NEDAD LATI

BOJA POVIJESTI(Izetbegovieve godine 1983-2003)

ELEKTRONIKO IZDANJE KNJIGE PRIPREMIO Patriotski studio VATAN BRKO DC 2009.g.

BEMUST, 2003

POSVETA U vrijeme rata, mislim da je bila jesen 1994., doao sam u Graanicu kod Doboja. Damija i munara bile su oteene gelerima, ali su opstale. Primijetio sam da su lipe u haremu damije skrene: Ovo vas je zadesila holuja?! komentirao sam, saaljivo gledajui presamiene ovrke lipa. Nije holuja, granate! objasnio mi je jedan dematlija. I onda je slijedilo pojanjenje kako su te lipe zasaene kao niani ehidima koji su poginuli u boju pod Banjom Lukom. Nakon okupacije Bosne, krilo se pred tuinom da su to ehidi. Tako su im imena ostala nepoznata, a dematlije su im uile apatom fatihe uz um lipova lia. Lipe su svojim granama titile damiju od etnikih granata, tvrdio je dematlija. Ja sam zamislio ehide kako ire svoje zelene ruke poput lipovih grana i zaustavljaju granate; ne daju svoju damiju! Slijedee godine jedna granata je iznad polomljenih lipa pogodila munaru. Ovu knjigu posveujem svim ehidima, uz elju da me Svevinji uvede pod njihov lipov hlad. Posebnu posvetu inim svojoj ljubljenoj majci hadi Demila-hanumi, koja je svehla brinui se ta e biti sa muslimanskom dicom. Sarajevo, redeb 1442. Septembar 2003.

PROCES '83. Bismillahirrahmanirrahim! Ovo bi trebalo biti moje kazivanje, svjedoenje, moglo bi se rei, iskaz o hapenju, zatvaranju, suenju i odbrani trinaestero muslimana koji su u jesen 1983. godine osueni na dugogodinju robiju; kazivanje jer je osobno prisjeanje na najturbulentniji dio mog ivota; svjedoenje jer sam kao Demalov brat, uz Sabinu Berberovi, kerku Alije Izetbegovia, bio najangairaniji u njihovoj odbrani. Iskaz je udbaki termin i odgovara mojoj nakani priznanja svega to sam radio, vidio i uo da se radi protiv njih. Vjerujem u kismet sudbinu, lako mi se razum ne miri sa svim odlukama i situacijama koje me zadese u ivotu, pri hvatam i pokoravam se sudbini kao neemu to me nije moglo mimoii. Bilo to dobro ili zlo. Danas, nakon skoro dvije decenije, vidim da sve to se zbivalo nije imalo nikakve veze sa mojima eljama, ambicijama, snovima i vizijama. Kakav, onda, mogu imati zakljuak?! Bio sam veseo i bezbrian mladi; nikad me policajac nije legitimirao; nikad nisam upoznao advokata, nisam znao ni kako izgleda zatvorska elija i sudnica. Tek sam kao uenik Medrese znao da su neki moji profesori bili u zatvoru. Poput hafiza Ibrahim-efendije Trebinjca, Kasima Hadia, Omera Nakievia, Safeta Tokia, Mustafe Sete itcl. Nita me to nije sikiralo, mada sam bio kivan na komuniste koji su tako dobre ljude, poput starih i pobonih profesora, terorizirali po kamenolomima i rudnicima. Imao sam jo razloga da mrzim komuniste i komunizam, naprimjcr nisam bio socijalno osiguran u Medresi, ali nisam ih se bojao, nisam strepio za svoju sudbinu. Imao sam snove i vizije, kao da sam ivio u najslobodnijoj dravi na svijetu. Mislim da su mi i roditelji ivjeli u takvom svijetu. Jednom mi je babo rekao da je molio Adaha, d.., da mu sauva djecu od svakog zla i belaja, ali nikada nije molio da ih sauva od zatvora. Moda to i nije bila naivnost, kako bi se moglo u prvi mah zakljuiti. Jer sa nae strane nije bilo grjeke. Babo je, kao imam, bio ak i oprezan. Drao je Titinu i Jovankinu sliku u dnevnoj sobi. Nit'je volio Titu, nit' Jovanku, ali njihova slika je visila na zidu uz porodini album i nekoliko levhi. Tito i Homeini Ja sam taj koji je u svojoj bezazlenosti donio konkurenciju Titinoj slici. Jednog dana sam donio sliku imama Homeinija. Bila je to naljepnica pa sam je zalijepio na vitrinu sa knjigama. Homeinijev turban se idealno uklapao u tomove knjiga pisane halfovima, Kur'ane, levhe. Taj moment bio je prekretnica u naoj porodinoj idili, u kojoj je svakako uivao i Tito sa svojom slikom. Kako se to desilo? Moj babo je volio nekoliko poznatih muslimana: Jasera Arafata, Demala Nasera, Muamera Gadafija, Demu Bijedia i Safeta Isovia. U prvu trojicu, Arape, razoarao se kad je uo da i nisu bili Bog zna kakvi muslimani. Demu nije prealio. Po jednom od ove dvojice, Naseru ili Bijediu, Demal je dobio ime. A Safet je za njega bio sultan, kralj, predsjednik, pravi lider. Bacao bi kapu u plafon kad bi na televizoru Sajo zapjevao. Nisam imao nita protiv babinih ljubimaca, ali ih nisam ni simpatizirao.

I ja sam doekao i vidio Gadafija u haremu. ak nisam uivao ni u Safetovim pjesmama. Bile su mi stereotipne i preglasne. Sluao sam abana aulia, Bijelo dugme, Abbu itd. E, jedne veeri, dok smo sjedili u dnevnoj sobi i gledali Dnevnik, pojavio se imam Homeini. Dedo sa turbanom na glavi i crnom sjenom koja mu je padala sa ramena do tala, stao je pred milionsku masu koja je kliktala, vritala, mahala rukama. Nakon njegovog jednog lagahnog polukrunog pokreta desne ruke milionska masa se utiala. Doimalo se da im je oduzeo dah, da ne diu. Bio sam fasciniran njegovim imidom, kao i njegovim djelovanjem na mase. Ta hipnotika elokvencija i imid dede evlije bili su dovoljni da pridobije moje simpatije, iako nisam bio upuen ta on hoe. Nisam shvatao koga obara sa vlasti, koga voli i ne voli. Mislio sam da e i babo dobiti novog autoriteta. Ali, gle uda; babo je sumnjiavo klimao glavom. Nije ga prihvatio kao Nasera, naprimjer. Vjerovatno zato to su ga i Naser i Arafat i Gadafi razoarali. Nemoj ti tako, upozoravao je kritiare Nasera. On nam je valj'o. Izvadio je Dozu iz zatvora. A ta e hudi Arafat, ni zemlje ni naroda. Za Gadarija je jo imao razumijevanja da je mlad, al' dugo je priao kako je Gadafi sa Demom Bijediem doao u Gornji Vakuf. Helikopterom su se negdje spustili i doli u novu damiju. Gadafi je klanjao u damiji, tu je negdje u blizini safa bio i babo, a Demo je stajao na vratima. E-e-e, zna Demo kako se pomau muslimani, zakljuio bi priu. Muslimanski krugovi su priali verziju da je prilikom prve posjete Nasera Beogradu ovaj odmah upitao za Husejna Dozu, koji je sa njim bio skupa u klupi na El-Azharu u Kairu. Kad se Tito raspitao za Dozu, Udba mu je odgovorila daje u zatvoru. Navodno je Tito odmah naredio da se pusti i tako je, zahvaljujui svom studentskom kolegi, Dozo puten. Postoji jo jedna poruka iz ove anegdote: ta je falilo da Dozo bude predsjednik kao i Naser, skupa su bili u klupi. Ova potajna babina razmiljanja Udba je denuncirala pred samu ozinu smrt. Oito je babo ekao slinu priu o Homeiniju pa da zagrize. Homeini kao da nije ni uo za Bosnu. A ja sam zagrizao toliko da mi nije bilo dosta zalijepiti Homeinijevu sliku na vitrinu, ve sam je zalijepio na unutarnju stranu poklopca kone torbe. Imao sam jednu foru sa tom slikom. Neke sam prijatelje sa Filozofskog fakulteta, Zilhada, Rifata i Ahmeta, pozdravljao tako to bih im podviknuo selam i otvorio poklopac da vide sliku Homeinija. Sva trojica su kasnije imali problema sa Udbom zbog ove slike, iako su bili profesori marksizma. A gdje je tu Demal? On se oenio. Svatovi su bili koji mjesec prije Titine smrti. Nikad nas dvojica nismo dijelili drutvo i prijatelje. enidbom se totalno udaljio od mene. Radio je kao vanredni profesor u Medresi i mnogo se angairao u predavanjima u Tabakom mesdidu. Najtjenje je suraivao sa Mehmedalijom Hadiem i Hasanom engiem. Ja sam im bio vodonoa. Ponekad, dok bi spremali predavanja u Tabakom mesdidu, kupio bih im groa. Hasana, koliko god sam potovao, nikad nisam volio. Smetala mi je njegova prepotentnost, koja se graniila sa drskou. A i sa Demom se esto svaao, pa su napravili sporazum da ne smiju biti ljuti due od tri dana. erijatski, nema ta. Mnogo, mnogo puta su prekrili taj sporazum. On je klasini aktivist, a la Streljnikov. Mehmedalija je bio, a takav je i ostao, intelektualac. Izvanredno obrazovan ovjek. Lo organizator i lo aktivist. Mislim daje on izvrio presudan utjecaj na Demu, tako da je i Demo vrlo lo organizator i aktivist. Do poznanstva sa njim Demo je bio bohem. Volio je dugu kosu, gorljivo je kritizirao elnike IVZ-a, vidio sebe kao pjesnika. U pubertetu je sanjao o fudbalskoj karijeri. ak je trenirao u FI< Bosna. Tad je odobravao moje foliranje sa slikom imama Homeinija. Ali, nije me upuivao u svoje krugove, niti mi je posebno sugerirao stavove o pitanju Iranske revolucije. Jedanput mi je ispriao da se via sa jednim Irancem. Zvao se Doktor Turabi. Negdje su sjedili skupa i razgovarali o Iranskoj revoluciji. Davao mi je informacija toliko da mi potvrdi ispravnost mojih simpatija za Homeinija.

Demo me je odlino poznavao. Postoje stariji, uvijek se prema meni odnosio zatitniki, tolerirao mi je ispade i pogrjeke. Imao je i ta. Ja njemu nisam imao ta tolerirati, jer je bio sto puta odgovornija osoba od mene. Govorio mi je da sam odrastao na dedinom krilu, to je trebalo znaiti da ja Homeinija volim kao dedu, a ne kao lidera jedne vrlo znaajne revolucije na koncu dvadesetog stoljea. Bio je u pravu: svu filozofiju ivota nauio sam od svog dede, a moje zanimanje za Iransku revoluciju nije sezalo dalje od simpatine brade i turbana imama Homeinija. Ma koliko bile bezazlene, simpatije za imama Homeinija bile su raspravljane na sjednicama CKKP BiH. Kad danas itam stenogram sa sjednice, vidim da su moje simpatije bile panislamistike. Kako je poelo Bilo je dovoljno da se uspaniim kad sam u ariji uo da su neki imami, profesori medrese i studenti privoeni u policiju. Bilo je to 23. marta 1983. godine. Najvie su bili ispitivani o Homeiniju. Zgulio sam Homeinijevu sliku sa torbe. Nikad nisam itao Osloboenje. itao sam Politikin zabavnik, NIN, Sarajevski Svijet, Start, kasnije Danas. Sjeam se kad sam kupio prvi broj Danasa. Osloboenje sam kupio kad sam uo da su objavljena imena grupe uhapenih muslimana. Bilo je to 9. aprila 1983. godine. Od uhapenih sam znao Hasana engia i Meliku Salihbegovi, a Aliju Izetbegovia i Omera Behmena sam vidio na ulici. Za ostale nikad nisam ni uo. Demo je jo bio na slobodi. Nekoliko je puta nosio Hasi paket u zatvor. Paket je bio vraen, a straar na prijavnici je uzeo Demine podatke. Supruga ga je korila da to ne ini, iako mu je sama spremala paket. Ona se bila sprijateljila sa Hasinom sestrom Nedmom. Nisam se puno sekirao zbog hapenja desetak ljudi, al' mi je bilo ao Hase. Tih dana sam otiao roditeljima u Biljane kod Kljua, gdje mi je babo radio kao imam. Dok sam putovao kasno nou, gledao sam mjeseinu i tugovao za Hasom. Zamiljao sam da, dok se ja vozim, on lei negdje na betonu sklupan i pretuen. Nisam znao kako izgleda zatvor. Usprkos filmovima u kojima sam vidio elije, moja mata, potaknuta tugom za Hasanom, formirala mi je betonske hladne elije. im sam doao kui, neprimijetno sam uao u sobu da bih zgulio Homeinijevu sliku sa vitrine. Slike nije bilo. Babo je uradio posao istog trenutka kad je, putem televizije, uo da je uhapena grupa koja je djelovala sa neprijateljskih pozicija. Ujutro za kahvom majka me je upitala za Hasana. Voljela ga je kao dobrog Deminog prijatelja. Kako mu je jadnoj majci?!, odhukivala je. lma samo njega. Nisam im kazao da mu Demo nosi pakete u zatvor. Sedmi maj Nekako sam oduljio kod kue. Moda zbog Mirzete. I ona je bila kud. Nas dvoje smo sjedili za stolom pod ljivom kad je mali Hasib, djeak iz komiluka, dotrao uzvikujui: Nedade, trae te kod kue! Ko?Je 1' policija?, htio sam se naaliti sa uspanienim djeakom. Jeste. Policija te trai, odgovorio mi je. Srce mi je obuzela hladna zebnja. Krenuo sam kui. U sobi sam zatekao majku, starog komiju Latifa, jednog policajca u uniformi i dvojicu mlaih ljudi. To su bili agenti Udbe, koji su se predstavili kao Muharem Zjajo i eljko(?), moda Varunek, iz Banje Luke. Vrili su pretres stana.

Rovili su po vitrinama, preturali knjige, izdvajali Demine slike, teke, razglednice, kasete... Zavirivali pod krevete, u dimnjak, traili su oruje. Dok su izmicali vitrinu sa knjigama, neto je ispalo i udarilo o pod. Bila je to uramljena mala slika branog para Broz. Pali su naglavake, i dok su agenti gledali u nju, oni su dubili na glavi Tito na eiru, a Jovanka na puni. Muharem ju je uzeo i stavio na vitrinu. Tad su prestali rovariti. Ljudi, Tito mi je valj'o, uzviknem u raspravama o Titi. Ono to su izdvojili, popisali su i odnijeli. Na rastanku su me upozorili da se ne odvajam od kue i da isto prenesem babi, koji se tog dana nalazio na nekoj sjednici imama u Jajcu. Tako je poelo. Majka je zaplakala i nikad nije preboljela. Nikad je vie nisam vidio bez bola u oima, i tespiha u rukama umrla je od infarkta. Babo se zabrinuo i othuknuo iz dna due. Uhvatio se za lijevo rame koje ga nikad nije prestalo boljeti umro je od infarkta. Rahmetullahi alejhim. Po nianima na seoskom greblju u Pridvorcima moe se proitati da su Sakib i Demila Lati ivjeli (samo!) 60 godina. Iste noi otiao sam u Sarajevo. Zapravo, im je babo doao iz Jajca. A do tada sam se bio oprostio sa Mirzetom. Rekao sam joj da mi je Demo uhapen i da e od sada zauvijek, mislio sam da e komunisti vjeno vladati, moje ime biti pod igom. Mirzeta je plakala. To je bila no bola u mom ivotu. Sedmi maj! Svi koje sam volio te noi su bolno plakali. Ja nisam plakao, ali sam od te noi izgubio osmijeh, koji se vie nikad nije vratio na moje lice. I danas se smijem, imam imid ovjeka vesele naravi, ali iza mog osmijeha ostaje duboko more tuge i boli koje se slijevalo u moju duu od Deminog hapenja do smrti roditelja. Ustruavao sam se izgovarati ovakve tvrdnje zbog Deme, da se ne bi on direktno osjetio krivim, ali to je istina. Vanost izricanja ovakve tvrdnje lei u tome to smatram da nita manje nisu patile familije, posebno roditelji, nevino hapenih politikih zatvorenika u doba komunizma. Udbi nije bilo dosta samo muiti uhapenog dravnog neprijatelja ve se mazohistiki trudila unititi ognjite, kako je moj babo to nazivao. To im je bilo cilj i sa Deminim hapenjem. Dok klanjam dumu... im sam stigao u Sarajevo, otiao sam Timi, Deminoj supruzi. Kroz pla mi je ispriala da je bio na nastavi u Medresi kad su ga iz SUP-a pozvali telefonom da doe u SUP, zgradu dananjeg Federalnog MUP-a. Dok klanjam dumu, odgovorio je. Saekao je dumu i onda otiao sam. Njegovi prijatelji su priali kako se u haremu Hadijske damije opratao sa njima, govorei im da su ga Oni (!) pozvali. Raunao sam daje Hasan uhapen 24. marta, dakle prije vie od mjesec dana, i da Demu, vjerovatno, ispituju kao njegovog svjedoka. Pitao sam Timu da li su joj udbai koji su joj pretresali stan rekli gdje se nalazi Demo. Tamo gdje su i mene vodili, rekla je. Odmah sam otiao u zgradu kod Ljubljanske banke. Na portirnici sam pitao za brata. Jedan policajac me je upitao kad je pozvan u SUP. U petak, rekao sam. Danas je ponedjeljak. Onda trebate u Centralni zatvor. Odem u CZ. Traim da mi se kae gdje mi je brat. Niko ne zna. Vraaju me u SUP. I pored straha koji sam osjeao ulazei u zatvor i SUP, smogao sam hrabrosti svaati se: Kako mogu da ne kau familiji ta se desilo sa ovjekom koji je otiao u SUP! Bez obzira na to, niko mi nije rekao gdje mi se brat nalazi. U akam sam krenuo u stan na Alifakovac. Sa vrha Alifakovca se vidi kupola Centralnog zatvora. Sjeo sam na klupu i zurio u nju, mislei na Demu. To e mi postati navika, pa sam jo mnogo puta sjedio i gledao u kupolu zatvora, eznui da saznam kako mu je unutra.

uvaj obraz, sine! Tragajui za Demalom, saznao sam da su familije drugih uhapenih upuene na istranog sudiju Abdulaha Hadikaria. Otiao sam u Sud. Pronaao kancelariju sudije Hadikaria. ekajui pred kancelarijom, primijetio sam djevojku koja seta ispred vrata. Bila je to Nerma Biaki, sestra Dulina i Edhemova. Hadikari mi je dozvolio posjetu na jedan sahat. Uspio sam preko Mirzete, koja je studirala u Banjoj Luci, poruiti babi da doe u posjetu. On e, hudnjak, zakasniti. U zatvor smo uli samo Tima i ja. Prihvatili su nam paket na ulazu, a nas su odveli nekud na sprat prema dugom hodniku. Reetke! Reetke! Svuda su bile reetke, lspinjui se uza stepenice, ugledao sam Demu kojeg je vodio policajac ispred nas kroz dugi hodnik. Bio je u papuama, hlaama i jednom mom starom smeem demperu. Jauknuo sam i uhvatio se za reetke. Tima me je tjeila. Ona nije plakala. To je krajika gordost. Prkosila je policajcu i savladala pla. Ja sam sklupan ridao. I policajac me je poeo tjeiti: ut e te Demo. Mora da je bio musliman, vjernik. Obrisanih suza doao sam pred Demu. Uveli su nas u kancelariju. Glumio je oputenost, ak se i smijao. Nekoliko puta Timi je ponovio da se uva. uvaj se kad prelazi raskrsnicu. Mene je pitao za roditelje. Samo to smo izili iz zatvora, neko me zovnu. Bio je to babo. Kasnio mu je autobus. Opet moljakanje kod Hadikaria za babinu posjetu. Dobijamo 15 minuta. Sad smo u prizemlju. Pored Deme je sjedio ovjek u civilu i vakao vaku. Bio je to Vlado, navodno, upravnik Centralnog zatvora. Ovog hladnokrvnog ovjeka sretat u dugo u vrijeme posjeta, tokom suenja, mog hapenja, pa i danas ga sretnem na kahvi. Bilesi sam i jutros, dok sam sa Hadibom pio jutarnju kahvu, primijetio Vladu kako stoji iza mojih lea. Babo, samo mi je stalo do toga da me ti ne krivi. Nita nisam kriv..., poeo je Demo svoju ispriku babi. Vlado se nakaljao. Znam, sine. Ne sikiraj se. Babo zna kako te je odgojio. Demo je bio osokoljen babinom podrkom te nastavio: Nisam htio potpisati lai na druge... Ovdje gaje Vlado direktno prekinuo. Prekinut u posjetu ako tako nastavite. Demo se bio zacrvenio. Znam ga. Sigurno bi u drukijim prilikama skoio na Vladu, iako je ovaj bio mnogo korpulentniji od njega. Ja sam utio. Ma, sluajte Vi, drue! Nije moje dijete protiv ove drave, a, vala, ne smije ni druge teretiti!, podviknuo je babo, pa poto je vidio da Vlado nee da se svaa, nastavio istim tonom prema Demi: A tebi kaem, sine bolje ivjeti sahat ista obraza nego dug ivot crna obraza. Vlado je pogledao na sahat i prekinuo posjetu. Hajd1 mu znadi je li ba isteklo tih jadnih petnaest minuta. Na izlazu, babo je zapalio cigaretu. E, nek' sam mu skresao, pas mu majku..., komentirao je babo sukob sa Vladom. Ujed za digericu I danas kad proem ulicom ispred Sarajke ka CZ-u, sjetim se rahmetli majke. Ili smo u posjetu Demi. Tima i ja smo je drali pod ruku. Nije bila tako stara i bolesna. Ali, tad smo je pridravali. Vie nikad nisam sa njom hodio a da je nisam drao pod ruku. Boe, sad se sjetih da smo je Mirzeta i ja tako odveli do bolnike sobe iz koje nikad vie nije iskoraila. Tad sam joj pokazao rukom zgradu zatvora. Ona je zaridala nasred ulice. Aj, moj Demale!!!, jauknula je i pala na asfalt. Preznojavala se i mi smo joj brisali znoj. Jedna ena je povikala sa prozora Je 1' to umire? Donijela joj je vode i kocku eera. Ide sinu u zatvor, objasnila je Tima. Hajde, moja, i zatvor je za ljude, tjeila ju je. Ipak je pribrana ula kod Demala. Tjeila je mene i upozoravala da mu neto ne otkrijem o njenom plau. ak se smijala u

razgovoru sa njim. On je uzvraao. I reklo bi se da je posjeta dobro prola. Ali, kad smo doli kud, majka je otila u spavau sobu, stavila jastuk na glavu i nije izlazila osim kad je ila u kupatilo da promijeni abdest. Jednom mi je priznala da je svaku no oekivala smrt i da zbog toga uope ne koristi proteze. Demal je sliio majci. Kasnije mi je priao kako bi se radovao i odbolovao posjete. Tako e se odvijati drama izmeu nas slijedee tri godine. Prema strahu roditelja za Demalov ivot, vidio sam da su, ipak, znali da ivimo u opasnom drutvu. Koliko su znali za komunistike torture nad narodom, koliko su znali njihovu bezdunost? 0 svemu tome su utjeli pred djecom, jer znanje o komunistikim zlodjelima bilo je najopasnije znanje. Strah i utnja o komunistikim zloinima jedan je od velikih fenomena komunistikog vladanja. Moj dedo je na vijest o Demalovom zatvaranju samo jauknuo: Takvi su oni. Lijepo sa tobom pred narodom, a za digericu ujedaju kad niko ne vidi. Nikad do tada nisam primijetio da moj dedo, nepismeni i bogati seljak, mrzi komuniste. Trai advokata! Poto se to cijelo ljeto smatralo da su pod istragom, sve posjete je odobravao istrani sudija Abdulah Hadikari. Zato smo svakog utorka moljakali jo koji sahat za posjetu. Jednom mi je Hadikari rekao da mogu istog dana vidjeti Demu, al' sam. Tako je Demo traio. Otiao sam u zatvor, gdje me je ekao Vlado, tad sam ga zvao Kerber, i doveo Demu. Pozvao me je da mi saopi da naem advokata. Predloio mi je aru Bulia. Ve sam razgovarao sa njim. Nee traiti vie od jednog miliona dinara, rekao mi je Demo. Jedva sam naao aru. Ovaj se nekao, a ja nisam navaljivao. Idui od are, sretnem profesora Kasima Hadia, nekadanjeg Demalovog razrednika. On mu je na ime Demal dodao din, dakle Demaludin. Iz milja, jer ga je jako volio, a nije imao roene djece. Hadije bio Sandaklija iz Priboja. Bio je 12 godina na robiji pod optubom da je zagovarao autonomiju Sandaka. Neki su tvrdili daje trebao biti objeen. Pitao me je za Demala i rekao sam mu da traim advokata. Nema vie advokata iz mog vremena. Beogradska kola se smatra najjaom, a i svakako gledaj da ga brani Srbin, savjetovao me je profesor. Srbi to i dne. Otiao sam kui i telefonirao beogradskom muftiji Hamdiji Jusufspahiu. Rekao sam da elim da mi preporui advokata. Dolazim za nekoliko dana u Sarajevo i vidjet emo se. Saznao sam daje muftija doao u Medresu. Sreo sam ga na izlazu. Kad me je vidio, zavukao je ruku u unutarnji dep sakoa i na nonalantan nain mi tutnuo neto u ruku. Ni pozdravili se nismo. Bila je to vizitkarta dr. Rajka Danilovia, advokata iz Beograda. Imao sam novac za put u Beograd, al1 nisam imao za kaparu advokatu. Kanio sam se otii do babe. Njegova plaa je bila pola miliona dinara. Ipak sam odluio otii, raspitati se za advokate i za cijenu njihovih usluga. Nikad nisam bio u Beogradu. 0 putovanju sam razmiljao dok sam klanjao ikindiju u Begovoj damiji. Poslije namaza priao mi je Ibrahim Ahmetagi. Saekaj me ovdje, dok se vratim, zamolio me je. Nisam ga dugo ekao. Ibrahim je otiao u banku i pruio mi tuce novanica. Evo, nek' ima za advokata, rekao je. Mislim da je bilo tri do etiri miliona dinara. Ibrahim je radio kao prevodilac arapskog jezika u Iraku i imao je dobru plau. Njegov babo je imam i njih peterica brae zavrili su Medresu. U Beograd sam otiao sa vizitkartom dr. Danilovia i sa imenom Srde Popovia. Neko mi je rekao, mislim Fikret Kari, daje to najpoznatiji beogradski advokat. Ispriao mi je daje gledao jednu emisiju, mislim na BBC-u, o njemu kao advokatu koji je osuen na godinu robije zbog toga to se identificirao sa svojim klijentom. Sa telefonske govornice pozvao sam

prvo Popovia. Sekretarica mi je rekla da je u Americi. Onda sam okretao telefonski broj kancelarije Danilovia. Tek u popodnevnim satima neko mi je digao slualicu i objasnio gdje se nalazi kancelarija. Danilovi je bio pedesetogodinjak vrlo otmjena izgleda. Fascinirao me je svojom elokvencijom. Bio je uo za hapenje u Sarajevu. Tako je slobodno govorio da sam se uplaio, ukoliko bi nas uli, da nas ne uhapse na licu mjesta. Pristao je da brani Demala. Shvatio je daje Demo zadnja rupa na svirali po optunici i pokazivao interes da brani glavnog. Ja nisam znao rei ko je glavni. Moda engi?, rekao sam. Na moj upit koliko e to kotati, odgovorio je: Duplo skuplje nego sarajevski advokati, jer u ja imati trokove prevoza i noenja. A, takvo suenje e trajati mjesec dana. Prema tome, ukupni trokovi bi mogli izai do 30 miliona dinara. Nikad nisam sanjao o tolikom novcu. To je est godina rada moga babe! Ipak sam pristao. Da potpiem punomo, rekao sam mu. A kaparu u Vam dati kad doete u Sarajevo. Nikom nisam govorio kolika je cijena advokata. Ni babo nije znao. Moda me je ohrabrio Ibrahim da u skupiti novac za advokate i nisam se kajao to sam za toliki novac pogodio advokata. Dok sam se vozio Bosna ekspresom, osjeao sam zadovoljstvo da sam kao pravi mukarina potpisao tako velik' posao. Naalost, svaki psihotest kojem bih bio podvrgnut tih dana pokazao bi da sam bio neuraunljiva osoba. Svaka sekunda mog ivota bila je okupirana tugom za Demom i mrnjom prema policiji. U osami, bilo sobi ili kupeu, mislei na zatvor, nesvjesno bih udario akom o zid ili sto i uzviknuo: Osvetit u se, ako Bog da. Psovao sam im majku komunistiku. Kondicioni sudija Nikad cijeli juli nisam proveo u Sarajevu. U to vrijeme kosio bih travu po Koarama skupa sa Demalom. Zato sam mislio da vruina, koja je za mene bila nepodnoljiva, izbija iz asfalta. A kako je tek Demi u eliji?, mislio sam. Ne znam ko mi je rekao da su sarajevski advokati dobili poziv od sudije Rizaha Hadia da dou preuzeti optunicu. Termin preuzimanja optunice javio sam Rajku. I on je doao avionom. Sa Aerodroma smo se odvezli do Suda. ekao sam ga u Amerikancu da donese optunicu. Kad je doao, odmah mi je optunicu stavio na sto. Odmah sam im napravio zvrku. Sudija je od nas zahtevao da optunicu ne pokazujemo rodbini. Ja sam se usprotivio i rekao da familija ima pravo znati optunicu. Sudija je kipteo od besa zbog mojih beogradskih tosova. Smijao se grohotom i, vidno raspoloen, naruio je ruak. To je muzika za moje ui, rekao sam mu dok sam listao optunicu. Kad sam stigao do spiska svjedoka, pitao me je da li znam neke od njih. Znao sam ih veinu. Ne pribliavaj se svedocima, osim onim u koje ima poverenje. Ovo upozorenje je bilo znaajno za mene, ali ja ga neu ispotovati. Poslije ruka Rajko je otiao Demi u zatvor, da skupa proanaliziraju optunicu. Vidio sam papiri ispisan suhom olovkom, to znai da povjerljive stvari nisu govorili, ve pisali. Pa, dete, bogati!, podviknuo je Rajko kad me je vidio pri izlasku iz CZ-a. Emotivno je utuen. Moramo ga okuraiti. On nije svestan kakva mu je uloga namenjena. Malo poslije, valjda da bi otklonio moju zabrinutost, rekao je: Ma, pesnik, ovee. Moramo ga pripremiti za suenje. Jesu li ga tukli, Rajko?, pitao sam. Nisam ga to pitao, slagao

me je. Pa, ta e ga drugo pitat'?!, mislio sam u sebi. Ne sikiraj se. Ti si mukarina. Mora znati da nema zakona bez palice. Razume? Nisam ga razumio i nisam mu nita odgovorio. Izgleda da prvo tebe trebam pripremiti za njegovo suenje, pa tek onda njega. Jo neto je teoretizirao o balkanskoj emotivnosti. Ja sam uutio vidno razoaran rezultatom advokatove posjete Demi. On e vozom putovati za Beograd, tako da smo dugo sjedili u Moria hanu i jeli odlian rotilj. Tad saznajem da je Demo imao pravo imati advokata tokom istrage, to su mu ovi majmuni uskratili. Tako je on vidio svog advokata na dan uruenja optunice. Nita mi to o pravima nije ilo u glavu. Pa ta ti tu, Rajko, moe uiniti?, upitao sam ga prijateljski. Ti oekuje da ja oslobodim tvoga brata, je I1 da?!, zapoeo je svoje kratko objanjenje. Klimao sam mu glavom potvrdno. Ti veruje da je tvoj brat nevin, je 1' tako? Veruj mi da sam i ja ubeen u to. Al' male vajde e ti biti od mene. Njima su kazne ve odreene i oni su ve osueni. Ja mogu samo da se borim za zapisnik kako bismo imali to bolje anse na Vrhovnom sudu, zatim na Saveznom itd. Ovde je sve gotovo. ta sam mogao tad misliti o njemu? Primiti toliki novac za odbranu, a presude ve gotove?! Demo je udan deak. Sve se to oko njega udno desilo. Njega su prikaili optunici, nastavio je elaborirati Deminu poziciju. Tvrdio je da su Demu priveli da bi preko njega uspjeli imati kvalitetna svjedoka Izetbegoviu, odnosno njegovoj inkriminiranoj knjizi Islamska deklaracija. ProceniIi su da je Demo mek deak, pesnik, ali dovoljno obrazovan da artikulira ozbiljnije naune i politike ideje kakve su iznesene u Izetbegovievoj knjizi. Verovatno je obrazovaniji od drugih. Mislili su da e to deako lice svisnuti od straha i lako pristati na saradnju. Al' su oito naili na tvrd orah. Koliko god mu je neubedljiva pozicija na optunici, bojim se da emo ga teko iupati, jer je policija kivna na njega. On im je jedan veliki neuspeh. Izgleda surovo matovito da bi bilo istinito, al' tako vidim situaciju. Rajko rijetko konzumira alkohol. Te noi, uz dobar rotilj, pio je i mislim da je zbog alkohola razvezao jezik. Raspitao sam se kod jednog svog prijatelja advokata za sudiju (Rizaha Hadia), koji je skupa sa njim bio na fakultetu. Zna kako su ga zvali studenti? Balvan. Bio je glup kao balvan. E, takve sudije bira policija za svoje zadatke. On samo mora biti kondiciono spreman da se nosi mesec dana sa nama advokatima. Nee nam biti lako. Znam mnoge glupe studente' koji su postali dobre sudije. Jo mu je preostalo da mi kae koje tuiteljica, to sam i pitao. Njeno portretiranje je ostavio za kraj. Radi se o veoma lepoj i zgodnoj eni. Kako su mi rekli neki prijatelji, ova mlada Hercegovka bila je primeena jo kao studentica, i po lepoti i po pameti. Tako je stekla dobru zaleinu uticajnih politiara. Nakon ovog procesa treba da ide u sam dravni vrh. Kako sam u danu bio utuen, tako sam na kraju veeri bio oaran Rajkovom slobodoumnou. Hvalio sam ga kao da me je sam Bog poslao k njemu. On me je zagrlio kao dijete. Tepao mi je: Lepi moj, bit e dobro. Onda je poeo priati o svojoj kerki, koja mu je bila na studijama u Americi i kako joj alje novac da bi tamo nastavila karijeru. Pred odlazak u voz rastali smo se kao stari prijatelji koji su se jedan drugom dugo ispovijedali. Rajko i ja smo stvarno postali dobri prijatelji. Familije na okupu Kako su poele posjete istim danima, familije optuenih su se susretale u holu zatvora na alteru za predaju paketa. Od njih saznajem pojedinosti o stranim hajkama i hapenjima. Mnogi od njih su bili sasluavani i hapeni, neki roaci e biti svjedoci optube. Izetbegoviu je stan premetalo jedanaest udbaa. Udbai su mu poturili emigrantsku hrvatsku tampu u biblioteku i slikali ga sa njom. U rukama je morao drati novine Nova Hrvatska.

Alija je protestirao. Kasnije u rei zato je ovo bila osmiljena podvala KOS-a. Tek, ujem od Time kako su se udbai pred njom igrali pitoljima i govorili joj da ne pokua skoiti kroz prozor dok su je sasluavali u SDB-u. Svakim danom saznajem sve vie informacija o opsegu racija. Procjenjujemo da je gotovo 500 ljudi sasluavano u SUP-u. ujem psihike drame nekih ljudi, ujem za tuu i zastraivanja. Ruidu Prgudi su odnijeli novac, Edhemu Biakiu vrijedne suvenire, starine, neku unikatnu lovaku puku. Mujkijeva djeca ostala bez igdje iega. Edhema su uhapsili u vozu dok je putovao u Zagreb, gdje je bio upisao postdiplomski studij. Hasana su uhapsili u Stocu. Izgleda da je familija Kasumagia bila po broju najvie obuhvaena istragom. Familija Serdarevi, odakle je Ismetova supruga Azijada, bila je brojna u organizaciji Mladih Muslimana. Tako su oni duture proli kroz istragu. Nisu se smjeli viati, niti zvati telefonima. Od tada se meni otkriva potpuno novi svijet i nova historija muslimana. Naravno, bila je to tamna strana. Deseci su ih mladost proveli po komunistikim kazamatima. Oi u oi sa udbakom nemani, moje iskustvo, spoznaje o dramama i tragedijama muslimanskih familija trajno e opredijeliti moje miljenje o dravi i drutvu u kojem sam odrastao. Takvu sam spoznaju jezivo preivljavao. Vidio sam sebe kao mjeseara koji je uspavan hodio po mirnoj povrini nekakvog jezera na ijem dnu ivi i koti se neman najstranije sorte. Mene, uspavanog mjeseara, i mogla je iz sna probuditi samo tako jeziva spoznaja o nemani. Probuen sam iz sna bezbrine mladosti i sve vie propadao ka eljustima nemani. Da, bilo me je strah! Moji dani i noi bili su jezoviti. Evo dana kad sam doao u carstvo udbake nemani. Suenje je poelo 18 jula. Familijama optuenih date su specijalne propusnice koje je na ulazu u sudnicu pregledao korpulentni policajac Ratko. To je bio popodnevni nastavak suenja. Ratko me je zaustavio, rekavi da saekam malo u holu. Tako su samo jo zaustavili Nuriju Milica. Nuriju su ljudi poznavali kao ludu, Boe me oprosti, koji je itav ivot prodavao tespihe i hamajlije ispred Begove damije. Od svoje trgovine pravio je damiju u svom selu kod Rogatice. Nurija se opirao policiji i glasno gunao da ne da svoje muslimane. (Smatram daje to bio jedini javni protest protiv ovog procesa u Sarajevu. Muslimanskom Sarajevu! Nek' se zna. Samo je hudi Nurija protestirao zbog njihova hapenja!) Svi posjetioci su uli i vrata sudnice se zatvorie. Na holu meu velikim stubovima ostali smo Nurija i ja. Najedanput, kao da su bili markirani, iza stubova u holu pojavi se nekoliko ljudi u civilu. Prvog su zgrabili Nuriju. Odvukoe ga ka jednom kraju hola, ka advokatskoj komori. ujem neki prasak. Nurija urlie i vie: Mar! Mar! Pustite me! U tom trenutku me uhvati jedan brkat ovjek pod ruku. Sad e vidjet' svoga Boga!!! Teglio me iza stuba. Prepoznao sam brku. Bio je to Meho Hadimei, sin Murata, starog sekretara Medrese. Nemoj, Meho, majke ti!, zavapio sam od straha. On se iznenadio to sam ga prepoznao. Znam da sam poeo isputati vjetrove od straha. Boljela me je uvrnuta ruka. Drhtao sam, mislim da sam cvokotao zubima. Na umu su mi bili savjeti Orhana Nevzatija, drugog Deminog advokata, da se pazim jer me mogu izlemati negdje iza oka. Dobit e par palica po bubrezima i gotov si za itav ivot, upozoravao me je oinski. Odakle se tu bio stvorio Vlado?! Strani Kerber! Iznikao je iza stuba. Mislim da je iza svakog stuba bio maskiran po jedan agent. Vrebali su me. Da sam pokuao pobjei, bio bih uhvaen. Vodi ga Rusmiru, proderao se Meho. Kerber je rekao da ga slijedim. Mislio sam da me vodi u svoj zatvor. Za nama su krenula jo dvojica. Drali su pristojno odstojanje tako da, dok smo izili na ulicu, niko nije primijetio da sam uhapen i da sam pod pratnjom. Molio sam Vladu da me pusti. On je hladnokrvno vakao vaku. Zna mi roditelje. Nee moi preboljeti ako i mene odvede u zatvor, mucao sam dok sam iao pored njega. Nisam nita skrivio, ponavljao sam.

Nisam odveden u zatvor, ve u SUP. Vlado me je predao Rusmiru Hadiosmanoviu. ovjek ikave frizure sluao je muziku sa nekom enskom u svojoj kancelariji. Ona nas je ostavila same. On mi prie. Da vidim i tu ptiicu*, smjekao se. ta si skrivio?, pitao je. Nita, odgovorio sam. Tad me je raspalio dlanom u elo tako da sam sjeo na guzicu u fotelju koja je bila iza mene. Da te vie nisam vidio blizu Suda, frajeru. Jasno!, proderao se. Jasno, odgovorio sam nujno. Mar kui! Od tada me je poeo boljeti stomak, esto sam povraao, muila me nesanica i glad. Puio sam mnogo. [Uskoro e mi puknuti ir na dvanaestopalanom crijevu. Jkrvario sam, a u bolnicu nisam iao. Bolio me je zatiljak zbog malokrvnosti. Dok bih sjedio, drmuckao sam nogama, grickao zanoktice postao sam nervno rastrojena osoba. Moj mentalni sklop bio je slabaan za ovako surovu stvarnost. Poetak suenja Mi, familije optuenih, bit e kasnije esta fraza u naim obraanjima, molbama i istupima. Ova fraza je bila mnogo vie ivotna nego se to doima iz predstavki. Na muci, boli i solidarnosti nastala je jedna nova familija od trinaest paenikih porodica. Skoro svakodnevno smo se viali, ja sam kao unak tkao izmeu njih. Pomagali smo se i podravali. Kuknjava i suze koje smo ispoljavali nakon hapenja prestali su tokom ljeta. Tek smo svoje uhapene alili zbog nesnoljivih vruina u zatvoru. Kako se primicao zakazani dan suenja, kod nas je porastao optimizam. Naivno smo vjerovali u Sud i pravdu. Dobro smo se pripremili. Pokupovali smo ugledne advokate iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Meu njima je bilo Srba, Hrvata, Bonjaka i jedan Albanac. Vrili smo i neke druge pripreme. Neke ugledne Sarajlije pokuavale su doi do politiara, a ja sam kontaktirao ljude u Islamskoj zajednici i posebno sam radio na pripremanju svjedoka, stoje bilo kanjivo i to e mi se obiti o glavu. Al' zato e taj moj specijalni zadatak unijeti u sudnicu najvie ivosti, tako da e povremeno suenje biti prava dobra pozorina predstava puna neizvjesnosti za sve strane. Tuiteljica, sudija i policija strepili su nad svakim svjedokom, a odbrana i optueni su nagaali ko bi mogao promijeniti iskaz. Idealna atmosfera za kladionicu. Da se neko kladio, uz suradnju sa mnom, mogao je dobiti osamdeset posto opklada. Za toliko svjedoka sam znao kako e svjedoiti. Putem direktnih ili indirektnih kontakata. Znao sam i ko se nee pojaviti na Sudu, naprimjer Ahmed Feti, Hasanova desna ruka, iz Tabakog mesdida. On je pobjegao u Sandak i nije se pojavio na Sudu. Tog jutra, 18. jula, iskupljali smo se u holu Suda u Sarajevu. Familije su bile odjevene kao da su doli na svadbu. Mislim da nismo improvizirali optimizam. Kao da smo namjerno prkosili udbaima svojim ivahnim razgovorima. Svi smo u rukama drali papiri ovjeren potpisom Sime Kurajice, predsjednika Suda. To su bile propusnice za ulaz u sudnicu. Malo je bilo nepoznatih lica. Nekoliko studenata Islamskog fakulteta demonstrativno je pokuavalo doi do propusnica. Izgledali su kao mladi zaneseni revolucionari. U svojim predstavkama, kad smo se alili da mnogobrojna publika koja je eljela pratiti suenje nije mogla dobiti propusnice, nismo govorili istinu. Neki nisu mogli dobiti propusnice, ali nisu bili mnogobrojni. Uli smo u glavnu sudnicu i posjedali na drvene klupe koje su bile poredane u desetak redova. Mom i Mujkijevom babi policajac Ratko strogo je naredio da skinu

francuzice sa glave, pokazujui provokativno na veliki Titin poster: Znate da se u prostorijama gde je Titina slika skida kapa. Dok sam razgledao sudnicu, sjetio sam se da sam ve jednom bio tu kad se sudilo Muharemu Hasanbegoviu, imamu iz Gorada, i Avdi urovcu, njegovom muteveliji. Dakle, bio sam jednom u sudnici. Dok sam se prisjeao tog dana, iza mojih lea nastao je komar. Okrenuo sam se. Na stranja vrata bio je uao Alija Izetbegovi: Selam alejk!, pozdravio nas je ponosno. Hodio je gordo, sa smijekom na licu. Ostale koji su za njim ili nisam prepoznao. Naiao je Haso. Imao je bradu. Bio se promijenio. Demo je uao poslije Melike. Pozdravljao je Timu i babu. Mene je primijetio kasnije. Samo troje iz jedne familije moglo je dobiti propusnicu. Nisam ni primijetio da su mi oi bile pune suza. On mi je dodirom pod one kapke pokazao na suze. Obrisao sam ih i spustio glavu u ake. Ne sjeam se kad i kako su uli sudija, porota i tuiteljica. Deset advokata bilo je ranije sjelo za stolove sa lijeve sudijine strane. Sudnica je u tom asu izgledala ovako: Cijelom sudnicom dominirao je ogromni portret Tita, ispod kojeg je pisala parola: U IME NARODA. Ispod Titinog portreta sjedio je sudija Rizah Hadi. Opet sam se sjetio suenja Hasanbegoviu. Tad je isti sudija sjedio na istom mjestu. On i Tito ne naputaju ovu sudnicu, pomislio sam. Iza sudijinih lea diskretno su se pozicionirala tri porotnika. Predstavljali su sveto trojstvo naroda BiH. Sudiji sa desne strane sjedila je dama u modrozelenom kostimu. Imala je bujnu kestenjastu frizuru. Bila je to tuiteljica Edina Reidovi.Vis-a-vis tuiteljice sjedilo je deset advokata: Nikola Muslim, Milorad Kati, dr. Rajko Danilovi, Orhan Nevzati, Fahrija Karkin, Nenad Jovanovi, Rasim Omanovi, Milosav Janji, Nikola Sukno, Sead Hadisejdovi. Publika je gledala u potiljak optuenih. Bili su to Alija Izetbegovi, Salih Behmen, Omer Behmen, lsmet Kasumagi, Hasan engi, Husein ivalj, Edhem Biaki, Mustafa Spahi, Melika Salihbegovi, Demal Lati, Dervi urdjevi i ula Biaki. Iza optuenike klupe bio je kordon unifomirane policije sa pendrecima i pitoljima objeenim o bokove. Meutim, u sudnici je bilo jo desetak naoruanih udbaa u civilu. Podijelili su se po okovima sudnice. Reflektori kamermana nagovijestili su da je sve spremno za poetak. Kamerman, kojeg sam primijetio im se Izetbegovi pojavio u sudnici, kruio je sa kamerom na ramenu na niijem terenu izmeu sudije, tuiteljice, optuenih i advokata. Tek ove godine, kad smo snimali edukativni film Namaz, Hakija Topi mi je rekao da je on bio taj kamerman u sudnici i da se snimka poetka i kraja suenja nalazi u arhivi RTVBiH. Komunistiki srp anje muslimane Sudija se prije oficijelnog poetka porjekao sa Izetbegoviem zbog pozdrava. Naprosto je dreknuo na njega. Izetbegovi je odbrusio da ima pravo pozdraviti porodicu. Zatim se opet spetljao oko predstavljanja advokata, ini mi se, pa je zagalamio na nas publiku da se smirimo. Govorio je usiljeno i srdito. Tad na scenu stupa Orhan Nevzati, advokat Mustafe Spahia. Taj tihi i smireni ovjek izvanredne lucidnosti pogaa u sridu. Traio je izuzee sudije Rizaha Hadia. Jo samo da je zatraio skidanje Titove slike, pomislio bih da mi je itao misli. Rizah je sudio Hasanbegoviu, kako sam se ve bio prisjetio. A Mujki, koga brani Nevzati, pisao je peticije zbog ovog sudije. S pravom je smatrao da on nee biti objektivan. Ne mogu se precizno prisjetiti pravne zavrzlame po kojoj je okonana ova taka izuzea sudije. Upeatljivija mi je u sjeanju reakcija bijesa i srdbe tuiteljice Edine, koja se samo

pozivala na Zakon, a sudija preklinjao Mujkija da usmeno kae da li on osobno ima povjerenja u njega, nakon ega bi obeavao da e suenje biti objektivno i fer. Po ovoj taki dolo je do prekida, da bi Simo Kuraica, predsjednik Suda, presudio, naravno, u korist ostanka sudije. To za mene nije bilo toliko bitno koliko sam uivao da se neko tako inteligentno suprotstavio toj (sve)moi. Bio sam ponosan na Nevzatija i Rajka, koje sam osobno angairao da skupa brane Demu, Ismeta i Mujkija. Vano je bilo pokazati im zube. Rajko i Orhan su to uinili ve na startu. Tako je Rajko u prvoj pauzi u hodniku Suda priao Edini, koja je bila u zelenom kostimu, uputivi joj kompliment da joj lepo stoji zelena boja. I ja sam muslimanka, zar ne?!, uzvratila mu je cinino. On se tako dobro nasmijao, to je znak da je pravilno razumjela njegov ironini kompliment. Intimno sam osjeao da je rat izmeu mene i komunista poeo. Prvi okraj sam dobio.

Javnost suenja Ne znam kako je dolo do ponovne prepirke Alije i Rizaha. Sjeam se da je sudija galamio na mene, koji sam drao biljenicu i olovku u ruci. Vi ste publika, niste vi novinari i nema nikakva biljeenja u sudnici. Samo Sabina i ja smo zatvorili notese. Izetbegovi je protestirao zbog iskljuenja javnosti. Meni je stalo da se obratim cijeloj potenoj Jugoslaviji, a ne samo sudiji Hadiu... Ja elim da graani iz mojih usta uju i da ocijene da li sam kriv, a da ne saznaju samo iz Osloboenja to sam govorio, govorio je Izetbegovi. Sudija ga prekida galamom. Mi smo ga podrali, uzvikujui da ga sudija pusti da govori. Izetbegovi je kao dokaz iskljuenja javnosti naveo i nae propusnice, a sudija se branio da aranman suenja nije u njegovoj nadlenosti. Uvod u suenje zavrio se priznanjem sudije Nevzatiju: To su niski udarci... Vi elite ugroziti status Suda! Vrlo brzo e Hadi uzvratiti Nevzatiju, dodjeljujui mu sudijske opomene, to je uinio i Rajku. Radilo se o nekom sudijskom pravu, poput utog i crvenog kartona u fudbalu. Osim nekih primjedbi na generalije, raspravljano je i o fizikoj sposobnosti Ruida Prgude. Radilo se o predinfarktnom stanju. To je bila tako bolna situacija da sam vidio ene kako plau u publici. Njegova optunica je izuzeta. Prguda se nikad vie nee pojaviti na suenju. Umro je nakon godinu dana bolesti. Nikad se nije digao iz kreveta. Uvijek su pored njega bdjeli agenti. itanje optunice Edina Reidovi kao javna tuiteljica je ustala da ita optunicu. Kamerman je uperio kameru u nju. Naveer u Dnevniku Edina e dugo biti u kadru sa tonskim prilogom. Optunica nastupa protiv, zapoela je sa itanjem i navela generalije 13 optuenih. Ovdje se moram ispriati itaocima zbog zaborava. Ne sjeam se koliko je publika mogla sluati optunicu. Mi emo svakog dana bivati iskljuivani kad je raspravljano o inkriminacijama u vezi sa putovanjem u jednu prijateljsku zemlju. Mislilo se na Iran. Zato u se posluiti citatom iz optunice.

Prvooptueni su bili Alija i Omer. Njih dvojica su se, prema optunici, poetkom 1974. godine, opsjednuti idejom islamskog preporoda i islamizacije muslimana, usaglasili daje istu neophodno osvijetliti tekstovima koji e zainteresirati iri krug lica... Izetbegovi je napisao i objavio nekoliko takvih tekstova pa prvu verziju Islamske deklaracije daje Behmen Omeru i Teufiku Velagiu, pripadniku neprijateljske emigracije u Beu, (...) pa ovaj tekst Deklaracije u vremenu od 1974. do 1983., u cilju kontrarevoliicionarnog ugroavanja drutvenog ureenja u SFRJ, preveli na arapski, turski, engleski i njemaki jezik, radili izdanja na tim jezicimasa predgovorom, a u namjeri stvaranja grupe istomiljenika na nain i ciljeve utvrene u Deklaraciji istu dali u vremenu od 1976. do 1983. na itanje veem broju intelektualaca: ozo Huseinu, Kupusovi Muhamedu, ivalj Husi, engi Hasanu i Mahmutehaji Rusmiru, Mehmedaliji Hadicu, Salihbegovi Meliki i Biaki Edhemu,... pa su . Hasan, K. Ismet, . Huso, i B. Edhem postali lanovi grupe. (...) U tom pravcu je I. Alija objavio vie napisa, a u 1981. godini zajedno sa H. Dozom sainio zbirku tekstova pod nazivom Problemi islamskog preporoda, u kojoj su u potpunosti preneseni dijelovi Deklaracije (...) pa je jedan primjerak dao H. Cengiu za predavanja u Tabakom mesdidu. Zatim je optunica tretirala druge tekstove koji su tretirali poloaj Muslimana u Jugoslaviji, odnosno Islamske vjerske zajednice, iza kojih su, prema navodima optunice, stajali Omer i Alija. Slijedee inkriminacije odnosile su se na njihove kontakte sa iranskim ambasadorom u Beu i njihov odlazak u Teheran. U Teheran su putovali Behmen, Kasumagi, Biaki, ivalj i engi. Putovanje se desilo 2. januara 1983. Na put nije otiao Izetbegovi zbog Sabinine svadbe. Ove inkriminacije optuba je podvela pod lan 136 KZ SFRj. Sve ostale inkriminacije odnosile su se na verbalni delikt i one su podvedene pod lan 133 KZ SFRJ. One su ukomponirane, naravno, kroz iskaze svjedoka date pred policijom, u kontekst teza Deklaracije, koju je optunica postavila kao platformu djelovanja ove neprijateljske grupe. Prema optunici, Deklaracija je bila razraeni program organizacije Mladih Muslimana. Izbor mjesta, vremena, tema, kvalifikacija, pa i karaktera svjedoka vren je po potrebi sklapanja mozaika po kojem bi se u javnosti stekao dojam da je ova grupa uspjela ui u mnoge muslimanske institucije: Islamski fakultet, Medresu, damije i mektebe. Prema naknadnim procjenama, ovo je trebala biti samo prva grupa muslimana izvedenih na optueniku klupu. Hapenjem dvojice,vojnika, Muhameda ajlakovia, kome je Demo bio profesor, i Avde Stupara, kojima su istragu vodili Simeon Tumanov i Aca Vasiljevi, kasnije vodei ljudi KOS-a, pokazuje dokle su smjerali ii koncentrini krugovi hapenja muslimana. Ve je bio osuen Husejn Smaji, imam u Zvorniku, a odmah poslije njih osuen e biti i Kemal Terzi, student iz Prusca. Ta ambicija Udbe I KOS-a je bitno osujeena izvanrednom, i, naravno, nepredvienom za Udbu i KOS, odbranom ove grupe. Kako mi je Rajko rekao da e on i Orhan imati ulogu da okurae druge advokate te da treba razvaliti Rizahov zapisnik, a ja da remetim pakirane svjedoke i okuraim familije da vre pritisak na javnost, bila je osnovica platforme za njihovu odbranu. Otprilike, stvari su se tako i razvijale, lako je Naser umro, a i Dozo, bilo je drugih Nasera u islamskom svijetu koji e prigovarati Jugoslaviji zbog ovog suenja. Komunistiki srp anje muslimane, pisale su arapske novine. Oni sve znaju Jedan veliki hendikep imali su progonitelji. Zbog pritiska afere Porie umro je Husein Dozo. Da se prisjetimo: on je na otvorenju damije kod Bugojna javno napao Paregon, knjigu Dervia Suica. To je bilo blasfemino policijsko publicistiko djelo koje je imalo cilj kriminalizaciju islama, muslimana (vjernika) i IVZ-a. Dozo je to nazvao zabadanjem trna u

zdravu nogu. Na njega su se obruili mediji, lideri Partije, poput Branka Mikulia i Raifa Dizdarevia, koji su otili Titi u vilu na Koprivnici i ocinkali Dozu, da bi im ovaj rekao da se sa takvima treba otro obraunati. Sad bismo trebali zakljuiti da nije vie bilo Nasera da ga brani. to bi bilo pogreno. Nit' je Naser pit'o Titu za Dozu, nit' su bili kolske kolege. Dozo je odrobijao svoju punu porciju. Tu priu, u koju je vjerovao i moj babo, naveo sam samo kao paradigmu muslimanskog straha i traenja zatite od komunizma. Dozo nije izdrao taj pritisak. Srce mu je puklo. Ali, prema intonaciji optunice, njegov duh je lebdio iznad optuenike klupe. Daje bio iv, da mu se moglo suditi, on bi bio lider grupe, a ne Alija. Udba je znala (i) tajne misli moga babe. Ovako, Aliji je palo sljeme na tjeme. On se u toj ulozi ponaao maestralno. Bolje tada nego danas, rekao bih. Hou rei da su Bonjaci tadanjim rasporedom ljudi na optuenikoj klupi dobili svog prvog lidera nakon ubistva Mehmeda Spahe. Tad nastaje jedna od najharizmatinijih figura meu Bonjacima u ovom stoljeu. Meutim, moj dojam nakon isitavanja optunice bio je da nema tog advokata, tog uma i tog heroja da se moe suprotstaviti ambiciji tuiteljice. ak sam bio zaprepaten informiranosti sastavljaa optunice. Nisam bio jedini koji je uzvikivao oni sve znaju. Znali su kad je ko s kim gledao Dnevnik, etao, nekud putovao... Ali, znali su i pozicije ljudi meu muslimanima, formalne i neformalne. 1 ja bih tako, tada, situirao Dozu, Aliju, Behmena itd. Iako sam ih ovla poznavao. Sve mi ih je pokazao Demo. Tako smo jednom u Saraima sreli ovjeka velikih natmurenih obrva, koji je proao pored nas bez pozdrava. Vidi onog ovjeka sa obrvama?, aptao mi je. To je Omer Behmen. Ne voli se na ulici pozdravljati jer ga prate. Pogledom desetak metara iza njegovih lea traio sam ljude u mantilima tipa Jamesa Bonda. Niko nije naiao, i ja sam odahnuo. Kasnije, nekada e mi do ruku doi arhiva SDB-a u kojoj sam vidio da je Omer bio u pravu. Njegov dosje je voen pod ifrom PPR Bistrik. Posljednji put sam sreo Dozu etajui Ferhadijom sa Demom. Neto su njih dvojica diskutirali oko njegovih poetskih nastupa da bi mu na kraju Dozo doviknuo: Ma, vjetar islama je puhnuo i niko ga nee zaustaviti. Viao sam Dozu i ranije. Ponekad nam je dolazio i na asove, al' nikad nisam bio ovako u njegovoj blizini. Jednom mi je Demo ushieno priao da je upoznao izvanrednog muslimana. Zna kakvu ima biblioteku?!, divio mu se Demo. Priao je o Aliji. Tako mije nakon jedne dume u Carevoj damiji dobacio. To je taj ovjek o kome sam ti priao. Pogledao sam u ovjeka koji je vezao pertle na cipelama. Bio je to Izetbegovi. Komentirao je jednu hutbu dr. Ahmeda Smajlovia. Dao je vrlo kritike opaske na nju. Kao, ovo je mjehur od sapunice, dovoljno je samo da ga 'glom dotaknete i on se raspri. Kasnije sam od Hilme Neimarlije uo jo jednu anegdotu kako Alija vee pertle. Ova anegdota je podesna za pojanjenje ko je bio stvarni muslimanski intelektualni lobi iz tog vremena. Neimarlija je bio dobio stipendiju za postdiplomski studij u Londonu i na Aerodromu su ga ispraali reis Naim Hadiabdi, Husein ozo, dr. Ahmed Smajlovi, Read Kadi, Alija Izetbegovi, Hilmin babo i jedan Hilmin prijatelj, strani student. Svi su umrli, osim Izetbegovia, Neimarlije i studenta. Ovaj student se sjeti da slika tu situaciju ispraaja, na staje Kadi reagirao: Alija, vei pertlu. Sliku sa svog ispraaja Neimarlija je vidio negdje 1992., nakon 15 godina, kod svog prijatelja. Na slici su Kadi i izetbegovi simulirali da veu pertlu, tako da se nikako Alija ne moe prepoznati. Read Kadi je poznati pisac mevluda. Bio je osuen kao Mladi Musliman, kao i Alija. Oito su imali visok stepen sigurnosne kulture. Da bih upotpunio priu o poznatim sa optuenike klupe, moram kazati

kako sam upoznao Meliku. Bio je Ramazan. Sa Demom sam poao na mukabelu u Begovu damiju. Ispod kestena u haremu damije stajala je osamljena sredovjena ena i sluala uenje Kur'ana putem razglasa. Nije imala mahramu. Bila je u dugoj haljini vesela dezena. To je Melika. Vratila se islamu, rekao mi je Demo. Slovila je kao izvanredan intelektualac i pjesnik. Ona je za Demu bila primjer kako se inteligencija vraa islamu. Dakle, znao sam one na koje mi je Demo skrenuo panju. Ostale nikad do tada nisam vidio. Alijina odbrana Zbog dojma da oni sve znaju, sa kojim mi se zavrio prvi dan suenja, otiao sam u stan potuen do koljena. Nisam vidio mogunost odbrane. U tome mi nisu mogli pomoi ni Rajko ni Muslim, sa kojima sam do kasno u no sjedio u Nacionalu. Sutra e Alija izlagati svoju odbranu. To je Alija stvoren je da iz nemogue situacije postigne zgoditak. Ovo sam mogao rei onog dana kad je dao svoju odbranu, to danas, nakon 16 godina svjedoanstva njegove karijere lidera SDA, ne bih rekao. Uporedo sa ovom mojom perfekcionistikom kvalifikacijom moram izrei i Raj kovu sumnjiavost koja je izraena prije 16 godina, a aktualna je i danas. Naime, nakon to je Izetbegovi dao svoju odbranu kao prvooptueni, data je pauza. Ja nisam bio u sudnici, ekao sam Rajka u Amerikancu, restoranu prekoputa ulaza u zatvor. Sa njim je bio i novinar Politike. Ovaj je imao savrenu odbranu, komentirao je novinar, mislim da se zvao Boro. Imao je strica generala u JNA. U vrijeme agresije na BiH bio je dopisnik Tanjuga iz Kine. Potpuno se zatvorio, ne mogu mu prii ni sa jedne strane, tvrdio je. Zato e pokuati ui preko drugih, izrazio je svoju bojazan Rajko. Zar ovo ne moe biti, dodue uproena, paradigma dananjeg openarodnog miljenja o njemu?! Zatim je novinar ustvrdio da je Izetbegovi vizionar i da je Deklaracijom predvidio pojavu Homeinija, odnosno pojavu Iranske revolucije. Evo kako se Izetbegovi branio. Prije izlaganja odbrane istakao je tri prigovora procesne prirode. Prvo, optunicom je obuhvaeno 13 ljudi od kojih sedam nema nikakve veze sa ovim predmetom; petericu uope ne poznajem. (...) Drugo, za ovo suenje Sud je pozivnicama na ime selekcionirao publiku umjesto javnosti, pa ja traim javni pretres. (...) Trei prigovor odnosio se na pisanje tampe. Jo prije poetka suenja dio tampe me je proglasio nacionalistom, kontrarevokicionarom, neprijateljem i praktino me osudio bez suenja. Zatim je rekao da se njegovo izlaganje nee razlikovati od onog kojeg je dao u istrazi i izjasnio se da nije kriv ni po jednoj taki optunice. Posebno je pobijao inkriminacije iz lana 136. prema kojima ga se teretilo za stvaranje grupe radi ruenja Jugoslavije. Optunica se temeljila na Deklaraciji, ije je autorstvo Izetbegovi priznao. On je istakao da to nije neprijateljski tekst i da tretira probleme islamskog svijeta i ne odnosi se na Jugoslaviju. Tvrdnja optube da je ID, ustvari, do u tanine razraen Program organizacije 'Mladi Muslimani' je bez ikakvog osnova i optuba je niim nije pokuala dokazati. (...) Prvi put sam ovaj tekst (Program MM) vidio ovdje u istrazi i tvrdim da u njemu nema nijedne ideje koja ini sutinu Deklaracije.

Zatim je negirao da je namjeravanim putovanjem u Iran poinio ikakvo krivino djelo, kao to je interpretaciju mnogih askanja sa prijateljima u vrijeme Dnevnika potpuno zanijekao, tvrdei da su konstrukcije. Na kraju izlaganja direktno gaje ispitivala tuiteljica. Reidovi Da li ste ijednom reenicom naglasili da se ID ne odnosi na SFRJ? Izetbegovi: Ne, jer nije bilo potrebno. Iz sadrine teksta to je sasvim vidljivo. Reidovi: Da li i mene ubrajate u onih 700 miliona muslimana? Izetbegovi: Ubrajam drave sa muslimanskom veinom od Maroka do Indonezije. Osim toga, Vi niste muslimanka, moda ste Muslimanka sa onim velikim m. Reidovi: U svojoj odbrani ste iznijeli tvrdnju da ID zagovara moderan i human poredak zasnovan na islamu. Kakav je to human i moderan sistem koji nigdje ne spominje nesvrstanost i samoupravljanje? Izetbegovi: Nisam nigdje zagovarao nesvrstanost i samoupravljanje. Ne poriem vrijednost ovih principa, ali postoje i drugi principi koji su humani i moderni. Odbrana ostalih Zatim su ostali optueni davali odbranu, ali mnogo kompliciranije od Izetbegovia. Samo on nije bio u koliziji ni sa kim, nije mijenjao iskaz iz istrage, i nije teretio drugog. Drugi su se alili na pritisak i tuu u istrazi, podvalu isljednika, istranog sudije pa i tuiteljice koja je sa njima komunicirala tokom istrage a da se nije predstavila. Najvie su tukli Cengia, ivalja, Omera Behmena i Demu. Omer, Haso i Huso preivjeli su pravu torturu. Omera i Hasu su tukli palicama i akama, a Huso je bio podvrgnut specijalnom iscrpljivanju. Gubio je svijest pa su ga polijevali vodom u istrazi. Putali su ga kui pa vraali, itd. To je put preko kojeg su eljeli doi do Alije. Alija je bio pravnik, odlino je znao svoja prava, za razliku od drugih, i oito obrazovaniji i inteligentniji od bilo kojeg isljednika i svih njihovih asistenata. to se Deme tie, on je javno rekao da ga je tukao Nazif Dubur, a preutio je amar Duka Zgonjanina u istrazi. Nakon nekoliko dana ispitivanja donesen mu je zapisnik po kojem bi on teko trebao teretiti Aliju i Hasana. On je odbio to potpisati jer je bio filovan konstrukcijama koje on nije rekao. Malo zatim je u sobu uao ef (!).Nee da potpie, efe, optuio gaje isljednik. Hoe li potpisati?, upitao ga je Zgonjanin. Neu, odbrusio je Demo. U tom trenutku nije znao da je rekao neu ministru policije. Ovaj je, titei svoj ugled ministra kod isljednika, kome se tako neto ne smije rei, demonstrirao silu silno ga je oamario. Tad je Demo dobio presudu. Za ovo 'neu' dobit e est godina*, izjasnio se ministar. Taj dan je Demo prebaen u zatvor. Sve je drugo bilo efemerno, kao i onih dodatnih est mjeseci koje mu je Hadi dodao na Zgonjaninovu presudu. Po odbrani Omera vidjelo se da su isljednici pretjerali u pritisku. Da li se radilo o njihovom nezajaljivom animozitetu prema ovakvoj vrsti muslimana ili ih je Omerov karakter motivirao, ne znam, ali Omer je pretrpio sav njihov gnjev. On je imao vrlo lo izraaj, nema ni frtalj Izetbegovieve elokvencije, djelovao je kao da Aliju ni u putu nije sreo. A bio mu je desna ruka. Dok je Izetbegovi imao hipnotiku elokvenciju u odbrani, Omer se spetljao u vlastite izjave kao pile u kuine. Te je vidio dvije verzije Deklaracije, te nije vidio, iako mu se jedan tekst uinio duljim. Da to nije moda zbog rjeeg proreda, Omere?, pomagao mu je izetbegovi. Na ovo pitanje ne smije odgovoriti, proderao se sudija. Onda je Omer pao u komu. Kasnije je njegova supruga tvrdila da je bio pod drogama. Vjerujem da jeste. On je etrdeset godina

vodio rat sa Udbom. Zato e dobiti najveu kaznu. Omer je bio bolestan ovjek, Salih takoer, Mujki je bio pluni bolesnik, Husu su boljele oi, Hasan je bio osloboen sluenja JNA zbog bolesnog srca. Zanimljivo je da e Hasan, koji je bio nesposoban sluiti vojsku, kasnije biti kljuni ovjek za formiranje Armije BiH pa i ministar odbrane. Hasan je poeo svoju odbranu bismillom i uenjem jedne dove na arapskom jeziku u kojoj je molio Allaha, d.., da pomogne nevine muslimane i slomi zulum nevjernika. Sudija se bio rasrdio kao ris. Govori na srpskohrvatskom jeziku. Ovdje se ne govori arapski!, podvikivao je na Hasana. Zbog ovakvog nastupa, kojeg je jugoslavenska tampa obilato koristila da bi dokazala imid bosanskog pasdarana, a Hasina slika sa bradom i naoalama se stvarno uklapala u taj imid, on je u svim asopisima islamskog svijeta bio tik uz Aliju. Sve tekstove koje sam vidio u arapskim asopisima pratila je jedna Hasanova slika. Ponekad Alijina, tree slike nije bilo. Jedan od komandanata odreda El-Mudahid, Ebu Haris, na moje pitanje ta ga je dovelo da doe boriti se u Bosnu i napusti studij medicine u Beu, odgovorio mi je: Do ruku mi je dola broura koju je napisao jedan na brat o muslimanima u Bosni. Zadivili su me Va brat Gemaluddin i Ali-lzet. Ovdje sam da im pomognem u odbrani islama. Mislim daje istaknuo Demu da bi meni ugodio, jer je u toj brouri bila Hasina, a ne Demina slika. Ovo je dokaz da je islamski svijet Sarajevskim procesom otkrio muslimane u BiH. Salih Behmen je bio najstariji i mogao je konkurirati Izetbegoviu. On je ak imao otmjenije dranje. Nevjerovatan dar za humor i apsolutna koncentracija ovog su ovjeka ostavili mirnim kao da je stvarno doao na Shakespeareovu predstavu u pozorite. Za ovog nastavnika iz Mostara ovo je bio piknik u odnosu kroz ta je proao na suenju prije neto manje od etrdeset godina. Ismet Kasumagi je imao najreferentniju biografiju. Bio je ekspert UN-a. Tvrdilo se da je imao plavi paso. Advokati su tipovali da bi on, medijski, mogao proces dii na veu meunarodnu politiku ravan. Nakon odbrane ocijenili su ga samo kao Izetbegovieva istomiljenika. Ove reference je optuba ignorirala, a ni on ih nije posebno isticao. Edhem Biaki je imao problem zbog svog dnevnika koji je pisao na putu u Teheran, inae se i on branio vrlo racionalno. Zbog tog dnevnika ula je sjedila na klupi zajedno sa njim. Mujki je vie koristio sudnicu za iskazivanje svoje ciceronske nadarenosti pa je dao jednu vrlo neukusnu i uvredljivu izjavu: Dovedite mi i crnog avla, samo mi nemojte dovoditi hode za svjedoke.* Budalatina (!), koja mu je mogla biti oprotena jer je u tom trenutku bio na optuenikoj klupi. Inae, pokazao je vrlo hrabro dranje, bez imalo kompleksa prema komunistima. Mujkiju je to bila i ostala jedina permanentna vrlina. Melika je nastupila najrevolucionarnije. Obraunala se sa Vukom Drakoviem, koji joj je oduzeo nacionalnost knjigom No, a eto, njega nema na optuenikoj klupi, zatim sa njenim kolegama piscima koji ute o ovome. Kasnije e Husein Tahmii od Udruenja pisaca traiti da se Melika i Demo izbace iz Udruenja, stoje i usvojeno, da bi zatraio doivotnu robiju za oboje. Prava je teta to je optuba Meliku teretila za banalne inkriminacije, inae bi prema njenoj inteligenciji, elokvenciji i hrabrosti danas imali prave politike eseje u njenoj odbrani. Demo je svoje skoro bezazlene inkriminacije shvatao previe ozbiljno pa se trudio pobiti ih je li sevdalinka najbolja poezija na svijetu i si. On e se, uz ulu, doimati nejbezazlenijim u sudnici, sve dok nije napravio gaf sa jednom ceduljicom. Ja sam zbog sluaja koji sam opisao

na poetku bio odstranjen sa Suda. A i da me nisu otjerali, ne bih mogao stalno pratiti proces. Imao sam preeg posla. Suenje sam pratio putem jugoslavenskih medija i naveer sluao strane radiostanice BBC i Deutsche Vvelle. Naravno, bile su obavezne popodnevne sjedeljke sa advokatima u Nacionalu, posredstvom kojih sam doao u kontakt sa stranim novinarima i aktivistima za zatitu ljudskih prava. Jednom bradatom gospodinu sa lulom, predstavniku Amnesty Internationala iz Londona, policija nije dozvolila ulazak u sudnicu. Zaboravio sam mu ime, al' u tog gospodina jo sretati, tako da u postati lan ove organizacije. Dvoje stranih novinara Peter Hadiristi, dopisnik Observera, i Christina von Khol, dopisnica Spiegela, oboje akreditirani u Beogradu, napravili su dar-mar svojim tekstovima. Christina je bila starija gospoa, danas je vjerovatno starica, koja je vie sliila profesorici latinskog jezika nego bilo kojoj novinarki koju sam upoznao u ivotu. Peter je bio etrdesetogodinjak. ivio je u Beogradu i imao propao brak sa jednom Hrvaticom, sa kojom je imao sina Ivana. Tvrdio je da je njegovo porijeklo iz Sarajeva i da je ulica pored hotela Evropa dobila ime po njegovom jednom pretku koji je nakon Prvog svjetskog rata odselio u London. Peter je prvo priao Sabini. Ona se plaila da je udbaki provokator. Sastali su se u parku pored Sarajke. Pokazao joj je sve akreditacije, al' opet je bila sumnja na njega. Neopravdana, naravno. Njega su angairali moji prijatelji Nusret i Mensura Muhamed, brani par, koji su vodili IRNA-u u Beogradu. Oni se nisu htjeli pojavljivati na suenju, da ne bi oteali poloaj optuenih koji su putovali u Iran. Zato je Peter ilegalno pisao (i) za njih. Pomogao je Sabini da prevede optunicu na engleski. Pretpostavljam da ju je distribuirao raznim meunarodnim organizacijama. Ja sam se sprijateljio sa Peterom u tolikoj mjeri da mi je dao klju od svog stana, u kojem sam spavao kad god sam dolazio u Beograd. Uivao sam u neredu njegova stana. Tad nisam znao da u se i ja baviti novinarstvom. Mislio sam da je to kultna profesija. Poto sam sudio po Peterovom stanu, gdje je i stepenite bilo pretrpano snopovima novina, a nekamoli spavaa soba, takav rezon je bio ispravan. Nikad u Bosni nisam vidio takvu ni redakciju, a kamoli stan. Posljednji put mi se Peter javio za vrijeme Olimpijade. Pozvao me je da mi proita tekst koji je tog dana objavio u Observeru. Razumio sam, na engleskom naravno, da je tekst poeo ovako: Dok nad Sarajevom padaju tihe pahuljice i cijeli grad bljeti u svjetlu i dok njegovim ulicama etaju bezbrini graani i uivaju u prekrasnoj zimskoj idili, tako da im se cijeli svijet divi ljepoti njihova grada, u kojem e se odrati 14. Zimske olimpijske igre, dvanaestero nevinih ljudi ami u tamnicama itd. Ovo je parafraziranje po sjeanju. Navodim ovo kao primjer kolika je bila Peterova dua. uo sam da je teko obolio. Mislim da je umro. Pokoj mu dui i slava velikim novinarima od kakvih je Bosna i kasnije imala fajde. Advokati disidenti Zanimljivo je predstaviti i advokate. Prvo u predstaviti dr. Rajka Danilovia. On je bio Crnogorac nastanjen u Beogradu. Pripadao je grupi Praxis i kao predava na politikim naukama, mislim da je predavao neto to u formulirati kao sociologija politikih ideja. Bio je lan Pokrajinskog komiteta, ini mi se. Inklinirao je liberalima Marka Nikezia i Latinke Perovi, tako da je u Titovom obraunu sa praxisovcima i njega pomela metla. Pripadao je generaciji studenata prava sa Kostom Cavoskim i Nebojom Popovim, koji su Slobodanu Miloeviu, svom mlaem kolegi, osigurali prvu lidersku partijsku funkciju. I kao disident izabrao je jedinu moguu profesiju advokaturu. Od poznatih procesa branio je skupa sa dr. Srom Popoviem hrvatske maspokovce, ini mi se Marka Veselicu. Sra Popovi je, kao to je poznato, kao advokat dobio godinu dana zatvora jer se identificirao sa optuenim maspokovcima.

Orhan Nevzati je Albanac, roen u Prizrenu. Priao mi je da mu je nana bila ejhana, a dedo historiar. Oito je poticao iz ugledne albansko-turske porodice. Politiku karijeru je zapoeo kao omladinac i zavrio je kao lan Pokrajinskog komiteta. Bio je lan delegacije koja je pregovarala sa Mikom Tripalom i Savkom Dapevi. Ne znam mu krivicu kako je zglajzao sa 11. sprata zgrade SIV-a i sve sprat po sprat, iz kancelarije u kancelariju, sputao se do prizemlja dok nije ostao bez posla. Orhana sam se sjetio kad je padao Ceausescu. Jednom je bio u delegaciji koja je posjetila Rumuniju. Na njegovom primjeru mi je objanjavao piramidu komunistike diktature. Mislim da e Rajko i Orhan braniti Azema Vlasija. Nikola Muslim. Zanimljivo prezime, zar ne? Rijetko sam sreo ljubaznijeg ovjeka u ivotu. Nemogue je izbjei prijateljstvo ovog dobronamjernog ovjeka. On u komunikaciji nudi isto mlijeko ljubaznosti. Bio je suen za ideje maspokreta. Trebao je biti objeen zbog pjesme Domovina gori. U kakvoj je on bio vezi sa ovom pjesmom, ne znam, jer nije pjesnik, ali zbog nje je robijao. Jednom me je odveo na Trebevi u etnju. Pitao me je da li bih ja bio politiar. Moda, al' ne ovakav kakve poznajem, odgovorio sam mu. Bio je oduevljen sa mnom. Kasnije e u svojoj knjizi o Sarajevskom procesu napisati da je u meni prepoznao nove snage koje e se estoko suprotstaviti komunistima. Tako neto je napisao. Mislim da je pretjerao i da mi se htio oduiti za dobro prijateljstvo koje smo sklopili tokom suenja. Dakle, sa ovakvom strukturom advokata stekao sam prve politike asove. Saznao sam stotine anegdota, kojih e uskoro biti puna omladinska tampa, o nedodirljivim komunistikim liderima. Ne zvui danas ubjedljivo, al1 za mene e ostati fascinantno to to sam dobio izvanredne portrete Bakalija, Miloevia, uvara, ilasa, Tita, Ceausescua, Mikulia, osia itd. Ti ljudi su bili iskreni prema meni i dali su prve grame politike kulture. Ali sam zbog njih dobio jednu neoprostivu zabludu povjerovao sam da edemokratske slobode doi preko Beograda! Nisu mi oni to sugerirali, naravno. Oni su kao Beograani demonstrirali slobodoumlje. Vienje nivoa slobodoumnosti sarajevske i beogradske inteligencije mogao sam zadobiti usporeujui Fahriju Karkina i Rajka Danilovia. Karkin nije loe branio Hasana, al' njegov intelektualni habitus u usporedbi sa Nevzatijem ili Daniloviem mene kao Bonjaka je poraavao. Tu sam se zeznuo. Ni Danilovi, ni Nevzati, ni Muslim nisu miljenici dananje vlasti. Muslim se bio prikljuio demokratskim promjenama u Hrvatskoj, pa je brzo ispao, Danilovi nije mijenjao posao, a ni gledita, dok je Nevzati, ujem, predloen za ombudsmena na Kosovu.

Silajdieve batine Behmenova osveta? Lako sam ve bio prepadnut nasmrt, Orhan se oinski sikirao za mene, nisam vodio rauna o pratnji udbaa. A bili su mi za petama; sjedili za drugim stolom dok ja priam sa advokatima, deurali noi u avliji ispred mog stana, trali za mnom ulicom sa novinama u ruci, pratili me u damiju dok sam klanjao. Jedan dan sam ostavio bijelu vindjaknu kod portira u Begovoj damiji. Sjetio sam se izvaditi dokumenta i novac iz unutranjeg depa. Kad sam se vratio, jakne nije bilo. Odnijeli su je udbai. To je bila posljednja opomena. A pred damijom sam se sastajao sa svjedocima i govorio im ta je problematino u njihovu iskazu. Imao sam jednu optunicu kod sebe. Tako sam kod adrvana priao sa Nerminom Jaarevi. Ona je rekla da ui zapisnik napamet, al' da e rei istinu. Stvarno sam nauila napamet zapisnik i oni vjeruju da u ga izdeklamovati. Al' ti poselami Hasu da u ja rei istinu. 1 nek' mi porui ako ga za ta moram vaditi. Ispred Begove damije rastao sam se sa Nusretom anarom koji je otiao u vojsku u Tuzlu i dogovorio da se vidi sa Seadom Seljupcem te da mu prenese da mu

mogu pomoi oko onoga ta ne valja u iskazu. Tako me je Sead za nekoliko dana pozvao i mi smo se sastali u Medresi. Obeao je da e govoriti istinu, a to je znailo protiv optube. Nisam se samo sa ovih dvoje svjedoka sastao, al' oni su bili kljuni i najzanimljiviji u procesu. Rekao sam Karkinu da Hasi prenese Nermininu poruku. On je uzvratio da ju je Haso poselamio da govori samo istinu. Ovo mi je bila velika grjeka. Tog dana kad je trebao svjedoiti Sead Seljubac, mislim daje bio dvadeseti po redu, bio sam kao na iglama. Isto tako, polagao sam test kod Rajka. Samo je on znao da instruiram svjedoke. Seadovi prethodnici su svjedoili tuc-muc, pola udbaima, pola optuenima, bez hrabrih i radikalnih izjava u korist optuenih. Dodue, radilo se o starijim osobama. Meu njima je svjedoio i Halid auevi, koji je dao negativnu recenziju za Alijinu knjigu Islam izmeu Istoka i Zapada. Bio sam okiran saznanjem da je on sin rahmetli velikog Demaludina auevia. Onda sam se razoarao u sve stare muslimane. Nisam bio fer. Trebao sam ih aliti, jer im je strah od komunizma siao u pete. Al' takva je mladost. Sa Seadom sam htio pokazati kako se mi ne bojimo komunista. Rajku sam obeao takvo ponaanje Seada. Tako je i bilo. Sead je promijenio iskaz. Branio je Hasana, Mujkija i Demu. Svojim svjedoenjem najavio je debakl procesa. Advokati su me ekali u Nacionalu. Oni su mi i saopili Seadovo ponaanje. Rajku je prijao hladan vjetri nakon vruina u sudnici. Pio je Baverove aspirine zbog napada migrene. Mene je tapao po leima. Mislim da mi se iskreno divio u tim trenucima. Imao je i zato! To danas, kad sam opametnio, ne bih smio raditi. Te noi sam bio grogi. Stomak me je bolio. Imao sam ogroman radijus kretanja. Osim kontakata sa svjedocima, morao sam putovati roditeljima u Klju i informirati ih o suenju, skupljao sam novac za advokate, narod mi je mnogo davao novca. Rajko se udio da su muslimani tako solidarni. Da neko nekome daba da novac, neverovatno, udio bi se. Objanjavao sam mu sadaku. Advokati su imali jo jedno bitno iskustvo sa patnicima. Znali su im vratiti nadu. To su, te noi posebno, pokuali Orhan i Rajko. Govorili su mi da Demo daba sjedi u sudnici. lzgleda kao janje. Miran i nevin. Samo ga mrzi Edina zbog enine mahrame. Bojim se da ga ne isprovocira. Nita me nije raspoloilo. Izgleda da sam imao predosjeaj. I da ti Nermina bude kao Sead, proaputao mi je Rajko. Nadam se, rekao sam mu na odlasku. Doao sam kui kasno. Teta Bahra me je primijetila i ispriala mi da je Mirso puio na prozoru i vidio nekoga kako stoji pored stuba u avliji. Pitao ga je ta radi tu u ta doba, a on mu je odgovorio da eka neku pticu. Bahra se smijala, a ja sam znao ko bi mogao biti ptica. I kad me je ujutro oko sedam sati Bahra pozvala na telefon, znao sam ko me trai. Siao sam do telefona. Veza je ve bila prekinuta. Otiao sam u WC. Domalo, neko je kucao na vratima. Otvorio sam. Ti si Nedad?, pitao me je ovjek. Da, ja sam, odgovorio sam. Poi sa nama. Bio sam u pidami i otiao sam se obui. I tad su udbai imali bijele golfove. Stare navike, pomislim kad danas vidim parking pred policijskom stanicom. Bijelim golfom sam odvezen niz Alifakovac. Sunce je tek bilo izilo. Gledao sam kroz prozor. Lijep dan, cinino je konstatirao eljko Kozina, moj budui isljednik. Drugi isljednik je bio moj imenjak. U vrijeme rata itao sam da je Kozina bio jedan od efova SIS-a u Hercegovini. Odvezen sam u zgradu Dravne sigurnosti. Zadugo nisam znao zbog kojeg grijeha u imati tarapanu. Igrali smo taktiku upoznavanja. Tek oko deset sati u sobu upada jedan udba i udara eljka objema akama. Ovo je bilo za deset!, podvriskivao je. A Nermina?, pitao je ovaj. Upravo je na sceni, i to e biti dvadeseti, smijao se i trljao ruke. Ni od mene nisu krili zadovoljstvo. Tako sam iz te estitke saznao da sam upao u makaze izmeu Seada i Nermine. Malo zatim, prebaen sam u drugu sobu. Do tada sam imao neobaveznu komunikaciju sa isljednicima. Tek je sad eljko namrgoen krenuo na posao. Na toj stolici ti je sjedio i brat, zlobno je provocirao. Ti bi, prema onome to mi znamo, trebao dobiti najmanje dvije godine zatvora. Ako bude pametan, kazna ti se moe umanjiti; ako bude blesav, moe se i uveati,

upoznao me je eljko sa mojom situacijom. Prijetio si svjedocima, lajao si da je tuiteljica zmija i krava. Obje radnje predstavljaju krivino djelo, upoznao me je sa mojim pravima. Odmah sam priznao da poznajem Seada i Nerminu i da sam ih viao. Negirao sam bilo kakvu prijetnju i psovku. Postavio sam odbranu da su svjedoci mene traili, a da se ja nisam libio kazati ta pie u optunici. Isljednicima se ba nije urilo sa takvim pitanjima pa su me, by the way, priupitali ta je za mene islam, na ta sam odgovorio da ja islam vidim u tome to berem mrve dok jedem, klanjam i zahvaljujem se Bogu za zdravlje; na pitanje ta mislim o irakoiranskom ratu, odgovorio sam da je to besmislen rat kao i svaki drugi. Dok sam bio pitan, eljko je neto razmotavao. Okaio je na zid ogromni poster imama Homeinija. Ko je ovo?, pitao je. Sav sam utrnuo. Ne razabirem dobro, ali po obrvama prepoznajem Homeinija. Nikad nisi vidio njegovu sliku?!, pitao je. Nisam vidio takvu. Prepoznao sam ga sa televizije, lagao sam. Zatim su poela pitanja kako sam doao do ovih advokata. Sumnjali su u Hamdiju emerlia.Ja sam lagao da sam ih naao po telefonskom imeniku. Da ne duljim, bili smo uhapeni Nusret anar i ja zbog Seada Seljupca. Mislim da su me Nusret i Nermina spasili zatvora. Da su oni poklekli, ja se niim ne bih mogao odbraniti. To sam saznao kad su me kasno poslije ponoi pustili kui, i ja sam na Baariji kupio Veernje novine u kojima je pisalo da je Seljubac na vlastiti zahtjev ponovo svjedoio i optuio mene za prijetnju. Spomenuo je i anara. Novine su spomenule i Nerminino svjedoenje. Nisu je hvalili i shvatio sam daje promijenila iskaz. Znajui da su me pustili kui da prespavam, da bi pratili moje eventualne aktivnosti koje e ih odvesti na trag mog zloina, nisam se javljao advokatima. Sutra sam sam doao u Udbu. Glumio sam nevina i bezazlena djeaka koji nema pojma o politici. Uspio sam. Ne bih detaljizirao sitne udarce, prijetnje i maltretiranja, pa ak i amaranja. Jednostavno, isljednike sam doivljavao kao uhranjene pitbule, svi su nosili zlatne ogrlice i narukvice, malu torbicu, pederuu, u kojoj je pitolj, ali radilo se o klasinim glupim dripcima. Moram izdvojiti Vladu, mog kerbera. Moda sam bio dobio kompleks od njega. Kad god bih vrludao u ponavljanju iskaza, Vlado bi, stojei uza zid sa ostalom osmericom udbaa, kratko izgovorio: Lae. Da je znao koliko me zbunjuje, poamarao bi Dubura i Rusmira, koji su me gaali predmetima sa stola, i preuzeo stvar u svoje ruke. Ovako, kliznuo sam im i svoju trodnevnu, bez prekida, istragu poentirao tako to sam pred osmericom udbaa ismijao Nazifa Dubura. Poto sam u svakom od njih gledao pseu vrstu, zavisno od karaktera i izgleda, Dubura sam poredio sa malim kusastim ptiarem. On bi unuo pored moje stolice, imao sam dojam da stalno vrti repiem, i onako mali skevio i reao odozdo na mene. Jednom me je upitao hou li biti hoda? Rekao sam da ne znam. Zna li kulhuvallahu?, upitao je. Znam, odgovorio sam. Znam i ja. uj, Kulhuvallahu ehad..., prouio je. Kad zna kulhuvallah, hoe li ti biti hoda?, uzvratio sam protupitanjem. Svih osam udbaa koji su se bili naikali u kancelariju prasnulo je u smijeh i istralo napolje, drei se za stomak. Dubur je skoio i, bijesan na mene, poeo psovati vjerske svetinje. Meni to i nije izgledalo ba toliko smijeno, al', eto, njima jest. Mislim da su se bili okupili da bi izvrili finalni pritisak na mene da priznam da sam poslao anara Seljupcu i da sam mu prijetio da promijeni iskaz, to sam ja odbijao priznati. Sa ovakvim mojim, sasvim sluajnim kontrapunktom sve je palo u vodu, i ja sam puten. 0, kako me je boljela glava zbog promahe, nesanice i gladi! anar je bio vojnik i proao je mnogo, mnogo gore od mene. Kad su ga hapsili, nou u spavaonici strgli su mu sahat sa ruke da bi ga rastavili u djelie. On je bio jednu godinu u Kairu. Zbog toga su ga tretirali kao meunarodnog teroristu tipa Carlosa. A najgore je proao na Sead Seljubac. Njega su, nakon to je prvi put svjedoio, pozitivno, na putu ka kui za Tuzlu presreli udbai, kidnapirali ga u motel Zlau i maltretirali dok nije prihvatio da e se ponovo pojaviti na suenju i priznati da je pod mojim prijetnjama

promijenio (policijski) iskaz. Njemu su u hotelskoj sobi namontirali lani Dnevnik na kojem spikerica govori da e Seljubac biti uhapen i dobiti pet godina zatvora zbog lanog svjedoenja pred Sudom. Poto mu je koulja bila krvava od tue, a i sav se isjekao dok se brijao, udba e mu dati svoju koulju, obrijati ga i dovesti u sudnicu. Svoju ispovijest e naknadno objaviti u Valteru sa naslovom Vuk samotnjak. Reid Hafizovi e, takoer, proi teka maltretiranja nakon to je porekao iskaz i svjedoio u korist optuenih. Naknadno je pozvan u vojsku i pretuen tako da mu je kui dola krvava potkoulja. Izgleda da je Christini von Khol bilo dovoljno ovo vremena dok sam ja bio u hapsani da objavi tekst o Nermininom svjedoenju. Na naslovnoj strani Der Spiegela bio je naslov: Istina i samo istina. Christina je ocijenila da je proces pred skandalom i da ga policija eli spasiti optuujui i hapsei familije zbog prijetnji svjedocima. Jadna Mebrura Topalovac, koju su moji roditelji voljeli zato to bi nekad, dok ita vijesti, pregrnula amijicu sa isheklanim resicama preko ramena, itala je komentar Dnevnika kako gospoa Von Khol ve dugo krivo pie o stanju u Jugoslaviji i da ugroava prijateljske odnose dviju zemalja. Taj Dnevnik su u hotelu gledali advokati kad sam bahnuo u hotelsku salu. Doao sam ih samo pozdraviti, jer sam urio na autobusku stanicu. Roditelji su mi saznali za hapenje i jako se brinuli. Boga mi, vie od straha nego od umora, sve manje sam kontaktirao familije optuenih i advokate. Sluao sam strane radiostanice i izvjetavao Timu. Tako je ona, osokoljena kritikama vanjske javnosti, priala Demi u sudnici jednomje sudija dozvolio optuenima da tu u sudnici proaskaju sa familijom kako se svjetska javnost obruila na Jugoslaviju zbog njih. Demo e tu informaciju napisati na ceduljici da bi je pokazao Meliki. Bacili smo Jugu na koljena, pisalo je. Policajac, koji im je puhao u vrat, proitao je ceduljicu i Demu e, kad je poao u sobu, skinuti do gola. Nai e mu ceduljicu. Sutra je tuiteljica dan poela itanjem ceduljice. Prekosutra je Slobodan S. Princip, novinar u Veernjim novinama, napisao da se do tog dana D. Lati doimao nevinim kao janje i da je tek tog dana pokazao koliko je zatrovan mrnjom prema domovini. Tako je on sam naspram sebe izvrio neprijateljsku propagandu. To je bio Demo. Kakav je bio, takav i ostao. Sa jednom reenicom izgovorenom na bezazlen nain, oboji jedan proces. Nita se vie zanimljivo nee deavati do presude. Bilo je jo nekih smijenih, odvratno smijenih situacija sa svjedocima. Neke Hasine i Demine kolege pokazale su se kukavicama. S vremenom im je oproteno, al' su tad familije optuenih pljuvali na njih. Neko e pretui Adnana Silajdia, jednog od Hasinih i Deminih svjedoka, sedam godina kasnije. On e javno prozvati neke od optuenih, konkretno Omera Behmena, da stoje iza napada na njega. On je to smatrao osvetom. Nikad tako neto nije dokazao, al' sumnjam daje to bila osveta iza koje bi stajao Behmen. ak je to osuenika strana smatrala nekom udbakom osvetom i razraunom meu njima. Ne znam daje i prema kome ispoljen revanizam. Mislim da se Izetbegovi i previe trudio da onemogui politiki revanizam. Sigurno niko zbog toga nije izgubio posao niti funkciju, ak su neki obnaali vee funkcije u svojoj slubi, poput Munira Alibabia, prema mnogima zloglasnog isljednika, ili u SDA-u, poput Seada Hodia, sudije izvjestitelja (njihove presude) na Vrhovnom sudu. Edina Reidovi je advokat, ef istrage, Amir Salihagi je advokat, Rizah Hadi je advokat. Njegova kancelarija je vlasnitvo Islamske zajednice. Osim Halida Hadiabdia, amidia tadanjeg reisa, profesora Medrese za kojeg se dokazalo da je bio agent Udbe, i Muhameda Dedia, udbaa dvojnika, ni najednom svjedoku nije ostala trajna anatema. Hadiabdiu je jednom ostao notes na stolu zbornice u kojem je biljeio razgovore svojih kolega. Evo jedne paradigmatine anegdote. U proljee 1995. reis je pozvao predsjednika Izetbegovia na sijelo u svoju rezidenciju. Sijelo nije imalo nikakav aktualni povod. Tek tako je predsjednik bio reisov gost, a ovaj je pozvao dvadesetak svojih prijatelja i bliih suradnika, meu koje je spadala i moja malenkost. Bio sam tad pozvan i nikad vie. Da

bi se objasnila jedna situacija, ustanovljavao se datum i konstatirano je da je taj dan 24. mart. Vidite sluajnosti. Na dananji dan bih iziao iz zatvora. Prema prvoj presudi, Izetbegovije bio osuen na 14, a prema presudi Vrhovnog suda RbiH, na 12 godina, dok mu je Savezni sud smanjio kaznu na devet godina. Zbog toga mislim da je bilo pravilnije rei da je to bila dvanaestogodinjica njegova hapenja. Dok se Izetbegovi toga javno prisjeao, do njega je sjedio Enes Kari, mislim da je jo bio ministar za kulturu. Primijetio sam da je bilo nezgodnije osuenima prisjeati se suenja nego svjedocima. Jedan od svjedoka optube bio je i Kari. Tako da se nije vie evociralo sjeanje na taj proces. Meutim, uskoro je dolo do raskola u SDA, i Kari ce biti na strani dr. Harisa Silajdia. U jednim novinama objavio je fotografiju koju je te noi napravio Aziz Kadribegovi, urednik Preporoda, kako sjedi izmeu reisa i Predsjednika. Ovo pokazuje da on nema nimalo neprijatnosti zbog uloge svjedoka u procesu. to se tie svjedoka, istakao bih jo jedan kuriozitet. Meu njima su bili i dvojica Srba: Sreto Tomaevi, koji je svjedoio o Kasumagiu, i Stevan Tonti, koji je svjedoio o Demi i Meliki. Oba su bila vrlo korektna. Za Stevu moram ispriati i slijedee. On je jedini sarajevski intelektulac i pisac koji se direktno zauzeo za Demu. Otiao je kod Hamdije Pozderca i zaplakao pred njim da uini neto za Demu. Ovaj mu je odgovorio da ne moe nita uiniti. Mislim da je to Stevo radio u dosluhu sa Abdulahom Sidranom, koji je, naprosto, bolovao za Demom i Melikom. Jedno jutro, rano, prolazio sam Saraima. Na epenku je sjedio Sidran. Bojim se gibeta, al1 mislim da je bio pijan. Prepoznao me je i priao. Dok me je tapao po ramenima, plano je govorio: Moj Demo, moj Demo... Tek u ratu pruila mi se prilika da se revaniram Stevi. Naalost, runa prilika. Augusta 1992. sreo sam ga u Ferhadiji. Bio je nujan i veoma deprimiran. uo sam da su ga nai odveli na kopanje rovova. Priznao mi je da je to istina. Nazvao sam Talijana (Mustafa Hajrulahovi, op. Prir.), ija je komanda bila na Ciglanama. Odmah u to rijeiti sa tim budalama, Nedade. Prema optunici, krovna institucija pod kojom su se odvile inkriminirane radnje, a osim puta u Iran sve radnje su bile napisane ili izgovorene rijei, bila je IVZ. Veina svjedoka bili su imami, studenti Islamskog fakulteta, glavno mjesto aktivnosti inkriminiranih radnji bio je Tabaki mesdid na Baariji, ak je Deklaracija veim dijelom objavljena u Takvimu, kalendaru IVZ-a, pod Izetbegovievim pseudonimom L.S.B. Ovo su tri poetna slova imena njegove djece. Neke inkriminacije su bile direktno vezane za Islamsku zajednicu, najee da je neko od optuenih negdje rekao da je vode reimski ljudi. Tako je izgledalo da komunisti brane Islamsku zajednicu od njenih lanova, deklariranih vjernika. Ipak, sumnjam da je iko u Islamskoj zajednici mirno spavao tih dana. Neki, njih veina, tugovali su i sikirali se zbog optuenih, drugi su se bojali za sebe, trei, koji su imali blisku suradnju sa komunistima, a bilo ih je i suradnika Udbe, poput H. Hadiabdia, strepili su hoe li ih Udba rtvovati i natjerati da na Sudu govore ono to su cinkarili tajno. Za to bi ih, kako se ispostavilo sa Hadiabdiem, stigla doivotna anatema. Mogu zamisliti ivot tog ovjeka danas kad nema Udbe?! Jedini dio inkriminacija od kojih je Demo osloboen je onaj kojim se teretio da je propagirao na nastavi. Bili su pozvani neki uenici, pa i tadanji direktor Medrese Ferhat Seta. Jedan od svjedoka, Deminih uenika, bio je jedan od glavnih imama u dematu Fikreta Abdia. Ja to itam udbakom linijom. U vrijeme suenja kontaktirao sam Setu da bi zadrao dio Demine plae za njegovu suprugu. Tad mi je Seta dao prijedlog da bi Islamska zajednica trebala platiti advokata za njega, Mujkija i Hasu, i ja sam obeao agitirati za to. Sve te informacije dole su do Deme i on je, branei se kako nije u sukobu sa IZ-om, pred sudom rekao da e mu IZ plaati advokate. Zbog toga od tog posla nee biti nita. Predsjednik Republikog starjeinstva IZ-a tada je bio dr. Ahmed Smajlovi. On je bio najmarkantnija linost u IZ-i.

Duboko u njegovoj sjeni je bio reis Naim Hadiabdi. Dr. Smajlovi je bio vrstan govornik. Bio je cijenjen kod muslimanskih masa kao vaiz. Neki tvrde da je bio jedan od najpopularnijih alima u cijelom islamskom svijetu. Govorio je na otvorenjima damija i mevludima, to je bila jedna od tradicija masovnih okupljanja muslimana koja se nisu razlikovala od teferia. Ispred novootvorene damije namjestila bi se bina sa mikrofonom i velikim zvunicima. Bina bi bila obavezno prekrivena bosanskim vunenim ilimima. Smajlovi je doktorirao na el-Azharu sa temom, da parafraziram, islam u oima zapadnih orijentalista. Pripadao je generaciji islamske uleme koja je nastala nakon talasa oslobodilakih pokreta u islamskim zemljama koje su stekle svoju nezavisnost i oslobodile se zapadnih kranskih kolonijalista. Ta ulema je bila otar kritiar odnosa Zapada prema islamu, dok je unutarmuslimanske odnose rijetko ili nikako tretirala. Takvi govori dr. Smajlovia su imponirali bosanskim muslimanima i politika ih je dugo tolerirala. Vjerovatno su njegovi govori koji su podravali trei svijet (islamski i nesvrstani), a kritizirali zapadni kapitalistiki, pa i kranski, jedno vrijeme imponirali komunistima. Sve do jednog govora na otvorenju damije u Sljemenima kod Novog Travnika, dr. Smajlovi je plijenio mase tvrdnjom da je islam poklonio Evropi renesansu i da je Evropi spas u islamu. Za takve svoje tvrdnje citirao je same evropske pisce i filozofe. Poslije tog govora dobio je prijekor Komisije za vjerske odnose. Za njega je govoreno da je bio prevodilac Titu i da ga je to izvlailo dok je tako smjelo govorio.

Po pravdu kod Milanka Renovice Kasnije e se pokazati da je rivalstvo u vrhu Islamske zajednice (svakako je konce povlaila Udba) bilo vrlo izraeno. to se tie Doktora, kako su prijatelji jednostavno zvali Ahmeda Smajlovia, njegova karijera, a, Boga mi, i ivot, zavrava se sa procesom '83. Od njega se traila javna osuda Alijine grupe, na ta nije pristao. Nastranu karijeristike estoke borbe koje su voene u Islamskoj zajednici i u kojima je bio i sam akter, dr. Smajlovi je bio zavrio karijeru onog trenutka kad je reis Naim Hadziabdi dao intervju Borbi u kojem je, doslovno, osudio grupu muslimana, kvalificirajui njihovu rabotu neprijateljskom. Doktor Smajlovi se nije oglaavao. Prema iskazu njegove supruge Munira-hanume, na njega je vrio pritisak Read Musi, uveni udba zaduen za Islamsku zajednicu. Zvao ga je telefonom i dolazio mu kui. Jednom mu je rekao da bi i on klao, samo to vjeto krije no u ruci. Je li im dr. Smajlovi prkosio kad je u Kljuu, na podne-namazu, u dupke punoj damiji, primijetio moga babu u zadnjim safovima dok se molio osamljen i kaharan, i priao mu? Upitao ga za zdravlje i potapao po ramenima u znak podrke. Vjerujte, mnogi muslimani, pa i imami, nisu smjeli klanjati pored mog babe u damiji. Nakon to je smijenjen sa svih funkcija u IZ-u, samo je bio profesor na FIN-u, esto bi se sretali na Latinskoj upriji. On je tu negdje stanovao. Priao mi je o ponienju koje mu je prireivao Milanko Renovica, kod kojeg je intervenirao za vraanje pasoa. Doktoru su bili oduzeli paso, a to je prva ozbiljna poruka Udbe da je neko na njihovoj crnoj listi. Renovica je bio poruio Doktoru da doe na razgovor kod njega u kabinet. Pretpostavljam da je jo bio predsjednik Predsjednitva BiH. Meutim, Doktor je, ponien i uvrijeen, ekao dva-tri sahata u holu bez poziva. Nikad ga nije primio. Pod takvim pritiskom i ponienjem on je i umro od infarkta. Ukopan je na Barama, a ne kod Begove damije, gdje se inae ukopavaju veliki autoriteti muslimana. Nekad sam, razmiljajui o Izetbegoviu kao karakteru, zakljuio da je snana osoba, jer je samo on uspio preivjeti, bez infarkta, suenja i pritiske. Kako u mladosti, tako i u starosti. Hafiz Hadimuli, imam Careve damije, nazvao je to afirskim lancima zuluma. On me je

sreo na ulici i tjeio. Ne znam zato je Allah, d.., odabrao ba njih da bi kuao afirski zulum. Allah trpi nevjerovanja, ali zulum ne trpi. Doi mi u damiju. Iskupit emo sedamdesetak mladia i prouiti salavate na murad. Salavati mogu raskinuti lance zuluma. Otiao sam u Carevu damiju. Iskupilo nas se etrdesetak. Ne znam koliko hiljada puta smo trebali prouiti salavate. Nismo zavrili. Hafiz je preuzeo na sebe da to dovri sam. Mislim da smo uili jetmi bin tevhid. Ovo je bio jedini aktivni vid otpora iz Islamske zajednice. Presuda prije presude Iako je bila sezona godinjih odmora, tampa se prodavala kao halva. Volio bih danas vidjeti izvjetaje o prodaji Osloboenja i Veernjih novina u tim danima. Hudi muslimani su kui i na moru kriom itali izvjetaje sa suenja. Evo nekih naslova: Podrivali drutveno ureenje (Osloboenje), Cilj islamska republika (Politika expres), Protiv Allahovih neprijatelja (Politika), eta mala, ali zatrovana (Svijet), Protiv Ustava u ime Kur'ana (Start), Deklaracija mraka i mrnje (Osloboenje), Aveti prolosti u teroristikom plastu (Osloboenje), Bog u slubi bratoubistva (Svijet) itd. Sve ovo govorilo je o presudi prije presude.

Sa suenja sam upamtio dvoje novinara: Nagorku Idrizovi i Slobodana S. Principa. Zapamtio sam ostala imena pisaca tekstova kao sto su Fuad Muhi,