĆ prema Knjizi rođenih, krštenih, krizmanih i umrlih u Remetama od 1790. do 1945. godine i "Urbaru" iz 1615. i 1691. godine (podaci izvađeni u svibnju 2006.). "Urbar" iz 1615. godine: PETAR TERUPČEVOĆ, (kasnije Trnčević), vlasnik kuće u Gračanima i stanovnik Gračana. "Urbar" iz 1691. godine: JURAJ TRNČEVIĆ I TOMO TRNČEVIĆ, svaki od njih bio je vlasnik kuća u Gračanima i stanovnik Gračana. Podaci iz remetske knjige dopunjeni su potomcima šire obitelji TRNČEVIĆ (prije 400 i više godina pisano TERUPČEVOĆ), koji danas žive uglavnom na Trnčevićevu putu i u središtu Gračana te na Ribnjaku, kao i prema kazivanju moje bake Elizabete Jalže i moje majke Katarine. Prvi upisani u Knjizi rođenih, krizmanih, vjenčanih i umrlih iz 1790. godine u Remetama iz obitelji TRNČEVIĆ su moj šukundjed MIRKO TRNČEVIĆ (1818.-1899) i moj pradjed JOSIP TRNČEVIĆ (1870.-1961.), te njegova braća STJEPAN TRNČEVIĆ (1862.-1863.), TOMO TRNČEVIĆ (1863.-1927.) i IVAN TRNČEVIĆ (1866.-1899) iz Gračana. U nastavku ću prikazati sva tri rodoslovna stabla s cjelokupnim potomstvom po muškoj lozi TRNČEVIĆ do danas, iako za neke žive daljnje članove nisu dostupni podatci o rođenju, jer žive u inozemstvu ili drugim obiteljima, pa su njihovi podaci u knjigama različitih župnih zajednica, a ženski članovi su udani i žive pod drugim prezimenima. 1. MIRKO TRNČEVIĆ, rođen 31. 12. 1818., vjenčan drugi put 27. 1. 1861., umro 14. 7. 1899.; Njegova prva supruga: MARA BANIĆ, rođena 1822., vjenčana (/), umrla 22. 2. 1860.: Njegova druga supruga: KATA PAVLIČEK, rođena 1842., vjenčana 27. 1. 1861., umrla 22. 6. 1889.; Djeca iz Mirkova prvog braka: 1.1. KATA, rođena 9. 3. 1856., udana za MIRKA PREKOPCA; 1.2. BARA, rođena 1851., udana za PAVLA ROSA;

196

Djeca iz Mirkova drugog braka: 1.3. STJEPAN, rođen 27. 6. 1862., umro 31. 1. 1863.; 1.4. TOMO, rođen 20. 12. 1863., vjenčan 29. 1. 1888., umro 21. 9. 1927., školovan (djed Slavice Tažice, udane za Miroslava Kranjeca na Gračanskoj cesti 27); 1.5. IVAN, rođen 11. 9. 1866., vjenčan 31. 1. 1892., umro 7. 4. 1899., supruga Kata Bujan pl. Jabrančić, sestra pradjeda Đure. Ivan Trnčević umro je u 33. godini života od tuberkuloze-sušice; 1.6. JOSIP (moj pradjed po majci), rođen 6. 1. 1870., vjenčan 28. 1. 1894., umro 5. 11. 1961., supruga Kata Bešić (obiteljsko stablo pod I.); 1.7. KATA, rođena 12. 12. 1870., vjenčana 28. 1. 1894., umrla 23. 7. 1938., školovana, udana za Stjepana Pavlića; I. OBITELJ JOSIPA TRNČEVIĆA – pradjed po mojoj majci Katarini Bujan pl. Jabrančić, udanoj Belić 1.6. JOSIP TRNČEVIĆ, moj pradjed, rođen 6. 1. 1870., vjenčan 28. 1. 1894., umro 5. 11. 1961., obrtnik slaninar, zemljoposjednik, ratar, rentijer, otac četiriju kćeri; Njegova supruga: KATA BEŠIĆ, rođena 21. 9. 1874., vjenčana 28. 1. 1894., umrla 23. 7. 1938., nosila sv. škapular, domaćica, trgovkinja, vrtlarica, majka četiriju kćeri; Djeca Josipa i Kate Trnčević: 1.6.1. MARIJA, rođena 10. 11. 1894., vjenčana 16. 2. 1919., umrla 1952., udana za MIJU CVETKA, nosila sv škapular; 1.6.2. JELICA, rođena 9. 8. 1907., vjenčana 17. 5. 1925., umrla 1951., udana za JAKOVA PUNTIJARA; 1.6.3. JALŽA ELIZABETA (moja baka), rođena 14. 3. 1904., vjenčana 31. 1. 1926., umrla 1971., udana za PAVLA BUJANA pl. JABRANČIĆA; 1.6. 4. BARA, rođena 13. 4. 1901., vjenčana 19. 2. 1922., umrla 1968., udana za JOSIPA HARAMIJU; 1.6.3. JALŽA ELIZABETA TRNČEVIĆ, moja baka po majci, rođena 14. 3. 1904., vjenčana 31. 1. 1926., umrla 1971., trgovkinja, vrtlarica, domaćica, majka četiriju kćeri; Njezin suprug: PAVAO plemeniti BUJAN pl. JABRANČIĆ, rođen 1898., vjenčan 31. 1. 1926., umro 1967., zemljoposjednik, rentijer; Djeca Jalže Elizabete i Pavla Bujana pl. Jabrančića: 1.6.3.1. DORA, rođena 30. 10. 1926., umrla. 17. 1. 1928; 1.6.3.2. JELA, rođena 9. 5. 1928., vjenčana 18. 1. 1948. za JOSIPA RADIĆA PUNTIJARA; 1.6.3.3. KATARINA (moja majka), rođena 8. 9. 1930., vjenčana 11. 5. 1952. za DRAGUTINA BELIĆA; 1.6.3.4. IVANA, rođena 12. 1. 1937., vjenčana 1. 12. 1956. za MATIJU GJURAKA; 1.6.3.3. KATARINA BUJAN pl. JABRANČIĆ, udana BELIĆ, rođena 8. 9. 1930., vjenčana 11. 5. 1952., po majci JALŽI-ELIZABETI TRNČEVIĆ, trgovkinja, domaćica, zemljoposjednica; Njezin suprug: DRAGUTIN BELIĆ, rođen 12. 11. 1926., vjenčan 11. 5. 1952., umro 6. 9. 1999., službenik, voćar; Djeca Katarine i Dragutina Belića: 1.6.3.3.1. ĐURĐICA BELIĆ, rođena 1953., mr. sc. Ekonomije, bankar, po baki Jalži Elizabeti TRNČEVIĆ, udana za STANKA HARAMIJU;

197

1.6.3.3.2. ZDRAVKO BELIĆ, rođen 1954., ekonomist, vlasnik ino-zastupničke tvrtke, po baki JALŽI ELIZABETI TRNČEVIĆ, neoženjen; Djeca Đurđice i Stanka Haramije: 1.6.3.3.1.1. KATARINA HARAMIJA, rođena 1977., dipl. ekonomistica, udana za DARIA KRALJEVIĆA, rođen 1976., dipl. ing. zrakoplovstva-strojarstva; 1.6.3.2. JELA pl. BUJAN JABRANČIĆ, rođena 9. 5. 1928., vjenčana 18. 1. 1948., građanska škola, trgovkinja, domaćica, po svojoj majci Jalži Elizabeti TRNČEVIĆ; Njezin suprug: JOSIP RADIĆ PUNTIJAR, skladišni djelatnik; Djeca Jele i Josipa Radića Puntijara: 1.6.3.2.1. NADA, rođena 1948., praunuka Josipa Trnčevića, udana za Branka Ružića, kemijska tehničarka, po baki Jalži Elizabeti TRNČEVIĆ; Djeca Nade i Branka Ružića: 1.6.3.2.1.1. NATAŠA, rođena 1974., dipl. dizajnerica; 1.6.3.2.1.2. ZORAN, rođen 1976., dipl. ing. strojarstva; 1.6.3.2.1.3. MLADEN, rođen 1982., dipl. ekonomist; 1.6.3.2.2. VESNA, rođena 1954., Srednja ekonomska škola, bankarska službenica, praunuka Josipa Trnčevića, udana za IVANA HARAMIJU, dipl. ing. kemije, po baki Jalži Elizabeti TRNČEVIĆ; Djeca Vesne i Ivana Haramije: 1.6.3.2.2.1. MARKO, rođen 1977., dipl. ekonomist; 1.6.3.2.2.2. IVANA, rođena 1979., dipl. ekonomistica; 1.6.3.4. IVANA plemenita BUJAN JABRANČIĆ, rođena 1937., klasična gimnazija, bankarska službenica, po svojoj majci Jalži Elizabeti TRNČEVIĆ; Njezin suprug: MATIJA GJURAK (1932.-1994.), tehničar; Djeca Ivane i Matije Gjuraka: 1.6.3.4.1. ZLATKO, rođen 1957., vjenčan 1986., prof. ugostiteljstva, po baki Jalži Elizabeti TRNČEVIĆ, Njegova bivša supruga: Nevenka Lisak, prof. fizičke kulture; Djeca Zlatka i Nevenke Gjurak: 1.6.3.4.1.1. PETRA GJURAK, rođena 1988., gimnazija; 1.6.3.4.1.1. MATIJA GJURAK, rođen 1994., učenik; 1.6.3.4.2. MAJA GJURAK, rođena 1962., vjenčana 1995., jezična gimnazija, bankarska službenica, domaćica, po baki Jalži Elizabeti TRNČEVIĆ; Njezin suprug: PAOLO SANSOVINI, Talijan, kemijski stručnjak za istraživanje nafte; Djeca Maje i Marca Sansovinija: 1.6.3.4.2.1. MARCO SANSOVINI, rođen 1999., učenik, živi u Pescari, Italija; 1.6.1. MARIJA (Marica) TRNČEVIĆ (1894.-1952.), udana za MIJU CVETKA (1897.-1950.), zemljoposjednika, kći Josipova, sestra bake Jalže-Elizabete, domaćica, majka brojne djece; Djeca Marije i Mije Cvetka: 1.6.1.1. MIROSLAV CVETKO (1928.-1997.), medicinski tehničar-bolničar, suprug Ane Bešić (1932.);

198

1.6.1.2. JOSIP CVETKO (1931.-2005.), grafičar, suprug Ivane Kovačić (1943.); 1.6.1.3. MAGDA CVETKO (1930.-1985.), udana Spudić u Remete, domaćica, cvjećar; 1.6.1.4. BARBARA CVETKO (1922.-1970.) časna sestra Maurina; 1.6.1.5. JELENA CVETKO (1923.-1980.), udana za Dragutina Bešića, trgovkinja, domaćica, izvršila samoubojstvo vješanjem u starosti zbog bolesti i slabih živaca. U mladosti u kući obitelji Bešić nakon završetka II. svjetskog rata 15. svibnja 1945. g. bio je formiran partizanski štab, gdje su partizani, komunisti, osloboditelji mučili i dovodili civile iz Zagreba svake večeri nekoliko mjeseci nakon rata, a potom ih strijeljali bez suda i pravde uz rub šume na Gračecu gdje i danas leži neistražena masovna grobnica s preko tisuću kostura Zagrepčana. Prema kazivanju starijih mještana, najgore su bile partizanke, koje su cjepanicama drva za ogrjev tukle civile Zagrepčane po glavi i tijelu, vezane žicom. To su bili uglavnom trgovci, intelektualci, studenti i đaci koji su bili protivnici komunizma, a trebalo je oteti njihovu vrijednu imovinu (stanove, trgovine, lokale, zemljišta u Zagrebu). Ovaj ratni zločin ostavio je teške posljedice na živce gđe Jelice. Bilo je još nekoliko djece obitelji Cvetko koja su mala preminula. Marija je bolovala od krvne bolesti i iscrpljenosti zbog brojnih rađanja, slabe ishranjenosti. Njezin suprug Mijo volio je piti. 1.6.1.1. MIROSLAV CVETKO (1928.-1997.), medicinski tehničar-bolničar, supruga Ana Bešić; Djeca Miroslava i Ane Cvetko: 1.6.1.1.1. MIRJANA CVETKO, rođena 1957., ekonomska tehničarka, udana za Željka Koseca (1949.), gimnazija, bankovni službenik; Djeca Mirjanje i Željka Koseca: 1.6.1.1.1.1. MIHAEL, rođen 1980., ekonomist; 1.6.1.1.1.2. GABRIJELA, rođena 1983., viši fizioterapeut; 1.6.1.1.1.3. RAFAELA, rođena 1992., učenica; 1.6.1.1.2. DUBRAVKA CVETKO, rođena 1962., viša odgajateljica, udana za Krunoslava Patalena (1960.), građevinskog poduzetnika iz Markuševca; Djeca Dubravke i Krunoslava Patalena: 1.6.1.1.2.1. NIKOLINA, rođena 1983., studentica filozofije; 1.6.1.1.2.2. IVAN, rođen 1985., student elektrotehnike; 1.6.1.1.2.3. JURICA, rođen 1999., učenik; 1.6.1.2. JOSIP CVETKO (1931.-2005.), grafičar, radio u Hrvatskom grafičkom zavodu, osumnjičen za tiskanje prvog broja Glasa Koncila pokrenutog preko župe Svetog Franje Ksaverskog davne 1965. godine; Njegova supruga: IVANA KOVAČIĆ (1943.) gimnazija, bankarska službenica u mirovini, bez djece, oženjeni u kasnoj životnoj dobi; 1.6.1.3. MAGDA CVETKO, udana SPUDIĆ u Remete, Studeni brijeg 7, trgovkinja; Njezin suprug: Spudić x, obrtnik-pećar; Djeca Magde i gosp. Spudića: 1.6.1.3.1. BISERKA SPUDIĆ (1952.), udana KUTLEŠA, dipl. ing. kemije, radi kao prof. u srednjoj školi, majka dviju kćeri studentica; suprug Kutleša, dipl. ing. strojarstva, radi u brodogradilištu, žive u Rijeci;

199

1.6.1.3.2. ZLATKO SPUDIĆ (1953.), dipl. ekonomist, direktor tvrtke, otac dvoje djece (sin i kćer) – studenata; 1.6.1.3.3. VJEKOSLAV SPUDIĆ (1957.), tehničar za telekomunikacije, supruga Anica Belić, optičarka. Vjekoslav je umro u 27. godini života od leukemije, otac dviju kćeri; Djeca Vjekoslava i Anice Spudić: 1.6.1.3.3.1. INES SPUDIĆ (1980.), studentica ekonomije; 1.6.1.3.3.2. MATEA SPUDIĆ (1984.), studentica; 1.6.1.3.3.3. VIŠNJA SPUDIĆ, udana KONJIĆ (1962.), viši zdravstveni tehničar, radi u javnom zdravstvu grada Zagreba, udana u kasnijoj dobi, bez djece; 1.6.1.4. BARBARA CVETKO (1922.-1970.), časna sestra Maurina, završila studij biologije, preminula u srednjoj dobi od tuberkuloze i drugih bolesti, sahranjena na Mirogoju zajedničkoj grobnici časnih sestara milosrdnica iz Frankopanske ulice, sestrična moje majke Katarine; 1.6.1.5. JELENA CVETKO (1928.-1975.), trgovkinja, domaćica, udana za Dragutina Bešića, prijevoznika. Jelenu su kao djevojčicu uzeli u svoj dom pradjed i baka, Josip i Kata Trnčević, i othranili je budući da je Marija Trnčević Cvetko imala mnogo djece i teško ih je prehranjivala. Djeca Jelene i Dragutina Bešića: 1.6.1.5.1. Dr. JOSIP BEŠIĆ, dipl. ing. kemije, docent na Kemijsko-tehnološkom fakultetu, ravnatelj Zavoda za ispitivanje lijekova, rukovoditelj diplomatskih odnosa s inozemstvom u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske (dalje: MUP) 1990.-1999., hrvatski intelektualac, pokretač katoličkog glasila Glas Koncila kod sv. Franje Ksaverskog oko 1965. godine. Bio u policijskom istražnom postupku i zatvoru zbog toga. Njegova supruga: Zdravka Bešić, dipl. ing. kemije, rukovoditeljica laboratorija u Tvornici boja i lakova "Karbon", Zaprešić, aktivna katolkinja. Djeca Josipa i Zdravke Bešić: 1.6.1.5.1.1. ANA BEŠIĆ (1972.), prof. jezika i komunikacije, studij završila u Belgiji, udana za Milolarda Subotića, dipl. ing. šumarstva, iz Nijemaca kod Vinkovaca, inspektor u MUP-u; 1.6.1.5.1.2. TAJANA BEŠIĆ (1974.), prof. glazbe, violončelistica u Zagrebačkoj filharmoniji, udana za prof. muzike, majka kćeri Uršule (2005.); 1.6.1.5.1.3. DOMAGOJ BEŠIĆ, dipl. ing. strojarstva, inspektor za protupožarne uređaje pri MUP-u; 1.6.1.5.1.1. ANA BEŠIĆ (1972.), prof. jezika i komunikacije, radi u Uredu predsjednika RH na poslovima odnosa s javnošću; Njezin suprug: Milolard Subotić, dipl. ing šumarstva, inspektor u MUP-u; Djeca Ane i Milolarda Subotića: 1.6.1.5.1.1.1. DORA (1996.), učenica; 1.6.1.5.1.1.2. PETRA (1999.), učenica; 1.6.1.5.1.1.3. JOSIPA (1999.), učenica; (Petra i Josipa su blizanke.) 1.6.1.5.1.3. DOMAGOJ BEŠIĆ, dipl. ing. strojarstva, inspektor za protupožarne uređaje, bavi se osiguranjem;

200

Njegova supruga: NATAŠA, prof. kroatistike, radi u školi; Djeca Domagoja i Nataše Bešić: 1.6.1.5.1.3.1. IVAN (2005.); 1.6.2. JELICA TRNČEVIĆ (1907.-1951.), udana za JAKOVA PUNTIJARA (1903.-1937.), kći Josipa i Kate Trnčević, sestra bake Jalže-Elizabete; Djeca Jelice i Jakova Puntijara: 1.6.2.1. IVKA PUNTIJAR (1932.), udana za SLAVKA BOŠNIRA (1924.), ekonomista, sestrična i prijateljica moje majke Katarine; Djeca Ivke i Slavka Bošnira: 1.6.2.1.1. BRANKO PUNTIJAR (1950.), umro kao dijete u prvoj godini života od gripe; 1.6.2.1.2. DUBRAVKA PUNTIJAR (1952.), prof. glazbe; Njezin suprug: ANTE PAVIĆ, dipl. ing. strojarstva, iz Dalmacije, direktor u Tvornici električnih proizvoda; Djeca Dubravke i Ante Pavića: 1.6.2.1.2.1. MARIN PAVIĆ (1977.), dipl. ekonomist, oženjen 2006., oženio Anu Mariju Kasunić, prof. umjetnosti, podrijetlom iz Slavonskog Broda; 1.6.2.1.2.2. SLAVKO PAVIĆ (1977.), dipl. ing. građevine, oženjen 2006., oženio Martinu Tkalac, odgajateljicu; (Braća Marin i Slavko su blizanci.) 1.6.2.1.2.3. KRISTIJAN PAVIĆ (1988.), gimnazija; 1.6.4. BARBARA TRNČEVIĆ (1901.-1965.), domaćica, sestra bake Jalže Elizabete, Njezin suprug: Josip Haramija, obrtnik-mesar; Djeca Barbare i Josipa Haramije: 1.6.3.1. MAGDA (1928.-1970.), prof. biologije, radila u bolnici na Šalati, a ranije kao profesor u školi, neudana i bez djece. Prof. Magda i prateta Barbara naglo su umrle u snu od infarkta srca. Baka Jalža Elizabeta Bujan Jabrančić također je naglo, u roku dva sata, umrla od infarkta srca, pa je ta bolest očito slabost i nasljedna bolest pojedinih članova obitelji Trnčević. Naime, moja majka Katarina Belić ima bolesno srce, te je zbog titranja srca (fibrilacije atria), imala teški moždani udar sa strašnim posljedicama invaliditeta, a njezina sestra Jela Radić Puntijar imala je infarkt srca i nekoliko manjih moždanih udara s teškim invaliditetom. Osim slabosti i bolesti srca, pojedini ženski članovi obitelji Trnčević imaju već kroz tri generacije različite bolesti i poremećaje štitne žlijezde. Prof. Magda Haramija sestrična je moje majke Katarine i prijateljica s kojom se često igrala kod Trnčevića, jer Magda je sa svojom majkom Barbarom i ocem Josipom stanovala u pradjedovoj kući na Trnčevićevu putu. Kćer Barbara i unuka Magda dohranile su pradjeda Josipa, a prema dogovoru i raspodjeli imovine Josipa Trnčevića između četiri sestre Naše direktno obiteljsko rodoslovlje obitelji TRNČEVIĆ prema "Urbaru" iz 1615. godine glasi: PETAR TERUPČEVIĆ (kasnije promijenjeno u TRNČEVIĆ), vlasnik kuće u Gračanima i stanovnik Gračana.

201

"Urbar" iz 1691. godine kao vlasnike kuća u Gračanima i stanovnike Gračana navodi pojedinačno:

1.) JURAJ TRNČEVIĆ 2.) TOMO TRNČEVIĆ (Oba iz Gračana.) REMETSKA KNJIGA: 1.) šukundjed MIRKO TRNČEVIĆ (1818.-1899.); 2.) pradjed JOSIP TRNČEVIĆ (1870.-1961.); 3.) baka JALŽA ELIZABETA TRNČEVIĆ, udana BUJAN pl. JABRANČIĆ (1904.-1971.); 4.) moja majka KATARINA BUJAN pl. JABRANČIĆ, udana BELIĆ (1930.); 5.) Njezina djeca: ZDRAVKO BELIĆ (1954.) i ĐURĐICA BELIĆ, udana HARAMIJA (1953.); 6.) Njezina unuka: KATARINA HARAMIJA, udana KRALJEVIĆ (1977.) kći Đurđice i Stanka Haramije. 4. a) Teta JELENA BUJAN pl. JABRANČIĆ, udana RADIĆ PUNTIJAR (1928.); 5. a) Njezina djeca: VESNA RADIĆ PUNTIJAR, udana HARAMIJA (1954.), NADA RADIĆ PUNTIJAR, udana RUŽIĆ (1949.); 6 a) Njezini unuci: MARKO HARAMIJA, IVANA HARAMIJA, NATAŠA RUŽIĆ udana ODAK, ZORAN RUŽIĆ, MLADEN RUŽIĆ, 7.) Praunuk; JAKOV ODAK (2005.) sina Nataše i Danijela Odaka. 4 b) Teta IVANA BUJAN pl. JABRANČIĆ, udana GJURAK (ĐURAK) (1937.); 5. b) Njezina djeca: ZLATKO GJURAK (1957.), MAJA GJURAK, udana SANSOVINI (1962.); 6 b) Njezini unuci: PETRA GJURAK (1988.), MATIJA GJURAK (1994.), MARCO SANSOVINI (1999.). Iz prikazanog stabla obitelji TRNČEVIĆ vidljivo je da ona nije u izumiranju po ženskoj liniji. Međutim, zbog četvero ženske djece pradjeda JOSIPA i prabake KATE TRNČEVIĆ, rođene BEŠIĆ, koje su udane u druge obitelji, brojni školovani potomci ove naše obitelji imaju druga prezimena, tj. prezimena svojih očeva. Pradjed Josip Trnčević imao je dva brata, Ivana i Tomu, dvije polusestre i jednu sestru (te brata Stjepana koji je umro kao dijete), čiji malobrojni potomci i danas žive u Gračanima na Trnčevićevu putu u Gračanima, ali i drugdje.

II. OBITELJSKO STABLO TOME TRNČEVIĆA (brata mojega pradjeda JOSIPA TRNČEVIĆA) 1.4. TOMO , rođen 20. 12. 1863., vjenčan 29. 1. 1888., umro 21. 9. 1927., školovan; Njegova supruga: ANA RADIĆ, rođena 30. 9. 1865., vjenčana 29. 1. 1888., umrla 8. 6. 1911., školovana, nosila sv. Škapular; Djeca Tome i Ane Trnčević: 1.4.1. MIRKO, rođen 14. 10. 1903., vjenčan 22. 11. 1925., umro 1993., zemljoposjednik, rentijer, poljoprivrednik; Njegova supruga: ANASTAZIJA BANIĆ (Taža), nasljedno duševno bolesna po ocu, koji je dobio sifilis u Prvom svjetskom ratu u Bosni – spolnu zaraznu bolest za koju tada nije bilo lijeka, a koja razara neurološki sustav i prenosi se do osmog koljena na

202

pojedine članove. Osim toga, i danas se priča u Gračanima da su komunisti oduzeli prastricu Tomi Trnčeviću, kao i njegovoj braći Josipu i Ivanu, veoma vrijedne zemlje u Zagrebu od deset tisuća kvadratnih metara svakom, za koju su dobili minimalnu naknadu u jugoslavenskim dinarima iz Beograda za koju su mogli kupiti jedva jedan sobni namještaj. Prastric Tomo nije nikad za svoga života htio primiti taj novac na ime pljačke i nepravične naknade za vrijedne parcele, već ga je vratio na račun državne banke u Beograd, a što je utjecalo na život i pogoršanje zdravstvenog stanja Anastazije, Tome i Slavice Trnčević, te cijele šire obitelji. Djeca Mirka i Anastazije: 1.4.1.1. SLAVICA TRNČEVIĆ, rođena 1928., vjenčana 1952., gimnazija, domaćica, trgovkinja, nasljedno duševno bolesna po majci; Njezin suprug: MIROSLAV KRANJEC (1927.-1994.), gimnazija, visoka medicinska škola (zračenja protiv raka), radio kao rukovoditelj nuklearne medicine u Bolnici "Rebro"; Djeca Slavice i Miroslava Kranjeca: 1.4.1.1.1. ZLATKO (1953.), mr. sc ekonomije, bankar, oženjen Dijanom, bankarskom službenicom; 1.4.1.1.2. LJERKA (1957.), gimnazija, nasljedno duševno bolesna po majci i baki; Djeca Zlatka i Dijane Kranjec: 1.4.1.1.1.1. ZVONIMIR KRANJEC (1979.), gimnazija, studirao pravo, radi u ugostiteljstvu, oženjen (2004.); 1.4.1.1.1.2. NIKOLINA KRNJEC (1990.), gimnazija; III. OBITELJ IVANA TRNČEVIĆA (brata mojega pradjeda JOSIPA TRNČEVIĆA) 1.5. IVAN TRNČEVIĆ, rođen 11. 9. 1866., vjenčan 31. 1. 1892., umro 7.4.1899.; Njegova supruga: KATA BUJAN pl. JABRANČIĆ, rođena 4. 3. 1874., vjenčana 31. 1. 1892., umrla 1955., sestra ĐURE BUJANA pl. JABRANČIĆA, pradjeda po mojoj majci Katarini). Ivan je umro u 33. godini života od sušice, pa je Kata ostala mlada udovica kod Trnčevića. Kata Trnčević udala se drugi put za Gjuru Jelačića, lijepog visokog gardista austrougarske vojske, koji dolazi živjeti k njoj u Trnčevićev dom, dom njezina prvog pokojnog muža Ivana (Gjuro se priženo Kati). Djeca iz prvog Katina braka, tj. djeca Kate i Ivana Trnčevića: 1.5.1. JAKOV, rođen 19. 6. 1895., umro 3. 9. 1896.; 1.5.2. BARA, rođena 14. 6. 1894. vjenčana (/), umrla (/); 1.5.3. IVAN, rođen 22. 5. 1899., imao krivu kralježnicu (pogrbljen), neoženjen, umro 1966.; Za pratetu Katu Bujan pl. Jabrančić, udanu Trnčević, piše u remetskoj Knjizi rođenih, krizmanih, vjenčanih i umrlih iz 1790. godine da se drugi put vjenčala s GJUROM JELAČIĆEM, rođen 5. 8. 1878., vjenčan 19. 2. 1905., lijepi, visoki austrougarski vojnik-gardist; Djeca iz drugog Katina braka, tj. djeca Kate i Gjure Jelačića: 1.5.4. DRAGICA JELAČIĆ, rođena 14. 3. 1909., vjenčana 31. 1. 1926., umrla 1978., udana za MIROSLAVA BEŠIĆA (1900.-1972.), domaćica, zemljoposjednica; Djeca Dragice i Miroslava Bešića: 1.5.4.1. MILAN BEŠIĆ (1931.-1975.), umro u srednjoj dobi, volio piti, neoženjen, bez djece;

203

1.5.4.2. MIROSLAV BEŠIĆ (1929.-2001.), dipl. ekonomist, oženio se u srednjoj dobi (45. godini) sa strankinjom, imao jednu kćer, Miroslavu; Djeca Miroslava i njegove supruge: 1.5.4.2.1. MIROSLAVA BEŠIĆ (1976.), dipl. pravnica. U Knjizi rođenih, krizmanih, vjenčanih i umrlih u Remetama iz 1790. godine zapisano je još nekoliko članove obitelji Trnčević za koje nije moguće utvrditi s kime su u srodstvu. Iz te obitelji potječu čak dvije časne sestre, i to: SLAVICA, časna sestra u crkvi "Notre-Dame", rođena 10. 11. 1910., umrla 1934., kći Bare Haraminčić. Barica ili Barbara Cvetko (1935.-1979), kći Marije, rođene Trnčević, udane Cvetko, i Miroslava Cvetka također je bila časna sestra, sestra MAURINA. Časna sestra Maurina je sestrična moje majke Katarine. Rano je otišla u samostan na školovanje i studij kod "Časnih sestara milosrdnica" iz Frankopanske ulice u Zagrebu. Oboljela je od sušice i umrla je u srednjoj dobi. Sahranjena je u zajedničku grobnicu časnih sestara na Mirogoju. Zanimljivo je navesti da je u isto vrijeme i moja teta Jelena Bujan Jabrančić, udana Radić Puntijar, kći Jalže Elizabete Trnčević, udane Bujan Jabrančić, bila u školi istih časnih sestara kao i sestrična joj Barbara Cvetko. No teta Jela je završila građansku školu. Njihova treća sestrična, Magda Haramija, kći Barbare (Bare) Trnčević, udane Haramija, također je išla u srednju školu kod istih časnih sestara, ali je kasnije završila studij i bila profesor biologije. Sve tri sestrične bile su unuke Josipa Trnčevića, odnosno djeca njegovih kćeri Marije Cvetko, Jalže Elizabete Bujan Jabrančić i Bare Haramija, koje su bile pobožne, moralne i radine hrvatske žene. One su se, prema riječima moje majke Katarine, dogovarale o školovanju svojih kćeri. Također je svaki tjedan jedna od njih nosila od kuće hranu iz Gračana u samostan u Zagrebu, jer je vrijeme poslije 1945. godine bilo teško poratno vrijeme. Komunisti su proganjali Hrvate i vjernike . Kako je u to vrijeme vladala glad, časne sestre nisu imale dovoljno hrane za svoje đake, a komunisti su ih stalno proganjali. Stoga su baka i njezine sestre nosile tajno hranu svojoj djeci i časnim sestrama. Nosile su sve što su imale: graha, krumpira, sira, vrhnja, kukuruznog kruha, šunke, špeka, jaja i ostalo. Obitelj Trnčević bila je poštena i radina katolička obitelj, čiji su se članovi kroz nekoliko generacija isticali izvrsnim učenjem, pa su mnogi u zadnje tri-četiri generacija završili različite škole i studije, magisterije i doktorate s lakoćom. Nitko iz ove obitelji nije nikad bio kažnjavan, niti osuđivan, a od pradjeda Josipa i braće Tome i Ivana obitelji su imali lijepe velike posjede u Gračanima te u južnom dijelu Zagreba plodna polja koja su obrađivali i davali drugima u zakup, a koja su poslije 1945. nacionalizirali, oteli i obezvrijedili komunisti. Važno je napomenuti da su mnogi članovi obitelji Trnčević još prije dvjesto godina nosili sveti škapular, kako piše u remetskoj Knjizi rođenih, krizmanih, vjenčanih i umrlih. Prema tumačenju Crkve, sveti škapular je znak saveza i uzajamnog zajedništva između Djevice Marije i vjernika (iz Apostolskog pisma od 25. ožujka 2001. Ivana Pavla II.).

204

Značajno je istaći da su u vrijeme komunističkog režima (1945.-1990.) dva živuća člana po majčinoj lozi iz obitelji Trnčević bili pod istragom oko 1965. godine i zatvoreni u istražnom zatvoru, jer ih se sumnjičilo da su pomogli u objavljivanju prvih brojeva vjerskoga glasila, iz kojega su se kasnije razvile glavne vjerske novine – današnji tjednik "Glas Koncila". Komunisti i UDBA to su smatrali protudržavnom djelatnošću. Naime, oko 1965. godine u našoj tadašnjoj župi Svetog Franje Ksaverskog tiskano je prvo vjersko glasilo nakon što su jugoslavenske komunističke vlasti gotovo dvadeset godine proganjali, zatvarali, ubijali i osuđivali rimokatolike, svećenike, časne sestre i Hrvate. Tada su komunisti upali u samostan Svetog Franje Ksaverskog i uhitili sve svećenike, župnika i vjernike koji su bili u bliskim odnosima sa svećenicima naše župe. Tako je pokojni Josip Cvetko (sin Marije Trnčević, udane Cvetko, i Mije Cvetka, unuk Josipa Trnčevića) bio uhićen i pod istragom je proveo mjesec dana u zatvoru. Bio je osumnjičen za tiskanje prvog broja tog vjerskoga glasila. Josip je bio grafičar po struci i radio je u Hrvatskom grafičkom zavodu. Krivnja mu nije dokazana pa je pušten na slobodu, ali uz praćenje komunističkih tajnih službi. Dr. Josip Bešić, dipl. ing. kemije (sin Jelene Cvetko, udane Bešić, unuk Marije Cvetko, rođene Trnčević, i praunuk Josipa Trnčevića) bio je uhićen i pod istragom zbog sudjelovanja u uredništvu tih prvih brojeva vjerskoga glasila, današnjeg Glasa Koncila. Nakon jednomjesečne istrage pušten je na slobodu bez dokazane krivnje. Godinama je bio pod prismotrom komunističkih tajnih službi. Neki svećenici iz naše župe Svetog Franje Ksaverskog dobili su tada tri i više godina zatvora zbog izdavanja vjerskog tiska, odležali su i izgubili građanska prava i dokumente.

205

11. DODATAK BROJ 1. OBITELJI PRIDRUŽENE ŽENIDBOM NAŠEM OBITELJSKOM STABLU U ZADNJOJ GENERACIJI 11.1. OBITELJ HARAMIJA U ovome dodatku broj 1. želim kratko prikazati obiteljsko stablo po ocu i majci mojega supruga Stanka Haramije, odnosno obitelji HARAMIJA, starosjedioca iz Gračana, Ulica Isce 37, pokraj crkve Svetog Mihaela, i obitelji BOŠNIR iz Ulice Gračansko Dolje 23. Stankov životopis opisan je detaljno pod točkom 7. 6. u opisu obitelji Haramija: Đurđice, Stanka i Katarine, udane Kraljević, koji danas žive u novoj obiteljskoj kući na Gračanskoj cesti 14 E. 11.2. STANKO HARAMIJA Stanko Haramija odrastao je u Ulici Isce 37 u Gračanima, u maloj novoj obiteljskoj kući svojih roditelja, oca Ivana Haramije (1919. - l983.) i majke Katarine Haramija, rođene Bošnir (1923. - 1996.), oboje starosjedioci u Gračanima, gdje su živjeli čitav život, a sahranjeni su u obiteljskom grobu na mjesnom groblju Gračani. Obitelj Ivana i Katarine Haramija imala je četvero djece iako su živjeli u veoma skromnim materijalnim uvjetima. Stanko je bio treće dijete u obitelji, imao je starijeg brata Ivana i stariju sestru Dragicu, te mlađeg brata Željka, koji je umro od gripe u prvoj godini života. Bili su hrvatska, rimokatolička, tradicionalna obitelj iz ovog dijela Zagreba. 11.3. IVAN HARAMIJA (stariji) Obitelj Haramija jedna je od najstarijih obitelji koja živi u Gračanima, u staroj Ulici Isce, a prezime je zapisano u "Urbaru" još davne 1615. godine. Tu se spominje tadašnja glava obitelji - Franjo Haramija - vlasnik kuće iz toga doba, a radi plaćanja novčane naknade na imovinu gradu Zagrebu. Ponovo u Urbaru iz 1691. godine pojedinačno se spominju Jelena Haramija i Ivan Haramija kao vlasnici kuća u Gračanima, te obitelj Haramija u Urbaru iz 1742. godine. Vjerojatno je ova obitelj još mnogo ranije živjela u Gračanima, što bi trebalo istražiti u gradskim sudskim spisima, jer se knjige rođenih, krizmanih, vjenčanih i umrlih i porezne knjige vode tek od 16. stoljeća u Zagrebu, a sudski zapisi od 12. stoljeća. Stankov otac Ivan Haramija (stariji 1919.-1984.) bio je sin jedinac Pavla (1865.-1923.) i Magde Haramija, rođene Banić (1885.), također iz Gračana. Ivan Haramija bio je veoma radin i pošten, dobroćudan čovjek koji je život proveo u radu od jutra do noći, zarađujući za brojnu obitelj. Mještani su ga nazivali "starina" zbog starinskih tradicionalnih poštenih shvaćanja životnih vrijednosti. Bio je srednje visine, smeđih očiju i kose, jake fizičke građe, zdrav čitav život. Ivan je bio šutljiv i skroman čovjek, i nije mnogo govorio. Ivan Haramija umro je u 64. godini života, naglo, u roku mjesec

206

dana, od posljedica moždanog udara i laganog krvarenja u mozgu koji je zadobio zbog visokog tlaka pri padu u kupaonici, udarivši glavom u umivaonik.

Slika 100. Dečki iz Gračana u narodnoj nošnji, generacija i klapa s "Isca". Drugi zdesna stoji

Ivan Haramija - stariji. Slijeva sjede: Mirko Gjurak - Matijin brat, Slavko Trnčević - s harmonikom, Ivan Kos - otac dr. Ivana Kosa (Koseka - ubijen na kraju II. svjetskog rata).

Slijeva stoje: Ivan Filetin, Mirko Banek - zvan Štibera, Ivan Haramija - stariji, Josip Gjurak - Matijin i Mirkov brat.

Pučku školu završio je u Gračanima. Čitav je život radio kao djelatnik osiguranja u nekoliko poduzeća. Zadnje njegovo radno mjesto bilo je u "Stanoinvestu", Zagreb, odakle je umirovljen u 60. godini života. U popodnevnim satima obrađivao je vlastiti voćnjak, vrt i vinograd, koji je naslijedio od oca i djeda (oko 1/2 hektara). U srednjoj životnoj dobi dodatno je radio i na mjesnom groblju, za vrijeme školovanja djece. Djecu je odgajao u tradicionalnom katoličkom duhu, u učenju, radu i poštenju. Sve što je zaradio davao je na raspolaganje supruzi Katarini i djeci koju je volio. Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941.-1945.), nekoliko je godina bio vojnik hrvatske vojske. Vojsku je služio na Zrinjevcu, u vojnom zapovjedništvu. O svom je ratnom putu rado pripovijedao djeci. Nakon završetka rata krenuo je s hrvatskom vojskom koja se povlačila na Križni put prema Mariboru i Blaiburgu, ali se vratio i sakrio negdje u Mikulićima. Vjerojatno je zahvaljujući tome preživio partizansko strijeljane i pokolj u ovom dijelu Zagreba. Tjednima je bio ukopan u zemlji ispod gnoja, pokraj neke staje u Mikulićima, gdje mu je pomogla neka domaća žena koja ga je prehranjivala i pojila vodom kroz trsku ili slamu, dok partizanska smaknuća nisu prestala u podsljemenskom kraju. Ivan se rodio u staroj roditeljskoj kući, nasuprot crkvi Svetog Mihalja na Iscu, a u braku je sa suprugom Katarinom izgradio novu manju kuću nasuprot domu "Podgorac", također na Iscu, stotinjak metara niže od rodne kuće. Danas je ova kuća raspodjelom pripala Stankovoj sestri Dragici Haramija, udanoj Jelić. Ona je 2006. srušila obiteljsku prizemnicu svojih roditelja i na istim temeljima gradi novu i veću kuću.

207

Svekar Ivan volio je planinariti pa je pod starost i u mirovini s muškim društvom svaki vikend planinario na Medvednicu, koju je poznavao kao vlastiti džep. Cijeli je život bio aktivni član HSPD "Podgorac". Također je cijeli život rado hodočastio pješice na Mariju Bistricu, svake godine 13. srpnja sa župljanima iz Gračana. 11.4. KATARINA HARAMIJA, rođena BOŠNIR Stankova majka Katarina Haramija, rođena Bošnir (1923. -1996.), rođena je na Gračanskom Dolju 23, u obitelji Bošnir. Bila je drugo dijete Valenta Bošnira-starijeg (1899.-1963.) i Dragice Bošnir, rođene Sekula (1903.-1985.). Imala je starijeg brata Valenta-mlađeg i mlađu sestru Dragicu. Udala se nakon završetka Drugog svjetskog rata (1947.) za Ivana Haramiju i došla živjeti u njegov stari dom na Isce. Bila je niža žena plavih očiju i crne kose, vješta, lukava, govorljiva, koja je cijeli život rado čitala knjige i romane, naročito povijesne i ljubavne. Bila je načitana osoba i cijenila je obrazovanje. Pučku školu završila je u Gračanima, a kasnije je radila u poduzeću "Stanoinvest" u Zagrebu na pomoćnim poslovima, gdje je zaradila mirovinu. U braku Katarine i Ivana Haramije rodilo se četvero djece, i to: 1.) Ivan mlađi (1947.), 2.) Dragica (1949.), 3.) Stanko ( l952.) i 4.) Željko (1955.), koji je umro kao dijete. Dakle, svake treće godine Katarina Haramija rađala je dijete. Osim što je radila u poduzeću, pomagala je suprugu u vrtu i voćnjaku, gdje su privređivali hranu (povrće i voće) za brojnu obitelj. Višak povrća i voća ponekad je prodavala na placu. Naslijedila je manji dio zemlje (okućnice) svojih roditelja Bošnir, koju je sa sestrom Dragicom Banić obrađivala kao vrt. Obitelj Haramija je svu svoju djecu školovala, iako su živjeli u teškim materijalnim uvjetima. Katarina je proračunato i dobro svoju djecu udala i oženila u druge imućne obitelji, jer je znala kako je teško živjeti u neimaštini. Starost je provela bezbrižno sa svojom mirovinom, sve dok joj se kći Dragica Jelić nakon 15 godina naoko skladnog braka nije vratila s dvoje malodobne unučadi (Anom i Vjekoslavom Jelić) kući i napustila bolesnog supruga Stanka Jelića. Tada su za Katarinu počeli teški i mukotrpni dani u oskudici, jer je stalno pomagala kćeri Dragici i unucima, pa se razboljela od raka. Operirana je dva puta u pet godina, prvo od karcinoma maternice, a zatim se bolest proširila na želudac. Umrla je u teškim mukama. U bolesti se za nju brinula kći Dragica, koja je s njom tada živjela, ali i sinovi Ivan i Stanko. Katarina je čitav život najviše brinula samo o kćeri Dragici i njezinoj djeci, dok su sinovi Ivan i Stanko morali pomagati novčano i materijalno majku, sestru i njezinu djecu. Katarina je voljela spletkariti u brakovima svoje djece i drugim obiteljima, a to je najčešće bilo na štetu vlastite djece, koju je uzdizala neobjektivno, a druge obitelji podcjenjivala. Pred kraj života Katarina je uzela na skrb svoju staru tetu Ivku Sekula udanu Banić, (sestru svoje majke Dragice Sekula, udane Bošnir), što je oko sedam godina bio veliki teret i briga za zahtjevnu i nemirnu staricu. Gospođa Ivka imala je pristojnu mirovinu, a darovala je Katarini i njezinoj sestri Dragici Bošnir svoju imovinu (malu staru kuću i dvorište u Pustodolu kod Banića i još dva komada zemljišta kod Bešića i u Čapljincu) na ime dohrane.

208

Desetak godina nakon smrti Katarine Haramija, njezina kći Dragica Jelić je nakon petnaest godina besplatnog korištenja obiteljskog doma otkupila obiteljsku kuću i dvorište na Iscu 37, te isplatila svoja dva brata Ivana i Stanka. Na toj lokaciji gradi novu kuću za sebe i sina Vjekoslava Jelića, budući da je posljednjih dvadeset godina obiteljska kuća bila derutna i zapuštena, od kada su se djeca priženila u druge obitelji, a vrijedni otac Ivan umro. Gospođa Katarina Haramija imala je starijeg brata Valenta Bošnira (1927.-1963.), koji je završio gimnaziju i cijeli radni vijek radio kao bankarski službenik u Službi društvenog knjigovodstva u Jurišićevoj ulici. Bio je oženjen Magdalenom Bošnir, rođenom Banić, nije imao potomstvo i umro je u srednjoj dobi od neizlječive bolesti. Katarina je imala mlađu sestru Dragicu Bošnir (1928.), udanu Banić, koja živi na Gračanskoj cesti 76 sa suprugom Slavkom Banićem (umirovljenik, radio u izdavačkom poduzeću cijeli radni vijek), s kojim ima dvije kćeri: Ivku Banić, udanu Kramarić (1954.), i Vesnu Banić, udanu Šaban (1957.). Obje su završile srednju školu u Zagrebu, gdje i rade. Stankova sestrična Ivka veoma je sposobna i marljiva, kao i njezin suprug Zlatko Kramarić. Sagradili su novu veliku kuću na temeljima stare na Gračansko cesti. Imaju dva školovana sina: Vanju Kramarića, ing. elektronike, i Igora Kramarića, studenta prava. Stankova sestrična Vesna Banić veoma je mlada otišla u mirovinu jer nije htjela raditi slastičarski posao za koji je školovana. Ima dvije kćeri: Željku i Vesnu Šaban, studentice i sportašice (plivačice) sa suprugom Željkom Šabanom, tržnim inspektorom. Žive u malom stanu na Jarunu u Zagrebu. 11.5. IVAN HARAMIJA (mlađi) Ivan Haramija (1947.) šest je godina stariji Stankov brat. Živio je s roditeljima na Iscu do ženidbe, kada se u tridesetoj godini života oženio i preselio u obiteljsku kuću supruge Vesne Radić Puntijar, udane Haramija, u Ulicu Gračec. Ivo je veoma marljiv, sposoban, obrazovan, kulturan i pošten čovjek. Po naravi je bio sličan svojemu ocu Ivanu (starijem). Imao je smeđe oči i kosu, bez koje je rano ostao, uljudno lice i ponašanje, bio je čvrste tjelesne građe, niži rastom (oko 170 cm), ali veoma zdrav i jak cijeli život. Ivo je vedre naravi, veoma marljiv, dobar, savjestan i poduzetan čovjek. Bio je član HSPD "Podgorac", dobro je plesao i pjevao, te je u mladosti javno nastupao s ovim društvom. Veoma je društven i komunikativan. Volio je prirodu i podsljemenski kraj i običaje. Mlad je igrao nogomet, vozi automobil. Prve četiri godine osnovne škole polazio je u Gračanima, a druge četiri godine na Orlovcu (Ksaver), potom je završio gimnaziju u Zagrebu. Studirao je kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i postigao zvanje dipl. ing. kemije. Radi cijeli radni vijek kao direktor proizvodnje i zaliha roba u kemijskoj industriji "Pliva", "Karbon" u Zagrebu te kemijskoj tvrtci za proizvodnju kože u Poznanovcu u Hrvatskom zagorju. Prvih deset godina putovao je na posao veoma rano, čak u pet sati

209

ujutro, jer kao rođeni, dobro obrazovani Zagrepčanin i Hrvat nije mogao dobiti radno mjesto u Zagrebu. Ivan Haramija oženio je Vesnu, rođenu Radić Puntijar (1954.), moju sestričnu po majci, koja radi kao bankovna službenica u Privrednoj banci Zagreb cijeli radni vijek (35 godina). Zanimljivo je da su dva brata Haramija, Stanko i Ivan, oženili dvije sestrične po majci. Stanko je oženio mene, Đurđicu Belić, kćer Katarine, rođene Bujan pl. Jabrančić, a Ivan je oženio Vesnu Radić Puntijar, kćer Jelene Bujan pl. Jabrančić. U braku Ivana i Vesne Haramije rođeno je dvoje djece: Marko (1977.) i Ivana (1979.). Oboje su danas školovani mladi ljudi koji su završili Ekonomski fakultet u Zagrebu i stekli zvanje dipl oec. Oboje su zaposleni, Marko u osiguravajućem društvu, a Ivana u revizorskoj tvrtci. Oboje su bili veoma dobri učenici tijekom cijelog školovanja, govore engleski jezik, oboje su vozači, a Marko naročito voli brzo voziti automobile. Vole putovati, ljeto provode na Jadranskoj obali, a Marko voli zimi skijati na Sljemenu i inozemstvu.

Slika 101. Dipl. ing. Ivan Haramija mlađi,

fotografiran 2005. godine Ivan Haramija bio je dobar govornik i veoma društven i politički aktivan u prvih deset godina od osamostaljenja Republika Hrvatske 1990. godine, tako da je obavljao različite dužnosti na lokalnoj razini u Gračanima i podsljemenskoj četvrti, ali je bio i vijećnik Grada Zagreba u jednom mandatu ispred HDZ-a, kao hrvatski orijentiran intelektualac i političar. Pomogao je u svom mandatu izgraditi potrebnu komunalnu infrastrukturu (plinifikaciju, kanalizaciju i drugo), u Gračanima, ali i okolnim naseljima gradske četvrti Podsljeme, najčešće u novim naseljima koja su se naglo širila poslije 1990. godine. Ivo je u više mandata bio član Župnog vijeća svetog Mihaela, kao katolički intelektualac (kao dijete ministrant), i pomaže u projektu

izgradnje nove crkve u Gračanima. Obitelj Ivana i Vesne Haramija živi u novoj velikoj obiteljskoj kući Radić Puntijar na Gračecu, koju su sagradili Vesnini roditelji Jelena i Josip. Tijekom života dogradili su jednu etažu kuće i uredili suvremeni stan djeci, te obnovili naslijeđeni dio kuće i sagradili garaže. Vodili su sređen i uredan život, materijalno su bili dobro zbrinuti, a u popodnevnim satima nakon poslovnih obveza u banci i poduzeću, rado su obrađivali

210

vrtove, voćnjake i vinograde koje su naslijedili od djedova, a taj posao nosio im je ekonomsku korist. Svi članovi ove obitelji Haramija odgojeni su i obrazovani u strogo rimokatoličkom duhu, koji žive i poštuju. Svi su vjernici, kršteni, pričešćeni, krizmani, svi su polazili vjeronauk i nedjeljne svete mise, te su slavili katoličke blagdane, kao i Vesnini roditelji Josip i Jelena Radić Puntijar, s kojima su živjeli u istoj obiteljskoj kući. 11.6. DRAGICA HARAMIJA (Dada), udana JELIĆ Gospođa Dragica (Dada) Haramija, udana Jelić (1949.), starija sestra mojega supruga Stanka, po zanimanju je upravna pravnica. Rodila se u roditeljskoj kući na Iscu, gdje je i živjela do udaje u 25. godini života. Udala se za Stanka Jelića, magistra prava. Suprug Stanko Jelić (1927.-2001.) bio je 25 godina stariji od Dragice. Stanko Jelić bio je obrazovan i sposoban Hercegovac (dijete siromašnih roditelja s četiri sestre), koji je nakon Drugog svjetskog rata 1946. godine s prijateljem iz vojske Valentom Bošnirom (Katarinin brat) došao u Gračane i Zagreb i stanovao desetak godina kod obitelji Bošnir. Školovao se u širokobriješkoj franjevačkoj gimnaziji u Hercegovini, a zatim je radio u Zagrebu i studirao pravo, koje je diplomirao i magistrirao. Niz godina radio je kao direktor pravnih poslova u tvrtci "Rade Končar" u Zagrebu. Kasnije, iako je još bilo doba komunizma, otvorio je privatno osiguravajuće društvu "Agos", gdje je zapošljavao i do 20 pravnika, te ekskluzivno vodio poslove osiguranja robe u transportu za "Končar", a kao član Komunističke partije bio je veoma povlašten u dobivanju poslova

te velike političke tvrtke, te je mnogo zarađivao.

Slika 102. Nećakinja Ana Jelić i suprug Sempa iz Indije

Stanko je sagradio lijepu, dobro opremljenu kuću na Zelengaju, Tuškanac, vikendicu u Kruševu (Obrovac), gdje je kao partijski podobnik dobio jeftino gradilište. Bio je neoženjen do 50. godine života, kada se civilno vjenčao u matičnom uredu (jer nije bio vjernik) s Dragicom Haramija. U braku su živjeli zajedno 15 godina. Imali su dvoje lijepe djece: kćer Anu Jelić (1978.) i sina Vjekoslava Jelića (1982.). Svojoj je obitelji pružio udoban život, no nakon 15 godina braka obitelj se razilazi zbog njegove bolesti (miastemia gravis - oduzimanje mišića i živaca u tijelu, od čega je bolovao do kraja života, oko 20 godina). Stanko Jelić umro je u 73. godini, sam, napušten od obitelji. O njemu su se

211

brinuli sestra Ivka i šogor Anđelko Leko, koji su sagradili obiteljsku kuću do njegove u Zelengaju pokraj Pantovčaka kao dvojni objekt. Katarina Haramija (Dadina majka) poznavala je Stanka još dok je bila djevojka kod Bošnira, gdje je on bio niz godina podstanar i prijatelj s Valentom Bošnirom mlađim, te je odobrila ovaj brak. Nakon smrti mr. sc. Stanka Jelića (preminuo je 2001. godine od bolesti na KBC Rebro nakon operativnog zahvata u trbušnoj šupljini), Dada Jelić i njezina djeca naslijedili su lijepu kuću koju su prodali Stankovoj sestri Ivki i šogoru Anđelku Leki na Zelengaju u Tuškancu. Za svoj dio naslijeđa njegova kći Ana Jelić kupila je novi stan u Gračanskoj cesti, gdje živi sa suprugom Sempom, budistom, Kinezom iz Tibeta u Indiji. Ostavinom dobivenom iza supruga Stanka Jelića, Dragica je isplatila braću Ivana i Stanka Haramiju iz roditeljske kuće na Iscu 37, koju je dala srušiti, te na starom ognjištu gradi novi dom za sebe i sina Vjekoslava. Vikend objekt u Kruševu pripao je djeci kao i dva gradilišta na Jadranu kod Drvenika i obiteljska zemljišta u Hercegovini, pokraj Ljubuškog. Obitelj Ivke i Anđelka Leke također je niz godina bila u podstanarstvu. Kad su iz Hercegovine došli bez ičega u Zagreb, stanovali su niz godina u ljetnoj kuhinji na dvorištu Dragice Bošnir, udane Banić (Katarinine sestre). Oni su danas vlasnici svih pet hotela i lanca od pedeset restorana u Zagrebu, ali i nekretnina na Jadranu, što su "stekli u pretvorbi" tijekom Domovinskog rata. Gospodin Anđelko Leko je kao visokoobrazovani ugostitelj cijeli život bio partijski rukovoditelj i glavni direktor hotela "Sport" (danas "Panorama") u Zagrebu. Obitelj Leko tipičan je primjer brzog bogaćenja, tzv. "tajkunizacije", odnosno prijenosa društvenoga ili državnoga komunističkog vlasništva u privatne ruke tijekom Domovinskog rata (1990.-1995.) partijskog dužnosnika s hercegovačkog kamena, dok su pošteni Hrvati ginuli na bojišnici i ostali bez radnih mjesta, te u bolesti, neimaštini i ponižavanjima činili samoubojstva. Dragica je radila kao upravni pravnik na kadrovskim poslovima u poduzeću "Stanoinvest" Zagreb, a kasnije u Sveučilišnoj bolnici "Blato" u izgradnji i Bolnici "Rebro". Dok je bila u braku sa Stankom, jedno vrijeme nije radila jer je bila dobro zbrinuta. Bila je blage naravi, a voljela je udoban, zbrinut i lagan život: prvo kod majke, zatim kod supruga, a kasnije opet kod majke. Tijekom liječenja Stanka Jelića (kroz 20 godina) njegova se supruga Dragica s djecom Anom i Vjekoslavom vratila u roditeljski dom na Isce, te ostala kod majke Katarine Haramija do kraja života. Živjela je s majkom i tetom Ivkom Banić, jer je otac Ivan već tada umro, a kasnije sama s djecom u teškim materijalnim uvjetima. Obje su joj starice pomagale svojim mirovinama, a bila je i zaposlena u KBC "Rebro", a od supruga Stanka, htjela je ishoditi što više novca i imovine. Ana Jelić (1978.), moja nećakinja, dobro je obrazovana mlada žena. Završila je gimnaziju, govori i piše engleski i njemački jezik, i pred završetkom je Teološkog fakulteta u Zagrebu – smjer filozofija i kršćanska religija, nakon čega će steći zvanje profesorice. Ima neobične stavove o vjeri. Tijekom 2003. godine nekoliko je mjeseci boravila na studijskom putovanju u Indiju, gdje je upoznala supruga Indijca Sempu i odmah se, bez suglasnosti i znanja rodbine, udala za budistu s Tibeta. Nakon što se udala u Indiji, Ana je dovela supruga Sempu u svoj stan na Gračanskoj cesti, koji je kupila od novca dobivenog ostavinom iza svoga oca mr. sc. Stanka Jelića. Bavi se podučavanjem đaka i studenata engleskog jezika, koji odlično govori i piše, budući da

212

joj je otac Stanko plaćao od djetinjstva satove engleskog i njemačkog jezika u najboljim privatnim školama. Tako zarađuje za život, planira otvoriti privatnu školu za engleski jezik. Anin suprug Sempa, nakon što je dijelom naučio hrvatski jezik, zaposlio se u ugostiteljstvu Mac Donalds, gdje marljivo radi. Vjekoslav Jelić (1982.) završio je srednju elektroničku školu "Ruđer Bošković" u Zagrebu, dobro govori i piše engleski jezik, poznaje rad na personalnim kompjuterima, vozi auto, studirao je šumarstvo, ali kao slab učenik nije završio fakultet. Zaposlio se na poslovima elektroničara za elektroaparate u privatnoj tvrtci i upisao Višu ekonomsku školu. Voli lagodan život bez obaveza, kako je naučio. 11.7. PAVAO HARAMIJA I MAGDALENA BANIĆ Pavao Haramija (1865.-1923.), Stankov djed po ocu Ivanu, sin Stjepana Haramije (1836.-1916.) i Ane Vincek (1838.), rođen je na Iscu, u srcu Gračana. Završio je policijske škole, bio je policijski službenik-oružnik. Gračanci su ga zvali "štandar oramijov" ili žandar. Veći dio života službovao je u austrougarskoj policiji u Bosni kao policajac, te zaradio državnu mirovinu. Bio je lijep, visok, naočit muškarac, crne kose, veoma strog. Izgledom mu je sličan moj suprug Stanko.

Slika 103. Dokument "Krsni list Pavla Haramije" na latinskom izdan u župi Blažene Djevice

Marije u Remetama Stankov djed Pavao ženio se dva puta, prvo u mladosti za suprugu XX. U tom braku nije bilo djece jer je supruga XX brzo umrla. Nakon povratka iz policijske službe u Bosni, kao udovac oženio se drugi put, ovaj put oženio je Magdalenu Banić (1885.). Vjenčali su se u Rematama 5.veljače 1905. godine. Magdalena Banić, udana Haramija, bila je kći Pavla Banić i Bare, rođene Filetin, iz Gračana. U tom braku u srednjoj životnoj dobi Pavao je dobio sina jedinca, Ivana Haramiju (1919.-1984. Stankova oca). Kada je bio u mirovini, vodio je gostionicu i dućan u obiteljskoj kući ispred crkve

213

Svetog Mihalja. Pavao je bio aktivan član muškog pjevačkog zbora "Podgorac" i društva. Djed Pavao je imao nešto okućnice za vrt i voćnjak koji je obrađivao sa suprugom Magdalenom. Bila je to domaća gračanska obitelj. Baka Magdalena Banić, udana Haramija, majka jedinca Pavla, potjecala je također iz starosjedilačke obitelji Banić iz Gračana, a više detalja o njoj nije poznato.

Slika 104. Dokument "Smrtovnica Pavla Haramije" izdan u župnoj crkvi Majke Božje

Remetske 20. lipnja 1923. godine

214

U matičnoj knjizi u Remetama prvi upisani je Ivan Haramija (1811.-1870.) i njegova supruga Marija Krčelić (1822.-1874.), a oni imali četiri kćeri i jednog sina Stjepana Haramiju, oca Pavla Haramije, a djeda Ivana Haramije starijeg. Rodoslovno stablo stare gračanske obitelji Haramija po muškoj lozi glasi: 1.) URBAR - Porezna knjiga iz 1615. Franjo Haramija, 2.) Ivan Hramija (1811.-1870.), 3.) Stjepan Haramija (1836.-1916.), 4.) Pavao Haramija (1865.-1923.), 5.) Ivan Haramija-stariji (1919.-1984.), 6.) Ivan Haramija-mlađi (1947.) i Stanko Haramija (1952.), 7.) Marko Haramija (1977.), Ivana Haramija (1979.) i Katarina Haramija (1977.), udana Kraljević. 11.8. SHEMA RODOSLOVNOG STABLA OBITELJI HARAMIJA (po ocu STANKA, IVANA I DRAGICE HARAMIJA) URBAR iz 1615 godine popisuje FRANU HARAMIJA kao vlasnika kuće i stanovnika Gračana. URBAR iz 1691. godine popisuje IVANA HARAMIJU i JELENU HARAMIJA pojedinačno kao vlasnike kuća i stanovnike Gračana. URBAR iz 1742. godine navodi obitelji HARAMIJA kao stanovnike Gračana. Obiteljsko stablo Haramija prema Knjizi rođenih, krštenih, krizmanih i umrlih u tadašnjoj župi Majke Božje Remetske u Remetama od 1790. do 1945. godine, kamo su Gračani tada pripadali.

1. IVAN HARAMIJA, rođen 1811., vjenčan 2. 2. 1834., umro 13. 9. 1870.; Njegova supruga: MARIJA KRČELIĆ, rođena 1822., umrla 9. 5. 1874.; Djeca Ivana i Marije:

ANA, rođena 1835., vjenčana 1863.; KATA, rođena 1839., vjenčana 1865.; MAGDA, rođena 30. 4. 1850., umrla 31. 8. 1861.; MARA, rođena 14. 6. 1854., vjenčana 1874.; STJEPAN, rođen 12. 12. 1836., vjenčan 7. 2. 1864., umro 23. 2. 1916.; Njegova supruga: Ana Vincek; 1.5. STJEPAN HARAMIJA (Pavlov brat), rođen 12. 12. 1836., vjenčan 7. 2. 1864., umro 23. 2. 1916.; Njegova supruga: ANA VINCEK , rođena 1838., vjenčana 1864., umrla 1931., Djeca Stjepana i Ane Haramija: 1.5.1. PAVAO, (Stankov djed), rođen 28.02.1865., vjenčan 05.02.1905., umro 08.06.1923. 1.5.2. MAGDA, rođena 5.5.1870., vjenčana 24.11.1889., udana za Imbru Zubaka Novaka;

215

1.5.3. MIŠKO, rođen 8.12.1865., vjenčan 20.11.1903., umro 25.10.1923., oženjen; 1.5.4. GJURO, rođen 8.12.1867., vjenčan 23.11.1890., umro 25.10.1941., školovan; 1.5.1. PAVAO HARAMIJA (Stankov djed), rođen 28.02. 1865., vjenčan 05.02. 1905., umro 08. 06. 1923., oružnik-policajac-žandar; Njegova prva supruga XX, druga MAGDALENA BANIĆ rođena 27.12.1885., domaćica; Djeca Pavla i Magdalene Haramija: 1.5.1.1. IVAN HARAMIJA stariji (Stankov otac), rođen 1919., vjenčan 1947., umro 1984., djelatnik osiguranja, vrtlar; Njegova supruga: KATARINA BOŠNIR, rođena 1923., vjenčana 1947., umrla 1996., trgovkinja, domaćica, vrtlarica; Djeca Ivana i Katarine Haramija: 1.5.1.1.1. IVAN mlađi, rođen 1947., vjenčan 1976., dipl. ing. kemije, direktor; 1.5.1.1.2. DRAGICA, rođena 1949., vjenčana 1973., upravna pravnica; 1.5.1.1.3. STANKO (moj suprug), rođen 1952., vjenčan 1976., elektrotehničar; 1.5.1.1.4. ŽELJKO, rođen 1955., umro 1956.; 1.5.1.1.1. IVAN HARAMIJA mlađi, rođen 1947., vjenčan 1976., dipl. ing. kemije, direktor; Njegova supruga: VESNA RADIĆ PUNTIJAR, rođena 1954., vjenčana 1976., ekonomska tehničarka, bankarska službenica; Djeca Ivana i Vesne Haramija: 1.5.1.1.1.1. MARKO, rođen 1977., dipl. ekonomist, osiguranje; 1.5.1.1.1.2. IVANA, rođena 1979., dipl. ekonomistica, revizija; 1.5.1.1.2. DRAGICA, rođena 1949., vjenčana 1973., upravna pravnica, kadrovik; Njezin suprug: STANKO JELIĆ, rođen 1927., vjenčan 1973., umro 2001., iz Hercegovine, magistar prava, direktor; Djeca Dragice i Stanka Jelića: 1.5.1.1.2.1. ANA, rođena 1978., vjenčana 2004., studentica teologije i filozofije; Njezin suprug: Indijac-Kinez SEMPA, budist; 1.5.1.1.2.2. VJEKOSLAV, rođen 1982., elektrotehničar, student ekonomije; 1.5.1.1.3. STANKO HARAMIJA, rođen 5. 8. 1952., vjenčan 4. 9. 1976., elektrotehničar; Njegova supruga: ĐURĐICA BELIĆ, rođena 4. 4. 1953., vjenčana 4. 9. 1976., mr. sc. ekonomije, bankar; Djeca Stanka i Đurđice Haramija: 1.5.1.1.3.1. KATARINA HARAMIJA, rođena 7. 12. 1977., vjenčana 31. 12. 2005., dipl. ekonomistica, bankar; Njezin suprug: DARIO KRALJEVIĆ, rođen 9. 3. 1977., vjenčan 31. 12. 2005., dipl. ing. zrakoplovstva-strojarstva, iz Velike Gorice, Zagrebačka županija;

216

12. OBITELJI BOŠNIR (po majci STANKA HARAMIJE) U nastavku ću dati kraći opis rodoslovnog stabla obitelji Bošnir iz Gračanskog Dolja 23 (stara adresa: Gračani117), u kojoj je rođena i odrasla majka mojega supruga Stanka Haramije, Katarina Bošnir, udana Haramija. Obitelj Bošnir, nekad veoma brojna, također je starosjedilačka obitelj iz Gračana, iz razdoblja od 1868. godine. Tada su upisani u remetske knjige šukundjed Mirko Bošnir i njegova žena Dora Mihalić Zlodi iz Zvečaja.

Slika 105. Obiteljska fotografija mladih članova obitelji Bošnir, Jelić, Šaban, Kramarić i

Kraljević. Stoje (slijeva): Željka Šaban, Dario i Katarina Kraljević na svadbi, Vesna Šaban, Igor i Vanja Kramarić, Ana Jelić i suprug Sempa. Sjede (slijeva): Vjekoslav Jelić i Dragica Banić

rođena Bošnir. 12.1. MIRKO i DORA BOŠNIR, ROĐENA MIHALIĆ ZLODI U Knjizi rođenih, krštenih, krizmanih i umrlih u Remetama iz 1790. godine prvi upisani član obitelji Bošnir je šukundjed Mirko Bošnir (1863.-1915.) i njegova žena Dora Bošnir (1868.), rođena Mihalić Zlodi, iz Zvečaja. Mirko Bošnir živio je u obiteljskoj kući na Gračanskom Dolju 23, a šukunbaka Dora udajom se 1887. godine preselila u njegov dom iz Zvečaja, gdje je odrasla (danas obitelj Miholić). Dora je bila sestra Magde Mihalić Zlodi, druge supruge mojega pradjeda Jakova Belića. Prabaka Magda je bila majka mojega djeda Ladislava Belića po ocu Dragutinu Beliću. Stoga je obitelj Bošnir Haramija uvijek govorila da smo u daljnjem ženidbenim srodstvu moj suprug Stanko Haramija, po majci Bošnir, i ja, Đurđica Belić, udana Haramija, jer su naše dvije prabake, Dora i Magda Mihalić Zlodi, bile sestre, i to jedna udana za Stankova pradjeda po majci Mirka Bošnira, a druga za mojega pradjeda po ocu Jakova Belića.

217

U braku Mirka i Dore Bošnir rođeno je četvero djece, i to; 1.) Marija (1892.), udana za Franju Klenkara; 2.) Valent (1899.-1963.), Stankov djed; 3.) Magda (1889.), udana za Josipa Filetina; 4.) Martin (1897.-1939.). Mirko Bošnir bio je školovan i nosio je sveti škapular, piše u remetskoj Knjizi rođenih, krizmanih, vjenčanih i umrlih. Drugi su podaci o članovima obitelji Bošnir u toj generaciji nepoznati. 12.2. VALENT I DRAGA BOŠNIR, ROĐENA SEKULA Stankov djed po majci Katarini Bošnir, udanoj Haramija, zvao se Valent Bošnir stariji (1899.-1963.). Rođen je na Gračanskom Dolju 23, radio je u školi cijeli radni vijek i tu zaradio mirovinu. Rastom je bio niži čovjek, jak, smeđokos, njemu sliči prvi unuk Ivan Haramija. Odlično je svirao tamburicu bisernicu u domaćem tamburaškom orkestru u HSPD "Podgorac", ali i po zabavama te na svadbama, što je bila dodatna zarada. Bio je društven i vesele naravi. Oženio se 1922. godine Dragom Sekula (1903.- 1983.) kćeri Ivana Sekule i Kate Radić-Ivanec iz Gračana, s kojom je imao troje djece: Katarinu (1924.), Valenta mlađeg (1926.) i Dragu (1928.). Sina Valenta Bošnira mlađeg školovao je u zagrebačkoj gimnaziji, te je on cijeli radni vijek radio kao bankovni službenik u banci u Jurišićevoj ulici. Njegove kćeri Katarina i Draga Bošnir završile su pučku školu u Gračanima. Stankov djed Valent Bošnir stariji imao je nešto zemlje okućnice koju su obrađivali kao vrt, voćnjak ili vinograd (oko 1/2 hektra). Ovu zemlju je u 1/6 dijela naslijedio Stanko Haramija, njegov brat Ivan i sestra Dragica, te teta Dragica Bošnir, udana Banić, i njezine kćeri. Bila je to skromna gračanska obitelj. Baka Dragica Sekula, udana Bošnir, potjecala je iz starosjedilačke obitelji Sekula iz Gračeca. Imala je dvije sestre: Ivku Sekula, udanu Banić, koja nije imala djece, te Josipu (Pepa) Sekula, udanu Miholić (kod Huteka), koja je imala troje djece: Ivana, Slavka i Janu Miholić. Gospodin Ivan Miholić ima jednu kćer, Miru Miholić, udanu Horvat, i troje odrasle unučadi: Tajanu, udanu u Italiju, te blizance Marka i Martinu. Gospodin Slavko Miholić ima jednu kćer iz prvog braka sa suprugom Ljubicom i jednu unuku. Gospođa Jana (starija) Miholić, udana Puntarić, ima dvije kćeri: Janu (mlađu) Puntarić i Đurđu Puntarić. Jana Puntarić (mlađa) dvaput se udavala i nema potomstvo. Đurđa Puntrić, udana Sebastijan, ima jednu kćer Jasnu i jednu unuku. Sve ove obitelji stanuju na početku Markuševačke ceste u novim obiteljskim kućama. Detaljan opis žive djece obitelji Katarine Bošnir Haramija i Ivana Haramije prikazan je pod obitelji Haramija ili pod obitelji u koje su oni priženjeni, to jest Belić, Radić Puntijar i Jelić.

218

Slika 106. Dokument "Vjenčani list Valent i Dragica Bošnir" izdan u župnoj crkvi Majke Božje

Remetske 20. lipnja 1923. godine

219

12.3. SHEMA RODOSLOVNOG STABLA OBITELJI BOŠNIR (po majci Stanka Haramije)

1. MIRKO BOŠNIR, rođen 18. 5. 1863., vjenčan 1887., umro 1915., školovan, nosio sveti škapular; Njegova supruga: DORA MIHALIĆ ZLODI, rođena 21. 4. 1868., vjenčana 1887., umrla(/). Djeca Mirka i Dore Bošnir: 1.1. MARIJA, rođena 23. 4. 1892., vjenčana 5. 2. 1911., udana za Franju Klenkara; 1.2. VALENT stariji (Stankov djed), rođen 22. 9. 1899., vjenčan 12. 11. 1922., umro 1963. supruga Draga Sekula; 1.3. MAGDA, rođena 1889., vjenčana 1913., udana za Josipa Filetina; 1.4. MARTIN, rođen 1897., vjenčan 1920., umro 1939.; 1.2. VALENT BOŠNIR stariji, rođen 22. 9. 1899., vjenčan 12. 11. 1922., umro 1963., vojnik, radio u školi; Njegova supruga: DRAGA SEKULA starija rođena 05. 06. 1903. vjenčana 12. 11. 1922. umrla 30. 07. 1983., domaćica; Djeca Valenta i Drage Bošnir: 1.2.1. VALENT mlađi, rođen 1926., vjenčan, umro 1961., gimnazija, bankarski službenik; 1.2.2. KATARINA, rođena 1924., vjenčana 1947., umrla 1996., radnica, trgovkinja; 2.2.3. DRAGA, mlađa rođena 01.04.1928., vjenčana 1952., trgovkinja, domaćica; 1.2.1. VALENT BOŠNIR mlađi, rođen 1926., umro 1961., gimnazija, bankarski službenik; Njegova supruga: MAGDALENA BANIĆ, rođena 1931., vjenčana (/), umrla 2005., trgovkinja; brak bez djece zbog Valentove bolesti dobivene u Drugom svjetskom ratu. 1.2.2. KATARINA BOŠNIR, rođena 1924., vjenčana 1947., umrla 1996., trgovkinja, domaćica; Njezin suprug: IVAN HARAMIJA stariji, rođen 1919., vjenčan 1947., umro 1983., radnik, vrtlar; Djeca Katarine i Ivana Haramije: 1.2.2.1. IVAN mlađi, rođen 1947., vjenčan 1976., dipl. ing. kemije, direktor; 1.2.2.2. DRAGICA, rođena 12. 09. 1949., vjenčana 1974., upravna pravnica, kadrovik; 1.2.2.3. STANKO, rođen 5. 8. 1952., vjenčan 4. 9. 1976., umirovljeni elektrotehničar; 1.2.2.4. ŽELJKO, rođen 1955., umro 1956.; 1.2.2.1. IVAN HARAMIJA mlađi, rođen 1947., vjenčan 1976., dipl. ing. kemije, direktor; Njegova supruga VESNA RADIĆ PUNTIJAR, rođena 1954., vjenčana 1976., ekonomski tehničar, bankarski službenik; Djeca Ivana i Vesne Haramija:

220

1.2.2.1.1. MARKO, rođen 1977., dipl. ekonomist, osiguranje; 1.2.2.1.2. IVANA, rođena 1979., dipl. ekonomist, revizija; 1.2.2.2. DRAGICA (Dada) HARAMIJA, rođena 1949., vjenčana 1974.; Njezin suprug: STANKO JELIĆ, mr. sc. prava, rođen 1927., vjenčan 1974., umro 2001.; Djeca Dragice i Stanka Jelića: 1.2.2.2.1. ANA, rođena 1978., vjenčana 2004., studentica teologije i filozofije, udana za Indijca-Kineza Sempu, budista; 1.2.2.2.2. VJEKOSLAV, rođen 1982., elektrotehničar, student ekonomije; 1.2.2.3. STANKO HARAMIJA, rođen 5. 8. 1952., vjenčan 4. 9. 1976., elektrotehničar, ratni vojni invalid Domovinskog rata 1990. -1995., umirovljen; Njegova supruga: ĐURĐICA BELIĆ, rođena 4. 4. 1953., vjenčana 4. 9. 1976., mr. sc. ekonomije, bankar; Djeca Stanka i Đurđice Haramija: 1.2.2.3.1. KATARINA HARAMIJA, rođena 7. 12. 1977., vjenčana 31. 12. 2005., dipl. ekonomistica, bankar; Njezin suprug: DARIO KRALJEVIĆ, rođen 9. 3. 1977., vjenčan 31. 12. 2005., dipl. ing. zrakoplovstva-strojarstva, iz Velike Gorice; 1.2.3. DRAGA BOŠNIR, rođena 1928., vjenčana 1952., trgovkinja, domaćica; Njezin suprug: LADISLAV BANIĆ, rođen 1926., vjenčan 1952., knjižar; Djeca Ladislava i Dragice Banić: 1.2.3.1. IVKA, rođena 24. 7. 1954., vjenčana 1980., ekonomski tehničar, rukovoditeljica računovodstva; 1.2.3.2. VESNA, rođena 1957., vjenčana 1984., ugostiteljska škola – slastičar; 1.2.3.1.IVKA BANIĆ, rođena 24. 7. 1954., vjenčana 1980., ekonomski tehničar, rukovoditeljica računovodstva; Njezin suprug: ZLATKO KRAMARIĆ, rođen 1953., vjenčan 1980., elektrostrojar; Djeca Ivke i Zlatka Kramarića: 1.2.3.1.1. VANJA, rođena 1981., ing. elektronike; 1.2.3.1.2. IGOR, rođen 1985., student prava; 1.2.3.2. VESNA BANIĆ, rođena 1957., vjenčana 1983., ugostiteljska škola – slastičar; Njezin suprug: ŽELJKO ŠABAN, rođen 1953., vjenčan 1984., ing. zaštite - tržišni inspektor; Djeca Vesne i Željka Šabana: 1.2.3.2.1. ŽELJKA, rođena 1985., studentica fizičke kulture; 1.2.3.2.1. VESNA, rođena 1989., studentica;

221

13 ZAKLJUČAK Zajednička karakteristika obitelji Belić Klak i Bujan pl. Jabrančić kao i Kos i Trnčević jest da su to bile i ostale poduzetničke, napredne, poštene, obrazovane, radine, vjerničke, rimokatoličke hrvatske obitelji, koje su poštovale ljude, svoju obitelj, svoj hrvatski narod, svaka generacija u svom vremenu i okruženju. Obitelj Bujan pl. Jabrančić bila je najnaprednija i najimućnija obitelj u Gračanima kroz dvije-tri generacija, u vrijeme djeda Pavla i pradjeda Đure, a i ranije, kao zadruga obitelji Bujan pl. Jabrančić, u cijelom podsljemenskom kraju naselja oko Zagreba. Obitelji Belić Klak i Bujan pl. Jabrančić, Kos i Trnčević bile su generacijama vjerne tradiciji, rimokatoličkoj vjeri, braku, običajima hrvatskog naroda, kao i većina gračanskih domaćih obitelji. Moje obitelji su živjele od poštena rada i poštivale druge ljude oko sebe. I danas su direktni potomci tih obitelji među intelektualno naprednijim i materijalno imućnijim građanima Gračana, iako su tijekom 50 godina komunizma materijalno i duhovno veoma stradali i počinjali gotovo iz početka. Nikad nitko od članova ovih obitelji nije bio sudski kažnjavan, nitko nije krao, ubijao ili pljačkao u svim generacijama. Sve su to činjenice na temelju pisanih dokumenata o životu ovih obitelji u Gračanima u Zagrebu, a koji od 1355. godine postoje za obitelj Kos, od 1615. godine za obitelj Trnčević, od 1742. godine za obitelj Bujan pl. Jabrančić, od 1742. za obitelj Belić, od 1691. godine za obitelj Klak, a od 1615. godine za obitelj Haramija. Ove su obitelji tijekom više od dvjesto godina stalno ekonomski i obrazovno napredovale, a što im je omogućavala djelatnost kojom su se bavili u gradu Zagrebu, Gračanima, ali i znanje i obrazovanje, te zdravi rimokatolički način života. Ove moje obitelji su ekonomski, ali i duhovno počele propadati nakon 1946. godine, s dolaskom jugoslavensko-komunističkog režima (koji su činili uglavnom srbočetnici i hrvatski komunisti-partizani, njihovi sluge i izdajice Hrvata), kada su bile opljačkane i onemogućene u stvaranju i posjedovanju, što je bilo protiv njihove tradicije i orijentacije prema radu, odgoju i razmišljanju. Bio je to gotovo protuprirodni društveni poredak, protiv Boga, a za zlo, laži, proganjanja, ucjene, nemoral i lažna obećanja. Iako su zbog duševne čvrstine i vjere tijekom komunizma moje obitelji našle način za proživljavanje, nisu više ekonomski značajno mogle napredovati, već su stagnirale, a često u "crnim vremenima" jeftino rasprodavale imetak stjecan generacijama. Nakon osamostaljena Republike Hrvatske 1990. godine, "ostatke ostataka otete i razasute imovine" dobili su natrag, doduše ne po stvarnoj tržišnoj vrijednosti, no ipak su ove obitelji uz Božju pomoć i providnost nešto nadoknadile od izgubljenih materijalnih vrijednosti. Članovi obitelji uglavnom se nisu posebno bavili politikom osim, pojedinih članova obitelji Kos, Belić i u najnovije vrijeme Haramija i Bešić, ali su svi uvijek podržavali hrvatsku liniju samostalne hrvatske države usmjerene rimokatoličanstvu i Zapadnoj Europi. Muški članovi obitelji redovito su odslužili propisane vojne obveze u hrvatskim vojnim postrojbama. Obitelji su školovale svoju djecu prvo u Gračanima, a zatim u Zagrebu (ranije generacije u obrtničkim školama), i to u najboljim školama svojega vremena, posebno u posljednje dvije-tri generacije. U predzadnjoj generaciji svi su članovi obitelji imali srednjoškolsko obrazovanje ili završenu gimnaziju s maturom, a neki i fakultetsko obrazovanje. U zadnjoj generaciji gotovo sva djeca (95 %) iz obitelji Belić, Bujan,

222

Trnčević, Kos, i njima ženidbom pridruženih obitelji, njih preko 20, završilo je najbolje zagrebačke škole i steklo fakultetsku diplomu, uglavnom ekonomsko-gospodarskog i financijsko-trgovačkog usmjerenja ili pak strojarskog, elektrotehničkog i profesorskog usmjerenja. Uglavnom su svi i zaposleni u bankarskoj, financijskoj, trgovačkoj, osiguravajućoj djelatnosti ili u drugim tehničkim industrijama u gradu Zagrebu u domaćim ili stranim tvrtkama. Uz hrvatski jezik govore i pišu engleski ili njemački jezik ili oba jezika neki francuski i talijanski jezik. Neki od njih imali su poduzetnički duh i vodili vlastite poslove, trgovačke, ugostiteljske i obrtničke tvrtke, kao i naši daljnji predci. U generaciji mojih pradjedova i prabaka, te djedova i baka obitelji su se bavile obrtničkom djelatnošću, ratarstvom, trgovinom, rentijerstvom, najmom. Nakon Drugog svjetskog rata godine 1946., dakle u vrijeme komunizma dolazi do promjena zanimanja u generaciji mojih roditelja i u našoj generaciji, te članovi obitelji, uglavnom školovani, rade u poduzećima, bankama, trgovini, obrazovanju, ugostiteljstvu, poneki malo obrađuju okućnicu ili voćnjak za vlastite potrebe, ali kako se Zagreb naglo izgrađivao i širio na sjever, danas više nema zdravog slobodnog zemljišta za sadnju voćnjaka ili vrta u Gračanima. Članovi ovih obitelji bili su poštovani u Gračanima, u okolnim naseljima, u Zagrebu i u njihovim radnim i boravišnim sredinama. Poštovali su crkvene institucije i institucije legalne vlasti, iako s komunistima nisu bili suglasni. Broj djece rođene u ovim obiteljima stalno je u padu, što je slučaj s cijelom Hrvatskom, što je vidljivo iz prikazanih rodoslovnih stabala, tako da im prijeti izumiranje, jer su uvjeti života i rada za ovakve ljude u posljednjih 60 godina bili nemoguće teški u Zagrebu i Hrvatskoj. Zadnjih petnaestak godina, nakon teškog i krvavog Domovinskog rata 1990.-1995., moje mjesto Gračani u Zagrebu postalo je suvremeno naselje urbanih vila i kuća u gradskoj četvrti Podsljeme u Zagrebu, gdje je domaće stanovništvo stalno u opadanju, a u nove stanove useljavaju doseljenici iz Hercegovine, Bosanske Posavine, Dalmacije. Procjenjujem da će se ovaj trend nastaviti i ubuduće, tako da će prelijepi gračansko-prigorski-zagrebački običaji, kultura življenja i rada nestati, a bit će nametnuti ruralni običaji doseljenika, uglavnom iz južnih kamenjarskih krajeva Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, te inozemni protunacionalni trgovačko-profitni mentalitet rasprodaje i prodaje svega i svačega, a sve to radi profita male skupine moćnih i bogatih Hrvata i stranaca, vlasnika kapitala.

223

14. POPIS SLIKA Slika 1. Gračani s okolicom .........................................................................................................................3 Slika 2. Vila Okrugljak ................................................................................................................................5 Slika 3. Kapela Svetog Mihalja nekad, danas župna crkva Svetog Mihaela Gračani, Ulica Isce ..............12 Slika 4. Mrtvačnica ispred groblja Gračani - Ulica Isce ............................................................................14 Slika 5. Pučka škola Gračani u Ulici Isce, stara preko sto godina (sagrađena 1904. g.), do nje uređeno

otvoreno školsko igralište koje koriste današnji đaci .........................................................................18 Slika 6. Osnovna škola Gračani iz 1960. godine (montažna gradnja za vrijeme komunizma). .................19 Slika 7. Nova Osnovna škola Gračani, građena oko 1980. g. iza montažne škole na Gračecu, sa

zatvorenom školskom dvoranom........................................................................................................19 Slika 8. Dom HSPD "Podgorac" građen između 1907. - 1927. godine .....................................................20 Slika 9. Spomenik ispred "Podgorca" članovima društva podignut povodom 50. obljetnice u rujnu 1957.

godine .................................................................................................................................................21 Slika 10. Narodna nošnja Gračana, odnosno Zagrebačkog Prigorja. Umjetnička slika pod nazivom

"Pečenjari", Tomerlin, ulje na platnu .................................................................................................22 Slika 11. Obiteljska fotografija iz 2005. godine dijela članova uže obitelji: Sjede slijeva: Zdravko Belić,

Đurđica Haramija rođ. Belić, Stanko Haramija, Maja Gjurak, udana Sansovini, Marco Sansovini, Paolo Sansovini. Stoje slijeva: Vesna Haramija, rođ. Radić Puntijar, Zlatko Gjurak, Alemka Kulenović, Dario Kraljević, Katarina Kraljević, rođ. Haramija, Ivan Haramija, Nada Ružić, rođ. Radić Puntijar .....................................................................................................................................25

Slika 12. Obiteljska fotografija iz 2005. godine dijela mlađih članova obitelji Kraljević, Haramija, Pavić-Bošnir. Sjede slijeva: Ana Marija Pavić, Marin Pavić, Slavko Pavić, Martina Pavić, Ivana Haramija i njezin dečko Višeslav. Stoje slijeva: Lidija (Markova djevojka), Dario Kraljević, Katarina Kraljević i Marko Haramija .................................................................................................................................26

Slika 13. Brdo Okrugljak s vilom obitelji Omčikus Engelsvelt na sjeveru Ksaverske doline (od 1995. vlasništvo tajkuna Luke Raića)...........................................................................................................28

Slika 14. Župna crkva i samostan Svetog Franje Ksaverskog u Ksaverskoj dolini, Jandrićeva ulica........29 Slika 15. Župna crkva i samostan Svetog Franje Ksaverskog u Ksaverskoj dolini, Jandrićeva ulica........29 Slika 16. Vojni ordinarij RH u Ksaverskoj dolini ......................................................................................30 Slika 17. Apostolska nuncijatura Svete stolice iz Rima na uzvisini iza Vojnog ordinarija na Ksaveru.....31 Slika 18. Medvedgrad u oblacima..............................................................................................................33 Slika 19. Svetište Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata sagrađeno 1931./32. godine.........................35 Slika 20. Medvedgrad nad Zagrebom ........................................................................................................37 Slika 21. Župna crkva Svetog Mihaela (nekad kapela Svetog Mihalja) u Ulici Isce .................................55 Slika 22. Župna crkva i karmelićanski samostan Majke Božje Remetske .................................................57 Slika 23. Župna crkva Majke Božje Remetske i samostan u Remetama ...................................................60 Slika 24. Obitelj Belić ispred crkve Svetog F. Ksaverskog 1962. godine; slijeva: Dragutin i Katarina

Belić, Branko Kosec, Nada Radić Puntijar, Zdravko Belić, Đurđica Belić na prvoj pričesti, Vesna Radić Puntijar .....................................................................................................................................68

Slika 25. .....................................................................................................................................................68 Slika 26. Moj otac Dragutin Belić u dobi od oko 35 godina......................................................................70 Slika 27. Srušena obiteljska kuća obitelji Belić na Gračanskoj cesti broj 50 zbog gradnje tramvajske

pruge oko 1950. Ova fotografija snimljena je oko 1935. godine, te prikazuje Dragutina Belića u dobi od oko 14 godina i susjede na dobrovoljnom kopanju kanala za magistralni vodovod uz Gračansku ulicu koji je financirao grad, a u pozadini na brijegu je stari dom obitelji Belić. ...............................71

Slika 28. Prijatelji moga oca Dragutina Belića s Gračanske ceste (gračanski dečki); slijeva: Ladislav Kosec - bratić, Dragutin Belić - moj otac, Ladislav Klenkar, Miro Bujan i Miroslav Kranjec - polubratić, u dobi od oko 25 godina, ispred ulične table Gračani. .....................................................72

Slika 29. Dragutin i Katarina Belić poslije svadbe u svibnju 1952. u gračanskoj narodnoj nošnji. U to se vrijeme vjenčavalo u našoj narodnoj nošnji, a ona se sve do danas oblači u posebno svečanim prilikama: za slavlja, godišnjice, koncerte, svečane mise i proštenja i slično. ...................................73

Slika 30. Dom obitelji Dragutina i Katarine Belić, sagrađen 1952. godine, danas pripada Zdravku Beliću, na Gračanskoj cesti 16........................................................................................................................74

Slika 31. Vikendica na otoku Viru. Ispred vikendice stoje Đurđica Haramija, rođ. Belić, Dario i Katarina Kraljević. ............................................................................................................................................75

Slika 32. Vikendica obitelji Belić i Haramija na otoku Viru .....................................................................76 Slika 33. Zdravko i Đurđica Belić, udana Haramija, u dobi od 18 godina, kao mladi vozači pokraj očeva

auta NSU-Prinz...................................................................................................................................77

224

Slika 34. Katarina Belić, rođena Bujan pl. Jabrančić, u dobi od oko 40 godina ........................................78 Slika 35. Moja majka Katarina Belić, rođena Bujan pl. Jabrančić, svečano odjevena u gračansku narodnu

nošnju za krizmu u dobi od oko 10 godina.........................................................................................79 Slika 36. Moja majka Katarina Belić u dobi od 14 godina ........................................................................79 Slika 37. Moja majka Katarina Belić u dobi od 16 godina ........................................................................80 Slika 38. Obiteljska fotografija: moja majka Katarina Belić u invalidskim kolicima nakon moždanog

udara u dobi od 75 godina; slijeva: Katarina Haramija, udana Kraljević - unuka, Đurđica Haramija - kći i Zdravko Belić - sin. Snimljeno u stanu Belić za Božić 2005. godine.........................................82

Slika 39. Moj brat Zdravko Belić u dobi od pet godina. Snimljeno 1959..................................................84 Slika 40. Zdravko Belić kao mladić u dobi od 18 godina ..........................................................................84 Slika 41. Moj brat Zdravko Belić daruje nećakinju Katarinu Haramija-Kraljević na svadbi 31. prosinca

2005. godine. ......................................................................................................................................85 Slika 42. Obiteljska fotografija s Katarinine svadbe 31.12.2005. godine: Zdravko Belić, Đurđica

Haramija, rođ. Belić, i Stanko Haramija.............................................................................................86 Slika 43. Auto švedske marke Volvo, vlasništvo Zdravka Belića, okićen za mladence Kraljević 2005. g.

............................................................................................................................................................87 Slika 44. Đurđica Belić, udana Haramija, u dobi od šest godina. Slika potječe iz 1959. godine. ..............89 Slika 45. Đurđica Belić kao mlada vozačica prvog auta marke "Mini Moris" oko 1972. godine. .............90 Slika 46. Magistarska diploma Ekonomskog fakulteta u Zagrebu dodijeljena Đurđici Haramija, magistri

ekonomije, područje financija i računovodstva 1979. godine ............................................................91 Slika 47. Đurđica Belić, udana Haramija, s kćeri Katarinom Haramija, udanom Kraljević, na dan

vjenčanja 31.12. 2005.........................................................................................................................92 Slika 48. Đurđica Belić, udana Haramija, i Stanko Haramija na dan vjenčanja 4. rujna 1976. godine......92 Slika 49. Obiteljska kuća na Gračanskoj cesti 14E Đurđice i Stanka Haramije koja je građena od 1976. do

2000. godine bankovnim novčanim kreditima, koje je otplaćivala Đurđica vlastitim sredstvima i sredstvima isplaćenim iz rodne kuće obitelji Belić. ...........................................................................93

Slika 50. Kolegica Jadranka Granić i kolega Slavko Tešija, uprava "DORE", prijatelji i direktori u HNB-u..........................................................................................................................................................94

Slika 51. Stanko Haramija s kćeri Katarinom na dan vjenčanja 31.12.2005. godine.................................96 Slika 52. Vjenčanje Stanka Haramije i Đurđice Belić 4. rujna 1976. godine. Lijevo su vjenčani kumovi

Zdravko Klenkar i Ivka Banić, udana Kramarić - Stankova sestrična. Desno su vjenčani kumovi Dragica Haramija, udana Jelić - Stankova sestra - i njezin suprug Stanko Jelić.................................97

Slika 53. Spomenicom Domovinskog rata 1990. -1995. prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao je branitelja Stanka Haramiju kao sudionika u obrani samostalne Republike Hrvatske, tenkistu II. slavne gardijske brigade "Gromovi" iz Zagreba. Domovnica mu je uručena 1996. godine u vojarni u Petrinji, gdje je nakon rata preseljena ova slavna zagrebačka brigada. ............................98

Slika 54. Katarina Haramija u dobi od četiri godine u gračanskoj narodnoj nošnji s lutkama. Snimljeno 1981. godine. ....................................................................................................................................100

Slika 55. Diploma koju je Katarina Haramija stekla na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smjer financije, 2001. godine .....................................................................................................................................101

Slika 56. Obiteljska fotografija u restoranu "Gračanka", proslava dodjele diplome Katarini Hramija 2001. godine. Slijeva sjede: Katarina Belić - baka, Dragica Jelić - teta, Ana Kosec - teta. Slijeva stoje: Katarina Haramija, Đurđica Haramija, Ivana Gjurak - teta, Vesna Haramija - strina, Zdravko Belić - ujak, Stanko Haramija, Zlatko Gjurak - bratić..................................................................................102

Slika 57. Katarina Haramija i Dario Kraljević kao mladić i djevojka 9. 3. 2002. godine ........................103 Slika 58. Katarina Haramija i Dario Kraljević na dan vjenčanja 31.12.2005. godine u župnoj crkvi Svetog

Franje Ksaverskog s roditeljima; lijevo: Đurđica i Stanko Hramija; desno: Ankica i Milan Kraljević...........................................................................................................................................................103

Slika 59. Dario Kraljević u dobi od 18 godina.........................................................................................104 Slika 60. Obitelj Kraljević, Lovreković i Belić u crkvi na Ksaveru na dan vjenčanja Katarine i Darija.

Slijeva: Zrinka, Vedran, Gordana i Mladen Lovreković, Katarina i Dario Kraljević, Damir Kraljević i Zdravko Belić. ................................................................................................................................105

Slika 61. Obitelj Kraljević i Fabečić iz Velike Gorice. Slijeva: Milan Kraljević - otac, Ana Kraljević - majka, Dario Kraljević - zet, Jela Fabečić, rođena Zubec - baka, Damir Kraljević - Darijev brat i njegova supruga Matina Kraljević, rođena Žilec..............................................................................105

Slika 62. Nova obiteljska kuća Kraljević u Velikoj Gorici, Josipovićeva 24...........................................106 Slika 63. Dario Kraljević ide po mladenku Katarinu Haramija 2005. godine sa svojim vjenčanim kumom

i dobrim prijateljem sa studija Domagojem Mlađenovićem.............................................................107 Slika 64. Diploma Darija Kraljevića........................................................................................................108

225

Slika 65. Dario i Karatina Kraljević s vjenčanim kumovima. Lijevo: kuma Ana Gudelj, dipl. oec., Katarinina dobra prijateljica, njezin suprug Goran Mak, dipl.oec.; desno: Darijev kum i dobar prijatelj Domagoj Mlađenović, dipl. ing. zrakoplovstva, sa suprugom Danijelom Martinis, dipl. oec...........................................................................................................................................................109

Slika 66. Darijevi prijatelji iz škole i sa studija te Katarinini rođaci na svadbi u Velikoj Gorici u hotelu "Park", 31. prosinca 2005. godine. ...................................................................................................109

Slika 67. Djed Ladislav Belić u srednjoj životnoj dobi, oko 1940. godine ..............................................110 Slika 68. Krsni list Ladislava Belića koji je 6. veljače 1921. godine izdala Zagrebačka nadbiskupija

katoličke župe Blažene Djevice Marije u Remetama. U opasci stoji da je Ladislav sin Jakova Belića, zemljovlasnika, i Magde, rođene Zlodi, s prebivalištem Gračanima l, te da je sklopio brak s Elizabetom Kos u Remetama 2. studenog 1919. godine. .................................................................111

Slika 69. Domovnica Ladislava Belića iz 1921. godine...........................................................................112 Slika 70. Dokument pod nazivom Odluka broj 3128/Z od 7. jula 1923. godine koji je izdao Kraljevski

sudbeni stol kao gruntovna oblast za upis kupljenog zemljišta pri Gradu Zagrebu- općina Nova Ves čestice br. 711/11, površine 1020 čh.hv., i čestice broj 711/11b, površine 1020 čh.hv.1020 na Majcenovom putu (oko 7.500 m²) po ugovoru iz 1922. godine. Ova molba je po zahtjevu Marije pl. Jelačić, rođ. barunica Rauch, iz Zagreba - Pivarska ulica broj 22, proti Ladislavu Belić iz Gračana kbr. 8 za otpis navedenih čestica broj 711/11, a iz gruntovnog uloška broj 97 i temeljem Kupoprodajnog ugovora od 27. srpnja 1922. ...................................................................................114

Slika 71. Dokument Škica kupljenog zemljišta .......................................................................................115 Slika 72. Moja baka po ocu Elizabeta Belić, rođena Kos (1894.-1977.), u dobi od 17 godina, rođena je na

početku Gračanske ceste broj 35 od oca Juraja Kosa i majke Magde Kos, rođene Jelačić. Obitelj je imala osmero žive djece, tako da je baka Elizabeta imala još dvije sestre i petero braće.................117

Slika 73. Elizabeta Kos, udana Belić, i Ladislav Belić, djed i baka, fotografirani u gračanskoj narodnoj nošnji za Ladislavovo, na djedov imendan, 27. lipnja 1920. godine. Fotografirao: "Brauner", Zagreb, Frankopanska 11...............................................................................................................................118

Slika 74. Obrtna dozvola izdana Jakobu Belić, Gračani broj 1, za obavljanje krčmarskoga obrta od Kotarske oblasti Zagreb 18. veljače 1888. godine............................................................................120

Slika 75. Dokument IZVJESTNICA koji je izdala župa Majke Božje Remetske dne. 19. prosinca 1886. g., a iz kojeg je vidljivo rodoslovlje od pradjeda Juraja-Luke pl. Jabrančić Bujan i članova njegove obitelji. Ovaj se dokument izdavao od 1886. do 1891. godine svake dvije godina vjerojatno zbog prikaza broja članova obitelji i plaćanja nekog poreza gradu...........................................................132

Slika 76. Obiteljska kuća Bujan pl. Jabrančić danas je adaptirana i u vlasništvu tete Ivane Gjurak, rođene Bujan pl. Jabrančić. U prizemlju ove kuće bratić Zlatko Gjurak vodi kafić "Aurora", u Ulici Gračec 29, u središtu Gračana. .....................................................................................................................133

Slika 77. Spomenik članovima obitelji Bujan pl. Jabrančić od talijanskog mramora ispred crkve Svetog Mihalja, koji je izradio pradjed ĐURO BUJAN pl. JABRANČIĆ. .................................................134

Slika 78. Djed Pavao Bujan pl. Jabrančić u srednjoj životnoj dobi, oko 45 godina.................................137 Slika 79. Pavao Bujan pl. Jabrančić kao mladić u gračanskoj narodnoj nošnji........................................138 Slika 80. Baka Elizabeta Jalža Bujan pl. Jabrančić, rođena Trnčević, kao mlada djevojka.....................141 Slika 81. Baka Elizabeta Bujan pl. Jabrančić, rođena Trnčević, u starosti - oko 67 godina ....................144 Slika 82. Dvije sestre Katarina i Jelena Bujan pl. Jabrančić u dobi od oko 17 godina.............................145 Slika 83. Obiteljska fotografija: Katarina Belić, Josip i Jelena Radić Puntijar u dobi od oko 45 godina 147 Slika 84. Sestrične Nada i Vesna Radić Puntijar kao djevojčice, fotografirane oko 1958. godine ..........147 Slika 85. Vjenčanje Vesne Radić Puntijar, udane za Ivana Haramiju 1976. godine. Slijeva sjede: Branko

Špik - vjenčani kum, Vesna Haramija i Ivan Haramija, Đurđa Špik - vjenčana kuma. Stoje: Stanko Haramija, Marijan Banić, Zdravko Klenkar, Zdravko Belić, Miljenko Mihalinčić i Zlatko Gjurak.149

Slika 86. Teta Ivana Bujan pl. Jabrančić i Matija Gjurak kao mladić i djevojka oko 1955. godine ........150 Slika 87. Obitelj Gjurak, Cvetko, Belić, Bešić i Radić Puntijar. Fotografirano na krizmi bratića Zlatka

Gjuraka oko 1967. godine. Slijeva: Matija Gjurak, Ivana Gjurak, Maja Gjurak - dijete, Josip Cvetko - Zlatkov krizmani kum, Nada Radić Puntijar, udana Ružić, Dragutin Belić, dr. Josip Bešić, Zlatko Gjurak - krizmanik i Zdravko Belić..................................................................................................150

Slika 88. Teta Ivana Gjurak, mladenka Katarina Haramija, udana Kraljević, na dan vjenčana 31. prosinca 2005., i teta Ana Kosec.....................................................................................................................151

Slika 89. Obiteljska fotografija: Zlatko Gjurak, Maja Gjurak, udana Sansovini, i dr. Alemka Kulenović..........................................................................................................................................................153

Slika 90. Bratić Zlatko Gjurak radi kao ugostitelj u svom Kafići "Aurora", Marco Sansovini - Majin i Paolv sin - i Stanko Haramija, fotografirano oko 2002. godine. ......................................................154

226

Slika 91. Sestrična Maja Gjurak Sansovini i Paolo Sansovini na dan vjenčanja u Pescari, Italia, 1995. godine ...............................................................................................................................................155

Slika 92. Obitelji Gjurak i Belić na kupanju u Stubičkim toplicama, gdje ih je vozio Dragutin Belić (sjedi na stolcu), oko 1965. godine. Slijeva: Maja Gjurak, Zlatko Gjurak, Zdravko Belić, Đurđica Belić.156

Slika 93. Pradjed Đuro Bujan pl. Jabrančić - slika sa spomenika ispred crkve Svetog Mihaela Gračani 156 Slika 94. Dokument "Konačna otpusnica" izdan pradjedu Đuri Bujanu pl. Jabrančiću 1901. godine

prilikom otpusta iz vojne službe. ......................................................................................................157 Slika 95. Prastric Mato Bujan pl. Jabrančić - fotografija sa spomenika na groblju Gračani ...................162 Slika 96. Obiteljska kuća Željka Kranjca na temeljima starog doma Miška Kranjca, Gračanska cesta 33,

nasuprot obiteljskih kuća Belić i Haramija.......................................................................................186 Slika 97. Pradjed Josip Trnčević u dobi od 70 godina, slaninarski obrtnik i poduzetnik.........................189 Slika 98. Prabaka Kata Trnčević, rođena Bešić, snažna i razumna žena .................................................190 Slika 99. Dokument "Naukovna svjedočba" iz 1906. godine izdana pradjedu Josipu Trnčeviću,

slaninarskom obrtniku ......................................................................................................................191 Slika 100. Dečki iz Gračana u narodnoj nošnji, generacija i klapa s "Isca". Drugi zdesna stoji Ivan

Haramija - stariji. Slijeva sjede: Mirko Gjurak - Matijin brat, Slavko Trnčević - s harmonikom, Ivan Kos - otac dr. Ivana Kosa (Koseka - ubijen na kraju II. svjetskog rata). Slijeva stoje: Ivan Filetin, Mirko Banek - zvan Štibera, Ivan Haramija - stariji, Josip Gjurak - Matijin i Mirkov brat. ............206

Slika 101. Dipl. ing. Ivan Haramija mlađi, fotografiran 2005. godine.....................................................209 Slika 102. Nećakinja Ana Jelić i suprug Sempa iz Indije ........................................................................210 Slika 103. Dokument "Krsni list Pavla Haramije" na latinskom izdan u župi Blažene Djevice Marije u

Remetama.........................................................................................................................................212 Slika 104. Dokument "Smrtovnica Pavla Haramije" izdan u župnoj crkvi Majke Božje Remetske 20.

lipnja 1923. godine ...........................................................................................................................213 Slika 105. Obiteljska fotografija mladih članova obitelji Bošnir, Jelić, Šaban, Kramarić i Kraljević. Stoje

(slijeva): Željka Šaban, Dario i Katarina Kraljević na svadbi, Vesna Šaban, Igor i Vanja Kramarić, Ana Jelić i suprug Sempa. Sjede (slijeva): Vjekoslav Jelić i Dragica Banić rođena Bošnir.............216

Slika 106. Dokument "Vjenčani list Valent i Dragica Bošnir" izdan u župnoj crkvi Majke Božje Remetske 20. lipnja 1923. godine ....................................................................................................218

227

15 LITERATURA

1. "Povijest grada Zagreba", Nada Klarić. 2. "Stari vijenac sela oko Zagreba", dr. Ljelja Dobronić, izdanje Muzej grada

Zagreba, 2003. 3. "URBAR" (URBARIUM CIVITATIS REGIALE LIBERATE MARITIS

GRECESIS ZAGRABIENSIS) iz 1615. i 1691. godine, ili Popis novčanih pristojbi (poreza na imovinu-kuće) za Grachan-Gračane, kao najveće selo toga vremena u Zagrebu

4. Arhiv grada Zagreba, sudski dokumenti (kupoprodajni ugovori, tužbe i slično) od 1283. do 1596. godine

5. Knjiga rođenih, krštenih, krizmanih, vjenčanih i umrlih u razdoblju od 1790. do 1945. godine iz župe i samostana Majke Božje Remetske u Remetama, Zagreb.

6. "Povijest Gračana", kronologija, Mirko Banek, 1994. 7. "Povijest Remeta", Janko Barle 8. "Potok u srcu Zagreba", Nada Premel, izdanje Muzej grada Zagreba, 2005. 9. "90 godina Pučke škole Gračani 1904.-1994., izdanje Osnovne škole Gračani,

1994. 10. Obiteljski dokumenti iz sudskih gruntovnih knjiga i katastarskih knjiga grada

Zagreba i Gračana, sudska rješenja o ostavinskim raspravama 11. Obiteljske svjedodžbe, diplome, fotografije članova obitelji, karte i fotografije

Zagreba i Gračana 12. Obiteljska sjećanja i usmena predaja roditelja Katarine i Dragutina Belića, tete

Ivane Gjurak, djedova i baka Jalže Elizabete i Pavla Bujana plemenitih Jabrančića, Elizabete Jalže Belić te drugih članova obitelji i susjeda iz Gračana

228

Prilozi Obiteljske fotografije, svjedodžbe, diplome, domovnice, geografska karta Gračana, Zagreba, Zagrebačke županije i Rep. Hrvatske, stari ugovori i drugi dokumenti. Ovo rodoslovlje mojih obitelji iz Gračana u Zagrebu rađeno je preko četiri godine uz neke druge svakodnevne poslove, a ponekad i s prekidima. Naime, trebalo je prikupiti dokumente, knjige, fotografije, informacije iz crkvenih knjiga, informacije iz obiteljskih dokumenata, muzejskih knjiga i drugih povijesnih knjiga grada Zagreba, proučiti ih postaviti koncepciju i napisati ovaj rad, a zatim ga lektorirati, korigirati, ubaciti fotografije, dokumente te ugovoriti tiskanje. Zahvaljujem članovima obitelji koji su pomogli usmenim sugestijama, informacijama i obiteljskim dokumentima i fotografijama u izradi ovog rada, a posebno teti Ivani Gjurak, rođenoj Bujan pl. Jabrančić, šogoru Ivanu Haramija, dipl. ing., bratu Zdravku Belić, oec., kćeri Katarini Haramija Kraljević, dipl. oec., i zetu Dariju Kraljeviću, dipl. ing., na tehničkoj obradi ovog djela i skeniranju fotografija na personalnom kompjuteru. Također sam zahvalna svome pokojnom ocu Dragutinu Beliću i majci Katarini Belić, rođenoj Bujan pl. Jabrančić, koji su mi tijekom života prenosili u razgovorima niz podataka o obitelji i događajima u mojemu zavičaju Gračanima, Zagrebu, Hrvatskoj i Europi. Zahvaljujem našem dobrom, vrijednom, obrazovanom i sposobnom župniku fra Mirku Kralju iz sadašnje naše župe Svetog Mihala Gračani, kao i svećenicima franjevcima trećoredcima iz naše ranije župe Svetog Franje Ksaverskog na čelu sa sadašnjim župnikom fra Ivanom Martinovićem i provincijalom franjevaca trećoredaca fra Ivanom Paponjom, u Jandrićevoj ulici na Ksaveru, na dokumentima vezanim uz crkvene i vjerske događaje u Gračanima i Zagrebu. Kako stanujemo na granici između obje navedene župe, pohađamo obje crkve. Rado se sjećam fra Jerka, mojega prvog vjeroučitelja s Ksavera, zatim fra Vice Blekića, pjesnika, povjesničara i prijatelja, autora Križnog puta s Ksavera i drugih pjesama, intelektualca fra. oca Izaka, fra. oca Melkiora (koji me je vjenčao u kapelici Svetog Mihaela 1976. godine), fra. oca Srećka, kao i nekadašnjeg župnika intelektualca pok. fra. Zdravka Mašine, koji su svi sudjelovali u mojem odgoju i obrazovanju i čije sam učene i produhovljene propovijedi često slušala, kao što i danas rado slušam propovijedi mladih svećenika dobrih propovjednika fra Mladena Pejića, dr. Davora XX. Franjevci trećoredci svetog Franje Ksaverskog uvijek su bili vodeći učeni intelektualci kao i franjevci s Kaptola u Zagrebu i imaju presudan utjecaj na duhovni i materijalni razvoj Gračana, Ksavera, Mlinova, cijele Ksaverske doline, te šire okolice. Ujedno zahvaljujem župniku župe Majke Božje Remetske fra Anti Knježeviću i drugim svećenicima u Remetama na omogućenom pristupu povijesnoj Knjizi matici rođenih, krštenih, vjenčanih i umrlih iz razdoblja 1790.-1945. godine, gdje je zapisano moje rodoslovlje tijekom otprilike 150 godina, kada je tu pripadala naša župa Gračani. Također zahvaljujem ranijem domaćem župniku i provincijalu župe iz Remeta, pjesniku, duhovniku i povjesničaru Vjenceslavu Mihetecu iz Bukovca na bezbrojnim lijepim povijesnim propovijedima i kajkavskim pjesmama i riječima rodnog nam kraja. Remetski karmelićani, a prije njih učeni, umjetnički nadareni i obrazovani, bogati

229

Pavlinski red, odgajali su i školovali moje šukundjedove i šukunbake, pradjedove i prabake, djedove i bake, te moje roditelje. Zahvaljujem lektorici prof. Draženi Šola Vrbanek koja je svojim stručnim, savjesnim i pedantnim lektoriranjem pomogla u ispravnom iskazivanju događaja hrvatskim jezikom.