2

Preveo i priredio Aleksandar Vojinovi

Sadraj Predgovor Pilot koji se s leta vraa - vlakom "Achtung. Spitfire!" Kobni 13. u mjesecu "Debele bebice" haraju Njemakom Povratak s padobranom preko ramena Okraji na "aleji bombardera" Doba ivota i doba smrti Pogovor

3

Predgovor Kad je ovaj rukopis dospio u moje ruke, rekao sam sam sebi; Sada konano imamo

sjajnu priu s druge strane koja e zanimati ne samo nas koji smo sluili u RAF-u, nego i milijune ostalih koji su danomice pratili ratnu zranu dramu u Drugome svjetskom ratu i koji su se s velikom radoznalou raspitivali o naim protivnicima u njemakim zranim snagama.

Je li njihov odnos prema ratu bio slian onome koji je proimao pripadnike RAF-a? Jesu li imali svoje trenutke slave i trenutke stresa? Kakve li su bile reakcije njihovih ljudi na drugoj strani na Hitlerovu odluku o odustajanju od invazije na Britaniju? to su eljele njihove zrane snage pri zavretku rata?

Mnogi odgovori na ova pitanja mogu se pronai u dnevnicima njemakih ratnih pilota. Od konca rata naovamo tota je dopiralo do nas s te druge zaraene strane. Meutim,

najvie je tih pristiglih knjiga iznosilo vienje rata kroz njemake oi, to je bilo povijesno sasvim u redu i korisno, budui da su te knjige uglavnom oliavale sjeanja generala i politiara, neizravnih sudionika tih zbivanja.

Sutina knjige gospodina Knokea, kako je ja vidim i procjenjujem, neuljepana je pria nekoga tko je bio uvuen u jedan grozan i teak rat, a ujedno nam ocrtava stvaran portret jednoga od Hitlerovih ljudi koji se estoko borio protiv nas ...

Sam nastanak knjige nije bez znaaja. Gospodin John Ewing, njen prevoditelj, sada odvjetnik u Vancouveru, sluio je kao

asnik u RCAF-u, Kraljevskim kanadskim zranim snagama, kada se Njemaka u svibnju 1945 predala. Njegove su vojne dunosti podrazumijevale ispitivanje i nadzor zarobljenika iz njemakih zranih snaga. Zapovjednitvo je bilo u Jeveru (11 km cestom zapadno od luke Wilhelmshaven na Sjevernom moru - nap. prev.), gdje je RCAF zaposjeo uzletite. Njegov prvi susret s autorom knjige izgledao je ovako:

Knoke se izdvajao na sasluanjima svojom izvanrednom inteligencijom, a donekle i atraktivnom linou. inilo se da je svjestan toga da je dospio na krivu stranu. Njegov slubeni rekord bio je dovoljan da ga svugdje vie uvaavaju od drugih zarobljenih zrakoplovaca. Nema jo jednog njemakog pilota, za kojega ja znam, s veim brojem od 52 sruena saveznika zrakoplova u borbi iznad zapadne Europe, da je ostao iv i da spremno iznosi svoj ratni ivotopis. Poslije svih sasluanja, sasluavi pomno njegovo kazivanje i shvaajui da je ovdje rije o izuzetnim okolnostima, nas dvojica smo se prijateljski rukovali, to je na svaki nain bilo neuobiajeno u to vrijeme.

Potom su uslijedili svakodnevni susreti njih dvojice. Iz sigurnosnih razloga, Ewing dri Knokea pod posebnom prismotrom, sreuje da Knoke bude po strani od ostalih pripadnika njemakih zranih snaga, preodijeva ga da ne ide naokolo u svojoj napadno ukraenoj uniformi i zapoljava u raunovodstvu lokalne zrane kompanije koju je ustrojio RAF.

Bez obzira na nepoznavanje posla kojega se prihvatio, u emu je bio novajlija i nevjet koliko i ja, nastavlja gospodin Ewing, uspostavio je veoma uspjean sustav uz pomo svoje supruge Lilo, koja je bila knjigovotkinja prije njihova vjenanja ... Bio sam est posjetitelj u domu Knokea, gdje sam uvijek bio dobrodoao. Britanski zapovjednik grada htio je jednom rekvirirati njihovu kuu, ali je Knoke bio tako nepokolebljiv u svojim argumentima da je zapovjednik grada odustao.

S vremenom su Kanaani napustili Njemaku i 1946. je Ewing postao vojni sudac te njemake pokrajine. Poslije demobilizacije proveo je daljnje godine uoi povratka u Kanadu u Nadzornom vijeu. Ostao je u vezi s Knokeom, koji je bio zapao u tekoe u svome civilnom ivotu pa se dao na pisanje kako bi se spasio oskudice. Na Ewingov nagovor Knoke je

4

jednostavnim rjenikom ali iskreno i bez zatakavanja opisao cjelokupnu svoju prolost - to je ovaj tekst pred vama.

Kao posljednje treba pridodati, da je Knoke 1951. postao politiki predstavnik i ugledan u svome kraju: te je godine izabran u pravosudno vijee Donje Saksonije kao lan Socijalistike stranke Njemake. Kada je Vrhovni sud Savezne Republike Njemake proglasio njegovu stranku ilegalnom, Knoke se 1952, samostalno politiki aktivirao, ime poinje novu karijeru kao graanski politiar.

Pilot koji se s leta vraa - vlakom Kod kue remenom po turu, u Ratnoj koli: "Ovdje ete ovrsnuti kao Kruppov elik!" -

Utuviti u glavu; pametnije je pri slijetanju izravnati zrakoplov deset stopa iznad zemlje, nego

jednu stopu ispod zemlje!

Stopa = 0,31 metar - Francuska se predaje, Britanija se nije iskazala kao dovoljno dobra.

- Narednik Schmidt gine na kraju piste i vriti "kao ivotinja" - Dva se pitomca sudaraju

u zraku, njihove glave nisu za prepoznavanje.

Moj otac je bio policajac. Za Prvoga svjetskog rata bio je stoerni narednik u 10. satniji

18. pjeake pukovnije. Bio je naoit mukarac i dobar vojnik. Kasnije je slubovao mnogo godina u gradskim policijskim snagama, veoma cijenjen od prijatelja i graana. Bio je odlikovan u bici u Flandriji, ali je zbog zarobljavanja izbjegao Ypres 1915. Proveo je etiri godine kao ratni zarobljenik u logoru na otoku Belle lile u Biskajskom zaljevu.

Vratio se 1919. i oenio. Njegova izabranica Anna bila je najdopadljivija kerka tesara i zidara Wilhelma Martinsa. Po svemu sudei, ocu se dopala zbog svoje tvrdoglavosti i velikog smisla za humor.

Ja sam se rodio godinu i osam dana poslije vjenanja mojih roditelja, u etvrtak 24. oujka 1921. Za sebe mogu rei da nipoto nisam bio idealno dijete, pa me moj otac privodio redu na tei nain, i tako sam se od ranih godina poeo priuavati na pruski odgoj i prusku disciplinu. Tome je najvie pridonosio dugaki koni remen, koji se nemilice sputao na moju stranju stranu i to prilino esto. Naime, stoerni se narednik odnosio prema meni kao prema jako zelenom regrutu. Znao sam da me voli i ja sam mu danas zahvalan na svim onim batinama, priznajem da sam ih obilno zasluio.

Gotovo sva moja sjeanja iz djetinjstva vezana su za ulicu, danas poznatu kao Koppenstrasse. Najradije sam se igrao u oblinjoj vojarni, na njenim dugakim hodnicima i po ogromnim dvoranama. Ve sam odmalena znao kako se upotrebljava i koristi puka, kako se isti, cilja ili puca, a isto tako sam brzo nauio kako se postavlja strojnica. Nikad se nisam plaio odjeka pucnjeva, tretanja uzastopne paljbe. Uostalom, vojnici su bili moji prijatelji i sudionici u igri, dosta smo vremena provodili zajedno.

Tako sam odrastao kao sretan i bezbrian djeak. Godine 1931. sam zavrio etverogodinje osnovno kolovanje i krenuo u viu kolu,

gimnaziju. To je bila stara ustanova, sasvim u skladu s postojeom tradicijom. Uao sam u tu staru kolu, pun ljubavi, potovanja i zahvalnosti to sam okrenuo novu stranicu svoga ivota; oekivao sam da e me nauiti svemu potrebnom u mojoj budunosti.

5

Iste 1931. godine ulanio sam se u izviaki savez, Pfadfinder bund. Imali smo ogranke po itavoj Njemakoj, i kao to je tada bio obiaj kod skauta kampirali smo, razvijali drugarstvo, posebno zajedniko pjevanje uz logorsku vatru. Crvenokos i pjegav osjeao sam se meu novim prijateljima ugodno i veselo.

Dvije godine kasnije, kada e nacisti doi na vlast bio sam star dvanaest godina. Odlino pamtim taj dan 30. sijenja 1933. U podne su jurinici iz SA-odreda napravili nered u gradu, jer su pokuali podii zastavu s kukastim kriem na gradskoj vijenici, to nije prolo bez nevolja.

Da stvar bude jo gora, upravo se moj otac zatekao na redovnoj dunosti u toj zgradi vijenice i usprotivio podizanju zastave. On i druga dva policajca povukli su zastavu dolje. Ovo natezanje sa zastavom predbacivat e se ocu, ali bez nekih veih posljedica.

Prvi put sam poletio 6. srpnja 1938. s poljane izvan grada, bio je to let od nekih petnaestak minuta, nita osobito. Taj moj prvi let nije se naroito dojmio mojih roditelja - smijali su se dok sam im uzbuen i zajapuren opisivao kako sam se osjeao. Slino su se ponaali i poslije kada sam ih posjeivao kao zrakoplovni veteran s vie od 2.000 samostalnih letova, opet su se smijali.

Napokon, u ponedjeljak 8. sijenja 1940, primljen sam u Vojnu akademiju, u takozvanu Ratnu kolu (Kriegschule), Ovo to me ovdje doekalo nitko ne bi mogao proglasiti - piknikom za budue asnike. Neprestano se i s nesmanjenom estinom odravao paradni dril, dakako u najboljoj pruskoj tradiciji. Tek sada sam to iskusio u punoj i pravoj mjeri. Ovdje ete ovrsnuti, obiavali su nam govoriti od jutra do mraka, poput Kruppova elika. Da bismo shvatili kuda smo dospjeli, napominjalo se: Svakoga slabijega emo bez ustruavanja otjerati i izbaciti odavde!

Na je ivot sveden na mrcvarenje izmeu vjebalita (egzer-cirplaca) i uionica. Bubali smo i uili sluei se nastavnim prirunicima u naim nastambama, katkada i do duboko u no. Imali smo prvorazredne instruktore koji su bili asnici, doasnici i mehaniari, sve odreda prekaljeni zrakoplovci koji su nam prenosili svoje prihvatljivo znanje to su ga posjedovali iz borbene taktike u zraku i na zemlji, o aeronautici, zrakoplovnoj tehnici, gaanju i meteorologiji.

S obzirom na postojee meunarodne dogaaje i ulogu Njemake u njima, poelo je uvjebavanje za odreene ratne situacije u kojima emo sudjelovati.

to se tie predstojeih letova, vrijeme nije bilo povoljno, trenani letovi su stalno odgaani, to je samo poveavalo nau mrzovolju i nestrpljivost. Svakoga dana bili smo sve nezadovoljniji i paljivo pratili razvoj meteorolokih prilika koje kao da su se sasvim urotile protiv nas.

17. veljae 1940. U 13.05 moja prva poduka iz letenja na zrakoplovu Focke-Wulf 44, s dvostrukim

upravljakim ureajima i koritenje identifikacijskih kodova TQBZ, pod budnim okom instruktora Van Dieckena kojemu nita ne moe promaknuti i koji o svemu vodi rauna.

23. veljae 1940. Iza mene je ve trideset i pet letova u minulih tjedan dana. Let u zimskim uvjetima:

svuda unaokolo zemlja pokrivena debelim slojem snijega, zbog ega je zrakoplov opremljen skijama umjesto kotaa. Osjeam se sigurnijim: trideset i pet letova ipak nije tako malo, meutim vano je da uspjeno obavim i trideset i esti let koji e osobno pratiti natporunik Woll, bit e to test svih mojih sposobnosti i svega to sam do sada nauio. Woll je u naoj obuci veoma znaajan, on je ef svih instruktora letenja, onaj koji e presuditi - ovaj moe, ovaj ne moe.

6

1. travnja 1940. Iza mene su 83 trenana leta, natporunik Woll nije ba odvie oduevljen. Pridruio mi

se na posljednja dva leta, promatrao me ispitivaki i stalno neto gunao, po njemu ja sam neprekidno grijeio u neemu. U jednom je trenutku promrsio: "Tvoje je prizemljenje prilino udno, jedva da je to neto iznad prinudnog slijetanja".

Bilo je to dok sam beznadno kruio iznad uzletita, guna, potpuno zbunjen njegovom nazonou u zrakoplovu, guna li guna, nita mu ne valja. to se okomio na mene, mogao je poletjeti i s nekim drugim ... Woll naglo povue konicu i uspostavi nadzor nad zrakoplovom, a onda mi se prijekorno obrati; to si to pokuavao, prokleti idiote?

Nisam odmah otpisan: preostaje mi jo jedna jedina ansa, zacijelo posljednja poslije deset uspjenih trenanih letova s Van Dickenom. Ukoliko se i to izjalovi, zbogom zrakoplovstvo. Pitomci kojima nedostaju propisani trenani letovi u Vojnoj akademiji premjetaju se u Protuzrakoplovno zapovjednitvo (Flakartillerie). Kakva runa budunost za jednog nadobudnog i gorljivog pilota.

2. travnja 1940. Narednik Van Diecken pozvao me danas na mojih deset zavrnih letova, ostali pitomci

samostalno lete ve dosta dugo i nemaju takvih briga kao ja. Sa mnom e se jo naknadno pozabaviti i natporunik Woll, on e biti taj koji e donijeti konanu ocjenu. Na zdravlje?

Grupa Van Dieckena sastoji se osim mene i od jo tri asnika kandidata, to su Geiger, Menapace i Hain, nas etvorica dijelimo istu sobu.

Geiger je sjeverni Nijemac, prirodno uzdran ali veoma prodoran. Otac mu je javni radnik. Geiger je polazio kolu Adolf Hitler, sa svojom svjedodbom bio je predodreen za asnika. Na svaki nain ovaj je inteligentni mladi imao najvee izglede od svih nas, u to smo bili uvjereni.

Menapace i Hain bili su Austrijanci, obojica iz planinskog predjela u Tirolu, pravi gortaci, s odlikama koje krase takve ljude. Konano, Sepp Menapace bio je bez premca najbolji meu nama u letenju - on je pilotirao instinktivno kao da je roen u zrakoplovu koji je svakako bio njegov drugi dom poslije onoga na zemlji.

Drugi Austrijanac Hain osamostalio se i sam letio ve nakon svega etiri trenana leta s Van Dieckenom. Jo jedan budui pilot kojemu sve ide od prve, kao da je letenje neto najprirodnije na svijetu i u ivotu. Kraj takvih se ovjek htio-ne htio osjea manje vrijedan i posramljen!

Njih trojica su promatrali moje zavrno prizemljenje i bodrili me. Uvijek mirni i staloeni Geiger ak se udostojao otvoriti usta da bi kratko izustio: Ide ti dobro, dobar si. Nije mi bilo lako pri dui, zamiljao sam sebe u protuzranoj obrani i drhtao kao prut na vodi u iekivanju konane odluke. Nije me bilo nigdje i mora da se to zapaalo na meni.

3. travnja 1940. Odluka je glasila: moe! Poslije tono 1.300 sati leta, putaju me prvi put samoga. Ispratio me natporunik Woll,

derui se iz svega glasa da bi nadjaao buku zahuktalog motora; Kad slijee pametnije je izravnati zrakoplov deset stopa iznad zemlje, nego jednu stopu ispod zemlje, jesmo se razumjeli? uo sam ga jako dobro i ja sam kimnuo, a on se podrugljivo kesei udaljavao prema hangaru pomalo sporo s noge na nogu kao da je ostavljao iza sebe neto posve beznaajno i nevano.

Priteem sigurnosni pojas. Lagano otputam konicu, polako i oprezno povlaim upravljaku polugu prema naprijed, poveavam brzinu. Zaljuljam se prije nego to u stii do kraja poletne staze.

7

Crvena zastavica lepra upozoravajui sve zainteresirane: Pozor! Pred vama je pitomac na svome prvom solo letu, gubite se ako vam je ivot mio!

Vrtim se iznad uzletita nekoliko minuta u krugu, kao da sam uklet. Onda malo-pomalo napetost iezava, osjeam se sve oputenije. Bez ikakvih trzaja i napora upravljam zrakoplovom. Postupno ponirem i promatram sjene oblaka preko zemljita.

Ja doista letim, slobodan kao ptica - nitko mi ne zvoca da sam idiot, da sve radim kako ne treba.

Slijedi prizemljenje. Hajde, iskai se! Zemlja mi se pribliava, sve vie i vie. Konica unatrag, ispravljam nagib zrakoplova, jo malo, polako i - evo me. Vratio sam

se na vrsto tlo, jo samo da se zrakoplov sasvim smiri. Ovo moje prvo samostalno prizemljenje ne bi se moglo opisati kao ba jako dobro, ona

sljedea bit e znatno bolja, jamim unaprijed. 10. svibnja 1940. Nae armije na Zapadnom bedemu kreu u veliku ofenzivu protiv Francuske, bojim se

da jako kasnim da bih u tome uzeo uea. 16. svibnja 1940. Nekoliko tjedana postojana lijepa vremena omoguuje nam neophodan nastavak

prekinutih trenanih letova. Imam ve blizu 250 samostalnih letova. Sada poinjemo uiti i uvjebavati letove na Focke-Wulfu 44 i Bucker Jungmannu. Takoer uvjebavamo letjeti na operacijskim zrakoplovima, dotrajalim presretaima tipa Arado 46 i 68 i Heinkel 45 i 46. Na raspolaganju nam je Junkers Ju 34 na kojem su Kohl i Hunefeld jednom preletjeli Atlantik, kao i posebno preureeni Focke-Wulf za navigaciju na veim udaljenostima.

Juer sam letio u Istonu Prusku u rasklimanoj olupini GO 145 kojoj je iznenada zatajio motor: prekinuo se glavni dovod goriva, motor je umuknuo kao da uope nije radio do maloas. Preostajalo je ono jedno jedino, kada vas tako neto zadesi. Tuckam, lupkam po instrumentima. Uzalud. Nalazim se na nekoliko stotina stopa iznad zemlje a dolje nigdje na vidiku bilo kakav pogodan teren za prisilno sputanje. Moram dolje pa kako bilo da bilo. Mjerkam, razgledavam, biram kakve-takve vee istine bez drvea i grmlja. Dotiem zemlju i zaorem. Udar nije prejak ali niti preslab, postolje se otkida, zrakoplov prevre i ja se izvlaim iz njega s ozljedama na glavi koje nisam mogao izbjei.

Vraam se do uzletita vlakom, s debelim zavojem oko glave. Ljudi na kolodvoru gledaju me s nevjericom i vjerojatno nagaaju da sam ozlijeen ratujui u Francuskoj. Nije mi do objanjavanja, a i kome da ita kaem: da sam pilot koji je mirnodopski nagrabusio?! Jedino me zbunjivalo to sam zaradio povredu na nosu.

19. svibnja 1940. ini se da me i dalje pokriva loa srea. Danas mi se otkinuo stajni trap dok sam

pokuavao sletjeti u Altdammu. Puhao je veoma jak vjetar i jedva sam se iskobeljao iz staroga KL 35.

Jo jednom sam se vratio vlakom. 16. kolovoza 1940. Uruena mi je svjedodba pilota, ime je definitivno gotov period letakog

uvjebavanja. Prije mjesec i pol - 1. lipnja unaprijeen sam u kaplara. Rat se u meuvremenu vrtoglavo nastavlja. Francuska se predaje u lipnju. Francuzi nisu

mogli puno protiv izvanrednog morala i suvremene opreme njemake vojske. Posjedovali su

8

ve odavno zastarjelo naoruanje, npr. njihovo je teko topnitvo bilo koriteno jo u Prvom svjetskom ratu.

Britanske su se divizije oigledno drale podalje, premda su mnogo vojne opreme izgubili kod Dunkerquea. Spretne britanske zapovjedne operacije omoguile su njihovim postrojbama povratak na otok bez veih posljedica. Njemake su zrane snage evidentno izgubile povoljnu prigodu u proputanju njihova bijega iz naih prstiju kod Dunkerquea.

Britanija se u ratu nije iskazala svojom kopnenom vojskom, a i RAF se ponio u tim operacijama neusporedivo slabo. Ne razumijem zato nismo smjesta nastavili s napredovanjem protiv Velike Britanije: mogli smo tada postii uspjean kraj rata.

Francuske su zrane snage takoer bile nesposobne preuzeti obrambenu ulogu u borbama. I u ovom sluaju, kao i u Poljskoj, njemake su zrane snage demonstrirale svoju mo, pobijedile su zato jer su bile nadmone u zraku, jer su bile znatno bolje opremljene i prije svega sjajno uvjebane. To ne znaci da je britanskim i francuskim zrakoplovcima nedostajalo hrabrosti da nam se suprotstave u zraku, to znai da su djelovali u najgorim moguim okolnostima.

Brzi francuski kolaps bio je uvjetovan, po mome miljenju, slabim moralom njihovih borbenih divizija, to su francuski asnici kasnije s gorinom i priznavali. K tome, francuski se vojnik posljednjih dvadeset godina odmarao na lovorikama Versaillesa. To je najvea opasnost poslije pobjede u svakom ratu.

Moral njemakog naroda kod kue bio je dobar, moda tonije - jako dobar! 26. kolovoza 1940. Postao sam borbeni pilot. U nekoliko dana takvo je nareenje stiglo za Menapacea i mene, prelazimo u formaciju

broj 1 kole letenja u Werneuchenu. Ove veeri imali smo prvi operativni trening u letenju na zrakoplovu AR 68. Instruktor nam je bio zrakoplovni narednik Kuhl, koji je na prekide sluio u Poljskoj i Francuskoj.

Zbilja nas je temeljito pripremao, tako da smo bili estito oznojeni kada smo slijetali. Priznajem da sam bio potpuno oamuen, moda vie zbunjen, vjetinama koje nam je pokazao narednik Kuhl. Ali to je tek bio uvod u narednu ratnu obuku, u temeljnu taktiku ratnog zrakoplovstva koju emo uskoro primjenjivali u sukobu s neprijateljem.

Skupili su sa svih strana sve asa do asa - zapovjednik kole letenja bio je pukovnik grof Huwald koji je bio pilot u uvenoj Richthofenovoj eskadrili u Prvome svjetskom ratu, ef instruktor bio je bojnik von Kornatzky, donedavni pobonik marala Goringa. Svaki od asnika i instruktora bio je iskusan bivi pilot, veteran Ratnog zrakoplovstva.

12. listopada 1940. Radovao sam se premjetaju u operativnu formaciju, no na nesreu vjebe su se odvijale

po nezapameno loem vremenu. Imali smo i ovdje burne dane. Dogaali su se fatalni udesi, od kojih nam se dizala kosa

na glavi. U posljednjih est tjedana - dvije tragedije. Danas je stradao narednik Schmidt, sruio se i poginuo, bolje reeno: ubio se. A inae bio je jedan od petorice u naoj sekciji.

Proveli smo nekoliko dana u pustim teoretskim raspravama te uvjebavali letove na Messerschmittu 109, koji je dozlaboga teak za rukovanje i stoga nadasve opasan. Toliko su nas mutrali da smo ve bili u stanju njime upravljati i u snu, to je naposljetku i bio cilj nae naporne obuke.

Jutros smo izveli iz hangara prvi 109 da bismo ga preuzeli za samostalni let. Narednik Schmidt je bio taj kojemu je ponueno da se prvi vine u zrak. Mene je ispunila zebnja: poletio je nespretno, tako rei neoprezno. Slutnje me nisu iznevjerile, do tada sam barem stotinu puta viao pogibije pilota, prevrtanja njihovih zrakoplova, i konaan kraj. Schmidt se pribliavao

9

zemlji poslije izvedenog kruga, pogrijeio je u procjeni, bio je na veoj visini nego je uobiajeno i silazio prema pisti. Zatim je ponovio krug i tada se to dogodilo. Poeli smo strahovati, jer smo pretpostavljali da je narednik Schmidt izgubio ivce. Sputao se nakon io je izravnao zrakoplov koji kao da je u zraku naglo zastao zbog nedovoljne brzine, bez pogona. estoki udar od pada i eksplozija nekoliko metara prije kraja piste. Svi smo izbezumljeni potrali do mjesta udesa, ja sam stigao prvi. Schmidta smo izbaenog pronali nekoliko metara udaljenog od zapaljenog zrakoplova. Vritao je kao ivotinja, obliven krvlju. Zaustavio sam se kraj njegova tijela i gledao kako mu se trzaju obje noge. Uhvatio sam ga za glavu. Izluuju me njegovi neartikulirani krikovi. Krv lipti preko mojih ruku. Nikad prije nisam vidio nita slino u svojem ivotu. Najednom krikovi prestaju; i zavlada grozna tiina. Upravo tada prilaze Kuhl i ostali, Schmidt lei tih i mrtav.

Bojnik Kornatzky zakazuje daljnje letove nama preostalima iz Schmidtove sekcije. Kao da se nita nije dogodilo; Sljedei po rasporedu neka pristupi!

To je bio moj let. Uao sam u hangar i oprao krv s ruku. Tek tada su me opremili mehaniari, i mogao

sam krenuti. Moje je srce luaki tuklo, sve oko sebe razabirao sam kao u polusnu, nesvjestan pojedinosti. Ulazim u zrakoplov, isti onakav koji je postao okrutna grobnica narednika Schmidta.

Neko krae vrijeme kruio sam iznad uzletita, oporavljajui se od panike koje sam se oslobodio kada sam se posve smirio. Dalje je bilo sve u redu, ali suze su mi bile jo uvijek u oima dok sam po slijetanju skidao pilotsku kacigu. Skoim s krila i shvatim da ne mogu vladati svojim koljenima. Preda mnom stoji bojnik Kornatzky, njegove me elino plave oi probadaju. Njemu je sve jasno, ne trebam mu nita objanjavali.

- Bili ste uplaeni? - Da, gospodine. - Kako bilo da bilo, ako bude sree sudjelovat ete u zranim okrajima ... Grozno sam se osjeao, bio sam u isti mah i tronut i postien, smrvljen sam u sebi.

Najbolje bi bilo da nisam postojao, da me tada odnijela odavde neka mona ptica. 14. listopada 1940. Danas sam jedan od est doasnika i asnikih kandidata koji prisustvuju sprovodu

narednika Schmidta. Kasnije istoga ovoga popodneva dolo je do sudara u zraku iznad uzletita. Dva pitomca

iz letake skupine broj 2 poginula su u hipu. Jo jednom sam bio prvi na mjestu dogaaja: sve se odigralo pred mojim oima, vidio sam sudar i izvlaio tijela unesreenih pilota iz ostataka zrakoplova. Njihove su glave bile neprepoznatljive, pretvorene u bezoblinu kau, jedva se moglo odrediti gdje je koji dio, gdje je bilo lice a gdje zatiljak. Sve smrskano, usitnjeno, kaasto i raspadnuto.

S vremenom sam bivao otporniji, manje sam se uzbuivao i primao k srcu pilotske tragedije: nisu to bili nimalo podnoljivi prizori, svaki je od njih ostavljao trag u meni, ne moete ravnoduno promatrati ljudske ostatke zrakoplovaca usmrenih na dunosti.

15. listopada 1940. Zapravo, bilo je to jo poetkom mjeseca - 1. listopada ove godine: unaprijeen sam u

rang zrakoplovnog kadeta (Fahnrich). 17. listopada 1940. Werneuchen je svega nekoliko kilometara izvan gradskog podruja Berlina, i ja sam se

priviknuo provoditi svaki vikend u vele gradu. Obino bih odsjedao u jednome malom hotelu nedaleko Friedrichstrasse. Skromno sam se ponaao, nisam obilazio kabarete barove blizu

10

Zoolokoga vrta, uzdu glasovita Kurfurstendamma jednako atraktivne Ulice Friedrichstrasse, ali takoer nisam zavirivao ni u muzeje, odlazio u kazalita i istraivao unutranjost pozna tih zgrada u Ulici Unter den Linden i u Lustgartenu. Svakoga vikenda iao sam u Berlin kao radoznali doljak i uvijek bio iznova impresioniran, oparan velegradskim senzacijama. Povremeno bih podlegao zovu brojnih umjetnikih galerija koje jo uvijek blistaju nepomuene ratnim dogaajima.

Drim se mota - ivi ivot i ui nove lekcije. Istini za volju : uvijek sam iznova otkrivao da nisam ba s dovoljnim novcima

premjeten u Werneuchen, no to me nije nimalo ometalo da ivim ivot, takav kakav me je zapao.

8. studenoga 1940. Upravo dostavljeno nareenje: Kadeti Harder, Hopp i Knoke, zrakoplovni narednik

Kuhl i zrakoplovni inenjer kaplar Hense upuuju se zrakoplovom Junkers 160, kodni naziv CEKE, u Munster - na uzletite Loddenheide - u svrhu prebacivanja u Werneuchen tri zrakoplova tipa Messerscmitt 109.

CEKE je bila usluno-transportna sluba Lufthanse, ustrojena odnedavno. S obzirom na dugotrajno pogoranje vremena, nepredvieni let nas je obradovao, ako nita drugo - bit emo u svome fahu. Jest da se radi o nimalo borbenom letu, ali djelujemo za potrebe Ratnog zrakoplovstva. Nita posebno - transport kao transport: sjedni i tjeraj do odredita.

Taman to smo uzletjeli i zaplovili nebeskim visinama, krkljanac ispod naih nogu - nemogue je uvui lijevi kota. Razlog: slomljena osovina. Zrakoplovni narednik Kuhl na sto muka, inilo mu se da suvereno gospodari povjerenim Junkersom i da ga nita ne moe iznenaditi i zaskoiti. Letjeli smo na nekih 100 do 200 stopa. Na se zrakoplovni inenjer Hense dao na posao, govorei nama ostalima da budemo bez brige jer e on otkloniti kvar tijekom leta, eto kroz nekoliko minuta. Stvarno, zamalo nas je izvijestio da je sve u redu. Petljanje oko kotaa bit e da je potrajalo kojih dvadesetak minuta. Kuhl je odahnuo, i mi smo se podigli na 500 ili 600 stopa, nastavljajui let u zadanom smjeru. Nije bilo vie nikakve potrebe da narednik Kuhl bdije nad mojim upravljanjem, dosadilo mu da ukipljeno nadzire moje pokrete i rad instrumenata te se uputio straga u kabinu i pridruio Hoppu i Harderu koji su se odmarali.

Orijentirao sam se pratei pogledom odreene markacije na zemlji. Skrenuo sam juno od Berlina i slijedio autocestu na zapad. Odozdo se irila izmaglica, as rjea, as gua, kao vie ili manje providna koprena. Najednom na visini od nekih 1.000 stopa izranja antenski stup radioodailjaa u Konigswursterhausenu. Istovremeno zlo i naopako u kockpitu: loe pritjee gorivo, motor hriplje, piti i malo zatim sve otkazuje. Da ovjek ne povjeruje! Istoga trena - mrtav zrakoplov. Vrpoljim se, poskakujem na sjeditu, provjeravam prekida za prekidaem. Nema pomoi, moramo dolje.

- Prinudno sputanje! - dovikujem onima straga u kabini koji bulje prema nosu zrakoplova, jo u nevjerici da nisu dobro uli moje upozorenje. Skamenjen gledam to nas dolje oekuje; gusta uma i radioodailja sasvim na lijevoj strani. S desne strane rasadnik oblikovan kao na potanskoj marki, jedini na mogui spas ako ga se uspijemo doepati.

Poniremo. Puno prekasno primjeujem da letimo ususret razapetom kablu, dakle gotovi smo. Do mene narednik Kuhl blijed kao plahta, bez kapi krvi u licu.

Naglo poteem upravlja i zaudo zrakoplov preleti kabel, valjda za par centimetara. I konano - pad.

Nekakvo se veliko stablo pred nama prelomilo kao igica, lijevo krilo se odvojilo, trup tresnuo o zemlju uz muklu tutnjavu. Ne zaustavljamo se, skliemo nekih tridesetak metara ili vie, inercija ini svoje.

Kuhl ispruen na ploi s instrumentima.

11

Onda odjednom: mrtva tiina, naruena jedino izlijevanjem 200 galona goriva iz probijenog spremnika.

1 galon = 4.55 litara Kuhl nepomino lei, bez svijesti, krvari, ne znam kakve su njegove povrede. I ja sam

ozlijeen, po glavi. Pokuavam otvoriti zaglavljena vrata. Slino je i sa stranjim vratima prema kabini. Izluuje me vonj razlivenog goriva. Zatoeni smo u trupu sruenog Junkersa 160, bit emo ivi peeni i skuhani ako izbije vatra. Izgorjet emo zajedno s ovom nesretnom olupinom koja nam je dodijeljena da ne besposliarimo na naem uzletitu. Kakva jeziva smrt u utrobi skrhanog zrakoplova, bez ikakvih izgleda da nam netko pritekne u pomo. Dok nas pronau bit emo karbonizirani ostaci onoga to su trenutno jo ivi pripadnici Luftwaffe.

Panino izluen golim rukama uklanjam pleksiglas s prozora, spreman sam rtvovati vlastite ake i prste samo da se izbavim, da izaem odavde. Najednom mi se priinjava da vidim Hoppa i Hardera izvan zrakoplova. Je li to mogue? Ne, oni su stvarno vani, nogama su probili oplate na prozorima i sada namjeravaju izvui i nas ostale. Prvi je na redu narednik Kuhl, potom zrakoplovni inenjer Hense. Polaemo ih na zemlju podalje od zrakoplova. Hopp i Harder odlaze potraiti pomo. Opipavam glavu - nije ozbiljno ozlijeena. Jo jednom vraam se s leta vlakom.

18. prosinca 1940. Tri tisue buduih asnika kopnene vojske, mornarice, zrakoplovstva i SS-a okupljeno

je u Berlinu u Sportpalastu da bi im se obratio Fuhrer i vrhovni zapovjednik oruanih snaga. Tri tisue otro uvjebanih mladih vojnika bilo je pri kraju razdoblja obuke i uskoro e kao asnici biti upueni na frontu. Ja sam bio jedan od njih.

U ime Vrhovnog zapovjednitva prvi se pojavio Reichsmarschall Goring. On i njegov glavni stoer imali su svoja uvaena mjesta na prostranoj pozornici. Jedan od kadeta iz Ratnog zrakoplovstva bio mu je predstavljen, visok momak blijeda i nadasve uzbuena lica. Njegovo je ime Hans Joachim Marseeille i nosio je eljezni kri prvoga reda. Dobio je veliko odlikovanje za izvojevane bitke protiv Britanaca, kao najmlai ratni pilot u Njemakim zranim snagama (u naredne dvije godine dobit e najvia njemaka odlija kao najistaknutiji pilot Afrikog korpusa, kojega se neprijatelj najvie bojao).

Prolaze minute. Na zapovijed zauzimamo propisno dranje. "Dolazi Fuhrer! Desnice se diu u mukloj tiini. On je ovdje, lagano koraa dugakom sredinom prolaza

prema pozornici u pratnji feldmarschalla Keitela i velikog admirala Radera. Vlada apsolutna tiina grandioznom velikom dvoranom. Uzvien i svean trenutak. Onda Hitler poinje govoriti.

Ne mogu pretpostaviti da je svijet ikada raspolagao briljantnijim govornikom od ovoga ovjeka. Njegova magnetska linost djeluje - iri silnu mo i ulijeva energiju.

Bili smo tri tisue mladih idealista. Sluamo oaravajue rijei i upijamo ih svim svojim srcima. Nismo nikad prije osjetili tako duboku domoljubnu privrenost prema naoj domovini Njemakoj. Ovdje i sada Hitler obeava bez odlaganja posvetiti svoj ivot svim bitkama koje predstoje i zahtijeva od nas spremnost u podnoenju rtava - bit e to ispit koji se ne moe izbjei (vie od tri tisue ubijenih na kopnu, na moru i u zraku ostvarit e uskoro Hitlerove rijei).

Bilo je potresno i uzbudljivo. Nikada neu zaboraviti izraze oduevljenja koje sam vidio na licima oko sebe toga dana.

19. prosinca 1940.

12

Danas mi je uruena zapovijed za prelazak u borbenu eskadrilu br. 52. Javio sam se u priuvni sastav Zrakoplovstva u Krefeldu, kamo me dodjeljuju od 2. sijenja. Dotle sam slobodan.

Achtung Spitfire! Kako obuzdati drsku hrabrost britanskih ratnih pilota? - Ipak i Berlin na udaru,

Tommyji dolaze samo nou i tada se u sklonitima sklapaju romantina poznanstva - Zato

ekati s vjenanjem dok rat ne zavri da bi se nauilo sve o ljubavi? - "Operacija

Barbarossa": na podruju Rusije kao da svi spavaju - Mussolini i beskorisna invazija na

Grku i Jugoslaviju, s talijanskim snagama samo "avolske neprilike"

2. sijenja 1941. Zrakoplovni kadet Knoke, javljam se u borbenu eskadrilu br. 52, premjeten iz

eskadrile br. 1 Zrakoplovne kole, glasi moj prijavak pred novim zapovjednikom, natporunikom Ohlschlagerom (Staffelkapitan) koji me doekuje prilino srdano (on me razvrstava u svoju eskadrilu br. 1). Ne stjeem neki osobit sud o njemu: trom, mlitav u rukovanju, podbuhlo lice s izbuljenim oima poput abe. Instinktivno mi se ne dopada, takav je moj prvi dojam. Mali natporunik, nalik djeaku iz kole. Odmah sam otkrio da je vjerojatno uobraen, nije mi bilo jasno zbog ega. Nema nikakvo odlije, ponaa se kao da se itav svijet vrti oko njega. Dri se kao da je progutao metlu dok izgovara: Najprije da odredimo tko mora biti spreman na prvi znak uzbune!

Eskadrila u koju sam doao bila je priuvna, sastojala se od dva dijela i zapovjednitva formacije. Ovamo su premjetani novi piloti iz Zrakoplovne kole radi daljnjeg usavravanja, zamjenjivali su ih po potrebi i slali u borbene postrojbe.

Po svemu sudei, kadeti su trebali sudjelovati u borbenim letovima prije nego to e biti promaknuti u porunike i stoga ih se podvrgavalo drilu koji me sasvim dotukao. Dovraga i takvo zrakoplovstvo, u kojemu te ni na tren ne ostavljaju na miru.

10. veljae 1941. Iznenaenje: eskadrila se prebacuje u junu Francusku, u Cognac. Smjetaj u negdanjoj

francuskoj zranoj bazi. Nastambe i ureaji na uzletitu veoma primitivni, a pista loe konstruirana. Inae, stari grad Cognac tmuran i beznadan, da ovjek presvisne. Kasnije e se sve to znatno promijeniti, obnoviti (ve samo ime grada govori dovoljno i podsjea na njihov poznati proizvod u bocama).

1. oujka 1941. Unaprijeen sam u starijeg zrakoplovnog kadeta (Oberfanrich). Valjda u biti puno

zadovoljniji i sretniji u operativnoj postrojbi. Otkako je zavrila francuska kampanja ovaj zrani prostor postaje kljuna toka u ratu.

Oekuju se, prema naim predvianjima, znatne promjene s obzirom na prodore njemakih zranih snaga u operacijama preko Kanala i protiv Engleske. U fazi odmjeravanja ratnih mogunosti bilo je od ivotne vanosti postii napredak izmeu sukobljenih strana glede zranih napada.

13

U borbi protiv Britanije naili smo na ratne pilote RAF-a koji su u zraku bili postojani i estiti borci. Istinita legenda o junatvu britanskih ratnih pilota ostat e zauvijek slavno poglavlje u povijesti ratovanja u zraku.

Njemako je vie zapovjednitvo neprekidno vjerovalo da e nepopustljivi i borbeni Spitfirei na kraju pokleknuti i prepustiti svoj zrani prostor zrakoplovima Luftwaffe. Kako su se dani nizali u tjedne, redale su se pogibije RAF-ovih pilota, obarali smo ih iz dana u dan.

Ako smo eljeli postii potrebnu zranu nadmo prije invazije, bilo je neophodno obuzdati hrabrost britanskih ratnih pilota. Konano, oni su bili ti koji su se suprotstavljali njemakom napadu na britanske otoke. Najvie potekoa zadavali su nam zrakoplovi Supermarine Spitfirei zbog svojih sjajnih manevarskih sposobnosti i tehnikih odlika. Opomena sa zemlje obino bi poinjala rijeima: "Achtung Spitfire! Njemaki bi piloti samostalno odluivali o svojim daljnjim postupcima im bi se u njihovim slualicama zaulo takvo upozorenje. Sa svoje, pak, strane smatrali smo ruenje Spitfirea nekakvim neisplaenim dugom i onda kad to nije bio na zadatak, naravno ako je to ikako bilo izvedivo.

Na svoga prvog Spitfirea naletio sam iznad Kanala, sve je prolo jako tiho, kao da se nita nije dogodilo. Ja nisam zapitkivao, nitko mi nita nije rekao.

Bitka za Britaniju, ini se, bila je za njih gotovo izgubljena. 7. oujka 1941. Povratak u Njemaku. Eskadrila je stacionirana u Doberitzu, malo izvan Berlina, gdje smo pripojeni zranoj

obrani prijestolnice. Tommyji, tj. Britanci, dolazili bi samo nou. 8. oujka 1941. Drugi vikend u Berlinu. Juer sam susreo prijateljicu iz prijanjih dana u Werneuchenu,

proveli smo zajedno neke veoma sretne sate. Nisam tako kanio i ne mogu si pomoi: izgleda da sam se zaljubio u Lilo. Za to su krivi

Tommyji kojima je cilj Berlin. Zatekao sam se na ulici za oglaavanja uzbune i otiao u najblie protuzrano sklonite. Bio sam u poveoj gomili graana i dijelio sjedite u sklonitu s jednom upadljivo privlanom djevojkom. Iako sustezljiva i povuena, ja sam iskoristio prekide uzbune da bih poeo otapati njenu nepopustljivost. Proi e dosta vremena prije nego se opet vidimo.

Meutim, ja sam zaljubljen! 24. oujka 1941. Lilo i ja danas smo se zaruili. Nadam se, ukoliko je to mogue, da emo se vjenati

ujesen, kada mogu dobiti odobrenje. Sada sam star dvadeset godina. Premlad za enidbu, po miljenju natporunika Ohlschlagera.

Bolje je priekati dok ne zavri rat, preporuio mi je. Ali, rat se moe protegnuti na jo tri godine i ja svakako tada neu imati ivaca za enidbu. U svakom sluaju ne elim ekati tako dugo da bih nauio sve o ljubavi.

Ohlschlager gnjavi da ekam, uope mi nije jasno zbog ega tako misli. Ljutilo me to njegovo posezanje za naim ivotima, pogotovo u mjesecima nae vatrenosti, postajao je tovie neugodan.

25. travnja 1941. Ukaz: U ime Fuhrera, unapreujem, starijeg zrakoplovnog kadeta, Heinza Knokea, u rang

porunika, s danom 1. travnja 1941.

14

Potvrujem ovo unapreenje duboko svjestan preobrazbe njegove dunosti kao asnika u skladu s njegovom zakletvom vjernosti, imajui na umu povjerenje u imenovanog da je to zasluio, u emu mu Fuhrer da je podrku.

Izdano u Berlinu, ovoga 22. dana travnja 1941. Potpis: Goring, Dravni ministar za zrakoplovstvo, zapovjednik Zranih snaga Ovaj dokument bio mi je uruen navedenoga dana od strane zapovjedajueg asnika

zajedno s asnikim bodeom, kao vanjskim obiljejem novoga poloaja u Ratnom zrakoplovstvu Fuhrerove Njemake.

to rei? Jedna je ambicija postignuta, samo nedostaje odgovor na pitanje; jesam li doista

spreman za operativne zadatke koji mi predstoje? Na to pitanje morat u osobno sam dati znaajan odgovor.

22. svibnja 1941. Rastanak na peronu i moje tepanje:

Moramo biti strpljivi, Lilo! Dovienja, ljubavi moja jedina!"

Bilo je to na eljeznikom kolodvoru Schlesicher u Berlinu, odakle polazi ekspres. Vlak

je bio dupkom pun, krcat putnicima i Lilo se na jedvite jade probila do prozora moga vagona. Ispoetka smo stajali u gomili, potom je ona otila i pridruila se mojim roditeljima, to je bila posljednja slika koju sam zapamtio prije nego to je kolodvor nestao iz vidokruga.

Vojni su vlakovi bili jedan do drugoga na dva usporedna kolosijeka, moj se vlak udaljio drugi po redu, obadva su imala isto odredite - Cherbourg. Odatle svatko za sebe dalje.

Kotrljali smo se kroz no praeni zvukovima sirena, jer su Tommyji opet bili nad Berlinom.

23. svibnja 1941. Moja 52. eskadrila bila je po novom rasporedu u Ostendeu, nije je bilo teko pronai.

Samo zapovjednitvo tik je do uzletita, s njegove istone strane. Prima me zapovijedajui asnik satnik Woitke, ljudina kao od brijega odvaljena. Stisnuo mi ruku tako snano da sam skoro pao na koljena. Dakle, to je bila zbilja jako razliita dobrodolica poslije Ohlschlagera i njegovih mlitavih ruku.

Satnik Woitke me pozvao u svoju radnu sobu u zapovjednitvu u niskoj baraci na rubu uzletita. Odmah je dohvatio bocu konjaka i tek nakon to smo se kucnuli postavio nekoliko pitanja sasvim praktine naravi. Volio sam toga diva, on je bio pravi stari pukovski asnik i iskusan pilot, sa eljeznim kriem prvoga reda na iznoenoj bluzi koja je dovoljno govorila sama za sebe. askali smo nekih pola sata, a tada me odvezao svojim slubenim vozilom do moga 6. jata, u koje sam rasporeen.

etvrti sam asnik u jatu, a moj je zapovjednik natporunik Rech. Kao i zapovjednik eskadrile, porunici Barkhom i Rali odlikovani su eljeznim krievima. Donedavno je jatu pripadao i porunik Krupinsky ali zadrao se samo tjedan dana, zajedno smo prebaeni u priuvni sastav.

Ostali su piloti na doasnikoj izobrazbi, dobri su momci i znaju svoj posao. Kada smo se upoznali, temeljito su me prostudirali od glave do peta, oito su imali slabo miljenje o mladim porunicima, takvi zelembai kvarili su im raspoloenje. Nakon to su me premjerili, shvatili su da ja nisam neki poseban igra, pa su me sve vie ignorirali. Meni su upravo zato to nisu padali niice pred novim inovima, bili naroito dragi. Niti sam ja njima solio pamet, niti su mi oni priinjavali bilo kakve smetnje: na je budui odnos bio korektan i ja sam ih zavolio. Uronjeni smo u isti kotao, a kako e se tko snai ovisi o tome to e nam donijeti razvoj ratne situacije.

15

Glavni ef odravanja zrakoplova odveo me u kamuflirani zaklon gdje se krio moj zrakoplov Messerschmitt 109 E, premazan zelenom bojom. asna krntija ali jo uvijek leti, ree glavni ef odravanja kao da se ispriava, bit e da je elio kazati: "Jo uvijek je dovoljno dobar za koritenje, ali se nespretno izrazio.

Ve poslije sat vremena sjeo sam u pilotsku kabinu te izveo nekoliko uobiajenih krugova iznad uzletita. Moja prizemljenja bila su grozna, svjestan da me promatraju dok se batrgam pistom amo-tamo, siao sam bijesan sam na sebe to sam se doveo u sramotan i neprilian poloaj pred momcima koji su utke pratili izdaleka moje majstorije".

Popodne sam ponovno uvjebavao praktine manevre, skupa sa zapovjednikom eskadrile, izgledao je zadovoljan, nije prigovarao, nije se mrtio. Poinjao sam vjerovati da je ipak sa mnom sve u redu, vratilo mi se samopouzdanje.

24. svibnja 1941. Ustajanje u 4.00. Zapovjednik nas vozi do piste, obavjetavaju me da je moj zrakoplov

naoruan i da ga samo treba izvesti preko piste do startne pozicije. Preko zvunika priopenje: Svi piloti na prijavak zapovjedniku postrojbe!

Natporunik Rech objavljuje operativna nareenja za taj dan: dva patrolna leta preko june obale Engleske. Prvi put smo u zraku u 8.00, drugi put u 17.00 sati, U meuvremenu smo u petominutnoj spremnosti za sluaj uzbune. Jato br. 4 eka etiri zrakoplova da bi se popunila formacija, do tada uskakat emo mi iz drugih jata, tako sam ja taktiki rasporeen kao redni broj etiri kao lan skupine predvoene porunikom Barkhornom.

Poslije ranog jutarnjeg dogovora, svatko odlazi po volji, veina na spavanje, na naslonjae ili na leajeve u svojim prostorijama. Pauza do doruka. Ja sam izaao, preuzbuen da bih spavao. etao gore i dolje izmeu zrakoplova dok mi nije dodijalo. Poslije nekih deset uzastopnih letova i meni se prispavalo kao i ostalima u eskadrili.

U 7.00 donose dvije krcate koare; doruak! Otkrio sam da sam gladan i da mi prija ponuena hrana.

7 sati 50 minuta - pojavljuje se natporunik Rech, s pritegnutim prslukom za spaavanje, to nas navodi na razne pretpostavke. Na svaki nain: neto se negdje zakuhava?

Rech kratko izvikuje: - Momci, idemo! Van svi do jednoga! Zrakoplovi su ve na svojim mjestima, poredani. Moja je krntija do Grunertova,

poslije e ostati po strani. Rech nam se ponovo obraa; - Zapamtite, drite se desno od mene ako se dogodi da uzletite u grupi. Vrlo je vano da

ne brkate strane, inae vam se moe svata dogoditi pa i da budete pogoeni prije nego se snaete!

7.55 - navlaim padobransku opremu. Mehaniar mi prua ruku i pritee gurte. 7.58 - strano sam uzrujan, ne mogu se sabrati. Tresak zatvaranja kabine. Kontakt! Moj

Messerschmitt 109 E riui polazi u ivot. Srljam preko uzletita, jo koji trenutak i svi smo u zraku, Rech nas usmjerava prema moru. Vidljivost vie nego slaba, s oblacima dolje ispod nas do visine od 500 stopa. Obzor se jedva moe razabrati. Poveavam brzinu, moj je drndavi zrakoplov lijevo ispred ostalih, moram im se pribliiti.

Letimo na maloj visini, tako rei iznad same povrine mora koja lei pod nama mirna i glatka bez ikakvih valova. Nigdje nikakvih tragova brodovima ili zrakoplovima. Kao to je uobiajeno, odravamo potpunu radiotiinu - oslukujem jednolino brujanje motora.

Sprijeda krivudav obris sive engleske obale u mjestiminoj izmaglici. Letimo sjeverno od Deala u besprijekornoj formaciji, neuznemiravani, usredotoeni na meusobni raspored.

Rech skree i ulazi u unutranjost otoka, pratei eljezniku prugu prema Canterburyju. Dolje nema prometa. Bit e da smo lijepo uoljivi, nema nikakve sumnje da nas promatraju.

16

Nemamo pojma gdje je baza njihovih Spitfirea, koliko smo im se primakli i kada moemo oekivati susret s njima.

Iznenada paljba s lijeve sirane odozdo, tuku protuzranim lakim topnitvom. Svjetlei meci ibaju u naranastim nizovima i nestaju u oblacima iza nas, poput rasutih dijelova biserne ogrlice. Nitko nije pogoen, let se nastavlja.

Na zapovjednik krui u potrazi za ciljevima, povremeno ponire nie, ne znam o emu se radi. Voa moga jata takoer ponire prema zemlji, puca na protuzranu obranu zatienu vreama pijeska i naoruanu automatskim topovima od 20 milimetara koji nas neumorno obasipaju bljeskavim streljivom, za sada nasumce i nesustavno, valjda tek reda radi. Svjetlei rafal s desna prema meni. Sputam nos zrakoplova i letim nisko preko otvorenog polja. Grunert kree u drugi napad. Podeavam ciljnik i ustremljujem se na topove, jedinu trenutnu opasnost koja nam prijeti. Pojavljuje se sve vie i vie svjetleih metaka, fijuu mimo zrakoplova u potpunom kontrastu s tmurnim sivilom obale.

Vodim rauna da ne izgubim iz vida toku napada, ali isto tako ni Gunerta. U tome osvrtanju najednom zapaam da vie nismo sami na nebu: evo ih, Spitfirei iznad nas!

Eskadrila obnavlja formaciju okrenuta elom prema istoku, vrijeme je povratka, iza nas plamtei tragovi kao dokaz da smo prohujali ovuda. Nisam pucao dok sam kruio unaokolo, to bi bilo preblesavo. Zapravo, da budem iskren, bio sam previe uzbuen da bilo to poduzmem, suzdravao sam se i ekao da se dovoljno smirim.

Pribliavali smo se sjevernoj borbenoj poziciji kod Ramsgatea i Margatea. Nema nikoga od njihovih: ni Spitfiera, ni Hurricanea. Pretpostavljam da e doi. Ne bih morao zbog toga strahovati, jer ja sam na zaelju eskadrile i posljednji koji moe biti dohvaen.

9 sati 14 minuta. Prizemljenje u Ostendeu, javljam se zapovjedniku. - Dobro, kako je onda bilo? - pita dobro raspoloen, te dodaje - Jesi li togod uradio? - Ne, gospodine - uzvraam. - Kako to? - Jednostavno, nisam pucao. Rech prasne u smijeh i potapa me po leima. - Nita zato, bit e bolja srea sljedei put. Uostalom, ni Rim nije izgraen u jednom

jedinom danu, je li tako? 17 sati 5 minuta. Novi let. Ovoga puta nismo imali prilike za otvaranje vatre. Utroili smo vrijeme na kruenju

iznad mora izmeu Polkestonea i Dovera. Za razliku od nas Tommyji nisu letjeli po tako nepovoljnom vremenu, koje je inae bilo daleko gore nad samim britanskim otocima.

27. svibnja 1941. Kanal je posljednja dva dana pokriven tekom maglom, nije bilo djelovanja ni na naoj

ni na drugoj strani. Danas nam se prua mogunost za niski napad na uzletite Tommyja u Ramsgateu,

uvjeti su takvi da letimo nisko, malo iznad vrhova drvea. Prvi polazak u 7.15. Grunert i ja odabiremo kao metu stovarite goriva, smatrajui da

barem time opravdavamo svoje letove nad neprijateljski teritorij. Nigdje nikakvog britanskog zrakoplova. Vraali smo se i napadali, opet i opet, gaajui sve to se micalo. Odozdo neto svjetleih metaka, slabana obrana. Kada smo se vraali, mnoga su skladita gorjela.

U 10.00 vraamo se za sljedei napad. Ovaj put nailazim na protuzrakoplovni top na zapadnom kraju uzletine piste, odakle su tvrdoglavo nastojali da me skinu s vrata, lako sam letio na svega deset stopa iznad zemlje, Tommyji se nisu dali zbuniti: njihova je paljba iala meni pored glave, dok je moja zavravala u njihovim vreama s pijeskom. Dva puta sam nadlijetao istim kursom i na jednak nain. Grunert je dotle uzeo na zub kamuflani dio

17

uzletita, gdje je zapazio na otvorenom jednog Hurricanea. Tek se posreio moj trei napad, uniteno je protuzrakoplovno gnijezdo, topnik izbaen iz svoga sjedita.

Dojava preko radija: - Spitfirei! est ili osam njih u zatvorenoj formaciji jure sa sjevera prema nama. Ne zna kako se

postaviti, posvemanji mete meu naima. Pokrivam sprijeda Grunerta. Moji upozoravaju jedan drugoga da Tommyji napadaju, a Grunert me poziva da ostanem s njim.

Na visini smo od nekoliko stopa, moj lijevi protivnik takoer leti povrh kroanja drvea dok oblijeem iza Grunerta. Spitfire bljeti tono meni nasuprot, namjestio mi se da ne moe biti bolje. Otvaram vatru, on pada.

- Nosi se! - ree netko preko radija. Mislim da je to bio Barkhorn. Pogoeni se udaljio da bi se razbio onkraj ozidane obale. Pravi su majstori u izvoenju

okreta, nema naina da ih se zadri. Grunert se sukobio s dva Tommyja koji su letjeli zajedno ali bi uvijek u kritinom trenutku uspijevali utei i nestati u spletu niskih oblaka. Izgubili bi se kao da ih nikad nije bilo pred njim, igra s iglama u plastu sijena: sad me vidi, sad me ne vidi!

Gorivo naglo iezava u naim motorima; vrijeme je za povratak kui. Crveno upozoravajue svjetlo samo to nije zatreperilo u svim pilotskim kabinama.

Rech predvodi u povratku na istok. Slijeemo u Ostendeu. 28. svibnja 1941. Tommyji uzvraaju posjet. Njihovi Blenheimi i Spitfirei zuje nad nama od praskozorja,

s vremena na vrijeme navraaju Hurricanei. Takvi bjesomuni dani za nas poinju u 4.00, kada nas dovoze na uzletite da budemo spremni za uzlijetanje, a tada su ve Hurricanei u zraku i prelijeu nasipe da bi opustoili ili sravnili sa zemljom nae hangare. Kako je i danas bilo slino, mogao sam pratiti britanski napad samo sa zemlje, budui da je moj zrakoplov izvan uporabe do poslije podne: nisam mogao uvlaiti desni kota pa su mehaniari rastavili itav stajni trap.

U 18.30 konano mogu s Brakhomom, Krupinskym i Grunertom. Velika strka blizu Dunkerquea: Blenheimi u pratnji Spitfirea u veem broju, nai protuzrakoplovni flakovi mlate po njima ali bez ikakva uspjeha, dakako. Protuzrakoplovci su uvijek tako puni sebe kada priaju o svojim ratnim pobjedama, od toga jedino odustaju ako smo prisutni mi borbeni piloti koji ih na licu mjesta demantiramo i otvoreno im u lice kaemo da su hvalisavi laci koji nisu nikada nita pogodili.

Popodne bez oblaka. Diemo se na 20.000 stopa, zaslijepljeni suncem na zapadnom nebu. Bez oblaka igdje na vidiku. U jednom trenutku uinilo mi se da nazirem u daljini neprijateljski zrakoplov: prevario sam se, bila je to majuna prljavtina na mojem vjetrobranu. Dobra pouka da bolje pripazim ubudue u slinoj situaciji.

Ipak, neto se dogaa ... ne bi Brakhom samo tako promijenio smjer leta, neprestano se ogledavajui unatrag pravcem kojim smo doletjeli. Na tu stranu uope nisam obraao pozornost. A ono: Hurricanei iza naih repova, prestrojavaju se za napad. Mi u nagli uspon, nagli zamah ulijevo i evo nas iza njihovih repova. Na ih je iznenadni manevar omeo u pripremama, mijenjaju taktiku i grabe prema otvorenom moru. No, nae su brzine vee, nee nam pobjei kao to su naumili. Za svega dvije minute ve su nam na dometu.

Poinje zrani dvoboj. Divlja zbrka. Valjamo se oko njih u luakom kovitlacu. Naao sam se za repom jednoga Tommyja i dao sve od sebe da ostanem na toj poziciji, on bi da me se otarasi, pribjegava klasinom triku - leti u sunce, kako bi me zaslijepile suneve zrake. U redu, prihvaam. Neka vjeruje da me nadmudrio, nee ni on predugo prema suncu, a kad poe nazad - ja ga ekam spreman. Pokuavam rukama namjestiti titnike za oi, ali ne uspijevam. Dovraga, gdje mi je bila pamet da nisam ponio naoale za sunce?

18

On se vraa, ja s prstom na obarau, na dugmetu za otvaranje vatre. Na uzletitu Grunert me glasno hrabri, pita to mi je. Odgovaram da mi suze oi i da

nisam dulje u stanju gledati. Izvukao sam se iz kabine s krajnjim naporom, kao da prvi put u ivotu silazim preko krila zrakoplova.

Ono tamo gore u zraku bilo je moje prvo oduzimanje neijeg ivota, moje prvo ubojstvo!

Ubudue moram nositi na let naoale za sunce. 30. svibnja 1941. Naredba: Patrolna pozicija Dover - Ashford - Canterbury! Drugim rijeima, radi se o pravcu koji zrakoplovni veterani inae nazivaju mljekarska

staza. Vrijeme oblano: vidljivost jadna. Digli smo se na sat i pol, protutnjali bez neke koristi i

opet se vratili na zemlju. Miruje i neprijatelj, ukroeni meteorolokim nevoljama i jedni i drugi.

Predosjeamo premjetaj negdje gdje je puno ivlje nego ovdje ... 21. lipnja 1941. Minula su tri tjedna od posljednje akcije nae eskadrile: premjestili su nas na uzletite

Suwalki, bivi slubeni aerodrom Poljskih zranih snaga blizu granice Rusije, bolje reeno - na pragu Rusije. Ovdje su stacionirani ratni bombarderi i glasovite tuke, Junkersi 87 B.

U posljednja dva tjedna nae su se armije prikupljale i zauzimale poloaje du cijele duge istone granice Rusije. Nitko ne zna to se dogaa. Jedna glasina govori da nam je Rusija dopustila prolazak do Kavkaza radi zaposjedanja naftnih polja na Srednjem istoku te Dardanela da bi se osvojio Sueski kanal. Po drugoj glasini posrijedi su pripreme za izravan napad na Rusiju. Ta me glasina, priznajem, veoma obradovala. Boljevizam je zakleti neprijatelj Europe i zapadne civilizacije. Ako se ratom i borbom ne sprijei, boljevizam bi mogao dominirati i jednoga dana zauzeti cijeli svijet. Moji su drugovi bili slinog miljenja, ali, meutim, pamte potpisani ugovor izmeu Njemake i Sovjetskog Saveza.

Vidjet emo. Uveer doznajemo da je ukinuta zrana linija Berlin-Moskva ... Proveli smo no sjedei

u Messerschmittima. Nagaanja i opet samo nagaanja, nita izvjesno i pouzdano. to je upuivalo na Operaciju Barbarossa"? To je bio kodni naziv za goleme vojne aktivnosti na Istoku i u Reichu. Zapovijed za

ruenje ruskih zrakoplova tipa Douglas na postojeoj zranoj liniji uvjerilo nas je da zaista poinje toliko oekivani rat protiv boljevizma.

22. lipnja 1941. Svitanje - 4.00. Opa uzbuna za itavu eskadrilu. Sve uzletine postrojbe na nogama. Ja sam dugo u no

oslukivao udaljeno kretanje tenkova i vozila. Bili smo udaljeni svega nekoliko kilometara od granice i dovoljno blizu da moemo sebi doarati to se zbiva na okolnim cestama kojima je nastupala mona vojna armada, opremljena najsuvremenijom ratnom tehnikom.

4 sata 30 minuta - sve su zrakoplovne posade pozvane u prostoriju za brifing. Zapovjedajui asnik satnik Woitke ita specijalno nareenje za taj dan oruanim snagama koje je izdao Fuhrer:

Njemaka je napala Sovjetski Savez! 5.00 - izlazak na pistu.

19

U naem su jatu etiri zrakoplova, ukljuujui i moj, pripremljeni za bombardiranje, to sam intenzivno uvjebavao prolih tjedana. Moj dobri Emil preuzima prvi tovar bombi, meni priinjava zadovoljstvo da ih mogu izbaciti na Ivanovu prljavu zemlju.

Letei nisko preko prostranih ravnica primjeujemo beskrajne njemake kolone kako se kotrljaju u pravcu istoka. Bombarderske formacije predvoene zastraujuim tukama koje se svako malo obruavaju nezaustavljivo nadiru sve dublje na istok i oznaavaju nama ostalima osnovni pravac napada. Izvodimo niski nalet na jedno rusko zapovjednitvo, smjeteno u umi zapadno od sela Druskieniki.

Na ruskom teritoriju, za razliku od nae strane, kao da sve jo spava. Pronalazimo zapovjednitvo i letimo nisko iznad drvenih zgrada, ali ne vidimo ruske vojnike. Ruimo jednu od baraka. Pritiem na kontrolnoj ploi dugme za isputanje bombi, instinktivno osjeam da se zrakoplov podigao osloboen tereta.

Slijede ostala izbacivanja. Odozdo mnogo prljavih vodoskoka prti u zrak, zamalo se nita ne moe vidjeti od dima i uzvitlane praine.

Jednu baraku prodire vatra. Naa je prethodnica cestom naila na njenu kamuflau i digla je u zrak. Naposljetku se Ivan probudio. Iz zraka prizori razorenog mravinjaka, konfuzna jurnjava. Staljinovi sinovi stepe bjee u donjem rublju pod okrilje i zatitu ume. Pojavljuju se svjetlei protuzrakoplovni rafali. Ustremio sam se na protuzrakoplovnu bitnicu, pogaam dva topa. Ivan kraj njih pada pokoen, jo je u donjem rublju.

To je tek poetak! Nova runda, ponovno krug, gaam. Rusi se prenuli, uzvraaju. Bit e zabave u iduem

naletu! Napad se nastavlja nesmanjenom estinom. Nikad prije nisam pucao tako dobro, sputam se na est stopa visine, eem vrhove drvea. Pri uspinjanju otra paljba sa zemlje. Moj Ivan lei iza svojih topova. Jedan od njih skaui tri u umu. Preivjeli se vie ne diu.

Napadam pet-est puta, oblijeem u krugu, Krupinsky takoer. Logor je potpuno uniten, sravnjen.

Poslije nekih tri etvrt sata u zraku prizemljujemo, kratak predah i uivanje u prvom dananjem obroku.

Oekujemo daljnja nareenja. Jedna je ruska transportna kolona uoena prigodom povratka naih zrakoplova, kree se cestom Grodno-Zytomia-Skidel-Szczuczyn, progonjena naim tenkovima. Da bi se sprijeilo povlaenje alju se bombarderi da raiste situaciju.

U 10.00 uzlet u pratnji tuka, koje su ve obraunale s topnitvom u ovome kraju. Ubrzo je pod nama Grodno, svuda ceste zakrene ruskom vojskom. Predviamo da poinju ruske pripreme za protunapad na nas i nadamo se opem napadu protiv Njemake koja eli zagospodariti Europom, Njemaka je ozbiljno ukljuena u rat s Britanijom na Zapadu, nae su najbolje divizije stacionirane u Francuskoj i zauzele dijelove Skandinavije. Moramo izdvojiti odreene snage za Balkan, gdje je Mussolini izazvao mnogo nevolja svojom beskorisnom invazijom na Grku i Jugoslaviju. Talijanske su snage potpuno bezvrijedne s vojnog stajalita, Italija kao saveznica Njemake nije nita drugo nego - avolska neprilika.

Dananja je situacija idealna da se boljevizam proiri Europom u sklopu njihova opeg plana svjetske revolucije. Hoe li zapadni kapitalizam sa svojim demokratskim institucijama ui u saveznitvo s ruskim boljevizmom? Kada bi nam bile slobodne ruke na Zapadu, mi bismo unitili boljevike horde bez obzira na rusku Crvenu armiju, ime bismo spasili zapadnu civilizaciju.

To je dananje nae miljenje, nakon to smo se nagledali iz zraka sveopeg uzmaka ruskih kolona. Bio je to jedan od onih dana koje neu nikada zaboraviti. Nae su armije napredovale na svim pravcima proboja, udarne postrojbe prednjae. Rusi potpuno obezglavljeni. Prepune ceste i putevi na ruskoj strani mete su koncentriranog bombardiranja i mitraljiranja sa slabim izgledima da izbjegnu najgore.

20

Tisue Ivana u paninom povlaenju od asa kada smo krenuli, spotiui se i krvarei naputaju glavne prometnice i pokuavaju pronai kakvu-takvu zatitu u okolnim umama. Na cestama gore njihova vojna vozila, svaki na nailazak donosi nove rtve. Bombardirao sam kolonu tekog topnitva, bilo je nezamislivo. Koja srea da nisam bio dolje meu njima!

Toga prvoga dana utroili smo 2.000 sati za naih est napada. Cijeloga dana bez susreta s ruskim zranim snagama i mi smo mogli obaviti na posao a da nismo susreli protivnika.

23. lipnja 1941. 4.45 - prvo uzlijetanje. Opet po Ivanovim kolonama. Jako svjee, ak hladno jutro.

Juer sam se dobrano oznojio do povratka u bazu, kad se uzdigne sunce postaje nepodnoljivo vrue.

Jo uvijek ni traga Rusima u zraku. Do veeri nikakvih novosti o ruskom zrakoplovstvu, izvjeujemo zapovjednitvo. Iznenauju nas lanovi jata br. 4, oni su nabasali na Ivanovu zranu tehniku, kau da su im zrakoplovi lagani ali nevjerojatno pokretni. Sve u svemu: primitivno za nae zrakoplovne pojmove.

Porunik Gunther Gerhard, moj drug i stari prijatelj jo iz Letake kole, moe se pohvaliti: pripisuje mu se da je oborio -svoga prvoga i to juer. On je k nama prebaen iz priuve eskadrile, na glasu je kao izuzetan pilot. Iao sam ga naveer posjetiti i estitao mu na zranoj pobjedi. Tamo sam uo da je satnik Woitke strmoglavio tri ruska Rata u svome napadu.

25. lipnja 1941. Bombardiranje mi je sve odvratnije. Osim toga, tko bombardira proputa borbene

letove. Krajnje je vrijeme da i ja naem "svoga prvoga. Kopnena vojska nadilazi najoptimistinija oekivanja. Rusi jednostavno nisu u stanju

zaustavili nae napredovanje dok smo gazili njihove postrojbe u povlaenju. Njihove zrane snage nisu se uputale u pojedinane vatrene okraje. Navodno su neki njihovi bombarderi djelovali na ciljeve u naoj pozadini ali bez veih uspjeha. Ruski su vojni piloti oigledno slabo uvjebani, njihovo je znanje borbene taktike bilo poetniko a zrakoplovi primitivni. Bez obzira na poetne uspjehe, podlegli smo odvie velikom optimizmu, to je bilo pogreno. Nismo bili svjesni injenice da ruski vojnici nisu znali za to se bore, svakoga od njih komunizam e pretvoriti u fanatika.

2. srpnja 1941. Poruka iz operativne sobe eskadrile: Porunik Knoke neka se odmah javi zapovjedajuem asniku! to stari eli od

mene? Skinuo sam pojas, odloio pitolj i poao. Satnik Woitke je sjedio na platnenoj stolici. Porunik Knoke, javljam se po nareenju, gospodine Woitke ustaje i rukuje se sa mnom. Imam za vas naredbu Personalne slube Zranih snaga. Premjetaju vas u eskadrilu br.

1, morate se to je mogue prije javiti zapovjedajuem asniku u Husumu. Sat vremena nakon toga bio sam u zraku u mojem dobrom starom Emilu. Najstariji

zrakoplov u eskadrili bio je odsluio svoje i slali su ga u Letaku kolu u Werneuchen da se koristi za uvjebavanje mladih pilota.

Za obojicu je ruska kampanja bila gotova, zavrena. Razoaran sam. Ali to da se radi? Naredbe su naredbe.

Uveer sam sletio u Werneuchenu. Sutra ujutro putujem vlakom preko Hamburga u Husum, u malo mjesto izvan glavnih

prometnica na obali Sjevernog mora.

21

30. srpnja 1941. Eskadrila br. 1 tada se sastojala samo od jednog jata. Dva nova jata bit e sastavljena

kroz nekoliko sljedeih vikenda. Ja sam dodijeljen jatu br. 3, njegov je zapovjednik poput mene stigao s ruskoga fronta.

Stvarno miran ivot. Bilo je po dolasku dosta letova, ali bez susreta s ijednim jedinim Tommyjem.

3. kolovoza 1941. Sele nas na otoke Langerooge i Borkum koji lee u Sjevernom moru.

Kobni 13. u mjesecu Usvojena molba za enidbu i mladoenja polazi malim zrakoplovom na svadbu -

Privremeno splasnuo rat na Zapadu - Njemaka oklopna prethodnica na vratima Moskve, ali

"armije nisu prilagoene za rusku zimu" - Plovidba na "Tirpitzu" - Kanal ponovno oivljuje, a

Britanci alju zrane "sabljarke" - Dvanaest Blenheima protiv dvanaestorice iz Luftwaffe -

Odlina francuska vina u asnikoj kantini - Na ledenjaku s malo okolade i nekoliko

cigareta.

17. kolovoza 1941. Svakodnevne patrole i zrana zatita Ratne mornarice, pratnja konvoja izmeu Bremena

i Hamburga i po Kanalu. Britanci upuuju Blenheime i Beaufightere protiv naih konvoja. Jako malo akcije za moju duu. Nae patrole pucaju na Tommyje kada nadlijeu i napadaju neki od naih brodova. Letovi preko mora znaju se oduljiti satima, opskrbljeni smo dopunskim spremnicima goriva da bismo svladali najvee udaljenosti i sigurno se vratili. Od svega je najtee podnijeti dosadu takvih letova.

26. kolovoza 1941. 10.00 - pobonik eskadrile natporunik Rumpf telefonski izvjeuje da je molba za

enidbu uvaena! Dakle, i Lilo i ja moemo odahnuti! Obraam se zapovjedajuem asniku i molim ga da mi odobri odsustvo za vjenanje.

On je upravo dobro raspoloen i doputa uporabu zrakoplova za potrebe eskadrile, to je mali Bucker Jungmeister. Pomoi e mi da skratim putovanje.

Kreem sutra, enim se prekosutra. U 12.00 rijeene su sve formalnosti oko dopusta, malo se pravim vaan i epirim na

uzletitu, ispraa me vesela druina i srdano mae dok im nisam nestao s vidika. udesan let, divan ljetni dan, krajolik oko mene nikad nije bio ljepi. Prpono rastjerujem oblake kumuluse dok neprestano hitam preko sunanog neba u istonom smjeru. Mali stroj junaki odolijeva naporu, njegov motor prede ravnomjerno, kao da se i on naslauje ovim letom. Svako malo sputam se nad polja ili jezera. Poljodjelci su zauzeti etvom, plivai zbijaju ale u vodi.

U meni sve drhti: uskoro u opet zagrliti Lilo. Tri sata kasnije sputam se na uzletitu u Prenziauu, kao usputnoj postaji na putu do

moje Lilo. Sasvim neoekivano ulijeem u loe vrijeme, u Prenziauu mi to nisu najavili. Moj je dobri mali Bucker izmlaen jakim naletom kie a vidljivost postaje sve loija i loija.

22

Odustajem od posjeta Posenu kao to sam planirao. Nema potrebe ii tamo po svaku cijenu, ionako Lilo nije zainteresirana za vjenanje u sjeditu zrakoplovnog korpusa. Moram u Werneuchen, ondje slijeem po oajnoj kii u 16.31.

27. kolovoza 1941. Stvarno mi je bila namjera krenuti tono u 6.00, ali bilo je nemogue poi prije 8.30. Jo

uvijek je uporno sipila sitna kia, vidljivost se poboljala - bila je bolja nego juer. Do Posena gdje se nalazio trenani letaki poligon trebala su mi dobra tri sata leta.

Ovdje iznova problem s kontrolnim tornjem radi nastavka leta do Lodza. Jak udar vjetra! Letovi preko cijele zemlje ravnaju se po odredbama meteoroloke slube. Prokleti bili svi! A ja sam jo noas elio biti s Lilo!

Izaao sam iz svoga zrakoplova, ogledavao po uzletitu, na kojemu su kao i na svim drugim veim i manjim uzletitima diljem Njemake bili na snazi strogi propisi s odgovarajuim jednako strogim ogranienjima. Sedam ili osam malih trenanih biplana poivalo je na zemlji, meu njima i jedan Bucker Jungmann.

Sinulo mi da pokrenem zrakoplov i odvezem se na pistu. Dok se jo dvoumim prilazi mi jedan od kontrolora leta s knjigom za pojedinane letove. Pita me za ime, kaem da bih iao izvesti nekoliko krugova i da to ne treba upisivati u knjigu pojedinanih letova. On kima, neto zapisuje te lupkajui petama izgovara: Vrlo dobro, gospodine!

Nasmijem se i popnem se u najblii zrakoplov. Otvaram regulator, startam, deko iz kontrole leta mi mae, maem i ja njemu. Unato najstroim zabranama, deko podie zelenu zastavicu - slobodan prolaz.

Kada je ve tako, molim lijepo, idemo! Isprva se zadravam nisko, straga iza mene neko drvee s vanjske strane uzletita.

Podiem zrakoplov i uzimam kurs prema Lodzu, vrlo brzo, moda kojih deset kilometara dalje od uzletita, upadam u zaista gadno nevrijeme. Moe se letjeti samo do visine od 100 stopa. Vidljivost opasno smanjuju krupne kine kapi i nema mi druge nego da se spustim na nekoliko stopa iznad zemlje, iako stalno snano bacan i borei se na sve naine s razularenom olujom. Povremeno letim izvrnut naglavake i izbezumljujem rijetke promatrae u nekim naseljima. Ja sam gledao njih izokrenut, a oni mene kako visim glavom nadolje.

Blizu Kalischa pomo u orijentaciji: pronalazim eljezniku prugu izmeu Bremena i Lodza. Sprijeda praktiki nikakva vidljivost. Vano je da nikako ne izgubim prugu iz vida. Najeio sam se pri pomisli na prisilno prizemljenje. No, to bi bilo s dramatinim posljedicama: neizbjean lom zrakoplova, ratni sud i krasna odgoda vjenanja porunika Knokea.

Najednom promjena: horizont sprijeda postaje pregledan. Vie nisam obasut kiom, moe se slobodno uzletjeti do sigurnih 3.000 stopa.

Nekoliko minuta poslije bio sam iznad Schieradza. Moj je otac doao ovamo po okonanju neprijateljstva s Poljskom, i bio ovdje ef policije vie od godine dana. Lilo je trenutno takoer ovdje s mojim roditeljima, ona je tu negdje dolje u zgradi policijskog zapovjednitva, u kojoj inae ive moji roditelji. Stoga, traim pogledom tu kuu u kojoj sada stanuju tata i mama, s Lilo u gostima. Dva puta ponirem da bih tono utvrdio koja je to zgrada, u ovako malom mjestu nije teko pogoditi gdje je sjedite policije. Penjem se i silazim do krovova kua. Ljudi izlaze i stoje na ulicama, ispruili vratove. Vrata balkona stana mojih roditelja su otvorena. Shvatili su to se dogaa, to to tutnji iznad njihove kue: otac i majka stoje na balkonu. Zatim im se pridruuje Lilo, mae dugakim bijelim runikom - ona je stvarno ovdje, eka me.

Jo jedan let do kue roditelja, skoro kotaima dotiem krov. Tada nastavljam do Lodza, gdje prizemljujem.

23

Samo sat i pol iza toga Lilo je u mojim rukama. Ne moe vjerovati roenim uima kad joj kaem da emo se sutra vjenati. Za moje roditelje je to isto tako iznenaenje, budui da ih nisam obavijestio o svome dolasku.

28. kolovoza 1941. Sve formalnosti vjenanja prior je brzo zavrio ujutro. U 17.00 Lilo i ja ulazimo u matini ured kao mu i ena. Na stan u kui nalikuje

cvjearnici. Moram naglasiti: nikad vie takav dan. Naa je srea potpuna. 29. kolovoza 1941. Opet sam u zrakoplovstvu poslije nekoliko dugih sati. Zaustavivi se samo radi punjenja

gorivom u Frankfurtu i u Schwerinu, vratio sam se u formaciju u 17.00 i bio doekan srdanom dobrodolicom mojih drugova.

Oni su pod uzbunom od prije sutona i ja sam im upao ba u trenutku kad se javljalo da su neki Blenheimi blizu obale. Nije bilo uspjeha u potragama za ovim Tommyjima.

Posljednjih nekoliko dana ja sam skoro zaboravio na rat i da se ratovanje produava. 1. sijenja 1942. Njemaka obala Sjevernog mora osobito mi je dobro poznata otkako je opet vraena u

moje ruke. Imam ukupno vie od 100 zranih operacija, ukljuujui patrole za pratnju naih konvoja i uzbuna kao uobiajene, svakodnevne prakse s izmjenama vatre s Blenheimima i Weuingtonima po loem vremenu iznad mora.

Na zapadu je rat donekle splasnuo, Tommyji sada rijetko navraaju preko dana. Po mraku nai noni lovci imaju vie posla nego danju, mirnije je preko dana i iznad Kanala.

Na istoku nae snage postiu ogromne pobjede. Njemaka oklopna prethodnica na vratima je Moskve, meutim sada je nae Vrhovno zapovjednitvo suoeno s licem zime i brojnim potekoama koje nije predvidjela. Armije nisu prilagoene za rusku zimu, njihova je oprema nedovoljna za takve uvjete. Stepe su svejedno osvojene, kod kue se uvelike smatra da treba popraviti postojeu situaciju to je bre mogue.

U akcijama prolih mjeseci stradali su neki od mojih starih drugova iz 52. eskadrile, to je jedva nadoknadiv gubitak unato sve veem broju sruenih neprijateljskih zrakoplova koji svakoga dana raste.

Prenose mi da se sruio Gunther Gerhard, smrtno ranjen nakon to je oborio 18 Rusa. Za Barkhoma i Ralla procjenjuju da su poslali na zemlju vie od stotinu Rusa. Duboko potresen zbog nestanka stare druine, nita vie nije isto, rat nas prorjeuje.

U jesen eskadrila preuzima podruje Baltika, na praktine manevre zatite bojnog broda Tirpitz, odnedavno opet u slubi. Provodim nekoliko dana kao asnik zrane zatite na palubi Tirpitza, odakle rukovodim patrolama u obrani.

Od rujna novo odredite - Jever, nae staro uzletite, ovdje je takoer i zapovjednitvo. 8. veljae 1942. Sjevernomorski otoci dijele nemilu sudbinu, znaju biti ledom odvojeni od kopna. Tada

mi nastupamo neovisno o zadanim operacijama, u hitnim sluajevima prebacujemo stanovnike otoka a redovno dobavljamo potu i hranu.

10. veljae 1942. Potpuno premjetanje njemakog Vrhovnog zapovjednitva zranih snaga na Zapad

izvedeno je pod opom uzbunom.

24

Sada je i Vrhovno zapovjednitvo Ratne mornarice u Brestu u Francuskoj, tu su i bojni brodovi Prinz Eugen i Gneisenau kao i nekoliko krstarica i razaraa. Po svemu sudei, predstoji prodor preko Kanala a zatim napredovanje prema Norvekoj. Britanija poduzima sve da onemogui nau Ratnu mornaricu u primicanju ili prolasku Kanalom koji je opet postao popritem sve ivlje aktivnosti s obiju strana.

Vrijeme nije naroito loe, ali letenje je zbog neizvjesnog razvoja meteorolokih uvjeta veoma rizino. Britancima je bolje nego nama.

Uveer nova lokacija: uzletite blizu nizozemske obale. 11. veljae 1942. Od ranoga jutra magla nas zadrava na zemlji, oko 10.00 vidljivost se poboljava.

Satima sjedimo posvuda unaokolo spremni na najhitnije uskakanje u pilotske kabine, pa makar da bismo ostali u zraku samo jednu minutu.

Izvjea iz Kanala: Britanci neprestano napadaju, usprkos najnepovoljnijim vremenskim prilikama. tovie, alju u akciju najstarije tipove svojih zrakoplova. Nae posade javljaju o susretima s prastarim britanskim zrakoplovima modela - sabljarka" (Sword-fish). Jedan od naih jedva se teko oteen vratio u bazu. Britanci nastavljaju estoko ratovati uz najvee rtve, iskazivanje smjelosti naih protivnika preko Kanala zasluuje svako divljenje. Ne poputaju nimalo, suprotstavljaju se bez predaha.

Nae uzletite obiluje jakim vjetrom i obilnim snjenim meavama, nije nikakv o udo da ostajemo prizemljeni po cijele dane.

12. veljae 1942. Njemaka flota mimo doverskih stijena, priopuju iz blizine Calaisa. Na udaru je

britanskih samoubilakih letova. Tommyji nisu bili nijednom uspjeni u naletima iz zraka na njemake ratne brodove. Meutim, te njihove propuste nadoknauju dalekometne obalne bitnice s podruja Dovera, gaajui nae brodove nanose velike tete.

Vrijeme nikako da se barem malice proljepa, motamo se oko naih prizemljenih zrakoplova. Junije od nas nai su zrakoplovci stalno na nogama.

13. veljae 1942. 10.16 - iznenadna uzbuna i nagli upad u zrakoplove koji lee na snijegom pokrivenom

uzletitu. Za razliku od drugih dana - nebo vedro. Pozvani smo da priteknemo u pomo naoj napadnutoj floti. Radi se o tekom napadu, napadaju sabljarke kojima su se pridruili Blenheimi. Nae je da obraunamo s ovima potonjima.

Nad Kanalom magla, slaba vidljivost. Nastojimo pogledima prodrijeti kroz pramenove magle. Iza nas uzburkano more, dolje su nai minolovci. Zapovjednik eskadrile ispaljuje bljetave signale prepoznavanja, tako da brodovi ne otvaraju vatru na vlastite zrane snage. Moj se zrakoplov bori s neoekivanim jakim vjetrom koji bjesni nekoliko stopa iznad zapjenuanih kresta valova. Tamnozelena vodena masa as se podie as sputa.

U punoj formaciji jurimo prema poziciji gdje se nalaze Blenheimi. Pozivi iz baze neprekidno izvjeuju gdje emo ili zatei. Letimo dalje nad morem, ravnajui se po primljenim uputstvima. Ve smo najmanje petnaest minuta u zraku a Blenheimi su negdje ispred nas, svakoga trena mogu nam biti na dohvat.

Odaslao sam reflektorom signale raspoznavanja, pripremio oruje za otvaranje vatre. U magli s moje lijeve strane neke nejasne sjene.

To su oni! Izvodimo jo jedan krug. Svatko eli sudjelovati u prvoj pucnjavi, Narednik Wolf

prilazi bono po svome obiaju posljednjih est mjeseci. Odmah sam zamijetio njegovo pribliavanje: kroz prozor od pleksiglasa sasvim lijepo vidim njegove zube dok se kesi.

25

Dvanaest Blenheima i isto toliko nas, jedan na svakoga. Blenheim ispred mene mi je na ciljniku, spreman sam za paljbu i moram to uraditi prije nego me on pretekne. U tome je tajna ivota i smrti onoga to slijedi. Moj Tommy nije nevjet, predosjea to mu prijeti i skrenuvi otro uvis izmakne prema obali.

Obiem ga i zadrim na svojoj vatrenoj liniji. Pucam! Utiskujem dugme, pljuti tanad. Pratim tragove prema njegovom lijevom krilu s

udaljenosti od nekih 150 stopa, a potom sline tragove na lijevom boku njegova trupa. Obojica gubimo visinu, sunovraujemo se na lijevu stranu. Ne miem palac s dugmeta za otvaranje vatre. Njegov je lijevi motor pogoen. Na trenutak mi razvueni oblak zaklanja vidik. Protivnik nestaje prema obali.

V-u-u-u-m! I ja sam dobio svoje. Kokpit je ispunjen leteim komadiima kojeega, raznim

razbijenim djeliima unutranje oplate kabine. Odmah pokraj moga desnog ramena zjapi grdna rupa. Takoer otkrivam dvije manje rupe na mome lijevom krilu.

Tek to sam okrenuo glavu, kad li Blenheim sada sprijeda, ba ravno sprijeda. Jo jednom otvaram vatru. Potom sam u oblacima.

Tommy preda mnom pretvara se u veliku sjenu, njemu vie nije do mene. Moj je trup zrakoplova u bijednom stanju. Istovremeno osjeam da negdje neto gori. Lagano poteem regulator nazad i oprezno dajem gas. Nekoliko sekunda i ugledam more.

to ako plane moj zrakoplov? Provjeravam upravljanje u krunom letu. Zamjeujem da se otkinuo pokrov desno

ispred mene i da je nestao prozor od pleksiglasa. Tommyja nema. Jo bazdi opori vonj nagoretine. Dovraga! to se dogaa? U meuvremenu motor i dalje

radi besprijekorno kao da je sve u redu. Po instrumentima nema kvara, sve funkcionira kako treba. Dakle, to i gdje gori?

Ba sam srekovi: Blenheim je najvjerojatnije preivio moje pogotke i kada se njegov pilot oporavi moe se vratiti da me dokraji, a ja dolje u plamenu. Krasno!

iroki krug na lijevo. Spreman sam negdje potraiti obalu Nizozemske. Pokuavam uspostaviti vezu preko radija, nema nikakva odgovora, valjda me ne uju.

Beskrajne minute u nedoumici. Sada je 11.26, prolo je sedamnaest minuta otkako sam iskljuen. Miris nagoretine se postupno smanjuje, no to to vrijedi kada se dijelovi kabine sve vie otkidaju. Svakako bih uskoro trebao vidjeti kopno, ali nemam pojma gdje se nalazim i koja je moja pozicija. Nemam povjerenja u ono to pokazuje moj kompas. Gdje je ta obala? Moda je oekujem u krivom pravcu, moda je s desne strane a ne lijeve.

Prisiljen sam sletjeti u iduih deset minuta, pokaziva goriva u spremniku upozorava da teku posljednje kapi - znai: jo malo i nula?

Trljam oi - ne varam li se: kopno na vidiku. Ne mijenjam kurs. Nema smisla sada mijenjati smjer leta, idem istim kursom kao malo

prije. Mui me i dalje radi li moj kompas kako treba ili ne? Letim ususret obali, ve je zemlja ispod mene. Ravna povrina i niz jezera iza nasipa.

Pejza kojemu se radujem, sjeverna Nizozemska. Napokon mogu izabrati drukiji smjer leta, vie u stranu.

Dvije minute poslije prizemljujem na dugakoj vrstoj pisti u Leuwardenu. Vojnici koji su izvan kontrolnog tornja prilaze, okruuju moj zrakoplov. Zapanjen sam njihovim izgledom: otrcani su i djeluju zaputeno za njemake pojmove. Dapae, odbojno. Kad sam pokuao otvoriti pokrov kabine, raspao se u dijelove i ti su komadi pali na krilo. Sada se ispostavlja da ima pogodaka na zrakoplovu iza prednjeg dijela kabine. Uzdu s desne strane nekoliko urezanih rupa, progorjelih i crnih. Eto, zato sam ja osjeao da neto gori.

26

U uredu kontrole leta nailazim na kalendar. Naravno, danas je trinaesti! Uvijek trinaestoga neto poe loe, barem kad je rije o meni. Bio je to oduvijek moj zlosretni dan. Kontrolor leta nije mislio tako. Nita naroito, imali ste sreu, gospodine, ree okrenuvi glavu od mene. Nisam nita odgovorio, a i to da mu kaem kad je bio u pravu.

Obina praznovjerna besmislica. 14. veljae 1942. Vrijeme kakvo pilota tjera na povraanje. Orkanska snjena meava satima preko uzletita, ini se nikad nee prestati. Pomiljam

da se vratim u .lever u jednom Messerscmittu 108 Taifun, ali nije dolazilo u obzir na moju veliku alost.

Telefoniram u operativni centar eskadrile u Wangeroogeu, gdje poziv preuzima natporunik Blume, pobonik.

im me prepoznao, udario je u viku: - Heinz, izgubljeni ovjee, gdje si dovraga? I to radi? Imenovan si pobonikom

satnika Losigkeita u zapovjednitvu za specijalne zadatke. Ve sutra mora biti u Norvekoj, jesi me razumio?!

udesne novosti! Obeavam da kreem im prije, ovisno o vremenu koje uope nije pogodno za bilo kakav let.

Kasnije poslije podne oblaci se poinju dizati i nad obalom se pojavljuje blijedo zimsko sunce. Nema razloga za odlaganje.

Idemo. Zavaljen u zrakoplovno tapecirano sjedite uivam u panorami prostranstva Frizije.

Povratkom u Jever odmah se najavljujem zapovjedajuem asniku za specijalne operacije, satniku Losigkeitu. To je mali ovjek, besprijekoran u svojoj cjelokupnoj pojavi. Bio je instruktor Japanskih zranih snaga i poslije viemjesenog ekanja vraa se kui u Japan, emu se neizmjerno raduje, pogotovo nakon moga dolaska: on e meni predati svoje dunosti, pa moe mirne due otputovati na Daleki istok. Mnogo toga mi je ve pripremio, oekuju se novi zrakoplovci, piloti i instruktori iz raznih letakih kola.

Losigkeit dopunski objanjava: - Svatko od njih stie u vlastitom zrakoplovu. Doznajem pojedinosti: osnivaju se nova zrakoplovna jata, zapovjednici su natporunik

Eberle i porunik Frey. Tree je jato moje i njime zapovijeda satnik Dolenga. 15. veljae 1942. Jutros prihvaamo dva JU 528 i dva W 34, koji su namijenjeni za Operaciju bodljikava

ica, takoer okupljamo i nekih tridesetak zemaljskih posada za odravanje naih zrakoplova u Norvekoj. Obavijeteni smo da su transporti s prinovama ve krenuli iz Osla.

18. veljae 1942. asnika kantina posjeduje neka odlina francuska vina. To nam je pomoglo da nismo

vie vodili rauna koliko je loe vrijeme vani. 19. veljae 1942. Napokon, konano ve jednom, sastavljeno je i tree jato (Eberle ima svojih potekoa,

pozvan je pred ratni sud). Meteoroloka prognoza obeava za sutra poboljanje vremena, to mi jednostavno ne

ide u glavu - isto ne vjerujem da je mogue ikakvo poboljanje. 20. veljae 1942.

27

Snijeg jo uvijek zasipava uzletite, ali zrakoplovi su vani na njihovim mjestima, spremni da odmah polete. Meteoroloka sluba i dalje uporno najavljuje poboljanje vremena, dok piloti dokoliare oko svojih zrakoplova, dru i psuju na sva usta. U podne ih autobusi vraaju u njihove nastambe.

Meteorolozi ne odustaju, po njima vrijeme tek to se nije poelo popravljati. Jednom su nas sasvim nepotrebno istjerali van, da e sve biti kako treba, neka se samo malo strpimo. U 15.35 izlazimo na snjenu vjetrometinu - molim, drimo se meteorolokih prognoza.

Sva srea da Tommyji u meuvremenu ne prate i nadgledaju nae velike brodove na moru dok plovimo olujnim danskim prolazom Skagerrak. Poslije pedeset minuta pred nama je stjenovita norveka obala. Lagano plovei preko zapjenjenih valova, ulazimo u fjord Oslo.

Bit emo utaboreni 35 kilometara sjeverno od Osla, odvojeni pod planinom, svuda unaokolo debeli snijeg, kao uostalom svugdje iza nas. Gardermon.

Prizemljenje na novoj lokaciji u 16.50. 24. veljae 1942. Tri dana ljenarimo u planinskom obitavalitu. Zabrinuto motrimo planinske vrhunce

sjeverno od uzletita obavijene oblacima. Duga tri dana izleavanja i nerada. Izviaki JU 88, s ureajima za slijepo letenje ponavlja radio-izvjea o vremenu na

irem podruju, ispada: moemo poletjeti. Let preko visokih planina Norveke je rizian, ali lijep. Snijegom prekriveni vrhovi

planina doseu preko 3.000 metara, diu se uvis na strmom reljefu iznad dubokih uvala, zapadno od nas planine se strmoglavljuju do mora. U proteklim mjesecima mnogi su njemaki zrakoplovi uniteni pri pokuaju slijetanja na ledeni teren.

Poslije devedeset minuta u zraku i s posljednjim kapima goriva, evo nas u Trondheimu. Nikad prije nisam vidio neto slino - planinski plato iznad grada. Sa zapadne i sjeverne strane litice se sputaju okomito u fjord, s dubokim usjekotinama na svojim vrtoglavim padinama. Naa ovdanja pista duga je 800 metara i iroka 30 metara, ograena drvenim sigurnosnim pregradama. Kad okopni snijeg, pista je zaleena, to dodatno oteava ivot pilota: nije lako odrati zrakoplov na kotaima i sebe na nogama po stupanju na ledenu povrinu.

25. veljae 1942. Zapovjedajui asnik i ja kratimo vrijeme u maloj drvenoj kuici nekoliko metara iznad

piste. Jezivo je hladno, grijemo se kako znamo i umijemo, ponajvie - razgovorima. Prole noi je Prinz Eugen sa svojih 36.000 tona prespavao u fjordu. Ozbiljno je

oteen od mine i sada se ovdje uvelike obnavlja. Nae planinske patrole stalno su pod budnom zranom zatitom u cijeloj okolici fjorda.

Njihove tragove lako uoavamo dok krstarimo ledenim norvekim nebom na patrolnim letovima u zadanim smjerovima. Prema izvjeima koje primam, nai ratni brodovi u blizini vie su ili manje oteeni u plovidbi kroz Kanal. Gneisenau odlazi do daljnjega u luku Kiel.

26. veljae 1942. 13.12 - detektori zvuka du obale navijetaju pribliavanje jednog neprijateljskog

zrakoplova koji usamljen leti na velikoj visini. Izvidnica? 13.15 - polijeem s uzletita. Idem obraunati s uljezom. Radi bolje preglednosti penjem

se na 25.000 stopa. Nae patrole u zraku u meuvremenu nastavljaju kruiti iznad ukotvljenog Prinza Eugena.

28

Ponovno pregledavam dio po dio neba. Ne vidim Tommyja. Poruke sa zemlje nisu precizne. Meni nimalo ne pomau, zvue prilino neodreeno. Poslije osamdeset i pet minuta zvrndanja okolo naokolo slijeem.

27. veljae 1942. Uljez je opet negdje iznad nas. Polazim u potragu za njim, ali izbjegao me. Nita,

uzaludno. 28. veljae 1942. Stoerni narednik iz operacijske sobe naglo upada u moj ured, prekida me u sastavljanju

dnevnog izvjea. - to je? - Gospodine, uljez se vratio! Prilazim prozoru, netremice piljim niz zaleenu nizbrdicu do piste. Oglaena je uzbuna.

Cjelokupna zemaljska posada vrzma se oko moga zrakoplova. Kamuflana navlaka lei na snijegu, zrakoplov je ve potpuno otkriven.

Hajdemo! Dok privrujem sigurnosni pojas, odzvanja brujanje motora. Kontakt! Zemaljska

posada zatvara kabinu i izmie krilima. Palim i gromoviti stroj kree u ivot. Oblai blistava snijega vrtloi se u zraku ispred mene. Punim gasom preko duboka snijega. Nekoliko sekundi i ja sam u zraku.

Vrijeme - 11.46. Baza i danas ne radi kako treba. Opet mi ne naznauju tonu poziciju Tommyja.

Utvrujem da on prelazi obalu kod Christiansanda, isto kao juer i ranije. Podiem se na 25.000 stopa. Osamnaest minuta po polijetanju prve korisne informacije sa zemlje:

- Bandit leti pravcem Berta-Kurfurst-Hanni 8-0! Ako je procjena tona, na istoj smo visini od 25.000 stopa i svakoga trenutka bi se

trebali susresti u sektoru B-K. Zbog tanke koprene ledenog oblaka vidljivost je ograniena, moram vraki pomno osmatrati, to ruje tako lako i jednostavno.

- Bandit je sada na potezu Berta-Ludwig ... Dovraga! Kamo li je poao? Gledam na jednu i drugu stranu, zapravo provjeravam sve smjerove.

Probijam se kroz tanki ledeni oblak i skreem desno. Najednom - tu je, bio je to Spitfire, na njemu okrugla oznaka RAF-a. Naglim trzajem

podiem nos zrakoplova, idem k njemu. Sada je i on ugledao mene. Bit e to e biti. Tommy opisuje krug, obara nos svoga zrakoplova i sputa se na niu visinu.

Ne smijem ga izgubiti. U strmoglavom poniranju kao da neka divovska ruka pritie moje tijelo na sjedite. Na mahove mi se mrai pred oima.

On je jo uvijek tu, ustremljuje se okomito nadolje i nastoji utei prema otvorenom moru. Ja za njim. Pri poniranju motor pomahnitalo tutnji, dru krila.

Odmah otvaram vatru. S poveanjem brzine iskljuio sam hlaenje. Vrlo vano ako motor zakuha, nita zato ako se i raspadne motor - uhvatio sam ga, kako bilo da bilo.

Spitfire juri i pada poput meteora kroz svemir. Tko zna to se odigravalo u Tommyjevoj kabini, tko zna to je poduzimao i emu se nadao.

20.000 stopa - opet mi je u vidokrugu i opet pucam. 18.000 stopa - odluujem se zaustaviti na 1.000 stopa. 12.000 stopa - moj motor poinje kuhati. 6.000 stopa - udaljenost meu nama se poveava, namjerio sam se na sranog

protivnika. Poskakuju slualice na mojim uima, u glavi mi puca. Paklena su ova luaka poniranja,

teak ispit izdrljivosti i zrakoplova i pilota. Strgnuo sam masku s kisikom sa svoga lica.

29

Miris glikola u kabini. Motor kuha, toplina ulja raste, a brzinomjer pokazuje preko 800 kilometara na sat.

3.000 stopa - Tommy polako ispravlja zrakoplov poslije obruavanja. Obojica letimo preko zasnjeenih povrina u visini obalnih planina.

Priznajem, Spitfire je nevjerojatan zrakoplov. Izmeu nas sve vea udaljenost. Obojica hitamo k otvorenom moru, svatko sa svojim ciljem. Dajem se u potjeru, svjestan da se neu moi pohvaliti. Moj motor stenje. Smanjujem brzinu i otvaram radijator grijanja. Pogled prema puini: moj Tommy sada siuna toka na horizontu.

Povratak u irokom luku, let preko fjorda Inner, prije toga preko svih planinskih provalija. Velianstvena panorama, zadivljujua.

13.03 - prizemljenje. Drhtim, cvokoem. Sav sam ispunjen bijesom i hladnoom koja mi se uvukla u kosti.

Dotaklo me obruavanje, ponajvie jalova utrka. Izgovorio sam samo etiri rijei: - Daj mi dupli brandy! 4. oujka 1942. Moj Tommy nije dolazio puna tri dana. U ime jurnjave za uljezom zapovijedajui asnik otvara bocu sjajnog Hennesseyja,

rijetka i vrijedna nagrada ovdje daleko na sjeveru. Naravno, slabije me oduevljavala pobjeda nad bocom konjaka nego sama pobjeda nad

neprijateljem. Ja sam ratni pilot koji se ne zadovoljava igrom lovice na nebeskom svodu. 5. oujka 1942. Povik iz susjedne sobe: - Opet je tu! Dvadeset ili trideset dugih koraka, i ja sam u mojem zrakoplovu, sekundu zatim startam. 12.02 - brzo uzdizanje u oblano nebo. 12.10 - visina 15.000 stopa, namjetam masku za kisik, ubitana studen. - Bandit, u zoni Caesar-lda-Hanni 7-0 - javljaju. - Victor, victor, poruka primljena - odgovaram. Visina 20.000 stopa. - Bandit sada u sektoru Caesar-Kurfurst. - Victor, victor, poruka primljena. S visine od 22.000 stopa penjem se na 25.000. Danas ga moram uhvatiti. Njegovo mi

vrljanje izgleda kao temeljito pretraivanje morskih uvala u potrazi za naim skrivenim bojnim brodovima.

Na 25.000 stopa pretraujem nebo unaokolo i naprijed, sprijeda i sasvim lijevo otkrivam malu crnu mrlju, veoma upadljivu na bijeloj pozadini.

To je Spitfire koji isputa trag. Tommy nailazi u irokom luku, usmjeren na fjord Inner. Zadravam postignutu visinu i prouavam svoj budui plijen. Tommy izvodi dva puna kruga, bit e da fotografira.

Zauzimam poloaj iznad njega, on je toliko zaokupljen svojim zadatkom pa ne obraa nikakvu pozornost na mogue iznenaenje. Vraa se jueranjim kursom. Usporavam i pripremam oruje. Proi e nekoliko sekundi, i - paljba!

Lijepo se vidi kako moji rafali vode do trupa Spitfirea, koji posre, nema mu spasa, nema bijega, ne ovaj put. Tragovi dima na nebu, ponovo pucam. Neto prska po mojem vjetrobranu. Je li to ulje iz moga motora? Ne vidim naprijed, zastrt mi je pogled. Ve dosta dugo nisam