m.hiriyannna osnove indijske filozofije

8/17/2019 m.hiriyannna Osnove Indijske Filozofije

1/5

OSNOVEIN IJSKE FILOZOFIJE

irijanna

n prijed


2/5

Cedomil Veljačić

HISTORIOGRAFIJA INDIJSKE FILOZOFIJEi M. HIRIYANNA

Godine 1740. ka d se K ant upisao n a univerzitet u Konigsberfrancuski misionar Pons je objavio u tada već čuvenim jezuitskizvještajima iz istočnih zemalja, Lettres Edifiantes, u nizu članaka o indijskoj religiji i filozofiji, slijedeće razjašnjenje srednje zamisli indijskog spoznajnog idealizma prema Samkarinu stemu vedantah:

Apsolutno biće brahtna) je »jednostavno u svom jedinstvu*ali je na neki način trojno po svojoj egzistenciji, po beskrajnsvjetlosti i po vrhovnom blaženstvu. Sve je to vječno, nemarijalno, beskrajno. No budući da naše unutarnje iskustvo o bi nije usklađeno s tom idejom koja je toliko lijepa, oni prepostavljaju i drugi princip, iako potpuno negativan, koji dsljedno tome.ne posjeduje nikakvu realnost bitka, a to je mđySnašega ja , t j. zabluda. Tako npr . ja sada vjerujem da vam pišem o sistemu vedantah, ali se varam. Zapravo, ja sam Ja jesuis moi), ali vi ne postojite, ja vam ne pišem, niko nije nikada mislio ni o vedanti, ni o sistemu; ja se varam, to je sve, alimoja zabluda nije bitak. Oni to tumače usporedbom koju ujek ponavljaju, o užetu na zemlji koje nam se čini da je zmija

Princip Šamkarina objektivnog idealizma Pons konačno formlira doslovnim citatom upanišadske »velike izreke« maha-vaky-am:) aham eva param-brahma, — »ja sam vrhovno (ili transcen-dentno) brahma« — apsolut.

Schopenhauer1 u svojoj kritici Kantova »sistema transcendentalnih ideja« Čistoga uma prigovara Kantu slijedeće:

»Iz triju kategorija odnosa nastaju tri vrste zaključaka, a sv•ka od njih upućuje na traženje jedne specifične bezuvjetno

eines besonderen Vnbeđingten), tako da i njih ima tri: duša,svijet (kao ob jekt po sebi i zatvoreni totalitet) i bog. T rebprimijetiti da iz toga proizlazi jedna velika proturječnost


3/5

6 OSNOVE INDIJSKE FILOZOFIJE

koju se Kant ne osvrće...: dvije od tih bezuvjetnosti suvjetovane trećom, tako da su duša i svijet uvjetovani koji je njihov proizvodni uzrok, pa prema tome prvim nije zajednički predikat bezuvjetnosti... Da regres na bezuvjetni uzrok, na prvi početak, nije uopće utemeljenuma, dokazano je, uostalom, i faktički time što prareliljudskog roda koje još i danas imaju najveći broj sljeda to su brahmanizam i buddhizam, takva pretpostavka nna ta, a niti dopustiva, nego se niz pojava koje uvjetujudrugu proteže u beskraj... Takvo bi povijesno istraživalobodilo Kanta nevolje u koju sada upada... Tu bi bitrebna pomoć povijesnog istraživanja da se izvidi jesu i neevropski narodi, osobito indijski, a i mnogi od najgrčkih filozofa, doista došli do tih pojmova, ili ih tek mviše blagonaklono, njima pripisujemo... time Što potpugrešno indijsko brahma i kinesko tien prevodimo sa »Bog«. Zanije vjerojatnije da se teizam u pravom smislu riječi moći jedino u židovskoj religiji i u dvjema koje su nastale«...« (kršćanska i muhamedanska).Nasupro t tom e, »tri religije u Kini, od kojih najrasprosnija, buddhistička, ima prednost da se održava i bez ka

žavne zaštite isključivo svojom vlastitom snagom, daltoga da bi se odnosile neprijateljski jedna prema drugomirno u takvoj uzajamnosti... da im je postalo posloobilježje da su njihove »tri nauke samo jedna nauka«jednička je karakteristika tih triju religija da nisu ni mističke, ni politeističke, a barem buddhizam nije ni pantejer Buddho, svijet koji je zapao u grijeh i patnju, a ose kratkoročno time što jedno biće proždire drugo, nijtrao teofanijom.«

Već u prvoj polovici 19. vijeka Schopenhaueru nije biloda svoju kritiku Kanta na ovom području dokumentiranom književnošću. Uz Asiatic Researches on citira i kršćanskumisionarsku dokumentaciju gdje, upravo u jezuitskim LettresEdifiantes nalazi u potvrdu svoje teze kršćansku »optužbu buddhisti ateisti«2. I ta je teza ostala do danas neosporiva.

U prikazima opće povijesti filozofije nailazimo kod evautora na podatke o tadašnjem znanju o indijskoj mudroosnovu antičkih autora, najprije kod Jakoba Bruckera 17 Hi-storia critica philosophiae, knj. I, 190. IV, 812. VI, 89).


4/5

HISTORIOGR FIJ INDIJSKE FILOZOFIJE 7

Asiatic Researches, godišnjak engleskog »Azijskog udruženja«U Kalikati na koji se poziva Schopenhauer u citirano j kritici Kta, počeo je izlaziti 1786, nedugo poslije dolaska u Indiju uteljitelja engleske indologije Williama Jonesa. Na komparativ»filozofskom području najsmionija Jonesova teza je bila daKallisthenes, jedan od filozofskih pratilaca Aleksandra Veli(među kojima je najsnažniji mislilac bio Pvrrho iz Elide3), kodIndijaca našao sistematski razrađenu logiku nydya-siitram) i poslao je svome stricu Aristotelu. Jones je svoju tezu dokumenti povijesnim podacima iz perzijskih izvora, a na nju se osvrSchopenhauer4 kao i skoro svi kasniji i sve to površniji evropskautori prikaza indijske filozofije.

1754. otputovao je u Indiju Anquetil-Duperron, Čuven kao pprevodilac 50 upanišadi s perzijskog na latinski. On je svoje prijevode počeo objavljivati u Asiatic Researches 1787, a cije lodjelo je objavljeno u dvije knjige 1801—1802. To je djelo Spenhauer od vremena kad ga je dobio (1813. dok je još radio nasvojoj doktorskoj disertaciji u Jeni) pa do smrti cijenio višeostalih, kasnijih prijevoda evropskih sanskritista svoga stoljNa to se djelo odnosi Schopenhauerova čuvena izreka5:

»Nigdje na svijetu ne postoji tako vrijedno i tako uzvišeno nje kao u upanlšadima. Ono mi je bilo utjeha života, a bitmi i utjeha smrti.«

U nastavku ću se posebno osvrnuti i upozoriti na priznanjutjecaj knjige Schopenhauerova najistaknutijeg sljedbenika lila Deussena, »Filozofija upanišadi«, u prikazu ove tematikeM. Hirivanne.

Do sada rečenim okarakterizirano je već i romantičarsko o

ševljenje za »istočnu renesansu«6

, pod čijim dojmom ne trebazapostaviti ni zanemariti snagu i važnost utjecaja azijskih filfija, od iranske preko indijske do kineske, na pokoljenja evskih prosvjetiteljskih racionalista, počevši od Voltaireovih vrna u Francuskoj, Humeovih u Engleskoj, te Leibnizova, a zKantova interesa za tu tematiku u Njemačkoj.7. Vrhunac romantičarskog oduševljenja za Indiju u Njemaizražava knjiga Friedricha Schlegela, Veber die Sprache unđ.IVeisheit der Inder (1808), koja polazi od pretpostavke da »na istoku treba tražiti vrhunac romantike das hochste Rom antische)«.U Engleskoj su od jednako osnovnog značenja eseji H. T. C


5/5

SADRŽAJ

Historiografija indijske filozofije iM. HiriyannaPredgovorUvod

P RV I D I OVEDSKO RAZDOBUE

1. Predupanišadska misao2. Upanišade

D R U G I D I O

RANO POSTVEDSKO RAZDOBUE

3. Opće tendencije4. Bhagavadgita5. Rani budizam6. Đainizam

T R E Ć I D I O

DOBA SISTEMA

7. Uvodni dio8. Materijalizam9. Kasnije budističke škole

10. Nyaya-vaišešika11. Sankhya-yoga12. Purva-mimamsa13. Vedanta (a) advaita14. Vedanta (b) višišjadvaita

Bilješke

52529

4156

.-..85105119136

153159165186219242271305329

m.hiriyannna osnove indijske filozofije

Documents