MIT O SIZIFUBogovi bijahu osudili Sizifa da bez prestanka kotrlja jednu stijenu do vrha neke planine, odakle se ona vraala zbog svoje teine. Mislili su, donekle s pravom, da nema stranije kazne od beskorisna i beznadna rada. Ako je vjerovati Homeru, Sizif bijae najmudriji i najrazboritiji meu smrtnicima. Prema nekom drugom predanju, meutim, on naginjae razbojnitvu. Ja tu ne vidim proturjenosti. Razlikuju se miljenja o motivima koji su mu priskrbili da bude beskoristan radnik pakla. Spoitava mu se, prije svega, neka nesmotrenost prema bogovima. Odavao je njihove tajne. Eginu, Azopovu ker, ugrabio je Jupiter. Otac se zaudi s njezina nestanka i izjada se Sizifu. On, koji je znao za otmicu, ponudi Azopu da ga o tome uputi, pod uvjetom da on dade vodu korintskoj utvrdi. Nebeskim munjama pretpostavio je blagoslov vode. Stoga je bio osuen u paklu. Homer nam takoer kazuje da Sizif bijae okovao Smrt. Pluton nije mogao podnijeti da njegovo carstvo ostane pustim i gluhim. On uputi boga rata da izbavi Smrt iz ruku njezina pobjednika. Pria se jo da je Sizif pred smrt htio nerazborito iskuati ljubav vlastite ene. Naredi joj da njegovo tijelo baci bez pokopa nasred javnoga trga. Sizif se iznova nae u paklu. I tamo, razgnjevljen poslunou koja je tako suprotna ljudskoj ljubavi, on od Plutona iskami doputenje da se iznova vrati na zemlju da bi kaznio svoju enu. No kada je iznova ugledao lice ovoga svijeta, okusio vodu i sunce, toplo kamenje i more, nije se vie elio vratiti u paklenu tminu. Pozivi, srdbe i opomene ne pomogoe nita. Jo mnogo godina ivio je on na krivulji zaljeva, blistava mora i osmijeha zemlje. Potrebna bijae presuda bogova. Merkur doe da uhvati drznika za vrat i, odvajajui ga od njegovih naslada, vrati ga silom u pakao, gdje njegova stijena ve bijae spremna. Ve smo shvatili da je Sizif apsurdni junak. On je to koliko po svojim strastima toliko i po svojoj muci. Njegov prezir prema bogovima, njegova mrnja spram smrti i strast za ivotom stajali su ga te neizrecive kazne gdje se cijelo bie ulae a da nita ne privede kraju. To je cijena koju valja platiti za ovozemaljske strasti. Nita nam se ne kae o Sizifu u paklu. Mitovi su stvoreni da ih mata oivljava. U ovom se moe vidjeti samo sav napor jednog tijela napregnutog da podigne golemi kamen, da ga kotrlja i dogura uz stoput prevaljenu strminu; vidi se zgreno lice, obraz prislonjen uz kamen, podmetnuto rame koje prima masu pokrivenu glinom, noga koja ga zaustavlja i, iznova, samo ruke, posve ljudska sigurnost dviju ruku punih zemlje. Na samom svretku toga tekog napora, odreenog prostorom bez neba i vremenom bez dubine, cilj je postignut. Tada Sizif promatra kamen kako se za nekoliko trenutaka sputa prema tom niem svijetu, odakle ga opet valja uzgurati do vrha. On iznova silazi u podnoje. Ba za vrijeme toga povratka, toga odmora, zanima me Sizif. Lice koje se mui u neposrednoj blizini kamena ve je i samo kamen! Vidim toga ovjeka kako iznova silazi tromim ali ravnomjernim korakom prema muci kojoj nee znati svretka. Taj as koji je kao predah i koji se takoer pouzdano vraa poput njegove patnje, taj as je as svijesti. U svakom tom trenutku, kad naputa vrh i sputa se malo-pomalo prema sklonitima bogova, nadmoniji je od svoje sudbine. Jai je od svoje stijene. Ako je taj mit tragian, to je stoga to je njegov junak svjestan. Gdje bi bila njegova muka kad bi ga na svakom koraku podravala nada u uspjeh? Dananji radnik radi svakog dana u ivotu na istim zadaama, i ta je sudbina jednako apsurdna. Ali je tragina samo u rijetkim trenucima kad postaje svjestan. Sizif, proleter bogova, nemoan i ogoren, poznaje cijelu irinu svoga jadnog poloaja: silazei misli na nj. Pronicljivost koja mu mora donijeti muku, istodobno dovrava i njegovu pobjedu. Nema sudbine koja se ne natkriljuje prezirom. Ako za ponekih dana silazak protjee u bolu, moe takoer protei i u radosti. Nije na odmet ta rije. Zamiljam Sizifa kako se vraa svojoj stijeni, i bol je u zaetku. Kad se zemne slike odve snano vraaju u sjeanje, kada zov sree postane odve silan, tada se u ljudskome srcu budi tuga: to je pobjeda stijene, to je stijena sama. Odve je teko nositi golemu nesreu. To su nae getsemanske noi. No, mone istine propadaju netom se spoznaju. Tako se i Edip najprije pokorava sudbini ne poznavajui je. Od trena kad doznaje, poinje njegova tragedija. Ali u istom hipu, slijep i oajan, spoznaje da je jedina sveza to ga spaja sa svijetom - svjea ruka mlade djevojke. Odzvanja tada neka neumjerena rije: Unato tolikim kunjama, moja poodmakla dob i veliina moje due nukaju me da procijenim kako je sve dobro. Sofoklov Edip, kao i Kirilov Dostojevskog, prua nam tako formula apsurdne pobjede. Antika mudrost vee se s modernim heroizmom. Apsurd se ne moe otkriti a da se ne osjeti poticaj za pisanje prirunika o srei. Eh, to, zar tako uskim stazama...? No, samo je jedan svijet. Srea i apsurd dva su djeteta jedne te iste zemlje. Oni su neraskidivi. Pogreno bi bilo kazati da se srea nuno raa iz apsurdnog otkria. Dogaa se, takoer, da se osjeaj apsurda raa iz sree. Drim da je sve dobro, veli Edip, i svete su te rijei. One odzvanjaju u surovu i ogranienu ovjekovu svijetu. One pouavaju da sve nije iscrpljeno i da nije bilo iscrpljeno. One izgone iz ovoga svijeta boga koji je uao u nj s nezadovoljstvom i sklonou za beskorisne patnje. One stvaraju od sudbine ljudski posao koji se mora urediti meu ljudima. Tu je sva Sizifova tiha radost. Pripada mu njegova sudba. Njegova je stijena posve njegova stvar. Tako apsurdni ovjek, kad razmilja o svojoj muci - uutkuje sve kumire. U svijetu iznenada vraenu njegovoj utnji podie se tisuu sitnih zadivljenih zemnih glasova. Nesvjesni i tajnoviti pozivi, pozivi upueni od svih lica, nuno su nalije i cijena pobjede. Nema sunca bez sjene i valja upoznati no. Apsurdni ovjek veli da, i njegov napor bit e neprekidan. Postoji li osobna sudba, nema nadmonije sudbe ili bar postoji samo jedna koju on dri kobnom i dostojnom prezira. Glede ostaloga, on zna da je gospodar vlastita ivota. U tom istananom trenu, kada se ovjek obazire na vlastiti ivot, Sizif, vraajui se svojoj stijeni, razmilja o slijedu nevezanih poslova to postaju njegovom sudbom, sudbom koju je stvorio ba on, ujedinio pod pogledom svojeg pamenja i naskoro potvrdio vlastitom smru. Tako, uvjeren u posve ljudsko podrijetlo svega to pripada ovjeku, kao slijepac koji kani vidjeti a zna da je no beskrajna, uvijek je u pokretu. A stijena se jo kotrlja. Ostavljam Sizifa u podnoju planine! Uvijek se pronae vlastito breme. Ali, Sizif nas pouava vioj vjernosti to nijee bogove i podie stijene. I on dri da je sve dobro. Ovaj svijet, od sada bez gospodara, ne ini mu se ni jalovim ni nitavnim. Svako zrnce toga kamena, svaki mineralni blijesak te planine pune noi, za njega su zaseban svijet. Sama bitka da se dospije do vrhunca dostatna je da ispuni ljudsko srce. Sizifa treba zamisliti sretnim.

DIJELOVI MITA O SIZIFU1. APSURDNO PROSUIVANJEAPSURD I SAMOUBOJSTVOSamo je jedan doista ozbiljan filozofski problem: samoubojstvo. Suditi o tome ima li ili nema smisla ivjeti, znai odgovarati na temeljno filozofijsko pitanje. Ostalo, ima li svijet tri dimenzije, ima li duh devet ili dvanaest kategorija, dolazi potom. To su igrarije; prije svega valja odgovoriti na to pitanje. A dri li se istinom, kao to hoe Nietzsche, da filozof, da bi bio cijenjen, mora prednjaiti primjerom, shvatit emo tada znaenje toga odgovora jer e on prethoditi konanu inu. To je, zapravo, ono bjelodano to se moe osjetiti srcem, ali to valja produbiti da bi bilo jasno duhu.Treba li onda, pred tim proturjenostima i nejasnoama, vjerovati da ne postoji nikakva sveza izmeu miljenja koje moemo imati o ivotu i ina koji vrimo da bismo ga napustili? Ne pretjerujmo nimalo u tom smislu. U ovjekovoj odanosti ivotu ima neto jae od svih nedaa ovoga svijeta. Sud tijela valjan je jednako koliko i sud duha, i tijelo se povlai pred unitenjem. Navikavamo se ivjeti prije negoli steknemo naviku misliti. U toj trci koja nas svakog dana bre vodi u smrt, tijelo zadrava nenadomjestivu prednost.APSURDNI ZIDOVIPoput velikih djela i duboki osjeaji znae uvijek vie negoli su svjesni da iskazuju. Postojanost jednog poriva ili jednog odbijanja u dui iznova se nalazi u navikama djelovanja ili miljenja, nastavlja se u posljedicama koje sama dua ne poznaje. Veliki osjeaji nose u sebi svoj svemir, blistav ili bijedan. Oni svojom strastvenou rasvjetljavaju jedan iskljuiv svijet gdje nalaze svoje podneblje. Postoji univerzum ljubomore, astoljublja, sebinosti ili velikodunosti. Ono to je istinito o ve specijaliziranim osjeajima, bit e jo istinitije za emocije, u osnovi jednako neodreene, ujedno i zbrkane i sigurne, i udaljene i prisutne, kao to su one koje u nama pobuuju ljepota ili apsurd. Osjeaj apsurdnosti moe iznenaditi bilo kojeg ovjeka na zavijutku bilo koje ulice. Takav kakav jest, u svojoj oajnoj golotinji, u svojoj neprozirnoj svjetlosti, on je neshvatljiv. Meutim, i sama ta tekoa zavrjeuje da se o njoj razmilja.FILOZOFIJSKO SAMOUBOJSTVONa planu inteligencije mogu, dakle, kazati da apsurd nije u ovjeku (ako bi jedna takva metafora mogla imati smisla) ni u svijetu, ve u njihovoj zajednikoj prisutnosti. On je, za sada, jedina sveza to ih spaja. elim li ostati kod bjelodanih stvari, znam to eli ovjek, znam to mu prua svijet, te sada mogu rei da znam i to ih spaja. Nemam potrebe istraivati dalje, jedna jedina sigurnost dostatna je onomu koji je trai. Vano je samo odatle izvui sve zakljuke.Jer grijeh je ono to udaljava od Boga. Apsurd koji je metafiziko stanje svjesna ovjeka, ne vodi Bogu. Usudim li se kazati neto ekstravagantno, moda e se taj pojam razjasniti: apsurd, to je grijeh bez Boga. U tom stanju apsurda valja ivjeti. Znam na emu se ono temelji, da su ovaj duh i ovaj svijet oslonjeni jedan o drugi bez mogunosti da se zagrle.APSURDNA SLOBODAIzvlaim tako iz apsurda tri zakljuka: svoju pobunu, svoju slobodu i svoju strast. Samom igrom svijesti promeem u ivotno pravilo ono to je bilo poziv na smrt - i odbacujem samoubojstvo.2. APSURDNI OVJEKMoje polje, veli Goethe, jest vrijeme. Eto doista apsurdnih rijei. to je, zapravo, apsurdni ovjek? To je onaj koji, ne nijeui vjenost, ne radi nita za nju. Ne stoga to bi mu enja bila tuom. Meutim, on vie od nje voli svoju hrabrost i svoje rasuivanje. Prvo ga ui da ivi bez poziva i da se zadovoljava onim to ima, drugo ga pouava o njegovim granicama. Uvjeren u svoju ogranienu slobodu, u svoju pobunu bez budunosti i svoju kratkotrajnu svijest, on slijedi svoju pustolovinu u vremenu svojega ivota. Tamo je njegovo polje, tamo je njegova akcija koju uva od svakog suda, osim vlastitog. Jedan vii ivot ne moe mu znaiti drugi ivot. To bi bilo neasno. Ovdje ak ne govorim o onoj smijenoj vjenosti koju nazivamo potomstvom.Uope se ne moe raspravljati o moralu. Vidio sam ljude kako s mnogo morala loe rade i svakoga dana utvrujem da estitosti nisu potrebna pravila. Postoji samo jedan moral koji apsurdni ovjek moe dopustiti, onaj koji je nerazluiv od Boga: onaj koji je propisan iznutra. Ali, on ivi ba izvan toga Boga.DONHUANIZAM, GLUMITE, OSVAJANJE3. APSURDNO STVARANJEFILOZOFIJA I ROMANSvi ti ivoti odravani u krtu zraku apsurda ne bi se mogli odrati bez neke duboke i postojane misli koja ih svojom snagom bodri. Dapae, ovdje to moe biti samo jedan neobian osjeaj vjernosti. Vieni su svjesni ljudi kako u jeku najbesmislenijih ratova ispunjavaju svoju dunost, ne vjerujui da tako sami sebi proturjee. Jer bilo je vano nita ne propustiti. Postoji, dakle, metafizika srea da podri apsurdnost svijeta. Osvajanje ili gluma, nebrojene ljubavi, apsurdna pobuna, poasti su koje ovjek odaje svome dostojanstvu u borbi gdje je unaprijed poraen.KIRILOVU romanima Dostojevskog pitanje je postavljeno s takvom estinom da obvezuje samo na krajnja rjeenja. Egzistencija je lana ili je vjena. Da se Dostojevski zadovoljio takvim ispitivanjem, bio bi filozof. Ali on tumai posljedice koje te duhovne igre mogu imati u ljudskom ivotu, i po tome je umjetnik. Meu tim posljedicama, on se zaustavlja na zadnjoj, na onoj koju sam, u Dnevniku jednog pisca, naziva loginim samoubojstvom.STVARANJE BEZ SUTRANJICE, MIT O SIZIFU