krhkost federalizma interview: feffer-debeljak

8/21/2019 Krhkost federalizma Interview: Feffer-Debeljak

1/25

195

KRHKOST FEDERALIZMA*

John Feerov intervju s Alešom Debeljakom

Europska unija se trenutno suočava s nekoliko egzistencijalnih izazova.Nedavni parlamentarni izbori u Grčkoj rezultirali su pobjedom političkestranke koja odbija mjere štednje nametnute od strane Europske unije i MMF-a,na kojima su ove dvije institucije insistirale kao na uslovu za spašavanje grčke

privrede. Zemlja opterećena dugovima sada je na rubu mogućeg povlačenja izeurozone. U međuvremenu, euroskeptične stranke na drugim mjestima u EU -Nacionalni front u Francuskoj, Nezavisna stranka u Velikoj Britaniji, Narodna

stranka u Danskoj - su uhvatile korijena i pridobile veliki broj birača. EU kaocjelina bilježi minimalni privredni rast, što je dovelo do sveukupnog razočaranjas projektom političke i ekonomske integracije.

Kao rezultat svega toga, Europska unija se suočava s pojavom značajnihcentrifugalnih sila. Bogatije zemlje poput Njemačke i dalje snažnoinsistiraju na kvazi-federalnoj strukturi zajednice, što pogoduje njihoviminteresima, i čini Njemačku još bogatijom. Zemlje poput Grčke i Španije,

s druge strane, su sve siromašnije, i počinju zazirati od kontrole i uticajakoju EU i njemačke banke imaju nad njihovim političkim i ekonomskimodlukama.

* U cijelosti, uz više no predusretlj ivo dopuštenje našeg stalnog suradnika,

slovenačkog književnika, esejiste i teoretičara Aleša Debeljaka, prenosimo razgovor, nastaopočetkom augusta mjeseca 2013. godine na IWM, i prvi put je objavljen na web stranici

John Feera www.johnfeer.com početkom februara 2015. godine.


2/25

Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

196

Sve ovo zvuči zastrašujuće poznato za neke nove članice EU, koje su kaozemlje nasljednice bivše Jugoslavije, doživjele političke i ekonomske napetostiunutar te federalne strukture prije nego se ona raspala i potonula u rat, ranih1990-ih. Slovenija i Hrvatska, bogatije republike, opirale su se političkoj kontroliod strane Srbije, kao i preraspodjeli sredstava prema siromašnijim republikama.

„Jugoslaviju je rastrgao nacionalizam, i nacionalizam, iako maskiranu ekonomskim terminima, će možda razbiti i Eurozonu i proširenu EU”,rekao mi je slovenački pjesnik i kulturni kritičar, Aleš Debeljak u intervjuuu augustu 2013. godine, u Beču, gdje je tada boravio kao stipendista naBoschovom Institutu za humanističke znanosti. „To je frapantna paralela,možda površna, ali koja ipak govori mnogo, i koju mnogi Slovenci nisuspremni progutati: Situacija tokom osamdesetih u Jugoslaviji, s jedne strane,i situacija u EU-u danas s druge. Govorim ovdje o razlici između dužnika ivjerovnika. Slovenija je zauzimala položaj vjerovnika u bivšoj Jugoslaviji.“

Kao vjerovnici, Slovenci su došli do toga „da se vide kao najbolji dio bivše Jugoslavije”, Debeljak je nastavio, „i kao takvi su bili viđeni i od stranemnogih Jugoslavena. Odgovaralo nam je da zaboravimo da su ekonomskinacionalizam i etnička homogenost zajednice pomogli utrti put za neredekoji će se dogoditi nakon osamostaljenja. Također su zaboravili da je vrlotanka linija između obrambenih i militantnih nacionalizama. Slovenci su

govorili, „Nećemo platiti dugove napravljene od strane Kosovara” - drugimriječima od strane manje razvijenih, od strane tih „polu-ljudi”, od strane togultimativnog ‘drugog’ u zemlji Južnih Slavena.“

Ali, sve se vraća, sve se plaća. „Slovenci su bili vjerovnici u Jugoslaviji,a sada, u europskim relacijama, su dužnici”, zaključuje Debeljak. „Prije,Slovenci bi odbijali zauzeti stav solidarnosti i saglasiti se s preraspodjelombogatstva, koja bi im možda oduzela ono što su mislili da im s pravom

pripada. A taj osjećaj prava proizlazi iz jednostavne činjenice da dijelimo granicu s Austrijom i Italijom, i da smo gledajući preko granice vidjeli kako potrošački kapitalizam može izgledati privlačno i zaslijepiti oči spektaklom.To je ono što smo htjeli. To je standard koji nam je pripadao, ništa manje odtoga. Bili smo egotisti. Ali, sada se čuju drugačiji glasovi, „Čekaj malo, šta

je s europskom solidarnošću? Šta je s reprogramiranjem dugova? Šta je s


3/25

Zeničke sveske

197

ogromnim protima koje vjerovnici izvlače od zemalja dužnika? Ne bismo litrebali razmisliti o solidarnosti?”

Imali smo široku konverzaciju u kojoj se osvrnuo i na neke iste teme iz naše

diskusije vođene u Ljubljani 2008. godine: o razlozima za raspad Jugoslavije,književnom krajoliku nakon ratova iz 1990-ih, izazovu izgradnje pan-europske

povijesti, lomljivosti društvenih i političkih institucija.

JF: Sjećate li se gdje ste bili i šta ste radili kad ste čuli o paduBerlinskog zida?

AD: Te jeseni bio sam se upravo vratio sa školovanja na Maxwell

School of Citizenship na sveučilištu Syracuse u državi New York.Boravio sam u trošnoj vili koja je pretvorena u studentski smještaj, ikoju sam djelio s dvojicom kolega postdiplomskih studenata iz Indije,oba su bili marksisti iz Delhija, što je uvijek zanimljivo, te mladimnjemačkim naučnikom prava, koji se zvao Wolfgang, i koji mi je isaopštio tu vijest. Onda smo zajedno otišli gledati TV. Budući da sam

bio na drugom kontinentu, ali još uvijek itekako pratio događaje uEvropi, bio sam jako iznenađen, jer sam lično vjerovao u postepene

reforme, ne u revoluciju. Ove „baršunaste revolucije” su, ispostavilose, bile „refolucije”, tj. kombinacije reformi i revolucije. I dok smo bilizauzeti objašnjavajući zainteresiranim promatračima sa Zapada dani zapadna demokracija nije nastala bez krvoprolića i bez ogromnogdruštvenog sukoba, ispostavilo se da je Adam Michnik bio u pravukada je rekao da je nacionalizam posljednji stadij komunizma - a to jedokazano, i to s osvetom, baš u zemlji mog rođenja, Jugoslaviji.

JF: Godine 1989., šta ste mislili da će se dogoditi u Jugoslaviji ? Jeste liimali ikakav nagovještaj da bi se Michnikova predviđanja mogla ostvaritiu Jugoslaviji, ili ste mislili da će budućnost biti u postepenoj i dugojreformi?

AD: Koliko se sjećam, moji kapaciteti analitičkog prosuđivanja su bili ugroženi, jer sam bio dio popularnog pokreta koji glasno tražionezavisnu nacionalnu državu za Sloveniju. Moram reći, međutim,


4/25


198

da sam bio potpuno svjestan da je izbor samostalnosti bio najmanjezlo od svih izbora na raspolaganju. Ne smijemo zaboraviti da je,sve do dugo u drugu polovinu 1980-ih, slovenački komunističkivrh pokušao tražiti i osigurati kompromis u procesima tadašnjihreformi, ali su svi uloženi napori bili uzaludni. Sve od asimetričnefederacije do konfederacije u švicarskom stilu, te raznih drugihoblika konvivencije, bili su predlagani i završavali u kanti za otpatkeispod stola Slobodana Miloševića. S usponom Miloševića, postalo

jasno da je rukovodstvo Srbije, i činilo se i dobar dio stanovništvau cjelini, bilo posvećeno pretvaranju savezne države iz zajedničkogprojekta u nastavak proširene Srbije, drugim sredstvima. Kada susrpske vlasti provalile u jugoslavenske bankovne rezerve i prisvojilezajednička sredstva, postalo je jasno da su spremni i na oružanu

borbu. Kao što sam već rekao, bio sam veoma iznenađen, ali je toubrzo bilo zamijenjeno osjećanjem užasa. Ljeto 1991. je zasigurnopromijenilo moj svijet. Upravo sam se vratio iz SAD-a na ljetni odmoru Sloveniju. Pratio sam razvoj događaja i očekivao puno prozivanjarazličitih imena po novinama i povišenu i gnjevnu retoriku. Ali samuskoro bio zapanjen jasnim i prepoznatljivim zičkim prijetnjama.

Vratio sam se dan prije slovenačkog proglašenja nezavisnosti 25. juna 1991. Na noć proglašenja neovisnosti svi smo bili veseli i ushićeni.Sjedili smo na otvorenom u kaćima stare Ljubljane, u kvartu ispodtvrđave na brdu. Vidio sam Dimitrija Rupela, tadašnjeg ministravanjskih poslova, koji će, kasnije se ispostavilo, i ostati ministar vanjskihposlova zauvijek. To pokazuje popularni, a ne populistički stav kojisu ljudi imali prema Vladi u to vrijeme. Rupel i drugi novoimenovanipolitičari su šetali starim gradom i sudjelovali u proslavi nakonproglašenja. Bilo je to u sitne sate, ujutro oko 4:30 sljedećeg dana, togdana za koji je prvi demokratski izabrani predsjednik nove zemlje,Milan Kučan, vođa transformirane Komunističke partije, tako zlosutnopredvidio će biti drugačiji, da sam se vratio kući. Dok sam u ranim

jutarnjim satima, najzad išao na spavanje u roditeljski stan, bacio sampogled na neobični prizor antitenkovskih barikada na Celovškoj ulici,glavnom sjeverozapadnom ulazu u Ljubljanu, ali mi se to činilo tako

van prostora da ih nisam ni registriovao.


5/25

Zeničke sveske

199

Nedugo nakon što sam pao u san probudio me je otac i rekao da je počeo rat. Zvučalo je to kao nešto iz lmova, jednostavno nisammogao povjerovati. Ustao sam, skočio na moj bicikl, odjurio natragu centar grada, gdje je bila redakcija časopisa Nova revija koja se brzopretvorila u masovnu komunikacijsku centralu. Ekipa CNN je već

bila u Ljubljani. „Aha,” pomislio sam, „lešinari su u gradu namirisalikrv.” Prvi prevodilac na terenu je dao otkaz nakon prvog dana. Takosu oni došli u ured Nove revije i pitali želi li neko da im se pridruži.Bez mnogo okolišanja, pristao sam.

Sjećam se da sam bio svjedokom bitke u Gornjoj Radgoni. Stajaosam pokraj Jima Clancyja , prevodeći mu u uho ono što je osobaispred kamere govorila. No, to se jedva moglo čuti zbog pucnjave natrgu, stotinjak metara dalje. Mi smo bili zaštićeni crkvenim zidom,iza kojeg je vođen razgovor. Nisam mogao vjerovati. Stotinu metaradalje dešavala se ozbiljna pucnjava koju sam mogao čuti prije samou partizanskim lmovima. Nisam mogao racionalno ili emocionalnoprovariti činjenicu da je to bila stvarnost. Mislio sam: ne, to ne može

biti. Srećom rat je trajao samo deset dana u Sloveniji. Ali u ostatkuzemlje? Oni sada posvećuju knjige, posebna izdanja, zbirke iskazana ovu veliku temu iz prošlosti, prošlosti tako krvave, da me ništa umom životu nije moglo pripremiti na nju.

Svi ovi pokušaji da se objasni rat u bivšoj Jugoslaviji - u terminimaruralno nasuprot urbanog elementa, nacionalisti protiv komunista,sekularno naspram vjerskog, Srbi protiv Hrvata – vrijede samo do

jednog momenta. Ali ja još nisam došao ni do jednog uvjerljivogargumenta ili niza argumenata koji bi ustanovili da se to moralodogoditi. Ako se nije moralo dogoditi, zašto se onda dogodilo? Zaštosmo dopustili da se to dogodi?

Kao neko tko je pokušao oteti nacionalizam iz ruku desničarskepolitike, nespreman da ustupi važan, premda kontradiktoran, izvorpersonalnog make up-a, u ovom titanskom sukobu narativa izmeđukozmopolitizma, komunizma i nacionalizma u 20. stoljeću, vjerujem

da je nacionalizam taj koji je ipak na kraju i pobjedio. Nacionalizam


6/25


200

je jednostavan, on dolazi iz stomaka. On uredno dijeli svijet na nas injih. On je uspio u naturalizaciji istorije. Niti jedan drugi narativ koji

je pokušao isto, nije uspio to učiniti. Nakon Titove smrti, ideologijasocijalističkog bratstva i jedinstva polako je isjeckana na komadiće.U nedostatku integrativne ideologije nakon njegove smrti, vrhovniešaloni vlasti uspjeli su smisliti samo slogan „I nakon Tita, Tito”. Oninisu znali smisliti ništa drugo! Diskreditacija političke imaginacijepostala je bolno vidljiva. Da i ne pričamo o dugu koji je zemljanakupila tokom osamdesetih. U nedostatku integrativnog narativa- ako je ideologija previše zlostavljana riječ - elite u pojedinimrepublikama bivše Jugoslavije nisu imale nikakvo drugo utočište.Posegle su za onim što se ispostavilo da je jedina karta koja sigurnopobjeđuje - alatkama i metodima nacionalne homogenizacije. Imalismo mnogo iluzija o obrambenoj prirodi slovenačkog nacionalizmai kolektivnog prirodnog prava na samoopredjeljenje. Ali smo seotrijeznili kada je pitanje Izbrisanih otkriveno i kada je ostavilotemeljnu mrlju na postanak slovenačke nacionalne države.

Izbrisani su bili lica sa stalnim boravkom u Sloveniji. Oni suuglavnom, ali ne i isključivo, bili građani Jugoslavije, te u istovrijeme, građani jedne od jugoslavenskih republika. Nakon što

je Slovenija postala nezavisna država, 25. juna 1991. godine,državljani bivše Socijalističke Republike Slovenije automatski supostali državljani novoproglašene nezavisne Republike Slovenije.Građani ostalih jugoslavenskih republika koji su imali stalnoprebivalište u Socijalističkoj Republici Sloveniji, imali su prilikuda apliciraju za slovenačko državljanstvo u roku od šest mjeseci.Nakon 27. februara 1992. godine, oni koji nisu podnijeli zahtjev zadržavljanstvo Slovenije, u danima koji su uslijedili, izgubili su stalni

boravak i sva socijalna prava koja su povezana s tim specičnimpravnim statusom. Ustavni sud Slovenije osnovan još 1999. izjasniose da je brisanje bilo nezakonito.

Iako se teško pomiriti s ovim, ovo je ono što pravi razliku izmeđukritičkog domoljublja i šovinizma.


7/25

Zeničke sveske

201

Jugoslaviju je rastrgao nacionalizam, i nacionalizam će, iakomaskiran u ekonomskim terminima, možda razbiti i Eurozonu iproširenu EU. Ovo je frapantna paralela, možda površna, ali kojaipak govori mnogo, i koju mnogi Slovenci nisu spremni progutati:situacija tokom osamdesetih u Jugoslaviji, s jedne strane, i situacijau EU-u danas s druge. Govorim ovdje o razlici između dužnikai vjerovnika. Slovenija je zauzimala položaj vjerovnika u okviru

bivše Jugoslavije. Ekonomski nacionalizam je odigrao značajnuulogu još 1964. godine kada Stane Kavčič, liberalni vođa slovenskihkomunista, morao progutati veliki poraz kada nije mogao dobitipare za gradnju autocesta u Sloveniji, novac je umjesto toga otišaoza izgradnju stadiona Crvene Zvezde u Beogradu. To je bio način nakoji je raspodjela dohotka i bruto društvenog proizvoda provođena uto vrijeme, autoritarnim putem.

Slovenci su postupno došli do toga da sebe vide kao najboljidio bivše Jugoslavije, a kao takvi su bili viđeni i od strane mnogih

Jugoslavena. Odgovaralo nam je da zaboravimo da su ekonomskinacionalizam i etnička homogenost zajednice pomogli utrti putza nerede koji će se dogoditi nakon osamostaljenja. Također smozaboravili da je vrlo tanka linija između obrambenih i militantnihnacionalizama. Slovenci su govorili, „Nećemo platiti dugovenapravljene od strane Kosovara” - drugim riječima od strane manjerazvijenih, od strane tih „polu- ljudi”, od strane tog ultimativnog‘drugog’ u zemlji Južnih Slavena.”

Albanci, naravno, nisu bili jedina manjina. Jugoslavija moglapohvaliti pružanjrm pravne zaštite za čak deset manjina, što

je opet čini sličnom EU. Posljednji ustav SFRJ je donesen 1974.godine, ali se tu nacionalne manjine ne spominju poimenično.Međutim, nacionalnosti koji su priznate i uvrštene su u popis iz1981.godine, čine: Albanci, Bugari, Česi, Mađari Rumunji, Rusini,Slovaci, Talijani, Romi i Turci. To je ta sposobnost uravnoteženjacentripetalnih i centrifugalnih sila koju je Tito odlično znao, ali je toi koštalo određenu cijenu. Ne tvrdim da bi EU trebala usvojiti ovaj

recept, no, trebali bismo analizirati ono što je pošlo krivim putem u


8/25


202

multinacionalnom, multi-jezičnom, multikonfesionalnom političkomorganizmu Jugoslavije, a to je danas EU (iako, naravno, znam dapostoje mnoge razlike između ova dva politička entiteta).

Slovenci su od vjerovnika u Jugoslaviji, postali dužnici uEuopskoj Uniji. Ranije, Slovenci nisu bili voljni da prihvate stavsolidarnosti i saglase se s preraspodjelom bogatstva koja bi immožda oduzela ono što su mislili da im s pravom pripada. I tajosjećaj prava je proizilazio iz jednostavne činjenice da dijelimogranicu s Austrijom i Italijom, i da smo gledajući preko granicevidjeli kako potrošački kapitalizam može izgledati privlačnoi zaslijepiti oči spektaklom. To je ono što smo htjeli. To je našstandard koji nam je pripadao, ništa manje od toga. Bili smoegotisti. Ali, sada smo promjenili priču, „Čekajte trenutak, šta je seuropskom solidarnošću? Šta je s pregovorima o reprogramiranjudugova? Šta je s ogromnim zaradama koje će vjerovnici izvući izzemalja dužnika? Ne bismo li trebali redenisati solidarnost?“

Solidarnost, za mene, je temeljni koncept u razumijevanju europskogidentiteta. Dok sam bio postdiplomski student, kasnih 1980-ih, često

bi smo tako, studenti iz čitavog svijeta, uključujući tu i Amerikance,sjedili i raspravljali, i bez obzira na temu, u konačnici bismo se našlina različitim stranama. Svi Europljani, bilo s istoka ili zapada, suuzimali neku vrstu socijalne države zdravo za gotovo, kao nešto što

je ugrađeno u to što jesmo kao Europljani. To je bilo u suprotnosti smišljenjem većine Amerikanaca, za koje je bilo u redu, na primjer, da

javne autoceste imaju rupe, da je mreža vozova jako slabo razvijenaili da troškovi zdravstvene zaštite budu ogromni. To je zanimljivo. Uto vrijeme sam se pitao o kulturnoj slici Europe i kako se začuđujućistepen razlika može stopiti u priču, sliku, ili anegdotu koja priziva istiemocionalni odgovor. Na kraju, to što povezuje Europu, to nije kulturnaraznolikost, koja postoji svugdje - od Indiji do Latinske Amerike. To

je internalizovana ideja socijalne države, bila ona artikulirana ili ne.Strah od gubitka te socijalne države je ideja vodilja mnogih protestadiljem južne Europe, to je politička ideja koja je uspjela da prožme sva

društvena tkiva i biće je teško zauzdati bez ozbiljnijih posljedica.


9/25

Zeničke sveske

203

JF: To je vrlo istinito. Čak i u trenucima najvećeg laissez-faire entuzijazma u istočnoj Europi, bilo je duboko uvjerenje da se socijalnadržava treba nastaviti. To se još više osjeća danas kada su laissez-

faire načela sudarila sa zidom štednje. Želim se vratiti na nešto što ste

rekli ranije, da još uvijek niste čuli uvjerljiv argument o tome zašto seJugoslavija raspala. Dopustite mi da predložim barem dva argumenta.Jedan od njih je Milošević, i nekoliko ljudi oko njega. Da je IvanStambolić je postao lider Srbije, mi bi smo imali jako različite reakcijeu drugim republikama. Drugi argument je inzistiranje od stranemeđunarodne zajednice, i njenih glavnih aktera, na demokratskimizborima u nedostatku pravih političkih stranaka i demokratske kulture.Samo su nacionalisti mogli profitirati u tako kratkom vrijemenu,dodijeljenom za stvaranje čitavog demokratskog procesa.

AD: Da. Ali, da li je to bilo neizbježno, to je drugo pitanje. Da, tosu razlozi. U širem smislu, postojala je oskudica drugačijih političkihalternativa. To je kao da poklopac koji su komunističke vlasti u čitavojIstočnoj Europi stavile na etničko pitanje nije mogao izdržati pritisaku Jugoslaviji, koja se stalno bavila mnoštvom svojih nacionalnosti, inormativno i u svakodnevnom životnom iskustvu. No, nakon Titovesmrti, integrativni narativ se stopio zajedno s onim što se sve češćenazivalo komunističkom prošlošću, i što je moralo biti odbačeno. No,činjenica je da je srpski nacionalizam, uz pomoć protu-nacionalizmau Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana, podigao svoju ružnuglavu, držeći se savršeno u skladu s Načertanijem iz 1844., i učinioda povjerujemo da je srpski politički vrh, bez obzira na orijentaciju,predan obrascima etnički denisane politike, donesenim u vrijemepovoljno za njihovu realizaciju. Načertanije je plan koji je napisao IlijaGarašanin, tadašnji ministar unutarnjih poslova Srbije. Garašanin jepredstavio nacrt ili plan za ponovnu uspostavu srpske monarhijekoja bi imala svoje temelje u granicama srpskog carstva iz 14. vijeka,pod vodstvom cara Dušana. Načertanije je i konkretno predložilo kojiteritoriji trebaju biti uključeni u novu srpsku imperiju: Srbija, Bosnai Hercegovina, Crna Gora, kao i sjeverni dio Albanije. Načertanije jeneka vrsta Drang nach Westen koji je trebalo da denira liniju koja

bi označila zapadnu granicu Srbije, uključujući tu i svu istočnuHrvatsku, i pola Bosne. Memorandum SANU (1986.) je direktna kopija


10/25


204

Načertanija. Ako Jugoslavija za Srbe nije ništa drugo nego nastavakSrbije drugim sredstvima, onda ostale republike nisu imale drugogizbora nego da vide sebe kao podređene ili pokorene, bilo vojnim ilipolitičkim sredstvima.

U kontekstu velikih transformacija iz 1989., sve kompozitnedržave su se raspale: Čehoslovačka, Sovjetski Savez i Jugoslavija.Zašto se to baš u Jugoslaviji odigralo nasilnim putem? Mogli bismoreči da je riječ o pogrešnim ljudima na krivom mjestu u pravovrijeme. Ne smijemo zaboraviti kako je lako bilo isprati mozgove upre-digitalnoj eri kada je TV bio glavno sredstvo informisanja. Tokom1980-ih, Milošević je tolerisao Radio Slobodni Beograd , nedeljnik Vreme ,i nekoliko drugih kuća kao što su Centar za kulturnu dekontaminaciju - to su bile cigle u krhkoj zgradi druge Srbije. Milošević tada mogaostaviti karanfil u rever i reći: „Ja sam demokrat jer dozvoljavampostojanje raznih kritičkih glasova.” Ali on je kontrolisao televiziju,medij koji je mogao doprijeti u svako, pa i zadnje, selo u Srbiji, i šire.

Stereotipizacija i stigmatizacija su crpile na bogatom nasljeđuu regiji, i brzo su postali retorika dominantnog medija. A odstigmatizacije do likvidacije je samo jedan korak. Na primjer,Bošnjaci su u fanatično nacionalističkoj srpskoj štampi i televizijskimprogramima konsistentno nazivani „Turcima”, oznakom koja

je postala pogrdan termin u svjetlu od skoro pet stotina godinaosmanlijske prisutnosti u Bosni i na Balkanu, što je omogućilonjihovu dehumanizaciju i pretvaranje u „neprijatelja”.

JF: Vidjeli smo sličan razvoj događaja i u SAD-u nakon 2001. godine- nesposobnost intelektualaca da prepoznaju moć televizije i popularnihmedija, i nastavak uvjerenja da ako mi nešto kažemo...

AD: .... da je to dovoljno. Razvio sam interpretaciju ove dileme sfokusom na riječ. Zbog čega je u komunističkim vremenima režimobraćao toliku pažnju na ono što se govorilo javno? Zašto je bilo kojitekst bio tako opsesivno analiziran i u njemu pomno tražene skrivenemetafore koje bi mogle potkopati režim? To je zato što je sam režim


11/25

Zeničke sveske

205

bio utemeljen na Tekstu, na depersonaliziranom glasu Istorije. Dakle,djelovao je unutar određenih parametara, unutar kojih je izgovorena,a posebno je pisana riječ imala najvišu društvenu važnost, i iz istograzloga bila politički eksplozivna i zbog toga se s njom moralomanipulisati ispravno. Znam da bi ste se Vi mogli suprotstavititvrdnjom da je Lenjin bio prvi koji je prepoznao potencijal filmai reproduktivnog medija. To je sve istina. Ali, moramo zaviriti upovijesti istočne Europe u cjelini, još od ere romantizma. Radi se ovrlo teksto-centričnoj kulturi. Pisano slovo je bilo to koje je uzdigloPoljake, podijeljene između tri carstva, na nivo nacije u modernomsmislu, pjesnik Adam Mickiewicz, je bio taj koji je to učinio. To sedogodilo u svim zemljama, od Sándora Petőfija u Mađarskoj doMihai Eminescua u Rumunjskoj, od Njegoša u Srbiji i Crnoj Gorido Prešerna u Sloveniji, što je Andrew Wachtel briljantno pokazaou svojoj jedinstvenoj komparativnoj studiji Remaining Relevantafter Comunism: The Role of the Writer in Eastern Europe ( Kako ostatirelevantan nakon komunizma: Uloga pisca u istočnoj Europi), 2006.Dakle, to je uvijek bio tekst. Ako već nemamo ekonomiju ili politikuna najvišoj razini, onda ćemo se stalno vraćati kulturi. Da citiram

jednog od utemeljitelja moderne Slovenije, kako bi izbjegli sudbinuda budemo Rusi ili Prusi, moramo stvoriti vlastiti tekst: našu vlastituliteraturu, beletristiku, i posebno poeziju.

Nakon završetka prvog svjetskog rata i raspada imperija, niklesu nove nacionalne države. S izuzetkom Čehoslovačke i Jugoslavije,to su bile nacionalne države s jednom dominantnom nacionalnošću.Autoritarni režimi su posegli u tekstocentričnu baštinu kako biprobudili osjećaje stanovništva u cjelini. Komunisti su bili skloni, dapo završetku drugog svjetskog rata, započnu od nule, proglasivšisve prethodne kulturne obrasce kao nasljeđe trule buržoazije. Bezobzira na to, oni će ojačati teksto-centričnu tendenciju u svojimrespektivnim etničkim kulturama, jer su to bili jedini markeri koji supomogli uspostaviti razlike unutar šireg internacionalnog projekta.Drugim riječima, bilo je to kao da je komunistički internacionalizamizgrađen u svakoj zemlji različito u skladu s istim principima:

zagrabiti u prošlost, ponovno je posvojiti za savremene potrebe


12/25


206

uspostavljanja kontinuiteta, naknadno prepraviti i propisatirazumijevanje odabranih popularno provjerenih autora kao da su oni

bili na socijaldemokratskoj i anti-buržoaskoj strani, odnosno, nekavrsta komunističke avant la lere , te na taj način stvoriti nacionalniknjiževni kanon. Komunisti su, čak i u posljednjem desetljeću životaovih režima, igrali na kartu ove posvećenosti i odanosti tekstu uapstraktnom smislu: tekst kao predložak za ono što nam je činiti.

JF: Ne mogu pomisliti na bolju ilustraciju koja dokazuje ovo, upravoiz suprotnog ugla, nego što je to Sjeverna Koreja. Naime, SjevernaKoreja je primjer zemlje koja nije teksto-centrična, jer je inteligencijaeliminisana. Umjesto toga, oni su primjenili Lenjinov pogled na lm, i

njegovu mogućnost reprodukcije, do njenog logičnog kraja. Režim je ustanju reprodukovati svoje poruke vjerno kroz lm - ne kroz pozorište, jerbi se to moglo tumačiti različito u cijeloj zemlji. Tekst je bio jako važan uruskom komunizmu, toliko da su studenti mogli recitovati pjesmu nakonpjesme, uključujući čak i pjesme buržoaskih pjesnika. Ali u SjevernojKoreji, ljudi ne recituju pjesme nego linije iz lmova. Tu su i natjecanjakoja se odvijaju na radnim mjestima u kojima ljudi igraju uloge iznajpopularnijih lmova, sve napisane (barem u teoriji) od strane Kim IlSunga i sve snimljene (barem u teoriji) od strane njegovog sina. Upravo

zbog ovakvog izuzetnog spoja tehnologije i kulta ličnosti, disidentskakultura nije nikad nastala u Sjevrnoj Koreji.

AD: Zbog toga što joj je uskraćena mogućnost izraza. Kako sesuprotstaviti tome? Zato su pisaće mašine iz prošlih vremena morale

biti prijavljene u mnogim komunističkim zemljama na isti način nakoji danas, kada putujete u SAD, prijavite pištolj ili pušku. Komunistisu Bertolta Brechta uzeli zaozbiljno, jer su knjigu vidjeli kao oružje. Ali,

to više nije slučaj. Postoji dobra anegdota: znate li zašto pjesnici pravetako grandiozne tvrdnje? Zato što niko ne obraća pažnju na njih! Danas

je sudbina pjesnika kao sudbina kakve brbljave klase, to je generalnosudbina intelektualaca u cjelini. Nitko od cenzora ne viri više prekovašeg ramena, jer nitko više ne uzima za ozbiljno ono što radite.

JF: Osim ukoliko se pjesnik ne prihvati pištolja. Sjetimo se pisaca kojisu postali generali u jugoslavenskim ratovima.


13/25

Zeničke sveske

207

AD: Mnoga su iskušenja da se premostiti jaz između riječi i djela.Povijest drugog svjetskog rata i pokreta otpora bili su snažan podsticajkao primjer za ono što se može učiniti kada se taj jaz premosti ili kadase pređe: to je iskušenje kome neke sijede brade nisu mogle odoljeti, ani mnogi mlađi od njih. Testosteron u kombinaciji s nezaposlenošćuznačio je često da je rat bio jedna od realističnijih opcija.

JF: Čitajući psihoanalitične prole nekih od vodećih likova u vojnim iliparavojnim formacijama, uvidio sam da postoji tendencija da se objasni dasu oni uzeli oružje zbog određenih frustracija u svom životu, radije nego dase prepozna da ako se to dogodi u slučaju više od jedne osobe....

AD: .... onda to nije samo gomilanje pojedinačnih slučajeva. Ali ja sam još uvijek zbunjen: Kako se to dogodilo? Iz istorije znamo dase može dogoditi, kao što se i dogodilo, da susjed nasrne na susjeda

bukvalno preko noći. Ne morate ići u daleku povijest ili u udaljenekrajeve. Varvarstva su se događala, i to više puta, na ovom mjestu, uvrlo kulturnom Beču.

JF: To je slučaj i s Poljskom, u kojoj se, posljednjih deset godina vodi

rasprava nakon objavljivanja knjige „Susjedi“.

AD: Eto vidite koliko je trebalo prije nego što se to priznalo,i to jedva da je okrenut prvi list. Ali, to je čini mi se, nužan uslovza uravnoteženiji ulazak u budućnosti. Morate se pomiriti sprošlošću, kako to Nijemci kažu, a to je nešto što se većina narodane učini. Prošlo je više od 20 godina od osamostaljenja Slovenije, irascjep građanskog rata i dalje postoji, iako je prošao prije 70 godina

kada su, za vrijeme fašističke i nacističke okupacije, neki Slovenciodlučili podržati okupatora iz svoga anti-komunizma. To se jošuvijek iskorištava. Još uvijek nema brze i odlučne akcije od stranepravosudnog aparata koja bi procesuirala, razotkrila i stvarno iznijelana vidjelo zločine iz prošlosti.To se čini, ali nasumično. Slovencimanije trebala etnička razlika, poput poljskog odnosa s etničkimŽidovima. Učinili smo to jedni drugima, nisu nam trebale jezične ietničke podjele.


14/25


208

JF: Animozitet se prenosi s koljena na koljeno.

AD: Kad će tome biti kraj? Razumijem frustracije mlade generacije.Ko će voditi brigu o svim ovim kostima: kakve to veze ima s nama? Ali

u isto vrijeme dijelim i neki osjećaj, koji nikako da me napusti, da toipak ima neke veze s nama koji živimo na tom području, upravo zatošto je korišten i zlostavljan, da mi moramo razumjeti i pomriti obojei njegovu upotrebu i zloupotrebu. Nije samo ugodan pogled na brdai šumovite krajolike taj koji čini Sloveniju. To je također nemogućatežina povijesti, koju možete izbjegavati, pretvarati se da ne postoji, ili

je pokušati integrirati u vašu tradiciju i kolektivno imaginarno. Kako bi se izbjeglo ponavljanje povijesti moramo je proučavati, pogotovozato što, kad se ponavlja, ona se ponavlja kao farsa.

JF: Što je s vašom djecom? Jeste li gledali udžbenike koje oni danaskoriste u školi i razgovarali o tome šta im nedostaje?

AD: Da, često smo imali ove diskusije. Za vrijeme poklada ukorizmenom vremenu katoličkih svetkovina običaj je da djecanose kostime i idu od kuće do kuće, slično kao u Americi za Noć

vještica, upotpunjeno sa „smicalica ili nagrada“. Prije sedam iliosam godina, jedan od mojih dječaka se prerušio u partizana. Jasam ga snabdio kožnom torbom, on je već imao drvenu pušku,a stavio je na glavu i moju pionirsku kapu. I da ljudi ne bi biliu zabludi o kome se radi, ja sam napisao slogan „Smrt fašizmu,sloboda narodu” i okačio mu ga na prsa. Kada je otišao u školu,

bio je jedan jedini s partizanskim kostimom. Pitao sam ga da li jemorao objašnjavati ljudima u koga se maskirao, bilo ih je dosta

koji su bili zbunjeni šta je taj lik zapravo predstavljao. U to vrijmemeđu maskama je bilo puno Osama bin Ladena, djelimično i stogašto je kostim bilo lako izraditi: uzmeš čaršaf i eto te.

S druge strane govorio sam i ozbiljno i puno o drugom svjetskomratu sa svojom dvojicom sinova. Ja imam naviku pokazivatimemorijalne ploče po Ljubljani, te na izletima na obližnje brežuljkei šume. Čak sam se potrudio da ih povedem duboko u šume


15/25

Zeničke sveske

209

Kočevskog Roga, gdje je, pažljivo skriveno od okupatora, bilosjedište slovenskog pokreta otpora, dijela partizanskog pokreta podTitovim vodstvom. Bilo je to za vrijeme ljeta, tokom dana, osim dvojestarijih posjetitelja, mi smo bili jedini u ovom muzeju na otvorenom,koji je činila mala kasarna, s tiskarskim strojem i malom kantinom.Meni je još uvijek fascinantno otići tamo i zamisliti da su svuda okolookupatorske sile koje drže pod kontrolom više od polovice Europe.A ovdje je bio pokret otpora koji ne samo da je preživio, nego je ipobjedio! Podsjećao sam svoju djecu sve dok im ne bi dosadilo, kada

bismo išli na izlete zimi, poslije naših dugih šetnji, na luksuz da smose mogli vratiti u sigurnu, grijanu planinsku kolibu, gdje smo mogliskinuti naše kapute i vlažne čarape, i koristiti savremene uređaje. A,partizani! Kakvu je važnu ličnu odluku svako od njih morao donijetikada bi odlazio u šumu! Mogu razumjeti avanturisticki raspoloženogosamnestogodišnjaka, bez tereta imovine, koji ostavlja svoj grad,svoje prijatelje, i obitelj, i odlazi u šumu. Možda su imali oružje, aličesto na početku nisu imali ništa osim golih ruku i odlučnosti dase suprostave okupaciji. To je ogromna odluka. Ali zamislite tekintelektualca koji to čini. Bez biblioteke, bez pisaće mašine? Dobro,imali su nešto sa sobom, ali to to je bio nevjerojatan napor. Ne želimda to zaboravim, pa stoga pričam svojoj djeci.

JF: Ali to je u velikoj mjeri bilo odsutno u njihovom školovanju?

AD: Nažalost, zataškano je. Ova borba se ne vidi kao herojskakao što bi to trebalo biti. Mora se razlikovati otpor od revolucije.Iako je revolucija prevladala nad pokretom otpora nakon 1943.to ne umanjuje važnost samog otpora. Samo 10 posto partizanasu bili aktivni komunisti, i to je bilo pred kraj rata. Ostali su bilikritične patriote, koji su se nerado priklanjali politici pristanaka nasaradnju s fašističkim i nacističkim režimima. Ti ljudi su otišli ušumu da se bore protiv onoga što su neki bili sretni da prihvate uime manjeg zla. I to je učinjeno u trenutku kada se nitko nije dizaoprotiv pobjedničke njemačke vojske. Ne može se sve to odbaciti samozbog skretanja revolucije nakon rata. Ipak, mislim da je Jugoslavija

bila jako zanimljiva, zbog svojih stalnih napora u modernizaciji,


16/25


210

provođenju reformi, stalnom širenju područja mogućeg, pokušajurealizacije novoartikulisanih želja, uvijek hodajući po tankoj žiciizmeđu jedinstva i različitosti. To su isti izazovi s kojima se danassuočava EU: socijalizam naspram kapitalizma, kult ličnosti u odnosuna nemogućnost stanovništva da zapamti ime osobe koja rukovodiEuropskom komisijom.

JF: Jedna od stvari za koju su arhitekti EU mislili da je važna jestepomirenje s istorijom. Njemački i francuski povjesničari su sjeli i napisalizajedničke udžbenike. OK, neki djelovi su možda sterilizirani, no, to jeslužilo važnim ciljevima integracije na javnoj razini, a ne samo na nivouproizvodnje.

AD: Postoje neki ograničeni napori za stvaranje zajedničkiheuropskih knjiga iz istorije. Među sličnima, premda rijetkimprojektima, je Europe in the Making (Europa u nastanku), serija knjigaobjavljena u Amsterdamu od strane Otvorenog Univerziteta i konzorcijasjeverno europskih akademskih centara. Sve to stvara neku vrstuzajedničke povijesti, koja je, naravno, opasan teren. Nigdje drugdje,osim u istoriji, ne možete naći da je junak za jedan narod negativac u

drugome. To je još više izraženo u bivšoj Jugoslaviji zbog blizine rata.Postizanje minimuma konsenzusa diljem europskih zemalja pokazalose kao jako teško pitanje, što smo mogli vidjeli s padom Berlinskogzida i bolnim pitanjem šta to Istočna Evropa donosi u EU. Uglavnom,njen doprinos su samo trauma, bol i podjela. Također, i suprostavljenorazumijevanje onoga šta je kraj drugog svjetskog rata značio. To nije

bila pobjeda, nego poraz za mnoge, u ovoj zemlji natopljenoj krvlju,kako je Timothy Snyder prikladno opisao ovaj region u svojoj nedavno

objavljenoj knjizi Bloodlands: Europe between Hitler and Stalin (Zemljanatopljena krvlju: Europa između Hitlera i Staljina, 2010.).

JF: Znači projekat iz Amsterdama nastoji integrirati povijesti Istočne iZapadne Europe?

AD: Da, to je serija knjiga u kojoj istoričari rade zajedno. H. & E.Kleber-Stiftung iz Frankfurta, također je izdao niz knjiga u kojima


17/25

Zeničke sveske

211

pozivaju povjesničare iz raznih naroda na saradnju s prilozima, kojesu onda slijedile debate i postizanje konsenzusa.

JF: To su knjige za univerzitetske studente?

AD: Da. Devedeset posto kurseva istorije, širom Europe su nacio-centrični ili etnocenterični. Ovdje se opet pokazala sposobnostnacionalističkog narativa da se uvuče kroz socijalizirajuće institucijepoput škola i da prožime svaku poru društvenog tkiva i umovepojedinaca. Ono što se danas uzima zdravo za gotovo od stranevelike većine Europljana, zaboravlja da je ova pripadnost određenojnacionalnosti i jeziku morala također biti izgrađena. Iako je trebalo 200godina za ovu konstrukciju, nema razloga ne vjerovati da to ne može

biti učinjeno ponovno s novim građevinskim blokovima. Razmislimo,kakve je veze, prije 200 godina, slovenski vinar koji je radio uvinogradima svojih feudalnih gospodara u blizini Maribora imao sribarom iz okolice Trsta? Uostalom, oni su govorili različite jezike ilidijalekte. A šta je razlika između jezika i dijalekta? Čitava armija.

JF: To je ona poznata izreka: jezik je dijalekt koji ima vojsku.

AD: Jugoslavija je dobar laboratorij da se to dokaže. NezavisnaCrna Gora je najnoviji, iako zasigurno ne i posljednji, primjer kojidokazuje ovu izreku. Ustav neovisne Crne Gore, donesen 2007.proglašava novi crnogorski jezik, uvodeći par novih slova kako bise on razlikovao od srpskog jezika i na taj način proglasio njegovzaseban status. Ipak, ja još nisam pronašao nikoga ko bi se složio spretpostavkom da je politički raspad Jugoslavije i popratna pojavanovih nacionalnih država od mene iznenada napravila poliglotu,

jednostavno zato što mogu razumjeti, govoriti i čitati jezik, koji jenekad bio poznat kao srpsko-hrvatski.

Narod je morao biti stvoren. Ovo se, jednako, odnosi i naNjemačku: taj osjećaj njemstva, ta opasna metafizička ideja, jestrpljivo građena kroz 19. stoljeće. Ernest Gellner i drugi su detaljnoistraživali prepličuće struje industrijalizacije i rastuće popularnosti


18/25


212

masovnih medija, uz sposobnost države da oblikuje novi mentalitet.Nacionalizam je protokom vremena naturalizirao istoriju. Ono što je

bilo djelo ljudskih ruku pretvoreno je prirodne fakte. Nema razlogada ne vjerujemo da to nije moglo biti učinjeno i na neki drugi način,da je vizija vodilja bila na neki način drugačija. Budući da sam rekaoprvi dio, ja ću sada donijeti i zaključak. Raspad Jugoslavije je krajnjirezultat europeizacije regije, jer je Jugoslavija bila savezna državasastavljena od relativno autonomnih dijelova. To je bio posljednji

bedem protiv plimnog vala nacionalnih država do kojeg je došloupravo raspadom multinacionalnih imperija. EU se pokušalapredstaviti kao postmoderna, to jest post-nacionalna tvorevina. No, u

bivšoj Jugoslaviji, vidimo uspostavu nacionalnih država po uzoru namodele nacionalnog romantizma, tj. modelu modernog doba, kakosu stvarane i njemačka ili francuska nacija.

JF: Kolega i ja smo radili u to vrijeme knjigu - Europe’s NewNationalism (Evropski novi nacionalizam) - u kojima smo predstavilipregled književnosti nakon drugog svjetskog rata. Konsenzus političkihnauka bio je da je nacionalizam bio na umoru, s EU kao glavnimprimjerom post-nacionalnog trenda. Sve do događaja iz 1989.

AD: Nacionalna država i dalje ima svoju privlačnost. PogledajteKatalonce, Velšane, Škote: svi oni žele nacionalnu državu, usprkossvih zloupotreba ovog modela organizacije u njenoj zloglasnojpovijesti. Kako su zahtjevi za nezavisne nacionalne države od straneKatalonaca, Velšana, Škota - nacija bez države - došli nasprampozadine europskih integracija, čovjek ne može da se ne upita,nije li to konačan dokaz da je građevinski blok međunarodnih

odnosa ipak nacionalna država. Suverene nacionalne države mogusklapati sporazume o stvaranju institucija poput Europske unije.No, u konačnici nacionalne države su gospodari svoje sudbine.Upravo to iskušenje se čini kao glavna ideja vodilja u popularnompokretu za izgradnju novih nacionalnih država. Međutim, ja seozbiljno pitam da li će nacija-država i dalje biti najpovoljniji oblikza organizaciju ljudskih poslova. Znamo da sada postoje mnogiproblemi koje nacionalne države ne mogu riješiti. Sudjelovao sam


19/25

Zeničke sveske

213

u skoro svim demonstracijama protiv mjera štednje u mojoj zemljitokom 2012. i 2013. godine, i opširno pisao protiv zloupotrebevlasti i rasprostranjenoj, možda čak i strukturalnoj, korupciji unašem političkom sistemu. Ako te demonstracije i protesti ostanulokalizirani i relativno mali, mjereni naspram broja stanovnikapojedinih nacionalnih država, oni neće dobiti na zamahu koji jepotreban kako bi ozbiljno ugrozili samoproduženje financijskogrežima. To objašnjava činjenicu da se političke boje izabranihvlada mogu mijenjati, ali ne i njihova politika. To je nešto s čime seozbiljno možemo uhvatiti u koštac samo ako taj otpor bude isto takointernacionaliziran, moramo reagovati na međunarodnoj razini naono što je u biti internacionalni interes, a to je odbijanje onog modelavlasti koji je koncentrisan u rukama jedan posto stanovništva.

JF: Kako to da smo u manje od dvije decenije od trijumfa liberalizma,i međusobno zagrljenih demokratije i tržišta, došli do iscrpljivanjatog modela, do njegovog odbijanja kako na ulici, tako i od straneintelektualnih elita, ali i od strane političkih partija s lijeva i desna?

AD: Ne znam. Možda smo uzeli puno toga zdravo za gotovo.

Mnogi građani u demokratskom društvu ne izlaze na izbore, što nemora nužno svjedočiti o apolitičnoj prirodi potrošačkih društava.Ona također skrivaju ugrađenost demokracije, u kako god osakaćenojformi, u svakodnevni život naših polisa. Ne znamo cijeniti ono štoimamo. Trebamo samo pogledati u alternative kako bi smo vidjeli štase može izgubiti ako centrifugalne sile u današnjoj krizi, zaista uspijuda zaustave i slome kontinentalne integracije. Mi ćemo se vratiti nazadu izolaciju polu-održivih nacionalnih država, vratiti se ravnoteži

snaga koja se proizvodi ratom. To je noćna mora koju moramo izbjeći,iako ne znam kako. To je pitanje koje se može metaforički formiratikao dilema između razvijenog i kasnog kapitalizma. Ako se radi okasnom kapitalizamu, to znači da će sistem polako nestati i da će seumjesto njega nešto drugo pojaviti na horizontu. Ali, ako se radi samoo razvijenom kapitalizmu s globalnom amplifikacijom, onda ćemovidjeti isto ono što smo imali do sada, samo uvećano: to bi moglo imatirazličite pojavne oblike, ali će u konačnici ostati isto.


20/25


214

Ne mislim da su, osim nekoliko radikalnih mislilaca, ljudi voljnida se uhvate u koštac, s onim što je ugrađeno u društveno tkivozapadnog, ako ne i globalnog, čovjeka, a to je privatno vlasništvo.Pitanje privatnog vlasništva i upravljanja njime - vis a vis državneimovine i zajedničke imovine - izranjalo je na stolu svaki put kadsmo razgovarali o preraspodjeli bogatstva, bilo na lokalnoj razini,u okviru nacionalne države ili na kontinentalnoj razini. Šta stvarnozaslužuje svetost: ljudski život ili privatno vlasništvo? Ova dvatermina se na žalost ne podudaraju.

JF: Spomenuli ste da ste pisali o presjeku između prirode i kulture uodnosu na Sloveniju. Za potrebe turizma, Slovenija veliča svoju prirodu

- šume, špilje, konje. No, na drugoj razini, u isto vrijeme, događa sedegradacija prirode. Kako su ova dva procesa simultana u Sloveniji?

AD: Zato što je to dilema koju privatno vlasništvo igra na briljantan način. S jedne strane, imate zemlju koja je obdarena s bogatstvom prirodnih resursa i prirodnim ljepotama. Konkretno,postoji ogromna raznolikost pejsaža u jako malom geografskomprostoru. To je jako često bilo opjevano, i na taj način, kroz vrijeme,

i integrirano u mentalitet etničke zajednice, te tako postalo sastavnidio onoga što mi jesmo. To „mi”, koje se uzima zdravo za gotovo,

je „mi” zemlje i resursa koji pripadaju čitavoj zajednici, zajednicikoja je stavljena na kušnju svaki put kada neki Slovenac ima priliku,sredstva i želju, da izgradi svoje idealno prebivalište, a to je kućaokružena vrtom. Slovenci daju ogromnu vrijednost privatnomvlasništvu. To je razlog zašto postoji vrlo mala uktuacija na tržišturente. To je i jedan od razloga zašto toliko mladih ostaje kod kuće s

roditeljima, jer je jako teško naći stan za iznajmljivanje, jer svako sjedina svom komadu imovine. Ugodna raznolikost krajolika je tu, bezikakvog napora od strane tih pojedinačnih vlasnika imovine. Oni,kao dio toga „mi”, uživaju u njoj, ali će je znati cjeniti samo ondakada je više ne bude. Ne postoji pravilo zapisano u kamenu da ćepriroda uvijek ostati ista. Monokulture su ekonomski više održive,iako su ekološki razarajuće. Ipak, raznolikost kultura koje rastu jednapored druge, čine ono što su Francuzi prepoznali kao neotuđivi dio


21/25

Zeničke sveske

215

mentalnog krajolika, koji je također sastavni dio prirodnog krajolika.To je razlog zašto oni podržavaju i poljoprivrednike, i vinare imaslinare, jer oni proizvode krajolik koji je ugodan kako za um tako iza oči ( da ne spominjemo i značajne nancijske implikacije koje ovoproizvodi, npr. u smislu turizma). Dakle, još nismo došli do tačkegdje je priroda prepoznata kao nešto čime se, ne samo upravlja, negoi nešto što se poštuje i održava. To je kao da, u trenutku kada pređetegranicu svog vrta, mislite da ste u divljini o kojoj se neko drugi brine.

Ova zatvorena i neosmišljena blizina između urbanih stanovnikai prirodnog krajolika je razlog za nedostatak izričito ekološkihpolitičkih stranaka u Sloveniji. Osim slabog, skoro nepostojećegpokreta zelenih i nekih napora kratkog vijeka na stvaranjuparlamentarne stranke utemeljene na načelima zaštite okoliša, tunije bilo nikakvog opipljivog političkog fokusa na prirodni svijet ilina tom presjeku između prirode i kulture. Mnogi uzimaju zdravoza gotovo to da će prirodni svijet uvijek biti tu, da od vašeg pragado skijališta u Alpama možete stići za jedan sat, što je neuporedivluksuz i prednost, o čemu ja, kao strastveni skijaš, mogu i ličnosvjedočiti. Ova isprepletenost s prirodnim svijetom može se primjetitii na jeziku. Slovenački jezik ima mnogo riječi koje se odnose nacivilizacijske intervencije u prirodnom svijetu. Tu su, na primjer,niz riječi za ogradu, ovisno o tome kakva se građa ili drvo koristi.U engleskom jeziku, ograda je ograda, i morate koristiti određenipridjev kako bi razlikovati vrste ograda. Ali ne i u slovenačkom.

Urbane obitelji u Sloveniji, koji mogu potvrditi svoj urbani statusza više od dvije generacije su jako rijetke. Đonovi naših cipela su jošuvijek prljavi od seoskog blata, kao što je to bilo i jučer. U uzaludnomnastojanju da izbjegnu tu činjenicu, ljudi gaje težnju da budu većikatolici od pape, veći građani od onih koji žive u gradu. I to seponekad jasno vide u preziru koji elite pokazuju prema prirodnomsvijetu. Ipak, kao što sam tvrdio, s naslijeđem prirodnog svijeta uglavama Slovenaca, dešava se isto što i s naslijeđem komunizma.Komunizam je odbačen nakon 1989. godine, ali kad pitate ljude hoće li

punu zaposlenost, besplatne socijalne usluge, besplatno obrazovanje,


22/25


216

svi će reći, da, da, da. Tako je i s pogledom na prirodu. Građani, stidećise svojih seljačkih korijena, pokušavaju pobjeći od prirode, ali ako ihpitate da li žele da budu bez gusto pošumljenog planinskog masivaPohorja, ili šuma koje pokrivaju dvije trećine zemlje, i koje im dajukisik, oni će svi reći ne. Želite li biti bez mora? Oni će reći ne. Želite li

biti bez jezera ili bez pristupa jezerima? Ne. Sve te stvari se uzimajuzdravo za gotovo, o njima se očito nije razmišljalo, ali iako nisu postaledio mentalnog krajolika, oni ih ipak podržavaju.

JF: Na kojem projektu trenutno radite?

AD: On se zove pisci Yu-Lantisa: Jugoslavenski Atlantis. Drugimriječima, istražujem post-jugoslavensku književnost u svjetluzajedničkog kulturnog prostora. Trudio sam se da analizirajući radodabranih autora vidim koliko su se oslanjali na iste zalihe različitihmetafora i priča koje čine jugoslavensku baštinu, i u kojoj mjeri su toradili svjesno da bi ponovo stvorili u kcijii ono što je izgubljeno ustvarnosti.

JF: Kako daleko ste odmakli u ovom projektu?

AD: O ovome sam pisao i ranije. To su paralele koje sam povlačioizmeđu Habsburgovaca, jugoslavenskog iskustva i EU, koji su medovele da ispitam ono što sam oduvijek čitao iz „zadovoljstva”;radovi nakon raspada. Bio sam jedan od rijetkih koji je izričito iotvoreno zadržao jugoslavensku orijentaciju, ako hoćete. Bio sami jedan od osnivača Sarajevskih svesaka. To je značajna publikacijakoja izlazi tri puta godišnje, objavljuje se u Sarajevu, a osmišljena

je u svjetlu Daytonskog sporazuma u ranim 2000-tim, kao forumza ne-nacionalno orijentisane pisce iz regije, i šire. Također sam užiriju koji dodjeljuje Njegoševu nagradu , koju crnogorska vlada dajesvake druge godine za najboljeg pisca među južnim Slavenima,

još jednom projektu koji namjerno nadilazi nacionalne granice.Zainteresovan sam za rad pojedinih autora iz regije, za koje nijenužno da žive u regiji. Neki od njih žive u Sjedinjenim Državama, naprimjer, Aleksandar Hemon. U kojoj mjeri oni sudjeluju u kreiranju


23/25

Zeničke sveske

217

postjugoslavenskog prostora? Ne kažem da su svi ovi autori, čiji radanaliziram, i o kojem pišem, post-Jugoslaveni u svom književnomizrazu. Da jesu, oni bi bili ideolozi, a ne pisci. No, tu je svakakoprilično primjetna struja koja teče kroz njihove radove, i ja nisam

jedini koji to primjećuje.

JF: Dubravka Ugrešić, na primjer.

AD: Kao i Slavenka Drakulić. I mlađi pisci, kao što su Miljenko Jergović, Vladimir Arsenijević, Muharem Bazdulj i Igor Štiks.Pokušavam da vidim da li ostaci jugoslavenske Atlantide, prelomjenikroz protok vremena i orgromnog napora država nasljednica

Jugoslavije da dokažu kako Jugoslavija nije bila ništa drugo doumjetna tvorevina, mogu biti korišteni za izgradnju slične teritorije.

JF: Znači, u potrazi ste za post-jugoslavenskom republikom slova.

AD: U stvari, „U slavu Republike pisama” bio je naslov eseja kojisam objavio u časopisu World Literature Today (Svjetska književnostdanas), koji je po izboru čitaoca, bio izabran za esej desetljeća u

ovom časopisu. U njemu sam se zalagao za Europu, kao što samto pokušavao učiniti za Jugoslaviju ovdje. U ovoj novoj knjizi nećupisati s pozicije pisca nego kritičara. Budući da sam dio čitavogprocesa, dio onih koji žele zadržati veze, to će biti izazov. S oprezomsam usvojio taj stav. Baš kao što se mora oprezno usvojiti želja dase bude Evropljanin. Što znači moramo napraviti s predumišljajemmoralni izbor, zbog ogromnog prisustva nacionalističkih narativau našim životima. Vi ne morate ništa učiniti da postanete Slovenac.No, kako bi postala Evropljanin, osoba mora vježbati radoznalost isuosjećanje, a to je ono što sam pokušavao učiniti ovdje.

JF: Kada se osvrnete na svoj pogled na svijet između 1989. i 1990., štase značajno promijenilo? Spomenuli ste da ste u početku bili zagovornikslovenske nezavisnosti, i da li se tu možda nešto promijenilo. Postoje lidruge perspektive iz tog vremena koje su se dramatično promijenile?


24/25


218

AD: Ima jedna promjena koja je u korijenu svih ostalih. Kad jepočeo proces nasilnog raspada Jugoslavije, kada su ratovi sukcesijezapočeli, shvatio sam da ako se to moglo dogoditi, onda se bilo štamože dogoditi. Dakle, ne pravim predikcije, ali gajim informisanunadu, iako ne baš previše veliku: to je neka vrsta opreznosti koju samponio iz ovog iskustva. Ovo uprkos svim uzbuđenjima, tuzi, i srećizbog rasta zemlje - prvih 10 godina u životu samostalne Slovenije

bili su veoma dobri, iako sam osjećao bespomoćan bijes i tugu nadonim što se dogodilo s ostatkom Jugoslavije. Ako je nešto što je zamene bilo podrazumjevajuće, a to je zemlja u kojoj sam socijaliziran,mogla da nestane tako nasilno u ekstremima ljudske gluposti, onda

je zaista sve moguće. Dopuštam sve mogućnosti poslije toga, a to nije bio slučaj kad sam krenuo na fakultet 1980.godine

JF: Znači, kada, na primjer, pogledate na EU ili na globalni ekosistem,vi ih ne vidite nužno kao trajne ustanove ili sistem odnosa.

AD: Da, ja sam više usredotočen na nestabilnost, krhkost ilomljivosti institucija koje stvaramo kako bi naš život bio podnošljiviji.Iako je globalno gledano, još teže promjeniti navike i mentalitete. Kao

što je Lord Ralf Dahrendorf jednom rekao, trebaće šest mjeseci zapromjenu političkih institucija, šest godina za promjenu ekonomskihodnosa, ali 60 godina za promjenu mentaliteta. Možda je i to čakpreviše velikodušno. Uzmimo npr. Jared Diamonda i primjere kojeon navodi u svojoj knjizi Collapse: How Societies Chose to Fail or Succeed(Kolaps: kako društva izaberu da propadnu ili uspiju , 2005.), gdje jeskrenuo pažnju na razloge za samoistrebljenje stanovnika UskršnjihOstrva. Uskršnji Otoci jučer su naša planeta danas. Katastrofalniscenariji su već napisani, i ja ne mislim da su oni u potpunostidistopijski. Oni nose stvarnu opasnost. Kao u igri velikih brojeva oviscenariji su nezamislivi. Vi znate šta to znači kada netko ukrade 50eura od vas, ali ne znate što to znači kad ukradu stotine miliona. Toprelazi sposobnost vizualizacije. Isto takva je činjenica da se svakegodine samo u Amazonu, područje veličine jedne i po Slovenijeposječe i pretvori u drvenu građu. Koliko to može potrajati? To suograničeni resursi. Pa ipak, zašto bi samo nerazvijene zemlje morale


25/25

Zeničke sveske

smanjiti sječu drveta ako su zapadne zemlje već posjekle sve štomogu? Sposobnost da se misli globalno a djeluje lokalno je mizerna.

JF: Zadnja pitanja su kvantitativna. Kad pogledate unatrag do 1989. isve ono što se promijenilo, ili se nije promjenilo u Sloveniji, od tada dodanas, kako bi ste to ocijenili na skali od 1 do 10, pri tome bi 1 bila ocjenaza najviše razočaran, a 10 za najzadovoljniji?

AD: Četiri.

JF: Na istoj vrijednosnoj ljestvici, u istom vremenskom razdoblju: vašprivatni život?

AD: Osam.

JF: Pogled u blisku budućnosti, u sljedeće dvije ili tri godine, kako biprocijenili perspektivu za Sloveniju?

AD: Pet.

S engleskog preveo Radoslav Drašković

krhkost federalizma interview: feffer-debeljak

Documents