montenense moj

JULIJA BABAJA STAPIĆ - MONTENENSE MOJ

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ

CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK 821.163.42-1 ISBN 953-6651-72-6

Nakladnik: Hrvatsko kulturno društvo

NAPREDAK Mihovilova širina 1/III

21000 Spilt Hrvatska

Sunakladnik: MATICA HRVATSKA

Ogranak Imotski

Knjižnica MOST Knjiga broj 36

Urednik:

Mladen Vuković

Autorica kamenih maketa: Julija Babaja Stapić

Grafička priprema i naslovnica:

Nives i Robert Marić

JULIJA BABAJA STAPIĆ

MONTENENSE MOJ

Split, 2003.

7

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ 8

ZBIRKA KADULJINA MIRISA

Prastaru istinu kako su poezija i slikarstvo dvije blizakinje umjetnosti, iznova svjedoči Julija Babaja Stapić. Ono što ne može iskazati kroz kist i dlijeto, Julija amalgamira u stih. Sabravši u šest ciklusa svoje zavičajne, domoljubne, ljubavne i misaone stihove, autorica nudi ljubiteljima čarolije poezije stihove ispjevane i na čakavici i u slatkoj ikavici, koji su svojim rimama i ritmovima pozivnica na uglazbljivanje. Najveći broj stihova posvećen je rodnom zabiokovskom kamenu i ljudima koji su na težak ali časan način na njemu opstajali vjekovima. Te pjesme imaju i etnografsku i jezikoslovnu vrijednost jer opjevavaju i lokalnim idiomima bilježe pomalo zaboravljena imena starih uporabnih predmeta i običaja sa zabiokovskih ognjišta.

Nazvavši svoju prvu knjigu “Montenense moj“, kako je prije 1470 godina prvi put u povijesti spomenut današnji Zagvozd kao župa slavne Salonitanske biskupije 533. godine, Julija je ukoričila svoje ljubavi i uspomene u zbirku koja nudi svježinu neposrednog izričaja, ali i neke nezaobilazne manjkavosti i neizbrušenosti, kao i svaki knjiški prvijenac.

Nakon Dragana Mucića, Danijela Prodana i Ivice Šušića, na zagvoškom kamenu razlistala je i prva poetska kadulja knjigom koja na svoj način bogati miris bujajućeg kulturnog života koji proteklih godina tako uspješno začeše kazališni susreti “Glumci u Zagvozdu“. Mladen Vuković

9


10

NAJLIPŠE GODINE

11

Stari plac Ja san rođen kraj Starega placa, pape mi je vesla u Gusara ka mulca me na Benama kaca i o' tad san zavoli mornara: Posli škole poša san navigat, mater je o tuge obolila papu nikad nije bilo briga oduvik je trče za šoldima. Prošloga lita doma san se vrati, stara kažu partila o tuge i pape je malo posli parti kažu judi otiša o cuge. Ja san rođen kraj Starega placa šta san ima sve san ita,baca, sad san ka cukun među četri zida i koga je za me briga.

13

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Parti vrime nisan se oženi ne znan više ni kako mi je ime, al najlipji trenutak je meni kada sidnen na Tomića stine. Split, 01. 02. 2003 14

Lutalica Grad je pust ponoćna tama, ulicom odan u mislima s tobon, a ipak sama. Poneki pas, pas lutalica, on i ja i ulica bez kraja... On i ja potpuno sami, svako svoje misli nosi u ponoćnoj tami.

15

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Nema toga živa Nema toga živa ko se nikad nije nasmija i ko je bez grija, ko nije zaplaka i ko nije zemju taka, ko je odolija da nije volija, ko nije jubija i ko nije gubija. Nema toga živa ko nije zapiva, plaka, smija, taka grija, odolija il volija, gubija i jubija. 16

Najlipše godine Najlipše san godine čuvala samo za te, tilo stislo se o nevoje u sri ladne posteje, suze se osušile o zime i bure, tu u sri posteje dok mislin na tebe gledan u ponistre i promatran grane šta se lome o bure i nevere, savijan se kada san uz tebe, zoven te, tiha jeza obuzima mi tilo, prolazi i nestaje. Ovu san noć čuvala samo za tebe i ovo tilo u krilu posteje.

17

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Duša boema Tila san izusti, a riči me guše ja nisan žedna tila tvoga već boemske duše, ma me uzmi u naručje da se samo malo skrijen, oprosti, ako kazat smijen, da ositin veličina s čime može da graniči, da joj prodren u dubinu, samo, kako, kako prići? Duša jednoga boema smilost moju noćas kuša, ja san slikar, pisnik, žena koja mora srce sluša. Straj me taknit da ne prasne ne bi više bila ista, boemske su duše jasne u njima uvik ima mista. (Šutri) Sinj, 02. 06. 2001. 18

Vrati se Ka napuštena uvala osta mladost i sićanja, a ja neznan prikrit želju, ostani tu, da lipotu godina podilin sa tobon. Da ti buden žena, il pak jubavnica. Sa ričima prostaka raspolažen gomilon riči i prkosin ovoj vedrini neba i borovima pokislin od znoja moga. Ove mladosti više neće biti jer godine zgazit će želje i mene i tebe, al ne uvale i more ni ove hridi.

19

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Korak Korak u korak s vrimenon, godine s njin odlaze i ko zna šta donose, ove, meni daleke, možda jednon izbrišu sve ove tragove, uspomenu na tebe. 20

Posteja U posteji srce moga moje zlato noćas spava, ne moči ga suza slana što je za njin isplakana. Rukama san obgrlila svoje tilo, svoje grudi, da te dušo ne ukradu, da te jecaj ne probudi.

21

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Gazda Svaki bi tija gazda da mu radnik bude mazga i od truda kada pada, gazda vlada, gazda vlada. Ako misliš progovorit da te gazda malo shvati, on ti neće odgovorit nego knjižicu ti dati. Stalno nekog vraga miri, oduzima i dodaje, a kada se sam pribroji ka vezan pas tad laje. San kada mu oči sklopi, od muke će dva-tri popi na lovu će leći tada da ga ne bi ko potkrada. Kad se noću iz sna prene, gazda opet brojat krene da radniku dade malo, kako njemu bi ostalo. Gazdu stalno brige muče i zbog žene on se boji, da mu ključe ne izvuče te ih u snu naglas broji. Gazda vlada! Gazda vlada! Split, 05. 10. 2001 22

Grozje Ti si grozje iz mog vinograda, što 'no raste u sri mala škripa. ti odresta, ja ka pupa mlada, mlada, luda i do Boga slipa. Ubra san te samo za se tila, slador me je tvoja zaslipila, gorak okus u grlu mi osta i zbog tebe, ja san grozje posta.

23

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Neznanac Požutila staza ne vidi se put srce mi treperi ko list jesenji žut. Godine isfrižale obraze i čelo, uspomene naviru ope sam te srila. Nisi se ni sitija odakle me znaš jedva sam izustila da mi ruku daš. Stara slika u džepu tila san je dati, nespretna da sakrijen da još uvik patin. 24

O more O more, ti lipoto s plavetnilom neba moga u krilu majke zemje što snuješ. O more, lipoto moja, je li me čuješ? I misec i zvizde i sunce tobon se mije i ovo nebo šta ga oblak krije. O more, lipoto moja ka jutica šta se itaš priko hridi, priko stina i da li se ikad pitaš... O more, lipoto moja, šta bez tebe život vridi.

25

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Noćas pijen Oči mi suzne o' dima sa lica ji bura suši, noćas san ka i plima, a tako prazna u duši. Nalivan praznu čašu, za koga je noćas pijen? Možda, za ljubav vašu il za onu koju krijen. Iza škura zora se krije, tuga dugačka ko ledene noći, a meni noćas do sna nije, još samo jednu i sve će proći. Miris alkohola venama teče, čašu za čašom mami tišina, samo za tebe ovo veče ispijan čašu gorkog vina. 26

Lasta s juga Ja sam lasta sa dna juga umorna su moja krila moj je život priča duga ocean sam preletila. Toplina mi srce vuče pa se želim ondje skrasit za jugom mi srce tuče sa juga su preci naši. Nad Jadranom kad poletim jedno pero šaljem moru i sva sretna tada sletim da ispratim plavu zoru. Napisat ću jednom priču svima vama ispred nas, a za dice vaše sriću vi pišite mjesto nas.

27

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Golubica bila Iznad Knina sa visoki stina poletila golubica bila, golubica slobode i mira. Iznad stina gori na vri briga zastala je golubica bila i jedno je pero ispustila u čast oni koji više nima, u čast oni koji život daše za slobodu drevnog grada Knina. Krikom mi je pogled izmamila nad tvrđavom jednog ranog jutra, ja joj šapćen, leti, leti mila sloboda je tvoja i danas i sutra i na vike, sve dok nas ima, slobodno ćeš letit iznad grada Knina.

Knin, 06. 06. 2001 28


30

U SJEĆANJE

31

U sjećanje - Joško Tomičić Nema zore da zarudi, nema rose da ga mije nit pjev ptica da ga budi niti sunca da ga grije. Što li to planina krije? Što moj slavuj budan nije? Da mi pjesmom jutra šara kad mi dušom tuga hara. U podnožju Biokova anđeo sad nad njim bdi, zaspao je slavuj moj, pustite ga - NEKA SPI!!! Split, 08. 12. 2000.

33

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Jošku U krilu svome planina ga skrila juče sam mu sviću zapalila, poljsko cviće njemu sam donila i suzama svojin ga zalila. Evo klečin, istinski se molin, znaš li Oče, kako boli jer uze mi kog najviše volin, bili cvit je u rukama tvojin. Šaka grude od kamena je siva, di mu tilo u miru počiva, vitki čempres od sunca ga skriva, od miseca i oblaka siva. 34

06. 06. 2001. Znam, reći ćete na rastanku: - Pokoj vičnji! I to je sve, ali, jedno ostalo je... Upamtite! Za vike vikova, osta križ bez ijednog slova, Njegov križ, poput Isusova. Upamtite! Na sve vike i sitite se onog krika - dopirao je od vas, sitite se na ovaj dan 06.06. prijatelji. Danas mu je rođendan!

35

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Usputni govor Jošku Tomičiću Kroz život - korak po korak. Neka procvijeće pjesme glazbom od ushićenja, kao što nestane u daljini pjesma koju stvoriše isparenja. Na vlažnom će nestati pijesku ispupčenja, nenamjerno zbrisana vjetrom koji nije imao kuda i morao je proći ispod haljine kruga, razveselio se malo, provukao se kroz otočja grožđana i zaspao oznojen u vrtovima mora. Kroz život - korak do života. Zašto crnim slovima mora pisati cilj? Zar sam zbog toga bio smioni gutač ognja i uveseljavao na trgovima? Rogovi su ures na bikovoj glavi, potkove oraspolože konja, krilo pticu, mesojeda zub. Rub ograničava nenamjerno, ali mora. S krova se vidi dalje - nikako daleko. Kroz život - korak do smrti. Čuvaj se kraja puta, sredinom nemoj smjelo, djelo kruniše genija, kralj ponese krunu, runu je najvičnija ovca, a drugi krzna nose, novaca nikada dosta u skitničinom džepu, 36

rosa ne ubije travu, niti pjesma slavuja, samo: nekome padne noć - a nekome se smrači. Kroz život - korak di vječnosti nema, nego se smjenjuju rađanja, i smrti - vrti se sve u prisiljavanju teže, veže nevidljivi pauk jutarnje kapi zvijezda i najezda je mira granicu uma pomakla... Netko je jučer umro - a netko davno rođen. Kroz život - treba uporno ići, i - nadati se. FABIJAN LOVRIĆ

37


38

MONTENENSE MOJ

39

Kada jednon oden ja Kada jednon oden ja u dolini sićanja kod Gospe o Karmela kojoj san se zaklela: evo tilo, evo duša i tamo ću zavit sluša, da mi čuva tri anđela to san zadnje poželila. Kada jednon oden ja u dolini cvitova ispod vitki čempresa, u tamu mira, spokoja, di su sviće zvizdice di su ruže bile i sviće dogorile.

41

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ U moru cvit Dušo, kad odem na oni svit u hodu šutnje znam da nećeš bit i znam da me nećeš tamo ispratit... Sinjem moru ti pokloni cvit, jedan mali bili cvit i... nemoj, nemoj me... zaboravit... 1996. 42

Tata Planinska njidra osvoji duše i Tvoje snove šta vode do raja, besane noći i suze šta guše jedino osta šta s Tobon me spaja. Znam, soba je Tvoja mračna i ladna, mramorna ploča, nebeska vrata, tako bi rado da s Tobon i ja zauvik zaspin, jedini tata. I svaki novi susret s Tobon zna ledena ploča šta suze mi briše, kako na kraju reć Ti - zbogon, kad svakin Te danon volin, sve više i više. Zagvozd, 16. 10. 1997.

43

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Tuđina Trošne godine u rukan nosin srce mi jadno ledeno o zime po tuđen svitu suva mista prosin, brez tebe grudo, ne znan svoje ime. Tuđi me jezik po ušima brije dok listan snove rodnoga kraja, za mene novac bogatstvo nije, ja san dite puka siromaja. Šćipju me griji, griji mučanja ispovidan ji sama sebi naviru riči, riči kajanja, brez cvića i svića naši su grebi. Tuđi me jezik po ušima brije, vrime šćipa, kajanja muče, u oku vukjan stari prtjag koji san ponila od rodne kuće. 44

Stina Na obali još uvik je stina koja panti naše vrime panti, nije je sruši ni jugo ni plima, misto tebe ja san joj se vrati. Jugo će molat osušit će se stine al suze iz oka dušu ćedu smoči, bol nije molala sve ovo vrime, čini mi se, nikad neće proći. Ka beštija čovik je posta, more izdurat puno toga, a meni je više dosta da žalin sebe za života svoga.

45

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Vrati se ćale Vrati nan se ćale jer smo posve mali svako svoga zove, a nama naš fali. Materi smo dobri i lipo nas goji samo fale ćaća zagrljaji tvoji. Uvenit će mater vidin joj na licu, samo da te vidi kako grliš dicu. Nismo gladni, žedni ništa nam ne fali, al bi dičji život za tebe ćaća dali. Ne triba nam puno i mrva je dosta, jadni li smo ćaća jer brez tebe osta. Vrati nam se ćaća selo svašta priča je li se kad sitiš da imaš dva tića. Split, 16. 10. 1998. 46

Nima više revanja Stari ular visi kraj komina čađa mu je zagrlila tilo magaradi tamo više nima, di je vrime, kada ji je bilo. Nima takje, nima ni samara nima zvona sa mog magareta, osta samo jedna maža stara i komadić pletena užeta. Srušili su guvna i stožine, zaresle su staze magareće magarca mog odnilo je vrime, nikad više zarevati neće. Nima reva iz moga pritorka vas je sresta u drinovu gustu, na vike je magarac umuka ostavija pojatu je pustu. Zagvozd, 17. 06. 1987.

47

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Ćaća Zaklela san se u Boga i u te ćaća jedinoga, kako si me svitova da ću živit do kraja. Šćipa nemoć gazi vrime brez tebe se neman dičit čime, neću ćaća, neću zbog tebe. Menon si se dičija jerbo san ti sličila i nisan te izdala, ja te nisan izdala... dobri stari moj. 48

Mata Mata je rođen pedeset i neke, najlipši momak u selu malome, puno ji bijaše u maloj kućici ditinstva teška, a oni radosni. Doveo mladu i lipu Aržanku, skrasio život u rodnom Zagvozdu podario Bog mu dobru dičicu, četri sina i jednu curicu. Baraba - kažu lokalne mještanke i muški su ga popriko gledali, veliko srce lipe Aržanke pa Mati jubavi nikad ne fali. Žujave ruke Mata ne krije, ženu i dicu jubi iskreno, društvo on voli iako ne pije, živi skromno ali pošteno. Srila san Matu, nedavno bilo je, auto novo kaže kupio je, opet će selo pričati po svome neka ji, kaže, to ga ne brine. Pozdravi Mata, kažen, dičicu, pozdravi svoju lipu Aržanku, neka vas čuva Otac Nebeski, šta da ti čovik više poželi.

49

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Dida moj Nema riči ni pitanja niti noći nit svitanja, zadnji pogled zemji šaje kada traži zagrjaje. Sklapa dlane, Boga moli, suvi kostur u posteji, udovoji Oče želji! Težak pogled, kapak pada, što me Bože nećeš sada? Jedva dlane je sklopijo i dvi riči izminijo. Skotrja se suza jedna niz obraze starca bidna jer je ima zadnju želju, grobon zaminit posteju. Dida Jozo - 1999. 50

Kosteja Zanimile grane kostejine litnja žega, udrila i suša nekada su znale lipo piva, milina ji sa burinon sluša. Letile su ka jato grlica lipe, rosne, milina ji gleda, pusta žega, kada se Bog štica pa jin ni dvi kapi kiše na da. Gadan zvizdan, cvilidu i stine pod kostejon šta leže u ladu, žalosne su grane kostejine, plakale bi da plakati znadu. Zagvozd, 05. 07. 2002.

51

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Tilovina Raste neko čudno pruće u torini iza kuće, cila torina miriši, žuto žuti, čudno pruće, nit je jasen niti drina, nit je grab nit kljenovina, a opojan miris ima, naša brdska tilovina. 52

Stari Jere Mala kuća uredna i čista stari Jere ka samotnjak živi snig zatrpa već je pola mista al životu svom se starac divi. Svarija je suđuk i divenicu kaže - ladno, zagrist štogod triba, nema - kaže, ni ženu ni dicu pa za spizon nije ga ni briga. Sivi mačak uz šporet se grije starcu kapa pala do po uva podiže je pa se naglas smije, kaže - mačak i kapa ga čuva. O brokvu je Jere obisija stari kaput bez jednog rukava s bukarom je sebi nazdravlja uz bukaru ne boli ga glava.

53

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Poslidnji put Zabrecala zvona kod Svetoga križa nekomu je zemja sve bliža i bliža. Jerbo čin se rodiš znaš da moraš mrit, prije oli posli tako mora bit. Da položiš tilo na Gospodnjoj pisti i šporki i čisti za Njega smo isti. Ol paklu ol raju svako sebi bira, kada dođu kraju traže cestu mira. Poslidnji je put kad ne ideš sam kad umorne oči sklopi vični san. Oče! Šta je život kada mrvu traje? - Evo nas je judi sve manje i manje. Sagni san se zemji tiho san se moli, zabrecaše zvona, ode, život goli. 54

Pismo majci Kada sunce sa planine sine i obasja brda i doline, iz daljine ja se Gospi molin da te čuva, jer se za te bojin. Čekan majko, još malo da svane, doleti ću da ti vidin rane, zaplaka bi, al suza se ne da tvoju sliku isprid sebe gledan. Blagi pogled, oči pun tuge, iša san, nije bilo druge, uvik si mi prid očima bila. Jel moguće da si obolila? (majci - Mladen)

55

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Blida sićanja Vrati se mladosti u ditinstvo kojega se jedva sićan, kreni zadnjin vlakon prema gradu generacije, vrati se, ja neman s kin da ostarin na ovoj obali, koju su svi napustili, ne tako davno. S togon u srcu listan blida sićanja, mutna slika ditinstva urezana u korice mladosti, gonjene vitron kroz oluje i kiše. Vrati se mladosti, kreni zadnjin vlakon prema gradu generacije, ovu obalu svi su napustili... ne tako davno. 56

U tuđini stina Od kuće san ponila kamenu stinu kamenu stinu u džepu, u tuđinu i vapaj majke u ušima njenu sliku u očima. Daleki put sakri mi more, stišćen u ruci kamenu stinu, znoj na čelu probija pore, ostavih majku, majku jedinu. Sklapan oči, sklapan o jada niz obraz suza ostavja trag, kap po kap na srce pada u očima majka i rodni kraj. Život zove tuđina cipa nit judi nit vira isto nije

57

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ samo stina kamena stina, samo pogled na nju srce mi grije. 58

Lipa gruda Kažeš da je jesen obojila brda i kako je lipa naša rodna gruda, kažeš da me čekaš, da moliš krunicu i da si mi spremila iz ditinstva posteju. Put putujen majko noć ko vičnost traje, a ja tako triban tople zagrjaje, da ko dite zajecan na ramenu tvon i na vike ostanen u mistu rođenon. Spavaj, ti samo spavaj, moja najdraža, ja ću doć u zoru prije svitanja. Split, 31. 10. 2002 - 20. 00 h

59

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Laži Rekla si mi laži nema da ću znat kad buden žena, da je život srića sva šta je Bog podarija, a pravda i istina da su ljudska vrlina, da mržnja i pakosti u svitu ne postoji, da se mora virova jer vira je istina, oprosti mi majko, zar i ti si lagala. 60

Božić 1998. Bila noć, mater sprema stol, na licu joj na tren čitan bol, čas se smije, čas nas grli - jubi, tugu krije al razum ne gubi. Božić bili, radost zimu grije, a materi kada Božić nije, osta sama, mada sama nije svoje jade nasmijana krije. Bila noć, raduje se svako, nisi sama: - Sretan Božić majko! Nek ti tuga nestane sa lice, uvik su uz tebe tvoja dica.

61

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Dalmacijo Od nevere raspukla se stina val je jubi, miluje joj ranu, more bisno sve je ka i pina, gledan u te ka zemju stranu. Dalmacijo, moje si svetosti, sinje more val ti stine tuče u tebi su moga ćaće kosti, di god da san, sve me tebi vuće. Kad godine obiju mi kosti i o siku kad me baci vrime, a u srcu kad me počme bosti Dalmacijo! Tvoje zvat ću ime. 62

Dimna kužina Iza dimne kužine strma je bila stina, balala san po njoj sad je više nima. Komaštre još visidu rđave, ali cile kraj nji stare gargaše o čađe pocrnile. Bidni šegac izliza se nema dva - tri zuba, na kominu nema više ni jasena ni duba. Misto cakla limon ćaća ponistru zatvori jerbo zimi puvalo je kad bi vatru loži. Misto štranca na posteji saket lepušine, to je slika mog ditinstva iz dimne kužine. Zagvozd, 1999.

63

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Ćaća moj Otiša je dobri ćaća moj. Otiša je jednog ladnog jutra je li zna da neće vidit sutra? Otiša je, kažu ceston mira, na krilima golubova bili. Otiša je, znan da nije tija živija je za me, život cili. Pratila ga nevoja i tuga, kažu da je sada Ocu sluga, a tila san, stisnit ga bar malo, da mu kažen... ... dobri ćaća moj! 64

Montenense moj Sva mista svita moj su dom, a moje misli samo su s tobon, ime sveto šta nosin sa sobon, Montenense dragi nek si s milin Bogon. I danas i sutra i za sva vrimena ja žedna tebe i tvoga imena, ka gustirna vode napuknuta, stara... E kada se sitin ma s koliko žara, tila bi te pitat, kako mati stara? Je l' cvate bajam tamo kraj bunara? Di san se ka dite igrala po snigu, puzajuć po poli kraj kuće na brigu. E, kada se sitin te mladosti rane, Montenense moj.

65

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Bronzin stari O komaštre visi bronzin stari nekoć ga je mater baci tila, ćaća mu je davno dno zavari pa ga opet natrag obisila. Na samaru ular još je cili zub vrimena kada ga ne dira a bukara iz koje su pili odavno je bidna prisušila. Stari ožeg jedva da se vidi šta o čađe, šta dima i luga, na tronošcu mater i sad sidi loži vatru, kaže zima duga. Navisila mater bronzin stari o komaštre po sridi komona naložila vatru pa će svarit malo zeja i zeru kumpira. 66

Grijota je o Boga Nemoj nikada dušu proda i uvik se siti roda i kamena di si nika, kaži, ako iko pita, ne stidi se mista svoga jer grijota je o Boga. Tuđu zemju majkon zvati, a u svoju se ne vrati, makar skonča na ledini, budi viran didovini. Nema novca da se plati sriću kad u Zagvozd svratin, pa sliku iz svog ditinstva ispišen na mrvu lista, jer grijota je o Boga stidit se mista svoga. (bratu)

67

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Srpanjske noći Srpanjske su noći u mome selu, udišen miris suve trave i pokošene slame, kroz ponistru gledan o murve sjenu, a misec mi boja lepršave grane. U krilu Biokova moj Zagvozd drima pokriven zvizdama srpanjske noći, ja u njemu živin i kada me nima, on mirno spava jer zna da ću doći. Prikini mi misli povitarac blagi skrene mi pogled sa murvine grane čin zatvorin oči vidin Zagvozd dragi i ditinstva moga najlipše dane. Pantin te godine sedandeset neke i školske klupe i osmoga B, čuvan sve potpise na korici teke, je l' se prijatelji vi sitite mene? Zagvozd, 05. 07. 2002. - 23. 30 h 68

Sritna dica Težak je život težaka, a težak je bila moja majka, u poju je zaminila ćaću, kopajući i korov i draču. Dok je ćaća tuđi kruv griza, ritko kad je iz tuđine stiza, a nas troje ka tri mala tića, o nama se uvik znalo priča. Pričali su veliki i mali, kako nam je, nikad nisu znali. Kroz selo smo išli nasmijani dok bi noću svi skupa plakali. A bili smo puno sritna dica, kroz život nas čuvala krunica, Gospe nam je bila zaštitnica.

69

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Ošlo je vragu sve iz konobe Ošlo je vragu sve iz stare konobe, ostaše daske i obruči o bačve i raspuknute prašnjave načve. O kjuki visi škancija stara ispo nje leži sanduk o ambara, vrime je oglóđalo mali tronožac i bidni rasušeni bigunac. Malo vrteno, kraj njega kudija, na stolu menđule, u društvu bukara još uvik cila, malo rasušena vični svidok lipi vrimena. U purteli srp i komad užeta, par strugača i jedna motika, brez držala kosor i mala sikira, rđavi mašur, a u njemu mistrija. Čuli badanj priko njega jačerma cvili jadan jerbo mašta nema, vrimena ka vrimena sve pri sobon drobe, ošlo je vragu sve iz stare konobe. 70

Nevojna suša Prži zvizdan nemilice grane murve sakrile su stine starica šudaron sakrila lice da joj bar malo vrućina mine. Kose je side dala maestralu trudnin ji rukan ne mere gladi, bose je noge pružila žalu da ji more vuštanon ladi. Cipa zvizdan, a zemja vapi starici vrime dodijalo kad bi samo dvi-tri kapi na njezin šudar palo. Tužnin pogledon u trude gleda, odnila ji nevojna suša o muke starici živit se ne da trude svoje ona neće kuša.

71

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Stapići Nema više gange, šijavice ritko di se čuje plač o dice u draču su uvile se loze ne caruju ni ovce nit koze. Nema više ni blaga ni stada ni težaka u sri vinograda, zaresli su i puti i staze sa planine vukovi salaze. Na vrj sela bija zog je mali nedijon bi muški balotali, a sve okolo vrvilo o dice, mili Bože, a danas ni tice. Zagvozd, 01. 11. 2000. 72

Selo moje Staro guvno zareslo u travi, ispod kuće kraj puste pojate ka da čeka da se neko javi, ka da čeka da se vrime vrati. Na solaru maštalo raspalo, grane murve otpale na pragu, uspomena o ditinstvu malo, na moj Zagvozd i na kuću dragu.

73

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Kada zaspen Kada zspen neka me ponesu u toplo krilo moga rodna kraja... da mi tilo sivu stinu jubi, da mi slavuj pismon zoru budi, di sunce lipše nego igdi grije di su moji, davno, davno prije zaspali. Tamo! Tamo ja ću u spokoju spit, kraj najdraži moji sritna ću bit. Kada zaspen... neka me ponesu... 74

Ikina posla Nedavno Iko nalija glavu pa potra Maru da pomuze kravu vas bisan opali šakon po stolu o straja srce puklo bi volu. Okrenija na špaker komad suđuka, uzeja kruva i češnjak luka, promrmja sebi nešto u bradu jerbo Iki ukućani piti ne dadu te se požuri u konobu bukaru natoči, brzo će Mare iz pojate doći. Stavila Mare svariti mliko da ujutro more marendati Iko, ali Iko jutro rakijon zalije jerbo ni dite više mliko ne pije. Dodijalo Iki ženino režanje, kad bukaru nosi, ko ćuko laje kako bi joj da do znanja da nema ništa od njena režanja. Uze Mare jačermu i uže pa drito u poje kupiti spuže, veseli se Iko lipoj užini pa naloži vatru u dimnoj kužini, šaka spuža i šaka jutike moreš za tin dvi-tri litre, kaže Iko, al crnega Babića. Osijek, 24. 01. 2003.

75

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Moja je kuća pusta o davno Moja je kuća pusta o davno ćaćina slika još u njoj spava parti je jednoga jutra rano na daleki put, bez pozdrava. Moja je kuća pusta o davno u njoj me dugo, dugo nema niko me više ne zove tamo, a živi je svidok lipi vrimena. Moja je kuća pusta o davno ditinstvo moje u njoj spava ja ga budin, budin lagano da ne ode u san, san zaborava. 76

U ime nas U ime ćaće I mlika materina U ime Oca I Sina U ime naši Krvni slika U ime greba Naši pokojnika Podižen glas Za nas Vrati se Griji se množe Vrati se Ovako se više Ne može Spasi lozu Radi nas Ti si joj Jedini spas Ja ne mogu Više kleći Umorilo me Vrime Brzo ću Ti leći... Brzo ću Ti leći.

77

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ S. O. S. Sorit će se kuća stara ni pojeta nije cila i oni zidić podno kuće šta ga mater sagradila. Ni gustirna više nije šta je nekad davno bila, mater bi je popravila nije bidna ozdravila. Skaline su dotrajale u vrtal ćedu se sruši, a bajama iza kuće počela se bidna suši. Kolpat će me jednog dana gledajuć te trošne stine koje dida moj je jubi, a sad su u ruci sudbine. Zagvozd, 27. 10. 2002. 78


IZNAD NEMETINA

80

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Tamburaši Zasvirajte tamburaši duša ova nešto sluti, zasvirajte onu staru, možda će je i on čuti. Ne sudite ovoj čaši odavno sam je prelila zasvirajte tamburaši, je sam žena, a ne stina. Kada rujna zora svane čaša će se osušiti, ali ove, ove rane nikad neće zacijeliti. Zasvirajte tamburaši dug je put do vječnosti, nalijte još jednu čašu, neka Bog mi oprosti. Ajte moji ljepotani, onako kako vi to znate ovu čašu tuga mami, za drugo me ne pitajte. Split, 16. 12. 2002. 82

Bili križ Koliko se ispod križa suza prolilo puno ih je pošlo, a malo vratilo. Netko žali oca, netko sina, brata, a ja žalim mladost heroja Hrvata. Ispod bila križa gariful uveja, netko je najdražem mali vjenčić spleja, često tamo svratim da svijeću upalim, za njihove duše Gospi se pomolim. Vukovar, 26. 01. 2003.

83

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Dunave Tiho teče moja Drava nosi cvijeće do Dunava, prospi Dravo cvjetove uz dunavske obale tamo ljubav jedina mi ostade. Dunave, Dunave u tebi su mnoge tajne zaspale, al mi samo jednu kaži, gdje je zaspao, moj najdraži. Vukovar, 28. 01. 2003. 84

Prometniče Zrele dunje mirisom čaraju, zna li dragi da moji spavaju čekat ću ga kad zazvone zvona na stanici kraj starog vagona. Strah me majke, njene riječi plaše da ne gledam prometnike, tamburaše, prometnik je i moj ćaća bio tračnicama život podario, al je majku i mene volio. Za doktora mene hoće dati, prometnika, ni čut zetom zvati, prazne riječi majka je mlatila prometniku ljubav sam uzvratila. Zrele dunje mirisom čaraju, zna li dragi da moji spavaju, čekat ću ga kraj starog vagona i ljubiti dok ne svane zora.

85

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Proljeće 1996. Proljeće je rano moja mili cvijete moj zeleni, suze lije mati tvoja teški li su dani njeni. Procvjetali i bademi tako tužno teče rijeka sine, cvijete pokošeni još te stara mati čeka. Proljeće je rano moja za te majka vijenac plete usred mira i spokoja, mirno snivaj drago dijete! Procvjetali i bademi tako tužno teče rijeka sine, cvijete pokošeni još te stara mati čeka Lovrinac, 2001. 86

Iznad Nemetina Još i danas čujem šapat tamo, iz daljina tiho teče ljepotica iznad Nemetina. Teci, teci ljepotice u Nemetinu stani i pozdravi najmilije po maminoj strani. Vratit ću se vratit ljepotice moja kada budeš najljepša u tisuću boja. Vratit ću se u proljeće kad prođe ova zima, ti me čekaj Dravo moja, pokraj Nemetina. Osijek, 28. 01. 2003.

87

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Ljuta šljiva Sviraj svirče, neka suze teku, hoću pjesmu, a ne apoteku. Nalijte mi, šljive, ljute šljive, mnogi danas od uspomena žive. Ajmo, konobaru, živo, samo živo, ako nema šljive, mogu ja i pivo. Svirajte mi, sve ću da vam platim, ovu, ovu noć, ja hoću da pamtim. Ajmo momci, rasturite žice, želim čuti jauk tamburice. Ljuta šljiva iz Ružine ulice, tamburašu popucale žice, bez tambure svirač nočas osta, konobaru, večeras je dosta! Molim račun... za pijana gosta i jednu putnu, sviraču i tebi, meni nemoj... Hvala! - Više ne bi. 88

Evo san se vrati Na peronu siroče u ruci svežanj nosi svojim nježnim pogledom ljepotu tvoju prosi. Prođoše godine, neko je drugo vrijeme, Slavonijo mila! Sjećaš li se mene? Evo san se vrati mrvu ljepote tvoje prosim, kao prtljag u oku po svijetu da je nosim. Evo sam se vrati, suze miju lice kroz prozor vagona ugledah Našice. Nepoznato lice pišti kraj prozora brižno prati vagone našičkog kolodvora. Skotrljaše se suze radosnice niz lice, pozdravljam drage ljude iz Ružine ulice.

89

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Geni kameni Ja sam rođen u srcu Vukovara pravi bećar kaže majka stara, ne zna ona da žive u meni dalmatinski geni kameni. Slavonijo moje si svetosti samo jedno moraš mi oprosti prema tebi ljubav je istinska, al me rodi mati dalmatinska. Ja sam rođen u srcu Vukovara al sam dijete bećara sa Hvara, tebe ljubim Slavonijo mati kud god krenu tebi ću se vrati. Osijek, 26. 01. 03. 15,33 h 90


KRISTALI SJEĆANJA

92

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Idi Malo fali da ne zaplačem od tuge koju sada osjećam, zato pusti proći će, ja o sebi jako dobro znam. Idi, idi ne okreći se ono teško neka ostane meni ja na tugu navikla sam se samoj idi nemoj se okreni. Na usnama neka ostanu riječi, sutra je novi dan nemam snage bilo što ti reći, uzalud je ja to dobro znam. Neću da ti bude kao meni jer od tebe bolje podnosim moje ime ne, nemoj spomeni lako ću ja da prebolim. 94

Život Odlaziš ostavljaš za sobom trag istine da nisi tu, pretvorivši me u iluziju vremena, teškog životnog bremena. Odlaziš, ostavljaš dim koji duhom hara, poput kletve, poput sudbine. A ja, sjetna, bez riječi, na kraju stijene prema sikama gledam, smrti ravno u oči, samo korak i pepeo posta. Čovječe što li si? A, ljepota života i ono malo tužno, nije tako ružno. Split, 1982. god.

95

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Kristali sjećanja Samo čarolija istine može prekriti kristale sjećanja i ovo zrno strasti. - Putniče mojih modrih vena, što se poput broda nasuka u dušu moju. Opojan miris, miris žudnje u paklenoj noći, u kojoj izgorjeh u vlastitu tijelu, zarobljena kracima ognja tvog. I tko da prekrije kristale sjećanja, kad zvona srca tvoga još uvijek me bude iz životne kome, pa poput jutarnje rose osvježe mi misli i um zalutali, negdje, u godine prošlosti, gdje me poput usnula djeteta prenu iz sna ... kristali sjećanja. 96

Zbogom Magleni je zid iza njega ti oteža se vid kada me je stid priznati u luci što nosim u ruci. Gledan u prazninu negdje u daljinu jugo suze krade znam da nema nade. Trag od morske pjene iza brodske sjene izgorija strah zasta je dah pogled ode s tobon ote mi se zbogon zbogon... Split, 10. 06. 2001. 19,20 h

97

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Kunem se Kunem ti se, svega mi jednom ćeš se vratiti samo ja, samo ja, neću nikada. Oči moje suzama ne dajte da teku, neka ih u očima, neka bole, neka peku, samo ja, samo ja, neću nikada sjećati se ničega, ... pa neka sam prokleta. 98

Šaka sjećanja Povuci za sobom sva sjećanja do kojih mi stalo nije ili pusti zubu vremena svejedno mi je... Svejedno mi je... Ako zrelost godina i zrelost ovog uma šaku sjećanja i sačuva, prostrt ću ga po ostatku pepela i prekriti ga suzom, ako iz oka mi krene ... za tobom. Split, 20. 08. 2001.

99

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Mrva ljubavi Još jedan galeb pustinjak gladan tvojih mrvica osta u dimu alkoholne pare tvoga jutra, tražeći gorke mrvice, ostale nekome prošle noći. Poput kletve ili što li je, ja kružim nad mrvom prosute tvoje ljubavi, dok vjetar tijelo nosi uz miris prošlosti, negdje u noći osutoj zvijezdama, na poziv još jednog gladnog galeba. 100

Starost Širim ruke starosti ne dam da me uvrijedi jedan pramen prosijedi. Ja, friži liječim osmijehom i dijelim ga s tobom mojom srećom najvećom, sreća je moja ovaj topli dom, lijepa je starost samo tu, s tobom. Zlaji, 18. 05. 1996.

101

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Rane Prolaze dani svaki ka i zadnji jedino me jutra sjete na sutra. Gutala san trnje s tvoji usana opustila duša lebdi ka zvizdama. Odavna ja neman lipi topli dom, podstanar san bila u ladnom srcu tvom. Znam sve će proći samo rane ne, bolit će i onda kada zacile. 102

Lik čovjeka Zar blagi osmijeh može prekriti surovi pogled koji hrani nutrina tvoje besramne požude. Gledam te kako gutaš neizgovoreno slovo i stojiš ukopan u vrtlogu svojih besramnih riječi, gladan, beskrajno gladan životinjskoga krika, neznajući da si uskraćen vlastitoga srama i saznanja da imaš samo, lik čovjeka.

103

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Gordana Mostar grad mi vrati sjećanje stvarnu sliku lijepe Gordane, otišla je davnih godina, nikada se nije vratila. Puste, puste sve su ulice, tužno teku vode Neretve, sve je to zbog moje Gordane crne žene, lijepe Mostarke. Kanu suze mi niz obraze ispraše ih vode Neretve, Mostaru sam vratio se ja, vrati mu se i ti Gordana. 104

Tvoja sjena Kako sebe tješiti dok maštam o nama, čemu se smiješiti kad znam da sam sama. Kako prekriti bol, bol duše moje kad prazan je stol i mjesto tvoje. Umjesto tebe tvoja je sjena i ovu noć uz mene priljubljena.

105

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Bez tebe Za ljubav ja prosjačim, molim te, ostani, kako da se pomirim da bez tebe ostarim. Kada jednom poljubim ko kockar sve izgubim, barem me zagrli lakše je umrijeti. Na stolu poruka, prazna je postelja, kasno sam shvatila, zauvijek si otiša. Za ljubav ja prosjačim, molim te, ostani, kako se mirit s tim da bez tebe ostarim. 106

Umjesto mene Poklanjam ti ovu pjesmu i sve druge prije nje možda ćeš ih jednom čuti, možda jednom vratiš se. Vrijeme nosi našu mladost moja je s tobom nestala, osta pjesma na papiru za duga, duga sjećanja. Napisat ću jednu priču složila sam uspomene ako snaga me napusti, dovršite je mjesto mene.

107

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Pokora Svaki čovjek nosi znamen svakom od nas zvijezda sja, ja u srcu nosim kamen jer me snašla pokora. Što od Boga, što od ljudi križ sam težak ponila što li životu presudi da me stigla pokora. Koja li je kazna moja što sam Bože skrivila, nit sam tuđa niti svoja, ime mi je pokora. Ako se suzom kazna briše svoju sam davno izbrisala plakati ja ne mogu više, tako sam umorna. Split, 01. 08. 2001. 108

Bezdušni jadnik Tebi, od čijih očiju napraviše gladna usta pa halapljivo gutaš sve male i velike duše umirući u sebi od zavisti čak i onog tko je juče sahranjen, znajući da te nikad nitko oplakati neće, jer bezdušnost tvoja granice ne poznaje. Venama tvojim protječu ledena zrnca propasti od mozga ka srcu, jer novac je ludilo tvoje dijagnoze kojim možeš sve, samo jedno ne. Imati dušu il pak pjesnik biti, oni novca da imaju nikada pjesnici bili ne bi. Bezdušnicima lijeka nema i cijeli svijet kad bi imao bi li ti na um pala misao, da bija si i ti dijete sa pupčanom vrpcom i da jednom ćeš pepeo postati. Od svih deset zapovjedi, zar ni jedna ti ne ukazuje, čovjek je čovjek! Svi smo mi sluge Božje! Svi smo mi mali jadnici, rijetki sa dušom - većina bez nje.

109

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Patnici-jadnici, al ipak ljudi, ostanimo barem - to, kako bi - to - ime djeci mogli dati. Što li će tek od njih biti? Samo čovjek s dušom vječno živi. 110


ISPOVIJEST

112

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Učini kajanje Vjetar je prohujao nije imao kuda proći, a morao je, odnio te sa sobom da ti pokaže put, nisi znao birati između zla i dobra ostavivši mrtve i kosti predaka svojih, zauvijek. Tijelo sam svoje razapinjala iznad tebe, čuvajući te od zla, od pakosti, a sada na stijeni sjedim sama i čekam da me prekrije more suza koje sam isplakala za tobom. Ni vira ni judi nisu isti, samo MI i naših Deset Zapovjedi, vrati se, učini kajanje ako ti duša opustošila nije. 114

Dušom bogati novca nemaju, moje bogastvo smo MI i ova stijena koja te čeka. Zagvozd, 12. 02. 1999.

115

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Vrati se majko Kažu da si bila ljepotica prava i da tebi dosta nalikujem, al ja te se majko ni ne sjećam i o tebi ništa ne čujem. Nisam rasla pored tebe majko, otišla si ne sjećam se kada, odrasla sam ni ja ne znam kako, da l' si me se sjetila ikada. Čuvam tvoju sliku iz mladosti iz tvog jednog starog spomenara da pokažem kad me upitaju s ponosom, to je moja stara. Nisam rasla pored tebe majko, pust i prazan moje je bio dom, odrasla sam nije bilo lako, o, kako sam samo plakala za tobom. 116

Irena Oči su tvoje biser u noći djevo u duši s likom žene svakog će trena suza poći, tužan je pogled moje Irene. Tijelo je tvoje plameni žar iskrica jedna da plamen krene ovom si svijetu ti Božji dar, al tužan je pogled moje Irene. Duša je tvoja čedna i čista mada vrela ti krv ključa kroz vene, ranjenim dušama ti si pista, tužan je pogled moje Irene.

117

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Izgubljeni put Osušio se trag suze slane, odlutao pogled na kameni put, sve su riječi greškom progutane staza o života stjera me u kut. Osta samo vrijeme koje tebe zove umornim korakom jedva da se miče i jedna pjesma, poput pjesme ove koja sjetom tvoje ime kliče. Kamenim putem luta jedna žena, pogrešna staza stjera je u kut u šarenom svijetu posve izgubljena luta da pronađe tebe i svoj put. 118

Majko Ako te moji snovi probude pomisli na mene, oprosti mi za trenutke slabosti, fališ mi, ti i naš dom, bila sretna ili tužna uvijek sam s tobom. U noćima bez sna ja mislim na dan da umor moj izbrišeš blagim osmijehom i glasom poput uspavanke, glasom moje drage majke.

119

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Kristijan Nema noći, nema dana da ne sanjam Kristijana, Kiki nosi gene moje krvi stare Ane on je unuk prvi. Bili cvite mom si srcu rana, Bože čuvaj moga Kristijana, čuvaj lozu što korijene vuče nek mi pupa i sutra ka juče. Sagradi sam ti dušo dom tu u duši i srcu svom nek mi te grije ljubav sva koju za tebe čuvam ja. Kiki dušo, koliko te volim zna Djevica koju i sad molim da te čuva od svakoga zla, Blažena majka Marija. Split, 25. 10. 1999. 120

Imotsko polje Rodna grudo, zjeno oka moga, ej ravnico u njedrima brda mirno snuješ u srid Imotskoga meka srca, a kamena tvrda. Mila Gospe od Anđela bili zaštitnice Imotskoga moga čuvaj polje, blagoslov udili i nas dicu, dicu sina svoga. Žuljave su ruke u težaka daj mu polje urodom pozlati, teška zemlja težaku je svaka život nosi, a nikad ga ne vrati.

121

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ Pijana posla Blijedi mjesec na kući mi sjedi nageo se pa u mene gledi, ja ga pitam; šta u mene gleda, nalija se pa siša sa neba. Nagnuo se, vidim prepun doze ponudih ga, o’š malo loze pa ćeš biti veseo ko ja i ja san ti dosta putova. Ja na kuću, on ka strila ode, lijevo, desno pa u morske vode, sam na kući, bar da mogu saći satra bi ga, da se mogu snaći. Uze bocu i sam se počasti, noge slabe, mogao bi pasti, gledam nebo oću li ga naći, čekat ću ga, neće noćas zaći, kad ga zgrabim vidit će on svoje da će pamtit krov o kuće moje. 122

Ispovijest Survat ću se noćas u misli svoje i gledat u život pust i betežan, a vi mi sudite za grijehe moje ako je život suda vrijedan. Nek ostanu nijeme sve prazne duše stihovi su vlažni od suza mojih, oni ne mogu da ih osuše jer nikada neće doprijeti do njih. Moje slike i pjesme su more u njima moja duša pluta, sa njima sam ispraćala zore i sva sretna ljubila sam jutra. Jer ko ljubi kamen i ljude i cvijeće njegova je duša utočište mira, taj i kada skonča, nikad skončat neće utkan mu je život u mrvu papira.

123

JULIJA BABAJA STAPIĆ * MONTENENSE MOJ OD POSTEJE DO GROBA

Da smo samo prije nekoliko godina u ruke primili r u k o p i s p j e s n i č k e k n j i g e “ M o n t e n e n s e m o j ” , s a slavodobitnim bismo usklikom dočekali pojavljivanje nove poetese na hrvatskom, tj. dalmatinskom Parnasu. No, u međuvremenu je došlo do rasplamsavanja tzv. ženskog pisma, pa iz godine u godinu svjedočimo sve većem broju pjesničkih zbirki iz pera pripadnica ljepšeg spola.

Također, slučaj pjesnikinje Julije Babaja Stapić draška znatiželju i na jednoj drugoj razini - likovnosti! Već smo u nebrojenim slučajevima isticali nevidljivu (a neraskidivu) svezu likovne umjetnosti i umjetnosti riječi. Pritom smo pitali se što je u tim osobama pretežito, a što popratno; što je primarno, a što sekundarno; za čim čovjek više stremi, a kakve situacije jednostavno prepušta inerciji. Dakako, odgovora za to - nema! Julija Babaja Stapić u likovni korpus utkiva i jednu drugu dimenziju: ona se bavi modeliranjem crkvica izrađenih u kamenu. Izbor trajnog materijala, zasigurno, nimalo nije slučajan. Težnja da se jednom zamišljeno ovjekovječi zasvagda: nije od jučer i nije bogohulna. Dapače! Nepredvidljivost traga kista na papiru ili platnu neusporediva je s postojanošću kakvu jamči čuvanje umjetnine u kamenu.

Možda je od kamena jača jedino poezija. Možda se baš zato Julija i okreće stihopisanju, možda baš zato hoće provjeriti opstojnost literarne posude i usporediti ju s otpornošću one likovne. A i sama kaže na jednom mjestu u knjizi: «ja sam slikar, pisnik i žena» (Duša boema).

Da, zadnjih smo godina registrirali rečenu propupalost ženskog demijurškog nastojanja u poeziji, te .

126

konstatirali kako je ponajvećma o riječi dijalektalnom izrijeku. Uz to, percipirali smo i specifičnost da su većinu tih zbirki publicirale - učiteljice. To je svojevrsni fenomen koji bi se moglo obraditi u kakvom zgodnom eseju. Poezija Julije Babaja Stapić koketira s dijalektalnim idiomom, makar ona nije apriorno takva. Reklo bi se da je nekako «na pola puta», odnosno da je njezina štokavština bogato impregnirana dijalektalizmima: u prvom redu, naravno, čakavizmima.

Kao i svaki prvijenac, i u slučaju knjige “Montenense moj” primijetiti nam je široki spektar tema koje zaokupljaju pjesnikinju Juliju Babaja Stapić. Ne zaboravlja se spomenuti oca i majku, drage prijatelje ili, pak, avantura iz djetinjstva. Stoga je prvi ciklus zbirke indikativno memoarskoga karaktera i naslovljen kao: Najlipše godine.

Čest motiv poezije Babaja Stapićeve jest posteja. Nerijetko se nailazi na okružje i kolorit koji datektira prošla vremena, koji duboko u sebi nosi miris starih alata, običaja i konoba. Nekoliko je tekstova upravo u konobi posvećeno, i registriraju pritom čitav arsenal stvari i potrepština, koje se u tom dijelu starinske kuće i nalaze. Osim što je posteja često spominjana riječ, nerijetko nam je naići i na drugi jedan ležaj - grob! Nećemo kazati da je riječ o pesimističkim ugođajima - ili bogobojaznim - ali svakako možemo konstatirati određenu dozu ekspresionističkih premaza, koji uvijek ne uspijevaju umaći pukoj patetici.

Kako bilo, poezija Julije Babaja Stapić plijeni prije svega svojom neposrednošću, nepristranošću i naglašenom lirskom crtom. Uvijek je okrenuta djetinjstvu i dragim sjećanjima, dragim osobama i uspomenama.

Zato svesrdno prepuštamo, i preporučujemo, čitateljima ovaj lirski florilegij: zaliven suzama i satkan sentimentima.

Siniša Vuković

127


AUTORIČNO SLOVO

Poštovani čitatelji, tamo gdje se susreće mjesec sa zvijezdama, gdje ih jutrom iza Bjokova sunce budi, tamo gdje su dragi ljudi, godine Gospodnje 1964., 23. rujna, svjetlost dana ugledala sam. Zahvalna sam svojim roditeljima što sam baš tu rođena,

Zagvozd je bio presudan i odredio je moj životni put - predanost slikarstvu, kiparstvu i peru. Uz

sedam samostalnih i osamnaest skupnih izložbi slika i kamenih maketa crkvi ovo

je moja prva zbirka pjesama, kakva sam im majka - prosudite sami.

Godinama sam brižno skupljala stihove i napokon ih smjestila u korice ove zbirke, a

svaka pjesma je stvarnost iz vremena djetinjstva. Zahvalila bih se svojoj djeci koja su me bodrila

sve ove godine, svom suprugu na podršci i razumjevanju, hvala svima vama koji ste

sudjelovali u pripremi ove knjige za njezino tiskanje. Hvala mojim prijateljima pjesnicima, glumcima i

dragim kolegama koji me brižno prate i nesebično pomažu. Ja sam ništa bez svojih djela, hvala vama koji ste

čitali, koji čitate i vama koji ćete čitati.

130

KAZALO

ZBIRKA KADULJINA MIRISA 9 NAJLIPŠE GODINE 11 Stari plac 13 Lutalica 15 Nema toga živa 16 Najlipše godine 17 Duša boema 18 Vrati se 19 Korak 20 Posteja 21 Gazda 22 Grozje 23 Neznanac 24 O more 25 Noćas pijen 26 Lasta s juga 27 Golubica bila 28 U SJEĆANJE 31 U sjećanje - Joško Tomičić 33 Jošku 34 06. 06. 2001. 35 Usputni govor - Jošku Tomičiću 36 MONTENENSE MOJ 39 Kada jednom odem ja 41 U moru cvit 42 Tata 43 Tuđina 44

131


Stina 45 Vrati se ćale 46 Nima više revanja 47 Ćaća 48 Mata 49 Dida moj 50 Kosteja 51 Tilovina 52 Stari Jere 53 Poslidnji put 54 Pismo majci 55 Blida sićanja 56 U tuđini stina 57 Lipa gruda 59 Laži 60 Božić 1998. 61 Dalmacijo 62 Dimna kužina 63 Ćaća moj 64 Montenense moj 65 Bronzin stari 66 Grijota je o boga 67 Srpanjske noći 68 Sritna dica 69 Ošlo je vragu sve iz konobe 70 Nevojna suša 71 Stapići 72 Selo moje 73 Kada zaspen 74 Ikina posla 75 Moja je kuća pusta odavno 76 132

U ime nas 77 S. O. S. 78 IZNAD NEMETINA 80 Tamburaši 82 Bili križ 83 Dunave 84 Prometniče 85 Proljeće 1996. 86 Iznad Nemetina 87 Ljuta šljiva 88 Evo san se vrati 89 Geni kameni 90 KRISTALI SJEĆANJA 92 Idi 94 Život 95 Kristali sjećanja 96 Zbogom 97 Kunem se 98 Šaka sjećanja 99 Mrva ljubavi 100 Starost 101 Rane 102 Lik čovjeka 103 Gordana 104 Tvoja sjena 105 Bez tebe 106 Umjesto mene 107 Pokora 108 Bezdušni jadnik 109

133


ISPOVIJEST 112 Učini kajanje 114 Vrati se majko 116 Irena 117 Izgubljeni put 118 Majko 119 Kristijan 120 Imotsko polje 121 Pijana posla 122 Ispovijest 123 OD POSTEJE DO GROBA 126 AUTORIČNO SLOVO 130 134

GLAVNI POKROVITELJ Splitsko-dalmatinska županja

SPONZORI

Općina Zagvozd

Društvo Zagvožđana Split

Kameno-klesarski obrt DNK, Kaštel Sućurac vl. Nikola Dadić

HČSP Split

137

montenense moj

Documents