Duša Leskovar ima dvadeset jednu godinu i studira nederlandistiku i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Voli traper košulje i kruh s majonezom. Trenutno se vozi u petici s faksa prema križanju Vukovarske i Savske, i misli kako joj baš idu na živce masne fleke od pospanih uspavanih glava na prozorskom staklu tramvaja. Čini joj se da čak može vidjeti jednu slijepljenu sijedu vlas i poželi ubuduće nositi krpu u svojoj torbi, da obriše ovakve slučajeve koji joj zamućuju pogled na vjetroviti grad. Zamišlja miris te masne fleke, ustaje, i mijenja sjedeće mjesto. Na idućoj stanici u tramvaj ulazi umorna, prljava baka s torbom na kotačiće, sjeda na mjesto s kojeg se Duša maloprije ustala, i za nekoliko minuta naslanja umornu, masnu glavu na prozor. Pogađa točno u fleku i Duša zamisli veliki crveni gumb na kojem piše „PRESS HERE“.

Krkec Bogovski živi u malom stanu na Kvatriću kojeg za simbolične pare unajmljuje od ujaka. Stan je većinom obučen u lamperiju oker boje, sa starinskim ujninim zavjesama od jeftine bijele čipke. Kad se uselio, iz blagovaone je skinuo ogavni stakleni luster u obliku jednostavne narančaste kugle, i spremio ga na vrh ormara u spavaćoj sobi, i to u staru kutiju od usisavača da ga ne mora gledati ni mrtvog. Krkecu su se gadile silne muhe, muhice, mušice, komarci i ostale bubice koje su poumirale na dnu te kugle, i od vrućine žarulje se slijepile za staklo dogovoljno snažno da se ne daju isprati ni najjačim mlazom tuša okrenutog na hladno. Palo mu je na pamet da uzme kuhinjsku spužvicu i sastruže groblje s lampe, i na tu pomisao mu se digao želudac. Ionako je taj luster bacao nekakvo glupo zagušujuće svjetlo na daskama optočene zidove, i cijelo mjesto je izgledalo odviše mistično, čak sektaški i pomalo je vabilo na kuhane žlice i igle u venama. Umjesto te depresije, sestra Klia mu je složila simpatični veliki luster od komadića paus papira koje je drvofiskom polijepila po jednom od onih golemih tvrdih balona koje držiš na gumici, nabijaš šakom i živciraš mamu i tatu. Mala ide u primijenjenu i stvarno ima smisla za napraviti super stvari od običnog smeća. Krkecov stan je sve u svemu, poprilično uredan, osim što se tu i tamo nakupi kakva hrpa ljuskica od pistacije.

Duša Leskovar, usput, nema mali prst na desnoj ruci. Dok je bila mala, igrala se sa starijom prijateljicom koja je već znala voziti bicikl, i dok joj je prtljala oko kotača, vezivala mašnice za žbice ili tako nešto, prijateljica je krenula, a žbice su se još par okretaja ostale dodavati s Dušinim pinkijem. Bila je dovoljno malena da se ne sjeća silne boli, ali sjeća se boje. Sjeća se žutih trakica i ljepljivog crvenog dlana, štoviše, puteljka crvene boje kako seže sve do pregiba lakta. (Upravo silazi iz tramvaja kod Vjesnika i čeka nešto dvoznamenkasto.)Dušu u školi gotovo nikad nisu maltretirali zbog toga. Jednom su pokušali. Kad je dobila peticu iz hrvatskog, dečki u klupi do vrata su se počeli nešto smijuljiti, virkati prema njoj, te joj doviknuše „Duša, kol'ko si dobila?“ –„Pet“ Frkula je ispod glasa sluteći da dječačka znatiželja nikad ne sluti na dobro. „Kol'ko? Ne čujem te, daj nam to pokaži rukom, ali s desnom, pokaži Duša kol'ko si dobila! Haha!“ mahajući rukama sa savijenim malim prstom. Pod malim odmorom, Duša im je prišla i iz vedra neba počela pričati priču o tome kako joj je prst odrezao vlastiti otac, i to škaricama za nokte, jer mu je u svađi rekla da je glup. Također, rekla im je da je sad pušten iz Vrapča, i tko zna što bi mogao učiniti njima ako sazna da su joj

psovali i vrijeđali oca i majku. Klinci u svašta povjeruju, iako su na prvu samo rekli da je luđakinja i da laže, to je ipak bio zadnji put da su se rugali njenom pokojnom prstiću.

Danas Duša nema problema s time. Štoviše, često se šali na svoj račun, i svaku novu šalu, pogotovo originalnu šalu, gotovo objeručke prihvaća. Ima već pozamašnu listu fora koje je skupila tokom godina i na ruševinama običnog prsta izgradila je svoj prepoznatljivi lucksti smisao za humor. Često je znala u šali reći kako je k'o klinka imala matematiku u malom prstu.

Sada, u ovom času, Duša razmišlja kako postoje bogate i siromašne tramvajske stranice. Ova na Vjesniku nema ni klupu ni kazalo, i nema pojma kad će doći tramvaj, i silno joj se sjedi. S druge strane grada, Krkec Bogovski se upravo vozi prema Vjesniku. Njegov tramvaj ovog trena stoji na stanici ispred Mimare.

Krkec Bogovski je, da se razumijemo, moj najdraži lik. Ima prekrasnu, zdravu, sjajnu kovrčavu kosu pepeljasto-smeđe boje s natruhom riđeg odsjaja, i znatno riđiju bradu (ne predugu). Paperjaste su mu dlake po licu i ramenima svijetle kao da je plavušan, iste mu takve pepeljaste trepavice, guste i duge iznad svijetlo-plavih okic. Čim granu prve zrake proljetnog sunca, njegove ruke dobiju lijepu, preplanulu, bauštelsko-bakrenu boju i čini se da su mu nokti gotovo bijele boje. Odozgo tamni a odozgo svijetli, prsti su mu dugi i lijepo oblikovani, i općenito dlanove nekako lijepo drži i savija, kao da čvrsto, a opet nježno u njima drži malo kokošje jaje i pazi da mu ne ispadne, i da ga ne zgniječi. Upravo sada, vozi se u trinaestici i na sebi nosi tamnoplavu tanku majicu dugih rukava, jednu od onih s malo većim izrezom oko vrata, i tri-četiri gumbića koji baš i ne služe ičemu. Vraški je zgodan tip taj Krkec, i prirodno se nametalo da mu dam prezime- Bogovski. Na potiljku ima slatku smeđu tetovažicu ptice koja u letu vuče košaru trzalica. Oko glave joj lipće par kapi znoja, a oko krila titra po nekoliko crtica koje na stripovski način sugeriraju pokret. Krkec Bogovski ju je istetovirao kao amajliju za sreću, koja bi trebala čuvati njegove trzalice od stalnog gubljenja i zagubljivanja. Jednom prilikom je morao okrenuti svoj madrac da se prolufta, jer mu se mlađi brat popiškio u njega za vrijeme popodnevnog spavanca, i pronašao na podnici čak osam izgubljenih plastičnih trokutića. Krkecova mama misli da trzalice na njegovoj tetovaži više liče na košaru nachosa ili nekakvih kolačića. Ja mislim da se baš vidi da su trzalice.

Njegov tramvaj krenuo je sa stanice kod Cibone prema Vjesniku, i kontrola je blokirala mašinice za štancanje karata. Krkec nema pokaz, stoga se ležerno ustaje i polako kroči prema vratima u sredini, i nada se da ima dovoljno vremena do iduće stanice.