negdje kb.pdf

7/24/2019 Negdje KB.pdf

1/144

1

Negdje


2/144

2


3/144

3

Danijel Dragojevi

Negdje

Fraktura


4/144

4

Danijel Dragojevi i Fraktura, 2012.All rights are represented by Fraktura, Croatia

Sva prava pridrana. Nijedan dio ove knjige ne smije se

reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog doputenja

nakladnika.

ISBN 978-953-266-426-3

CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline

knjinice u Zagrebu pod brojem 831600


5/144

5

IZGUBLJENO


6/144

6


7/144

7

Otok

Ovoga je mora previe. Okrene se lijevo, desno,

okrene se naprijed, natrag, ne okrene se. Ovoga je

mora previe. Rodimo se, ne rodimo. Spavamo, ne

spavamo. Ovoga je mora previe. Otputujemo, bu-

dimo se daleko od svakog otoka, tamo ivimo i leimo

u bolnikim krevetima, temperatura raste i pada,kao plima i oseka. Ne otputujemo. Rijei iz naih

glava i usta mnoe se, zaguit emo se u njima, za-

guit emo sve i svakoga. Ovoga je mora previe.

Previe za nae oi, naa tijela, naa spolovila, sve-

koliku nau golotinju. Previe, plivali ili ne plivali,

ronili, radili, vodili ljubav, trali, poslije oznojeni pili.Ovoga je mora previe. A to bi rekao da si moreplo-

vac, riba, brod, sidro, misionar koji odlazi pokrtavati

i ne vraa se? Ovoga je mora previe. Previe dana,

godina, stoljea itd. Iako nisam selica, kukac, niti

neka nevidljiva ivotinja. Ovoga je mora previe. Ono

je iroko, debelo, duboko, prostrano, reklo bi se nemi-


8/144

8

saono, predmisaono, izamisaono, ravnoduno prema

obilju smrti. A ipak u naim je srcima. Okrutno idobro kao Bog. Gledao sam male posude (ta edna

usta) kako zahvaaju njegovu vodu, kako mu se edne

i prazne umiljavaju. Vidio sam sat koji si ostavio na

odjei, kucao je suho i izgubljeno, reklo bi se neu-

spjela riba. etali smo obalom, to sve nije bila spre-

mna napraviti da udovolji puini koja je dolazila. A

to ako se bacimo naglavce? Ovoga je mora previe.

Za nae moi i nemoi. Obala: privid i varka.


9/144

9

Duboko

Imam rije duboko.

Imam i druge rijei.

Ali rije duboko,

ona je umorna,

umornija od drugih.

Ona mi kaeuini neto za mene,

izvuci me iz mene

ako sam u sebi,

izvuci me iz tebe

ako sam u tebi,

izvuci meiz bilo gdje

ako sam bilo gdje,

izvuci me,

pa da svanem,

da se nasmijem

i rasprostrem


10/144

10

kao ovaj zeleni otok

koji je doaodo povrine

ravno s dna

i ti po njemu

sada hoda.


11/144

11

Izgubljeno

Govori u tramvaju mlada ena

drugoj mladoj eni

o nekoj treoj:

ona je izgubila dva mua.

Kao da su kljuevi.

Pa i jesu kao kljuevi.Pa i jesu kao kiobrani,

kao kovanice,

kao osobne karte,

kao mobiteli,

kao dva psa mjeanca,

kao karte za kino,kao telefonski brojevi,

kao kemijske olovke,

pa i jesu kao dva djeteta u velikom gradu,

a slini su i drugim izgubljenim stvarima

to se skrivene rugaju iz nekog nepoznatog mjesta.


12/144

12

Ime

Iznenada vidim, izgubio sam ime jednog korova

to sam ga, moglo bi se rei, od roenja imao.

Nema ga unutra, nema ga vani, nema ga,

kao da ga nikada nije ni bilo.

Ah, ne bih (kaem), ne dam ga,ne bih ga rado izgubio.

Mora da je tu negdje blizu, mora da postoji neki

neobino jednostavan trik da ga prizovem i sauvam.

Zatvaram oi, utihnuo sam; ne sliku, glazbu molim

da odnekle doe, da mi pomogne, da donese to

nekoliko glasova, slova, to neto sada sve i nita.Temeljna muziko, veliki redu, lijepi daru,

bez njega, te neznatne male praume, kao da poinje

ivot sa sjenama u mislima, s mrakom u rjeniku,

rjeniku kojim hodam, mislim, gledam i spavam,

kao da mrak tamni zoru, davnu i onu to upravo dolazi.


13/144

13

O, Boe, to to radi, u kakvu me prazninu

upravlja, zar je to ala za jednog Boga?


14/144

14

Pitanje

Naravno, nikoga neu pitati

jesi li tamo negdje jo iv.

Moda jesi, a moda nisi.

Moda da, a moda i ne.

Neka se neizgovoreno pitanje

leluja u dvojbi, neka ga nema.Bez njega ti si na bilo kojoj

postaji, na svim stranama,

u praznini, u slobodi za sve

i nita. Kao i dosad neka jedno

uvijek traje bez prestanka.

Nesmotrenim pitanjem odatle tene bih htio istjerati.


15/144

15

More

Tamo gdje je bilo more oni sade novo kopno.

Ma to to radite kae more. Zato me tjerate.

Dolazim, dolo sam, iz daljine, s otoka,

mjestimine puine, bliskog sunca, jedne

skrivene misli do vaih nogu, vaih ruku za

novu, za staru prisnost: to mi radite, zatome tjerate? Dok spavate, dok amorim, posluajte

glas vaeg sna kojim vam govorim. Ja sam vae

sve, tu sam kao vi i neete me niim nadomjestiti,

dobri i lakovjerni moji.


16/144

16

Lula

Volio bih da imam lulu.

Da imam lulu sada kada

stvari gubim mogao bih

je izgubiti i traiti

po kui i izvan kue

itav dan, moda i due.Preturio bih sve police,

torbe i druga mjesta

gdje je obino drim i

uvam i onda bih je

naao ili je ne bih

naao i zbog toga bioradostan ili tuan kako

je to i normalno kod

uspjeha i neuspjeha

traenja. To bi bilo,

kaem, da imam lulu,

ali kako nikada nisam


17/144

17

imao i nemam lulu,

izgubit u u prvojprilici neto od onoga

to imam ve dugo i to

traiti i zbog toga

ludovati i oajavati.

To e vjerojatno biti

neto to nije tako

zamamno za traenje

kao lula. Lula je

doista napravljena

da je ruka dri, trai,

nalazi, ne nalazi, gubii da se njome bavi

i kada je nema,

kao da je klju,

tonije, klju za neto.


18/144

18

Razlomak

Kada sam bio razlomak, ovako ili onako razlaman.

Kada sam bio brojnik, kada sam bio nazivnik,

brojnik i nazivnik zajedno, djeljenik i djelitelj,

glava i donji dio, jedno prema drugom, i tome

nikada kraja. I kada se to u ogledalu sreivalo,

mijealo, vrtloilo, ludovalo, da se nikada ne sredi.O, moj brojnik i moj nazivnik, rijetko jedno cijelo.

Kada sam bio razlomak zaljubljen u svoj razlomak,

nagovaran govorom, korakom i bijelim danima.

Kada sam bio crta i dvotoka izmeu, uspravan i

poloen, razlomljen na trn i cvijet, veselje pred

ponorom, raj i pakao na istom mjestu, modasunce. I kada vie ne budem bio razlomak, tiina

kada drugu tiinu stigne. Ali tko bi to ikada mogao

povjerovati?


19/144

19

Ruke, guteri

Probudile su se moje pjegave ruke, moji guteri.

Izali su ispod popluna na svjetlost. Jo sanjivi,

miu se sporo, ne bez radoznalosti i radosti.

Pred njima je, guterima i rukama, otvoren itav

boji dan. Nadodirivat e se svega, vidjeti

to je mogue, ulaziti, izlaziti, mirovati: opasanje prostor, sklon zavretku i promjeni. Kamo bi

prostor tamo e i ruke, kamo e ruke tamo e i

guteri, sa zajednikim pjegama, njihovim

pokretnim i polusvjesnim oprezom. Htio bih da

neto mogu, da se upletem, ali oni bjee iz rupe u

rupu, iz plohe u mukli usklik, za dohvat izajednitvo ja sam izgubljen: nema me u rukama,

u guterima i ni u kakvoj drugoj zvijezdi: gdje sam?

Treba li, utim. Treba li, kaem Boe moj. Nemam

kamo. Nestaju jedan, dva, tri, nestaje samovoljno

mi za itav dan i no, za svaki dan i no.


20/144

20

Strah

Od dva jedan se uvijek moe izgubiti. Tako se

bojim za dva. Vie nego za bilo koji broj.

Ako nestane jedan na bilo koji nain, vie nije dva.

Kod drugih brojnijih brojeva je lake. Od njih

uvijek neto ostane, vie od nita, vie od jedan.

Dva nije nita oito kae prijatelj, ono je naprostodva, u naoj glavi neodvojivo, neunitivo, uvijek

zajedno. Ne bih rekao. Zato sam onda u brizi za to

nesretno dva?

Neki dan sam izgubio rukavicu, lijevu. itavu sam

kuu prevrnuo. I to e mi sada rukavica samo na

jednoj ruci? to e mi gola druga ruka? Kupit umoda druge rukavice. Ako to uinim, to e biti

novo dva, jedno drugo dva, opet u opasnosti.


21/144

21

Glas

Na ulici je netko iza mene iz daljine viknuo

moje ime. Od stotinjak glava gledanih otraga

za nekoga sam bio netko, gotovo meta.

A glas je bio muki, meni nepoznat, ne sasvim,

mogao je biti iz moga kraja, gotovo sigurno

iz moga djetinjstva, u meuvremenu odrastao,stekao ozbiljnost, okrutnost, precizan odnos

prema onome to nalae oprez, stabilnost, snaga,

glas kakav smo sluali u vojsci, zatvoru, bolnici

i od govornika u prvim poslijeratnim godinama,

no mogla je to, u tom glasu, biti i hinjena

ozbiljnost, nesigurna sigurnost, bila jeu njemu neka slabo ujna napuklina u nekim

samoglasnicima, kao kod nekoga tko loe spava

i sklon je nenadanom ispovijedanju i piu,

dakle mogao je biti i invalid, poljuljan otac,

netko tko razgovara s psom, siromah, izbjeglica

to po susjedstvu hoda u papuama i povremeno


22/144

22

zatvori oi kao da se odmara od ivih i mrtvih,

ali i netko iz moje ire obitelji slian meni,neto krupniji, to me gleda s visine i pita

da li jo uvijek piem kao to sam to inio

nekada davno u koli i za ljetnih praznika.

O, Boe, to da radim? Nikada mi moje ime nije

zazvualo tako strano. Da li da se okrenem,

pogledam tko je, ili da panino ponem bjeati?


23/144

23

Odnedavno

Odnedavno u meni se nastanjuje jedan ateist.

Tih, snuden, nieg rasta, nesigurna koraka,

po svemu nalik meni. Ponekad ne znam jesam li

samo to ja ili sam uz njega jo i neto drugo.

Usred obilja, obilja pamenja i budunosti,

prije ga nisam primjeivao, bio se povukaoi pritajio. Sada ga vidim na suprotnoj strani

ulice, pratim ga nou, san mu izmie, mui ga.

Oblik stjee u stanovitoj pustoi, jasnoi.

Moda su ateisti drugih radosni, u mirnoj

izvjesnosti razgovorljivi, spremni djelovati.

Moj kao da je upravo otputen iz bolnice,ostavio je tamo neto boli i ne zna kamo bi.

ao mi je mog ateista i bojim ga se. Prije

imao sam tisue rijei, svaka je htjela na put.

Sada se zbog njegove prisutnosti ne mogu okrenuti

u vlastitoj koi, koa me gui, smanjuje, zatvara.

togod da pokuam to bude na nekom zidu, u rupi.


24/144

24

Zamjenjuje se on sa mnom, zamjenjujem se njime

u istoj misli. Boe, a let, let? Tako si maloprostora ostavio za nau istovremenost, za nae

razliite sljepoe!


25/144

25

Rua

Ostavljam ruu u vazi da se sui.

Da se sui, gubi vlagu, mijenja boju,

naputa staru i stie novu krhkost.

Ona mi kae ja sam rua, iako to sada

kada je stigla iza (iza dana, godina,

pogleda) znam bolje nego ikada ranije.Boe, kako ima neto od kasne due.

U blagom sutonu odustala je od smrti,

svake mijene i straha. Koristi prostor

kao to se koristi bilo kakav zaborav.


26/144

26

Guteri

itav ivot proveo sam s guterima

na suncu, radovao im se.

Sada me strah pogledati ih.

to ako je dolo vrijeme

da mi nepoznata ruka, vjenost,

ili kako se to ve zove,promijeni oblik, pogled i svrhu,

pa me turne u rupu,

u njoj ostavi, napusti i zaboravi,

kao to je i njih nekada davno

turnula, napustila i zaboravila.


27/144

27

Kua

Dobro bi bilo da ova kua ima vrata,

dobro bi bilo da ova kua ima prozore.

Jer da ima vrata i da ima prozore,

u nju bi se moglo ui i iz nje izai,

pogledati kroz prozore, otvoriti ih i

zatvoriti. Bila bi to svijetla, zranai prostrana kua, po potrebi i tamna.

Ovako, bez vrata i prozora, u velikoj

smo neprilici. Gledamo je i ne znamo

je li to uope kua ili neto drugo

s nepoznatim imenom i oblikom. A ako

to nije kua nego neto drugo, teko izatvoreno, s nepoznatim imenom i oblikom,

tada to je to?


28/144

28

Kue u mraku

Kue u mraku, one ne znaju da su u mraku

i da je oko njih i u njima no. Ipak volim

misliti, inim to nehotino, da one svoju

uronjenost u tamu osjeaju kako se osjea

toplina i hladnoa. Jedino tako bez napora

ja mogu biti kua, inae ne. Da je drukije,svatko, a to znai i one i ja, morali bismo

mrakovati sami, na svoj nain. One bi bile

samo kue, mrtve, daleke, same, iz doba

prije poetka, ja s njima ne bih bio

proivio jedan dugi, uglavnom mraan rat.


29/144

29

Kua

Nekada vidim kuu i kaem joj ukrast u te.

I ukradem je, odnesem,

skrijem pokraj rijeke, uz more, u planine,

u knjigu izmeu dvije ute stranice.

Tu je na sigurnom pomislim. Ali kada se poslije

prospavane noi vratim ne uspijevam je nai,nema je, nestala je. Naem samo svibanj

koji sam s njom bio donio.


30/144

30

Strop

to sa stropom iznad glave? On horizontala

koja moe pasti, ja horizontala koja je pala

i vie ne moe: to emo? Danima ga gledam,

kaem mu: oekujem kruei po tebi lijevo

i desno, naprijed i natrag, prvu rije, put

u bilo to. Godinama sam okretao bijelelistove, itao ih napisane i nenapisane:

kai neto, gornja pustinjo, bjelino nad

bjelinama, grobu ludi, mutavi. Do sada sam

hodao, trao, mislio, pljuvao po zemlji iz

koje je raslo tota: kai neto, poklopcu

za neroene. Brojim jedan, dva, tri, brojimsto, tisuu i vie, izazivam te zemljotresom,

kaosom kojim u te iz osvete zamotati. Ako me

poklopi, to u, ve sam poklopljen, nita

mi ne moe oduzeti, zatvorit u oi, usta,

prozore, bilo to, stonoge danju spavaju, nou

kolutaju, zatvorit e se svijet s etiri roga


31/144

31

pua, utnjom, tiinom podnoja brda,

usklinikom, zlatnim svjetonazorom:odustani od dogovora s teinom!


32/144

32

Dani

Morao bih itati Bibliju.

Velika, crna gleda me s police.

Morao bih itati, a strah me

od toliko rijei, misli, imena, pria,

od toliko opomena, mudrosti, namjera,

od dalekog glasa sive ozbiljnosti.Morao bih itati, strah me to ne itam,

strah me toga straha.

Morao bih itati, a samo okreem

glavu i otvaram prozor.

to bi ovjek da nema prozora?


33/144

33

Moda

S druge strane zida

moda netko die,

moda je iv netko,

a moda su samo

stol, stolica, krevet,

moda je tek neto.

S druge strane zida

moda netko stoji

i takoer misli:

S druge strane zidamoda netko die,

moda je iv netko,

a moda su samo,

zatvoreni, sami

stol, stolica, krevet,

prazno ogledalo.


34/144


35/144

35

Cipele

Neka istrunu i nestanu poslije nae smrti sve nae

cipele ostale u mraku ormara, ispod kreveta, u kuti-

jama, vreama, kontejnerima, spremitima, poli-

cama i one izgubljene daleko od naih hladnih nogu.

Neka istrunu one elegantne tek donesene iz izloga,iznoene, radne, za odmor, sportske, niske, poluvi-

soke, visoke, otvorene, zatvorene, s vezicama i ru-

pama, crne i bijele, razliitih boja i materijala, ivane

runo i na stroju, od koe, gume, plastike, prua,

slame, papira, platna i razliitih niti biljaka, one

kune, vojnike, izme, cokule, balerinke, nanule,klompe, tenisice, sandale, one za snijeg, kiu, blato,

egu, etnju, planine, daljinu, ulice, stube, vozila.

Neka istrunu cipele luaka, radnika, vojnika, ljubav-

nika, stoara, glumaca, dostojanstvenika, zvonara,


36/144

36

politiara, grobara, ofera, vatrogasaca, boksaa, ba-

bica, gubavaca, bludnica, slijepih, fetiista, polica-jaca, postolara, nogometaa, jezikoslovaca, pekara,

ovisnika, avijatiara, rudara, splavara, proroka, zi-

dara, iscjelitelja, staraca, sudaca, lihvara, mazohista,

hodoasnika, domaica, fotografa, uitelja, zemljo-

posjednika, gljivara, asnih sestara, stranaca, aten-

tatora, taksista, slikara, blie i dalje rodbine, bankara,

astronoma i anela.

Neka poslije nae smrti, dakle, istrunu i nestanu s

ovog svijeta sve, ba sve, nae cipele, ma kakve da

su, ma gdje da se nalaze, a skupa s njima neka seizgubi i onih nekoliko mojih koje sam imao i koje

sam jo kanio nabaviti, ali, kao to se zna, to nikako

nije bilo mogue.


37/144

37

Brdo

Rado bih siao s brda, ne s uma. Ali moe se dogo-

diti da siem s uma a ne s brda. Kao to je mogue da

u silaziti s brda i s uma istovremeno, usklaeno: to

manje visine to manje uma, to manje uma manje

rijei, dobrih i dareljivih, i na kraju, u podnoju,

nema vie rijei, nema slika, izgleda; ptica koja mepratila i koja je pjevala odletjela je, ili je moda vie

ne ujem.


38/144

38

Amebe

Amebe se dijele, mnoe, dijelei mnoe, mnoei

dijele sve otkada sam u koli prije pedeset godina za

njih uo. Mijenjao sam mjesta, radio svata, vidio i

uo svata, spavao i bio budan, a one su se u blizini,

daleko, irom svijeta, a moda i svemira dijelile,

mnoile, mnoei dijelile, zbrajale, bez obzira to sedogaalo sa mnom i oko mene. Kako su se kretale

mijenjale su oblik, izbacivale lane noice, zaokru-

ivale njima hranu, prodirale je, a ako nije bilo vlage

uahurivale se i ekale priliku, a onda raspolovljivale,

dijelile, mnoile u vodi, vlanoj zemlji, ovjeku, i-

votinjama, knjigama, slikama, bilo gdje, kao da tonije nita, kao da je to sasvim razumljivo i normalno.

Ej vi, jednostanini jadu, sada mi vas je dosta, umo-

ran sam od vae rasprostranjenosti i ustrajnosti. A

da se pritom o milijunima godina i ne govori. Kada

bih znao kako, rado bih vas izbacio iz svoje glave,

svoga ivota, sjeanja. Imam potrebu za tokom.


39/144

39

Dijelite se, mnoite, mnoei dijelite izvan moje mi-

sli, moga sna negdje daleko, negdje najdalje, negdjebilo gdje, negdje nigdje.


40/144

40


41/144

41

MALO STRAHA


42/144

42


43/144

43

Neki luaci

Neki su nas luaci zakotrljali,

i njih su prije toga neki luaci zakotrljali,

i mi smo neke luake zakotrljali,

i oni su zakotrljali neke luake koji se

spremaju zakotrljati neke luake.

Nakon svega otok je pun luaka i luakinjamalih, velikih, srednjih i drugih veliina

to se kotrljaju sporo, bre, brzo i najbre

u razliitim smjerovima, uzlazei, silazei,

sukobljavajui se pritom ili ne.

Rjenik kae: kotrljati je kruno kretati se,

sustizati se, nesustizati, opijati se,zaluivati vrtnjom kao to to ine

Zemlja, sunce i druge zvijezde.


44/144

44

Veslo

Samo to sam se okrenuo,

ukrali su mi jedno od dva vesla

to sam ih naslonio na zid.

Oho, uskliknuo sam.

to e nekome jedno veslo bez drugoga?

to e i meni samo jedno veslo to je ostalo?to e ikome samo jedno veslo?

Kakav je to svijet ije lae plove samo s jednim

veslom?

Kakvi su to ljudi samo jednoruki, samo desnoruki,

samo ljevoruki, samo jednostrani, asimetrini?

Kakav je to ludi otok na kojemu sam se rodio?


45/144

45

Velika luda ena

Velikoj ludoj eni

rasle su i narasle

velike lude noge.

Svako jutro ona ih gleda

i kae, Boe, uvaj i vodimoje velike noge,

one ne znaju to bi,

to bi

i kamo bi.


46/144

46

Rijeka

Ti gleda, ona tee,

ti ne gleda, ona tee,

ti ode, ona tee,

ti se vrati, ona tee,

ti spava, ona tee,

ti ita, ne ita,razgovara, uti,

otkljuava, jede,

misli o Heraklitu

i drugim smetenjacima,

rauna na ljubav,

mrnju, vatru,ona tee.

Gdje je tu oekivani

predah, pita se.

Tko bi se pametan

njome oenio?

Tko bi se upisao


47/144

47

u njezinu stranku,

imao posla s dvijenjezine obale? O poplavama

da i ne govorimo.


48/144


49/144

49

Lupao

Lupao.

U vrata lupao,

u stol lupao,

u krevet lupao,

u rije lupao,

u tijelo lupao,u san lupao,

u prozor lupao,

u nebo lupao,

u zvono lupao,

u grob lupao,

u glavu glavom lupao,u sve i svuda lupao,

godinu, dvije, tri lupao,

dvadeset, trideset godina lupao,

lupao, lupao,

i lupao.


50/144

50

Krumpiri

Na peninim poljima nakon bitke

obino ne bi ostalo ni klasa, samo glad.

S krumpirima, kronike kau, nije bilo tako.

I kada bi ispod nogu nestale njihove

zelene stabljike i bijeli cvjetovi,

oni bi, u zemlji ukopani, zatvoreni,tamni i okruglo mudri, rasli, ekali da

nahrane one koji su ku pili mrtvace

i druge to su prilazili

s okolnih brda i uma.


51/144

51

Mjesto

Hoe li tamo biti prostora

kao to ga je ovdje bilo,

kao to ga nije bilo?

Hoe li tamo biti sunca



Hoe li tamo biti zelenog



Hoe li tamo biti ptica

kao to ih je ovdje bilo,

kao to ih nije bilo?

Hoe li tamo biti stvari

kao to ih je ovdje bilo,

kao to ih nije bilo?


52/144

52

Hoe li tamo biti ena i mukaraca

kao to ih je ovdje bilo,kao to ih nije bilo?

Hou li tamo biti ja

kao to sam ovdje bio,

kao to nisam bio?

Hoe li tamo biti Bog

kao to je ovdje bio,

kao to nije bio?


53/144

53

Nebo

Mirjana, moga susjeda,

kada sam imao osam godina,

dok je trao otokom i vikao

Bjete, ljudi, pada nebo,

skupili su, odveli i smjestili

tamo gdje nije bilo nikakvogneba i gdje je on bez neba,

svoga prijatelja i neprijatelja,

vrlo brzo umro, ne ostavljajui

na svijetu i otoku nita osim

to nebo to ga je trailo,

gonilo i obruavalo se na njega.Diui glavu esto sam pitao

Lijepo i ludo nebo, zato si

to inilo, to si htjelo od te

nemone i usplahirene due?


54/144

54

Na Boninovu

Na Boninovu, na mjestu odakle se skae

kada se skae u svemir ili tko zna gdje,

pravim mali jedva vidljiv luk, otklon

u hodu, digresiju (ne bih sada kaem),

zasramim se zbog toga, moda pocrvenim

pred visinom i puinom, zanosom jedne,ludilom druge, njihovim prekomjerjem,

opojem, tom tako nastranom misaonou,

i nastavim, ne gledajui ih, koraati

kroz srpanj, kolovoz, rujan, listopad

i itav ivot.


55/144

55

Muhe

Bilo je mnogo muha,

sputale su se na stol,

lice, jelo, bilo to,

trali smo za njima,

one su letjele ispred,

bile su jadne ako bismoih uhvatili, nismo imali

milosti, drali smo to

normalnim, a i bilo je,

nismo sebe optuivali,

svuda gdje su stizale

sve su zagaivale odproljea do kasne jeseni.

Ako bih sada pisao svom

susjedu koji je umro za

vrijeme rata usred ljeta,

upravo kad je muha bilo

najvie, morao bih mu rei


56/144

56

da tih malih bezobzirnih

gnjavatora vie nema;on bi tada itajui pomislio

kako je to divno i kako mu

je ao to vie nije na ovom

svijetu da u miru uiva.

Moj susjed meutim ne bi

bio u pravu, s muhama

doista nije lako, dosadne

su, bezobzirne, prenose

bolesti, ubadaju, zuje,

neduhovne su to ivotinje

o kojima nijedan svetacnije rekao lijepu rije.

U drugom pismu trebalo bi

susjedu ipak rei da mnogi

koji su kao i on ratovali

s muhama tijekom mnogih

sparnih godina i znali svenjihove igre i podvale sada

govore, viu, protestiraju:

vratite nam nae muhe,

vratite njihov let, zujanje,

njihovu prljavu radoznalost,

ao nam je zbog naeg bijesa,


57/144

57

starog neprijateljstva koje

ih je, a da to nismo htjeli,gotovo sasvim iskorijenilo,

tek sada vidimo da je u tom

neprijateljstvu bilo i blizine,

nehotinog zajednitva.

Tko nije bar malo muha?

Tako oni govore.


58/144

58

Ritual

Kada sam se odmah poslije rata

naao u Dubrovniku, gledao sam jednog

starog Rusa iz Ruskog doma koji je

od proljea do jeseni dolazio oko podne

na Banje i s jedne stijene skakao

naglavce u more. Bilo je neobinovidjeti bradatog ovjeka koji je iz

daljine doputovao, moglo bi se rei

bio izbaen u ovaj grad, kako ustrajno

godinama skae sa stijene u more.

inilo se da je to neki udan ritual

za daljinu u kojoj se zatekao. Skakao jeu dubinu kao u daljinu, mijeao daljinu

i dubinu, teko disao, malo ne disao,

bacao se onamo odakle je bio doao,

ulazei i izlazei iz mora brojio je dane.


59/144

59

Malo straha

Malo straha dok spavam, uz nekoga spavam.

Malo straha dok se budim i kanim hodati.

Malo straha dok hodam, gledam i iznenada

stanem.

Malo straha.


60/144

60


61/144

61

REMINGTON


62/144

62


63/144

63

Vijci

Nije svaki vijak tako izuzetan,

a moglo bi se rei ni sretan,

kao to je to obina arulja.

Ona kada je uvremo i kada

doe do kraja, zasja.

Pria nije duga, samo nekolikonavoja, ali je sa sretnim zavretkom,

to je vano ako se zna kako je mrak

est i dugotrajan i kako je promjena

poeljna. Drugi vijci, a njih ima

gotovo bezbroj vrsta, nisu takvi,

kod njih na kraju nema svjetla.Meutim pria svakoga od njih nije

manje uzbudljiva. Navoji kreu,

obino traju due, i vezuju dvije

strane, uvruju dva dijela.

Zahvaljujui njima neto je to to

jest, ne raspada se. Je li to moda


64/144

64

malo svjetlo? Na neki nain da.

U prirodi zavretka i obavljenaposla je da na kraju zasja. Svjetlo,

kao to se zna, nije uvijek vidljivo.

Moda upravo to nevidljivo svjetlo

treba osobito cijeniti.


65/144

65

Remington itd.

Znali smo te ptice.

Druili smo se s njima

i danju i nou. ekali smo

da propjevaju s nama i

umjesto nas. U poetku

cvrkut, tek kasnije bi se

zaboravile i krenule. Zemlja,ova mala Zemlja, jednom je

bila njihova, eljele su

je vidjeti drukijom, moda

boljom, kako to prilii

pjevu. U pravilu krute,

izale bi iz svoje naravii letjele zajedno s naim

rukama. Takve kakve su bile,

bune i tihe, pogodne da

ih se voli, teko nam je

vjerovati da su odletjele

i napustile nas zauvijek.


66/144

66

Litra

Ja sam ni vie ni manje. Ja sam vae

tono. U mene bez oblika, u bilo kakav

oblik, moete bilo to ulijevati, prelijevati,

odlijevati, prolijevati, sve to i ne initi,

moja prisutna i odsutna tenost, pa i praznina,

pa i dua, nee se promijeniti. Ja sam haljinauvijek ista za sve strane, obrana od oceana,

toliko spominjana toka. Bez mene bilo bi vas

svuda, najmanje na dnu. Mislim da ep pritom

nije vrijedan spomena.


67/144

67

Mala dna

Besposlen gledam i zbrajam u kuhinji

mala prazna dna razliitih stvari.

Mala dna aa, alica, boca, mala

dna posuda, lonaca, tanjura i ona

jo manja skrivena i bez imena.

Odmaraju se od neega i za neto,mirna i sklona, tako se ini, samo

kratkim prijateljstvima: na tren

dou odozdo a ostaju dolje,

na tren zapjevaju a ute i ekaju.


68/144

68

Kamen

Kamenu su

usta zatvorena kamenom,

oi zatvorene kamenom,

ui zatvorene kamenom.

I sve drugo to bismona njemu mogli traiti

takoer je ispunjeno kamenom.

Kamen je zapravo itav od kamena.

Bilo da ga gledamo, zamiljamo, pomiemoili mu izgovaramo sivo ime,

nee se promijeniti.


69/144

69

Veer

Iz parketa, pokustva, vrata, prozora, stvari,

odnekle tko zna odakle, javi se neto to puca

kao ahura puna sjemenja, glasno: evo nas, tu smo.

Znam, kaem im, i kada vas ne ujem, neke misli

mislimo skupa, neke poslove obavljamo zajedno,

u san odlazimo istovremeno.O, male due nikoga i niega, a ipak due,

mali kukci, bez ivota, a usred njega, daleko

od dobra, daleko od zla, a ipak dobrota zvuka,

ljepota nevidljivog.


70/144

70

Prake

Ne sakupljati, nita ne sakupljati! itam,

jedan kapetan iz Splita tridesetak godina

s razliitih strana svijeta donosio je prake

(raznovrsne, matovite, lijepe) i sada su one

u njegovu stanu, izvan mjesta na kojima su

napravljene i gdje su imale svoje ruke, oi,ratoborne, lovake i druge radosti, daleko

od sebe, daleko od svega, mrtve, ubijene,

razoruane, same kao suhe kosti, s neujnim

zvukom oaja.


71/144

71

Kia

Ja imam rije kia. Ona je esta moja rije.

Kada ne znam to u, kada nitko ne zna, kada je

vedro i mrano, kaem doi kio, idi kio,

dobra kio. I ona doe, umi svoje lijepo

u mojoj glavi, u liu, po krovovima, po itavoj

Koruli, ak i u snu. Kolikom blagou je Bogispunio njezin um. Dok amori, zaboravljam

to treba zaboraviti, sjetim se ega se treba

sjetiti, uini mi se da me ovdje nije bilo dugo,

moda od poetka.


72/144

72

Podloga

Da imam neku pouzdanu podlogu,

zemljanu, tjelesnu, prostornu,

po njoj bih hodao, na njoj bih pisao,

letio, spavao, mislio, volio, bolovao,

na njoj bih redao i one sporednije glagole;

ona je takva, iroka, nepoznata, slijepa,nita ne iskljuuje iz svoje jeseni i drugih

godinjih i negodinjih doba; da dakle imam

pouzdanu podlogu (gljive i slikar je imaju),

pratio bih je kao to bi i ona mene pratila

i povremeno joj rekao: tu si, dobra moja.


73/144

73

Kaem dnu

Dok putujem brodom kaem dnu ispod:

O, veliko, mrano, duboko i vrsto dno,

tako se radujem to smo blizu.

Ne odazivlje se sluajno na ono

to je u meni tvoje, prostrano i trajno.

Tu si ti, tu sam ja, tu smo.Od naeg zajednitva, moj antisvemire,

im se iskrcamo i ja budem hodao po tebi,

napravit emo neto pouzdano

to raste i pada u tvojoj teini,

u tvojoj teini a mome snu,

u tvojoj teini a mojim rijeima,tom dvosmislenom psu koji nas prati.


74/144

74

Puevi

Poslije kie, iz trave i grmlja, izali su puevi,

podigli rogove i krenuli na jednu stranu.

Izbrojit u vas, kaem. Svakoga, kolikogod vas je,

nijednog neu preskoiti, izostaviti, pomijeati,

svi ete proi kroz svoj broj, preko puta, kamenja,

stranice, u nevidljivo crtovlje, osnovnu melodiju:sedamdeset tri vas je, sedamdeset tri nas je, poslije

kie uglazbljeni smo zajedno u vodoravni san.


75/144


76/144

76

Laki teret

Laki teret se raziao, krila su

nepotrebna, let se zavrio, tebe

nema: tebe nema kao to te je bilo,

kao to te nije bilo. Mjestimino

pa ne mjestimino, mrak pa ne, zora

pa ne, rije pa ne. Ako moe, dokmoe, kai sivo-zeleno, rujno, kai

tama, kai jesen.


77/144

77

Tangenta

Tangenta. To je pravac koji dodiruje

krivulju u jednoj toki. Tako itamo.

Tko nije pomislio: O, da sam bar taj

pravac, da mi je takav dodir sudbina

i pria, a ne da se neprestano bojim

kako u ne dodirujui je proi blizuili daleko od krivulje i nestati tko

zna gdje u obilju i pustoi prostora.


78/144

78


79/144

79

LIPANJ


80/144

80


81/144

81

Ti

Kaem ti. Kaem hej, ti!

Javi se sjenica, plavetna sjenica.

Doleti odnekud, doleti odasvud,

beskrajna je sjenica. Ti nisi ti,

ti nisi hej ti, tebe nisam zvao,

kaem joj. Ti leti, ti si lijepa,radujem se im se pojavi, ali ti,

sjajno ureeni svemiru, ti nisi ti.

Opet mi je podvalio neki bog,

glavni ili sporedni, ne znam,

poslao mi je tebe, igraku

koja zaluuje bive dijete.im odleti on e me prekoriti,

kao da nisi njegova, kao da te nije

poslao, kao da sam te ja traio,

izmislio i matovito ukrasio.

Rei e mi, jadno moje stvorenje

s glasom slabane enje na mjestu


82/144

82

tek zapoete due, opet si se zagubio,

nisi prizvao svoje pravo ti negolepravu najavu lica, rijei, disanja.

Rei e, tako nee moi ispriati

priu, u prii nekoga ubiti, spasiti,

darivati ga svim i darivati ga niim,

odvesti ga na kraju iz izmiljenog

i stvarnog pakla u spasonosni kaos.


83/144

83

Aurora stellata

Prvo smo zaboravili taj dogaaj,

onda smo umrli. Nae su majke krojile

zvijezde i priivale ih na zastave,

nespretne rogate zvijezde na stare tko

zna odakle izvuene zastave. Fovizam,

cinober, boje divljeg maka i divljih zora.Mi smo tek poeli vjerovati narumenjenim

usnama koje su se vijorile na vjetru.

Male ivotinje su se razmnaale, punile

rupe vrtova, zrak je bio pun cvrkuta,

ze ln i kamen ometali su nam korake.

Jo nije bilo dolo doba rijei.


84/144

84

Gospina trava

Ova je trava zelena i uta.

Listovi su joj zeleni, cvjetovi uti.

Listovi kao zemlja, cvjetovi kao nebo,

a moda i obratno. Pojavljuje se sredinom

lipnja, traje do rujna. Prava trava ljeta.

Nekada se ne odmie od tla, a nekada je visoka.Raskona je i siromana, zapravo obina. Dok je

gledamo, iz proze prelazi u poeziju, iz poezije u

prozu. Kako star poprima boju starog zlata i

pokazuje to jest, zlato ljeta i zlato vremena.

Moe se uti o njezinoj ljekovitosti. Ipak, vie

misli o zdravlju nego o bolesti i ozdravljenju, kaoi nebo koje se u njoj smjestilo. Zapravo je trava

dobrih misli. Trava koja traje i ivi u svome imenu,

tako da i onda kada vie nije ljeto, nego zima ili

neko drugo godinje doba, i vie je ne vidimo,

moemo o njoj misliti, sjeati je se, biti s njom.


85/144

85

Dominik

Ne poznajem nijednog Dominika. S ovjekom

tog imena kroz svojih sedamdeset pet godina

nikada nisam progovorio nijedne rijei.

udno je da nisam doao u takvu priliku.

A svialo mi se to ime vie od drugih.

Dolazi od gospodin i obino se daje mukomdjetetu roenom u nedjelju, jer je nedjelja

dan Gospodnji. Mislim da se ovjek koji ga

nosi moe u njemu ugodno smjestiti, upravo

kao u nedjelji. Dok on hoda gradom, mogu

sasvim lijepo zamisliti kako ga netko s druge

strane ulice, maui mu rukom, radosno zoveDominik, Dominik!


86/144

86

Male ene

Male ene ive u velikim sobama,

izlaze iz velikih kua, hodaju prostranim

ulicama, penju se na visoke planine, a ipak

ostaju male. Ni velike ni sitne, male.

Neka sve bude kako hoe, s mnogo koraka

one e stii tamo kamo su nakanile, uinitito ele; bilo da gledaju, misle i vole, sve e

prilagoditi svojoj mjeri, u njoj e se smjestiti

i zanjihati. Od glave do noge su za tren.

Kada se peru, do svakog dijela tijela stiu brzo,

obiu ga i dre na okupu. Tko ih vidi ili se pak

rukuje s njima, neto je, ne zna tono to, toplodobio. One su svakako dar boji Bogu, sebi, nama i

prostoru koji ispunjavaju. Nisu se suvie odmakle

od djetinjstva, a nisu mu ni preblizu, ne smeta im.

Ako nekada beru voe, jabuke recimo, ne mogu svaku

dohvatiti sa zemlje, moraju se popeti na stablo

i paziti da se grana ne slomi.


87/144

87

Sada

Sada se negdje eljaju ene.

Svako je doba dana, poetak noi

i svakako jesen, ivo je jedno svuda,

pored prozora, u mirnoj polutami.

Tko nije iv bit e, tko nije mrtav

nije, rastu stabla, smiruje se srce.Nikoga nema tko nije netko, tko nije

svatko, tko oduvijek nije trajan.

Blago svemu. Sabranim oima koje se

gledaju i eljaju, sjenama, zraku,

njegovom zaboravljenom laveu.


88/144

88

Mi

Hodamo ravno, ravno, vodoravno, ne diemo noge,

tapkamo, ljapkamo, cupkamo, oima trepemo,

od ravnoga pokrov pravimo, krevet prostiremo,

onim sprijeda ono straga briemo, spavamo,

srce tue odozdo, slijeva, zdesna, potajno,

kupi to se moe, to ne moe, ne kupi, eka.Pa kakav smo mi to (ti i ja) pozemljuni pohod?


89/144

89

Lipanj

Ove godine zima je bila blaga,

gotovo bez pahulje snijega,

sve je iz ivotinjskog i biljnog svijeta

preivjelo, prijatelji i neprijatelji,

i sada, sada je lipanj, sve to je

skriveno i neskriveno raste, cvate, kree se,mnoi u zraku, na zemlji, u vodi, unutra i vani,

veselo je kao u slikovnici u kojoj bi svi jeli,

glasali se, pjevali i imali mlade.

I s ljudima je tako, mlade su ene istakle svoje

velike, lijepo oblikovane trbuhe pokrivene

laganim i prozirnim majicama i haljinama.Uskoro e Sveti Ante, to je trinaestog,

procvjetat e ljiljani, visoki i bujni,

bijeli da bjelji ne mogu biti.

Sve je dakle tako i nekako slino,

a ja sam u tom veselju upravo ove godine,

tako mi se ini, malo mimo, malo vie mimo


90/144

90

nego do sada, manje s nekim i neim, vie u zraku,

naputaju me forme i ja njih, rijei takoer,rijei, moja lagana i pokretna teita.

Strah me i nije me strah: lagani nemar,

kao kada vam neto ispadne iz ruku, a vi se

ne sagnete da to dignete, neka ostane tamo,

neka ostane tamo zauvijek, tako pomislite.


91/144

91

Ulica

Ova e ulica nakon to proe svoje lijevo i desno

zavriti u poljima. Otvorit e se naglo, zasjati

na travama, stablima i ptijem pjevu. Nee mariti

to je ostavila iza, kako je vrludala, gubila se.

Na kraju otkrila je proljee poluludo, zrano, radosno.

Ne bih te pratio, kaem joj, neu s tobom do kraja.Ostat u na ovom raskru, usred grada, meu

ulicama koje se zapletene uspinju, padaju, tre kao

pas to trai gospodara, izgubljen u izgubljenom.

Desno su bolnice, groblje, lijevo mukotrpne stube,

otraga grad teko die, svuda mete koraka

u svim smjerovima. Tisue tunih i netunih pria.I jedna moja koju ne umijem izrei, iako znam

da je za nju, bilo da gledam ili na as zatvorim oi,

ovo njezino pravo mjesto, mutavo kao i ona.

Idi ti, ulico, idi meu boje i njihove sjene. Zaboravi

nas kao to si nas zaboravila. Teka nam je tvoja

prostodunost. Takav je tvoj zeleni barjak,


92/144

92

ne poznaje smetenu misao, bijelo i crno polje.

Ovdje je bezbroj lica, tamo e ih izgubiti.Ovdje rijei, tamo spokoj. Ovdje bogati i siromani,

roeni i umrli, neroeni, dobri, bijesni, bolesni.

Sprema se tiha kia, njezina blaga tuga,

tvrda sljepoa stvari. Takva je to sveanost.

Idi, ulico, idi. Ulico, naa dareljiva povrino.

Kada se okrene i vrati, ovdje e nas nai,

ovdje e se i sama nai drugaija, u drugom

obilju bit e nam blia.


93/144

93

etnja

Sve ee vodim sebe u etnju.

Idemo, dragi, kaem njemu, sebi, nama.

Sunce se diglo visoko, eka nas uma,

prazan prostor kojim emo prolaziti.

On, moj najblii, uti. Drim ga za ruku,

onako kao to se dre djeca. Polako, sveu ti rei, kaem mu. Ne gledaj samo

po zemlji, a ni suvie visoko, bilo gdje,

svuda emo neto vidjeti. Nogom ispred

noge, ne mislei ni o emu, tako je

najlake hodati. Pogled se zaustavlja

ako ga u sebi zaustavlja kratkom reenicom.Imena se vide na svakom mjestu. Broji,

svijet je premreen brojevima. Glad se

javlja na kraju, kao i Bog. Mi se svakim

korakom iz povijesti vraamo meu pueve

i krokodile. Ja sam ti sada majka, otac,

brat i ostala rodbina, mene sluaj.


94/144

94

Imaj povjerenja u bilo to, bilo to

je zahvalno. Moda vidimo vjevericu,moda neku utljivu enu, ne bulji.

On, taj moj kojega sam izveo i koji je

i meni dopustio da takoer budem s njim,

uti. Kako smo poeli, strah ga je da se

sve ne izmijea, da etnja ne doe

u opasnosti, kao dani u kalendaru, misli

u glavi. Trebamo se vratiti neizgubljeni,

tako mislimo. Hodanje postaje zeleno,

hodanje postaje plodno, ako se ne hoda

prema unutra. Ne hodati unutra! On uti,

on neprestano uti, taj moj svetac koji jegodinama, moda oduvijek, bio uz mene,

a kojega sam blizu, daleko i svuda ostavljao

samog. Trebalo je da se javi nemo, njegova

i moja, utnja starija od veeri, da se oslonimo

na djelomino sjeanje i naemo. On misli da sam

ja njemu pruio ruku, ja mislim da je on meni.Svejedno. Kliknula je ptica iznad nae glave.

Mi najradije hodamo uzbrdicom, zatim malo

ravno, onda smo iznenada na proplanku odakle

puca pogled vrlo iroko.


95/144

95

Poar

Jedan mali poar cigarete u ustima. Jedan mali

skriveni poar u haljini. Jedan mali poar

u rijei, moda u grobu. Jedan veliki poar

na brodu usred oceana. Jedan u kojem gori

Europa. Jedan u konici i srei, jedan u glavi

kobre, drugi u brojevima, u kosi kraljice,na vratima crkve. Moe li se rei gori na

roendan? Jedan veoma mali u otrovu, jedan u

bakteriji i razliitoj gamadi to slii na

osuene suze. Jedan poar u poaru, poar

babuka. Jedan u knjizi, rukavici. Puno malih

i velikih poara to su doli iz razliitihimena. Poar Dubrovnika. Poar u kojem, kao u

snu, gori itava Zemlja. Poar kie. Poar

kamena u vapnenici. Lijepa boja poara. Izuzetan

mir koji nastaje kada sve proe. Poar zvan ena.

Radost svakog mjesta, pojave i vremena stie

u sebi poar. Obasjani Heraklit, radosne bolest


96/144

96

i smrt koje poznaju vatru. Poar ivotinja i

svakog stabla, betona koji gori kao lists pjesmom na sebi. Poar na odlagalitima smea.

Poar ludila, ludilo poara. Poar itavih gradova,

praume, knjige, mrtvaca. Poari rata i budunosti

kojima pomae vjetar. Poar svemira. Poar

mogueg i nemogueg. Poar jednog itavog dana

koji se malo odigao od tla i gori kao misao. Gore

vozila i svaka brzina. Poar odsutnih i prisutnih,

poar neroenih, neba i meuprostora, pustoi,

nevinosti i grijeha. Poar krtinjaka. No gori iz

najcrnijeg, srce gori, raj gori, svi gore u loncu

neljubavi. Poar podvale, kraja. Nema rubnogpoara. Poar kalendara, povijesti, uzurpatora,

svetaca, poar ulaza i izlaza, informacije i mirnoe,

arhitekture, labirinta, poar pogleda, svaijeg

djetinjstva i jezika. Poar samoe, poar davno

izgorenog. U poaru nema reda, nema nereda.

Poar jedino zajednitvo.


97/144

97

Zrak

Sve vea prisnost sa zrakom.

Tu sam kaem mu. Kao da je

on jo jedini kojega poznajem.

Pa i jest, kamo god krenem,

on me prati, razliit a isti.

Volim kako se vjetar s njim igra,iba ga kao nevidljivu zastavu.

Ali, pokreui se i stojei,

ja samo uvam blagu bliskost.

Dogovorili smo se, ne vee me on

s onima koji dolaze i odlaze,

on i ja, mi smo sami.


98/144

98

etvrtak

Hodamo kroz etvrtak. Mislimo

u etvrtak. Diemo etvrtak.

Svuda, u sreditu i na rubu

etvrtak. Boe, koliko etvrtka

etvrtkom. Da ne povjeruje.


99/144

99

Ose

Ose su moj izbor, esto mislim o njima

i susreem ih. One su iz porodice kukaca

alara, reda opnokrilaca, vitkog i glatkog tijela,

ute i crne boje, s uskim prednjim krilima i

otrovnom aokom u zatku.

Takve kakve su, iste i jasne (hrane se cvjetnimprahom i biljnim sokovima), s manje

nepotrebnih romantinih dodataka,

grade vea i manja gnijezda, mnoe se, dijele,

brinu o sebi i potomstvu i odjednom odlaze.

Praktine su dakle, s vie geometrije

nego drugi kukci. Zato Valry nije odabrao njihza svoj znak nego zmiju?

Gdje god da su, njihova je suha dua nepodmitljiva,

s pravom simetrijom zraka i podloge.

Niti prataju niti se ulaguju svome bogu:

osinjak je mjesto istoe.


100/144

100

Nije udno da u Bambara iz Malija

utjelovljuju mo sublimacije i mijeneiz profanog u sveto.


101/144

101

uto

Uzgajam uto, uto, uto,

gdje god pogledam, ono raste,

ustrajno, ludo, umiljato.

O Boe, uto, kakvo uto,

okree se zajedno s danom,

velikim danom zlatnoga sjaja.To uto, uto, suncokretno.


102/144

102

Izlazak

Bilo gdje da si,

bilo to da ini,

rei e ti izai,

i ti e izai,

ti e rei izaao sam,

rei e ti jo izai,ti e jo izai,

nanovo e rei,

zapravo ponoviti izai,

jer u izai je uvijek

jo jedno izai,

jer u izai je bezbroj izai,i to ti drugo moe

nego izai,

nego izlaziti.


103/144

103

Dani

Oni su bijelo,

oni su uto,

oni su crno

i crveno,

ponekad modro

i zeleno,

oni su naa

temeljna boja,

u njima vrijeme

jabuke sadi.


104/144

104

Goli portret

Ona je gola. Ona je jako gola. Najprije tamo gdje

poinje svaka golotinja. Tu je precizno gola. Ali i sva-

kim svojim drugim dijelom, svaki je, takav kakvim

se pokazuje, uspravan, poloen, velik i teak. Budui

obla, u pojedinostima i cjelini, traje vrtnja; moglo bi

se rei statina vrtnja. Ipak, od svega to je golo, asve je golo, golo lice je posebno golo: golo nas lice

gleda iz svekolike golotinje. I makar da detalji jesu

imenice (usta, nos, oi, kosa, ui) sve su to prije svega

glagoli. Ovdje je u ovaj prostor tijelo izgnano, a izgon

je totalni glagol, odatle ta patnja, napetost, ubijena

daljina, zebnja koja kae: ovo e loe zavriti. To togolotinja vidi bit e da je pusto, to to u njoj tei bit

e da je budunost, ni leea ni uspravna nego unu-

tranja. Oko nas vodi u sredite. Obilje je iskljueno,

boja takoer, samo se ton s neim dogovara. Porije-

klom ona je kraljica iz daleke nepoznate zemlje, pro-

stor joj je dao priliku, onda ju je izdao: i to e ona


105/144

105

sada u pomanjkanju lipnja? ega je sada njezina golo-

tinja kraljica? U kojem naem dijelu nas trai i nalazi?Zato nas ne budi nego dri u obuhvatnom sljepilu?

Tamo gdje smo se i dosad nalazili.


106/144

106

San

Susreem u snu pjesnika Dragu I. Postoji li jo

Lastovo pita me. Postoji kaem. O, pa to je divno, to

me neobino veseli, kae on.


107/144

107

Guljenje krumpira

Gledam sebe kako istim krumpire. Hvatam ih,

namjetam, zarezujem, okreem na sljepaki nain,

kao da se, radei to, bavim neim drugim i sobom

istovremeno. Ja sam, to vidim, neka stara ivotinja

malo umorna, oprezna, iznutra gomoljasta, stvarana

pod zemljom, privikavana na danje svjetlo: pravikrumpir. Tako sam nekada i pisao, vodio olovku, i

kao sada, imao ruke u rukama. Ostalo su one izmi-

ljale. Blaeno sljepilo jagodica, sretna tupost rijei,

njihova utnja. Smiri se, praivotinjo, paljivo s po-

vrinom, korom, s mojim kasnim vremenom.


108/144

108

Toplina

Volim svoju toplinu. Moda vie od svega. Volim

i druge topline. Toplinu gradova, sela i otoka. Toplinu

ljudi. Toplinu ivotinja, bilja i stvari. Zatim pojava,

misli, snova, knjiga, slika, filmova, svih umjetnosti.

Toplinu sunca koja je iznad svih toplina. Toplinu

bogova i jednog Boga. Toplinu zvijezda, osobito Ze-mlje. Toplina naravno ima svakakvih i svuda, ne

znam kakvih i gdje, iako je jedna jedina. Svima sam

im, onoj u meni i onima izvan, zahvalan. Tako mi

kao one ipak nitko nije blizak.


109/144

109

Tajna

Gledao sam ene kako tre preko trave, izmeu

stabala, po kamenom putu, najbre to mogu, ne

okreui se ni lijevo ni desno. Sa strane gdje sam sta-

jao vidio sam profile, kose, haljine koje su se, iako

duge, pokoravale trku. Bilo je ljeto, moda i neko

drugo godinje doba, bilo je svako doba. U njima, timenama, puhao je vjetar, padala je kia, nastanila se

bila neka sumanuta misao koja je imala pravac.

Kamo su trale, u panici, strahu, radosti? Tko e ih

negdje tamo doekati? to e, sve zajedno i svaka za

sebe, vidjeti? Nisam mogao pogoditi to je iza njih a

to ispred. Moda je negdje gorjelo? Moda se negdjedijelilo brano i hrana? Moda su im se nakon neko-

liko godina iz rata vraali muevi i mladii? Moda

je to bila pomama skupnog ludila ili vjerskog ushita?

inilo mi se, iako sam bio dijete, da e odjednom

poeti skidati odjeu i gole nastaviti trati. Meutim,

nisu se skinule, nisu vikale, nitko ih nije pratio, bile


110/144

110

su same. Proletjele su ispred kao to su se i pojavile;

zaustavio bih ih da sam mogao. Bio sam sam, ostaosam sam u tom dogaaju, i tada i kasnije, do dana-

njeg dana. Sve je izgledalo i ostalo san. Vremenom

snovitost je rasla, iako je dogaaj zadrao snanu

osnovu stvarnog. U knjigama, filmovima, nekim

priredbama viao sam skupine ena u pokretu. Sve

je to bilo blijedo. Nekada u trku konja, jelena i leto-

vima ptica inilo bi se da bi to to sam vidio moglo

poeti. Ali ivotinje su bile daleko od njihove nevolje,

ako je nevolja bila posrijedi, daleko od radosti i elje,

ako se o tome radilo. Kada bih saznao cilj i svrhu toga

trka, doznao bih neto vano, poetak neega, takomi se inilo. Ali nisam mogao dalje od njihovih tijela,

iste slike. esto sam mislio, o tome u pisati. to ne

mogu ja, moi e rijei, njima na usluzi stoje sve

strane. Nije ilo. Mnogo nepoznatog. Nikakvog oba-

sjanja. Meutim uz sve to dogaaj nije slabio, njegovo

nepoznato znaenje nije me napustilo. I sada, kao iuvijek, vidim ih kako preko trave, izmeu stabala,

po kamenom putu tre najbre to mogu, lijepe i

ive, onako kako je u nekim izuzetnim trenucima

sve lijepo i ivo.


111/144

111

Brijeg

Iz daljine, uz Savu, na padinama jednog brda, vi-

dim naputeno odlagalite otpada. Kao neki geoloki

lokalitet, vezan zeleno-crnom bojom. Pran kiom,

suen suncem, zaista je lijep. Tu bi negdje, recimo,

mogao biti zatrpan jedan moj lonac. Putuje na ivot.

Prvo je lonac hranio mene, sada hrani drugu, druk-iju budunost. Sa Save dolazi magla, s neba jutro,

zaustavit u se (mislim), pogledati brdo, zatvoriti oi

na as i na podnoju gdje je izrastao grm potpisati

tu sliku.


112/144

112

Uz Savu

S nasipa uz Savu, izmeu mosta i Hrelia, uz samu

vodu, vidim mnotvo krava. Neke pasu, neke lee,

neke su uz stabla i iza njih. Da mi neka ne promakne,

brojim ih pomno i sabrano. Gledati lijep je dar, brojiti

je i mnogo vie. Sa svakom koju pribrojim, srpanjsko

se jutro, i sve to je u njemu smiruje, neujno raduje,a ja, kada u sebi izgovorim tridesetdvije (upravo ih je

toliko), postajem bogata, takav kakav sam oduvijek

elio biti.


113/144

113

PELUD


114/144

114


115/144

115

Dolazi no, ili kako se to ve

zove

Dolazi no, ili kako se to ve zove.

Te rijei kae svojim rijeima.

to emo, moje rijei, pita ih.

Ti misli da pita njih, a one dre

da tebe pitaju. Tko bi tu trebao

kome odgovoriti? Dolazi no, no sene moe zaustaviti. To kae ti njima,

to kau one tebi. Tko kome to kae?

to emo? Pita ti, pitaju one.

A no je na prozoru. Prozor je rije.

Gdje je prozor? Dolazi no. Tvoja no,

njihova no. No koju se ne moezaustaviti. O moje rijei, vas sam

jedino imao. I mi smo tebe jedino

imale, kau. Tko je tu koga imao?

O emu je bila rije? iji su ovo

upitnici, pita ti, pitaju one,

pitaju upitnici. Ali to je sada


116/144

116

ionako svejedno, i tebi i njima.

Dolazi no, no, ili kako se to vezove. Upalite svijeu, kae rijeima,

upali svijeu, kau one tebi.

A gdje je svijea, pita ti njih.

Gdje je svijea, pitaju one tebe.

Gdje je svijea, pitate zajedno.


117/144

117

Stepenice

Bilo nas je mnogo,

bilo nas je malo,

samo pogdjekoji,

nije bilo nikog.

Stepenice samepele su se gore,

silazile dolje,

pitale se gdje smo,

a nas nije bilo.

Nije bilo ovdje,nije bilo tamo,

nije bilo prije,

nije bilo poslije,

nije bilo sada.


118/144

118

A nas nije bilo,

nije bilo nigdje,nije bilo nikad.

Zelenci su tukli.


119/144

119

Ljudi spavaju

Ljudi spavaju bosi.

Tako ulaze u no,

tako ulaze u san,

kao list koji je

upravo prestao treperiti.

Zaboravljaju zato,

zaboravljaju sve,

bez iega se stie tamo

kamo su krenuli.

Ljudi spavaju bosi,blago se naslanjaju

na svemir, njegovo

blizu i daleko.


120/144

120

Ruke

Nae su ruke od svega malo dalje.

Takav je to san.

Nae su ruke dalje od naih ruku,

dalje od misli, neba, puta,

dalje od svakog dalje.

Povjerovavi igri,one su prije zaveslaja

podigle vesla iz mora,

pustile ih da se cijede,

da se cijede i ekaju.


121/144

121

Bijeli list

Bijeli list.

O, bijeli list.

Ni gonjenih

ni onih koji gone.


122/144

122

Stranac

Naa je glava starija od nas.

Takne je, kucne, uje zvuk

koji ne poznaje, dublji, mudriji,

nije s tobom rastao. Gdje si

prije mene bila, ija si, zato se

do sada nisi javljala, upozoravala

da si ranija, tek si mi ovako staromdopustila da ti otkrijem dob?

Izgledalo mi je da sam itav u tebi,

u sebi, a sad sam Bog zna kako rei

ja, ti, mi. Kutijo tamna, sjenovita.

Ako si tek kua koja se seli, iji

e uskoro biti dom, tko e biti tvojnovi ivi stranac? Pozdravi ga.


123/144

123

Pelud

Da sam buba,

uta buba,

to e rei

bumbar zlatni,

i da nemam

pravu duu,

onu kojuspaavaju

rajem, paklom,

istilitem,

i da letim,

samo letim,

i da letimi odletim

bilo kamo

i nikamo,

iz peluda

u nov pelud

i nepelud.


124/144

124

Zelenci

Zelenci tuku svoje metalne toke

u srce zraka, ivac pogleda,

sredite noi i na sva vrata.

Oni ele da ih pratimo, brojimo,

da se usklaujemo s njima,

a mi ne bi, mi bismo se radijenegdje vratili, neto izgubili,

neto zaboravili, spustili se

niz padinu dana. Nae veoma

krilato roenje namjerava, bez

vidljivog znaka, progutati sebe

kao to to ini svaki prelet.


125/144

125

Svijet

Svijet je pun

sitnih zvukova.

Zatrese glavom

i ve uje ubod

suhog broja u

skrivenom uhu.Negdje (a gdje?)

lake bube pomiu

papire svojih krila,

ute, ukaju,

mrve sitnu misao

u nepostojeukretnju, sjenu,

san.


126/144

126

Kia

Kada te vie ne bude, bit e kia i povremeno

padati po Dubrovniku. Rominjat e, pljutati, sipiti,

umiti po krovovima, ulicama, stablima, po vrto-

vima, glavama, kiobranima: bit e na svemu i na

pojedinostima, takva e biti narav tvojih dolazaka.

Poslije toliko uspinjanja silazit e u svaiju e; eljudi, stvari, kua i ivotinja, nicat e, rasti, cvasti,

blistati na svakom licu. Na jednoj i na drugoj strani

neba bit e tvoje nebo.

Ve vidi nekoga tko predveer na Treem konalu

izlazi na terasu i gleda kako rasporeuje zvunu

tapiseriju po moru, Lokrumu, zidinama, plonicimai vlai zvukove dominikanskih zvona, udarce go-

dina i Zelenaka. Grad e biti u zraku, bit e na zemlji,

utjeha imena, glazba to preskae sebe i silazi stu-

bama u smirenu ludost.

Tko prui ruku kroz prozor doznat e da je svuda

i da je sam, jedna sjena slobodna od budunosti. A


127/144

127

zatim? Zatim e pretrati pas, zatim e se smiriti

brodovi, zatim e se ribe primaknuti povrini, zatime svetac u nii izai iz sna, djevojka obrisati lice i

ti e prestati.


128/144

128


129/144

129

O autoru

Danijel Dragojevi rodio se 1934. godine u Veloj

Luci na otoku Koruli. Pie poeziju, pjesniku prozu,

prozu i eseje. Do sada je objavio dvadesetak knjiga.

Meu njima su Kornjaa i drugi predjeli, Ne-

vrijeme, Prirodopis, Razdoblje karbona, Rasuti

teret, Cvjetni trg i amor. ivi u Zagrebu.


130/144

130


131/144

131

Sadraj

5 IZGUBLJENO

7 Otok

9 Duboko

11 Izgubljeno

12 Ime

14 Pitanje15 More

16 Lula

18 Razlomak

19 Ruke, guteri

20 Strah

21 Glas23 Odnedavno

25 Rua

26 Guteri

27 Kua

28 Kue u mraku

29 Kua


132/144

132

30 Strop

32 Dani33 Moda

34 Lice

35 Cipele

37 Brdo

38 Amebe

41 MALO STRAHA

43 Neki luaci

44 Veslo

45 Velika luda ena

46 Rijeka48 Kinezi

49 Lupao

50 Krumpiri

51 Mjesto

53 Nebo

54 Na Boninovu55 Muhe

58 Ritual

59 Malo straha


133/144

133

61 REMINGTON

63 Vijci65 Remington itd.

66 Litra

67 Mala dna

68 Kamen

69 Veer

70 Prake

71 Kia

72 Podloga

73 Kaem dnu

74 Puevi

75 ***76 Laki teret

77 Tangenta

79 LIPANJ

81 Ti

83 Aurora stellata84 Gospina trava

85 Dominik

86 Male ene

87 Sada


134/144

134

88 Mi

89 Lipanj91 Ulica

93 etnja

95 Poar

97 Zrak

98 etvrtak

99 Ose

101 uto

102 Izlazak

103 Dani

104 Goli portret

106 San107 Guljenje krumpira

108 Toplina

109 Tajna

111 Brijeg

112 Uz Savu

113 PELUD

115 Dolazi no, ili kako se to ve zove

117 Stepenice

119 Ljudi spavaju

120 Ruke

121 Bijeli list


135/144

135

122 Stranac

123 Pelud124 Zelenci

125 Svijet

126 Kia

129 O autoru


136/144

136

Nakladnik Fraktura, Zaprei

Za nakladnika Sibila Serdarevi

Glavni urednik Seid Serdarevi

Urednik Roman Simi Bodroi

Grafika urednica Maja Glui

Prijelom FrakturaDizajn naslovnice dizajn_ured

Godina izdanja 2013., veljaa (prvo izdanje)

Tiskano u Hrvatskoj

ISBN 978-953-266-426-3

www.fraktura.hr [email protected]

T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20


137/144

137


138/144

138


139/144

139


140/144

140


141/144

141


142/144

142


143/144

143


144/144

negdje kb.pdf

Documents