1. RENESANSA

Renesansa je jedno od najkreativnijih razdoblja u književnosti i umjetnosti koje je

označilo prekid sa srednjim vijekom. Vremenski se određuje od 14. stoljeća u Italiji do 16.

stoljeća u ostatku Europe.

Ona je jedan od najkrupnijih pokreta u kulturi zapadne Europe, koji je doveo do

preokreta u znanosti, filozofiji, književnosti i likovnim umjetnostima. Italija je zemlja u

kojoj je umjetnost renesanse našla svoj najviši izraz, jer je u njoj najprije došlo do razvoja

gradova i gomilanja bogatstva u pojedinim gradskim obiteljima..

U renesansi se izgrađuje nova filozofska slika svijeta. Tada se rađa smisao za

ljepotu prirode, a takođe se budi interes za čovjeka i znanost. U tom periodu društvene

okolnosti su burne, ruši se feudalizam, a rađa se kapitalizam.

Zemlja se prestaje smatrati središtem svemira i javljaju se ideje panteizma.

Najočitije se to može isčitati iz radova filozofa Nikole Kuzanskog i Giordana Bruna.

Giordano Bruno je zbog svojih uvjerenja spaljen na lomači nakon što je bio mučen

sedam godina od strane inkvizicije.

To je i razdoblje novih otkrića. 1492. godine otkriva se "Novi Svijet", a nedugo

potom Magellan putuje oko svijeta. Početke renesanse nalazimo u djelima Dante Alighieri

koji su pisani na narodnom jeziku.

Jedan od poznatijih predstavnika renesanse je i Niccolo Machiavelli, talijanski

književnik i političar. Niccolò Machiavelli (ponekad napisano Nicolo Machiaveli) je

najstariji veliki politički teoretičar, čiji rad je još uvijek kontroverzan i danas.

2

2. MACHIAVELLI - LIČNOST RENESANSE

Zasigurno jedna od najpoznatijih ličnosti renesanse, Machi-

avelli predstavlja crnu ovcu u tadašnjoj filozofiji, usko

povezanoj s kršćanskim učenjima; jedan je od prvih koji se

uopće ne zamaraju tumačenjem Svetog pisma, već, uz antičke

uzore, građu za svoja djela nalazi isključivo u "efektivnim isti-

nama o stvarima", tj. u trenutnom društveno-političkom stanju

u Europi. Zastupa realizam u filozofiji politike te je odvaja od

drugih (normativnih) filozofskih disciplina, poput etike i filozofije religije.

U njegovo je vrijeme Italija bila, kulturno i gospodarski gledano, na vrhuncu moći i

prednjačila je pred drugim zemljama Europe; međutim, zbog svoje podijeljenosti na male,

vječno zaraćene državice, bila je vojno slaba i politički bez većeg utjecaja, tako da su

okolne velesile, poput Francuske, Španjolske i Svetog Rimskog Carstva, težile širenju

svojih teritorija na lako osvojivo područje sjeverne i srednje Italije.

Niccolò di Bernardo dei Machiavelli kako mu je bilo pravo ime rođen je u Firenzi

3. svibnja 1469. godine. Niccolo je primio veoma dobru naobrazbu iz latinskog jezika i

talijanske književnosti, te nakon progona obitelji Medici (vladali Firenzom skoro 60

godina) postaje jedan od najznačajnijih gradskih diplomata, dosta putuje i pregovara s

Louisom XII., aragonskim kraljem Ferdinandom II. i papom. Kasnije je postavljen za

glavnog zapovjednika obrane grada; odbija plaćeničke vojske i uspostavlja snažnu gradsku

vojsku, ali unatoč tome nije uspio spriječiti pad republike i povratak Medicia koje je

pomagao papa Julije II.

Pošto je bio važna osoba u bivšoj republici uhićen je pod optužbom da je sudjelovao

u uroti protiv vladajuće obitelji, ali pošto ni nakon mučenja nije želio priznati pušten je iz

zatvora. Povlači se na imanje u blizini grada, te onda živi mirnim životom i piše svoje

najznačajnije djelo – Vladara.

3

”A sad ću vam reći kako provodim život. Ustajem ujutro sa suncem i odlazim u jednu od

mojih šuma, u kojoj se siječe građa; proboravim tu dva sata, da vidim što je dan prije

učinjeno, da utučem vrijeme s drvosječama, koji se vječno prepiru zbog nečeg, međusobno

ili sa susjedima. U vezi s tom šumom mogao bih vam ispričati stotinu veselih zgoda. [...]

Kad iza toga izađem iz šume, odlazim do jednoga izvora, a odatle idem u šumicu i lovim

ptice. Pod rukom nosim knjigu, Dantea, Petrarcu, ili nekoga od manjih pjesnika. Čitam o

njihovim ljubavnim strastima, te njihove ljubavi podsjećaju me na moje; uživam neko

vrijeme u tim mislima. Zatom odlazim na cestu, u krčmu i govorim sa prolaznicima,

ispitujem novosti iz njihovih mjesta, slušam o raznim događajima [...]

Kad padne večer, vraćam se kući i ulazim u radnu sobu: već sa vrata svlačim sa sebe onu

svakidašnju odjeću, punu blata i kala, i ogrćem se plaštem dostojanstvenim kralja i njegova

dvora; kad se tako odlično odjenem, odlazim u drevne dvore drevnih ljudi, tu se, ljubazno

dočekan, hranim onom hranom, koja je jedina moja i za koju sam se rodio; tu se ja

slobodno razgovaram s njima, pitam ih za razloge njihovih djela.”

U ovo vrijeme piše i druga znamenita djela; "Povijest Firenze", "O umijeću ratovanja",

"Diskursi o Titu Liviju", te nekoliko književnih djela od kojih je najpoznatija komedija

"Mandragola". Umire 1527. godine na posjedu nekoliko kilometara od Firenze, a ne zna se

pouzdano gdje je pokopan; njegovo je glavno djelo izdano godinama nakon smrti. Kroz

povijest je često osuđivan i prikazivan kao osoba koja opravdava razne loše oblike

vladavine ("Cilj opravdava sredstvo"), no čini se da to nije najispravnije gledište i da je u

pravu bio Rousseau kad je rekao da je "Machiavelli veliki republikanac koji je imao odreda

loše i neupućene čitatelje".

4

3. Djelo “Vladar”

Teško je upuštati se u rasprave i tumačenja

Machiavellijevog najznačajnijeg djela; razni ga ljudi

različito shvaćaju, tako da je za jedne ovo vodič za tirane a

za druge knjiga koja je udarila temelje republikanizmu i

ljudskim pravima. Istina bi se, najvjerojatnije, trebala

tražiti negdje između te dvije krajnosti. Samo je djelo

posvećeno firentinskom vladaru Lorenzu de’ Medici; jasno

je da se Machiavelli, kao važni činovnik bivše republike,

zamjerio obitelji Medici i ovo je njegov pokušaj da se

iskupi i da vladar vidi koliko on (Machiavelli) "nezasluženo trpi veliku i upornu zlobu

sreće". Sama je knjiga podijeljena u dvadesetak kratkih poglavlja u kojima autor objašnjava

"što je vladavina, kakve ih vrste ima, kako se zadobivaju, kako održavaju, zašto gube", te

dijeli savjete oko ustroja vojske, odabira ministara i sličnih pitanja. Machiavelli često, uz

izloženu teoriju, navodi i praktične primjere koji je potvrđuju, tako da knjiga vrvi

događajima iz antičke prošlosti, ili pak (aktualnim) primjerima iz 16. stoljeća.

Iako je poznato da je Machiavelli zastupao republikansko uređenje, čini se da je

njegovo djelo namjenjeno monarsima; autor na početku razlikuje dvije vrste država,

republike i monarhije, ali ističe da će republike ostaviti po strani i baviti se samo

monarhijama. Razlikujemo dvije vrste; one kojima neka dinastija vlada već dulji vremenski

period, i u kojima čak i prosječan i lagano nesposoban vladar može bez većih problema

zadržati vlast, ukoliko se drži zakon i tradicije i nema velikih vanjskih prijetnji. Dosta je

teže, smatra Machiavelli, ostati na vlasti u novim, tek osvojenim monarhijama. Tu razlikuje

one koje imaju sličan jezik, običaje i kulturu kao i osvajački vladar, i u kojima je obično

lakše ostati na vlasti tako što se ne nameće naglo nove zakone i čeka da se ljudi priviknu, te

one koje su kulturno različite od zemlje iz koje dolazi vladar, i koje je daleko teže zadržati

5

pod svojom vlašću. Isto tako, Machiavelli raspravlja i kako unutarnje uređenje države

utječe na njeno moguće osvajanje.

Machiavelli to razrađuje na primjeru Francukse i Osmanskog Carstva (u njegovo

vrijeme, početkom 16. stoljeća); Francuska je tada podijeljena među nekoliko snažnih,

utjecajnih plemićkih obitelji koji vladaju pokrajnama, a vlast kralja je mala i ograničena –

iako je službeno vladar, kralj Francuske ne može oduzeti posjede jednoj od porodica bez da

izbjegne velike nemire u državi, možda i da bude smijenjen, jer plemići drže da su posjedi

njihovo naslijedno povijesno pravo, a oni sami ne podliježu pod vladarev autoritet. S druge

strane, u Osmanskom Carstvu je veoma snažna središnja vlast utjelovljena u osobi sultana;

on sam bira paše, begove i age na temelju njihove službe i hrabrosti iskazane na bojnom

polju, a zemlju daje na uživanje njima, ali ne i njihovoj obitelji; kad takav plemić umre

zemlja kojom je upravljao vraća se sultanu i on je poklanja drugom podaniku. Uz to, ljudi u

sandžacima i pašalucima nemaju neku posebnu odanost prema lokalnim gospodarima; oni

su samo državni službenici, a sva odanost usmjerena je prema sultanu. (Bitno je naglasiti da

je ovo situacija početkom 16. stoljeća, i da će se kasnije radikalno izmjeniti; to nema puno

veze s "Vladarom", ali ne bi želio da se nešto krivo zapamti.)

Iz toga slijedi da je Osmansko Carstvo veoma teško osvojiti; ne postoji mogućnost

(ili je veoma mala) da se potplati i pridobije njegove činovnike (a ako se i pridobiju

činovnici, narod će i dalje slušati sultana, a ne njih), a na bojnom polju vojska će se boriti

odvažno i organizirano. Ukoliko se eliminira sultana vlast će odmah prijeći na nekog

drugog člana njegove obitelji, kako već da to tradicija nalaže, i on će dobiti odanost naroda;

jedini način da se ovakva država pokori jest da se prvo porazi na bojnom polju (što nije

nimalo lako), i da se zatim eliminiraju svi važni predstavnici vladajuće dinastije. Međutim,

jednom kad je s time gotovo, državu nije teško zadržati u svojoj vlasti; već razrađena

struktura lako prihvaća novog vladara i nema mu tko pružiti organiziran otpor. Kao

povijesni primjer ovdje se navodi Aleksandrovo osvajanje Perzijskog Carstva.

6

Potpuno je suprotan slučaj na primjeru Francuske; strani će vladar veoma lako pridobiti

nekoliko feudalaca koji će preći na njegovu stranu, a s njima i svi njihovi podanici. Srušiti

vladajuću dinastiju nije osobit problem; međutim, takvu osvojenu državu nije lako zadržati

u svojoj vlasti; feudalci, osvajačevi bivši saveznici, počet će se buniti nezadovoljni stanjem

nakon rata (a Machiavelli naglašava da nije moguće da su svi zadovoljni), mogu se i

ujediniti oko nekog utjecajnijeg pojedinca, tako da zadržati takvu državu pod svojom vlasti

predstavlja veliki uspjeh.

Nije osvajanje ili nasljedstvo jedini način da se zavlada nekim narodom; ovdje

Machiavelli kao primjer navodi brojne samostalne gradove iz sjeverne Italije. U njima

vlada vječna borba aristorkacije i puka; prvi žele ugnjetavati, drugi žele ne biti ugnjetavani.

Kad je situacija izjednačena i čini se da nitko ne može pobjediti, i jedni i drugi se okreću

izboru jednog vladara; aristokracija u svojim redovima traži nekog koga će proglasiti

vladarom i koji će branti njezine interese, a isto čini i puk, traži aristokrata koji će ga štitit

od drugih. Daleko je bolje, smatra Machiavelli, tražiti oslonac u narodu; njegova su

zahtjevanja daleko skromnija (ne želi ništa osim da ga se ne ugnjetava), ukoliko nešto krene

po zlu neće se osvećivati vladaru okrutno kako bi to činila aristokracija, te na vladara gleda

kao na nekog višeg do sebe, dok na njega aristokracija gleda kao na jednog od njih. Uz to, u

kriznim situacijama lako je eliminirati nekoliko aristokrata koji ti se protive, ali tako se

riješiti naroda jednostavno nije moguće.

Machiavelli piše i o uređenju vojske; on razlikuje plaćeničku, pomoćnu, vlastitu i

mješovitu vojsku, te navodi nedostatke koje neke od njih čine beskorisnima i opasnima za

vladara kojem služe.

1. Plaćenička je vojska skupa i nekorisna; u miru je stabilna ako je dobro plaćena, inače

plačka podanike vladara kojem služi, a u ratu često bježi s bojišta ili čak prelazi na stranu

neprijatelja kako bi se spasila ili bolje profitirala. Uz to je troma i nepouzdana; ako njome

upravljaju sposobni ljudi vladar se mora čuvati da ga ne požele smijeniti, a ako (što će

češće) upravljaju nesposobni časnici gubi bitke i teritorije koje je trebala braniti. Uz to,

postoji i niz pravila koja plaćenici u međusobnim sukobima poštuju; ne ubijaju se nego

7

zarobljavaju, i to bez otkupnine, ne napadaju utvrde noću, oni koji brane utvrde ne izlaze iz

njih kako bi unosili nemir u vojsku koja opsjeda, te čine sve kako bi se što bolje očuvali i

izbjegli sukobe.

2. Pomoćna je vojska još gora; to je vojska koju je neki drugi vladar poslo da

pomogne svom "savezniku" u bitci; ovdje pobjeda zapravo znači poraz, jer ako pomoćna

vojska pobjedi na bojištu, to zapravo nije naša pobjeda nego pobjeda onog tko nam je tu

vojsku poslao. Tako dolazimo u situaciju da netko drugi ima (uz naše dopuštenje) vojsku na

našem području i da diktira uvjete mira, a mi sami u većoj ili manjoj mjeri dolazimo pod

vlast vladara koji upravlja vojskom.

3. Vlastita je vojska najsigurnija; bori se hrabro jer ratuje u vlastitom interesu, neće

izdati vladara i, ukoliko nije postavio preutjecajne zapovjednike, okrenuti se protiv njega.

4. Mješovita vojska, kombinacija je ove tri do sad navedene; kao primjer

Machiavelli ovdje navodi francusku vojsku koja se sastoji od konjaništva (vlastita vojska) i

pješaštva koje čine plaćenici iz Švicarske. Ova vojska i nije toliko loša (iako je daleko gora

od čisto vlastite vojske), ali zbog dugotrajne suradnje u konjaništvu (vlastitoj vojsci) javlja

se ideja da ne mogu ratovati bez Švicaraca, tako da vojska postaje ovisna o plaćenicima.

U sljedećim poglavljima Machiavelli raspravlja o odnosu koji vladar treba imati

prema podanicima; treba težiti da ga se smatra blagim, a ne okrutnim čovjekom, ali to ne

znači da im treba popuštati. Blagi vladar je zapravo onaj koji se ne ustručava strogih kazni

jer zna da će, ako bude popuštao, zavladati opći nemiri jer se nitko neće bojati njegove

kazne. Idealno bi bilo da se podanici i boje vladara, ali da ga i vole; međutim, pošto to

rijetko kada dolazi u kombinaciji, bolje je da ga se boje. Ljubav je kratkotrajna i polazi od

vlastitih interesa; kad podanik više ne vidi vlastit profit lako će se pobuniti protiv svog

vladara. Ako se pak podanici boje vladara, neće se usuditi dizati pobune kada budu

nezadovoljni; bitno je, međutim, da ga podanici ujedno i ne mrze. Da bi se to postiglo

vladar mora posebno paziti na njihovo privatno vlasništvo i ne oduzimati im ga bez dobrih

razloga; to je osnovan način izbjegavanje mržnje.

Kroz cijelog "Vladara" Machiavelli govori o virtu, vrlini koju vladar mora imati da

bi dobro vladao. Tvrdi kako vladar treba biti istovremeno i lav i lisica; hrabar i odvažan, a

8

opet lukav i prevrtljiv. Okruži li se dobrim savjetnicima, koji su mudri a opet nisu

preambiciozni i ne ugrožavaju njegov položaj, stvori li dobru vojsku i postigne

strahopoštovanje svog naroda, vladar je učinio puno da si osigura sigurnu vladavinu i samo

ga zla sreća može ugroziti. To je jedno od posljednjih poglavlja u knjizi; autor zastupa neki

kompromis između determinizma (sudbine) i slobode volje, te tvrdi (slično Aristotelu) da

za dobru vladavinu treba sposoban vladar koji ima sreće u životu.

Djelo završava "pozivom da se Italija digne na noge i oslobodi barbarskog jarma",

što je bilo moguće jedino ujedinjenjem svih talijanskih državica; Machiavelli je ulogu

vladara koji je sprovesti ujedinjenje namjenio Lorenzu De' Medici, iako to nije potpuno

sigurno jer je više nego moguće da mu se na taj način samo želio udvoriti. Kako bilo, Italija

je na ujedinjenje čekala više od 450 godina, ali su zato Machiavellijeve savjete poslušali

brojni drugi europski vladari.

9

4. POLITIČKE IDEJE

Makijavelizam je pojam načela političke djelatnosti koja je zastupao Niccolo

Machiavelli. Dozvoljena su sva sredstva da se stvori jaka vlast u državi, koja se može

postići samo energičnom akcijom, snagom i požrtvovnošću; državnika ili političara ne

smije ništa sputavati i sprečavati u njegovu radu da ostvari postavljeni cilj («cilj opravdava

sredstvo»).

4.1. ATOMISTIČKA LOGIKA DRUŠTVENOG ŽIVOTA

- to je prvi problemski krug koji obuhvaća atomističku logiku društvenog života kao

predpolitičkog prostora koji je definiran sebičnim interesima pojedinca, te po kojoj su svi

ljudi po prirodi zli

- tu važi utilitaristička ili kvantitativna logika ili racionalnost života, čime mu je

omogućeno da na okupu drži sebične pojedince, tj. on homogenizira sebične interese

- ako je uspješan, on će biti u stanju da atome učini djelićima homogenog i jedinstvenog

političkog tijela

- vladar se mora ponašati kao ekonomski poduzetnik

- odnos vladara i podanika je ekonomski odnos, a ugled vladara je njegov politički kapital

- vladar mora voditi računa da su interesi pojedinca legitimni egoizam, koji je tlo na kojem

on gradi

- nagon za stjecanjem vladar ne suzbija, nego se prema njemu ponaša kao ekonomski

poduzetnik i to tako da minimizira zlo koje je neminovno, te ga pretvara u cijenu

proizvodnje budućeg dobitka

10

4.2. DINAMIČKA I KVALITATIVNA LOGIKA

- to je drugi problemski krug koji mijenja sliku društvenog života

- riječ je o dinamičkoj logici koja je kvalitativnog karaktera

- društvo je shvaćeno kao heterogeno, raslojeno na skupine i klase

- obično je to podjela na bogate i siromašne, na velikaše i puk

- cilj velikaša je pozitivno određen → njihov cilj su oni drugi, dok je cilj puka negativno

određen, jer ne teže nekom drugom

- želja za stjecanjem i sloboda od tlačenja nisu istorodne želje

- tu se dovodi u pitanje utilitaristička racionalnost, te je društvo shvaćeno kao konfliktni

prostor

- vladareva virtu očituje se u tome da se suoči sa spomenutim konfliktom → pravi vladar ne

smije stati ni na jednu stranu, jer bi to bio udarac vitalitetu društva

- vladar mora odrediti čiju težnju treba više podržati, ali ne smije u potpunosti stati ni na

jednu stranu

4.3. ODREĐENJE VIRTU

- određenje virtu nije precizno

- virtu se shvaća kao osnovica i svojstvo nekog čovjeka, ali i kao duh institucija

- taj je pojam shvatljiv jedino u odnosu na fortunu → fortuna i virtu su polupojmovi koji

zajedno tvore pojam

11

- sloboda čovjekova djelovanja temelji se na postulatu da svijet nije bezuman, već da u

njemu postoje otvorene mogućnosti slobodnog čovjekova djelovanja

- otvara se problem čovjekova odnosa spram povijesti i budućnosti

- čovjek je povijesno biće, ali to ne znači da može ovladati poviješću, tj. fortunom

- čovjek ne može promijeniti tijek povijesti, već se mora znati suočiti s poviješću →

povijest je shvaćena kao partner

- u "Discorsiu" Machiavelli određuje virtu kao stvaralačko-državničku sposobnost → to je

čovjeku dana sposobnost velikog i trajnog uspjeha, sposobnost da osvaja države, stvara i

održava imperije

4.4. "DISCORSI"

- u "Discorssiu" Machiavelli analizira uspostavljanje i održanje republika

- "Discorssi" se sastoji od tri knjige:

a) prva se bavi unutarnjom politikom

b) druga raspravlja o vanjskoj politici i vođenju rata

c) treća je knjiga posvećena uzorima tj. "vodećim ljudima" koji su potrebni republici

- detaljnije nego u "Vladaru" analizira virtu → stvaralačko-državničku sposobnost

- virtu je čovjeku dana sposobnost velikog i trajnog uspjeha; sposobnost da osvaja države,

stvara i održava imperije

- prema Machiavelliu, virtu su posjedovali Mojsije, Likurg i Romul

- svoju veličinu i trajnost država uvijek zahvaljuje osobi nekog izuzetnog tvorca

- pritom su u Machiavellijevom osnovnom vrednovanju na prvom mjestu utemeljitelji

religija, slijede utemeljitelji imperija i republika, te zatim svi oni vojskovođe koji su

pomogli da se poveća njihova domovina

12

- on tvrdi da je vojna sposobnost samo jedan element dobro uređene zajednice

- vojna sposobnost izvire iz jednostavnog načina života i velikog respekta pred zakonom, a

tome je pak u temelju bogobojaznost

- tu postaje očito kako Machiavelli s dobrim razlogom postavlja utemeljitelje religija iznad

osnivača država, jer se bez religije ne može osnovati država

- za Machiavellia bogobojaznost nije svrha samoj sebi, jednako kao ni sloboda ili vojna

sposobnost → naprotiv, ta su dobra za njega uvjeti podnošljivo usklađenog, uređenog

zajedničkog života ljudi

13

5. DJELA

Izvorni nazivi djela:

Discorso sopra le cose di Pisa, 1499;

Del Modo di trattare i popoli della Valdichiana ribellati, 1502;

Del Modo tenuto DAL Duca Valentino Nell 'ammazzare Vitellozzo Vitelli, Oliverotto da

Fermo i dr., 1502;

Discorso sopra la provisione del danaro, 1502;

Decennale Primo (pjesma u tercinama), 1506;

Ritratti delle cose Dell 'Alemagna, 1508-12;

Decennale secondo, 1509;

Ritratti delle cose di Francia, 1510;

Discorsi sopra la prima deca di T. Livio, 3 vols., 1512-17;

Il Principe ( Vladar), 1513;

Andria, (komedija) , 1513 (?);

Mandragola, ( komedija u pet djela, predgovor u stihu=, 1513;

Della lingua (dijalog), 1514;

Clizia,( komedija u prozi), 1515 (?);

Belfagor arcidiavolo (roman), 1515;

Asino d'oro (pjesma u tercinama), 1517;

Dell 'Arte della guerra, 1519-20;

Discorso sopra il riformare evo stato di Firenze, 1520;

Sommario delle cose della citta di Lucca, 1520;

Vita di Castruccio Castracani da Lucca, 1520;

Istorie fiorentine, (8 knjiga), 1521-5;

Frammenti storici, 1525.

Ostale pjesme uključuju: Sonetti, Canzoni, Ottave i Canti carnascialeschi

14

6. POZNATE REČENICE

Cilj opravdava sredstvo."

"Dobar ministar mora umrijeti tako da bude bogatiji dobrim glasom nego blagom."

"Ljudima moraš laskati ili ih uništiti."

"Varljiv je ugled koji nasljeđujemo od roditelja i djedova, on brzo nestaje ako ga

ne prati vlastita vrlina."

LITERATURA

15

Machiavelli, N. (1998). Vladar, Zagreb: Nakladni zavod Globus

http://bs.wikiquote.org/wiki/Niccol%C3%B2_Machiavelli

http://elvenphilosopher.blog.hr/2006/10/1621658600/filozofija.html

16