marko lukić l j u b a v -...
TRANSCRIPT
Marko Lukić L J U B A V
2
Marko Lukić L J U B A V
Vlastita naklada
Urednik Marko Lukić
Prijelom
Janko Žufić
Dizajn naslovne stranice Marko Lukić
Lektura
Denis Peričić
Tisak Tiskara Nova, Galižana
Pula, 2015.
CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Puli UDK 821.163.42-1 LUKIĆ, Marko, književnik Ljubav / Marko Lukić. - Pula : vlast. nakl., 2015. Str. 3-9: Blistav pjesnički plod istinske ljubavi / Denis Peričić. ISBN 978-953-98523-3-5
3
Blistav pjesnički plod istinske ljubavi
Kao što je i razvidno iz njegovih prethodnih zbirki odnosno ciklusa (knjige Porasti i budi dijete, Probuđeni sretnik, Povratak, brošura Baci pogled da vidiš kako si, odnosno CD Sve što je vrijedno), Marko Lukić autor je zaokruženoga lirskog opusa koji odlikuje stalni poetski rast i kreativno oplemenjivanje krucijalnih motiva, pa stoga ne čudi da je nova zbirka Ljubav zapravo na neki način i kompilacija, kolaž, mozaik, svojevrsna antologija najboljih pjesama iz prethodnih zbirki ciklusa, sada probranih, djelomice i promijenjenih, nanovo obrađenih i raspoređenih („upletenih“) u nove kontekste, ali s velikim mnoštvom novih, većinom i boljih pjesama, čak i cijelih novih ciklusa, pa tako ujedno predstavlja i novo, autohtono autorsko djelo.
Marko Lukić je konzervativan pjesnik, i na planu forme i na planu sadržaja (naravno, termin „sadržaj“ pritom treba shvatiti uvjetno, jer pjesme, zapravo, nemaju sadržaj; no ako termin „forma“ označuje način izricanja izrečenoga, onda termin „sadržaj“ označuje ono što je izrečeno: smisao, poruku). No koliko god od konzervativnih, tradicionalnih formi očekivali zakučastost, izražajni, pa čak i idejni hermetizam, „sadržaj“ tih pjesama je vrlo otvoren, jednoznačan i jasan u onome što želi izreći. A to što želi izreći jest – ljubav.
Opet, otvorenost, jednoznačnost i jasnoća ne mogu se podvesti pod plošnost, simplifikaciju: sasvim suprotno! Za razliku od nas, nas u ovome našemu hudom vremenu, stari Grci imali su čak šest riječi za šest kategorija ljubavi, i o svima njima govori Lukić, i to s nedvojbenom sviješću o njihovom razlikovanju.
Lukić se dotiče tjelesno uvjetovane ljubavi (eros); srodne joj, „zaigrane“, „lude“ ljubavi (ludus); prijateljske ljubavi (philia); zatim ljubavi prema sebi samima (philautia); sve te
4
vrste ljubavi Lukić pak razmatra s pozicije iskusne, zrele osobe koja ljubav temelji na istinskim vrijednostima (pragma), a osobito pjeva o nesebičnoj ljubavi prema bližnjima – agape.
Kršćanska tradicija posebice će afirmirati agape, ali i uvesti nov, starim Grcima stran, a u kršćanskome kontekstu i u kontek-stu ove zbirke ključan pojam – caritas: ljubav prema Bogu i, neodvojivo, ljubav Boga prema ljudima.
Iako sklon erosu, s iskustvima i mladenačkima i bračnima, Lukić, naime, zarana postaje svjestan da eros nije dostatan oblik ljubavi –
A, ne, draga moja, nije ti to ljubav! / S tobom mi je išlo strasti dok je bilo: / kad nje nestade sve se srušilo / isto kao da sam nestao sav
– nego joj pretpostavlja onu pravu, duhovnu:
Nije mudro tjelesnu privlačnost / ljubavlju nazivati jer – što nas čeka / kad strasti nestane? Sruši se most / i sve što je bilo odnese rijeka – // a mi na obali, svak' na svojoj, sami, / s budućnošću kao cvijet u tami…
Njegov stav prema erosu sukladan je Prvoj poslanici
Korinćanima, gdje bismo eros mogli prepoznati kao (prirodnu i razumljivu) zabludu mladih i neiskusnih: „Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio kao dijete, sudio kao dijete. Kad sam postao zreo čovjek, odbacio sam ono djetinje“ (13, 11). A „sada ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali je najveća među njima ljubav“ (13,13), pri čemu: „Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi (13, 4-7; sve u prijevodu Ljudevita Rupčića iz Biblije Kršćanske sadašnjosti, 1994.).
5
Tako Lukićeva poezija postaje upravo petrarkistička, i to ne samo svojom (nerijetko sonetnom) formom, nego i svojim duhom. Ona pjeva o višem obliku ljubavi, ljubavi koja, istini za volju, ni sada nije posve platonska, ne isključuje nužno tjelesnu ljubav, u to nema dvojbe – jer je prazan život bez veselja, / prazan kao bez žene postelja… Ali:
Za plamen se ne vrijedi borit', / samo trajna ljubav borbe vrijedna je, ili: Ne traži utjehu u tijelu mom, / jer ćeš se razočarati. / Potraži je u mom duhu, duhom / ću te radovati – / ženo, dušu ću ti dati!
Plod je to iskustva starenja; iako će, kao i svatko od krvi i
mesa, pjesnik zavapiti – Grozna li je starost, o Bože moj!
– iskustvo starenja pružit će mu mogućnost shvaćanja opreke između mladalačke, neiskusne, uglavnom tjelesno uvjetovane (jer strast nije ljubav… Mladi, čuste li?) i one prave, duhovne ljubavi, koja nije u nužnoj međuovisnosti s tjelesnošću, ponajmanje ne „kada stisnu godine“ (kako pjevaju Hus i „Parni valjak“, zaključujući da „bez ljubavi sve nestaje“, u pjesmi nimalo slučajno nazvanoj „Molitva“).
Zahvaljujući tom iskustvu i tom razumijevanju Lukić će isplesti bravurozan sonetni vijenac „Vrijeme uživanja“. No ni u tom vijencu ni u drugima, formalno raznovrsnim pjesmama iz ove zbirke, Lukić se neće ograničiti samo na (nužan) pathos, nego će iskazati i duhovitost gotovo šansonjerske naravi:
Za ženom, kažu, trčati ne treba, / k'o ni za tramvajem, doći će druga… / e, ja bih trčao za tobom do neba, // što će mi druga, tek da jača tuga… / Volim samo tebe i voljet ću te / sve dok mi se oči ne zamute!
6
Duhovitost (a koja riječ ne označava humorističnost, nego upravo bogatstvo duha!) dovest će autora do lucidne, upravo briljantne aforističnosti:
Ljubav nije sarma, da se podgrije: / kad ohladi jednom, zaboravi je.
(Lukićeva duhovitost u nekom bi opširnijem osvrtu
zasluživala i posebni odlomak, no spomenimo ovdje samo još primjer vještoga korištenja emotikonā:
Sunce može ugrijati lice, / ali samo Onaj koji Suncu reče / da se skrije ili da upeče – / samo On je kadar ugrijati srce!... // No, dobro draga, možeš i ti, / ali se tvoja grijalica može pokvariti )
Budući da je, ipak, konzervativan pjesnik, Lukić ne skriva
ni utjecaj narodne pjesme: Sokol ptico, nemaš ti brzinu / za utrku s mojom mišlju, ne, / ni ti munjo, ti bi uistinu – misao mi prema njoj kad krene – // sijevnula tek, ja na cilju bio…
Ta dva signifikantna međaša, narodna pjesma i emotikoni,
zapravo iskazuju svu formalnu širinu ove zbirke. Ona druga, „sadržajna“ širina ne iscrpljuje se samo na „metamorfozama“ ljubavi, nego se ocrtava i aktualnim komentarima, nedvojbeno – satiričkima. Primjerice, riskirajući neoliberalne optužbe (a zasigurno i prijezir), ne libi se stihovima izraziti svoje mišljenje o aktualnom promicanju rodne ideologije, konkretno o istospolnim vezama i brakovima:
„Ti si čovjek mog života!“ / – reče muž mužu svom. / Je l' to Ljubav il' sramota? /
7
Temelj Ljubavi je u prirodnom. No, promicatelji rodne ideologije predstavljaju se demokratima, pa će, zacijelo, i Lukiću priznati demokratsko pravo na njegovo vlastito mišljenje… Tim više što Lukić, i premda će pokoji stih zazvučati kao déjà vu dijela klera, očito je, nipošto nije klerikalni pjesnik:
Da vjerovati u Crkvu znači / isto što i vjerovati u Boga, / istaknuo bih na temelju primjera, jednoga, / kad bih ga mogao naći.
Iz takve aforističnosti, pregnantnost promišljanja i izraža-
vanja promišljenoga promeće se u istinsku sentencioznost: Duboki su oceani, mora / i izvori rijeka, / ali nema dubine / do dubine misli u čovjeka;
a u najboljim Lukićevim trenucima rađa stihovima čiste, klasične ljepote i kristalne jasnoće:
ŽENO, evo me opet / da ti kažem da bez tebe svijet / ne bi bio ni približno lijep / kao što je s tobom… / o, mila – tvojim sam robom! // Robujem ti otkad za te znam, / odmalena tebi robov'o sam – / ne znam bje li mi godina i osam / kad se zaljubih u te, djevojčicu, / i sve od tada u mom si srcu. // Tà, zašto je Bog stvorio ženu / nego da bude družica čovjeku, / ne za priliku posebnu neku / nego u svakom trenu… // Ljubim te družice! I tvoju sjenu.
A ako je i satiričan, kritičan prema nekim društvenim
pojavama, Lukić je kritičan i prema samome sebi: Prvo, drugo, peto, stoto… / ta pijanstva tko da zbroji, / usuk'o se, sav se smot'o / – mamurluci teški moji.
8
No, to nije autodafé, nije to flagelantsko samobičevanje, nego Lukić iz vlastitih grijeha izvlači pouke za druge, za mlade, za sve one opijene ne samo alkoholom nego i erosom i ludusom, jer i ti grijesi, koji su prethodili odnosno trebali bi prethoditi zreloj pragmi, prirodni su, razumljivi, pa i korisni ako mogu dobrom uroditi:
Ljudi čine razne opačine / u mladosti… Ljudi, dobro je – ako / se s opakim prestane, prekine // i nanovo ako se rodi, dakako.
Istodobno, introspekcijom i retrospekcijom prema vlastitim
zabludama Lukić gradi svojevrsne spoznajne ljestve, koje vode do shvaćanja i prihvaćanja agape i caritas, odnosno do ovoga jasnog zaključka:
Bog je Ljubav, pisati o Bogu znači pisati o Ljubavi, dakle, sve što pišem Ljubav je – LJUBAV, a što drugo?
Stoga je od Boga i ars poetica:
jutros mi bje glava prazna, / niti jednog stiha u njoj, / prilika mi ta sablasna, / pomoz', rekoh, Bože moj – / misli su mi raspršene! // Sabir'o ih, misleć' kako / bez pomoći Tvoje, ne, / nema naprijed nam nikako!... // I tek što tako promislih, / navrije mi rima opet, / procvate mi stih / k'o cvijet...
U tom kontekstu (spomenuti i okajani) grijeh je (samo)
memento mori: Ne dao nam Bog smrti iznenadne, / da s opakim k'o s utegom duša na dno padne! Ali: ako nam je Ljubav ono što jest – Bog, / tada nemamo razloga za strah.
Plodovi spoznaje caritasa tako više nisu „plodovi gnjeva“:
9
Jer je sreća zadovoljstvo, trajno, / a na zemlji nema trajnosti, / sve prolazi, zato ni slučajno / ne juri zemaljsko, prati trag vječnosti.
ili:
Ne tuguj! Tuga će te ubiti, / glavu gore, daj, razvedri lice; / nije sreća imati neg' biti – / jesmo, dakle, drugo su sitnice!
Završni sonetni vijenac „Baci pogled da vidiš kako si“,
objavljen već kao brošura te interpretiran na CD-u, ostaje i najbolji dio Lukićevog opusa. Možda formalno i ne tako vješt kao prijespomenuti petrarkistički vijenac „Vrijeme uživanja“,
„Baci pogled da vidiš kako si“ pjesničko je opredmećenje philiae, agapea i caritasa. Uistinu, teško bi bilo u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti pronaći empatičnije stihove od ovih koje je Lukić spjevao u čast stvarnih, konkretnih ljudi – svojih teško invalidnih prijatelja.
Prožet ljubavlju, prožet agapeom i caritasom, prožet neporecivim pjesničkim talentom, tim darom od Boga, ali i vlastitom spoznajom da taj „talent treba umnožiti“, Marko Lukić ispisuje zrelu, zaokruženu pjesničku zbirku koja u najboljima svojim proplamsajima zauzima izdvojeno, a po mnogočemu i blistavo mjesto u kontekstu suvremene hrvatske duhovne (i ne samo duhovne) poezije.
U Varaždinu, 31. svibnja 2015. Denis Peričić
10
11
SAMO JEDNU ŽELJU DUŠA MOJA IMA
Iz prikrajka promatram potajno
tvoje tijelo, taj ljepote hram, i lice ti kao sunce sjajno –
željo moja, tobom očaran sam!
E, da mi je tebe ljubiti – duša, dušo, za druge ne mari;
kao golub dragu pjesmom te snubiti – željo moja, daj mi se ostvari!
Samo jednu želju duša moja ima: tebe, koja si mi vazda u mislima, da premjestim u naručje svoje –
samo to bi duša, tebe, Sunce moje!
12
NAJLJEPŠE ŠTO JE BOG STVORIO
Najljepše što je Bog stvorio jest cvijeće; koliko vrsta i ljepota toliko –
a koja je vrsta najljepša, zna li tko?
U mom oku ta dvojba je riješena: najljepša vrsta cvijeća je žena!
(Iz spjeva Povratak)
13
PRIZNANJE ŽENI
Bez nje ne mogu zamisliti postelju, bez nje koja je ukras životu,
očaran gledam k'o posljednju želju, ženu i njenu raskošnu ljepotu.
Ljubim ruke, duše moje prijo,
ljepota je tvoja sjajnija od svega; Bogu hvala što mi te pridružio,
tà bez tebe mi nema ničega.
Ti si, o Krasna, zbog toga stvorena, da ljubiš i da budeš ljubljena, i da mirišeš, zamirišeš odaje
u kojima čovjek obitavat' hoće.
Medna nad svim, priznanje ti odajem, nad tobom nema med'nije slatkoće!
14
BOG TE STVORI ZA ME
Što je ljubav koja, plane i izgori, spram ljubavi što tinja i traje? Za plamen se ne vrijedi borit',
samo trajna ljubav borbe vrijedna je.
Borio sam se i nije mi žao, i protiv sebe borio se za te; koliko više dobio neg' dao –
baklje moje duše samo za te plamte.
Kao dar si mi donijela sebe – izvornu ljubav, kao kristal čistu,
ispunila sobom sve moje potrebe…
o, koliki ispunjenje ištu! Koliki bi ljubav, koliki bi rame –
sve imam u tebi. Bog te stvori za me!
15
ŠTO BIH JA BEZ TEBE?
Samo kad si uza me, rame pod rame, moja ljube, pravim smjerom putujem; Krijesnice moja, što li značiš za me,
rimama ti potvrdu ispisujem:
i da mi je ponuda cijeli svijet, da mogu imati bilo koju,
ja bih isti namiris'o cvijet – uvijek isti: Ljubičicu moju.
Što će meni milijuni drugih, nema duša za druge potrebe;
što bih s njima, ne znam s njima što bih – kao što ne znam što bih bez tebe?
16
USPOREDBA
Zemlja se okreće oko Sunca, da se ogrije –
a ja oko tebe iz razloga istog.
Svake godine zemlja se smrzne, a meni nikad hladno nije –
Anđele, toplija si i od Sunca samog!
17
UŽIVAM U TEBI
Miriše ruža samo za te,
pratili te Božji blagoslovi, k'o što te moje misli prate,
i veličajni moji snovi.
I danas mi je toplo iznutra, jer si mi ti u glavi;
k'o jučer i danas, uživat ću i sutra u tebi, moja ljubavi.
Uživam u tebi i svakome bi'
poželio taj osjećaj,
al' nikom ne bih dao, sekunde, da ti se približi i, ja ti bude…
o, ne bih, Bože sačuvaj!
18
MOJ CILJ
Ja ne ciljam slavu, niti zvijezda òvog svijeta želim postati,
da je meni gore do gnijezda zvijezda vječnih, vječno da mi je sjati…
Samo to želim, samo to – a ti?
19
ŽELIŠ USPJETI?
Želiš uspjeti, a uspjeh što je? Je li to ono kad te zvijezdom zovu dolje na zemlji? Ne, dijete moje!
Zvijezde su gore na nebu, na Krovu.
Biti zvijezda, pa i pola vijeka na zemlji – dolje, koje li koristi, pa se ugasiti, ne sjat' dovijeka –
nije to, to – to nije sjaj isti:
samo one zvijezde što sjaje punim sjajem, što ne zgasnu nikad – vrijede, vrijedno je ono što traje i uspinje se – što ne zna za pad.
Nema uspjeha (trajnog) izvan čovjeka,
što nije trajno, to uspjeh i nije; zadovoljstvo samo one čeka
koji sreću grade za vijek.
Jer je sreća zadovoljstvo, trajno, a na zemlji nema trajnosti,
sve prolazi, zato ni slučajno ne juri zemaljsko, prati trag vječnosti.
Prolazno što je, ono što ne traje, što svjetluca, samo lažni sjaj je –
samo je zamka u koju upada duša naivna, neiskusna, mlada.
20
Koje li koristi da ti slave djelo oni što ostaju iza tebe dolje,
na zemlji, gdje propada tijelo i djelo s njim… Daj, razmisli bolje:
ako je tijelo sve što čovjek jest,
kojeg li smisla uopće živjet'; čemu tolik trud, čemu školovanja –
prikupljanje (varljivoga) znanja?
Sačuvati sebe, sebe na cilj dovest', tó je znanje, nema znanja do tog, ni uspjeha! Mudrost me je stog' privela ka poznavanju bitnog.
Mudrost, učiteljica u svemu, dala mi je promišljati temu:
ljudi dragi, putujemo – ako nemamo cilja, zalutat ćemo;
cilj odredit', to nam je dakako prvi zadatak, znati kamo idemo,
da bismo znali i, uvjete puta… da, ne dao Bog, duša ne zaluta!
Pogledaj se u zrcalo, dè:
ti nisi, taj što ga oko ugleda, nego razum što se vidjet' ne da –
ono si ti, moj po Bogu rode.
Nismo mi to što okom vidimo, već unutra ono što ćutimo…
21
Osluhni sebe, ne možeš se vidjeti; dobro osluhni, sve će ti se reći
i otkriti odakle opasnost prijeti – znanje, pretpostavku za uspjeh ćeš steći.
Samo mir, duboki, u tebi što je:
mir s Bogom, da sa samim sobom živiš u miru, sav uspjeh je u tom – ne trebaš drugo, ne, dijete moje.
Mir s Bogom, da sa samom sobom živiš u miru, sav uspjeh je u tom…
Želiš li uspjeti, drži se toga,
samo tog puta, nema drugoga!
22
VRIJEME UŽIVANJA (Sonetni vijenac)
1
Vrijeme uživanja… Je li to samo ono dok smo mladi, zaljubljeni, i dok za ništa drugo ne znamo
do za Izbor srca? Ljubav, blago meni,
odgovor je – Ljubav, temelj svemu i svemu je začin za užitak, ima što reći na svaku temu:
ako čovjek voli svejedno je, pak,
ima li dvadeset il' šezdeset pet… Zalijevaj Ljubav, jer je Ljubav cvijet;
zalijevaj je, ne daj joj ni trena
žedna da bude, da ne bi uvela. Mudro da bi je propasti otela
razdragana mladost, zaljubljena…
23
2
Razdragana mladost, zaljubljena, izvor je iz kojeg ljubav izvire –
mladost, plodna, za ljubav stvorena – rađa se ljubav u njoj i, umire.
Umire, jer je katkad nemarna
(mladost), nije joj stalo… eto, baš nije, dopusti ona da padne do dna
ljubav, i propadne… To Ljubav da li je?
Ne! Jer Ljubav ne može propasti, nego to mladost slobodno se časti nečim što u Ljubav ne ubrajamo –
kad prođe, mladost, kad nas život pouči.
Ovaj ću sonet pitanjem zaključit': Ima li izgleda da uživamo?…
24
3
Ima li izgleda da uživamo? – dakle i onda kada nam ostane
tek štap u ruci, drugi oslon' imamo l', ili je to sve za staračke dane?
Naraštaj mladi zaljubljen je stalno: uzvišen osjećaj, nevin kao dijete;
u dubinu ili priobalno – gdje god zabacili nešto se uplete
u mrežu, za njih – ne za nas stare.
Ima l' slasti za nas? Da, druge mi dare koristimo – svoje, u svoja vremena.
U svako vrijeme zapravo isto je, Ljubav jednako nudi dare svoje,
jednako i kad nam dođe „smjena“…
25
4
Jednako i kad nam dođe „smjena“, mladost u staro kad odjenemo, isto je izgledno i u ta vremena na tron užitka da se popnemo:
Ljubav ako nam je od slova velikog,
sa Zlata ako otpušemo prah, ako nam je Ljubav ono što jest – Bog,
tada nemamo razloga za strah.
Jer smo Ljubavlju okruženi tada, Ljubavlju koja živi za svagda i mi u Njoj, vječni kao Ona.
Za vrijednosti Ljubavi se borit', znači koristit' blagodati Zaklona elan-polet kad nam se umori…
26
5
Elan-polet kad nam se umori, lako je, ako smo u Zaklonu, zaklonjena vatra se razgori
i eto nas opet, u punom pogonu.
Kad se dvoje vole, život cio, to je Ljubav s Božjim blagoslovom, vazda mu je ona i on njoj je mio – Ljubav ta se piše velikim slovom.
A ono kad, da se i ne zaljubimo,
tijelo jedno drugom podamo, a na kraju jedva se i znamo –
samo sebi, dušam' naudimo.
Loše navike! Odreć' ih se kanimo, mladost starošću kad zamijenimo…
27
6
Mladost starošću kad zamijenimo – a možda te zamjene neće ni biti! Nesreće, ratovi… živote gubimo,
koliki starosti neće prikučiti.
Stog' nije mudro za sutra odgađat, nije, jer ne znamo kojega će dana banuti nesreća, buknut novi rat –
mudrost nam nalaže misliti zarana:
koliko mladih umre iz razloga, ovog ili onog, svejedno je;
i ne vide starost, ne dođu do toga
– kolike se Ljubavi razdvoje. Hoće l' im se novi susret uprizorit',
e, da li i kad nas starost obori…
28
7
E, da li i kad nas starost obori, imamo izgleda mladi biti opet?
S dubokom mišlju valja nam se borit': da li se smrću urušava svijet
ili tek po smrti se počinje živjet? To divno čudo, život, tko stvori, tko nam dade krila za životni let;
što traži zauzvrat, kako odgovorit'?
živimo li kako On to želi ili po svom, pa što bude, bude?
Živjeti po svom, privlači nas, veseli –
zabavljamo se, zabave nam lude, u mladosti, no – misao dovršimo: uživamo l' dakle kad ostarimo?…
29
8
Uživamo l', dakle, kad ostarimo? Kako jedemo kad ostarimo, isto,
isto tako, isto i uži'mo: ako znamo ljubit, dušom, čisto;
Ljubav ako nam je od slova velikog,
sa Zlata ako otpušemo prah, ako nam je Ljubav ono što jest – Bog,
tada nemamo razloga za strah.
Tko ne ljubi čisto, i ne ljubi, što s Ljubavlju nečistoća ima?
Tijelo stari, duh mladost ne gubi,
jednak je u svim životnim dobima, u Ljubavi ima se jednako. – Živimo i mi, stari, dakako…
30
9
Živimo i mi, stari, dakako, ako živimo u duhu, Ljubavi; protiv zala duhom u boj: tako
život gradi, dom vječni pripravi.
Po starosti mladost povratiti, zvuči čudno, a zar čudno nije
postojanje samo? Nemoj se čuditi, već prihvati stvarnost, bolje ti je.
Postojimo, što nam treba više? Ništa nego samo razum zdrav,
odiskona u duhu nam piše
da nam treba Ljubav, samo Ljubav. Volimo-ljubimo, bit je u tom, i u duhu uživamo mladom…
31
10
I u duhu uživamo mladom – vazda mladom, duh je nepromjenljiv;
duhom se, čistim, opirimo zlom jer kad tijelo umre, duh ostaje živ
za sva vremena i kad više ne bude
vremena, i tada, života će biti – i za nas, ako nam djela ne presude. Duhom nam valja djela pročistiti!
Sve što imamo, dakle, dobili smo:
jedino svoje čovjek što ima je – grijeh. Težak teret naprtismo,
teškog li tereta na našim plećima!
O, nužde li teret zbaciti, ako vječnosti težimo, Bog nam dao tako…
32
11
Vječnosti težimo, Bog nam dao tako, vječno postojati u vrtu Edenu…
e, da bi si tamo gnijezdo svio sva'ko, tamo želim tebe, moju sjenu –
ljube moja, valja nama onkraj, preko Mosta gdje su perivoji
dugi, vječnost – poć' na put u beskraj. – Kome nije dosta što postoji
u tom vrtu neće ubrat ploda,
vrtu roda neprestanog, stalnog; tamo gdje izvire živa voda,
a umjesto Sunca gdje svijetli Bog. Tko to ne bi život u okružju tom?
A, tko ne bi uselio u vječni dom?…
33
12
A, tko ne bi uselio u vječni dom? Da, svatko bi, ali samo onaj,
samo oni koji, u svem biću svom radosno postoje, smjeraju u beskraj.
Postojimo, što nam treba više? Ništa nego samo razum zdrav,
odiskona u duhu nam piše da nam treba Ljubav, samo Ljubav.
Ljubav nas je postojati poslala, postojanje na Ljubav upućuje; čvrsta veza, čvrsta, Bogu hvala!
Razuma ako je svega zdravog tu je jer zdrav razum zdravoga je roda. –
Njegovim putem do vječnoga hoda…
34
13
Njegovim putem do vječnoga hoda, Gospode Bože, o Tebi to rekoh. Što je čovjek? Isto što i priroda
zimi, bez Tebe – tek mrtvilo neko.
Što tražiš zauzvrat, kako odgovorit', pisano je u Riječi Tvojoj.
Ljudi dragi, priprava… priprava je bit, valja nam se pripravit, za život… U boj!
Štap je oslonac, za tijelo samo,
a za dušu oslonac imamo l'? Imamo Oslonac, u Njemu, pravi…
zapravo, za to nam je dana prigoda
– ako nam je životni hod u Ljubavi. – Ako Bog da, ljube moja – ako Bog da…
35
14
Ako Bog da, ljube moja – ako Bog da: Bože, zdravlja daj nam i Ljubavi, koru kruha i zdrav razum dodaj, da zdrav razum čovjeka upravi –
upravi nâs u isti smjer, ljube, da na cilju nađemo se tamo,
tamo gdje se duše vječno ljube, u Ljubavi vječno da se imamo,
uživamo u Ljubavi vječnoj.
Uživanje, ljube, u Ljubavi je, ne u dobi ovoj ili onoj –
nî' užitka gdje Ljubavi nije. – Sanak mi je Ljubavlju obojen;
sanak moj je – vječnost i nas dvoje!
36
MAGISTRALE
Vrijeme uživanja… Je li to samo
Razdragana mladost, zaljubljena,
Ima li izgleda da uživamo
Jednako i kad nam dođe „smjena“:
Elan-polet kad nam se umori,
Mladost starošću kad zamijenimo…
E, da li i kad nas starost obori –
Uživamo l', dakle, kad ostarimo?
Živimo i mi, stari, dakako,
I u duhu uživamo mladom,
Vječnosti težimo, Bog nam dao tako;
A, tko ne bi uselio u vječni dom?
Njegovim putem do vječnoga hoda –
Ako Bog da, ljube moja – ako Bog da!
37
Bog je Ljubav, pisati o Bogu znači pisati o Ljubavi, dakle, sve što pišem Ljubav je – LJUBAV, a što drugo?
AKO TRAŽIŠ BOGA
Ne traži Ga među hladnim zidinama raznih bogomolja… On je u nama,
u našim srcima… u svakom, u kojem topline ima:
ugrijmo srca, učinimo uvjetnim Mu
boravište u našim prsima!
38
OVISNOST (Iz zbirke duhovne poezije
Probuđeni sretnik)
………………………………
Ne izniče korijen iz grane, niti ovisan o granama je;
s granama ili bez, korijen isto traje, samo grana bez korijena mrtva je.
Ovisan je čovjek o Stvoritelju, kao grana o korijenu što je,
k'o što lišće treba grane svoje: otrgnut od grane, list uvene.
Kraja je istoga i čovjek, otrgnut od Stvoritelja svoga.
39
UPOZORENJE (iz spjeva Povratak)
Usora u kojoj se kupah mlad,
i u kojoj sam ribe pecao, upitah se, postoji li i sad?
Ne postoji! – odgovor sam doznao u šetnji beskrajem, otkrio sam
u ogledalu Božje Mudrosti, kao odsjev Božanske Svjetlosti – sijevnulo mi, dano mi da znam,
dakle da sadašnjost istom postoji kao fraza, kao prazna riječ;
zapravo je nema, ne, dragi moji! Dok kažeš «sada», ono više nije,
nego je bilo, bilo malo prije...
Nema pitanja od tog ozbiljnijeg!
Od Usore tek ime ostade, a ona voda u kojoj se kupah, proteče kao mladost, nestade
– ostade samo sjećanje, i uzdah. Ne možeš dvaput stat' u istu vodu, tekućicu, ni proći kroz isti časak,
zaustaviti ne možeš trenutak – pogledaj kazaljke, stalno su u hodu. Voda u kojoj si staj'o, protekla je;
pa i ako ljubiš vazda istu ženu, ćutiš isto, ali u drugom trenu –
jer vrijeme teče, teći ne prestaje. Ručali smo, to bje u prošlosti,
večerat ćemo, u budućnosti i ne razgovaramo u sadašnjosti: što izgovorismo, prošlost je već; a tek ima doći ne'rečena riječ...
Dolje je zbroj svih tih potankosti:
40
sjećanje na ono što bilo je, i čekanje onog što ima doći;
taj spoj, točka, sadašnjost to je; sav nam život u toj jednoj točci, a točka je sitna, teško se uoči…
moramo je podebljati stoga, da bude vidljiva, da se ne preskoči – pečatom svoga djela, životnoga.
Grob je dokaz postojanja – trag – i nije: podebljati trag tko ne uspije,
vjetrovi će ga otpuhat', isprašiti; niti će mu, dakle, traga biti, nit' će mu se dokaz uvažiti.
41
DOBRO JE PASTI NA DNO
Dobro je pasti na dno, jer tada se čovjek ima od čeg odgurnuti – vinuti u vrh, gore gdje pripada; gore odvagnuti i sam odlučiti: hoće li u vrhu za vijek ostati, ili će se vratiti, u dno utabati.
42
NIJE SVAKI PAD, PAD NA DOLJE
Nije svaki pad, pad na dolje,
ima padova što bliže nas visini, poslije kojih sve vidimo bolje
jer smo bliži Svjetlu, bliži Istini. To nisu padovi, ne, to letovi su
(koji lete oni pali nisu)… Ne, nisam pao,
kad sam to rekao?!!!
43
MOJA JE LJUBAV DRUGAČIJA
Moja je ljubav drugačija, ja ne pričam što pričaju, isto,
priču o tijelu i strasti. Ja sam ti pričao o ljubavi čistoj –
priču koju nisi razumjela… koja šteta, o, kako velika! Moja ljubav nevina, bijela,
neokaljana, posve čista slika;
drugačija, ah, ljubav moja je, tà za ljubav pjesnik se sav daje,
a poznaje i priču o strasti,
ali ne bi o njoj, ljubav bi da časti: jer je ljubav od sveg uzvišenija,
ljubav je svetinja, za me najsvetija!
44
STRAST NIJE LJUBAV
A, ne, draga moja, nije ti to ljubav! S tobom mi je išlo strasti dok je bilo:
kad nje nestade sve se srušilo isto kao da sam nestao sav.
Nije mudro tjelesnu privlačnost
ljubavlju nazivati jer – što nas čeka kad strasti nestane? Sruši se most i sve što je bilo odnese rijeka –
a mi na obali, svak' na svojoj, sami, s budućnošću kao cvijet u tami…
Uvenut će cvijet u tami ako je,
kao i nas dvoje što smo uveli. Ne dotače tvoje srce, ni moje,
jer strast nije ljubav… Mladi, čuste li?
45
46
I ONA
I ona, moja prva ljubav što je bila, ima trajno mjesto svoje
u spomenu… Spomen mi je, eto,
na Usoru-rijeku i jedno davno ljeto – spomen na mladost… eh, da mi je opet
biti mlad i zaljubljen! Da mi je na taj let!
47
48
TAKO JEDNOSTAVNO
Jer je poezija govor otmjenosti, utvaram si da i ja tako zborim,
ako i ne, nek' mi se oprosti, ono vam bar istinu govorim.
Pokraj puta ljubičica cvate i miriše na Stvoritelja svog,
trag mirisa oni koji prate stići će na cilj puta životnog.
Tako jednostavno, najjednostavnije
da bi me baš svatko razumio, pa ipak će reći da ne razumije
onaj što razumjet' nije htio…
Jer ne pomaže govorno umijeće, ne pomaže ništa onim koji neće!
49
DOBRO JUTRO
Došao sam da te pitam kako si, jesi li se noćas naspavala,
jesi l' mene ili drugog sanjala; da l' u srcu 'zalud nadu nosim,
da ću biti izabranik tvoj?
Raspitaj se, ti, Anđele moj – raspitaj se kod tvog srca, da li
duša moja duši tvojoj fali, k'o što mojoj fali duša tvoja?
Pa i ak' je 'zalud nada moja: stignu li te ljubavni jauci,
ljubav moja nek' ti je pri ruci; prihvatiš li njome se služiti, nikada mi bolna nećeš biti…
Jer, što je ljubav ako nije lijek, što je čovjek bez lijeka toga?
Bolesnik, ah, bolesnik je čovjek – bolujem, Anđele, ja bez krila tvoga!
50
BAŠ DOBRO JUTRO
Dobro ti jutro, krasoto od žene, evo mene –
traga tvojih stopala,
tvoje sjene, pahuljice moja mala;
što si mi lijepog noćas sanjala?
«Tebe sam sanjala, ljubljeni
moj!»…
O, blago meni! – Uđoh u san, ženi
sanjanoj!
51
BAŠ ME ZANIMA
Bog će stvoriti novo nebo i novu zemlju, više neće biti morâ…
baš me zanima, što će biti s Dalmatincima.
52
SLUŠAJ OVO!
Sunce može ugrijati lice, ali samo Onaj koji Suncu reče
da se skrije ili da upeče – samo On je kadar ugrijati srce!...
No, dobro draga, možeš i ti,
ali se tvoja grijalica može pokvariti.
53
OAZA
Lastavice ptice raduju se postojanju, razdraganim letom; već nestaju, a postale su netom – a moj razlog, koliko je veći
što letjeti mogu u beskrajnoj sreći jer, dubokim udahom udahnuh Te u se –
Stvoritelju, čast ti dajem svaku:
Oaza proljeća na ledenjaku, Oaza radosti u pustinji tuge,
Oaza svjetla u mrklom mraku, Sve si… o, Bože, nema Oaze druge!... ………………………………………
Život, pustinja, ima Oazu, Oazu…o, da, pustinja ima
što daje piti Izvor-vodu, svima.
Život nam nudi jednu usku stazu što vodi na Izvor, vodi ka Oazi: blago onom koji na put pazi –
onima koji hode putom nade (prema mjeri uzanoga puta), lako pliva tko plivati znade,
tko ne pliva, voda ga proguta.
K'o i rijeka i život proteče – na jednoj smo obali, čekamo
prelazak na drugu stranu, samo – neplivači preplivati neće.
54
Dokle čeka, mudar plivat uči pri prelasku da se ne utopi.
Uči plivati, za život se odluči; život je k'o led, lako se istopi!
U pjesmu upleteni stihovi
iz zbirke Probuđeni sretnik.
55
MOJ LJILJANE
Valentinovo je – svakog dana za me, kad si sa mnom.
I nikad nije bez blizine tvoje. Ljubav tvoja krov je za moj dom.
Bez tebe sam k'o kuća bez krova, samo s tobom za me ima snova, ja bez snova isto ko da nisam…
Moj Ljiljane, nema meni do tebe mirisa!
56
NEMOJ MRTVOM PRIPISIVAT' ZASLUGU
Ih, što volim kratki stih!
Njime bih te mogao i hoću baš
podsjetiti na nešto što sigurno znaš, samo zaboravljaš:
ako te zaboli
uho, grlo ili nos, ne moli za pomoć mrtvog otorinolaringologa,
nego živog Boga…
Moliti treba Živog Gospodara, a ne mrtvog slugu; tko bi nas čuo,
onako truo? Nemoj mrtvom pripisivat' zaslugu!
57
LAKO MENI TAKO…
Jahve nije iz tri dijela, ne, jedan je Jahve, Bog,
vesela Ga duša srela u dubini uma mog; u srce Ga nastanila,
neće Ga iselit' nikad.
Mrtav čovjek štiti grad. Može li to biti? Ne! Daleko je od Istine
ljudi dragi, čas je, sad, reć' da nema – nema toga,
nema štita od mrtvoga
nego samo od Živog Boga – Jahve, Jednog, Jedinoga!
Nije čovjek izumio
ništa od postanja svoga, ne, čovjek je tek otkrio
poneki plod uma Tvoga, moj Gospode, Dio mio, opet si me osposobio:
jutros mi bje glava prazna,
niti jednog stiha u njoj, prilika mi ta sablasna,
pomoz', rekoh, Bože moj – misli su mi raspršene!
Sabir'o ih, misleć' kako bez pomoći Tvoje, ne,
nema naprijed nam nikako!...
58
I tek što tako promislih, navrije mi rima opet
procvate mi stih k'o cvijet...
Lako meni tako, s Tobom,
pod Tvojom zaštitom…
Mrtav čovjek štiti grad. Može li to biti? Ne! Daleko je od Istine
ljudi dragi, čas je, sad, reć' da nema – nema toga,
nema štita od mrtvoga
nego samo od Živog Boga – Jahve, Jednog, Jedinoga!
59
KOME VJEROVATI?
Kroz gips-kipove, zar Bog će se objaviti? O, ne vjeruj, naravno da neće! –
Tà, pisano je, sve, samo treba biti pouzdan u Riječ Božju, ne u ljudsku, čovječe!
60
SKROJENI PO SEBI
Skrojeni po sebi moramo biti, ne dopustiti drugom da nas vodi –
nikom drugom, i ne prihvatiti kolektivnu,
za svojom mišlju valja nam hoditi!
61
DA VJEROVATI U CRKVU ZNAČI
Da vjerovati u crkvu znači isto što i vjerovati u Boga,
istaknuo bih na temelju primjera, jednoga, kad bih ga mogao naći.
62
LJUBAV JE SAN koji budni sanjaju, oni koji budni sanjat', znaju…
……………………………………….. „Godine nisu važne“, mišljah da je fraza
i da je čovjek emotivno prazan u pedesetima… Ali, otkada sam
u toj dobi, znam, dobro znam
da ljubav nema roka trajanja – nema, tko sanja, jednako sanja sveg vijeka svog postojanja.
……………………………………….. Godine nisu važne – ne, to nije fraza,
čovjek nije emotivno prazan sve dokle živi
i dušom se divi – kao što se dušom, dušo, divim ja tebi, o mirisna Ljubičice moja!
63
AH!
Ljubav moja za tebe još traje, nema roka trajanja k'o tvoja, oprosti, al' osjećam trzaje –
zadnje trzaje, k'o da je od loja, istopi se tvoja ljubav, ah!
K'o svijeća, s tobom sreća ima kratak dah!
64
NEZAMJENJIVA
Na lađi od stihova zaplovio sam, u jedrima mi dah topline tvoje;
dušu ti mirišem, po mirisu te znam – za tobom sam kren'o, Snoviđenje moje.
Za tobom sam kren'o, gdje li si se skrila,
hoću li te pronaći ikada; hoću li ikad – ti si mog sna vila –
grijat se na tebi… hoću l' do tog slada?
Slada u duši i u srcu koje samo za te kuca-kucat će do kraja;
sanjam kako u Ljubavi stoje dvije duše, do kraja beskraja.
Do kraja beskraja želim te mirisati Rajski Cvijete, samo moja da si, do kraja beskraja u tebi uživati
Nezamjenjiva, vječnost mi ukrasi!
65
LIJEPA RIJEČ
Lijepoj riječi vazda odan, prepuštam psima neka se glođu,
lijepa riječ je kao voda, uvijek nađe prođu!
66
KRASNA ZEMLJA
„Krasna zemljo, Istro mila!“ – to pjevaju njeni ljudi. I pravo im, svud idila,
što god daje, što god nudi…
o, ta zemlja krasna li je! Nije Istra samo tako
razvikana… o, nikako kad vam kažem! Svjedok mi je
svatko tko je bio tamo,
kao i ja, uživao – uživao, 'uzvrat samo
poštovanje sam joj dao...
„Krasna zemljo, Istro mila, da bi vazda krasna bila“!
67
TAMO GDJE JE MUDROST
U starosti i oči potamne, starcu samo lijes dobro stoji;
i starice bile su zamamne, dok im vrijeme kože ne prèkroji.
Vrijeme nikako da stane, žuri i u žurbi prekraja nam kože, tako je to gdje vrijeme curi, ali nije… o, hvala Ti, Bože!
Tamo gdje je iskona i vijeka,
gdje duše nam bezvremenost čeka, gdje nas čeka mladost vječita –
ponosna i dična, mladost beskrajna; tamo gdje je zvijezda vječno sjajna – tamo gdje je mudrost, tamo duša hita!
68
POLETI DUŠO
Proljeće tvoje i ljeto k'o tren prošli su, nema ni mladosti moje; čim u jesen da budem zanesen,
što da ti ponudim od jeseni svoje?
Duša, o, milo, bogata je, zrela i puno, puno vrjednija od tijela –
duša nije stara niti ostarjet će; duša je procvat čovjekov, proljeće,
duše smo mi – razum – sve što jesmo.
Poleti dušo, poleti s pjesmom; dobra djela neka te ponesu –
bez dobrih djela čovjeka nije,
tek prolazan je, nije ga za vijek – ne, neće steći vječnu adresu…
………………………………….. ………..
………………………………… Bez izvora zar bi rijeke bilo?
Ne bi dušo, ne bi, moje milo – tako ni nas bez našeg Izvora.
Prije cilja nema nama odmora, odmor bi nas mogao uspavati – leti srećo, nemoj odustati, ne, nipošto stati prije cilja:
da nauživam se Božjeg izobilja,
izobilja naj-obilnijeg što jé – za me dušo: Tebe, milo moje!
69
JEDINO SIGURNO
Kako je lako preskočiti plot, i vidjeti što je u tuđem dvorištu,
ali svoje dvorište pomesti, svoj život – ti poslovi velik napor ištu,
ali i veliku nagradu daju:
život vječni, onima što u vječnost gledaju.
Jedino sigurno u životu je smrt, sigurno k'o onim čij' je pogled uprt
u ono što će biti poslije nje, da smrt nije propast nego izbavljenje!
U pjesmu upleteni stihovi
iz spjeva Povratak.
70
NEMA VAŽNIJEG
Čovjek je autor velikih djela, ne i najvećeg – sebe samoga…
Upoznati, dakle, Autora svoga, dokučiti tajne iskona, počela –
sačuvati sebe… NEMA VAŽNIJEG OD TOGA!
71
TAMO GDJE JE LJUBAV
I.
S vjerom u Stvoritelja življaše ljudi sve do pojave znanja nekog, „većeg“ –
devetnaesto stoljeće nam ponudi slučajnost, uzrokom svega postojećeg.
I, gle, neki prihvatiše priču održivu kao, u situ voda –
kao istinu, dakle, te danas kliču jer je njihov nauk postao trend, moda.
Danas je njihovih istomišljenika
puno više nego li je onih kojima je u umu o stvaranju slika
i Ljubav kao štit od zala svih.
Oni se štite od zala, zlima, ratove zaustavljaju ratovima…
72
II.
Oni su, oni, nećemo o njima, hajmo mi vidjeti što je s nama koji se smatramo vjernicima: stojimo li čvrsto na nogama,
ili nas i vjetrić može otpuhati?
Tek deklarativni vjernici jesmo li, lagani k'o perce koji će nestati na vjetru, isto k'o listak uveli –
ili smo postojani k'o planina, je li?,
koju vjetar otpuhati ne može: sigurni, bezbrižni i veseli –
zaklonjeni Tobom, o, Gospode Bože!
Lažni razum svijetom gospodari, lažni razum čovjeka prèvari…
73
III.
Kako stvari stoje, dragi moji, svijet postoji tek šest milenija
– kaže Pismo, tako kaže Biblija. „Milijardama godina postoji“ –
govore tako ljudi koji znaju
o tom bolje nego što Biblija zna. Mudrost, ili mudrovanja isprazna?
Dakle, u što vjerovati na kraju,
odluči, Autoritet da li ti je: Stvoritelj ili, što mudruje svijet?
U svijet Ljubavi, gdje je Mudrost, tamo
gdje je Mir iskonski, Mir da uživamo i Ljepotu – u svijet vječno zdrav:
idemo tamo, tamo gdje je Ljubav…
74
IV.
Tamo gdje je Ljubav, tamo smo pozvani,
Ako smo vjernici, vjernici budimo,
Mjesto je naše na Božjoj strani…
Onoj, vazda toploj, toplinu pràtimo.
Golubice moja, idemo, daj! –
Duše smjerajmo kamo duše žele,
Jutru vječnom ususret, u beskraj:
Eliksir i ukras vječnosti cijele
Jednako da si mi, k'o tu, i onkraj…
E, da bi nam duše u vječnost dospjele!
Ljudi dragi, nemojmo odbaciti
U Ljubav poziva, umom nek' se mota:
Biti u Ljubavi znači, vječno biti –
Ako nam je, dakle, stalo do života, Vrednotom vječnom duše nam je uresiti!
75
VAMA KOJI PLAČETE JER VOLITE
Razorni mogu biti osjećaji, pa ni takvi nisu tuga samo,
ovisi dakle na kojoj smo postaji, s kojeg očišta stvari sagledamo.
Plakao sam jer sam je izgubio, ni te suze mrske mi ne bjehu
jer pomis'o svaka na nju tren mi mio, tračak nade nosila mi, utjehu.
Ljubav je lijepa i kad boli
i u boli srce kad se slama… o, Bože, lijepo je kad se voli,
pa i kad se ljubav zalijeva suzama!
Ovaj sonet posvećen je vama koji plačete jer volite, molim!
76
KOLIKO BÔLI JER VOLIM DOKRAJA
Što li znači preživjeti pogrom, što li drugo nego tebe izgubiti, Golubice moja, u životu mom nije bilo tuge, veće, nit' će biti,
kao onda kad si odletjela.
Koliko bôli jer volim dokraja, koliko bôli, Golubice bijela! Ljubav moja krhotine spaja,
krhotine života može zalijepiti,
ali ga isto može i razbiti…
Životu mom si priredila slom, razbila ga, nasukala gadno, doživio sam težak brodolom – i zamalo potonuo na dno…
Koliko bôli jer volim dokraja – koje li snage i koliko potraja!
77
PRIJATELJU DRAGI, NIŠTA MENI NIJE
(odgovor Minđeku)
Napišem li jednu pjesmu tužnu, već me prijatelj pita što mi je – prijatelju dragi, ništa meni nije,
to moja mašta izvlači tugu,
tužne priče katkad zanimljive joj. Ljubav nije samo med i mlijeko, zbog ljubavi i proplače pone'ko: i ushit i čemer, prijatelju moj –
sve je to ljubav: i sreća i bôli, ovisi, dakle, osjećajni jesmo li
ili tako, tako… ne previše hajni:
netko ljubav s lakoćom preboli, nekog obilježi biljegom trajnim –
netko tek ljubi, netko cijelim bićem voli.
78
SLUŠAJ MOJU GLAZBU
Trzalica, oštro pero moje, a tambura misao mi svaka –
glazbom rječitosti pokušavam tvoje uho očarati… e, da mi je makar
preko uha prodrijet do tebe,
do nutrine tvoje: srca i duše ti – makar stihom da mi je da sletim u te, Krasna… Sve moje potrebe
u tebi su. O, da mi te ljubiti!
Slušaj moju glazbu, pitaj moje rime, ima li na svijetu ijedno ime
koje te može zamijeniti.
Nema drugog imena na svijetu tom: volim te, volim, više svakim trenom!
79
PASTUH MLAD I SLOBODAN SAM BIO
„Ovo je naša zadnja noć…“
– čula se pjesma s radija, te noći kad sam odlučio poć', ja, pustolov, lola i bekrija –
neobavezan bio sam, sebičan… Bio je to kraj, završena priča.
Koliko godina prošlo je
otada, a ja se sjećam nje – ne kao tek neke bivše moje,
nego kao jedne i jedine.
Pastuh mlad i slobodan sam bio, da me veže nisam dopustio. –
Prošla mladost i sloboda prošla, a gle, želja za njom sve mi veća, u misli mi i danas ona došla…
samo ona… Zašto se nje sjećam?
Opet se začu pjesma s radija… pojačam, s Bebekom pjevušim i ja: „… ko zna zašto se sjećam nje?…“
Sve mu se čini da voli je…
80
GLUPI NOJ!
Bog je noja lišio pameti, praznu glavu gura u pijesak;
nije ga lišio osjetâ, osjeti i noj kad je gladan, isto k'o i svak'.
K'o i svakog, On i noja hrani,
u riznici svoga izobilja; grickani, pobirani, nikad pobrani
plodovi voća i jestivog bilja.
Ima puno, puno na svijetu, koliko li nego ljudi više
drugih stvorenja, koliko ih diše na kopnu, u moru i onih u letu.
I baš nitko gladan ne umrije –
svi jedu, samo je kod ljudi drukčije.
Čovjek zgrće, otima, te s jedne strane imamo raskošno bogate,
a s druge, nasmrt gladne, bijedne… Glupi noj'i, što vi o tom znate?!
Ptice prelaze granice, bez putovnice…
Što zna ptica, čovjek tako ne želi – ne, on sebi postavi granice,
cijeli svijet granicama razdijeli.
Povuk'o je crtu i po zraku, svatko svoj zrak, za sigurnost svaku
i crtu na moru, i to treba znati, gdje tko smije ribu pecati.
81
Ratne priče od „naših“ i „vaših“ sve su češće… o, ima, ima ih:
i bombi, pametnih – krmača na krovu; nas u blatu, kaljužamo se u rovu…
A gle njega, ne zna ratovati
– glupi noj, u pijesku mu glava, nasiti se pa se pijesku vrati
bez pameti, jadan, mirno spava!
82
RIJEKA SAM POTEKLA IZ BOŽJE VOLJE
Rijeka sam potekla iz Božje volje, tekao pustinjom, sav se zamutio…
tko da me izbistri, tko to može bolje nego li Izvor, Njemu sam se zaputio.
83
84
DUHU BOSANSKOM
Bosno moja, povijest ti muka, sama muka i nevolja ljuta, koliko li čemera proguta,
moj narode, nevoljna te ruka
bìla, ranila, ah, kolike ubila! Ali ti preživje, progon i lomače
i svekolike silne osvajače – osvajačka čizma nije te zgnječila.
Narod nije što i piramida, iz naroda ne izniče trava,
kao iz nje i onog što je sazida – silan vladar pade pod sjen' zaborava.
A ti mi preživje, progon i lomače
i svekolike silne osvajače – moj narode, od sveg zla si jači
– koja sila, koji osvajači?!
Ti si sila, koja duhom zrači, duhom bosanskim! Gdje ćeš jačeg naći?
85
ŽALUJEM ZA TOBOM, EVO, ČITAV VIJEK
Kao zora da će smijenit' noć,
isto tako siguran sam bio, da za tobom tuga će me proć', ali te nisam – nisam prežalio.
Leptirice, tuga me ubila!
Svi leptiri i svi nježni cvijeti da t' okruže, nježnija bi bila. O, ptičice, kamo mi odleti?
S tobom mi je odletjela sreća!
Bez tebe mi život, prazna vreća… Prošlo vrijeme, prošla desetljeća
– sve je prošlo, samo tuga nije.
Lažu kad kažu da je vrijeme lijek: žalujem za tobom, evo, čitav vijek!
86
ZBRKA
I noćas sam sanjao onaj isti san, koji me mori otkad otišla si: cvjetno polje, vrući ljetni dan
i tebe kako cvjetno polje krasiš.
Pokraj tebe ja, kao da nisam, dala si mi tek poljubac jedan.
O tvojoj ljubavi ništa više ne znam – znam da tvojim srcem on je izabran
i da si otišla jer u tebi nije bilo ljubavi, nije za mene.
Otišla njemu, da ljubavlju te grije – nije te grijao, zvah te da se okreneš.
Okrenula si se, bez mladosti, siva – koji ružan san! K'o obrana njiva, a ja sam već pravi starac, d'edo…
Prenuh se iz sna, ali san sam ugled'o
u stvarnosti – u stvarnosti groznoj… Grozna li je starost, o Bože moj!
87
A JUTROS KAD SAM SE PROBUDIO… O, GROZNO!
Poslao sam poljubac u prošlost,
onoj koju ljubi duša moja – noćas, u snu, san mi bješe most za prijelaz u prostranstva tvoja,
o mladosti vječna, lijepa li si –
sve je lijepo u državi tvojoj! Ostarjeh, gle, ni ti mlada nisi –
ocvala si, ah, Cvjetiću moj!
Noćas sam te vidio procvalu raskošno, opojno mirisnu, prpošnu
– vidio te mladu, nepotrošnu –
noćas sam vidio Srnu moju malu. A jutros kad sam se probudio… o, grozno:
stara moja, nisam nas prepozn'o!
88
ČEŽNJA
Vidi sličice, moja Staričice, vidi sličice iz mladosti naše:
krasna li si bila, Pupoljak djevice, krasna, bila… ah, pupoljci ocvaše!
Starost je poput smrskane čaše –
smrskane u krhotine… a, joj! Što ja to vidim? Prilike što straše:
vidim groznu starost… o, Pupoljče moj!
Da mi se vratiti, da mi je onoj mladosti, minutu, gdje smo se zaljubili,
da mi se vratiti… o, Bože mili!
Da mi se vratiti mladosti, svetoj: dao bih stotine, i tisuće tisuća
za ona divna, pupoljasta svanuća!
89
GOVORIM TI ŠTO ZNAM
Malo Te štuju, malo Te psuju – ima i toga.
I vjeruju
da vjeruju, pitaš: „U koga?“
E, to ne znam!
90
ŽAO MI JE
Bio sam mlad, još mlađa si bila, voljela si me, ljubav nisi krila,
nisam ni ja, nije je ni bilo s moje strane – nije se dogodilo.
Formalno tvoj, zapravo ničiji (koliko tvoj, toliko svačiji) –
nisi ti trebala toga Marka, ljubav si trebala, bio sam varka
što voli samo, samoga sebe,
bio sam daleko od tvoje potrebe. Više si trebala, davah ti sve manje –
sve manje i manje, sve oskudnije;
slaba ti utjeha moje priznanje – slaba utjeha, znam. Žao mi je!!!
91
GLUMILO SE
Lijepa k'o proljeće bješe tog proljeća, kad je spazih zagledanu u me, pogledi čisti kao čista sreća,
velim – sada, a tada – radi glume,
stvari sam malo drukčije poredao: kao, nemam ja, ona ima sreću što sam se ja u nju zagledao – glumilo se, o tom više neću.
Tinejdžerski dani prođoše mi tako.
Lijepa k'o proljeće bješe tog proljeća, ali ne bih priznao… o, ne bih nikako,
da se meni dogodila sreća… Pa i nije baš, nije bilo sreće,
nešto kratko trajaše to proljeće.
92
GDJE ĆU TEBE ZABORAVIT', MILO?
Ljubav nije… o, ne, nije tako jednostavna, kako bi se reklo, na prvu i bez promisli, olako, znade onaj kojeg je opeklo –
svaki onaj, svaka ona, što su prolijevali suze zbog ljubavi.
O, koliko osjećaja prosuh preda te, a ti me ostavi –
ostavi me, eh, da visim kao rašiveno dugme na kaputu,
k'o od stabla granu otrgnutu… Pa ipak te nisam, nisam isplakao!
………………………………………. U zraku se osjeća proljeće
i s proljećem ljubav gdje se budi, k'o svjetlica misao mi skreće
k tebi, Sunce, bez tebe zastudi;
zastudi mi cijeli život, eto, cijeli život bez tebe mi led,
i ne tečem, ne mogu naprijed, vazda natrag, vazd' u naše ljeto.
Tamo gdje se ljubav rodila,
i umrla. Gdje ne bi zastudilo? Ali sjećanja nisu zaledila –
gdje ću tebe zaboravit', milo?
93
BITNU ŠKOLU GANJAJ
Možeš znati i ono i ovo… pa da imaš i sva svjetska znanja, ako ne znaš smisao postojanja.
sve ti 'zalud, sinko, 'zalud si se školov'o i ti, kćeri, 'zalud škole ganjaš!
…………………………………. Oko moje, zvijezda ugašena,
dok je sjalo, nije obasjalo bitno što je, koje je k'o sjena nevidljivo, skriveno ostalo.
Ìstom kad je obnevidjelo,
ugledao sam djelo i nedjelo i uzanu stazu koja vodi
k izbavljenju, vodi ka slobodi.
Ugledao ih unutarnjim okom, koje jedino prodire duboko – duboko, sve do, prvog pitanja
– pitanja smisla postojanja, pitanja bîti. Bitnu školu ganjaj!
94
PA TI VIDI KOJE SU TI ŽELJE
Otvaram temu: o novorođenčadi… Kako se to radi kao da se ne zna,
zato vježbaju, vježbaju mladi, kao predvojnička vježba obavezna.
I uvježbat će… ako bude sreće
desit će se djeca, makar kao peh. Kratim priču, prema kraju krećem:
slušat ćemo i mi dječji smijeh, bit će unučića (ako bude sreće). Nije sreća nikog rodila, i neće!
.…………………………………. Što je lakše doći do postelje,
to j' obitelj teže osnovati, pa ti vidi koje su ti želje:
ljubavnica ili, supruga i mati?
95
PROBAJ
Probaj zamisliti da ne postojiš, pa ćeš vidjeti da ne možeš.
Jer nismo stvoreni da bismo prestali postojati… o, hvala Ti, Bože!
96
Sonet ispleten u bolničkoj čekaonici u Varaždinu, 18. 3. 2014.
DA NE RAZOČARAM,
DA TI VRATIM ZAJME
To što mogu u šetnji mislima plesti rime, dok moram čekati u zgodama nekim dosadnima –
pomoć mi je, velika, Bože, hvala Ti!
Hvala za dar koji dao si mi, što se pjesmom mogu izraziti! – I prispodobu o talentima primih: znam da talent moram umnožiti.
I težim tome, pokušavam bar,
korisnome usmjeriti rime, no, da budem siguran koristim li dar
na najbolji način, preusmjeri me ako nije dobro, korigiraj me –
da ne razočaram, da Ti vratim zajme!
97
I DAH SMO DOBILI U ZAJAM…
I dah smo dobili u zajam, znamo, samo ne znamo koju količinu:
hoćemo li disat' i nagodinu, ili dišemo još koji mjesec samo –
il' upravo posljednji dah uzimamo?
Ne znamo! Ne znamo do časa kojeg, tek znamo da će nam bit' uskraćen dah;
blago onima koji se ne boje, teško onima koje nije strah!
U pjesmu upleteni stihovi
iz zbirke Probuđeni sretnik.
98
DUŠO, MI SMO ROD
Dao sam ti dušu, pa zar je još moja?
Ne, dušo, moja duša je tvoja, a tvoja duša pripada meni –
dušama smo razmijenjeni, kalemljeni u jedno stablo, da rađamo jedan plod:
dječicu, našu… dušo, mi smo rod!
99
MIRIS DUŠE
Buketi cura šetali su gradom, mladost ih je moja mirisala
nesmiljeno, i javno i kradom, mirisna mi jedna i dopala.
Mirišem je još, ali nema više
opijuma onog što je nekad bio; Bože dragi, gdje se izgubiše
toliki mirisi?... Ma, znam, da, vidio –
vidio sam u životu kako grozna starost razara čovjeka;
u prirodi isto, isto tako – dugog vijeka cvijetak ne dočeka.
Jutrom cvate, već s večeri vene,
i kod mene, čovjeka, isto je: samo čvarak od mladosti spržene
ostalo me, s tijelom gotovo je!
„Zasjalo sunce, snijeg se oznojio, na mjestima zemlja ogoljela,
ptičica skakuće, traži što bi jela, trava već izbija i kaćun proklij'o“.
Ta slika mi ostala u glavi
iz doba kad sam bio malo dijete, ode načas pa se opet javi –
godina Gospodnja šezdeset i pete.
100
Proljeće, ljeto, jesen i zima te godine, prošli, i još ih ima pedesetak na mojim leđima –
težak teret, no drugo za reć' imam:
i ove zime istu sliku vidjeh, istu sliku u vremenu drugom,
vremenu završnom u životu mom – u ogledalu je opazih, eh!
Moju glavu kao brdo snježno, sve mi grubo što bijaše nježno,
lice mi k'o zemlja ogoljela, k'o snijeg mi se vidi brada bijela.
U glavi mi ptičica cvrkuće, a na glavi, gle, kosa opada; jadna ptico, u glavi ti vruće
jer moje misli vrlo brzo sada,
vrlo brzo rade jer panično tragaju za mladošću izgubljenom, dičnom.
„Samo ništa novo ne izniče!“ – čujem te dušo, da, čujem gdje vičeš.
I mirišem te, premda nemaš više mirisno tijelo – dušu ti mirišem: jer je miris duše puno, puno jači i znači mi sve, duša mi sve znači.
Duša nije cvijet što traje tek dnima,
duša je cvijet s vječnim korijenima –
Dušo-Cvijete moj, s vječnim mirisima!
101
SPOMEN NA LJETO 2014.
Bog je čovjeku dao rijeku na korist, a ne na štetu i dao mu moć da upravlja njome, da joj korito omeđi neprobojnim visokim
nasipima. Za to su, naravno, potrebna sredstva – sredstava ima, ali je čovjek, oslonjen na vlastitu mudrost – značajan dio sredstava preusmjerio za naoružanje: narodi se naoružali, podijelili na naše i vaše te se poklali i jedni druge, dobro
opustošili. A onda poraste vodostaj i zateče nas nespremne:
voda probi nasipe i preli ih, razli se po našim selima i gradovima te sablasno obeživoti i ono što je preživjelo rat.
Sve je odnijela. Ostali su samo tragovi ljudske mudrosti…
102
MOJA ŽIVA RANA
„Bila mi je, ali više nije…“, dira me pjesma s radija što pjeva.
Bila mi je… o, bila je, prije – da je i sad, srce zahtijeva,
ali nije, ne, nije i neće
nikad više biti, s tim mi valja živjet'. Duši treba, treba k'o proljeće
za leptirov oživjeti let.
Proljeće je granulo i grije, dušu grije proljetna toplina,
al' u duši ima ledena praznina
što se grije samo s njene energije. A ona je, njegova, njemu predana – mojim grijehom. Moja živa rana!
103
OBAVEZA
Obaveza svakog čovjeka život vječni kojemu je san, učiniti sve za što je poslan
postojati, baš sve jer nas čeka težak ispit, jesmo l' ili ne uštedjeli za putarine…
Put u vječnost jer nije besplatan,
jer nikakva isprika ne vrijedi, DOKLE ŽIVIŠ, SKUPLJAJ DOBRA DJELA – Š T E D I!
104
PUTUJEMO
…………………………………………….. Putujemo. Prijevozom besplatnim? Ne!
Ide Dan naplate putarine; naplate konačne, na kraju –
sretni li su oni što ušteđevinu imaju. …………………………………………..
(Iz zbirke duhovne poezije
Probuđeni sretnik)
105
SREĆO MOJA, HVALA!
Ploviti morem ljubavi tvoje sigurno je, sigurnije negoli
svim svjetskim morima… o, milo moje, duša moja beskrajno te voli!
More tvoje ljubavi vazda je mirno, nikad valovito, nikad uzburkano; srećo moja, sreću sam dodirn'o
kad sam te stek'o… Da, moja dragano,
iskustvo s tobom poučilo me prava ljubav kako se poznaje samo po tome koliko se daje,
samo po tome: malo si ti svome
dragome uzela… toliko mi dala – sve si mi dala, srećo moja – hvala!
106
MOJA LEPTIRICE
U mom oku opet si procvala, koji li puta u jednome danu?
U svakom pogledu imam, čini mi se, ljepši cvijet – opojnije mirise.
Koliko nježnosti na dušu mi kanu, kolikom nježnosti si me očarala.
Očaran tobom, moja Leptirice
uzvraćam ti, istim: dušom i srcem!
107
Zbirka posvećena mojoj djeci: Matiji, Ani i Luciji
108
U ZAKLON
Sve što je jače od čovjeka Jačeg od sebe ima,
uteci se Jakom, pa neka se Jaki obračuna s protivnima
– jer samo za Njegovim leđima sigurnost nam je, sigurnost nam svima.
109
SONET S POSVETOM
Šetnju kroz život započeo sam desetog trećeg pedeset i devete,
u utorak ujutro oko osam – od Ilije i Šime kao drugo dijete.
Bog mi u zavičaj dao Sivšu,
selo u Usori, zemlji bosanskoj, tamo gdje tuđini povijest pišu – tamo napravih prvi korak moj.
Koračao sam do dvanaestog studenoga devedeset i druge,
od tada sjedim i hodam… gle, tog,
kako u meni nema mrvice tuge… Ma, kakva tuga, 'što da suze lijem kad postojim, kao da mi ništa nije!
Vama, bez čije pomoći
moje postojanje ne bi bilo moguće, iskreno, od srca: HVALA – VOLIM VAS!
110
E, DA MI JE…!
E, da mi je izaći iz tijela, koje nije drugo nego prah –
namočen, blatnjav, duša mi zapela u blatnjavom okovu… u okovu, ah!
Da mi je izaći iz tijela,
veću želju nikada ne imah i poletjeti kao ptica bijela
u slobodu, gdje me nosi dah.
Širinom svemira da mi je letjeti, dubinom misli i visinom neba,
duši priuštit' sve što duši treba –
e, da mi je Tvojim beskrajem da letim, da razgledam Tvoj beskrajni svijet; letim do zvijezda, natrag, pa opet…
MOLITVA
Znam da će doći vrijeme da izađem, samo ne znam hoću l' spreman biti; podupri me, ne daj mi da padnem,
pomozi mi, Bože, krila raširiti!
111
ZAR MATER VIŠE VOLI SVOJE DIJETE?
Vali sreće zapljusnuli su me
kad si ušla u moj život – znaš li, k'o u ludog da gledaše u me
dani tuge kada su me snašli…
ah, kako sam patio, iz pete, kad me tvoji vali napustiše!
Zar mater više voli svoje dijete, zar se može patiti još više?
Za ženom, kažu, trčati ne treba,
k'o ni za tramvajem, doći će druga… e, ja bih za tobom trčao do neba,
što će mi druga, tek da jača tuga…
Volim samo tebe i voljet ću te sve dok mi se oči ne zamute!
112
LJUBAV U PRIRODI
I.
Hajmo malo pričati o trendovima: gle, žena ženu, a muž muža ima
– govorim o trendu suvremenom, podudarnom trendu onom drevnom –
trendu opačina Sodome i Gomore.
Ta podudarnost nije nešto najgore, od nje ima gorega slučaja –
npr. – ode li podudarnost do kraja…
113
II.
Sposobnost stvaranja što nema, nije Ljubav, jer je Ljubav stvaralačka sila.
Nit' dvojica mogu, niti dvije, život produžiti. Dakle, što bi bila
priča koja nije od Ljubavi?
Stvoritelj nam na ugled postavi u prirodi: Ljubav što je, gdje se laž prikrila…
114
III.
„Ti si čovjek mog života!“ – reče muž mužu svom.
Je l' to Ljubav il' sramota? Temelj Ljubavi je u prirodnom.
U prirodi dvije Ljubavi žive:
jedna je Ljubav za Stvoritelja, Boga,
druga za draganu, dragoga: novi život rađa se od dvoga,
od dvojice, nikad, ni od dvije; što ne stvara, ne, to Ljubav nije
– lažna ljubav lako prepozna se,
od Ljubavi nisu oni koji život gase!
U pjesmu broj III. upleteni stihovi
iz zbirke Probuđeni sretnik.
115
SOKOL PTICO, NEMAŠ TI BRZINU
E, kad bi sokol letjeti mogao, brzo kao što moje misli lete, tebi dušo, tebi, moj Cvijete, i munju bi sokol prestigao.
Sokol ptico, nemaš ti brzinu za utrku s mojom mišlju, ne,
ni ti munjo, ti bi uistinu – misao mi prema njoj kad krene –
sijevnula tek, ja na cilju bio…
Tko bi sa mnom, moj Cvjetiću mio! Nema toga tko bi pojurio
brže nego bih li ja lêto
tebi, moje jedino i sveto – da bih te bar mišlju poljubio!
116
SAVJET
Netko reče: „mamurluci…“, i već me vrati u sjećanju
na Tešanjku i na nju i šetnjice, ruka u ruci…
Potom tuga i jauci,
izvukla je ruku, boli – što ću jadan, sav na muci:
„Konobaru, daj…!“ „Izvoli!“
Prvo, drugo, peto, stoto…, ta pijanstva tko da zbroji, usuk'o se, sav se smot'o – mamurluci teški moji
s'vjetuju te, najposlije:
KADA PIJEŠ MUDAR BUDI,
PIJ K'O VOL, NEMOJ PIT' K'O LJUDI, JER VOL SAMO DOK JE ŽEDAN PIJE.
117
NE DAO NAM BOG SMRTI IZNENADNE
Što mi na um palo, to sam učinio,
bogomdanu slobodu koristio kako sam htio, kako mi se prohtje – straha Gospodnjeg u meni ne bje.
„Strah Gospodnji početak je mudrosti“.1
Koja mudrost? Bijaše to u dne kad su mi (samo) bile presudne tjelesne „vještine“ – lukavosti.
Ljudi čine razne opačine
u mladosti… Ljudi, dobro je – ako se s opakim prestane, prekine
i nanovo ako se rodi, dakako.
Ne dao nam Bog smrti iznenadne, da s opakim k'o s utegom duša na dno padne!
1 Mudre izreke 1,7.
118
E, DA BISMO ZNALI!
Opaki ljudi što mržnjom se hrane i truju svijet i svjetsku ljepotu, što će drugo neg' u Božje dane
unositi pakao, strahotu.
Čovjek kojem ništa sveto nije, je l' uopće čovjek? Pa i nije baš… Otupjela savjest ne poznaje grijeh,
čovječe, čovječnost opravdati moraš.2
Kad ujede ljuta guja, ima lijeka, ima lijeka protiv bolesti,
ali nema lijeka za čovjeka okrene li se protiv savjesti
jer je savjest poput dimnjaka:
zagušen dimnjak kuću zapali;
otupjela savjest, s druge strane, zapali život, da, život plane – a to znači… e, da bismo znali, da to zapravo nije usporedivo:
lako za kuću, ali spaljen život…
U pjesmu upleteni stihovi iz spjeva Povratak
2 Probuđeni sretnik: Mi ljudi rađamo se u čovječjem obličju, ali čovječje atribute ne dobivamo rođenjem automatski po krvi, nego si čovječnost priskrbimo životnim vrlinama ili zauvijek ostajemo na razini obličja i zajedno s obličjem nestajemo.
119
PITANJE
Hoće li Sin Čovječji naći vjere na zemlji, o svom drugom dolasku
– pitao se Isus. Baš i ne znam primjere čiste vjere – uvršten sam u opasku.
120
ŠTO JE ČOVJEK?
Tijelo mi se presvuklo u starost, samo mladost ljubi duša moja; u starosti osjećam se kao gost neželjeni, uljez – prekobrojan.
Gdje sam gost neću dugo biti, vratit ću se, vratiti mladosti;
starost grobu, mladost vječnosti… O čemu pričam, razumiješ li ti?
U razumu, otkud riječ stiže,
u dubini gdje smo vrhu bliže; u razumu jesmo, u sebi, duboko
– duboko, gdje se ne dopire okom.
Duh, vječno mlad, pročišćen kroz djelo svoje, to je sav čovjek. Tijelo prolazno je.
121
PITANJE MUDROSTI
Duboki su oceani, mora i izvori rijeka,
ali nema dubine do dubine misli u čovjeka:
oceani, mora i izvori
– svi imaju dna, samo je dubina misli beskrajna…
Uroni u sebe duboko, što dublje –
što dublje u sebe bliži smo vrhu, a u vodu što dublje bliži smo dnu
i sve bliži opasnosti…
Sve drugo je pitanje Mudrosti!
122
ŽENO, evo me opet da ti kažem da bez tebe svijet
ne bi bio ni približno lijep kao što je s tobom…
o, mila – tvojim sam robom!
Robujem ti otkad za te znam, od malena tebi robov'o sam –
ne znam bje li mi godina i osam kad se zaljubih u te, djevojčicu,
i sve od tada u mom si srcu.
Tà, zašto je Bog stvorio ženu nego da bude družica čovjeku,
ne za priliku posebnu neku nego u svakom trenu…
Ljubim te družice! I tvoju sjenu.
123
DUŠU ĆU TI DATI
Ne traži utjehu u tijelu mom, jer ćeš se razočarati.
Potraži je u mom duhu, duhom ću te radovati –
ženo, dušu ću ti dati!
124
125
KAD SE ČOVJEK ZALJUBI
Kad se čovjek zaljubi
ne vidi mane, samo vrline… samo vrline onoj koju ljubi
i na sve načine okolo trubi
kako je baš ona u svemu naj.
Jer se s početka ne vidi kraj.
126
KAD LJUBAV OHLADI
U mome si srcu stanovala dugo, dugo, al' si iselila –
htjela bi natrag, opet gdje si bila, al' ne može, zvijezdo, ti si pala.
Kad zvijezda padne, može li se popet'
opet na nebo? Ne, nikada više. Kao što ni otrgnuti cvijet kad uvene, više ne miriše.
Iščupana si iz moga srca –
iščupana i uvenula si, nisi ti više moja ljubičica…
nisi ti više, zbogom, zdravo da si! Ljubav nije sarma, da se podgrije: kad ohladi, jednom, zaboravi je.
127
IMAŠ LJUBAV, ZALIJEVAJ JE, SINKO
Puknuta čaša šteta je nebitna, nadomjesti je novčanica sitna; i napuknut zid možeš zakrpiti,
i puknutu gumu zalijepiti – i beton-asfalt, i napuklu šinu… Ima rješenja za sve što puklo bi
samo se ljubav, kad pukne, i zdrobi – nema ljepila za tu pukotinu!
Imaš ljubav, zalijevaj je sinko,
uvene li ne oživi je ni'ko jer je lakše vratit', krv u vene,
nego oživjet', ljubav kad uvene!
128
JER ONA HOĆE DUŠOM
DA JE VOLIŠ
Nema tog srca u koje će stati ljubavi toliko koliko je stalo
u moju čežnju, za tobom, a ti? Kao da te se nije ticalo,
nisi marila… dotak'o te nisam
vapajima i suzama mojim. Nisam ni mogao, što se može s tim?
Samo se može ugasiti plam.
Samo ljubavlju iskrenom i čistom, samo ljubav ostvaruje sanje – drugo sam dao, i dobio isto;
suza gasi ljubav, pusti plakanje!
Samo ljubavlju ljubav zalijevaj, zalivena suzom ljubav će uvenut'
i više nećete stat' na isti put. U čistoći ljubavi sazrijevaj!
U čistoći ljubavi sazrijevaj:
129
Čista ljubav jamac je jedini
Idili, ljubavnoj zavjetrini.
Strast nipošto s ljubavlju ne ravnaj,
Tu težnju tijela… U čistoći ustraj!
Ono kad se samo tijelo daje,
Ćutak je što traje tek trenutak koji,
Ima kratak vijek, k'o para nestaje.
Ljubav, prolazna? Takva ne postoji:
U ljubavi nema roka trajanja,
Beskrajna ljubav ne prestaje živjet',
Aleluja! – vječan je to cvijet.
Voljeti tijelom, bez pozna'nja
Istinske ljubavi, ljubavi duša –
130
Siromaštvo duha, ne znači drugo;
Ako potrebe duše joj ne slušaš,
Za te ni njena ljubav neće dugo.
Rasuta ljubav, strašću rasuta
I nema je na kraju, ne ostane niš';
Jer je duša bez ljubavi smrznuta
Evo ti zadaće, da je otopiš,
Vatrom ljubavi dušom i srcem –
Ako ti je stalo do tvoje Ljubice…
Jer ona hoće, dušom da je voliš!
131
TEMA ZA RAZMIŠLJANJE
Tako je to u životu, ne možeš imati sve: ako si gladan, nisi mudar,
a ako si mudar, nisi gladan.
132
BACI POGLED DA VIDIŠ KAKO SI
U spomen na Valentinu, jednu od perjanica ove priče,
koja je otišla… Bog joj se smilovao!
133
PRIZNANICA 1
Posramljen pišem, u devet soneta, priznanicu patnicima, stvarnim; ja, koji sam, do našeg susreta umišljao da mi nema ravnih
u muci, u patnji – i tugom se trov'o (kad mi se život razbio k'o staklo); osim patnje, moje, nije ni dotaklo
moje oko, tuđu patnju… A, gle ovo,
òve ljude – vidi patnja što je: Ružica, Božica, Valentina, Senka,
Irena, Željko, gle Ivice i Lenka
i još s njima i Dalibor-Dado je i, koliki još, koliko ih ima?
Ravno, stotine – u milijunima…
134
2
Ravno, stotine – u milijunima. Priznanicu ispisujem svima,
na svijetu svim, stvarnim patnicima – kao što je Ruža, vidi kako prima
žlicu među nožne prste-jede nogom –
stvarno, ne pozira… U mučenju tom je svakog dana, zgrčena, pognuta.
Njoj normalno, na muku je naviknuta
– naviknuta pisat' nogom, vesti goblen…
135
Ovaj sonet njenoj muci je spomen
– spomen muci, što dah oduzima
i meni pravo da se ravnam s njom. Vraćam se, stoga, sebi, dakle svom
ispunjenom životu u kolicima…
136
3
Ispunjenom životu u kolicima vraćam se i usput ću, malo po malo – red je… o redu bi se pričati dalo,
upotpuniti sliku o njima.
Gledam Božicu, ona mene ne vidi – kao ni svijeta; a slijep Željko tek: čovjeka ne vidje, nikada – on, čovjek, ne vidje ni svijeta… E, baš me postidi!
Božica je vidjela nekad, slabašno;
Željko nikad ništa… života li strašnog! U životu svjetla ne ugleda –
ipak ima snage, poljubio ga Bog – snage i za zapjevati… e, da;
zapjeva on, čuj hita mu omiljenog…
137
4
Zapjeva on, čuj hita mu omiljenog: „Hvala Ti Bože za ovaj dan!“
E, ja bih onda trebao povazdan pjevati Psalme, ma vidi ti tog!
Uče oni mene, učitelji moji, uče me kako je, jer postojimo, ispunjen uvjet da se radujemo. Gle Dalibora, to gluho-nijemo
čeljade, kako mi svira i pjeva…
Pa, zar ja da imam drugih prohtjeva već da mu se pridružim, posinku mom,
u radovanju postojanju samom?! K'o svjetlica, živa želja mi sijeva
– naravno, da ga popratim u tom…
138
5
Naravno, da ga popratim u tom. Da bar on mene može pratiti,
da može prošetati po sjećanju svom, kao što ja mogu vrijeme kratiti
šećući, mišlju, šećući po prošlom.
Čega da se sjećaju oni koji su zatvoreni u socijalni dom
i drugi zavičaj za njih ne postoji,
niti vidika drugog imaju? Valentina, na primjer – svi je znaju kao mučenicu… Devet joj je bilo,
samo devet kad se dogodilo:
auto je skrši, kosti joj prignječi – auto, rekoh, i neću više riječi…
139
6
Auto, rekoh, i neću više riječi – ne mogu više pričati o tome,
tako nemilom – ne dao Bog nikome! Prestala je sanjat', sanak dječji
sa samo devet, sve drugo joj gorčina.
Nijema od šoka, društvo joj tišina; tries'pet godina nijemo leži
i što to njeno sjećanje bilježi,
osim nekih soba s pogledom na strop? Sudbina je uvuče u oklop;
a, gle, još ima snage da se smije,
smijehom nas podsjeća na grijeh – ravnati se s njom – s njima, tko to smije? Nije meni ništa spram njih, zar tebi jé?
140
7
Nije meni ništa spram njih, zar tebi jé? Samo pogled na njih odgovor donosi,
pogled na njih dakle baci prije – baci pogled da vidiš kako si!
Pitam Ružu: „Kako si?“ – a ona,
gle, ona se neprestano smije.
Smijeh je lijek, nema jeftinijeg, na svijetu lijeka, ni poklona.
Irena i Dado ne čuju pitanja, ali ja vidim što gluhi ne čuje i čujem što slijepi ne vide:
okom i sluhom pratim invalide,
njihova mi nemoć moćno odjekuje, ili – Mudrost mi poučak poklanja…
141
8
Ili – Mudrost mi poučak poklanja. Vidi kako u tišini sanja, Irena, na staklu ispisuje
umijeće, pravo, evo ga, gle, tu je…
142
143
A Ivica slika – boji glavom…
o, Bože, pogledaj koliko se muči – jer ne može rukom, niš' ne može njom:
„Uči“ – velim si – „gledaj i uči
– kako on to stoički podnosi, kako sudbini okrutnoj prkosi...“
Okrećem misao, Senki – koja leži
144
otkad je znam, Bože, sav se naježih! Što sudbina, što to ima za nju? Cijeli joj život prođe u ležanju:
145
9
Cijeli joj život prođe u ležanju! Leži i Lenko, konjanik, moj prijan,
leži nemoćan, za postelju prikovan – Lenko, ležeći spomenik smijanju.
146
Što li nam to smijehom poručuju, zar da su sretni? Ma, ne to, dakako,
nije sreća bit' okovan tako – ali ni nesreća, smijehom kazuju
i praktičnu potvrdu nam daju
da nema tereta koji čovjek ne može nositi – baš kako pisano je.
Potvrda su prisutnosti Tvoje
u životima nam, Milostivi Bože, aleluja! – kličem. A na kraju…
147
10
Aleluja! – kličem. A na kraju
dobrodošla Riječ utješna je – ne od mene, to Bog sam je daje,
dakle onima koji se pitaju: IMA LI NADE ZA INVALIDE?
Ima nade, drukčije i ne ide, nego tako kako pisano je –
pisano u Pismu, Božja Riječ to je – a ne kao da čovjek obeć'o je
pa će biti, možda, a možda i neće.
Riječ Njegova, tvrđava-zakon je: poskakivat ćemo, igrati… o, sreće!
kao telci kad idu na pašu – takvu je obeć'o konačnicu našu,
konačnicu onim koji Mu vjeruju –
vide l' il' ne vide, čuju l' il' ne čuju: vidjet će i čuti, neće biti bolesnih,
uplakanih, tužnih… Obećanja krasnih,
krasnog lijeka protiv ljutih rana:
šećemo li vrtom Božjih zasada, šetnja će nas dovesti do vječnih poljana idozdravlja,vječnog.Bogjenašanada!
----------------------------------------- I još ovo za kraj ću dodati,
po diktatu iskustva životnog, optimizmom jednakim će sjati
i radošću postojanja samog:
148
radio sam tijelom, dok ga bješe zdravog i čitavog, dok nije propalo,
po svemoći duha sam utješen, svjetlo duha me je obasjalo –
mrak raspršen, tuga rastjerana.
Duša moja nije uplakana, ne, ne mari duša – nimalo, baš nimalo što je ponestalo materijalnog što se imalo…
„Imao pa ne imao“ – kažu da je
velika kletva… Ma i nije, znajte, i ja sam imao, i ne pitajte
što li sve ne… Pa i ne hajem, ostao mi život – dosta je!
149
NE TUGUJ!
Ne tuguj! Tuga će te ubiti, glavu gore, daj, razvedri lice;
nije sreća imati neg' biti – jesmo, dakle, drugo su sitnice!
150
S VESELJEM KROZ ŽIVOT
Veselo, veselo, veselije; veselo, veselo, nek' se duša smije – jer je prazan život bez veselja,
prazan kao bez žene postelja.
S veseljem kroz život, veselje je sila, veselje je zdravlje: zdrav mi – zdrava bila!
151
152
153
TISKANJE KNJIGE
OMOGUĆILI:
Braća KOVAČEVIĆ, gsp TONKO iz Splita i gsp IVICA iz Žabljaka, Usora, BiH;
gđa DRAGICA KOCH iz Edlinga, Njemačka;
POGLAVARSTO GRADA VODNJANA,
gsp IVAN-Tolo i gđa VERA MARINKOVIĆ iz Žabljaka, Usora, BiH;
gđa DUBRAVKA LEKIĆ,
CENTAR ZA REHABILITACIJU, Zinke Kunc 47, VARAŽDIN – moja stanodavka;
gsp MATIJA KRALJIĆ,
ALPHA-M do.o. VARAŽDIN;
gđa KAJA LUJIĆ iz Kraševa, Usora, BiH;
gđa GORDANA VRBIĆ KRIŽANOVIĆ iz Zagreba;
gđa MARZIA ORLIĆ SKARAMUCA iz Vodnjana;
gđa IVANA LUKIĆ PARIĆ iz Žabljaka, Usora, BiH…
DRAGI LJUDI,
HVALA VAM, BOG VAS BLAGOSLOVIO!
I VAS, MOJI VJERNI, ANONIMNI SPONZORI!
154
155
GDJE JE ŠTO? Blistav pjesnički plod istinske ljubavi – Denis Peričić o knjizi ........... 3 Samo jednu želju duša moja ima ....................................................... 11 Najljepše što je Bog stvorio .............................................................. 12 Priznanje ženi ................................................................................... 13 Bog te stvori za me ........................................................................... 14 Što bih ja bez tebe ............................................................................. 15 Usporedba .......................................................................................... 16 Uživam u tebi ................................................................................... 17 Moj cilj ............................................................................................. 18 Želiš uspjeti? ..................................................................................... 19 Vrijeme uživanja – sonetni vijenac .................................................. 22 Ako tražiš Boga ................................................................................ 37 Ovisnost ............................................................................................. 38 Upozorenje ........................................................................................ 39 Dobro je pasti na dno ........................................................................ 41 Nije svaki pad, pad na dolje ............................................................. 42 Moja je ljubav drugačija ................................................................... 43 Strast nije ljubav ............................................................................... 44 Zavičaju s ljubavlju .......................................................................... 45 I ona .................................................................................................. 46 Podsjetnik ......................................................................................... 47 Tako jednostavno .............................................................................. 48 Dobro jutro ....................................................................................... 49 Baš dobro jutro ................................................................................. 50 Baš me zanima .................................................................................. 51 Slušaj ovo ......................................................................................... 52 Oaza .................................................................................................. 53 Moj ljiljane ....................................................................................... 55 Nemoj mrtvom pripisivat' zaslugu .................................................... 56 Lako meni tako ................................................................................. 57 Kome vjerovati? ............................................................................... 59 Skrojeni po sebi ................................................................................. 60 Da vjerovati u crkvu znači ................................................................. 61 Ljubav je san .................................................................................... 62 Ah! ..................................................................................................... 63
156
Nezamjenjiva .................................................................................... 64 Lijepa riječ ........................................................................................ 65 Krasna zemlja ................................................................................... 66 Tamo gdje je mudrost ....................................................................... 67 Poleti dušo ....................................................................................... 68 Jedino sigurno ................................................................................... 69 Nema važnijeg .................................................................................. 70 Tamo gdje je Ljubav ......................................................................... 71 Vama koji plačete jer volite .............................................................. 75 Koliko bôli jer volim do kraja .......................................................... 76 Prijatelju dragi, ništa meni nije ......................................................... 77 Slušaj moju glazbu ........................................................................... 78 Pastuh mlad i slobodan sam bio ........................................................ 79 Glupi noj! ......................................................................................... 80 Rijeka sam potekla iz Božje volje .................................................... 82 Dom .................................................................................................. 83 Duhu bosanskom .............................................................................. 84 Žalujem za tobom, evo, čitav vijek ................................................... 85 Zbrka ................................................................................................ 86 A jutros kad sam se probudio… o, grozno! ....................................... 87 Čežnja ................................................................................................ 88 Govorim ti što znam ......................................................................... 89 Žao mi je ........................................................................................... 90 Glumilo se ......................................................................................... 91 Gdje ću tebe zaboravit', milo? .......................................................... 92 Bitnu školu ganjaj ............................................................................. 93 Pa ti vidi koje su ti želje ................................................................... 94 Probaj ................................................................................................ 95 Da ne razočaram, da Ti vratim zajme ............................................... 96 I dah smo dobili u zajam .................................................................. 97 Dušo, mi smo rod .............................................................................. 98 Miris duše ......................................................................................... 99 Spomen na ljeto 2014 ..................................................................... 101 Moja živa rana ................................................................................. 102 Obaveza .......................................................................................... 103 Putujemo ......................................................................................... 104 Srećo moja, hvala! .......................................................................... 105 Moja leptirice.................................................................................. 106
157
Moje najljepše pjesme ..................................................................... 107 U Zaklon ......................................................................................... 108 Sonet s posvetom ............................................................................ 109 E, da mi je…! Molitva .................................................................... 110 Zar mater više voli svoje dijete? ..................................................... 111 Ljubav u prirodi .............................................................................. 112 Sokol ptico, nemaš ti brzinu ........................................................... 115 Savjet .............................................................................................. 116 Ne dao nam Bog smrti iznenadne ................................................... 117 E, da bismo znali! ........................................................................... 118 Pitanje ............................................................................................. 119 Što je čovjek? ................................................................................. 120 Pitanje mudrosti .............................................................................. 121 Ženo ................................................................................................ 122 Dušu ću ti dati ................................................................................. 123 Trešnja ............................................................................................ 124 Kad se čovjek zaljubi ...................................................................... 125 Kad ljubav ohladi ............................................................................ 126 Imaš ljubav, zalijevaj je, sinko ....................................................... 127 Jer ona hoće dušom da je voliš ....................................................... 128 Tema za razmišljanje ...................................................................... 131 Baci pogled da vidiš kako si ........................................................... 132 Priznanica ....................................................................................... 133 Ne tuguj! ......................................................................................... 149 S veseljem kroz život ...................................................................... 150 Gdje je što ........................................................................................ 153