modeli radio difuzije javnog servisa
DESCRIPTION
Modeli Radio Difuzije Javnog ServisaTRANSCRIPT
Janko Ljumović
Modeli radio-difuzije javnog servisa
» Model javne službe najbolje je shvatiti kao nasušnu potrebu jednog otvorenog, trpeljivog i živog društva, u kojem se i velike dogme i bijedna mala pravovjerja svih vrsta drže pod kontrolom, i u kojem, zahvaljujući postojanju istinskog pluraliteta medija komunikacije – razni pojedinci i grupe mogu otvoreno da izraze svoju solidarnost sa tuđim naklonostima i nenaklonostima, predlozima, ukusima i idelaima, ili pak svoje protivljenje njima«.John Keane
Centralna ideja javne radiodifuzije je služenje potrebama i interesima
javnosti. Ta ideja sprovodi se kroz ključne promjene u vlasništvu,
finansiranju i konceptiranju javnih radiodifuznih organizacija koje treba da
služe interesima javnosti, da rade za javnost i u njeno ime. Rolend Lorimer
masovne medije definiše kao “društvene institucije koje funkcionišu unutar
posebnih stega prava i politike, koji upošljavaju karakterističnu mešavinu
kvalifikovanog osoblja i koje se drže specifične procedure prikupljanja
informacija radi stvaranja građe za vizuelno, auditivno ili konceptualno
usmerene medije”1. Upravo kroz ovu definiciju objašnjava se namjera ovog
rada da pozicionira poseban segment savremenih medija u našem društvu –
mediji kao sistem javnog servisa, tj. njihov put do navedenog modela.
Model za takav medij je naravno (rado citirani) BBC. Kraljevski ukaz je
BBC-u dodijelio poseban status: u Velikoj Britaniji takav status uživale su
11 Rolend Lorimer, MASOVNE KOMUNIKACIJE, Clio, Beograd, 1998, str. 63
1
tek malobrojne ustanove, poput univerziteta. Tim ukazom ustanova je
postala nezavisna od bilo koje političke partije na vlasti i dodijeljene su joj
posebne dužnosti i uslovi djelovanja. Fred Inglis u svojoj Teoriji medija
ističe da je od 1945. godine položaj BBC-a kao društvene ustanove bio
jednak kao položaj crkve ili univerziteta u Oksfordu ili Kembridžu, a
zaključuje da je medij pustio duboko korijenje u živote običnih ljudi svojom
uvijek umirujućom prisutnošću.
Ne postoji jedinstvena definicija koja bi mogla sveobuhvatno da definiše
pojmove i termine koji predstavljaju okosnicu ovog rada. Izbor definicija
bazira se na osnovnom pristupu radu koji implicira formalizam konstitusanja
medijskih institucija, u prvom redu institucije medija kao javnog
radiodifuznog servisa ili javne radiodifuzne organizacije ili medija javnog
sektora, ili javnog medija (radija i televizije). Različiti nazivi potvrđuju
pravilo da ne samo što nema jedinstvene definicije, već postoji mogućnost
izbora i upotrebe različitih termina za karakteristiku medija koji zadovoljava
osobinu da vlasnik i/ili regulator nije i kontrolor tog medija.
Termin javni radiodifuzni servis i javna radiodifuzna organizacija
uzimamo zbog njegove upotrebe u domaćoj praksi, ali i u zakonskoj
regulativi koja predviđa transformaciju medija u vremenu koji označavamo
tranzicijom.
Navedene termine možemo opisati sa šest ključnih karakteristika:
2
Opšta geografska dostupnost - koja je direktna posledica javne prirode
usluga.
Briga za nacionalni identitet i kulturu - koja u mnogim zemljama postoji kao
izričita obaveza, odslikava ulogu ovih radiodifuznih organizacija (servisa) u
izgradnji osjećanja nacionalnog identiteta, pripadanja i učestvovanja.
Nezavisnost u odnosu na državu i komercijalne interese - što bi u slučaju
zavisnosti neizbježno vodilo ka tome da proizvodnju programa i odluke o
programskim šemama potčine političkim i komercijalnim uslovima prije
nego onim u javnom interesu.
Nepristrasnost programa - radiodifuzne organizacije koje finansira država
često su bile optuživane da su glasila vlade, na štetu javnog interesa i prava
građana na širok spektar raznovrsnih informacije.
Širina i raznovrsnost programa - javne radiodifuzne organizacije treba da
obezbjede raznovrsnost programa.
Oslanjanje na finansiranju sredstvima dobijenih naplatom od korisnika -
pretplata ima tu prednost u odnosu na budžet koji dodjeljuje parlament, što
je stabilnija i manje podložna uplitanju vlade.
U navedenim složenicama riječ javno je od suštinskog značaja. U današnjoj
upotrebi i u sklopu aktuelnih transformacija radija od državnog u javni radio
ili preciznije u javni radiodifuzni servis, ta riječ označava suštinski karakter
medija koji od samog svog početka predstavlja dobro za sve, koje je usled
različitih zloupotreba i modela organizacije došao i do navedenog modela
javnog servisa u svijetlu savremenih društvenih kretanja.
3
«Javni radio-difuzni servis je i opšta društvena vrednost koja će biti
dobrovoljno plaćana, finansirana od strane svih građana oko čega su oni kao
zainteresovane strane postigli konsenzus odnosno dogovor» 2.
Javni servis kao tip, model organizovanja radio-difuzne službe generalno je
baziran na tri pretpostavke u kojima se sažima prethodna definicija, tj.
karakteristike radio-difuzije javnog servisa:
- nezavisnost,
- kvalitet i programska raznovrsnost i
- opšta geografska dostupnost odnosno mogućnost čujnosti programa na
čitavoj teritoriji države.
Nezavisnost javnog radio-difuznog servisa kao kategorija ogleda se u
finansijskoj i političkoj nezavisnosti.
Finansijska nezavisnost podrazumijeva da bi institucija koja obavlja funkciju
javnog servisa morala da ima stabilan izvor finansiranja, što se ne
izjednačava sa budžetskim načinom finansiranja. Najčešći model
finasniranja javnog servisa je putem pretplate odnosno takse koju građani
izdvajaju i o čemu postoji saglasnost javnosti, odnosno svih korisnika
njegovih usluga. Ovakav model finansiranja karakterističan je za BBC kao
sistem koji je dugi niz godina uzor kada je rijč o fenomenu javnog servisa i
obavljanja javne radio-difuzne službe. Međutim iskustva nekih drugih
2 Mirjana Nikolić, Javni radio-difuzni servis u Srbiji – transformacije u tranziciji, Zbornik FDU 6/7, Institut za pozorište, film, radio i televiziju, Beograd, 2003.
4
zemalja kada je rijč o finansiranju javnog servisa pokazuju neke druge
varijante u kojima se sredstva primarno obezbjeđuju od takse odnosno
pretplate, ali se kao izvori prihoda pojavljuju i komercijalni izvori.
Zahvaljujući definisanim načinima finansiranja, institucije koje su nosioci
javnog servisa, trebalo bi da funkcionišu dezideologiozovano, nezavisno od
države, administracije i organa vlasti, čime se postiže drugi aspekt
nezavisnosti vezan za političke faktore.
Politička nezavisnost institucija javnog radio-difuznog servisa je u tijesnoj
vezi sa načinima njihovog institucionalnog organizovanja koje je zasnovano
na postojanju nezavisnih regulatornih tijla, najčešće specijalizovanih savjeta,
kao nadstranačkih i nadvladinih tijela koja regulišu sva pitanja radio-difuzne
djelatnosti.
Kvalitet i programska raznovrsnost podrazumijevaju da sadržaji koje
proizvode one radio-difuzne organizacije koje su prepoznate kao nosioci
javnog servisa imaju zadatak da u visokom stepenu zadovolje najrazličitije
potrebe heterogenog auditorijuma. Pojašnjenje ove odrednice javnog servisa
ulazi u probleme sadržaja jednog programa i zato bi najopštije i
najprihvatljivije bilo reći da je riječ o programu kroz koji se afirmišu
nacionalne vrijednosti, nacionalna kultura i identitet, u kome se nepristrasno
i u duhu tolerancije govori o temama u dijapazonu od politke i ekonomije do
porodice i sporta. Osim u temama, raznovrsnost programa javnog servisa se
ogleda i u pogledu žanrova i programskih funkcija, a sve sa tendencijom da
se očuva koherentnost i komplemenatarnost programske sheme. Iako
izdvojena kao samostalna, ova odrednica javnog radio-difuznog servisa je u
najneposrednijoj vezi sa finansijskom nezavisnošću i stabilnošću izvora
prihoda. Činjenicom da su institucije ovog modela oslobođene oslonca na
budžet, a time i finansijske participacije države, stvaraju se uslovi da se o
5
brojnim bitnim pitanjima za jednu zemlju razgovara kritički, otvoreno i
nepristrasno.
Konačno treća bitna osobenost institucija koje obavljaju javni radio-difuzni
servis je opšta geografska dostupnost odnosno mogućnost čujnosti (i
gledanosti) programa na teritoriji čitave države pa čak i nešto preko njenih
granica. Ova osobenost institucija javnog servisa ne isključuje mogućnost da
na teritoriji iste države postoje i komercijalni radio-difuzni sistemi (radio i
TV stanica) koji svojim programom ostvaruju nacionalnu pokrivenost čime
stiču mogućnost da prihode od marketinga prikupljaju sa cjelokupne
teritorije te zemlje.
Međunarodni ugovori i pozicija radio-difuzuje javnog servisa
Model radio-difuzije javnog servisa je tipačan model evropske prakse
medija. Shodno tome institucije poput Evropske unije i Savjeta Evrope i
odgovarajući organi (npr. Evropska radio-difuzna unija) nosioci su različitih
vrsta ugovora, konvencija i deklaracija koji/e reafirmišu principe javnog
servisa.
Na četvrtoj evropskoj ministarskoj konferenciji o politici u oblasti masovnih
medija (Prag, decembar 1994.) zemlje učesnice su se složile da programi
javnih servisa moraju predstavljati referentnu tačku za čitavu javnost i faktor
društvene kohezije i integracije svih pojedinaca, grupa i zajednica i
obezbjediti forum za javnu diskusiju na kojoj se može izraziti širok spektar
pogleda i mišljenja; da oni treba da proizvode pluralističke, inovativne i
raznovrsne programe visokih etičkih standarda i kvaliteta i ne smiju da
6
podrede traganje za kvalitetom zakonima tržišta. Zemlje učesnice su
preuzele na sebe zadatak da održavaju i kada je to potrebno ustaanove
odgovarajuće i sigurne okvire finansiranja koje javnim servisima garantuju
neophodna sredstva za ostvarivanje njihove misije. Na pomenutoj
konferenciji usvojena je Deklaracija o medijskoj politici.
Savjet Evrope je izdao veliki broj smjernica i preporuka koje se bave
različitim aspektima javnog servisa, od problema njegovog očuvanja, zatim
razvoja u zemljama tranzicije, do recimo pitanja novih tehnologija i
digitalizacije medija.
Preporuka br. R (96) 10 Komiteta ministara državama članicama o
garantovanju nezaisnosti javnog servisa radio-difuzije iz 1996. godine,
potvrđujući izuzetnu ulogu radio-difuzije javnog servisa kao ključnog
faktora pluralističkih komunikacija dostupnih svima na nacinalnom i
regionalnom nivou i na osnovu pružanja osnovnih sveobuhvatnih
programskih usluga koje obuhvataju informativni, obrazovni, kulturni i
zabavni program, ističe da »pravni okvir koji reguliše radio-difuzne
organizacije javnog servisa treba jasno da odredi njihovu uređivaačku
nezavisnost i institucionalnu autonomiju, naročito u segmentima kao što su:
- programska šema,
- koncepcija i proizvodnja programa,
- uređivanje i prezentacija vesti i programa o aktuelnim događajima,
- organizacija delatnosti servisa,
- izbor, zapošljavanje i rukovođenje osobljem unutar servisa,
- kupovina, iznajmljivanje, prodaja i korišćenje robe i usluga,
7
- upravljanje finansijskoim sredstivima,
- priprema i izvršavanje budžeta,
- pregovaranje, priprema i potpisivanje pravnih akata koji se odnose na
poslovanje servisa,
- zastupanje servisa u pravnim postupcima i prema trećim licima.«3
Osim pomenutih dokumenata, međunarodne organizacije poput organizacija
UNESCO, Evropskog parlamenta i Evropske unije za radio-difuziju (EBU –
European Broadcasting Union) u svojim dokumentima definišu javnu radio-
difuziju.
Evropska unija za radio-difuziju (EBU) ističe da je javna radio-difuzija,
radio difuzija:
- koja se pravi za javnost,
- koju finansira javnost i
- koju kontroliše javnost.
UNESCO je definiše na sl. način:
«Javna radio-difuzija se definiše kao mjesto susretanja na kojem su građani
dobrodošli i na kojem se oni smatraju jednakima. To je informativno-
edukativno sredstvo, dostupno svima i namijenjeno svima, bez obzira na
njihov socijalni ili ekonomski status. Njen zadatak nije ograničen na
3 Zbornik pravnih instrumenata Saveta Evrope u vezi sa medijima, Serija izdanja Saveta Evrope o medijima br. 2, Sprint, Beograd, 2002, str. 100
8
informativni i kulturni razvoj – javna radio-difuzija mora da se obraća mašti,
i da razonodi. Ali, ona pri tome vodi računa o kvalitetu.»
Evropski parlament daje sledeću definiciju:
«Radio-difuzija javnog sektora je sredstvo koje doprinosi razvijanju
informisanog građanstva, sredstvo reprezentativnog pluralizma koje različite
grupe društva spaja u zajedničkoj diskusiji kroz koju se oblikuje javno
mnjenje. Ti servisi:
- nude širok asortiman kvalitetne produkcije u svim žanrovima za
cjelokupnu populaciju,
- predstavljaju standarde kvaliteta u popularnim programima koje prati
široka publika,
- služe manjinskim interesima i obraćaju se svim raznovrsnim
slojevima stanovništva,
- pružaju nepristrasne i u potpunosti nezavisne informacije, i kroz
izvještaje za široke mase i kroz detaljne činjenične emisije, koje mogu
da pridobiju povjerenje publike i postanu referentni izvor na
informativnom tržištu koje se ubrzano širi,
- igraju glavnu ulogu u podsticanju javne debate koja je od vitalnog
značaja za pravilno funkcionisanje demokratije i predstavlja formu za
debatu za sve grupe i organizacije u društvu,
9
- obezbjeđuju da opšta populacija ima pristup događajima od opšteg
javnog interesa, uključujući sportska zbivanja.»
-
Na osnovu iznijetih dokumenata može se zaključiti da međunarodne
institucije ističu posebne zadatke i obaveze radio-difuzije javnog servisa i to
putem ugovora, povelja, sporazuma, dozvola, itd i da se oni sadrže u
savremenim zakonima koji regulišu radio-difuziju javnog servisa.
Osim međunarodnih ugovora i međunarodnog konteksta radio-difuzije
globalno i njenog segmenta oličenog kroz model/e javnog servisa, važno je
istaći da se pravno-normativna regulativa radio-difuzije kroz institucionalne
uslove za organizaciju medija, odnosno, problematiku nadležnosti i
osnivanja, uređuje - kroz osnove pravnog sistema jedne države. Kako ističe
dr Nikola Maričić ta pravila se odnose na ukupni sistem informisanja kao
bazne civilizacijske kategorije sa jedne strane i kao sistem veza kao tehničke
komunikacijske osnove sa druge, do pojedinačnih zakona, uredbi i
pravilnika koji uređuju radio-difuziju, njene organizacije i utanove, tehničke
uslove za uspostavljanje, razvoj i održavanje sistema predajnika na čitavoj
državnoj teritoriji.4
Institucionalni aspekti i pravno-normativna regulativa kroz sistem
informisanja biće prezentovana u radu kroz sistem Javnog servisa Radio i
Televizija Crne Gore. Stoga je izostavljen tehnički apsekt koji takođe postoji
kroz međunarodno uređenje odnosa iz koga se dalje razvija nacionalni okvir
sistema veza.
4 Nikola Maričić, PROFILI RADIJA, RTS, Beograd, 1994, str. 14
10
Upravo kroz taj primjer se može sagledati kontekst i pozicija savremenih
međunarodnih ugovora i pozicije radio-difuzije javnog servisa i njihova
važnost u procesu promovisanja i definisanosti modela javne službe u
medijima.
Ilustrovaćemo principe Amsterdamskog ugovora. Rimski ugovor baziran je
na kritikama koje su polazile od toga da javni servisi primaju velike
subvencije i da, kao i u drugim oblastima evropske tržišne utakmice,
subvencije mogu voditi nelojalnoj konkurenciji.
Amsterdamski ugovor
Amsterdamski ugovor je povelja koja reafirmiše zalaganje za principe
javnog servisa. On govori o federalizmu u Evropi i pravu, ali i odgovornosti
svake države da na vlastiti način razvije sistem javnog servisa.. Ugovor se
smatra »poveljom« reafirmacije javnog servisa u Evropi.
Prednacrt Amsterdamskog ugovora, Savjet Evropske unije (Brisel, 1997)
usvojio je pod nazivom »Protokol o sistemima javne radio-difuzije u
zemljama članicama«. U njemu se ističe:
»VISOKE STRANE UGOVORNICE,
11
SMATRAJUĆI da je sistem javne radio-difuzije u zemljama članicama
direktno povezan s demokratskim, društvenim i kulturnim potrebama svakog
društva i potrebom da se očuva medijski pluralizam,
SLOŽILE SU SE sa sledećim odredbama koje se tiču tumačenja zakona i
koje su kao aneks pridodate Osnivačkom dokumentu Evropske unije,
Odredbe ovog Ugovora neće uticati na nadležnost zemalja članica da
obezbede sredstva za javni servis kada se takva sredstva daju radio-difuznim
preduzećima radi ispunjavanja delokruga odgovornosti javnog servisa onako
kako to zvanično odobri, definiše i organizuje svaka zemlja članica i ukoliko
takvo finasiranje ne utiče na uslove trgovine i konkurenciju u Uniji u meri u
kojoj bi se to kosilo sa zajedničkim interesom, vodeći istovremeno računa o
realizaciji delokruga odgovornosti tog javnog servisa.«
U tekstu »Djelokrug odgovornosti javnog servisa danas i sjutra«5 ističe se:
»Da bi ostvarila svoju ulogu, javna radio-difuzna preduzeća moraju
predstavljati udarnu snagu na nacionalnoj audio-vizuelnoj sceni i
zadovoljavati potrebe svih segmenata i društvenih grupa, iako sa posebnim
naglaskom na kvalitetnim programima koji će biti privlačni masovnom
gledalištu.(...) Radio-difuzna preduzeća javnog servisa kao neprofitne
organizacije6 po definiciji teže da ispune djelokrug javnih programskih
5 www.ebu.ch/leg_public_service.pdf.
6 Jedna od definicija, koja se zasniva na konkretnim modelima organizacije radio-difuzije javnog servisa, definiše javni radio-difuzni servis i kao neprofitnu organizaciju. To čini i Slobodan Divjak koji u tekstu »Transformacija Radio Beograda« ističe:“Centralne radiodifuzne ustanove evropskih zemalja, po pravilu, definišu se kao neprofitne organizacije (što ne znači da unutar njih ne mogu, pored programa od javnog interesa, postojati i komercijalni kanali). Neprofitni karakter ovih ustanova proističe iz njihovog opredeljenja kao “javne službe”, pri čemu ovaj termin ne znači da je u pitanju državna služba ili služba kojom rukovode funkcioneri: ovde je reč o službi od interesa za zajednicu kao celinu, o službi koja je u funkciji javnosti, tj. svih građana. Naime, osnovni ciljevi ove javne službe (objektivno i nepristrasno informisanje; razvoj kulture kao javnog dobra) ne bi se mogli ostvarivati ukoliko bi oni bili prepušteni isključivo tržišnim
12
sadržaja najbolje što mogu uz pomoć različitih izvora finansiranja koji im
stoje na raspolaganju. Bez njih ne bi bilo dobrih, visokokvalitetnih programa
za sve segmente društva, s obzirom na to da ih tržište samo ne može i neće
proizvesti.
Amsterdamski ugovor mudro postupa kada kaže »da svaka zemlja članica
zvanično odobrava, definiše i organizuje« djelokrug odgovornosti javnog
servisa. Time se priznaje činjenica da je javni servis od jedne zemlje članice
do druge potpuno drugačije organizovan. Protokol ne zahtijeva neki
minimalni standard ili nivo definicije radio-difuzije javnog servisa i ni na
koji način ne propisuje postojanje »jasno definisanih obaveza javnog
servisa«. Zemlje članice su savršeno slobodne da široko definišu djelokrug
odgovornosti radio-difuzije javnog servisa stavljanjem uopštene primjedbe o
kvalitetnim programima za sve slojeve stanovništva koji će zadovoljavati
demokratske, socijalne i kulturne potrebe društva. (...) Čitav niz programskih
sadržaja ovih radio-difuznih preduzeća čini javnu radio-difuziju, iako cahier
des charges ili slične regulative mogu izričito naglašavati određene elemente
kao apsolutno obavezne u sklopu cjelokupnog programa određenog javnog
mnjenja. Sasvim u skladu sa tim, sam Ugovor ne koristi množinu
(»obaveze«) već jedninu (remit na engleskom, mission na francuskom,
Auftrag na njemačkom) kada govori o mandatu javnih radio-difuznih
preduzeća.«
ili parcijalnim političko-partijskim kriterijumima.” (Slobodan Divjak : Ka evropskom radiju http://www.nuns.org.yu/srpski/dosije/7/3s.asp
13
Istorijat i oblici modela javnog servisa
Evropa
14
Za razliku od SAD gdje su mediji (radio stanice) od samog početka
eksploatisale radio-talase za svoje interese i gdje su tržišni zakoni jedini
važeći, u Evropi se od samog početka konstituisanja prvih medija (radio
stanica) pristupilo njihovom modelovanju kao javnih emisionih ustanova što
znači da je dugo vremena privatni kapital bio isključivan iz prava vlasništa
nad radio-televizijama.
Javni karakter medija u svim zemljama Zapada ima dugu tradiciju. Klasičan
primjer za to jeste već pominjani BBC. BBC predstavlja zapadnoevropski
model vlasništva nad radio-televizijama i ima karkater javnog monopola.
Njegovo organizovanje i finansiranje, jesu pod kontrolom države, ali je on
prilično nezavistan u pogledu programske politike. Model prvobitnog BBC-
ja usvojile su Francuska, Italija i skandinavske zemlje, a bio je dominantan
uzor i mnogim drugim državama zapadne Evrope, ali i drugim zemljama u
svijetu.
Finska nacionalna radio-televizija (YLE) prodaje termine jednoj privatnoj
kompaniji. Ova finansira njene programe onim što zaradi prodajući reklame.
U Italiji, nacionalni emisioni monopol Radio televisione Italiana (RAI),
mješovite deoničarske kompanije, koju kontroliše vlada, razbijen je bujnim
nicanjem lokalnih stanica, koja, budući da ne emituje iste programe u isto
vrijeme, tehnički gledano, i nije mreža. U Norveškoj, mada nacionalna
radio-televizijska kompanija, NRK, ima zakonski monopol, i mnoge lokalne
stanice su dobile dozvolu vlade. U Švedskoj, iako zakonodavac dopušta
mogućnost postojanja više radio-televizijskih kompanija, pod okriljem
Građanskog zakona, između državne radio-televizije i vlade potpisan je
formalni sporazum koji ovoj obezbjeđuje monopol.
15
Svi ovi različiti primjeri potvrđuju pravilo, da bez obzira na opšti i
proklamovani interes javnosti u radu javnih medija, njihova forma odražava
fundamentalne karakteristike društva, tj. svake pojedinačne države u kojoj
javni medij funkcioniše, jer iako su osnovni principi novinarske i uredničke
slobode univerzalni, regulacija radiodifuzne sfere nužno varira od zemlje do
zemlje uslijed različitih kulturnih i političkih tradicija i same istorije
radiodifuzije u pojedinačnim slučajevima. Na primjeru prihoda od reklama
može se ilustrovati različitost javnih servisa u Evropi. Tako prema propisima
EBU-a (The European Broadcasting Union), javni radio-televizijski servisi
trebalo bi da emituju što je moguće manje komercijalnog programa kako bi
se komercijalnim stanicama obezbijedio sistem finansiranja. Tako je pet
zemalja od ukupno 31 članice EBU-a (Belgija, Grčka, Norveška, Švedska i
Velika Britanija) potpuno zabranilo javnim servisima emitovanje reklama.
Dvadeset i dvije zemlje su to dozvolile uz izvjesne restrikcije, a Njemačka je
potpuno zabranila emitovanje reklama vikendom i praznikom, te poslije
osam sati uveče.
Bez obzira na razlike između zemalja Zapadne Evrope u pogledu javnog
radio-difuznog sistema mogu se identifikovati osnovne karakteristike tog
sistema koji se, kako to čini i Denis Mek Kvejl7, može posmatrati do 80-tih
godina (perioda promjena) na sledeći način:
- Podređenost radio-difuzije ciljevima informaciono-komunikacionog
sistema tipa javne službe i njena javna odgovornost, naročito u sferi
kulture i informacija. Ta odgovornost se posebno odnosi na zahtjeve i
7 Denis Mek Kvejl, STARI KONTINENT-NOVI MEDIJI, Nova, Beograd, 1994., str. 163-167
16
interese manjinskih grupa, i prilagođen je specifičnim nacionalnim
interesima.
- Tipična odlika sistema bio je njihov nacionalni karakter, jer su oni i
konstituisani tako da služe publici i društvenim institucijama untar
nacionalne teritorije. Kao jedan aspekt takvog karaktera, radio-difuzne
institucije su obično bile monopolističke ili kvazimonopolističke u
pogledu kontrole, često u rukama jedne komponente javne vlasti.
- Radio-difuzija je bila na različite načine politizovana, bilo da su je
silili na političku neutralnost, ili putem izbalansiranog političkog
predstavljanja, ili pak zbog otvorenosti za različite političke poglede.
- Radio-difuzija je bila u principu nekomercijalizovana. Ponekad, zbog
totalnog odbacivanja svih formi reklamnih prihoda, a skoro svuda u
smislu da joj cilj nije bio primarno komercijalne ili ekonomske, već
kulturne i političke prirode.- Komercijalni činioci u sistemu bili su
strogo regulisani.
Denis Mek Kvejl zaključuje da je posljedica poslednje karakteristike bilo
propisivanje dužine vremena za rad televizije što je u mnogim zemljama
dovelo do ograničene programske ponude, u poređenju sa standardima
Sjeverne Amerike.
U međuvremenu, Evropa je koračala ka 1992. godini koja je simbolizovala
sve ono što danas Evropa jeste – integrisan, socijalno-ekonomski identitet.
Te promjene nužno su se odražavale i na medijski sistem, a karakterišu ih
sljedeći elementi:
17
- Gubitak legitimiteta za monopolistička rješenja na kojima počiva javni
radio-difuzni sistem, što je, zauzvrat, smanjilo spremnost da se dalja RTV-
ekspanzija osloni samo na javne subvencije. U nekim slučajevima, to je
ujedno značilo kraj radio-difuznog monopola na nacionalnom nivou.
- Porast spremnosti da se prihvate tržišna rješenja i derugulacija u oblasti
komunikacija.
- Potezi usmjereni ka ujednačavanju propisa za radio-difuziju u okviru EU i
Evrope, praćeni sve manjom mogućnošću da se nacionalno tržište zaštiti od
prodora stranih medija putem kablovske TV, satelitom i etrom.
Možda bi najopštiji zaključak mogao glasiti da je usled svih transformacija i
pojedinačnih tranzicija u većini zemalja današnje Evrope državni monopol u
radio difuziji radikalno ograničen i da danas uporedo postoje javni i privatni
mediji.
Kako javne medije obično identifikujemo kao nacionalne, postavlja se
pitanje medija u sklopu integrativnih procesa u okviru Evropske unije i
brisanja nacionalnih granica. Iz tih razloga, 1989. godine vlade 26 evropskih
zemalja, među njima i tadašnja Jugoslavija (SFRJ), promovišu projekat
Audiovizuelna Eureka (AVE), kojom se podstiče evropska programska
industrija.
18
Politika u oblasti medija i telekomunikacija8 u današnjoj Evropi na osnovu
dokumenta Evropske komisije »Evropa – informativno društvo za sve, plan
akcija«, (jun 2000) i dr. postavlja ciljeve koji se ogledaju kroz stvaranje
tržišta za medije i telekomunikacije širom EU, povećanje konkurentne
sposobnosti EU, podržavanje strukturnih promjena i unapređivanje nauke i
obrazovanja.
Promjene koje su se desile u Istočnoj Evropi devedesetih godina odrazile su
se na konstitusianje javne radio-difuzije koja je naslijedila državne
socijalističke medije, dok je proces tranfsformacije na prostorima bivše
SFRJ tekao u različitim pravcima shodno političkim i državnim promjenama
bivših republika.
British Broadcasting Corporation - BBC
Početku rada BBC 1922. godine prethodilo je osnivanje Radio udruženja
Velike Britanije (Radio Society of Great Britain). Marconi Company
otpočinje redovno emitovanje programa iz Ritla, London (2LO) i sa
jugoistoka. U međuvremenu, firma Metropoliten Vickers osniva radio-
stanicu u Mančesteru, a Westerb Electric u Birmingemu. Iste godine najveće
britanske radio i električne kompanije osnivaju jedinstvenu organizaciju za
emitovanje radio programa, a 15. decembra registrovana je Britanska 8 Evropa od A do Š, priručnik za evropske integracije, Fondacija Konrad Adenauer, Beograd, 2003., str. 229-233U pomenutom priručniku naglašava se i sljedeće, što samo potvrđuje složenost medijske regulative i njen kontekst u kome se očitavaju politički, tehnološki i ekonomski činioci: “Delotvornost politike u oblasti medija sporna je u EU. Doduše, ekonomski značaj audio-vizuelne industrije u Uniji je porastao. Kritičari, međutim, primećuju da je grana produkcije i iznajmljivanja, koju subvencioniše Zajednica, i dalje fragmentarna, da je pogođena nedostatkom kapitala, i da je jedva u stanju da konkuriše uvozu iz SAD. (…) Države članice stalno osporavaju opštu nadležnost EZ u medijskoj politici. Predostrožno je u Protokolu uz Ugovor iz Amsterdama (1999), utvrđeno da odredbe ne zadiru u ovlašćenja država članica da finansiraju javno-pravni radio.”
19
kompanija za emitovaanje programa (British Broadcasting Company –
BBC), koja je dozvolu za rad dobila 18. januara 1923.Već 1923. godine
BBC je moglo da čuje 80 odsto britanskog stanovništva, a prva zvanična
kontrola emitovanja radio programa u Velikoj Britaniji (Sajksova komisija)9
odbija bilo kakav oblik oglašavanja u programima BBC radio-stanica.
Sledeće godine BBC izdaje časopis «Radio Times» da bi odgovarao na
kritiku i komentare slušalaca. 1927. godine vlada Velike Britanije otkupljuje
sve privatne akcije British Broadcasting Company i tako kompanija postaje
British Broadcasting Corporation i tim činom osigurava da ona postane
neprofitna organizacija. BBC se 1932. seli u novu zgradu (Broadcasting
House) i opslužuje Britance u zemlji i inostranstvu svojim Programima za
Imperiju (Australija, Kanada, Indija, Afrika). Ona želi svojim slušaocima da
pruži spoj zabavnih, informativnih i obrazovnih emisija koji će odgovarati
svim ukusima, ostati nepristrasan i imati kulturno-obrazovni karakter.
Znatan dio programa slušaoci smatraju suvuše «intelektualnim» zahvaljujući
producentima koji potiču iz srednje društvene klase i sa univerziteta Oksford
i Kembridž. Principi emitovanja programa za javnost utvrđeni su pod
uticajem lorda Rita.10
9 Osim pomenute komisije, kasnije je osnivane i Krafordova komisija, za budućnost emitovanja radio programa koja je 1925. sprovela drugu javnu kontrolu emitovanja radio programa, koja 1926. godine zaključuje da BBC treba da ostane jedina organizacija koja emituje radio program.10 U knjizi «Inside the BBC» Lenoarda Miall-a ističe se da je Rit bio taj koji je formulisao koncept emitovanja javnog servisa, koji je imao trostruki cilj: da informiše, obrazuje i zabavi. Vijesti BBC- ja su smatrane kredibilnim. U početku je vlada bila zabranila da se emisije, ili kako se to tada zvalo, predavanja, bave kontroverznim temama. Rit se dugo borio za ukidanje ovih restrikcija. Kasnije je bezbjedno kormilario BBC-jem kroz krize Generalnog štrajka i abdikacije. Zdušno se zalagao da spriječi bilo kakvo političko uplitanje BBC-ja.... Njegov koncept javnog servisa je velikim dijelom preuziman u drugim zemljama Komonvelta. (L. Miall, INSIDE THE BBC, Weidenfeld and Nicolson, London, 1994, str. 8)
20
Na osnovu iznijetih činjenica s početka rada i uspostavljanja osnovnih
principa rada BBC-ja koji iznose Martin Šingler i Sindi Viringa u knjizi
«Radio» može se zaključiti da na osnovu tih elemenata i danas pratimo
razvoj i model radio-difuzije javnog servisa. Pomenuti autori iznose jedan
krucijalno jasan i važan zaključak, da se javno emitovanje programa smatra
više društvenim nego tehničkim pronalaskom11. Danas je BBC najveća
državna organizacija elektronskih medija u Ujedinjenom Kraljevstvu. Njena
TV mreža uključuje dva nacionalna kanala (BBC1 i BBC2), Međunarodni
servis (World service) i teletekst kanala Sifaks (Ceefax), dok radio mreža
obuhvata pet radio programa i lokalnih radio stanica (BBC1,
BBC2,BBC3,BBC4 i Radio 5 Live), kao i BBC World Service radija.
Principi javnog emitovanja, tj. principi javnog servisa kakav je BBC i za
radio i kasnije za televiziju odredili su razvoj i modele radio-difuzije javnog
servisa u svim njihovim specifičnostima, ali sa osnovnim postulatima BBC-
ja.
Kada je riječ o prvom mediju javnog servisa, radija BBC i Ritovoj politici, a
kasnije i televizije BBC, koja se nalazi u osam ključnih principa javnog
emitovanja kojih se i danas drže u Velikoj Britaniji12, jasna je namjera da se
pokaže model BBC-ja kao uzor i načela koja su definisala suštinu evropskog
modela javne radio-difuzije. Ključni principi su:
1. Geografska univerzalnost – emitovani programi bi trebalo da budu
dostupni cjelokupnom stanovništvu.
11Martin Šingle, Sindi Viringa, RADIO, Clio, Beograd, 2000, str. 4712 Dejvid Mek Kvin, TELEVIZIJA, Clio, Beograd, 2000, str. 268.
21
2. Plaćanje koje obuhvata sve – osnovno sredstvo javnog emitovanja
programa u zemlji trebalo bi da finansiraju direktno njegovi
korisnici.
3. Konkurencija programa a ne brojki – javno emitovanje programa
treba da bude tako postavljeno da podstiče konkurenciju u stvaranju
dobrih emisija, a ne konkurenciju u brojkama.
4. Univerzalna privlačnost – PSB odbacuje tvrdnju da programi treba
da budu privlačni samo za masovnu publiku i da budu prilagođeni
samo postojećim prosječnim ukusima. Cilj bi trebalo da bude da
popularne emisije budu dobre, a dobre emisije popularne.
5. Emisije za manjine – iako emituje program za cjelokupnu publiku,
PSB posebnu pažnju poklanja potrebama i interesima manjinskih
grupacija.
6. Nacionalni identitet i zajedništvo – jedna od važnih funkcija PSB-a
je i to što je on forum koji za sve građane znači mogućnost
izražavanja tema od nacionalnog značaja i od lokalnog interesa.
Svojom univerzalnom privlačnošću i geografskim i društvenim
dometom, javno emitovanje programa može da doprinese stvaranju
zajedničkog osjećanja nacionalnog identiteta.
7. Autonomija – emitovanje javnih programa trebalo bi da bude
nezavisno od svih privilegija, a naročito od uticaja vlade koja je na
vlasti. PSB ne bi trebalo da bude u službi ni vlada ni oglašivača.
Institucionalna struktura u Velikoj Britaniji i, naročito, osnivanje
korporacije BBC kao javne korporacije na osnovu kraljevske
povelje trebalo je da bude kako simbolična tako i praktična sredstva
za obezbjeđivanje nezavisnosti javnih programa.
22
8. Sloboda uređivanja programa – uputstva za javno emitovanje
programa trebalo bi da budu takva da oslobađaju, a ne da
ograničavaju stvaraoce programa. Pored očuvanja nezavisnosti
javnih programa od privilegija, sistem javnih službi trebalo bi da
stvara okolnosti u kojima će oni koji javno emituju programe
osjećati slobodu da eksperimentišu. Cilj je da se u redakcije javnih
programa privuku oni ljudi koje iskreno interesuju umjetničke i
stvaralačke mogućnosti ovog medija.
SAD
Medijsku politiku i osobenost medijskog sistema u SAD najbolje ilustruju
riječi medijskog magnata Merdoka i teza po kojoj »svako ko, u okviru
zakona date zemlje, pruža službu koju javnost želi, po cijeni koju može sebi
priuštiti, pruža javnu službu«. Zaključak koji slijedi jeste da SAD imaju
tržišni model/e medijskog sistema, ali i sistem (koji se ne može mjeriti sa
komericjalnim) nekomercijalne radiodifuzije koji kombinuje obrazovni radio
i televiziju, koji datiraju iz pedesetih godina XX vijeka, sa Javnom
radiodifuznom službom (PBS, Public Broadcasting Service), utemeljenom
Zakonom o javnoj radiodifuziji iz 1967. godine. Za razliku od evropskog
modela javne radiodifuzije, američkom sistemu je od samog početka bila
uskraćena adekvatna finansijska potpora, a sam model javne službe, kako to
navodi Džon Kin13, pati od permanentne krize identiteta.
Džudit Lihtenberg u svojoj studiji »Democracy and Mass Media« bavi se
upravo navedenim aspektom funkcionisanja javnog servisa na primjeru
13 Džon Kin, MEDIJI I DEMOKRATIJA, Filip Višnjic, Beograd, 1995, str. 95
23
radija, ali ističe sličnost modela koji se naslanja kao takav na evropski
model. »Ono što ću sad opisati jeste javni radio, koji se trenutno u ovoj
zemlji suočava sa ozbiljnom finansijskom krizom. To me dovodi do šeme
subvencija. Zašto ne bi koncept javnog trusta bio eliminisan (kao što je
obnova i doktrina fer tretmana) i umjesto toga postaviti skroman plan
donacija – recimo 1 posto od godišnjeg javnog prihoda koji bi ugovorom bio
fiksiran na period od 35 godina? Emiter je dobrovoljno postao javni trust i
sad se oslobađa te odgovornosti. Ali onda se postavlja pitanje zašto je emiter
na toj frekvenciji, zajedno sa drugima koje su pridružene vladi? Zašto se ne
pravi selekcija putem aukcije ili nadmetanja? Jasno, ovo bi djelovalo
remetilački po sistem koji je davno uspostavljen, ali nije previše remetilački
zahtijevati razumno skromne donacije za privilegiju »sječe« obima koju daje
i štiti vlada.
Dobijeni novac išao bi u centralni trezor i mogao bi ga povremeno koristiti
Kongres za direktnije i efektnije postizanje ciljeva koji se ne nalaze na
tržištu kao što su obrazovni, kulturni, dramski, manjinski programi i
potpunije informisanje. Ovo bi se moglo obavljati kroz Korporaciju javnog
emitovanja za javni radio ili kroz finansiranje vlasništva manjina, a bilo bi
periodično evaluisano«14.
Od osnivanja nacionalnih odašiljača u SAD, njihovi vlasnici su spriječili
državnu kontrolu u političkom ambijentu koji se opirao takvom obliku
kontrole i ustrojstva. Izvor sredstava za proizvodnju programa obezbjeđivala
je reklamna industrija i industrija elektronske opreme. Federalna komisija za
14 Judith Lichtenberg, DEMOCRACY AND THE MASS MEDIAA, Cambridge University Press, 1991, str. 308
24
komunikacije uspostavila je 1937. godine službeno tržišno nadmetanje i
borila se na otvoren način kako bi se poštovala pravila nepristranosti.
Fred Ingis u svojoj »Teoriji medija« citira Rejmonda Vilijamsa:
»Odašiljanje javnih službi u SAD-u, tvrdi Williams, tek je »siroti rođak
komercijalnih odašiljačkih mreža« » 15.
15 Fred Inglis, TEORIJA MEDIJA, AGM, Barbat, Zaagreb, 1997., str. 123.
25