KULTURA GOVORA     (MILAN ŠIPKA)

 

UVOD

            Potrebno je razgraničiti i definirati temeljne pojmove jezik i govor. To su dva različita fenomena koji su u nerazdvojivoj vezi, tako da je teško govoriti o jednom od njih ne uzimajući u obzir i onaj drugi. budući da se bez osnovnih naučnih saznanja o jeziku i govoru ne može objasniti ni shvatiti ...suština kulture govora, bitna je i nauka koja se bavi tim fenomenima. To je zapravo čitav niz nauka koje jezik i govor proučavaju s posebnih aspekata, ali su zbog istog predmeta proučavanja objedinjene pod zajedničkim nazivom nauka o jeziku.

 

JEZIK I NAUKA O JEZIKU

 

Jezik (pojam i definicija)

            Budući da je jezik u isto vrijeme i psihološki, neurološki, društveni, etnički, semiološki, komunikološki i kulturološki fenomen, predmet je zanimanja i izučavanja, osim lingvistike, i više različitih nauka: psihologije, neurologije, sociologije, etnologije, politikologije, semiologije, komunikologije, kulturologije, pa i filozofije. Zato se jezik može definirati iz više različitih aspekata. Ipak, nijedna definicija ne objašnjava do kraja to najsavršenije dostignuće ljudskog duha.

            Najpotpunija definicija jezika polazi od 2 elementa, tj. odgovara na 2 bitna pitanja: šta je to jezik po svojoj unutrašnjoj strukturi, kako funkcionira i čemu uopće služi.

Jezik je veoma složen sistem znakova (sa pravilima za njihov izbor, kombinovanje i upotrebu) pomoću kojih se ljudi u određenoj društvenoj zajednici međusobno sporazumijevaju, iskazuju jedni drugima svoje misli i osjećanja i obilježavaju se kao pripadnici upravo te zajednice, ili ove ili one društvene grupe u okviru nje.

Sa stanovišta uloge jezika u životu čovjeka i ljudskog društva, jezik se definira i kao 'sistem znakova koji čovjeku omogućava razvijen društveni i duševni život, i koji se ostvaruje u općenju među ljudima'(Bugarski).

Dakle, jezik je u općem smislu, određen i uređen sistem znakova kojima je osnovna funkcija sporazumijevanje među članovima jedne društvene zajednice.

Kad je riječ o prirodnom ljudskom jeziku, taj sistem znakova predstavljaju artikulirani glasovi i njihove značenjski relevantne kombinacije (morfeme, lekseme, sintakseme) ili pisani znakovi, slova, pomoću kojih se te jezičke jedinice obilježavaju. Postoje i drugi sistemi znakova za

sporazumijevanje među ljudima, kao što su npr. gesti, mimika, dimni signali kod Indijanaca, saobraćajni znaci na ulicama, i sl., ali se nijedan od thi sistema ne može porediti s prirodnim ljudskim jezikom.

Jezik je u tom smislu daleko najsloženiji, čovjekovim društvenim i duhovnim potrebama najprimjereniji sistem znakova za iskazivanje misli i osjećanja i sporazumijevanja među ljudima u jednoj društvenoj zajednici. Mogućnosti izražavanja u jeziku i pomoću jezika su neograničene, pa se može reći da je to najsavršeniji sistem znakova u funkciji komunikacije.

Ne postoji univerzalan sistem znakova za sporazumijevanje među svim ljudima na svijetu. Ima mnogo različitih prirodnih ljudskih jezika. Svaki normalan čovjek, kao svjesno biće, ima urođenu sposobnost da nauči bilo koji od jezika na svijetu, bez obzira na tip njegove strukture. Ta sposobnost se naziva jezička sposobnost. Jezičko znanje, koje se usvaja od ranog djetinjstva pa do kraja života, podrazumijevakompetenciju (poznavanje) sistema znakova za sporazumijevanje  - koda i kompetenciju (poznavanje) pravila za njihov izbor, kombinovanje i upotrebu - komunikacije.

Postoje 3 bitna svojstva čovjeka u vezi s jezikom: jezička sposobnost, jezičko znanje (sa kompetencijom koda i kompetencijom komunikacije) i jezička upotreba. Prvo sredstvo je urođeno, dok se druga dva svojstva stiču i razvijaju u okviru društvene zajednice.

 

Osnovne funkcije jezika

            Jezik (pretočen u govor) ima 3 osnovne funkcije. One su međusobno povezane i nerazdvojive, te utkane u svaki govorni čin. To su:

1.       komunikativna (sporazumijevanje);

2.       ekspresivna (izražavanje);

3.       simbolička (obilježavanje).

Komunikativna funkcija jezika – osnovna funkcija jezika je da omogući saopćavanje, odnosno prenošenje

poruka jednog člana govorne zajednice drugim članovima te zajednice, čime se obezbjeđuje njihovo međusobno sporazumijevanje. Po tome je komunikativna funkcija jezika funkcija sporazumijevanja.

Ekspresivna funkcija jezika se ispoljava pri svakom izražavanju vlastitih misli i osjećanja, ali je najviše izražena u književno-umjetničkom stvaralaštvu, posebno u književnim vrstama u kojima je zastupljena emocija. Pošto ova funkcija jezika podrazumijeva upravo iskazivanje emocija, naziva se još i emotivnom, tj. emocionalnom i afektivnom. Ona se ogleda ne samo u književno-umjetničkom stvaralaštvu, nego i u interpretaciji umjetničkih tekstova: izražajnom čitanju,

prepričavanju, recitovanju, pripovijedanju o nekom događaju i sl. To je značajno sa stanovišta izgradnje kulture govora, kao elemenata opće kulture svakog obrazovanog čovjeka, a još više kao dijela profesionalne osposobljenosti (glumaca, nastavnika, novinara, političara i dr.). Svaki govorni iskaz je manje ili više emocionalno obojen, jer čovjek nije samo racionalno, nego i emocionalno biće.

Simbolička funkcija jezika – o trećoj osnovnoj funkciji jezika se rijetko govori, iako je i ona uvijek prisutna i povezana s prethodne dvije. Ne možemo izgovoriti ni jednu riječ i rečenicu, a da se pri tome ne obilježimo kao predstavnici ove ili one govorne ili društvene zajednice, da ne pokažemo stepen svog obrazovanja, kulture, inteligencije, itd. Čovjek se samim svojim govorom, i bez svoje volje, obilježava. Obilježavati se može i svjesno, namjerno, ovakvim ili onakvim izborom jezičkih sredstava. Najbolji primjer takvog obilježavanja je jezičko ponašanje pripadnika pojedinih nacija u BiH. One namjerno biraju i upotrebljavaju riječi i oblike i druga jezička sredstva karakteristična za njihov nacionalni jezički standard (srpski, hrvatski, bošnjački), insistirajući na onim obilježjima koja imaju posebno simboličko značenje.

 

Jezik ima i druge različite funkcije, što znači da je funkcionalno polivalentan. Pomenućemo još dvije funkcije. To su kognitivna ili spoznajna funkcija, kojom jezik, povezan s mišljenjem, doprinosi širenju spoznaja o svijetu koji nas okružuje, i kulturna funkcija, po tome što jezik služi kao sredstvo usmenih predanja u narodu i svekolikog književno-umjetničkog stvaralaštva, za bilježenje i čuvanje od zaborava podataka o raznim kulturnim i društvenim zbivanjima, itd.

 

Jezik i društvo

            Jezik je nastao zajedno s društvom, u prvobitnim ljudskim zajednicama, kao rezultat čovjekovih potreba da se u procesu rada i borbi za savladavanje sila prirode sporazumijeva s drugim članovima svog užeg ljudskog kolektiva. Jezik se zajedno sa društvom razvija, trpeći promjene koje se u njemu zbivaju, ali i sam utječući na društveni razvoj. Tako su jezik i društvo nerazdvojno povezani i međusobno uslovljeni. Vezu i međusobnu zavisnost jezika i društva pokazuju osnovne funkcije jezika, posebno komunikacijska. Prirodnim ljudskim jezikom kao kodom moguće je komunicirati samo u određenom ljudskom kolektivu, dakle, u društvu. Teorije o postanku jezika potvrđuju društveni karakter jezika (teološka: da je jezik Božiji dar i materijalistička; da je jezik izraz potrebe čovjeka da u procesu rada i života komunicira s drugim članovima svoje zajednice).  Ljudska zajednica bez jezika je nezamisliva, jer takva zajednica ne postoji niti je postojala. Jezik je faktički mrtav bez društvene zajednice u kojoj se jedino može ostvarivati kao sredstvo komunikacije. S nestankom zajednice u kojoj jezik služi kao komunikacijsko sredstvo, nestaje i sam jezik. Tako su iščezli i mnogi stari narodi, i zajedno s njima i njihovi jezici.

 

Narodni, književni i standardni jezik

            Pod prirodnim ljudskim jezikom se podrazumijevaju 3 različita fenomena. Prvi je jezik kojim govori narod u svakodnevnoj komunikaciji (različito u različitim krajevima). To je narodni jezik. Drugi jeknjiževni jezik, a treći standardni jezik.

            Narodni jezik je skup svih narodnih govora ili dijalekata koji po svojim bitnim karakteristikama predstavljaju cjelinu i razlikuju se od susjednih jezika. Osnovno obilježje narodnog jezika je njegova raznolikost i neujednačenost. Narod u različitim krajevima na području jednog jezika različito govori. Ponekad su te razlike tolike da se pripadnici istog jezika teško međusobno mogu razumjeti. To svakako otežava širu komunikaciju, pa se stoga, radi prevladavanja teškoća, formira prvo književni jezik, a potom i standardni jezik.

            Književni jezik je jezik knjige ili, šire shvaćeno, jezik pismenosti – pismeni jezik. Književni jezik se javlja kad se neki narod opismeni, tj. kad stekne pismenost, kad dobije svoje pismo. Kod nas je to bilo prije 1100 godina, kada smo zaslugom sljedbenika Ćirila i Metodija dobili svoje prvo pismo – glagoljicu, a potom ćirilicu i latinicu, uz tzv. arebicu, koja se upotrebljavanja kod naših muslimana od dolaska Turaka na ove prostore, do početka 20. stoljeća. Na osnovu toga možemo zaključiti da je književni jezik poseban, relativno homogen jezički idom, koji služi kao instrument književnog i uopće kulturnog stvaralaštva kao i pismene komunikacije na užem ili širem prostoru. Književni jezik se razlikuje od jezika književnosti.

            Standardni jezik se od književnog jezika razlikuje po tome što je obavezno normiran, što znači da je uređen i ujednačen eksplicitnom normom, i ima razrađene funkcije kojima se zadovoljavaju kulturne i druge potrebe civiliziranog društva. Standardni jezik je posebno odabran i normiran (standardizovan) idiom koji je, zbog zadovoljavanja mnogostrukih društvenih potreba, funkcionalno polivalentan. I standardni jezik se razlikuje od jezika književnosti. Pošto se normira, standardni jezik se odvaja od svoje dijalekatske osnovice, i postaje autonoman vid jezika, koji se razvija po posebnim zakonitostima i izgrađuje kao naddijalekatski instrument civilizacije i kulture određene društvene zajednice, najčešće ranga nacije, zbog čega mu je jedno od osnovnih obilježja visok stepen homogenosti i ujednačenosti. Izgrađivanje standardnog jezika je vrlo složen proces koji zapravo nikad ne prestaje.

            Kad se govori o jezičkoj normi, postoji implicitna ili inherentna norma, koju ima svaki jezički idiom bilo kojeg ranga, kao što su narodni govori i dijalekti, pa čak i jezik pojedinca (idiolekt), i postojieksplicitna, preskriptivna, standardno-jezička norma, koja je rezultat normiranja, tj. propisivanja i društvenog nametanja širem jezičkom kolektivu u procesu standardizacije. Norma je skup osobina (fonetskih, morfoloških, sintakstičkih i leksičko-semantičkih) koje karakterišu neku jezik, dijalekt ili idiolekt.

 

Raslojavanje jezika

            Pod utjecajem društvenih faktora, tj. zavisno od toga kakva mu je uloga u određenom društvu i kulturi, tačnije, u kojoj se funkciji javlja, na kojem prostoru i u kojoj situaciji se upotrebljava, itd. jezik se raslojava. U lingvističkoj literaturi se navodi funkcionalno, socijalno,

teritorijalno, nacionalno, individualno raslojavanje, pa onda disciplinarno, situaciono, tematsko, a neki autori pominju i spolno, starosno, vremensko raslojavanje i dr.

             Razlike između varijanti jednog standardnog jezika nisu svugdje iste: negdje su veće, negdje su manje. Ali ono što je bitno je da te razlike ne ometaju normalnu jezičku i kulturnu komunikaciju među izvornim govornicima različitih varijanti unutar jednog standardnog jezika.

            Drugi vid raslojavanja standardnog jezika u upotrebi je funkcionalno-stilsko raslojavanje. Rezultat tog raslojavanja su funkcionalni stilovi. Postoji 5 osnovnih funkcionalnih stilova: književno-umjetnički, publicistički, naučni, administrativni i razgovorni funkcionalni stil. Stilovi se dalje razlažu na podstilove, a oni se razlažu na žanrove.

            Književno-umjetnički stil karakterističan je za književno-umjetničko stvaralaštvo. To je specifičan stil koji po svojoj prirodi odstupa od standardnojezičke norme. Poznato je postojanjepjesničke slobode (licentia poetica), koja stvaraocu književno-umjetničkog djela omogućava i dopušta da, iz umjetničkih razloga, u manjoj ili većoj mjeri krši standardnojezičku normu. Insistiranje na standardnojezičkoj normi bi u umjetničkom djelu išto nauštrb umjetničkog stvaralaštva i vrijednosti pjesničkog djela. Za ovaj stil su karakteristični ekspresivnost, slikovitost, emocionalnost, estetičnost iritmička organizacija. Odlike književno-umjetničkog stila su i osobenost sintaksičke strukture i bogatstvo rječnika. Književno-umjetnički stil se razlaže na podstilove: prozni, poetski i dramski, a oni se dalje dijele na rodove i vrste (žanrove), prije svega na lirski, epski i dramski rod, a svaki od njih ima veliki broj vrsta i podvrsta.

            Publicistički stil je zastupljen u publicistici. Publicistika je vid intelektualne djelatnosti koja se sastoji u argumentiranoj analizi aktuelnih pojava u različitim oblastima društvenog života (ekonomiji, politici, nauci, kulturi i dr.), te objavljivanju takvih analiza u štampi i elektronskim medijima, ili u glasilima (biltenima) državnih organa i različitih organizacija. Publicistika je specifična djelatnost, pa zahtijeva poseban stil izražavanja i poseban izbor jezičkih izražajnih sredstava. Publicistički radovi mogu biti informativni, analitički, satirički, polemički ili diskusioni, a u njima se najčešće obrađuju političke, ekonomske, filozofske, moralne i književne teme. Publicistički stil, kao i književno-umjetnički, nije homogen. Razlaže se na 2 podstila: uži publicistički i novinarski (žurnalistički), a oni se dalje dijele na više žanrova u pismenoj ili usmenoj komunikaciji (novinska vijest ili informacija, zatim uglavnom u štampi: izvještaj, članak, uvodnik, komentar, pismo, otvoreno pismo, intervju, pamflet, prikaz, feljton, dnevnik, zatim na javnom skupu ili radiju i televiziji govor, referat, razgovor, uvodno izlaganje, učešće u diskusiji i sl.). Specifičnost ovog stila je da se javlja i u usmenoj i u pismenoj formi.

            Naučni stil funkcioniše u oblasti nauke. I on se dijeli na 3 osnovna podstila. To su strogo naučni (akademski), naučno-udžbenički (naučno-edukativni, jer se proteže na razne vrste edukativnog rada) i popularno-naučni. Ovi podstilovi su zastupljeni i u nauci i u jeziku: prvi u naučnim raspravama i člancima, drugi u udžbeničkoj i priručnoj literaturi, ali i u drugim vidovima edukativnih aktivnosti, a treći u popularno-naučnim radovima. Podstilovi naučnog stila se granaju na više različitih vrsta radova. Tako se u strogo naučne vrste ubrajaju naučna monografija, naučna studija, naučna rasprava, naučni članaki izvještaj o obavljenim naučnim istraživanjima; u naučno-edukativne: udžbenik, priručnik, skripte, obrazovne emisije na radiju i

televiziji i sl.; a u popularno-naučne: prilozi u jezičkim rubrikama u štampi, popularno-naučne emisije na radiju i telviziji, popularno-naučni filmovi, zbirke popularno-naučnih tekstova, popularnonaučne knjige i sl.

            Administrativni stil je po svojim osobinama na suprotnom polu od književno-umjetničkog stila. Karakteriše ga odsustvo estetske funkcije, ekspresivnosti i metaforičnosti izraza, ustaljenost strukture koja često prelazi u stereotipnost, zatim oficijelnost, uklopljenost u standardnojezičku normu, uz težnju ka čuvanju arhaičnih formi, i zuzetno velika žanrovska raznovrsnost. Administrativni stil se javlja i u pismenoj (što je najčešće) i u usmenoj komunikaciji (politički i drugi govori, učešće u diskusiji, poslovni razgovori, diplomatski pregovori i sl.). I ovaj stil se dijeli na više podstilova: zakonodavno-pravni (jezički izraz zakonskih propisa, odluka, ukaza, direktiva, rezolucija, statuta, itd.), poslovni (stil dogovora, sporazuma, ugovora, faktura, i sl.), diplomatski (jezik međunarodnih ugovora, konvencija, memoranduma i sl.), individualno-potvrdni (stil diploma, svjedočanstava, uvjerenja, potvrda i sl.), tekorespondencijski (stil pisama, telegrama, molbi, žalbi, izvještaja, zahtjeva, poziva, punomoći i sl.).

            Razgovorni stil je karakterističan za svakodnevnu verbalnu komunikaciju, uglavnom usmenu, po čemu se razlikuje od pretežno 'knjiških' stilova (književno-umjetničkog, publicističkog, naučnog i administrativnog). Karakteriše ga neoficijelnost, ležernost, spontanost, privatnost, dinamičnost i sloboda izražavanja. I ovdje su česta odstupanja od standardnojezičke norme, pa i česta izlaženja van okvira standarnog jezika (govor u dijalektu, sociolektu, žargonu i sl.). Takva odstupanja su opravdana samo u neformalnim vidovima usmene komunikacije, koji su u ovom stilu i najčešći (privatni razgovori, pričanje viceva i sl.), dok u sferama gdje funkcioniše jezički standard (npr. u razgovoru studenta s profesorom, u službenoj komunikaciji između nadređenih i podređenih), to ukazuje na nizak stepen kulture govora i kršenje osnovnih normi pristojnog ponašanja.

            Individualno raslojavanje je karakteristično za sve stilove, što znači da svaki govorilac jednog jezika govori i piše na svoj način, svako ima svoj stil. Stil, to je čovjek sam.

            Funkcionalni stil je vid govorne realizacije jezika uslovljen njegovom upotrebom u različitim područjima ljudske djelatnosti, te ga karakteriše određeni specifičan izbor jezičkih izražajnih sredstava na raznim nivoima jezičke strukture.

 

Jezik i mišljenje

            Ekspresivna funkcija jezika, čija je suština iskazivanje čovjekovih misli i osjećanja govorom, sama po sebi ukazuje na vezu između misli i jezika. Činjenica je da se misli iskazuju pomoću jezika, da se u njemu misli otjelovljuju, ali i činjenica da mišljenje ponekad može biti nezavisno od jezika, kao što se i jezik ponekad može odvojiti od mišljenja. Misao se ipak najčešće izražava putem jezika, tj. govorom. Jezik i mišljenje međusobno se dopunjuju i podstiču i ne mogu se odvojiti jedno od drugog. Mišljenje utječe na razvoj jezika, odnosno sposobnosti

govora, i obratno – jezik utječe na razvoj mišljenja. To znači i da se kultura govora razvija usavršavanjem čovjekovog mišljenja i osjećanja.

 

Nauka o jeziku i njene discipline

            Nauka o jeziku je skup većeg broja nauka kojima je jezik osnovni predmet proučavanja. Svaka od njih pristupa jeziku s posebnim istraživačkim interesima i ciljevima. Nauka o jeziku naziva selingvistika (lat. lingua – jezik). Lingvistika objedinjuje više različitih naučnih disciplina: autonomnih i onih koje su nastale u dodiru s drugim društvenim naukama koje se zanimaju za jezik (sociologijom, etnologijom, antropologijom, psihologijom, neurologijom, itd.). Lingvistika je relativno mlada nauka. Razvijala se u 19. i 20. stoljeću, ali to ipak ne znači da se ljudi ranije nisu zanimali za jezik i da ga nisu proučavali (u Kini, Indiji, staroj Grčkoj i Rimu).

Tada je nastala posebna nauka o jeziku – filologija (grč. bukvalno – ljubav prema riječi, govoru),i sprva nauka o jeziku, književnosti i kulturi starih Grka (potom i Rimljana). Druga klasična nauka o jeziku, koja se također razvila u staroj Grčkoj, je gramatika (doslovno: 'pismena', od grč. grammatike techne –'pismena vještina'), koja se bavi opisom, poređenjem, razvojem, ali i pravilnošću elemenata sistema pojedinih jezika ili skupina jezika. Za kulturu govora su bitne još dvije normativne discipline: ortografijaili pravopis (nauka o pravilnom pisanju i sistem normi koje utvrđuju pravilno pisanje) i ortoepija ilipravogovor (nauka o pravilnom izgovoru riječi i rečenica i sistem normi koji taj izgovor regulišu).

            Nauka o jeziku je veoma razgranata i multidisciplinarna, što svjedoči o svestranom interesovanju za tako složenu i slojevitu pojavu kao što je prirodni ljudski jezik.

 

GOVOR

Definicija govora

Jezik je sistem unakova, a govor je individualna realizacija tog sistema. To je 'djelatnost govorne osobe, koja se sastoji u upotrebljavanju jezika ili ma kojeg njegovog dijela u svrhu uzajamnog djelovanja s drugim članovima govorne zajednice' (Bloch). Govor stoji u opoziciji prema jeziku, ali to su dvije međusobno uslovljene pojave, te ih treba posmatrati u jedinstvu. Važno je imati na umu nerazdvojivost jezika i govora. Govor je bez jezika nemoguć, a jezik bez govora mrtav.

U vezi s govorom treba znati šta je govorni predstavnik, govorna zajednica, govorni događaj, govorni čin (akt), govorna situacija i govorne uloge.

Govorni predstavnik je čovjek koji ima jezičku sposobnost i znanje tog jezika, tj. kompetenciju koda i kompetenciju komunikacije, što mu omogućuje da se njime uspješno služi.

Govorna zajednica je skup govornih predstavnika jednog jezika, pomoću kojeg se oni međusobno sporazumijevaju u interakcijama svih vrsta.

Govorni događaj je ukupnost komunikacijskih aktivnosti u ostvarenom procesu sporazumijevanja unutar jedne govorne zajednice. Jedan govorni događaj je ograničen početkom i završetkom komunikacije.

Govorni čin (akt) je iskaz ili saopćenje u okviru govornog događaja.

Govorna situacija je nejezički kontekst u kojem se ostvaruje proces sporazumijevanja, tj. govorni događaj. Tu se podrazumijeva fizički ambijent (mjesto gdje se govori, vrijeme kad se govori i okolnosti u kojima se govori), institucionalizovani ambijent (domen, djelatnosti, društvene uloge komunikatora), zatim teme saopćavanja i ukupno pragmatičko, sociološko i psihološko okruženje komunikacije.

Govorne uloge su ispoljavanje različitih društvenih uloga u kojima se govorni predstavnik nekog jezika nalazi dok govori. Govorne uloge npr. mogu biti profesor i student, komandant i potčinjeni, službenik i stranka, ljekar i pacijent, itd.

Usmeni i pismeni govor

            Govor se može ostvarivati na 2 načina: akustičkim znakovima, tj. artikulisanim glasovima (fonemima) i pisanim, vizuelnim znakovima (signalima). Prema tome se govor dijeli na usmeni, koji se ostvaruje fonemama, i pismeni, koji se ostvaruje grafemima. Iako je i jedno i drugo govor, često se pod govorom podrazumijeva samo usmeni govor, dok se pismeni govor smatra posebnom pojavom vezanom za pismo i pisanje.

Razlike između usmenog i pismenog govora

            Iako su i usmeni i pismeni govor u suštini ista pojava, oni se ne mogu poistovjećivati. Kad se usmeni iskaz prenese na papir, to nije potpuno vjerna slika izgovorenog – poput odraza u ogledaju. Razlike između usmenog i pismenog govora mogu biti manje ili veće, ali apsolutne podudarnosti nema.

            Prva i osnovna razlika između usmenog i pismenog govora iskazuje se u karakteru znakova (signala) pomoću kojih se ostvaruju. Usmeni se ostvaruje pomoću akustičkih signala (fonema) koji se primaju auditivno, a pismeni se ostvaruje pomoću vizuelnih sredstava (grafema) koji se primaju optički. Druga razlika je u tome što u usmenom govoru ima više zvukova nego što ima znakova u pismenom govoru, tako da se sve ono što se čuje u govoru ne može zabilježiti i ne može se predstaviti pismenim znakovima, niti je takvo nešto potrebno. U našem jeziku ima 30 glasova i 30 slova, i to znači da imamo 30 fonema i 30 grafema. Glasova, koji su alofone, ima više, ali one se ne bilježe. Sljedeća je razlika u tome što nema apsolutne podudarnosti između osnovnih strukturnih jedinica jednog i drugog govora. Razlika je i u tome što se akcenti i dužine vokala pri pisanju ne bilježe, osim samo u nekim slučajevima.

            Usmeni govor ima svojstvo pratećih vrednota: intonaciju, intenzitet, rečenični tempo, pauzu, gest, mimiku i stvarni kontekst. Te vrijednosti usmenog govora se teško mogu prenijeti na papir, pa se praktično i ne registruju pri pisanju. Samo se djelimično rečeničnim znacima: tačkom, zarezom, upitnikom, uzvičnikom, dvotačkom ili s tri tačke može naznačiti ovakva ili onakva intonacija ili pauze, ali se ostale vrednote nikako ne obilježavaju, niti se mogu obilježiti u pisanom tekstu.

            S druge strane, pisani govor ima svojstvo različitih fontova i različitih vrsta slova unutar njih: kapitale ili majuskule (velika slova), minuskule (mala slova), bold (masna ili polumasna slova), italic ili kurziv (kosa slova), underline (podvučena slova), ukrašeni inicijali, itd. Sve se to zanemaruje u usmenom govoru, jer se ne može akustički izraziti.

            Usmeni i pismeni govor se razlikuju i po brzini prenošenja poruka. Različitom brzinom saopćavanja se postižu raznovrsni efekti. Po svojoj prirodi usmeni govor je živ i dinamičan, a pismeni statičan.

            Čovjek 3 puta više govori nego što piše. Suprotno tome, u nastavi maternjeg jezika i u razvijanju kulture govora neuporedivo se više pažnje poklanja pismenim, nego usmenim vježbama.

            Poruku 'Piši kako govoriš, a čitaj kako je napisano' treba zamijeniti porukom 'Ne piši uvijek onako kako govoriš, i ne čitaj uvijek onako kako je napisano', odnosno 'Piši onako kako nalaže pravopis, a čitaj, izgovaraj i govori onako kako propisuje pravogovor!'.

 

KULTURA GOVORA

O kulturi uopće

            Riječ kultura potiče iz latinskog jezika (izvorno cultura), a u vezi je sa glagolom colo, colui, cultum s osnovnim značenjem obrađivati, gajiti, njegovati, a potom i brinuti se (o nečemu),usavršavati, oplemenjivati, obrazovati. Po tome je kultura u osnovi sve ono što je obrađeno, odnjegovano, usavršeno.

            U najširem smislu, kultura je sve što je, u nastojanju da pokori prirodu i prilagodi je svojim potrebama, stvorio čovjek svojim tjelesnim i umnim radom. Svijet koji nas okružuje dijeli se na kulturu (materijalna dobra i duhovne vrijednosti koje je stvorio čovjek) i prirodu (sav ostali živi i neživi svijet koji se razvija spontano, netaknut čovjekovom rukom).

Kultura se u tom smislu dijeli na materijalnu kulturu (sredstva za proizvodnju i druge materijalne vrijednosti, tj. materijalna dobra koja je stvorio čovjek) i duhovnu kulturu (skup rezultata čovjekovog rada u duhovnoj sferi – nauka, umjetnost, organizacija društvenog života, politika, običaji, moral, itd.).

Kultura nije statična, nego dinamična pojava. S razvojem društva i usavršavanjem procesa rada i sredstava za proizvodnju, razvija se i sama kultura. Može se govoriti o specifičnosti kulture na svakom stupnju društvenog razvoja.

Kao dinamična pojava, kultura je u užem značenju stepen usavršenosti postignut u ovladavanju nekom oblašću znanja ili umijeća i uopće društvenog života (muzička kultura, likovna kultura, fizička kultura, zdravstvena kultura, kultura ishrane, kultura rada, kultura odijevanja, kultura komunikacije, pa i kultura govora). Kultura je još i stepen obrazovanja, načitanost, prosvijećenost, pristojnost u ponašanju, finoća, itd. Čovjek se ne rađa obrazovan, načitan, prosvijećen, uglađen i sa razvijenim higijenskim, radnim i drugim navikama. To se postiže postepeno, od ranog djetinjstva, do zrelih čovjekovih godina.

Kulture nema bez rada, bez organizovanih i sistematskih nastojanja da se postigne određeni stepen usavršenosti nekoj oblasti društvenog života. Kulture nema ni bez učenja i obrazovanja, bez navikavanja na dobre običaje i pristojnosti u ophođenju s drugim ljudima. Kulture nema bez napora.

Kultura govora (pojam i definicija)

            Kultura govora je vid duhovne čovjekove kulture. To je stepen usavršenosti vlastitog govora, tj. ovladavanja vještinom pravilnog, tačnog i tečnog iskazivanja vlastitih misli i osjećanja i uspješne komunikacije s drugim članovima govorne zajednice. Tako definirana, kultura govora je isto što i pismenost u najširem smislu te riječi.

            Za onog ko ima odnjegovanu kulturu govora, ko ima razvijenu sposobnost usmenog i pismenog izražavanja, može se reći da je pismen u najširem smislu te riječi, ne samo kada piše, nego i kada govori.

Potreba i značaj kulture govora

            Osnovni cilj čovjekove verbalne komunikacije s drugim članovima govorne zajednice je prenošenje poruka, tj. saopćavanje vlastitih misli i osjećanja. Nema sumnje da će u tome biti uspješniji čovjek koji ima izgrađenu kulturu govora, ko umije na pravi način, potpuno i jasno, obavijestiti, obrazložiti i ubijediti. U profesionalnom radu bilo koje vrste, kultura govora je od velikog značaja. Upravo stoga u poslovnom svijetu vještina govorenja ima visoku cijenu.

            Kultura govora je posebno važna za one kojima je govor osnovno sredstvo profesionalnog rada, a to su, prije svih: nastavnici, glumci, spikeri, novinari, naročito voditelji radio i televizijskih emisija, advokati, propovjednici, propagandisti, vojne starješine i profesionalni političari. Uspjeh njihovog rada ili misije u velikoj mjeri zavisi od toga kako govore.

            Jedan od prvih značajnijih ljudi koji je shvatio moć govora u postizanju određenih ciljeva u životu bio je poznati grčki govornik Demosten. Demosten je u svojoj osamnaestoj godini života shvatio da su mu tutori rasturili imetak i prisvojili nasljedstvo. Jedini način da ostvari svoje pravo bila je rasprava pred sudom. Tada se svaki učesnik u raspravi sam branio, a moć

govorništva je bila na veoma visokoj cijeni, tako da je od snage, ljepote i ubjedljivosti govora zavisio uspjeh u raznim poslovima, posebno sudskim. Demosten je bio žgoljav i nervozan, imao je govorne mane, pa ga je publika u sudnici ismijala i izviždala. Razočarani Demosten je potražio savjet učitelja besjedništva i oni su mu preporučili da vježbama uklanja mane u svom govoru i usavršava govorničku vještinu. Kasnije je i sam, kad bi ga upitali šta je najvažnije u govorničkoj vještini, odgovarao 'Najvažnije su 3 stvari: kako se nešto kaže, kako se nešto kaže i kako se nešto kaže'. Nakon dugih i upornih vježbanja (mač ispod ramena, kamenčići u ustima, i sl.), Demosten je popravio izgovor, ojačao svoj glas i usavršio govorničku vještinu do te mjere da je postao najveći govornik stare Grčke, a po svemu, uz Cicerona, i najveći govornik svih vremena u svijetu. On se nije držao samo sudske rasprave. Poznate su i njegove političke besjede, među kojima se ističu tzv. filipike, govori protiv zavojevačke politike Filipa Makedonskog.

            Demostenov primjer pokazuje da se u usavršavanje govora mora uložiti veliki napor. Dobar govornik se ne rađa, nego se postaje, i to upornim vježbanjem i strastvenom željom da se savlada govornička vještina. Pri tome su govornički talent i druge predispozicije (zdravi i snažni govorni organi i ispravna artikulacija glasova) veoma važni. Ali, sam talent bez usavršavanja ne znači mnogo. Treba stalno imati na umu činjenicu da bez rada na postizanju pravilnog i jasnog govora niko ne može sreći toliko potrebnu i životno važnu kulturu govora.

Osnovna svojstva dobrog govora

            Osnovna svojstva dobrog govora su pravilnost, jasnoća, jezgrovitost, tečnost i svrsishodnost. Sva ova svojstva posebno, i zajedno, su uslov uspješne verbalne komunikacije.

            Pravilnost podrazumijeva ispravnu i jasnu, razgovijetnu artikulaciju svih glasova (fonema) jednog jezika i njihovo pravilno bilježenje odgovarajućim znakovima (grafemima), kao i usklađivanje vlastitog govora s važećim ortoepskim, ortografskim, gramatičkim i leksičkim normama standardnog jezika.

            Ovdje se ukazuje na dvije vrste grešaka: u izgovoru i pisanju nekih glasova, i u oblicima riječi. Najčešće se griješi u izgovoru afrikatskih parova č-ć, dž-đ, zatim refleksa glasa jat u ijekavskom izgovoru (mnogo rjeđe u ekavskom) i glasa h, koji je različito zastupljen u 3 naša novoštokavska standarda: srpskom, hrvatskom i bosanskom.

Jasnoća je važna sa stanovišta verbalne komunikacije. Da bi komunikacija bila uspješna, poruke koje se upućuju ostalim učesnicima u procesu komunikacije moraju biti pravilne i jasne, inače ih primaoci neće moći protumačiti i shvatiti.

Jasnoća govora se postiže korektnim izgovorom i pravilnim pisanjem, odmjerenim tempom izlaganja, logičnim pauzama, odgovarajućim izborom riječi, uz izbjegavanje ambigviteta (dvosmislenosti, neodređenosti, nejasnoća) i pretjerane upotrebe riječi stranog porijekl, posebno onih čija značenja nisu bliska širem krugu sagovornika. Svi su ovi faktori važni, ali najvažnije mjesto ima umjesno služenje riječima.

            Riječi mogu imati različita značenja, i različite međusobne veze i odnose. Tu je polisemija(višeznačnost riječi – npr. imenica glava osim osnovnog značenja ima i drugih značenja), monosemija(jednoznačnost riječi – npr. olovka i čokolada imaju samo jedno značenje), sinonimija (istoznačnost, tj. sličnoznačnost – pojava kada razne riječi različito zvuče, a isto ili slično znače – npr. sidro, kotva, anker; put, cesta, drum; vatra i oganj, hljeb i kruh, i sl.), homonimija (podudaranje oblika riječi različitog porijekla i značenja – suprotno sinonimima, homonimi isto zvuče, a različito znače – npr.kosa – vlasti na čovječjoj glavi i kosa – alatka kojom se kosi trava, itd.), paronimija (pojava slična homonimiji, koja se uzima u 3 značenja: izvođenje riječi iz istog korijena – npr. plesti – plot, vrtjeti – vreteno – vrat; podudaranje u glasovnom sistemu, isto što i homografija – npr. kosa – kosa, boca – boca; riječi slične po glasovnom sistemu – npr. biti i bitisati, zekir i zveka, dubok i dubiozan i sl.),antonimija (suprotnost značenja različitih riječi – dobro – zlo, svjetlost – tama, velik – malen, visok – nizak, gladan – sit, itd.), enantiosemija (pojava da jedna riječ ima dva različita, međusobno suprotstavljena značenja – npr. sankcionisati, sumnjati i sl.).

            Riječi mogu biti deminutivi (znače nešto umanjeno, 'umanjenice'), augmentativi (znače nešto uvećano, 'uvećanice'), pejorativi (znače nešto pogrdno, pogrdne riječi) i hipokoristici (znače nešto drago, milo, riječi odmilja).

            Slabo poznavanje stranih riječi često dovodi do tzv. paronimske atrakcije, tj. paronimizama, koji pokazuju nizak nivo obrazovanja (npr. buldožder umjesto buldožer, kvarijes umjesto karijes,skakader umjesto kaskader). To je znak neobrazovanosti i veoma niskog nivoa pismenosti.

            Jezgrovitost – najkraću i najtačniju misao o jezgrovitosti kao osobini stila izrekao je veliki ruski pisac, i sam vrstan stilist, Maksim Gorki. On je rekao 'Treba pisati tako da riječima bude tijesno, a mislima prostrano'. To znači da treba izbjegavati suvišno gomilanje riječi, nego ih treba upotrebljavati u mjeri u kojoj je to neophodno da bi se potpuno izrazila neka misao. Sažetost i preciznost kazivanja karakteristični su posebno za naučni i administrativni stil, a dobrim dijelom i za publicistički stil, dok u književno-umjetničkom i razgovornom stilu može biti odstupanja. Misao Maksima Gorkog se ne odnosi samo na pismeni, nego i na usmeni govor, iako ima stanovitih razlika.

            Kad se govori o jezgrovitosti, treba imati na umu i redundanciju. To su zalihe jezičkih elemenata bez kojih se u uslovima neometane komunikacije može (jer je i bez njih iskaz potpuno jasan), a koje su ipak potrebne da se u slušaju šumova (buke) u komunikacijskom kanalu ili samom kodu, obezbijedi pun smisao poruke, tj. da se nadoknade oštećenja koja nastaju usljed tih šumova. U nepotrebno i nefunkcionalno gomilanje jezičkih izražajnih sredstava spadaju preopširnost u izlaganju,ponavljanje već rečenog i pleonazam i tautologija.

            Preopširnost je svojstvo lošeg stila izlaganja i neprihvatljiva je prije svega iz komunikacijskih razloga. Rakvo izlaganje je po pravilu monotono, izaziva slabljenje pažnje i dosadu kod slušatelja.Ponavljanje već rečenog, pogotovo ako se odnosi na nebitne informacije, ima iste posljedice kao i preopširno izlaganje. Pleonazam označava pojavu kada se nekoj riječi dodaje druga riječ, koja je suvišna, jer se njeno značenje već sadrži u prethodnoj (staklena vitrina, zajednički dogovor, nedeljni fikend, empirijsko iskustvo, eksplorativna istraživanja,

morfološki oblici, unutrašnji enterijer, semantičko značenje, investiciona ulaganja, izloženi eksponati, potencijalna mogućnost, itd.). Pleonastički izrazi ipak imaju smisla ako služe za pojačavanje izraza u književnom djelu. Tautologija je pojava slična pleonazmu, i to je redundantna konstrukcija koja se sastoji od dvije ili više riječi, od kojih svaka izražava isti pojam. To je prikazivanje neke činjenice ili stanja pomoću dvije sinonimne riječi (pokloni i darovi, geneza i razvoj, krajolici i pejzaži, moral i etika, patriotizam i rodoljublje, prijatan i ugodan, miris i aroma, ugled i prestiž, principi i načela, dojam i utisak, kreativne i stvaralačke sposobnosti, stalno i permanentno, poljoprivreda i agrar, pljeskati i aplaudirati, itd.).

            Tečnost – kao osobina dobrog stila, tečnost u izlaganju se prije svega odnosi na usmeni govor, ali se može primijeniti i na pismeni. Govoriti tečno znači govoriti 'bez zastoja, glatko, sređeno, skladno'. Može se i pisati tečno, tj. izražavati se lako i bez teškoća, rečenice su 'glatke', skladno slijede jedna iza druge, te je ono o čemu se piše povezano i jasno. Tečnost izlaganja je povezana sa misaono-emocionalnim sadržajem onoga što se izlaže. Ko ima šta da kaže, i zna kako to da kaže, govori i piše tečno. Nasuprot tome, onaj ko nema šta da kaže, ili nije uvjeren u ono što govori, zapinje u izlaganju, prvi nepotrebne pauze, i služi se tzv. poštapalicama.

            Poštapalice su riječi, pa čak i čitave rečenice, kojima se 'neko bez potrebe stalno služi u govoru'. One se ne uklapaju u rečeničnu strukturu, nemaju nikakvu gramatičku funkciju u njoj, a same za sebe su semantički rapzne jedinice govora. Upotreba poštapalica je obrnuto proporcionalna stepenu razvijenosti kulture govora. Za potrebu poštapalica nema opravdanja, bilo da je razlog neznanje ili navika. One su ružan višak u govoru.

            Svrsishodnost – svrsishodnost je osobina onog što odgovara svrsi, što je podesno. Osnovna svrha govora je iskazivanje i prenošenje misli i osjećaja. Po tome, govoriti svrsishodno znači govoriti s jasnim ciljem šta želimo da kažemo, strogo se držati prdmeta o kojem se govori i podesiti svoj način govora datoj govornoj situaciji. Ova tri elementa trebaju biti zastupljena u svakom govornom činu, jer od toga zavisi uspješna verbalna komunikacija.

U praksi se, međutim, često odstupa od ovih zahtjeva. Mnogi od onih koji govore ne znaju šta da kažu, niti koja bi bila svrha njihovog govora. Oni se obično ne drže predmeta izlaganja ili razgovora. Drugi vid nesvrsishodnog govora se odnosi na izbor stilskog koda. Istim izborom jezičkih izražajnih sredstava ne može se govoriti u svakoj prilici. Od toga o čemu se i s kojom svrhom govori zavisi i način kako treba govoriti.

 

BIROKRATIZACIJA JEZIKA I KULTURA GOVORA

            Birokratizacija jezika je pojava koja se zasniva na odsustvu promjene koda, tj. na automatskom prenošenju i širenju osobenosti jednog stila (u ovom slučaju administrativnog) na ostale stilove. Potrebno je upozoriti na štetnost te pojave, jer je povezana s govornim aktivnostima i sa kulturom govora.

Birokratski jezik, njegovi izvori i karakter

            Izvori birokratskog jezika se nalaze u samom društvu. Jezik odražava sve društvene promjene, pa se utjecaj birokratio ispoljio, pored ostalog, i u stvaranju posebnog tipa jezika koji se nazivabirokratskim. Birokratski jezik nije isto što i obični administrativni stil. To je specifičan jezički varijetet kojim se služi birokratska kasta, ne toliko u komunikativnoj, koliko u ritualno-ideološkoj funkciji izražavanja vjernosti određenim političkim dogmama, koje preko takvog jezika treba nametnuti i drugima.

Razvoj birokratskog jezika kod nas

            Iako je postojao i ranije (jer je birokratije uvijek bilo, i biće je), kod nas se birokratski jezik ozbiljnije ispoljava poslije Drugog svjetskog rata, a naročito u vrijeme tzv. 'samoupravnog socijalizma' (70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća). Taj sistem je doprinio naglom množenju administracije, pa je birokratija došla do punog izraza. Taj jezik je bio potpomognut moćnim štampanim i elektronskim medijima, i širio se vrtoglavom brzinom sve do 1990. godine, kada nestaje samoupravni socijalizam, ali sam birokratski jezik ne iščezava, pa su njegovi tragovi vidljivi i danas. Uz to je stvorena nova birokratija, koja također proizvodi birokratski jezik.

Obilježja birokratskog jezika

            Klajn izdvaja 4 karakteristična obilježja birokratskog jezika: preopširnost, komplikovanost, neodređenost i stereotipnost.

            Preopširnost i komplikovanost se ispoljavaju upotrebom glomaznih rečeničnih konstrukcija i zamjenom jednostavnih riječi složenim izrazima, po geslu 'Zašto jednostavno, kad može komplikovano?'. Birokratski jezik iz upotrebe potiskuje obične, u narodu poznate riječi, a umjesto njih stvara i širi nepotrebno složene, izvještačene i rogobatne izraze. Time se, uz duge i zamršene rečenice, još više doprinosi preopširnosti i komplikovanosti takvog stila izražavanja.

Mimikrijska funkcija jezika, izražena u težnji da se nešto kaže, a da se pritom ništa ne kaže, jer svako konkretno izražavanje u totalitarnim sistemima može biti opasno, dovela je do stvaranja frazerskog stila, sa neodređenošću kao osnovnom osobinom (neki problemi, izvjesni drugovi (izvjesna gospoda), subjektivne snage, objektivne teškoće, određeni krugovi, pojedinci – sve impersonalno).

Ima i dosta primjera koji ilustruju stereotipnost birokratskog jezika (narodi i narodnosti, radni ljudi i građani, ulagati napore, preduzimati mjere i aktivnosti i sl.).

Birokratski jezik i kultivisanje govora

            Sve ove osobine birokratskog govora su u direktnoj suprotnosti sa svojstvima dobrog govora: pravilnošću, jasnoćom, jezgrovitošću, tečnošću i svrsishodnošću. Zbog toga se u razvijanju kulture govora posebna pažnja mora obratiti na uklanjanje elemenata takvog jezika i sprečavanje njihovog daljeg prenošenja iz administrativnog i djelomično publicističkog (i to političkog) stila u ostale stilove standardnog jezika, ali i na kultivisanje administrativnog i publicističkog stila kako bi se oslobodili 'birokratizama' i normalno služili svojoj svrsi. Bez

debirokratizacije društva, međutim, sva ta nastojanja neće uroditi plodom, jer je birokratizovano društvo osnovni izvor stalnog održavanja i obnavljanja birokratskog jezika.

 

USMENI GOVOR

Fiziološke osnove i akustička svojstva usmenog govora

            Usmeni govor (govorenje), za razliku od pismenog govora (pisanja), proizvod je funkcionisanja govornih organa i to je njegova fiziološka osnova. Po svojoj prirodi je govor akustičko-auditivna pojava – ostvaruje se pomoću akustičkih znakova (signala), tj. glasova ili fonema.

Glas i(li) fonema

            U gramatikama se glas obično definiše kao najmanja jedinica ljudskog govora. Uzevši u obzir akustička, fiziološka i funkcionalna svojstva te jedinice, može se reći da je glas zvuk koji je proizvod govornih organa i ima sposobnost da razlučuje značenja. Glas se kao jedinica ljudskog govora u lingvistici naziva fonem ili fonema. Fonema ima svoju diferencijalno-semantičku funkciju, i svaki zvuk koji je proizvod govornih organa i čuje se kao glas, a nema nikakve funkcije, nije fonema. U našem jeziku ima ukupno 30 fonema, koje se pri pisanju označavaju slovima ili grafemama, dok zvučnih pojava u govoru ima mnogo više.

Funkcija govornih organa i tvorba glasova

            Glasovi prirodnog ljudskog jezika su proizvod rada govornih organa, što čini njihovu fiziološku osnovu. Ovi organi imaju svoje primarne fiziološke funkcije, ali su se u procesu nastanka ljudskog govora prilagodili za proizvodnju artikulisanih glasova, i to je njihova sekundarna funkcija.

            Prema položaju i ulozi govornih organa pri artikulaciji, svi se glasovi dijele u 2 skupine: prvi susamoglasnici (vokali), a drugi su suglasnici (konsonanti). Razlika između samoglasnika i suglasnika je u tome što pri tvorbi samoglasnika fonaciona struja slobodno prolazi kroz usnu šupljinu, dok pri tvorbi suglasnika nailazi na različite prepreke koje čine govorni organi i savladava ih.

            (tvorbe preskočene)

Govor i proces disanja

            Govor je povezan i uslovljen procesom disanja, jer se glasovi stvaraju uz pomoć izdisanja. Od načina i kvaliteta disanja zavisi i pravilnost, jasnoća, punoća, jačina i sonornost izgovorenih glasova. Disanje punim plućima je najbolje i najkvalitetnije za artikulaciju glasova, jer se tako obezbjeđuje dovoljna količina vazduha za izgovor dužih govornih sekvenci u jednom dahu. Kad ne govori, čovjek diše u određenom ritmu, sporijem ili bržem. Pri tome jednako

vremena troši na udisanje koliko i na izdisanje, što znači da su mu udisajni i izdisajni krak jednaki. Međutim, u govoru se ritam disanja remeti, pa se dužina udisajnog i izdisajnog kraka mijenja. To se dešava zbog potrebe da se ritam disanja uskladi sa govornim ritmom, koji zavisi od dužine govornih jedinica koje se izgovaraju u jednom dahu. To je dosta veliko opterećenje za disajne organe, pa ih stoga za taj napor treba osposobljavati posebnim vježbama.

Melodioznost govora

            Melodioznost ili muzikalnost je jedna od osobina prirodnog ljudskog jezika pretočenog u govor. Jezici mogu biti manje ili više melodiozni ili muzikalni, što se u govoru ispoljava kao posebna akustička vrijednost. Prema odnosu vokala i konsonanata, naš jezik je jedan od 'najmekših' i najzvučnijih jezika na svijetu, što znači da se ubraja u melodiozne jezike. Među živim jezicima, muzikalniji od našeg je italijanski, a od izumrlih staroslavenski. I po prirodi akcenata se naš jezik ubraja među muzikalne jezike. Naši ljudi vladaju standardnom, novoštokavskom akcentuacijom. Da bi naš govor bio melodiozan i prijatan za slušanje, potrebno je savladati i ritmičko-melodijsku strukturu usmenog iskaza, koju čine akcenatski takvoi, blokovi i druge dikcijske jedinice. Svaki jezik ima karakterističku ritmičko-melodijsku organizaciju usmenog govora, pa tako i naš. Sve dok se ne usvoji melodija nekog jezika, ne može se smatrati da je taj jezik do kraja savladan. Upravo se po tome i osjeća da neko ko je naučio tuđi jezik ima 'strani akcent'.

Govorni poremećaji i njihovo uklanjanje

            Da bi se postigao dobar govor, potrebno je, prije svega, imati normalan i zdrav organizam i normalne i zdrave govorne organe. Važno je i psihičko zdravlje i uravnoteženost govornika. Urođene ili stečene fizičke mane i psihička oboljenja, labilnost ili napregnutost, izazivaju različite anomalije, poteškoće i greške u govoru, koje se moraju uklanjati.

Rad na uklanjanju poteškoća i grešaka u govoru zdravih osoba, a i na poboljšanju akustičkih kvaliteta glasa i kvaliteta govora uopće kod onih koji poteškoća nemaju, obuhvata 3 oblasti: to su impostacija,artikulacija i dikcija. Impostacija je postavljanje, namještanje, ugađanje glasa. Artikulacija je funkcionalno povezivanje i podešavanje govornih organa u oblikovanju glasova, ili jednostavno, način izgovora glasova. Dikcija je način izražavanja, način govorenja, i u smislu ritmičko-melodijske organizacije govora i u pogledu izbora jezičkih izražajnih sredstava.

U otklanjanju grešaka u izgovoru mogu se koristiti različite metode, od kojih su najpoznatije i najdjelotvornije metoda oponašanja ili imitativna metoda, vizuelna metoda i osjetilna metoda. Nijedna od ovih metoda sama za sebe ne daje potpuno odgovarajuće rezultate. Zato ih je najbolje kombinovati.

Govorne vježbe

            Da bi se proizveli akustički čisti i ozvučeni glasovi i time postigao prijatan i poželjan govor, moraju se otkloniti negativna svojstva glasa u pogledu njegove kakvoče, visine i jačine, kao i greške u artikulaciji i predaji. Sve se to može postići jedino upornim, dugotrajnim i sistematskim vježbama. To su vježbe opuštanja, vježbe držanja tijela, vježbe jačanja

respiratornih organa, mimičke vježbe, vježbe artikulacije i vježbe akcentuacije. Ove vježbe treba izvoditi svakodnevno, u određeno vrijeme, i to u nezagađenim prostorijama.

 

STRUKTURA GOVORNOG ISKAZA

            Govorni iskaz se razlikuje od pisanog teksta po karakteru signala (u govoru su akustički, a u pisanju vizuelni), po načinu recepcije (govorni iskaz se prima čulom sluha, a pisani čulom vida), pa onda i po strukturi, koja se bitno razlikuje od strukture onoga što je napisano, čak i kad je sadržaj potpuno isti. Struktura usmenog iskaza se izražava akustičkim vrijednostima (ritmičko-melodijskom organizacijom), ali se u isto vrijeme oslanja i na misaono-emocionalne sadržaje. Najmanja jedinica usmenog iskaza je akcenatski takt. Viša jedinica usmenog iskaza je blok. Šire strukturne jedinice supasaž i pasažni krug. Usmeni iskaz ima svoju posebnu strukturu, koju treba dobro upoznati da bi se ona iskazala u govoru.

VREDNOTE USMENOG GOVORA

            Usmeni govor, u poređenju s pismenim, ima neke vrijednosti koje se prilikom zapisivanja verbalnog iskaza ne prenose u pisani tekst, ili se tek signaliziraju određenim znacima. Te su vrijednostiintonacija, intenzitet, pauza, rečenični tempo, gest i mimika i stvari kontekst.

            Intonacija je visina tona, koja može biti različita u izgovoru pojedinih glasova i riječi. ona ima posebne semantičke i afektivne vrijednosti, pa je veoma važna u oblikovanju govornog iskaza.

Intenzitet je jačina glasa kojom se izgovaraju pojedine riječi i rečenice. U tijesnoj je vezi s intonacijom, i obično se oba elementa ostvaruju naporedo. I intenzitet utječe na smisao i afektivnu vrijednost izgovorene riječi. Pojačanim intenzitetom tona se izražavaju različiti misaono-emocionalni sadržaj.

Pauza ima sličnu funkciju kao intonacija i intenzitet, i njome se mogu izražavati različita značenja i emocije. U pisanom tekstu se pauze označavaju različitim rečeničnim znacima: zarezom, tačkom, upitnikom, uzvičnikom, dvotačkom, s tri tačke, ili uvučenim redom, tj. prelaskom na novi pasus i sl. Ti znaci upućuju i na dužinu pauze. Pauza (kraća ili duža, pa i potpuna šutnja) u govornom je iskazu važan signal, kojim se razlučuju značenja i izražavaju različita emotivna stanja i afekti.

Rečenični tempo je brzina kojom se izgovaraju pojedine rečenice ili njihovi dijelovi. Ova vrednota usmenog govora se ničim ne obilježava u pisanom tekstu, ali proizilazi iz njegovog misaono-emocionalnog sadržaja. Smirenim mislima i uravnoteženim emocijama odgovara normalan rečenični tempo. Opisima uzbudljivih događaja i uzburkanim emocijama odgovara ubrzan rečenični tempo. Ako se u tekstu smjenjuju različita razmišljanja i emocije, rečenični tempo se stalno mnijenja, usporava ili ubrzava. Time se postiže dinamičnost usmenog iskaza, koja prati i izražava dinamiku misaono-emocionalnih sadržaja.

Gest (pokreti ruku i tijela) i mimika (promjena izraza lica) važen su prateći element verbalnog iskaza. Ta vrednota usmenog govora pojačava verbalni iskaz, čini ga ekspresivnijim i upečatljivijim. Zato su gest i mimika gotovo redovno prisutni u verbalnoj komunikaciji. Gest i mimika ničim nisu označeni u pisanom tekstu. Ti se pokreti, s različitim značenjem i afektivnim vrijednostima, usklađuju s misaono-emocionalnim sadržajima najčešće kao spontante reakcije. Gestovi i mimika moraju uvijek biti odmjereni i primjereni onome o čemu se govori. Pretjerano gestikuliranje ili pravljenje nenormalnih grimasa ne doprinosi izražajnosti govornog iskaza.

Stvarni kontekst je skup predmeta i lica koji okružuju govornika u trenutku govora i koji se uključuju u govorni iskaz. I ovu je vrednotu nemoguće direktno prenijeti u pisani tekst. U pisanom tekstu nema stvarnog konteksta. Kad s nekim usmeno komuniciramo, on je prisutan, pa već samim tim postaje važan element govornog iskaza.

 

GOVORNI RELJEF

            Govorni reljef je skup svih (različitih) govornih sredstava: strukturnih jedinica i pratećih vrednota usmenog govora, kojim se ostvaruje određeni govorni iskaz kao izraz misaono-emocionalnih sadržaja onoga o čemu se govori.

Uspostavljanje govornog reljefa

            Da bi iskazao i prenio slušatelju, što je moguće vjernije, svoje misli i osjećaja, ili misaono-emocionalni sadržaj nekog teksta, govornik oblikuje svoj iskaz koristeći se svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Tu su, prije svega, jasno artikulisani glasovi, koji se nižu u riječi i rečenice, potom različite strukturne jedinice tog govora, prateće vrednote, itd. Sve su to elementi pomoću kojih se uspostavlja govorni reljef. Naš usmeni govor, ma kakve sadržaje njime prenosili, nije uvijek isti: ravan, monoton i statičan, nego je promjenljiv i dinamičan; čas je usporen, čas je ubrzan; neke riječi i rečenice se izgovaraju povišenim ili pojačanim glasom, a neke u niskom tonu i tiše, smjenjuju se kraće ili duže pauze, rečenični tempo se mijenja, uključuju se ili isključuju elementi pokreta koji prate verbalni iskaz.

Govorni reljef i misaono-emocionalni signali

            Govorni reljef se ne uspostavlja slučajno, niti je sam sebi svrha.  On je odraz i izraz misaono-emocionalnih sadržaja onoga o čemu govorimo. Kad čitamo neki tekst, mi ustvari pretačemo pismenu formu govora u usmeni iskaz.  Gotovo ničim nam nije signalizirano kako ćemo od svih elemenata konstituisati govorni reljef. Signali za uspostavljanje govornog reljefa dolaze iz samog sadržaja. Zato je analiza misaono-emocionalnih sadržaja teksta bitna pretpostavka formiranja odgovarajućeg govornog reljefa. Između misli i osjećanja sadržanih u tekstu i govornog reljefa mora postojati puni sklad.

            Preko reljefa govornik ponekad na slušaoca prenosi i snažne emocije, posebno kada je u pitanju interpretacija književno-umjetničkog teksta ili neka besjeda političko-patriotskog sadržaja. To se postiže snagom glasa, odgovarajućim gestovima i drugim vrednotama usmenog

govora. Dobar interpretator ili govornik mora paziti da u upotrebi tih sredstava ne pretjera, i mora nastojati da njegov govor djeluje što prirodnije, i da ne bude 'teatralan'.

Između misaono-emocionalnog sadržaja i govornog reljefa treba pronaći pravu mjeru, jer ćemo jedino tako slušaocu vjerno prenijeti ono o čemu govorimo, pokrenuti ga na razmišljanje i taknuti njegova osjećanja.

 

VIDOVI USMENOG IZRAŽAVANJA

            Postoje mnogi i različiti vidovi usmenog izražavanja. Svi se po karakteru i funkciji mogu podijeliti na dvije vrste diskursa: komunikativne i ekspresivne (interpretativne i kreativne).

Komunikativni i ekspresivni diskursi

            U komunikativne diskurse se ubrajaju govorni događaji koji imaju ustaljenu formu u svakodnevnoj komunikaciji, kao što su pozdravljanje, obraćanje i oslovljavanje, čestitanja, privatni (službeni ili poslovni) telefonski razgovor, ili oni koji se odnose na verbalnu komunikaciju na javnom skupu: diskusija na sastancima i konferencijama, rasprava na radiju i televiziji, parlamentarna debata,itd.

            Pozdravljanje – prije ostvarivanja bilo kojeg drugog vida komunikacije, ljudi se međusobno susreću i tom prilikom pozdravljaju na različite načine, koristeći se pritom verbalnim i neverbalnim sredstvima, ili i jednim i drugim u isto vrijeme. Najčešća su neverbalna sredstva pozdravljanja: rukovanje, zagrljaj, poljubac, klimanje glavom, naklon, podizanje ruke ili mahanje, skidanje šešira, i sl. Njima se izražavaju prijateljstvo, poštovanje, odanost, simpatija, bliskost, i sl. Verbalnim sredstvima, tj. posebnim riječima i izrazima koje ljudi upućuju jedeni drugima u znak pozdrava također se iskazuju različite želje: za dobro zdravlje, mir, sreću, dug život, poštovanje, pokornost, itd.

            Obraćanje i oslovljavanje – izbor jezičkih sredstava u međusobnom verbalnom saobraćanju i oslovljavanju unutar jedne govorne zajednice je društveno i kulturološki uslovljen. Taj izbor zavisi od vanjezičkih (društvenih) faktora, pa ga stoga ne regulišu standardno-jezički priručnici. Prvo što se može zapaziti u vezi s tim je upotreba ličnih zamjenica za drugo lice jednine (ti) i drugo lice množine (vi) u obraćanju jednoj osobi. Tu se radi o funkciji isticanja prirode odnosa među govornicima, kao i ulozi upućivanja na društveni status komunikatora, tj. na status jednog učesnika u govornom događaju u poređenju sa statusom drugog. Međusobno oslovljavanje komunikatora sa ti sugeriše njihovu bliskost i ravnopravnost. Oslovljavanje sa vi upućuje na društvenu i emocinalnu distancu komunikatora, na službeni odnos bez bliskosti i intimnosti, čak i na određenu rezerviranost. Različito oslovljavanje komunikatora (ti – vi, tj. vi – ti) pokazuje njihovu neravnopravnost i nejednakost – generacijsku, društvenu, ili neku drugu. Remećenje ovih pravila izražava promjenu odnosa govornih lica u komunikaciji, a ponekad pokazuje i nepoštovanje i potcjenjivanje onog s kojim se komuniciranja, i uspostavljanje odnosa nadređenosti i podređenosti, što upućuje na neuljudnost i odsustvo ne samo kulture verbalne komunikacije, nego i kulture komunikacije uopće.

            Čestitanja – neverbalnim i verbalnim sredstvima ljudi jedni drugima upućuju čestitke povodom različitih radosnih događaja u životu: postignutih uspjeha (polaganja ispita, diplomiranja, obavljenih poslova, napredovanja u karijeri, useljenja u novi stan, itd.), a posebno povodom raznih raznika, državnih ili vjerskih. U takvim prilikama, uz stisak ruke, kod nas se najčešće izgovara: Čestitam! Bravo!, a negdje se dodaje i Aferim!. Neki od izraza kojima se upućuju čestitke u našem jeziku, konfesionalno su ograničeni, posebno oni povodom vjerskih praznika, dok su drugi karakteristični za sve naše ljude, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.  Čestitanja su izraz društvenih odnosa, i društvenog su karaktera, pa stoga postoje pravila njihovog izbora i upotrebe, čije je poznavanje i pravilna primjena također znak kulture govora.

            Telefonski razgovor – diskurs telefonskih razgovora odavno izaziva pažnju komunikologa i lingvista. Danas je telefonski razgovor vjerovatno najčešći vid usmene komunikacije, češći i od direktnih svakodnevnih razgovora 'oči u oči'. Ne postoje utvrđena ili uobičajena pravila vođenja telefonskog razgovora koja bi bila jednaka u cijelom svijetu. Od tipa kulture u pojedinim zemljama, životnih shvatanja, a i odnosa prema telefonu kao sredstvu komunikacije, zavisi način ostvarivanja ovog verbalnog događaja, pa se tu zapažaju znatne razlike. Jedino što je svima zajedničko je opća struktura telefonskog razgovora. Ta struktura obuhvata tri faze: otvaranje, sadržaj i zatvaranje telefonskog razgovora.

            Verbalna komunikacija na javnom skupu – u verbalnoj komunikaciji na javnom skupu učestvuje više govornika, pa je struktura takvih diskursa složenije, i teža sa stanovišta same organizacije i vođenja.

            Diskusija na sastancima i konferencijama – diskusija na različitim skupovima (sastancima, konferencijama, kongresima i sl.), sazvanim radi razmatranja aktuelnih problema i usvajanja određenih zaključaka, vodi se prema unaprijed utvrđenom dnevnom redu i na osnovu uvodnih napomena predsjedavajućeg. Važno je obezbijediti da se rasprava koncentriše na predmet definisan tačkom dnevnog reda o kojoj se raspravlja. Uspjeh zavisi i od sljedećih zahtjeva: da se svi prisutni uključe u proces komunikacije, da se uloge komunikatora pravilno smjenjuju i ne preklapaju, da svi učesnici u svojim izlaganjima budu kratki, jasni i konkretni, te da se uspostavi apsolutni mir i red kako bi se komunikacija mogla obavljati nesmetano. Uz rijetke izuzetke, diskusije na našim javnim skupovima karakteriše nezainteresiranost jednog dijela ili većine učesnika rasprave.

            Razgovor na radiju i televiziji – sve što je rečeno o diskusiji na sastancima i konferencijama, u pozitivnom i negativnom smislu, vrijedi i za razgovor na radiju i televiziji. Razlika je jedino u tome što radio i televiziju sluša i gleda veliki broj ljudi, pa su utoliko mane tog vida verbalne komunikacije kod nas vidljivije i uočljivije. Tu se radi o trostrukoj komunikaciji: prvo, voditelja i pozvanih učesnika, zatim učesnika među sobom, i na kraju svih njih sa slušateljima i gledateljima, koji se također uključuju u razgovor putem telefona. Negativnom utisku o razgovorima na radiju i televiziji jednako doprinosi ponašanje voditelja, koliko i ponašanje učesnika, pri čemu ne treba zanemariti ni neumjesna pitanja slušatelja, tj. gledatelja. I u ovoj oblasti treba mnogo šta mijenjati, usavršavati i kultivisati kako bi se kultura verbalne komunikacije na javnom skupu podigla na viši nivo. To bi u štampanim i elektronskim

medijima trebao biti poseban zadatak lektora, a oni izgleda svoju ulogu svode samo na ispravljanje gramatičkih, ortografskih i ortoepskih grešaka.

            Parlamentarna debata – iako u parlamentarnim debatama, koje se prenose preko radija ili televizije, ima osmišljenih, jezgrovitih, elokventnih i uvjerljivih izlaganja, pa i sadržajnih polemika, u dosta slučajeva naše skupštinske debate liče na sučeljavanje učesnika u kontakt-emisijama na radiju i televizije, ili na diskusije na našim raznim sastancima. I tu se mogu zapaziti odstupanja od pravila verbalne komunikacije. Ne uključuju se svi jednako u raspravu, a neki čak i ne slušaju o čemu se raspravlja (pa čitaju novine ili razgovaraju s kolegama pred kamerama i milionskim gledalištem). Oni koji prate raspravu, kad se ne slažu sa stavovima govornika iz protivničkog tabora, bučno reaguju, upadaju mu u riječ, pa u sali nastaje metež, i rasprava se mora ponekad i prekinuti dok se duhovi ne smire. U izlaganju naših narodnih zastupnika se ponavljaju jezičke greške, ne govori se jasno, kratko, tečno i svrsishodno. Uz sve to se ponekad potežu i teške riječi i uvrede.

Interpretativni i kreativni diskursi

            Za učešće u verbalnoj komunikaciji se potrebno temeljito i sistematski pripremiti. To zahtijeva svaki ozbiljan nastup u takvoj vrsti govornog događaja. Još više truda i napora treba uložiti u pripreme za kreativno, stvaralačko izražavanje u okviru ekspresivnih diskursa, kao što su izražajno čitanje, prepričavanje, recitovanje i držanje različitih besjeda. To je posebno važno za one kojima je umjetnička interpretacija tekstova, književno-umjetničkih i drugih, sastavi dio profesionalnih aktivnosti (glumci, spikeri, nastavnici maternjeg jezika).

            Izražajno čitanje – izražajno čitanje je umjetnička interpretacija teksta sredstvima usmenog govora ili konkretnije, pretakanje pisanog teksta u odgovarajući govorni reljef kojim se slušateljima vjerno i ekspresivno prenose njegovi misaono-emocionalni sadržaji kako bi ih oni do kraja shvatili i doživjeli. Izražajno pročitan tekst uvijek podstiče na razmišljanja i pokreće emocije slušatelja, a to može biti i snažan umjetnički doživljaj. Upravo tu vještina govorenja prelazi u umjetničko izražavanje. Da bi se neki tekst izražajno pročitao, potrebno se prethodno za to ozbiljno pripremiti. Pripreme za izražajno čitanje obuhvataju 3 faze: izbor teksta, obrada teksta za izražajno čitanje i uvježbavanje izražajnog čitanja.

            Prepričavanje – prepričavanje je više kreativni, stvaralački čin. Tu se interpretator odvaja od teksta i svojim riječima, uz upotrebu raspoloživih sredstava usmenog govora, oblikuje poseban govorni reljef pomoću kojeg saopćava novu priču, koja s tekstom na koji se oslanja ima zajedničko samo faktografske detalje. Stoga prepričavanje, ako je dobro, može biti i zanimljivije, i uzbudljivije od čitanja samog teksta. Prilikom prepričavanja se uvijek nešto dodaje, razvijaju se opisi, obogaćuje se naracija, a kazivanje se može podesiti i prema reagovanju slušatelja. Omogućena je slobodnija gestikulacija i mimika kojima se prati priča, što doprinosi ekspresivnosti i uvjerljivosti pripovijedanja. Prepričavanje je teža forma usmenog izražavanja, koja osim talenta zahtijeva još temeljitije pripreme i još upornija vježbanja. Priprema teksta za prepričavanje u osnovnim fazama se podudara sa pripremom teksta za izražajno čitanje, a proširuje se izradom sižea teksta i izdvajanjem karakterističnih detalja (slikovitih opisa, dijaloga, itd.).

            Recitovanje – ili (deklamovanje) je govorna interpretacija književnog djela u stihu, najčešće neke pjesme. Stihovi se mogu interpretirati ili čitanjem ili govorenjem napamet, u oba slučaja pred publikom. Priprema teksta za recitovanje se sastoji iz istih faza kao i za izražajno čitanje i prepričavanje. Obrada teksta za recitovanje je dvojaka: sadržinska i dikcijska. Sadržinska podrazumijeva utvrđivanje pjesničke vrste, a u dikcijskoj se utvrđuje i naznačava govorni reljef koji najbolje izražava misaono-emocionalne sadržaje pjesme koja će se recitovati. Ukoliko će se izabrana pjesma govoriti napamet, potrebno ju je i naučiti.

            Besjeda (govor) – besjednička vještina je vrhunac svih interpretativnih ili kreativnih formi usmenog izražavanja. Po sadržaju i namjeni besjede mogu biti različite. To može biti propovijed(vjerska besjeda), politička besjeda, vojnička besjeda, sudska besjeda, itd. Svaka od tih besjeda ima svoju karakterističnu dikciju, koje se govornik mora držati, bilo da reprodukuje nečiji već napisani tekst, ili sam kreira sadržaj besjede. Držeći govor na većem ili manjem skupu, govornik se, osim verbalnim, služi i neverbalnim sredstvima (gest i mimika, ponašanje u prostoru, za govornicom ili na podijumu), koja su u besjedništvu važna i za privlačenje pažnje slušatelja, ali i kao sredstvo pojačavanja ekspresivnosti govornog izraza. Osnovni cilj svake besjede je da se okupljenim slušateljima uvjerljivo obrazloži neka ideja kako bi se oni ubijedili u njenu ispravnost. Za svaku besjedu, kao i za svaki javni nastup, potrebno se dobro pripremiti. Besjeda ne smije biti preduga. Kod nas se vještini govora uopće, i posebno besjedništvu, ne posvećuje gotovo nikakva pažnja, iako su te vještine izuzetno važne.

 

RETORIKA

Retorika (pojam i definicija)

Riječ retorika potiče iz grčkog jezika i znači 'govornička vještina'. Već u staroj Grčkoj je ta riječ dobila značenje koje danas ima. To je 1. nauka o besjedništvu, odnosno teorija besjedništva, 2. skup pravila besjedničke vještine koju ta nauka utvrđuje i 3. sama besjednička vještina, tj. sposobnost lijepog, slikovitog, dinamičnog i ubjedljivog izražavanja.

Retorika i besjedništvo

            Mada se ta dva pojma kod nas često izjednačavaju, retorika i besjedništvo nemaju isto značenje. Retorika je teorija, tj. nauka i skup pravila o lijepom i ubjedljivom govoru, a besjedništvo ili govorništvo je praksa u kojoj se ta pravila primjenjuju. Jedno je teorijska, a drugo praktična disciplina, koje su međusobno tijesno povezane i uslovljene.

            Da postoji razlika između retorike i besjedništva, prvi su uočili grčki filozofi sofisti (Protagora, Gorgija, i dr.). Oni su zapravo utemeljitelji retorike kao nauke, pošto su na osnovu svoje govorničke prakse izveli prva pravila govorničke vještine. Stara Grčka je bila kolijevka retorike, kao i mnogih drugih nauka. Retoriku treba učiti, jer se besjedništvo kao vještina uz pomoć određenih pravila može naučiti i zanatski savladati.

Značaj besjedništva

            U besjedništvu kultura govora dolazi do punog izraza. Besjedništvo zauzima posebno mjesto i po zahtjevima koji se postavljaju pred govornika, i po ciljevima koje treba postići dobro smišljenom i lijepo kazanom besjedom, i po broju raznovrsnosti onih na koje se besjedom utiče. Besjedništvo je značajan faktor demokratskog društva i moćan regulator njegovog funkcionisanja. Međutim, besjedništvo se može i zloupotrijebiti, može biti instrument demagogije i zavođenja naroda (Mussolini, Hitler).

Uloga retorike u razvijanju besjedničke vještine

            Retorika kao teorija besjedništva ima važnu ulogu u razvijanju besjedničke vještine. I najveći govornici učili su retorička pravila, a za to su postojali i učitelji govorništva. Učenje i poznavanje retorike potrebno je svima: i talentovanim i netalentovanim ljudima – prvima da postignu savršenstvo govorničkog umijeća, a drugima da savladaju govorničku vještinu do te mjere da postanu dobri i za slušaoce prihvatljivi govornici. U razvijanju govorničke vještine nije dovoljno samo savladati određena pravila koja nudi retorika. Važnije od toga je sistematsko vježbanje u govorništvu, uz stalna provjeravanja kako se naš govor doima onih kojima se obraćamo.

 

 

Vrste besjeda

            Postoje različite klasifikacije besjeda. Aristotel je sve besjede podijeli na 3 skupine: forenzične (sudske), deliberativne (političke) i epideiktičke (prigodne – pohvalne ili pogrdne). Danas se mnogo češće besjede dijele prema sadržaju i namjeni na više vrsta: vjerske, sudske, političke, vojničke, filozofsko-predavačke i prigodne, ili prema historijskim razdobljima na pretholensko, helensko, starorimsko, srednjevjekovno, novovjekovno, te savremeno besjedništvo. Svaka od navedenih vrsta besjeda ima svoj historijat i posebna obilježja.

Osnovni elementi besjedništva

            Tri su osnovna elementa koja čine besjedništvo. To su besjednik (govornik), auditorijum (ambijent, slušaoci), i besjeda (govor). Svi su važni, jer bez bilo kojeg od njih se ne može ostvariti nijedna besjeda. Uspjeh besjede zavisi, prije svega, od same ličnosti besjednika, a nju određuje više različitih komponenti: pojava (izgled, stav, gest i mimika), ugled (ili imidž), inteligencija, mudrost, znanje (obrazovanost), karakter, temperament, motivisanost, uvježbanost, stil, glas, dikcija i druge osobine, od kojih zavisi hoće li ili neće publika prihvatiti i saslušati govornika, pa i to kakav će biti njegov govor, što je u tijesnoj vezi s prijemom kod publike i u krajnjoj liniji – uspjehom besjede.