Moj komadić zemljeKad je priroda suradnik – Priče 14 poljoprivrednika iz Hrvatske

Marija MartinkoJohannes MaurerWolfgang Suske

S fotografijama Marka Vrdoljaka

3

Ante Ivčević ..................................................................6

Anita Pintar ................................................................12

Dražen Rendulić .........................................................18

Božo Vukušić ..............................................................24

Radmila Karlić ............................................................30

Mirjana Biber ..............................................................36

Ivan Barbalić ...............................................................42

Santo Aldo Pulić .........................................................48

Ivica Dragan Elez ........................................................54

Tatjana Ordanić ..........................................................60

Ana Farac ...................................................................66

Mijo Jaredić ................................................................72

Željko Zebić ................................................................78

Marica Jakoliš .............................................................84

SadržajImpressum

Izdavač: Deutscher Verband für Landschaftspflege Feuchtwanger Straße 38, 91522 Ansbach – Germany WEB: www.lpv.de E-mail: info@lpv.de Sva prava pridržana

Ideja i koncept: suske consulting, www.suske.at, Wolfgang Suske

Projektni tim: Marija Martinko, Johannes Maurer, Wolfgang Suske, Elisabeth Scholz; suske consulting; www.suske.at dr.sc. Igor Boršić, mr.sc. Vlatka Dumbović Mazal, Aljoša Duplić, dr.sc. Matija Franković, Ivana Ilijaš, Ivana Plavac, Jasminka Radović, Andreja Ribarić; Državni zavod za zaštitu prirode; www.dzzp.hr Bernd Blümlein, Jürgen Metzner; Deutscher Verband für Landschaftspflege; www.lpv.de

Lektura: Jasna Radulović

Fotografije: Marko Vrdoljak, www.fivestars.hr

Grafičko oblikovanje: Claudia Kojeder, www.diewerbetrommel.at Tisak: Gorenjski Tisk Storitve d.o.o., www.go-tisk.com

Beč, svibanj 2014.

Zajednički projekt:

5

Božo s Velebita voli svoje konje. Radmilin mali, ali veliki svijet je njezina šuma. Ivica ima sve više pčela, ali zbog toga nikada neće ubrzati svoj način rada. Svi su oni poljoprivrednici. Zadivljen sam načinom na koji su nam svi naši poljoprivrednici, iz različitih područja, opisali kako svaki svoj dan provode radeći tempom kojim radi i priroda – kako je Anita to prekrasno izrekla.

Jedno veliko hvala Mariji Martinko koja je napravila sve intervjue za ove priče, i Marku Vrdoljaku, koji je napravio sve fotografije.

Posebno se zahvaljujem svim poljoprivrednicima koji su s nama podijelili svoja iskrena razmišljanja i poglede na život. U svim njihovim pričama vidimo kako radosnu, tako i ozbiljnu stranu života, otvorena pitanja i vrijedna iskustva. S dubokim poštovanjem i puno užitka, prikupili smo priče poljoprivrednika i za vas pripremili ovu knjižicu.

Sada je konačno na Vama red da u njoj uživate!

Wolfgang Suske

Zemlje Europske unije postavile su si za cilj održavanje bioraznolikosti na velikim površinama u čitavoj Europi. Razne biljne i životinjske vrste tre-baju ostati dio naše svakodnevnice, a ne biti ograničene samo na malena zaštićena područja. Poljoprivreda u tome igra ključnu ulogu jer veliki broj biljnih i životinjskih vrsta ovisi o redovitoj košnji livada i obradi polja.

Poljoprivrednici i njihov generacijama dug rad omogućuju nam da danas doživljavamo veliku raznolikost prirode. Isključivo zahvaljujući tome, danas se u svojoj neposrednoj okolini možemo diviti velikom broju vrsta leptira, ptica ili šarenog poljskog cvijeća. Ovo postignuće poljoprivrede se rijetko uvažava i njega postajemo svjesni tek kad dođe do zapuštanja poljoprivrednih površina i širenja šume.

Neka Vam poljoprivrednici prikazani u ovoj brošuri pokažu „svoje“ krajolike kako biste saznali što to znači živjeti i raditi u zajedništvu s tako raznolikom prirodom.

Jürgen Metzner

Hrvatska je u bioraznolikosti jedna od najbogatijih zemalja Europe. Zahvaljuje to svom zemljopisnom smještaju na razmeđi nekoliko bio-geografskih regija. Na sjeveru se protežu prostrane ravnice i močvare uz Savu, Dravu i Dunav. Središnji dio obilježavaju planine i nepregled-ni šumski kompleksi. Jedinstvenu razvedenu obalu Jadrana čini više od tisuću otoka, otočića i hridi. Velika raznolikost staništa ishodište je bogatstva bioraznolikosti. Većina staništa danas je poluprirodna. Od davnina nastala istančanim međudjelovanjem čovjeka i prirode. Ova knjiga donosi 14 toplih priča iz cijele Hrvatske i daje zanimljiv pogled na još uvijek živ suživot čovjeka i prirode.

Matija Franković

Dr.sc. Matija FrankovićDr. Jürgen MetznerDipl.ing. Wolfgang Suske

4

Njemačka savezna zaklada za okoliš već godinama podržava projekte diljem Europe koji pokazuju kako svoj okoliš možemo koristiti na održiv način. Ovaj projekt je od posebne vrijednosti za nas jer pokazuje zna-čaj tradicionalne zemljoradnje za društvo. Četrnaest ovdje prikazanih poljoprivrednika ne obrađuju samo svoja polja, već također pritom spontano stiču tradicijsko znanje o obrađivanju zemlje i razumijevanje za to kako se možemo baviti poljoprivredom u skladu s prirodom. To je danas osobito značajno u mnogim udaljenim regijama Europe.

Za obrađivanje zemlje potrebno je mnogo kreativnosti, idealizma i oduševljenja, kako bi ono bilo uspješno i održivo.

Želimo Vam puno zadovoljstva u čitanju ovih priča, a prije svega, da brojni pozitivni primjeri i pokoja kritička primjedba doprinesu zaštiti okoliša i regionalnom razvoju.

Thomas Pyhel

Dr. Thomas Pyhel

Ante Ivčević 7

Cobo – to mi je nadimak. Tako su me prijatelji zvali pa me sad svak zna pod Cobo i tako sam na-zva i obrt. Imam negdje oko 2 ha vinograda. Pola je plavac, pola vugava. I sad imam jedan novi, veličine trećine hektara, gdje su došle palagru-žonka i cipidrag. Uz vinograd imam tristotinjak maslina. Tako da je to zaokruženo gospodar-stvo. Vinograd mi je na pet pozicija. Tako je to na otoku, parcele su male. Nešto sam naslijedio od oca, nešto sam posadio, a nešto je zemljište koji su mi ljudi dali da ja posadim, to je u zakupu. Ovu zadnju parcelu mi je država dala u zakup. Vi-nogradarstvom su se bavili moj nono i otac, od njih sam dobio najviše znanja. Imam osjećaj da su oni uvik tu, u ovoj konobi. Ovaj stol, ova kre-denca, sve je to isto već 50 godina. Za ovim sto-lom samo se pričalo o vinu i o vinovoj lozi tako da ja znam sve te stare sorte, poznajem ih po lišću i po svemu. Oni su to ‘ubacili’ u mene i ja sada to želim ‘ubacit’ u svoju djecu, u svoje sinove. To je jedna tradicija.

Moji proizvodi su crni i bijeli prošek, vino - plavac i vugava i maslinovo ulje. Uglavnom prodajem u svojoj vinoteci u Komiži i po nekim restoranima ovdje na Vis.

Otočani vole da su sami sebi gazdeNaviknuo sam se na vinogradarstvo. Ne znam uopće ako bi išta drugo moga sad radit poslije toliko godina. Teško bi se priviknuo na ured-ski posao. Falio bi mi prostor. Ne mogu bit u

zatvorenom. I ona buka od auta. Kad idem u Zagreb, djeca uvijek paze na mene jer ja uvi-jek ‘blesim’ negdi okolo. Ja i kad vozim auto, gledam u prirodu. Priroda je meni najbitnija jer osim šta sam poljoprivrednik još sam i va-trogasac i lovac. To mi je i najdraže kod ovog posla, šta mogu biti u prirodi i imam vremena biti s obitelji, s djecon. I naravno sloboda. Na otoku svi vole da budu slobodni i da imaju neki ti svoj mot. Otočani vole da su sami sebi gazde. I vole malo, kako bi reka, filozofirat. Znaju sve. Nema tu da baš nešto ne znaš. To je taki mot, šta ćeš! Vole da ih niko ne maltretira, da mogu sami sebi nešto napraviti. Ta sloboda nam daje tu neku energiju da preko ljeta možemo radit non-stop. To je otočki mot. Imamo možda malo viši standard, ali mi imamo drugih problema. Kad ti dođe zima, nema nikoga, trajekti ne idu, odvojen si od svijeta. Oni koji nisu odavde teš-ko se mogu priviknut na otok. Ovdje kad puše mjesec dana jugo ili kiši, oni to ne mogu podni-jet. Ja recimo sad mogu dva dana sjedit u kafić, meni ni problem. A on to ne more. A mogu i de-set dana radit bez stajanja i to neki glupi poso, uzest sjekiru i brat drvo, a on to ne more. Vis je specifičan. On je usred Jadrana i klima je total-no drugačija nego na druge otoke. Malo padali-na, puno sunčanih sati i puno obradive zemlje, kao nijedan drugi otok. Ima zemlje koliko god hoćeš. I to kvalitetne. I s tin suncen i s malo kiše kvalitetno vino se proizvodi. Davno još je je-dan grčki filozof reko za Vis da ima jedan otok

Ante Ivčević, čiji je nadimak Cobo, vinar je s otoka Visa. Siguran je da se ne bi mogao baviti ničim drugim – nedostajali bi mu boravak u prirodi i sloboda. Kako kaže, otočani vole da su sami sebi gazde.

Cobo se bavi uzgojem stare, gotovo zabora-vljene sorte vinove loze palagružonke. Donio ju je s Palagruže i kalemio u svom vinogradu kako bi je spasio od izumiranja. Ta se sorta odlikuje otpornošću na sušu i specifičnom aromom koja ga podsjeća – na mandarine. Uskoro će postati jedini vinar na svijetu koji proizvodi vrhunsko buteljirano vino od palagružonke.

Svaku tu lozu ja znam u dušuAnte Ivčević

Stara, gotovo zaboravljena sorta vinove loze palagružonka otporna je na sušu i ima karakterističan oblik lista.

Ante Ivčević 9

koji ima vino, a kad se to vino usporedi s drugin vinom, ono prvo vino je uvik bolje. Izreka je baš tipična i tako je baš stvarno.

Kako je palagružonka uspjela preživjetiPalagružonka je autohtona sorta od koje je na Palagruži ostao još samo jedan trs. Tamo je ne-kad na jednoj padini bio vinograd benediktinaca koji je s vremenom propao. Na taj zadnji trs se odronio dio zemlje, ali to je takva sorta da može godinama živjet na taj način. Ona je opstala jer je na drugoj strani izbacila desetak mladica. Meni je otac pričao da su je ljudi prije donosili ovamo i sadili u te škrte zemlje, pogotovo kad je došla filoksera. Tako se javila ideja da pokušam doći do tih plenki, kalemim ih u svom vinogradu i na taj način sačuvam tu sortu od izumiranja. Preko jednog ribara i svjetioničara na Palagruži sam došao do plenki, kalemio ih, i kad je rodilo, kad sam kušao, imalo mi je specifičnu aromu! Ta aroma mi je davala na mandarinu. Nakon toga sam kontaktirao Institut za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu i Agronomski fakultet u Zagrebu koji i sada ispituju tu sortu i za sada je još nigdje na svijetu nisu našli. U međuvremenu sam ja nastavija s kalemljenjem i eto jedini sam koji ju imam u vinogradu i koji će imati flaširano vino na kojem će pisati palagružonka! Inače, loza statistički uspijeva na mjestima gdje pada od 400 do 800 litara kiše. Na Visu padne 650 lita-ra godišnje, što je odlično, a na Palagruži padne prosječno 200 litara godišnje. Znači ona je uspje-

la opstat na tih 200 litara! Otporna je na sušu i otporna je na bolesti zbog tvrde kožice. I po listu je tipična. Nema list kao druga loza, nazubljen je. Pa ona ima još jedan naziv: nastrženica. Pri-je je bilo puno više sorata, oko 200 u Dalmaciji. Sad smo ostali na 20, 30. Ja znam ovdi na Vis ka’ san bra s ocon pa je on govorio: „Trči tamo, uberi onu!” pa „Trči tamo, uberi onu drugu!”. Bio bi me izludio koliko je bilo različitih sorata!

U vinogradu se osjećam najboljeNajdraže mjesto mi je u vinogradu. Tu se osje-ćam najbolje. Možda je glupo reć, ali osjećam se moćno. Znaš da taj posao znaš radit, da ti je to gušt i da je to to. Uvik ima neki dio vinograda koji ti je najdraži. Meni je to ovaj jedan dio di je plavac. Uvik dobro rodi, nema nikakvih bolesti, dobro vino ispada od njega. Ja sam ga cijelog kalemio, a to je drugačije nego kad ti posadiš sadnicu jer u biti ti od te divje loze napraviš pravu lozu i - dao si joj život, eto to je to! Svaku tu lozu ti poslije znaš u dušu kakva je. Svaku prođeš, svaku takneš. Jer kraj nje treba proć kad raste, treba ju očistit, treba ju obrezat. Svaku baš znaš kakva je nakon 20, 30 godina. Teško je to riječima opisat.

Puno se tog promijenilo u zadnjih 20, 30 godina. Prije, kada bi došao požar, ljudi nisu puno pa-ničarili jer je zemlja bila obrađena. Bilo je vino-grada, puteva, nešto malo bi izgorilo, ali ne bi se moglo širiti. Sada kada dođe požar, panika je jer je šuma došla do kuća. Da nema ovih kanadera,

„Kalemio sam palagružonku, i kad je rodilo, kad sam kušao, imalo mi je specifičnu aromu!”

Ante Ivčević ne filtrira svoje vino kako bi ljudi koji ga kušaju osjetili njegovu punu gustoću.

Ante Ivčević 11

sve bi to izgorilo. Još 1980. je bilo negdje oko 700 ha obradive površine pod vinovom lozom, a sada ima negdje oko 250 hektara. Tako i stanovništvo opada. Mladi idu na studij i kad završe, nema ov-dje posla za njih, ovdje nema firmi.

Broj životinja se smanjio; puno malo ima tova-ra, ovci, kozi. Više se ne krči šuma, ne bere se za ogrijev. Više se ne vide te terase, te pristave jer je to obreslo u makiju di je prije bio vinograd. Veći-na vinograda je sad uz cestu, a vinogradi koji su bili na brdima su zaresli. To je jedan proces koji je teško zaustavit. Ja to probajem i stalno govorim o vinu da bi se ljudi vratili tome, da nešto poč-nu sadit i obrađivat. Autohtone sorte i vrhunska vina koja bi se od njih ovdje mogla proizvodit su, po meni, glavni potencijal za razvoj Visa.

Ono što je specifično za moj proizvod je da lozu ne tretiram kemikalijama. Jedino modra galica i sumpor. Ne koristim umjetna gnojiva, nego ili stajsko ili ništa. I kad punim, pogotovo crno vino, ne filtriram da čovjeku ono dođe baš gu-sto. Stranci su uvik svi zadovoljni, a ovi domaći uvik imaju neki komentar. To je tipično za otoke i ova mala mista. Tako i kad sam ja počeo sa pa-lagružonkom, pola njih mi se smijalo i zafrka-valo me, al to mene ni briga. Ja sam optimista. Nemam ja vremena za depresiju, stalno sam u pokretu. I nikad ne gledam lošije, nego uvik „Bi’ će dobro, bi’ će dobro.” i gotovo. To me otac naučio. On mi je uvijek govorio: „Ko se tuži, taj se ruži!”.

Natura 2000Cijeli otok Vis je Natura 2000 područje „Otok Vis” na kojem se, među ostalim, nalaze eume-diteranski travnjaci koji većinom nestaju zbog zaraštanja u makiju uslijed izostanka ispaše ili košnje. Ističu se svojom ljepotom i bogatstvom biljnih vrsta, poput ugroženih orhideja pčeline kokice (Ophrys apifera), Bertolonijeve kokice (Ophrys bertolonii) i četverotočkastog kaćuna

(Orchis quadripunctata). Nedostatak tradicio-nalne poljoprivrede i ispaše utječe i na opstanak ptica grabljivica koje se tu hrane, poput eleo-norinog sokola (Falco eleonorae) čija se najveća populacija u Hrvatskoj nalazi baš ovdje. Suho-zidima omeđeni maslinici i vinogradi, kojih na Visu ima sve manje, specifično su stanište i dom brojnim vrstama biljaka, kukaca, gmazova i malih sisavaca.

„Nikad ne gledam lošije, nego uvik „Bi‘ će dobro, bi‘ će dobro.” i gotovo. To me otac naučio.”

Anita Pintar 13

Anita Pintar i njezina obitelj bave se proizvodnjom sira. Rade činkel i čabarski škripavac – kravlje sireve koji se tradicio-nalno proizvode jedino u čabarskom kraju. Ljudi ovdje govore „domaći“, jezik između slovenskog i hrvatskog, koji malo tko može razumjeti ako nije odavde.

Život u čabarskom kraju je težak jer zima traje 6 mjeseci, ali Anita se ovdje naučila živjeti i tu želi ostati i u svojoj starosti. Znanje koje je naslijedila od majke i dodatno usavršila, sada prenosi svojoj djeci. Ako odluče, mogu otići živjeti u grad, ali se uvijek mogu vratiti na svoju zemlju.

Ovo je moj kutak svijeta Anita Pintar

OPG „Pintar” nalazi se u Čabru i ima 5 članova: muž, ja i troje djece. Najviše se bavimo proizvod-njom i preradom mlijeka. Imamo 15 krava i oko 18 ha livada i pašnjaka. U poslu nam još pomažu i mama, tata i sestra.

Moja obitelj je oduvijek gore u Tršću imala krave, tako da sam cijelo djetinjstvo bila s bakom u šta-li, ona me je sve naučila. Bila je jedna mala kra-vica koja je bila samo moja i baka mi je govorila: „Moraš ispod krave, moraš ju podojit.”. Neko vrijeme sam jedva čekala da pobjegnem od tog seoskog života, ali i kad odeš, to ti odmah fali. To je nešto što znaš oduvijek i bez čega ne možeš. Ono što sam radila za svoju obitelj, kasnije sam, zbog nedostatka posla, samo malo proširila da imam za prodaju. Uložila sam u znanje koje imam od malena, završila potrebne tečajeve i registirala imanje. Zadovoljna sam kako se to razvilo. Moglo bi biti i bolje, ali zadovoljna sam.

Mi proizvodimo tvrde kravlje sireve činkel i ča-barski škripavac. To je ostavšina od bake. Ona me je tome naučila i ima ih samo u našem kraju. To je ono s čim oduvijek živimo pa nam je želja bila da ljudi ponesu dio našega života i prošlosti. Ra-dimo još i sir s dodatkom medvjeđeg luka. To nije tradicionalni sir, to sam se sama dosjetila jer nam je šuma u proljeće prekrivena medvjeđim lukom.

Radimo i sirupe od bazge, stolisnika, matičnja-ka i koprive po tradicionalnoj recepturi koja se

prenosi s generacije na generaciju. To je recept koji sam naučila od mame, a mama od bake. Imamo i voćnjak starih sorti jabuka i krušaka pa proizvodimo gusti sok od jabuka i krušaka, malo pekmeza, džema, kompota i sušenog voća. Namjeravamo obnoviti voćnjak, zadržati te sta-re sorte, ali za puno njih ne znamo ni kako se zovu jer starih ljudi više nema, a mlađi ne znaju.

Imam i mali vrt u kojem uzgajam ljekovito bil-je. Imam divizme, nevena, kamilice, stolisnika, bijelog, crvenog i crnog sljeza, pelina, mente, melise, kadulje, suncokreta i malo mrkve i sa-late. Priroda i mi surađujemo i poštujemo jedni druge. Tempo kojim priroda radi je tempo kojim i mi radimo, u skladu s njom.

U štalama su sada auti umjesto kravaOvaj kraj se jako promijenio od vremena kad sam ja bila dijete. Tada je bilo puno više krava na pašnjacima, ljudi su imali ovce i ponekoga konja. Baviti se stočarstvom je bila navada sta-rijih ljudi. Kako njih nema, a mladi odlaze, tako sve postaje zapušteno i zarasta u šumu. Divlje životinje su nam sve bliže, takoreći pred vrati-ma. U štalama su sada auti umjesto krava. Ovo je planinski kraj u kojem zima traje 6 mjeseci. Teren je nepristupačan, sve više-manje treba raditi na ruke pa je postalo neisplativo baviti se poljoprivrednom. Uz ljubav prema prirodi treba još velike snage da se to izdrži! Postoji jedna legenda kod nas o Petru Klepcu. Priča se da

Tempo kojim priroda radi je tempo kojim radi obitelj Anite Pintar.

„Neko vrijeme sam jedva čekala da pobjegnem od tog seoskog života, ali i kad odeš, to ti odmah fali.”

Anita Pintar 15

je on bio div nadnaravne moći. Iako je bio siromašni pastir, bio je hrabar, plemenit i jak. Mogao je iščupati cijela stabla iz zemlje i tako nas je obranio od Turaka. On je simbol snage čabarskoga naroda i onoga što je potrebno da se ovdje preživi.

„Domaći” – jezik između slovenskog i hrvatskogJa se ponosim svojim krajem i tradicijom. Dio naše ostavštine je i naš govor, naša „beseda”. To je nešto što imamo mi i nitko drugi. Malo nas tko razumije ako nije odavde. Mi pričamo „domaći”, to je više slovenski nego hrvatski. Slovenija nam je tu preko puta. Kada se održa-vaju sajamski dani, kao što su „Dani krušaka”, poljoprivrednici iz Slovenije dođu k nama i mi isto tako poslije idemo k njima. To je postala međunarodna manifestacija. Atmosfera je ves-ela, svira se harmonika, djeca recitiraju, peče se rakija, kako se nekad radilo. Jedan dio naših kupaca nas vidi na sajmovima, a jedan dio sa-zna za nas preko „Ceste sira” i „Ceste plodova gorja” u koje smo uvršteni. Ja četvrtkom proda-jem u Delnicama na tržnici, ali najviše kupaca nam dođe ovamo, na gospodarstvo. Kraj kuće imamo kušaonu pa ljudi malo sjednu, grickaju, popiju nešto i kupe. Svi su zadovoljni, veseli, probaju još, i što je najvažnije, ponovno dođu i kažu drugima. Kad naši kupci probaju sir, kažu da nije kao onaj iz trgovine i iznenađeni su da ovakvo što postoji u ovom zabačenom kraju.

Sretna sam da im mogu pružiti priliku da pro-baju naše proizvode. Kad je njima lijepo, meni je još ljepše! Lijepo je biti s ljudima, povezati se. Nastavljam jednu tradiciju i jako sam zadovolj-na time!

Moj svaki dan je radni. Nema nedjelje, nema pra-znika. Radi se od rane zore pa do kasne večeri, ali nema napetosti, nema nikakve strke. Radimo smireno. Nitko nam nije nad glavom i nema ne-kog stresa. Najveći stres je puna njiva sijena, a kiša pada, onda je žurba! Svaki dan ujutro idem nahraniti stoku, podojit, napraviti ručak za djecu, pa onda u siranu, u vrt, na njive, pa opet u štalu i tako… Sve se vrti u krug, ali dobro! Najdraži dio posla mi je sirana. Tamo je smireno, nema nikoga. Tamo me stvarno nitko ne gnjavi jer su već naučeni da me nema kad sam tamo dole. U tom radu je važan svaki stupanj tako da stvar-no treba biti koncentriran. Mlijeko dovezem iz Tršća, iz štale, u laktofriz. Tamo se zagrijava do određenog stupnja, onda se stavlja sol i sirilo. Kad se to zgruša, onda se opet miješa, zagrijava, vadi sir, preša i suši.

Na našoj livadi se opustimNavečer idem na našu livadu ispod kapelice Srca Isusova, na samom rubu šume, uz izvor. To je moje najdraže mjesto! Tu budemo ja, mačka, pas, ponekad dođe i srna. Ja radim lijepo na njivi, a oni spavaju kraj mene ili se igraju. Atmosfera je opuštena, smirena. Tamo idem kad sunce zađe.

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo „Pintar” bavi se proizvodnjom tradicionalnih kravljih sireva: činkel i čabarski škripavac. Proizvode još i kravlji sir s medvjeđim lukom jer su okolne šume u proljeće prepune medvjeđeg luka.

Anita Pintar 17

Natura 2000Natura 2000 područje „Gorski kotar i sjeverna Lika” obuhvaća veliki prostor, a time i raznolika staništa od primorja do planinskih vrhova. Naj-veću važnost daju mu veliki kompleksi očuvanih šuma koji, među ostalim, omogućavaju život velikim zvijerima: risu, vuku i medvjedu. Ovdje se mjestimično nalaze i travnjaci velike biora-znolikosti, tradicionalno održavani košnjom i ispašom, na kojima rastu rijetke biljke poput

gorske moravke (Arnica montana) i kranjskog ljiljana (Lilium carniolicum). Zbog jakog trenda smanjenja broja stanovnika i napuštanja tradicionalnog stočarstva, travnja-cima prijeti zaraštanje. Da bi se očuvalo prirod-no bogatstvo ovoga kraja, potrebno je poticati tradicionalno stočarstvo i ekstenzivnu poljop-rivredu koja ovo krško područje neće opteretiti onečišćivačima.

Smirim se, opustim, malo okopam ako treba, ako ne, sjednem i popijem vode s izvora i uživam. Jedne godine sam imala jako puno mrkve, bila je lijepa, nikad nije još tako rodila. Svi u selu su svo-ju već izvadili, a ja sam rekla: „Ma pustit ću ju još jedan dan, bit će još veća.”. Kad sam došla drugi dan, nije bilo nijedne mrkve! Došao je medvjed i svu ju je pojeo, baš kao da su djeca to napravi-la. Da nije bilo onih tragova šapa, mislila bih da su djeca! To je moj kutak za smirenje, mjesto na koje pobjegnem.

Moj glavni cilj je da obitelj i ja jedemo zdravo, nešpricano i kvalitetno. Ono što ja radim mi je najbolje. Baš pazim da je kvalitetno! Sve radim s ljubavlju i onda se osjećam ispunjeno i zadovolj-no. Sretna sam da moja djeca mogu jesti zdravo.

Evo, živahna su, zdrava, crvena, trče, jure, baš su puna života i energije! Kad počnu skakat, nikad kraja! To je ono najbitnije. Jedina želja mi je da smo zdravi, a drugo ćemo sve polako.

Ja sam svojoj djeci prenijela znanje pa ako žele, mogu otići u grad, ali se uvijek mogu vratiti. Nadam se da će se s vremenom malo pročuti za Čabar i Gorski kotar, da će doći turisti, da će se podržati život i poboljšati perspektiva za mlade.Ja se u starosti vidim ovdje. Nastavljam ono što sada radim i znam. Koliko ću moć, toliko će bit.

Nema te vrijednosti za koju bih se odrekla ovo-ga! To je moj život, moja priroda, moj opstanak. Tu sam naučena živjeti, tu želim i ostati. Ovo je moj kutak svijeta.

„Kad naši kupci probaju sir, kažu da nije kao onaj iz trgovine.”

Dražen Rendulić 19

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo „Ren-dulić” čine tri obitelji: moji roditelji i brat, sestra i njezina obitelj, ja i moja obitelj. Nalazimo se u Modrušu, mjestu blizu Josipdola u Lici. Radimo na, u našim očima, velikom gospodarstvu. To je 4 i pol ha površine na kojoj uzgajamo žitarice – pšenicu, kukuruz i proso te povrće – većinom češnjak, grah i krumpir, u manjim količinama mrkvu i grašak. Žitarice meljemo u brašno na našoj vodenici. Trenutačno proizvodimo kuku-ruzno, pšenično i smisno brašno koje je mješavina kukuruznog, pšeničnog i prosnog brašna u omje-ru za izradu tradicionalnog smisnog kruha. To je „težački kruh”, ali je zapravo jedan od boljih kru-hova od cjelovitih žitarica. Bijelo pšenično brašno prije je bilo ekskluzivno i najbolje se prodavalo pa su ljudi ostale, tada manje cijenjene žitarice, po-put prosa i kukuruza, uzgajali za svoje potrebe. U budućnosti planiramo uzgojiti još raž i pir. Radimo po načelima ekološke poljoprivrede i trenutačno smo u prijelaznom razdoblju. S obzirom na to da smo u početnoj fazi, orijentirali smo se na proiz-vode koji mogu duže biti plasirani na tržištu, kao što su brašno, češnjak i grah. Želimo imati izravan kontakt s kupcima, a ne s velikim dobavljačima. Trenutačno surađujemo s pet dućana koji pro-moviraju male hrvatske proizvođače. Plan nam je upostaviti suradnju s još nekoliko takvih dućana i sudjelovati na sajmovima.

U Lici je teško živjeti samo od poljoprivrede jer površine nisu tako velike kao u Slavoniji. Naših 4

i pol ha je puno, a uz to još imamo oko 4 ha livada koje nam služe za ispašu trenutačno jedne krave i za kompost koji koristimo u zamjenu za stajski gnoj. Svi smo uključeni u posao. Ja se malo više bavim planiranjem i marketingom, ali naravno i svim fizičkim radovima. To mi je odmor nakon uredskog posla u Zagrebu. Ujutro sam u uredu u Zagrebu, a nakon toga putujem u Modruš. Moji kolege s posla idu u teretanu, a ja na polje!

Kada sam im rekao: „Evo imam ti ja svoje brašno, domaći češnjak, krumpir.‘Oćeš probati?”, svi su se začudili jer čovjek obično ne otkriva sve o sebi na radnom mjestu. Moj posao u poljoprivredi bio je jako pozitivno prihvaćen u mojoj firmi i surad-nici su počeli pozitivno gledati na svu proizvodn-ju tog tipa, ne samo na mene, nego na činjenicu da takvo što postoji.

Svaki proizvod je ručno dodirnutJedan dio znanja naučio sam od svojih roditelja. Oni imaju iskustvo, znaju gdje je kakva zemlja i taj dio je neprocjenljiv. Drugi dio znanja dobio sam na fakultetu jer sam studirao agronomiju. Lika je ponajprije stočarski kraj pa su i moji ro-ditelji više težili stočarstvu. Kako su žitarice tra-dicionalno bile uzgajane najviše radi stoke, bio je potreban jedan mali zaokret u svijesti da bi se vidio potencijal neiskorištenoga mlina i pro-izvodnje brašna. Trebao sam prenijeti entuzija-zam za uzgoj povrća i žitarica na svoje roditelje, ali sada se vide rezultati. Svi smo zajedno radili i

Nakon uredskog posla u Zagrebu Dražen Rendulić putuje u Modruš – mjesto u Lici u kojem je odrastao. Zajedno s obitelji bavi se ekološkim uzgojem žitarica i povrća.

Svoje žitarice melju u brašno na staroj vodenici koja je već naraštajima u vlasništvu njihove obitelji. Proizvode kukuruzno, pšenično i tradicionalno – smisno brašno. Orijenitrali su se na proizvode koji mogu biti plasirani na lokalnom tržištu i važan im je izravan kontakt s kupcima. Iako je naporno raditi dva posla, boravak i rad u Modrušu Dražena upotpunjuju. To je nešto što je njegovo, kaže, i što ne bi mijenjao ni za što na svijetu.

Moji kolege s posla idu u teretanu – ja idem na polje Dražen Rendulić

Livada Zlatarica nije najpogodnija parcela za poljoprivredu, ali je od davnina jedna od najljepših u obitelji Rendulić. Svi njezini članovi godinama ovamo dolaze da bi uživali

Dražen Rendulić 21

za prvu godinu smo iznimno uspješni! Posebnost naših proizvoda je u tome što su u ograničenim količinama, svaki je proizvod ručno dodirnut. Žito se ručno miješa, prosijava i onda se svaka vrećica ručno pakira.

Mlin je oduvijek bio u vlasništu naše obitelji. Stric moga pradjeda napravio je kuću i pokraj nje pi-lanu, a u donjem dijelu pilane mlin na kojem je cijelo selo mljelo svoje žitarice. S vremenom su se kolo i ostali drveni dijelovi istrošili pa smo ga sada odlučili obnoviti. Po mom mišljenju, jedan uspjeh u karijeri ne se može mjeriti s uspjehom da obnoviš stari mlin koji je jedinstven. Nije zara-da u pitanju, nego zadovoljstvo da se nešto oživi i vrati u stanje u kojem je nekad bilo. To je jedno posebno zadovoljstvo!

Ova livada lijepo izgleda zato što smo ju pokosiliBoravak i rad u Modrušu mene odmara. To je nešto što je moje i to ne bih mijenjao ni za što na svijetu. To nema cijenu. Najdraže mjesto mi je livada Zlatarica. Ona je od davnina jedna od najljepših u mojoj obitelji zbog čega je i dobila takvo ime. Imamo mi i druge parcele koje su još pogodnije za poljoprivredu, ali ova je baš za uži-vanje. Svi moji su ovdje dolazili uživati, na nogo-met, na roštilj, na čuvanje krava, na branje krum-pira, u jesen na branje gljiva. Ima puno kutaka koji su po nečemu posebni: tamo rastu vrganji, tamo pečurke, svako doba ima svoju draž. Tu

imamo i jedan mali vrt u kojem je sve posađeno u manjim količinama. Uđemo unutra, iščupamo si koju mrkvicu, malo krumpira, naložimo vat-ru, spečemo krumpir u žaru, naberemo mahune, paradajz. Pogoste se ovdje i srne, zečevi i divlje svinje. Tu se osjećam kao da je vrijeme stalo, kao da sam još uvijek dijete. Sad bih otišao gore u grm, sjekao si one suhe grane pa bih išao naložit vatru. To mi je najmirnije mjesto ovdje. Mjesto na kojem se dobro osjećam, gdje se opustim od vreve grada i posla na njivi. Nije ništa posebno, ali me za nju vežu brojne uspomene. Najljepša mi je kada obavimo prvu košnju i kada postane sasvim zelena i prostrana. Ja sam odrastao u Modrušu iz kojeg sam otišao u Zagreb i sad se pomalo vraćam. Sada vidim kako ljudi iz većih gradova prirodu shvaćaju kao odmor. Kada si stalno ovdje, onda doživljavaš onaj dio prirode koji je vezan uz rad. Ali s druge strane, ova livada lijepo izgleda zato što smo je pokosili, zato što se brinemo o njoj.

Jako se osjeti i vidi da ovdje ima sve manje ljudi. Sve postaje pomalo zapušteno, priroda vraća sebi svoje. Šuma se sve više širi. Ima sve man-je puteljaka, neke livadice su skroz nestale. To je nešto čemu je pridonio čovjek koji ovdje živi, da bude pitomo. Ne znači nužno da je pitomo nešto što je narušeno. Puno mladih ljudi otišlo je iz ovog kraja i to se osjeti jer stariji, uključujući i moje roditelje, već pomalo gube snagu. Zato je potrebno da se mlađi vrate, da preuzmu jedan

„Jedan uspjeh u karijeri ne može se mjeriti s uspjehom da obnoviš stari mlin koji je jedinstven.”

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo „Rendulić” orijentirano je na proizvode koji mogu biti duže plasirani na tržištu kao što su brašno, češnjak i grah. Žele imati izravan kontakt s kupcima, a ne s velikim dobavljačima.

Dražen Rendulić 23

dio tereta posla da bi sve ostalo ovako očuvano. Meni bi bilo drago da se moje dijete jedan dan dođe ovamo igrati sa svojim prijateljima, kam-pirati, roštiljati.

Mene ovaj posao upotpunjujeOvdje su prije živjele stočarske familije, malo manje je bilo ratarstva, osim naravno krumpira i šljiva za šljivovicu – ne može Lika bez šljivovice! Sve je bilo podređeno stočarstvu pa vjerujem da je ljudima teško prebaciti se na nešto drugo. A sada više ne možeš s tri, četiri krave živjeti kao što se nekad živjelo. Moraš imati farmu, što je opet nešto intenzivno, nije prirodno, a niti se čovjek može baviti time pogotovo ako je u obi-telji ostalo dvoje starijih. Voće i povrće zahtijeva nešto više znanja, više suradnje sa savjetodav-nim službama, s nekim tko je educiran. Ja sam želio sve vratiti u tradicionalnu poljoprivredu,

ekološku. U tome vidim glavni potencijal ovd-je. Volio bih da priroda ostane ovako očuvana, ali da se malo probudi turizam, da je cijelo selo složno i surađuje u tom pogledu, da se malo pokrenemo. Mislim da je za to ipak potrebna dodatna pomoć i poticaj izvana. Možda bi se mladi onda vratili. Svi kažu da nema perspekti-ve, ali perspektivu treba stvoriti.

Mene ovaj posao upotpunjuje. Najdraže mi je kada vidim da je nešto što smo sadili prije ne-koliko mjeseci niknulo i uspjelo kako treba. Lijepo je i prodati svoje proizvode, ali puno ljepše je vidjeti da je sve rodilo kako treba i da se naš trud isplatio! Ubrati, skuhati i pojesti nešto što je uzgojeno zajedničkim trudom obi-telji je neprocjenljivo. Cijeli taj ručak ima neki drugi okus. Gdje god da pripremam tu hranu, osjećam se kao doma.

Natura 2000Natura 2000 područje „Ogulinsko-plaščansko područje” je prekriveno šumama hrasta kitnjaka i običnog graba. Ove šume mjestimično otvara-ju prostor bogatim brdskim travnjacima koje nastanjuje i endem hrvatski karanfil (Dianthus giganteus ssp. croaticus). Kako u ovom kraju ima sve manje stanovnika, travnjaci se sve manje kose i koriste za ispašu pa s vremenom zaraštaju u šumu.

Tu se nalaze i špilje koje su dom brojnim zaštiće-nim vrstama šišmiša, ali i endemičnoj čovječjoj ribici (Proteus anguinus). Da bi te vrste preživje-le, voda koja s površine zemlje dolazi u podzem-lje ne smije biti onečišćena pesticidima i umjet-nim gnojivima. Iz tog razloga su tradicionalna, neintenzivna poljoprivreda i stočarstvo iznimno bitni za prirodu ovog kraja.

„Potrebno je da se mlađi vrate, da preuzmu jedan dio tereta posla da bi sve ostalo ovako očuvano.”

Božo Vukušić 25

Kad je Božo Vukušić bio mlađi, rekao je svima: „Ja dalje u školu ne idem, ja ću sebi kupit konja!” Danas ima 30 konja autohtone pasmine hrvatski hladnokrvnjak. Sa suprugom Đurđom i svojim konjima živi na Velebitu. Tradicionalno se u ovom kraju preko zime boravilo u primorju, a u proljeće se sa stokom selilo na Velebit u ljetne stanove.

Cijela Božina obitelj oduvijek se selila pa je to i njemu u krvi. Zimi je u Gornjoj Kladi, a ljeti na Zavižanu. Kako u ovom dijelu Velebita nema ni jednog kolnog puta, Božo uvijek ide pješice, noseći sve što mu treba – na svojim leđima.

I plačem i smijem se sa svojim konjimaBožo Vukušić

Mi smo jedini koji živimo u ovom dijelu Velebita. Živimo onako kako se i prije živilo. Ja se s Đurđom, svojom ženom, i sa svojim konjima selim. Cijela moja familija se oduvijek selila, to je i meni u krvi. Samo tako sam i navika. Tako se radilo prije, tako se i opstalo tu. Priko zime se bilo u primorju, u Gornjoj Kladi, skupa s blagom. U proliće se seli-lo gore višlje na Velebit, u ljetne stanove. Radilo se na oranicama, blago se napasalo i skupljala ljetina. Ujesen, kad počinje ledeno, snig, selilo se opet u primorje. Da se nije tako radilo, ne bi se ni opstalo tu. Sve ove hrpe kamenja, sve su to bili ljetni stanovi koji su se urušili. Sada se jedino još naš stan na Babrovači održava i tamo se ko-liko-toliko dolazi. Ne više onim intenzitetom ko prije, ali održavamo. Ja tamo sadim luk, kapulicu, krumpira malo, blitvu… Tek toliko da se crni zem-lja, da bude ko prije.

Moj ćaća je na Zavižanu cijele godine. Vodi plani-narski dom i meteorološku postaju zadnjih 40 go-dina. On se sjeća da se tu još sve kosilo prije 40 go-dina. Pašnjaci su se održavali ispašom i košnjom. Ljudi su imali koze, ovce, krave. Ko je imo više dice, više je i blaga ima jer ih je ima ko čuvat. Magare je imala svaka kuća, i mule po jednu, dvi. Kad je neko ima sijena za gonit, onda bi od cijelog sela sakupili mule. Drugi dan su išle drugome. I želo se, kamo se nije moglo ić kosom, tu se išlo srpom.

Tada je glavna obiteljska kuća bila u Gornjoj Kla-di. Prvi ljetni stan bio je na Babrovači, na 900 m

nadmorske visine, pa idući na 1200 m na Vukušić dulibi. Četvrti stan bio je ovdje, na Vukušić kan-tuništu i peti stan bio je u Škrbinim dragama. U svakom od tih stanova boravilo se ovisno o tome gdje se obrađivala zemlja i koji su sezonski pos-lovi bili. Znalo se desit da je obitelj bila razdijelje-na na tri dijela jer je uvik negdi bilo posla.

Ljudi znadu da imamo dobar medU našoj obitelji tradicija pčelarstva duža je od 150 godina. Ćaća mi je pričo da je njegov šu-kundjed 1900. godine dobio nagradu za napred-no pčelarstvo. On je prešao s jednostavnih košnica na košnice s pokretnim saćem i zazidao je zid, burobran iznad pčelinjaka. Za nagradu je dobio vrcalo, još i sad je u kući, i cjedilo za med. Kad su se košnice selile, nosilo bi ih se na leđi-ma s 300 metara nadmorske visine na 900 m, na Babrovaču. Tamo bi rojevi ostajali preko lje-ta i ujesen bi se puni nosili natrag kući i tamo se iskucavalo i vadilo taj med. A čak su, veli ćaća, košnice nekad selili i na otoke, na Grgur na ka-dulju i na Rab, na Njivice. I to se na leđima nosilo do mora i barkom na vesla prevozilo na otoke. Mi sada imamo tridesetak košnica i pčelinjak je sta-cionirani, ne selimo ga. Kad imamo viška meda, prodajemo ga, ali to je sve rjeđe. Ljudi znadu da je med dobar pa dođu k nama u kuću po med. Mi nikad nismo ni imali neke količine. Nikad se ne može usporedit med iz drugih krajeva Hrvatske s onim s krša i s Velebita. Uglavnom imamo mi-ješani med jer ovdje u isto vrijeme cvjeta puno

Kad je Božo Vukušić od svog rođaka kupio prvog konja, on mu je rekao: „Ti ćeš s njin i plakat i smijat se!”. Danas ima 30 konja autohtone pasmine hrvatski hladnokrvnjak.

Božo Vukušić 27

bilja. Velebit je poznat po tome što ima raznolik biljni svijet! Sve o pčelama mene su naučili ćaća i stric. Oni su se dosad najviše time bavili, a neda-vno sam i ja počea.

Konji dobiju svoju prognozuAli najviše volim konje! Kad sam završija 8. raz-red, reka sam: „Ja dalje ne idem, ja ću sebi kupit konja!“. Onda sam otiša u vojsku ‘95. Kad god mi je bilo teško, samo sam razmišlja o tome kako ću kupit konja kad se vratim. I kupio sam ga. Posli-je sam gonio na samaru, radio okolo po selima s tim konjem da zaradim i kupio kobilu. I tako sam malo-pomalo povećava stado. Sada ih imam tridesetak, svi su autohtona pasmina hrvatski hladnokrvnjak. Preko lita su oni po vani, pasu. Ja svaka dva, tri dana odem do njih, da vidim di su. Imaju zvona pa ja tako ‘bazam’, tražim dok ih ne čujem i ne nađem. Mi imamo dosta pašnjaka i oranica, a i svi koji su nam rod su nam prepus-tili svoje oranice, košanice, pašnjake. Niko drugi nema stoke i niko više ne obrađuje zemlju tako da to moji konji pasu. Vidite kako je zareslo, a tek da moji konji to ne pasu, to bi bilo… Oni u proliće dođu gore s nama i sad će se oni s prvom lošom prognozom povuć na primorsku stranu. Oni dobiju prognozu, svoju. Oni osjete. Kad pri-jeđu na primorsku stranu, zna se da će snig sko-ro. Polako se spuštaju na niže, sve do magistrale i zimi su u štali. Tad ima najviše posla s njima jer treba čistit štalu, davat seno, zob, napojit. Konj stalno jide! Ali ja to volim. Da ne volim, ne bih

ih imo. Kad sam od rođaka kupio konja, meni je on reko: „Ti ćeš s njin i plakat i smijat se!”. I tako i jest. Moj OPG se zove „Vranac”, baš po tom prvom konju. Ja sam jedini zaposlen, ali svi mi pomažu u obitelji. Šta se treba napravit, to se napravi. Ja njima pomognem, oni meni, i drukči-je ne ide… Svi moraju radit sve, kako ćeš opstat inače?

Uvik kad se od Zavižana spuštam za Kladu, pro-đem preko Šarinca, radije nego putem. To nam je prije bila glavna oranica. Tu se kopao krumpir, od toga se živilo. Tu su se patili svi moji. Sada tu niko ne dolazi. Samo konji i ja. Tu mi je najlipše! Tuda smo i čobanili ko dica, čuvali ovce, krave. I sad tu sidnem, pojidem nešto ako nosim sa so-bon i odmorim se. Meni je svuda lijepo, al tu mi je nekako najdraže. Ja sam najsretniji kad radim, ali ni od konja ni od pčela nema velike koristi. Mi jedva kraj s krajem spajamo.

Velika želja mi je imat opet svoje koze i ovce pa da mogu imat mliko, putar i sir. Da kad planinari dođu, da vide kako se prije živilo. Treba mi samo štala gore na Zavižanu, pristojna, da bude kako Bog zapovida. Koliko te dice dođe šta ne zna što je krava, što je ovca. A ja baš volim dicu, sve im pokaza!

Meni je uvik bila planina, konji, mule, krave, ovce. S tizin sam odresta. Ja ne mogu zamislit da se odselim u grad, nit‘ bi ikad otiša. Nikud! Radije

„Ko je imo više dice, više je i blaga ima jer ih je ima ko čuvat.”

Med iz drugih krajeva Hrvatske nikada se ne može usporediti s onim s Krša ili Velebita jer ovdje u isto vrijeme cvjeta puno biljnih vrsta.

Božo Vukušić 29

Natura 2000Natura 2000 područje „Nacionalni park Sjeverni Velebit” prekriveno je, ovisno o nadmorskoj visini i orijentaciji, raznim tipovima očuvanih šuma koje su, među ostalim, stanište velikim zvijerima: medvjedu, risu i vuku. Ovo područje ističe se jedinstvenim formacijama krša – stije-nama i točilima te špiljama i jamama koje veći-nom nastanjuju endemične vrste podzemnih životinja. Raznoliki travnjaci, nastali pomoću

tradicionalnog stočarstva kojim se lokalno stanovništvo bavilo, obiluju specifičnim biljnim vrstama kao što je strogo zaštićeni klinčić ka-menjar (Dianthus petraeus ssp. petraeus). Tra-vnjaci su važni i kao hranilište za veće životinje, primjerice ptice grabljivice kao što je suri orao (Aquila chrysaetos). Na žalost, zbog gotovo pot-punog nestanka stočarstva s područja sjevernog Velebita, travnjaci se smanjuju i nestaju.

bi gladan ovdje bio nego da odem. Ja to volim i za to živim! Meni je sve lijepo, i kad mi je najgo-re, meni je normalno. Medvjed polomi voćke, i što ću? Vuk zakolje ždrijebe. Teško mi je, al što ću? Kad živimo skupa, i medvjed, i ja, i vuk. On se bori za svoje, ja za svoje. Ljudi su ovdje navikli na težak život. Jednostavno – kako je, tako je.

Ja poštivam prirodu i ona poštiva meneTu uvik ima posla. Treba drva za grijanje priku-pit jer se kod nas stalno loži, cijelo lito se grije. Čistim lokve jer i njih se mora održavat. Ovo je bezvodan kraj. Imamo jedino lokve i žive buna-re koji su izgrađeni još za vrijeme Marije Terezi-je. Prošle godine su Hrvatske vode to temeljito počistile. Prije smo mi, ali smo nejaki. Dok je bilo više naroda tu, onda bi svak malo pa bi lakše to

očistili i održavali. Sad nema snage više. Otkad su ljudi napustili Velebit i otišli za lakšim životom i lakšom zaradom, i otkad je opustilo, nekima je to zanimljivo, kažu da je veća divljina. A podivlja-lo je u pravom smislu riječi jer nestaju razne vrs-te, nestaju livade, nestaje ona raznolikost koja bi se trebala štitit. Tu neće niko doć živit sa strane jer je to mukotrpan život. Na ovom dijelu nema ni jednog kolnog puta da bi se nešto moglo ko-lima pribacit iz naših ljetnih stanova nego sve na samaru i na leđima. I više niko nije spreman toliko radit, niti toliko se mučit, ni patit kad ima lakše zarade. Sve ovo šta sam vam ispriča, sve ja to na noge pređem. I do ćaće na Zavižan po zimi, po snigu, sve na noge! Meni je to normal-no. Rodio sam se s tim. Ja poštivam prirodu i ona poštiva mene.

„I medvjed, i ja, i vuk živimo skupa. On se bori za svoje, ja za svoje.”

Tradicija lova na tartufe u našoj je obitelji od vremena mog oca. On se počeo baviti tartufi-ma odmah nakon mog rođenja, dakle prije 40 godina. Čuo je da dvoje starijih ljudi lovi tartufe i sam je htio u lov, ali nije imao psa. Onda je od jednog Talijana koji je došao loviti tartufe u Is-tru dobio mladog psa ptičara od 3 mjeseca. Išao je u šumu s njim i odmah je taj pas našao! On je tada išao s njim na područje gdje je sada jezero Butoniga. Tu je prije jezera bila velika šuma. To je bilo najizdašnije nalaziše bijelog tartufa jer je tu bilo puno malih pritokića i potoka, a ljudi su se puno više bavili poljoprivredom. Svi su imali po šest, sedam goveda koja su pasla vani, i kada je padala kiša, sve hranjivo od tih izmeta slijevalo se dolje u tu šumu. Ta zemlja je bila tako rahla! Tartufi su svi bili veliki! Međutim, radi potrebe za pitkom vodom, donesena je odluka da tu šumu treba posjeć i da će se napraviti jezero. Time se, na žalost, uništilo najbogatije i najizdašnije stanište tartufa.

Kada sam imala deset godina, postalo mi je inte-resantno kako tata ide u šumu u lov. Pokušavala sam nagovoriti mamu da me pusti, ali ona je uvi-jek govorila: „Ma ‘ko je vidio da žena ide u lov, što bi susjedi rekli?”. Ipak, nagovorila sam tatu da me jednom uzme sa sobom i od tada sam morala uvi-jek ići s njim. Već s 15 godina uzela bih psa i išla pješke dole do jezera, za što treba sat vremena, lovila tri, četri sata i vratila se uz brdo gore. Nikad mi nije bilo teško i dan danas mi nije teško!

Treba biti uporan, to je tartufarstvoDok je sezona, svakodnevno idemo u lov sa psi-ma. Iz svog sela se spustimo 2 kilometra i idemo ispod jezera Butonige. Ovisi gdje živiš, tamo ideš na tartufe. Postoji nepisano pravilo da svat-ko ima 3-4 kilometra koja obilazi, to je njegova ruta. Ako imaš neki osjećaj da ćeš nać, možeš ići u bilo koje doba. To je neki osjećaj: vuče te i znaš da ćeš nać. Nekad hodaš tri sata, nekad tri dana i nema ničega. Treba biti uporan, to je tartufarst-vo! Treba slušat kako šuma diše, živit svaki dan sa šumom i osjetit kamo ćeš ić i di ćeš nać.

Kada si tartufar, jako je važno biti savjestan tar-tufar i čuvati prirodu. Kada pas nađe tartuf, tre-ba kopati tek toliko da ga možeš izvaditi, ne više. Kad se izvadi, najvažnije je vratiti svu zemlju u rupu i stat jako nogom na tu rupu. Radi toga da zrak, sunce i kiša ne ulaze tom brzinom i silinom u rupu i da se to stanište ne uništi. Treba vratiti sve kako je bilo i priroda dalje radi svoje. Na tim sitnim žilicama će za 5, 10 dana ili možda 2 mje-seca doći novi tartuf.

Tu ispod jezera di ja idem sama na bijeli tartuf, tu nema nikoga, nema ni signala, ne može te niko ni na telefon dobit. Tu je moje najdraže mjesto. Joj, kako je lijepo biti dole kada ti se popnu na vrh glave svi telefoni, mailovi, narudžbe, rezervacije, turisti! Loviš tartufe u miru, slušaš pasiće kako dišu i nije bitno jel nađeš nešto ili ne. Nikog ne sretneš, makneš se od svega i ne misliš o ničem.

Radmila Karlić 31

Radmila Karlić je imala deset godina kada su joj odlasci njezina oca u šumu postali zanimljivi. Nagovorila ga je da je jednom povede sa sobom i od tada je svaki put morala ići s njim. Ona je danas tartufar s cijelom paletom proizvoda od tartufa – kravljim i kozjim sirom, kobasicama, masli-novim uljem, raznim umacima i namazima. Napravila je prostor za degustaciju i počela organizirati edukaciju i lov na tartufe. Gotovo svaki dan živi sa šumom: „Loviš tartufe u miru, slušaš pasiće i šumu kako dišu.“. Tako ona radi svoj posao.

Slušam kako šuma dišeRadmila Karlić

Sa željom da proširi stanište crnog tartufa, obitelj Karlić je zasadila šumu od oko 1500 sadnica stabala čije je korijenje mikorizirano micelijem crnog tartufa.

Mir, opuštanje i sreća – tako bih ja opisala to mjesto. Ne čuješ nikog osim samog sebe.

Pas CrnkoJa svojim psićima uvijek vjerujem. Uvijek! Oni me nikad ne iznevjere. Od svih pasa najdraži mi je Crnko. Mi smo njega pustili od jednog našeg breka – mi kažemo po domaći ‘brek’ za psa. Moja kći je rekla: „Mama, ja bih si ovog pustila i dat ćemo mu ime Crnko!”. Ja sam rekla: „Koji Crnko, to je muško ime, a ovo je ženka!”, „Ne, bit će Crnko!”. Kad smo mi prvi put zeli toga malog pasića u lov, on je skočio u neku graju di uopće nije nalazište, jer mi po šumi znamo gdje ih ot-prilike ima, i donio nešto crno u ustima. Moj muž je viknuo: „Kega vraga nosiš?” jer je mislio da je donio miša ili nešto takvo. A taj brižan brek je is-pljunuo tartuf. Mi smo rekli: „Crnko, daj, šu, idi pokazat di si to uzeo!”. I on je otrčao u tu graju i počeo kopat, a kad tamo! Tamo smo taj dan našli desetak tartufa jer tamo do tad niko nikad nije tražio i bilo je puno zrelih. I dan danas ih na tom mjestu nalazimo. Tako da, on je našao prvi dan tartufe bez ga učit! On je baš poseban pas!

1500 sadnica za šumuKad sam upoznala muža, rekla sam mu da lovim tartufe. Ubrzo smo osnovali firmu i puno radili da bismo opstali, da bismo ostvarili ono što smo si zacrtali. S vremenom je bilo sve više restorana koji su nudili tartufe, znali smo sve više lovaca od kojih smo otkupljivali, a i mi smo se sve više

bavili lovom. Tada smo došli na ideju da s drugim proizvođačima napravimo suradnju. Napravili smo cijelu jednu paletu proizvoda: sireve, kravlji i kozji, kobasice, maslinovo ulje, razne umake i namaze, med, sol i razne druge proizvode, sve s tartufima. Napravili smo prostor za degustaciju i počeli organizirati edukaciju i lov na tartufe. Uz stoljetnu obiteljsku šumu u kojoj smo lovili tartu-fe nalazilo se polje na kojem smo nekad uzgajali krumpir, pšenicu i druge kulture. Sa željom da proširimo stanište crnog tartufa, to polje smo preorali i prve godine posadili oko 350 sadnica hrasta čije je korijenje mikorizirano micelijem crnog tartufa. Sadili smo hrast cer, medunac i crniku, a kasnije i lijesku. U nekoliko godina sveu-kupno smo posadili oko 1500 sadnica. To smo napravili po uzoru na Italiju i Francusku, prvi put u Hrvatskoj.

Kada ljudi iz drugih sela idu u lov na tartufe, spuštaju se malo niže, tako da svatko ima svo-je područje. To je taj sklad prirode i čovjeka da svatko zna na svom terenu gdje će ić tražiti. U lov se ide rano ujutro, malo prije nego što sunce izađe. Lovi se oko 3 sata i onda se ide doma i radi u kancelariji i s turistima, a psi se malo odmore. Navečer se opet ide u lov. Ako ne stignemo, ide-mo po noći.

Osim u velikim šumama, tartufa se prije moglo naći i u malim šumicama uz neki potok oko ko-jih su bile livade i pašnjaci. Danas ga na takvim

Radmila Karlić 33

„Ma ‘ko je vidio da žena ide u lov, što bi susjedi rekli?”

Suradnja s drugim proizvođačima omogućila je obitelji Karlić stvaranje velike palete proizvoda: kravljih i kozjih sireva, kobasica, maslinovog ulja, meda, soli, raznih umaka i namaza – sve s tartufima.

mjestima, oko kojih se livade ne obrađuju, di se ne kosi, di se ne pase i di je zaraslo, više nema. Tartuf ne raste u šikari. Žalosno je da u našem selu već pet godina nitko nema krave. Ostalo je ljudi koji se bave vinogradarstvom jer se jedino od vina i od maslinarstva još može nešto dobit. Tu i tamo neko sadi nešto za sebe, a samo prije 20 godina svaka njivica je bila obrađena. Teško je baviti se poljoprivredom, uvjeti su se promijenili, a i klima se drastično promijenila. Sada možeš sadit krumpir, ma ga nećeš imat! Jednostavno nema kiše. U velikim šumama, kao što je ova u kojoj mi lovimo, tartuf ne ovisi toliko o održa-vanju livada i ispaši, nego o padalinama – nekad ga ima više, nekad manje. Od starina kažu da su jako važne proljetne kiše prije pupanja stabala u

travnju. Jako je bitno da tada, kada stablo buja, napravi puno malih žilica jer na tim malim žilica-ma rastu tartufi.

Meni je gušt radit taj posao jer ga volim. Ne mis-limo se više širiti jer ovo što imamo je dovoljno i super funkcionira! Stalno imamo posla, stalno se nešto događa, ali imamo mir. Imamo mir i prirodu, a bez nje ništa. Prodajemo proizvod iz prirode i zato ju moramo slušat, hoće li ona reći: „Da“. Inače ne možemo. Živimo od svog rada, ali zahvaljujući prirodi. Ne bih nikamo otišla odav-de. Imala sam prilike otići, ali ostala sam doma i sve sam uložila u ovo. Sretna sam što sam djeci uspjela omogućit posao, da mogu na svom pos-jedu raditi i nastaviti ono što smo mi započeli.

Radmila Karlić 35

Natura 2000Natura 2000 područje „Mirna i šire područje Butonige” obuhvaća najveću istarsku rijeku Mirnu i okolne šume hrasta lužnjaka i običnog graba. Ova vlažna staništa i vodotoci stanište su mnogim vrstama vodozemaca poput lombardijske smeđe žabe (Rana latastei) i žutog mukača (Bombina variegata) te gmazova kao što je barska kornjača (Emys orbicularis).

Također, ovdje se još uvijek mogu vidjeti rijetke vrste leptira poput močvarnog okaša (Coeno-nympha oedippus). Ova vrsta u Hrvatskoj je ras-prostranjena samo u sjevernom dijelu Istarskog poluotoka na manje od 10 lokaliteta.Zbog osjetljivosti vodenih sustava, potrebno je spriječiti razvoj intenzivne poljoprivrede i regu-laciju vodotoka kako bi se ta staništa očuvala.

„Prodajemo proizvod iz prirode i zato ju moramo slušat, hoće li ona reći: ‘Da’.”

Mirjana Biber 37

Mirjana Biber i njezina obitelj bave se proizvodnjom bučinog ulja. Nedjeljom suprug i ona sjednu na bicikle i provozaju se po svojim poljima da vide kako im uspijevaju tikve i što još treba napraviti. Često ih stariji ljudi iz susjedstva pitaju bi li htjeli obrađivati i njihovu zemlju da ne bude ‘zapušćena’. Naviknuli su, kažu, da je zemlja obrađena pa im je drago kasnije doći vidjeti kako na njihovu polju nešto uspijeva.

Mirjanino najdraže doba je jesen jer se tada vidi da je sve ono što su cijele godine radili lijepo uspjelo – polja su puna tikvi.

Meni je na polju najlepšeMirjana Biber

Proizvodnjom ulja počeli smo se baviti prije 13 godina. Na početku je to bilo na manjoj površi-ni. Moji roditelji su imali nešto zemlje kad smo se oženili, a i suprugovi, ali nismo se ranije bavili poljoprivredom. Muž je radio, ja sam bila doma s djecom. I onda kada smo počeli s uzgojem tikvi, malo-pomalo smo se širili. Oko nas je bilo dosta staračkih domaćinstava pa su nam često govorili: „Joj, znaš kaj, ja sad više nemrem delati. Dam ti ak hoćeš delati kaj zemlja nebu prazna, kaj nebu zapušćena.”. ‘Zapušćena’, mi tak velimo kod nas v Međimurju. Mi smo rekli: „Dobro, ajde, idemo.”. Pa dojde druge godine opet neko ponudit. Stari ljudi su jednostavno navikli da je zemlja obrađe-na, oni bez zemlje nemreju živeti i onda bi im bilo žao da ostane tak prazna. Često poslije onda zna-ju otići u polje da vide kak na njihovoj zemlji raste nekaj kaj smo mi posadili i bude im drago! Sad smo dobili i državno zemljište u zakup isto, tak da se je to sve povečalo i to sve radimo sami.

Naše gospodarstvo OPG „Biber” ima četiri člana: suprug, sin, kći i ja. Obrađujemo oko 70 ha zeml-je na kojoj osim tikvi uzgajamo kukuruz, krumpir i pšenicu jer vodimo računa i o plodoredu. Tikve mogu svake četvrte godine ići na istu zemlju tak da su nam one zastupljene na oko 16 ha.

Od ulja do pekmezaNaš glavni proizvod su koštice i ulje: toplo preša-no bučino ulje koje koristimo za salate i hladno prešano bučino ulje koje se koristi u zdravstvene

svrhe. Uvijek isprobavamo i neki novi proizvod tako da trenutačno imamo kolačiće od koštica, široke rezance od koštica i pekmez od bundeve. Na početku smo sami krenuli u prodaju, najviše prijateljima. Proizvod je bio kvalitetan pa su nas ljudi jedan drugom preporučali i tak se je to ma-lo-pomalo širilo. Na prvoj izložbi bučinog ulja 2011. u Varaždinu smo osvojili treće mjesto u zapadnoj Hrvatskoj po kvaliteti ulja i nakon toga nas je i naša županija poduprla. Zvali su nas i na druge sajmove i u inozemstvo i onda je krenulo. Lakše je kad vas netko malo podupre i ohrabri. Ja sam navek bila za to da sam išla kad je nekam treba. Danas sam zadovoljna s tim kak smo se probili i plasirali na tržište!

Proizvode pakiramo doma i onda na sajmu malo promoviramo uz degustaciju, da ljudi isprobaju, jer ipak je to nešto novo. I sviđa im se. U Donjem Kraljevcu, na voćarskom sajmu, jedan gospodin i njegova supruga došli su do našeg štanda i kupili pekmez, rezance i ulje. Rekli su: „Mi bumo sad to doma isprobali!”. Drugi dan je gospodin došel ponovno, otvoril je cekera, veli: „Ubacite još tri komada rezanci – bili su super!”. Imamo i inter-netsku prodaju, ali najviše prodamo na sajmovi-ma i poslije sajmova kad ljudi naruče ono kaj su degustirali.

Sami si organiziramo svoj danPravi međumurski naziv za bučino ulje je „črno koščično ulje” jer ulje nastaje od „koščice”. Mi

Obitelj Biber profesionalno se odnosi prema svom poslu iako je to samo poljoprivreda, kako puno ljudi misli.

Mirjana Biber 39

jako pazimo na kvalitetu, a kvaliteta ulja ovisi o kvaliteti koštica. Kad s polja dojdemo s košti-cama doma, obavezno ih prvo dobro operemo. Nakon toga ih stavljamo na sušaru i sušimo na točno određenoj temperaturi. Kad se posuše, očistimo ih od pleve, ‘provetrimo’ na jednom starinskom stroju koji se zove ‘veterjek’ i onda ih vozimo ih na uljaru. Damo sve od sebe da koštice budu jako kvalitetne i uvijek smo prisut-ni u uljari dok se radi ulje da sve bude kak treba. Mi se profesionalno odnosimo prema tom pos-lu, premda je to samo poljoprivreda, kak dosta ljudi misli.

Prije se nisam previše bavila poljoprivredom, ali meni se to jako sviđa! Najlepše mi je to kaj si sami organiziramo svoj dan, kaj smo sami svoj šef i kaj radimo za sebe. Ak nam se danas ne ide na polje, ne idemo, idemo sutra. Znamo kaj se treba napraviti i to si rasporedimo. Ako je vruće po ljeti kad treba tikve okopati, mi se dignemo u 5, idemo i radimo do 10, 11. Onda si napravi-mo ručak i idemo si odmoriti. Nije problem sat vremena si legnuti i poslije opet uzimamo moti-ke i idemo u polje! To se meni najviše sviđa: sami za sebe gospodarimo i kak gospodarimo, tak i žanjemo na kraju. Nekad zna biti jako napor-no. Treba iti na polje napraviti, pa doma, pa ak je još kakav sajam! Ali mora se raditi. Kad nam se i nagomila posla, organiziramo se. Ak je čo-vjek zdrav, prespava i idemo dalje. To je obitel-jski posao i moramo biti svi v tome. A i to je još

jedna velika prednost, kaj smo non-stop skupa svi! Bitno mi je kaj se djeca zanimaju za taj po-sao. Ja prenosim znanje na njih, imaju dobru podlogu i nadam se da budu nastavili posao.

Meni je na polju najlepše! Tam se najbolje os-jećam sad v jesen kad vidim da je lijepo uspjelo ono kaj smo cijele godine radili i za kaj smo se mučili. Najljepše mi je kad vidim da tikvi ima dosta v polju i kad se to bere. Veliki su troškovi i ulaganja u poljoprivredi pa me veseli na kraju vid-jeti da se isplatilo. Prije su se tikve čistile ručno. Žene su se znale tak skupiti i onda su se koštice pomalo vadile van, i normalno, vse vesti kaj su se događale v selu su znale, jena drugoj prepričale i tak im je den prešel. Rijetko kog se još može vidjeti da nešto radi ručno, da ručno čisti tikve ili kukuruz. Prije smo znali „iti na ljuščar”. Tad se znalo sakupiti celo selo da čisti kukuruz i to su onda bila druženja, priče, zezancija, a danas se sve to bere kombajnom, dojde doma i stavi na stroj, očisti i odmah spremi v kukuružnjak. Prije se zemlja obrađivala s kravama i konjima i ručno. Ljudi su imali manje površine i sve se obrađiva-lo. Danas se zemlja potpuno drugačije obrađu-je. Vele, imamo traktore i svu mehanizaciju, ali manje vremena neg je bilo prije.

U Podturnu se dosta starih domaćinstava obna-vlja. Osim nas, ima još većih proizvođača koji uzi-maju zemlju od starijih ljudi u najam pa su man-je-više sva polja u našem kraju obrađena. Nema

„To se meni najviše sviđa: sami za sebe gospodarimo i kak gospodarimo, tak i žanjemo na kraju.”

Na prvoj izložbi bučinog ulja 2011. u Varaždinu obitelj Biber osvojila je treće mjesto po kvaliteti ulja u zapadnoj Hrvatskoj.

Mirjana Biber 41

Natura 2000Natura 2000 područje „Mura” obuhvaća cijeli tok rijeke Mure na području Hrvatske i okolna staništa poput poplavnih šuma vrba i topola te šuma hrasta lužnjaka i običnoga graba. Na njih se naslanjaju i nizinske košanice. To su travnja-ci velike bioraznolikosti i od posebne važnosti za leptire. Travnjaci su tradicionalno održavani košnjom jednom do dva puta godišnje. Ugroženi su ponajprije napuštanjem košnje, što dovodi do

zaraštanja, i pretjeranom gnojidbom.Rijeka Mura je stanište velikom broju vrsta riba, a njezino očuvano prirodno korito i obale omo-gućuju život vidri (Lutra lutra) i dabru (Castor fiber). Da bi cijeli ovaj sustav vlažnih staništa ostao očuvan, potrebno je spriječiti razvoj in-tenzivne poljoprivrede koji bi ga mogao onečis-titi te zahvate poput kanaliziranja, eksploatacije šljunka ili gradnje hidroelektrana.

zapušćene i ostavljene zemlje, obrađuje se. Ja se nadam da se bude i u budućnosti nastavilo ob-rađivati iako dosta mladih odlazi odavde jer ne vidi perspektivu. Vide da moraju puno ulagati i delati, a ako na kraju od toga i bude kaj, jedva prežive i onda nemaju volje. Da se te stvari pos-lože nekak drugač, da ljudi znaju da svoj proiz-vod mogu plasirati i računati na to, onda bi ih se možda i više bavilo poljoprivredom.

Meni je navek lepo kad se vračam domaJa sam baš iz Podturna, tu sam cijeli život, i moj suprug je odavde. Ne znam kak bi se priviknula na život u gradu, u stanu. Jer tu ja dojdem van, idem v svoje dvorište, treba i travu pokositi, i na vrtu raditi, a tam toga nema. I zrak nam je svježi, tu smo blizu Mure. Baš v proljeće je najlepše, u polju je mir i tišina, ptičice se čuju. Velika je to razlika od života u gradu. Ja ga sigurno ne bih

mijenjala za ništa. Kad imam vremena, prejdem malo, prošećem se. U nedjelju suprug i ja skoči-mo na bicikline kad imamo vremena i onda se vo-zimo po polju kaj nejdemo ve s traktorom. Malo poglednemo okoli, onda vidimo kaj treba napra-viti, kak raste kaj.

Meni je Međimurje jako lijepo. U bilo koji kraj u koji dolazimo je lijepo, ali meni je navek lepo kad se vračamo doma. Gde god sam pa se opet tu vrnem, tu mi je najlepše! I ljudi iz drugih re-gija Hrvatske kad dojdu v Međimurje znaju reći kak su sve kuće i okućnice uređene. Pa svi se mi maksimalno trudimo kaj si napravimo baš da uži-vamo! Svi veliju da su Međimurci najvredneši. A ja velim „Međimurcima je samo bitno da imaju motiku i lopatu v ruki, da delaju i da niš drugo ne pitaju!“. Tak mi znamo reći za nas Međimurce da smo takšni.

„Međimurcima je samo bitno da imaju motiku i lopatu v ruki, da delaju i da niš drugo ne pitaju!”

Ivan Barbalić 43

Ivan Barbalić je pravi stari Bašćanin kakvih danas u Baški ima još malo. Život je proveo kao pomorac po svjetskim morima. Svuda je bilo lijepo, ali je uvijek sanjao o tome kako će se vratiti supruzi u Bašku i ići u ribolov barkom koju je naslijedio od oca.

Danas je Ivan jedan od nekolicine Bašćana koji se bave malim ribolovom. Sa svojim prijateljem – galebom Markom svakodnevno lovi ribe koje podijeli s prijateljima. More ih drži na životu i zato ga moguća zabrana uporabe mreža u malom ribolovu jako zabrinjava. Malih ribara je sve manje, a tom zabranom bi se, kaže, izgubilo tradicijsko znanje.

Iden na more jer me šprica i jer se valjamIvan Barbalić

Ja sam Barbalić Ivan, ali u Baški ima puno Barba-lića pa svaka fameja ima svoj nadimak. Tako, ja san Gunga. Kad se reče Ivo Gunga, onda se odma zna ki je. Ne treba ti ni adresa, ni niš. Ja san pra-vi stari Bašćanin koje se sad još na prste može pobrojit jer san od oca i mame iz Baške. Rodil sam se u Baški i tu san završil osnovnu školu, dok nisan otišal u srednju školu u Mali Lošinj, u nau-tiku. Kad san završil nautiku, na more. I 20 godi-na na moru, po cijelom svijetu. Oplovil sam cijeli Mediteran, Skandinaviju, zapadnu obalu Afrike, središnju i južnu Ameriku. Svuda je bilo lipo jer san imal sreće. A u životu ti je sve kamo te sreća dopelja da ideš. Kad san se ‘85 iskrcal, rekal san: „Gren ja lipo doma!” jer san uvijek sanjal kad ću se vratit svojoj supruzi u Bašku i poć tu lipo kod nas na ribe. Kupil sam ovu kuću, uredil apartme-ne i do danas mi je to glavni izvor zarade. A riba-rija… iden na more jer bez mora ne mogu. Jako san vezan s njin. Moj djed je bil ribar i otac mi je bil ribar - svi to imamo u krvi.

Bavim se malim ribolovom, što znači da iman ograničene mreže i koliko mogu poć njima riba-rit. Po zakonu mi je dozvoljeno 5 kilograma ribe i uvik se nešto ulovi. Ima nešto za mene, malo daš prijateljima pa ti onda poslije neko to vrati, kako to već ide u malim mjestima.

Pristojni galeb MarkoNa barki imam svog prijatelja – galeba Marka. Taj već 8 godina sada gre sa mnon. Svaki put kad

iden van, on već čeka na barki. I kad dižen mre-že, ako je neka pojedena ribica, to odmah njemu dajem. Ali ako se malo ulovi ribe, onda ja njemu kažen: „Marko, vidiš da nije ni za tebe ni za nas.” Onda on već zna i dođe blizu mene, a ja uzmen onu kantu gdje iman ribe, svakoj očistin drob i dam njemu. On mi jede iz ruke, strašan je! Dođu i drugi galebi, ali on tjera svih. Drugi galebi kradu. Uzmu ti ribu ko ništa čin se okreneš, a moj Mar-ko, on je tako fin. On neće nikada ukrast. Ja mu rečen: „Ne!” i ne ide blizu. Već se naučil da on će dobit svoje, ali da ne smije ukrast.

Kad ja dolazin od mora, svi već znaju jer moj mo-tor ima poseban zvuk. Cijela moja klapa se onda skupi tu ispred moje konobe i odmah in ja očistin ribu, odmah in dan i recept kako će ju pripremit. Bude svih judi, onda: „Ja ću ovo, ja ću ono, meni ćeš fileiće! Kako ću ovo pripravit?“. To bude ko jedno malo kino. A Marko gore na kući čeka jer kad je puno judi, onda on ima straha doć dole do mene. Čin nema judi, onda on i drugi galebi dođu po sve ono ća san očistil od ribe. Ja in odnesen, a oni svi jedu meni ispod nogu. Blago se naučilo da nećeš in ništa napravit i uživaju. I ja skupa s njima.

Ova je šinjana, ova je moja Ja nisan za more da samo od njega uziman. Svaki put mreže kad dignen, u njima ima toliko te pla-stike da je to tužno za vidit. Ja sve to donesen u kantu i bacan u smeće. Malu ribu uvik ponovno

Zabrana upotrebe mreža u malom ribarstvu značila bi i gubitak tradicijskog znanja – kako se pletu mreže, kako se traži dno, kako se love arbuni.

Ivan Barbalić 45

vraćan u more jer ja ništa od mora neću uzet bezveze. Rečem nekad: „Ova je šinjana, ova je moja!” jer kad biš ju mogal nekako zabilježit, bi ti bilo drago da ju ti ili neko drugi ulovi kad naraste velika. Mi mali ribari ne ulovimo jedan posto od velikih brodova. Jer veliki brod kad ide, on lovi na vagone. Ako lovi kočom, od te koče uzme samo ono što njemu odgovara tako da se nekad više od 60% nedorasle ribe baci u more. I to je zlo. A ovo što mi ulovimo, jedino možemo nahranit ga-lebe i jude jer mi ništa ne bacamo.

Ribarstvo je jedno od hrvatskih dobara koje treba zaštititi. To je naše autohtono i zato su se judi po cijelom Jadranu pobunili kada je pri-je nekoliko tjedana bilo rečeno da će se malim ribarima zabraniti lov mrežama. Ja da neman te ribarije, ne bin mogal ni ljudima ništa dat. Svakomu čovjeku od mora je najprvo važno da može prehranit svoju fameju i da može još nekome nešto dat ako ima. A kada ti nekome drugome daješ, uvijek ćeš od nekog nešto i do-bit. Ovaj će mu dat dva kumpira, ovaj će mu dat malo salate. Sve je to jedan začarani krug. Ako nemaš ništa, nećeš dobit ništa. Ako imaš, sve ćeš dobit. Tako je to. Ima mjesta na tim malim otocima di nemaju ni dućana. Kamo će on poć kupit nešto za jest ako ne može poć bacit mre-že? Tom zabranom bi se i tradicijsko znanje o ribariji izgubilo. Ja ne bi više imal interesa moga unuka učit kako se plete mreža, kako se traži dno, kako se lovi arbune. Zašto da ga ja mučin

s nečin šta mu neće nikada trebat? A moj unuk, što mene jedino veseli, on voli more. I ja sve ovo možda i radin da jedan dan njemu ostavim, kako je meni ostalo od moga oca. Prošle godine kad niko ni lignje lovil, on je 13 lignji ulovil s rive. Srce ovakvo! Evo, to je samo od moje strane. A sad zamisli ti za cijeli Jadran da to na jedanput nestane – izgubili smo sve. To je isto ko da va Slavoniji zabraniš čovjeku poć u polje. Njemu je polje sve. Tako je i nama more sve. Mi živimo s njin. To nas drži u životu. Šta znače mreže? Uvijek iščekivanje, nada. Uvijek nada.

Mlini na vodu, brodogradilišta, tvornica pomidora i konopaPrije je oko Baške bilo sve golo, jer su sva brda bila iskorištena. Na vrh brda su bile ovce, niže su bili vinogradi, a Bašćansko polje je bilo obra-đeno. Svaki metar zemlje je bil iskorišten. Baš-ka je u starini 6 puta dnevno bila spojena sa Se-njom brodskim linijama. Sva poljoprivreda, koja je bila onda jaka, sve je išlo na tržnicu u Senj. Imali smo 6 mlini na vodu, tvornicu pomidora, konopa i dva brodogradilišta. Sve je to nesta-lo. Danas su sve ovce u polju, a u polju nema ništa. Otkada imamo imamo struju i plin, više niko ne sječe drva i sada je Bašćanska vala na jedanput postala zelena, zarasla u drvo. Jedi-no nam je more ostalo isto, ali je u njemu svaki dan sve manje ribe. Po mojemu, mi smo uništili more deterdžentima. I prije su sve kanalizaci-je išle u more, ali sapun je bil jedini zagađivač.

„Šta znače mreže? Uvijek iščekivanje, nada. Uvijek nada.”

Galeb Marko već 8 godina plovi s Ivanom. On čuva ulov od drugih galeba i uvijek dobije svoj dio.

Ivan Barbalić 47

Natura 2000Natura 2000 područje „Otok Krk” obuhvaća gotovo cijeli otok Krk, a time i raznolika staništa poput: submediteranskih suhih travnjaka, me-diteranskih povremenih lokvi, obalnih strmaca i šljunčanih žalova. Najveće površine prekrivene su submediteranskim travnjacima koji su godin-ama tradicionalno održavani ispašom stoke, po-najprije ovaca. Živi svijet mora, iako djeluje skri-veno, povezan je s kopnenim. Njegova biološka

ravnoteža pod velikim je utjecajem sveukupnih ljudskih aktivnosti, odnosno, načina gospoda-renja. Trenutačno veliki problemi onečišćenja i prelova upućuju na potrebu uspostavljanja održivog načina gospodarenja morem koji bi se trebao temeljiti na odgovornom odnosu svih njegovih korisnika. Primjena načela održivos-ti omogućila bi uspostavu biološke ravnoteže u moru, poštujući pritom potrebe mještana i njihove tradicionalne vrijednosti.

Sad imamo pročistače, ali oni tu vodu u kojoj su sve kemikalije ispuštaju van i to se sve taloži na dno mora. Turizam je preuzel sve, a naši hoteli su tu puno falili jer im sva hrana dolazi izvana umjesto da otkupljuju od naših seljaka. Ovako bi ljudi ostali na zemlji, ne bi se iselili.

Ja si ne mogu zamislit da živim drugačije. Uvik san u nekom pokretu, uvik nekoga vraga moram delati. Preko ljeta sam svaki dan na moru. Kad nas je nekoliko, onda mi pričamo jedan s drugim: „Jesi ča ulovil?”, „Ja toliko.”, „Ja toliko.”, treći maše kanton: „Ja još niš!”. Čin dignem mreže, moram ih sve prat kroz ruke da bin ih mogal posložit. Preko zime, krpam one mreže koje su malo rasparane. I čin ja u konobi radin mreže, odma mi dođu svi ovi moji prijatelji i pomažu

mi, pune mi igle. Ja ne znam kamo bi drugam šal živjet jer mene sve veže tu, svaki kamen. Tu ja uživan u svakon danu sa svojom suprugom. Najsretniji san na barki jer san na friškom zraku, niko mi ne kljuka sa strane i iman slobodu – ko moj Marko. A sloboda, to ti je najlipše što god može bit! Čin ti imaš svoju slobodu, onda ju mo-žeš dati i nekome drugome. Čin ti ideš malo van sa barkon i vidiš sve naokolo, odmah si povezan sa svin. Teško je to opisat. Ja iden nekada kad ne bin smel poć jer nije lipo za poć. Žena mi govori: „Ti si munjen, kamo si šal?”, a ja kažen: „Meni je bilo lipo”. Kako ću ja njoj sada rastumačit da je meni, kad me more šprica, lipo? Neko gre ki zna kam jer mu je lipo. Ja iden na more jer me šprica i jer se valjam, i meni je lipo. Bez toga ne mogu. To je u meni.

„Čin ti imaš svoju slobodu, onda ju možeš dati i nekome drugome.”

Santo Aldo Pulić 49

Još u svojoj mladosti Santo Aldo Pulić je osjetio kako ga nešto vuče da živi i radi u prirodi. On je travar i većinu biljaka bere na području Parka prirode Učka gdje i živi. Voli pomagati drugima i zato svoje čajeve priprema s ljubavlju. Ako nema ljubavi, kaže, nema koristi.

Santi je podučavanje djece o prirodi jedna od najbitnijih stvari. Velika mu je želja ovdje napraviti lječilište za dječje plućne bolesti kako bi bolesna djeca jedno vrijeme mogla živjeti u prirodi i – postati zdrava.

Pokušavam ljudima dat ono najbolje od prirodeSanto Aldo Pulić

Živim na Učki, u mjestu Vela Učka. To je na 1100 metara nadmorske visine. Bavim se travarstvom i gotovo sve svoje ljekovite biljke berem na po-dručju Parka prirode Učka, nešto malo na Ćićariji i u Istri.

Više od 20 godina bavim se ovime. Od mladosti volim prirodu i uputio sam se prema tom život-nom cilju, odabrao sam travarstvo. Skupljam od 35 do 40 vrsta čajeva, sve ovo što nađem tu. Kad ljudi nešto naruče, onda napravim posebne mje-šavine čajeva za određenu bolest. Osim čajeva radim i kreme - nevenovu, gavezovu i ružmari-novu mast, i tinkture za različite bolesti. Svi moji čajevi, tinkture i masti bazirani su na prirodnim sastojcima, nema kemijskih dodataka. Tinkture su rađene na bazi prirodnoga jabučnog octa koji radim od divljih jabuka. Treba puno više vreme-na i rada da bi se napravila takva tinktura za razli-ku od uobičajene alkoholne, ali ja sam se odlučio za to jer jabučni ocat puno bolje djeluje na orga-nizam nego alkohol. Pokušavam ljudima dat ono najbolje od prirode.

Većinu vremena provodim u prirodi. Berem bilj-ke u šumi i stavljam ih sušiti. Kad su gotove, spre-mam ih u vreće i kasnije pakiram u vrećice od 50 grama. Sve vrećice su mi papirnate, trudim se da je sve prirodno. U vrtu mi raste neven pa i nje-ga treba pobrat i napravit mast. Ako imam neke narudžbe, miješam čajeve. Eto, to je moj posao. Uživam! Uvijek sam u pokretu, nema stajanja!

Imam i mali voćnjak u kojem rastu jabuke, šlji-ve i jedna kruškica. Radim sirup i pekmez od ploda bazge, a u pekmez još dodam i svoje ja-buke. Imam malo, ali sve što imam je prirodno i nešpricano.

Ne radim velike planove jer svaki dan je za sebe. Danas živi da ti je lijepo, a sutra ćemo vidjet kad se probudiš! Moja jedina briga je hoću li ću skupit dovoljno biljaka do zime, drugo me ništa ne bri-ne! Zdrav sam, hvala Bogu, to mi je sve u životu. A bez planine i šume ja ne mogu, ja sam takav čovjek.

Učka je jedna specifična planina jer je između mora i gorske klime. To je idealna pozicija za dišne i psihičke bolesti. Ima dosta borove šume, dosta ljekovita bilja, dosta divljeg voća. Iako je more blizu, zime su oštre. Ali može se: kad imaš fažola, krumpira i drva, preživiš! Mi ovdje točno osjetimo kad dođe proljeće, kad ljeto, kad jesen, a kad zima. Ovdje dođe 11. mjesec i snijeg pada, nema tu... Proljeće je u 4. mjesecu i jaglaci idu van! U gradu toga nema. Ljudi i djeca u gradu puno teže osjete prirodu.

Bez rada nema ništaMoji su roditelji iz Istre, a ja sam na Učku došao prije 15 godina. Priroda se od tada nije puno promijenila, ali ljudi je manje. Selo se ispraznilo, stariji ljudi su umrli. Poljoprivreda je skroz uni-štena. Ljudi sada, na žalost, sade samo za sebe,

Nije lako biti travar jer u tom poslu nema velike zarade. Za travarstvo je nužna ljubav prema prirodi i pružanju pomoći drugima.

Santo Aldo Pulić 51

tek toliko. Pašnjaci pomalo zaraštaju. Jedan dio se još kosi, jedan dio popasu ovce koje nas spa-se, ali ako se nešto ne pokuša napraviti, doći će šikara. A nekad! Nekad je cijela Vela Učka bila obrađena. Sve livade na Učki koje su sada pod travom, sve je bilo obrađeno. Najbolji krumpir je bil učkarski krumpir! Njega se vozilo u Lovran, Opatiju, Mošćeničku Dragu i prodavalo. Učka je imala po 20, 30 krava, volova. Svega je bilo. Ovih nekoliko starijih ljudi koji su još živi pričaju mi kako se nekada jako sretno živjelo ovdje. Ljudi su živjeli skromno, ali su bili bliski, i međusobno i s prirodom. Bilo je veselja. Nije to je bio lak život, ali ljudi su bili nasmijani i veseli.

Ovo područje je slabije iskorišteno što se tiče turizma, ali je zato priroda čista i očuvana. Za ljude koji još imaju ovce ili koju kravu i proizvode sir bilo bi dobro da se malo razvije planinski turi-zam. Kada bi se napravilo nešto u skladu s priro-dom, nešto što bi podržalo život ovdje, to bi bilo dobro. Jer ako ljudi ne rade, onda nema života. Bez rada nema ništa.

Kad nađeš svoj cilj, našao si srećuJa sam još u mladosti bio povezan s biljkama i prirodom jer smo živjeli blizu šume i jednostavno me nešto vuklo. Možeš radit sto poslova u živo-tu, ali kako sazrijevaš, vidiš da te vuče nešto što moraš napravit do kraja svog života. Kad nađeš taj cilj, našao si sreću, svoje zadovoljstvo. Moj otac se malo bavio biljkama i sam se liječio pa

sam nešto naučio od njega. Kasnije sam završio i dodatne škole, morao sam malo proučavati me-dicinu. Uz dobru volju i snagu more se napravit puno!

Travar nije lako bit jer to moraš imat u duši. Ako nemaš u duši da voliš prirodu, da voliš po-magat drugima, da daješ sebe, onda ne možeš bit travar. Tu nema puno novca. Tu se živi da se živi. Moraš imat u duši, sve moraš imat u duši! Da te iz mladih dana nešto vuče da radiš i živiš u prirodi, da si zadovoljan i sretan onim što imaš, da znaš da nije sve u soldima. Moraš živjet s tim ljekovitim biljkama jer ne možeš ti dati nekome pomoć ako ne voliš tu biljku, taj čaj. Moraš ga mi-ješat rukama, moraš ga stavit u ruke i vidjet da će taj čaj donijeti dobro. Ako nema ljubavi, ako je to bilje brano zbog zarade, nema koristi. Mora biti ljubavi, bez ljubavi nema opstanka! To je moj moto, to me je vuklo, i hvala Bogu, uspio sam, mnogim ljudima sam pomogo! Ja im kažem da nema potrebe da mi zahvaljuju. Ako je dobro, dobro je i ja sam sretan s tim. Kada radiš s ciljem da pomogneš nekomu, to je Božji dar!

Ja volim raditi s djecom i s ljudima. Sa svakom osobom treba razgovarat i otkrivat ju. A ljudi se teško otvaraju. Trebam s čovjekom dugo razgo-varat da bih otkrio koji je njegov problem. Mo-ram mu objasnit da se od jednog čaja ne može izliječit, treba tri-četiri mjeseca pit čaj, mora pazit na prehranu, mora pazit na cijeli svoj život.

„Danas živi da ti je lijepo, a sutra ćemo vidjet kad se probudiš!”

Santo Aldo Pulić skuplja od 35 do 40 vrsta ljekovitih biljaka. Od njih priprema posebne čajne mješavine za određene bolesti.

Santo Aldo Pulić 53

Natura 2000Natura 2000 područje „Park prirode Učka” većinom je prekriveno primorskim bukovim šumama. U njima raste velik broj biljnih vrsta poput lijepog, ali ugroženog ljiljana zlatana (Lilium martagon). Na Učki se prostiru mnogobrojni različiti tipovi travnjaka. Bogatstvo njihovih biljnih vrsta osigu-

rava opstanak velikom broju kukaca kao što je i gorski plavac (Phengaris alcon rebeli), ugrožena vrsta leptira koja svoja jajašca polaže isključivo na biljku križnu sirištaru (Gentiana cruciata). Ovi su se travnjaci tradicionalno koristili za ispašu stoke i, u nešto manjoj mjeri, za košnju. Kako se, na žalost, sve manje mještana bavi ovim tipom poljoprivrede, travnjacima prijeti zaraštanje.

Svoje znanje bih htio prenositi mladimaŽelja mi je da svoje imanje iskoristim da djeca mogu doći na izlet, da se mogu malo zabaviti s drugima, da uživaju u prirodi, da piju moj čaj, da malo razgovaramo o biljkama, da napravim jed-nu jednostavnu edukaciju o životu u prirodi. Htio bi to znanje koje imam prenositi mladima. Mi-slim da će danas, sutra mladi prihvatiti život koji je u skladu s prirodom jer grad melje ljude. Kada bih mogao, ovdje bih napravio jedno lijepo lje-čilište za dječje plućne bolesti. Da neko vrijeme mogu živjet u prirodi, da jedan dan budu zdrava. Ako ja neću moći, želja mi je da netko drugi to napravi jer bi se toj djeci olakšao život.

Najsretniji sam što moja djeca žive u okruženju čiste prirode. Razmišljaju slobodno, žive smire-no i nisu napeta. Idu sa mnom u šumu, već su po-čela pomalo brat, pomažu mi, dobra su. I jednog dana neku krenu svojim putem.

Moje najdraže mjesto ovdje je ova kućica koju sam sagradio sa svojom djecom. Ona je ručni rad. Kada su se u šumi rezali borovi, ja sam s njima birao što ćemo uzeti. Oni su mi pomagali i ma-lo-pomalo smo sve zajedno napravili. Oni su ju još uredili i nacrtali ove crteže na daščicama. Da je netko drugi to napravio, ne bi to bilo to. Ovdje se osjećam kao da sam u raju. Meni je ovo sve. Meni je ovo cijeli život. I tu sada lijepo dođem, sjednem, meditiram i ništa mi drugo ne treba. Jedan do-bar čaj i gotovo. Novac je samo za opstanak. Jer čovjek koji ide za velikim kapitalom je siromah. On ima toliko opterećenja, nesanice i problema da ima manje nego siromah. Ako imaš malo, a vrijedno radiš, s dušom, navečer legneš i spavaš ko anđeo. Taj mir je najbitnije pronaći. Ja nisam neki bogataš, ali ovo što imam ne bih dao za sve milijune. Ja sam sretan, jednostavno sam sretan čovjek. Da je ovdje u kućici neki stol od mramora, ja bih reko: „Baci mi ga ča, daj mi drvo!“.

„Jedan dobar čaj – i ništa drugo mi ne treba.”

Ivica Dragan Elez 55

Kad puše bura, pčelar Ivica Dragan Elez ne može biti na miru. Baš kao i njegove pčele, Ivica je uvijek pun energije iako je stalno u poslu. Bura ga, kaže, dodatno potiče na kretanje i skakanje, pogotovo kad se nalazi na svom najdražem mjestu – Peručkom jezeru.

Ivica uživa u promatranju reakcije kupaca koji prvi put kušaju njegov med. Većina ih je iznenađena kvalitetom i odlučuje se za kupnju. Poseban okus njegova meda rezultat je stalnog seljenja košnica na najčišće lokacije netaknute prirode u Dalmaciji, Dalmatinskoj zagori i Lici.

Jako pazim svoje pčeleIvica Dragan Elez

Pčelinja zajednica je sama po sebi savršena. Kada dobro upoznamo karakter i ideale njihove zajednice, ostajemo zadivljeni, iako nam se po-nekad mogu učiniti i malo surove. Na primjer, one oslabljenu maticu-kraljicu pčelinjeg društva zamjenjuju novom, boljom, dok mi u našoj zajed-nici uglavnom toleriramo loše „kraljice”. Pčelinja zajednica gleda što je najbolje za društvo. Ako ih netko napadne, one će žrtvovati svoj život istog momenta, čuvat će zajednicu. One su radišne, nema lijenosti. Sve rade svoj dio posla, ovisno o njihovoj dobi. Kad je mlađa, prehranjuje ličinke i hrani maticu, kad je starija, radi druge poslove, zatim postane stražarica, pa izletnica, pa na kra-ju, kad je stara, skuplja vodu, ali još i dalje radi dok god je živa.

Moj OPG se zove „Ivica Dragan Elez” i čine ga dva člana: moja majka i ja, s tim da imamo puno pomagača. Bavimo se ekološkim uzgojem pčela i proizvodimo med, propolis, pelud, mješavine tih proizvoda, saće i saće u medu. Bavimo se još i uzgojem povrća, a krenuli smo i u voće. Uzgaja-mo autohtonu sortu češnjaka iz Ljubitovice koja se zove ‘šarac’. On je postao brend u Hrvatskoj nakon što je jedno regionalno istraživanje tali-janskih znanstvenika pokazalo da baš češnjak iz Ljubitovice ima najviše ljekovitih svojstava. Njega od prije 2 godine uzgajamo i za prodaju na imanju koje je majka dobila u nasljedstvo. Dotad se nije radilo na njemu više od 30 godina tako da je sasvim čisto. Orijentiran sam na ekološku

poljoprivredu pa češnjak, kao i sve ostalo, uzga-jam bez umjetnih gnjojiva, samo stajski gnjoj i to provjereni. Nikad ga nisam ničim tretirao i nikad do sad nisam imao problema s nametnicima. Prilikom sadnje voćaka također sam birao stare sorte poput ovdje autohtone žute šljive jer su otporne na klimatske uvjete i štetnike, a plodovi su im aromatični i dugotrajni.

Gotovo svi kupci koji kupuju med žele kupiti i češnjak jer znaju kako uzgajam. Većina njih se odlučuje za kupnju nakon degustacije, što mi je i najdraže. Baš uživam kad ljudi probaju i kad vi-dim reakciju. Mnogi su mi potvrdili da med ima neku posebnu energiju i to me neizmjerno veseli. Prošle godine je za dalmatinski cvjetni med ko-jeg obično manje imam, bila lista čekanja. Ljudi koji su kupili jednu godinu, iduće godine se već najave pa on zna biti rasprodan već i prije nego što je izvađen! Taj med je mješavina kadulje, drače i raznolikog livadnog cvijeća. Imam još i kesten koji je dobio nagradu za kvalitetu, i med od bagrema koji je s područja Vrlike pa je dosta aromatičniji od bagrema sa sjevera Hrvatske. U jako malim količina ove godine sam uspio izvući med od tilovine. Sveukupno sam izvrcao jednu tonu meda ove godine, što je dosad najviše.

Prve pčelinje zajednice nabavio sam prije 7 godi-na na poticaj svoje djevojke Maje koju sam tada upoznao. Kako je s vremenom njihov broj rastao, premjestio sam ih u planinu Kozjak. Tek sam

Broj Ivičinih pčela s vremenom se povećava, ali on zbog toga neće ubrzati svoj način rada. Uvijek je obziran prema njima jer ne želi da one postanu „biznis”, netko koga želi samo iskoristiti.

Ivica Dragan Elez 57

tada saznao za nametnika Varroa destructor, ali kako nisam htio koristiti kemikalije, počeo sam tražiti ekološke lijekove. Prilika da potpuno prijeđem na ekološko pčelarstvo stvorila se kad je 2009. Program Ujedinjenih naroda za razvoj prihvatio moj projekt. Osim zabrane unosa ke-mikalija, ekološko pčelarstvo zahtijeva i drugači-ji pristup. Primjerice, pčelinjim maticama se ne smiju rezati krila, što pčelari rade da bi izbjegli rojenje, a pčelinje zajednice se ne smiju prihran-jivati šećerom. Kako zbog klimatskih promjena izostaju paše koje su nekad bile redovite, seljen-jem košnica postižem da one uvijek imaju neka-kav unos. Pritom biram ekološki čiste lokacije koje su barem 2 kilometra udaljene od autoces-te, intenzivne poljoprivrede i sličnog.

Nikada neću ubrzati svoj način radaTrenutačno imam 118 košnica koje su sada sm-ještene na dvije lokacije: kod Bruvna u Lici i kod Vrlike u Dalmatinskoj zagori. Tijekom godine se-lim ih u zaleđe Biokova, na lokaciju blizu Ozlja i na otoke Vis i Šoltu. Jako je bitno stalno osluškivati prirodu i druge pčelare, saznati kako ide paša na drugom području, gdje je pala kiša i pratiti prog-nozu svakodnevno više puta. Od svih lokacija Vr-lika mi je najdraža. To je, po meni, savršen spoj kontinentalnog područja i Dalmacije. Oduvijek sam volio mjesta uz vodu jer sam ih, možda zbog Dalmacije, oduvijek povezivao s nekim obiljem i blagoslovom jer gdje ima vode, ima i života. Na-jdraže mi je doći tu na Peručko jezero, pogotovo

ljeti nakon rada s pčelama. Blizu je mojih košnica pa se ovdje često okupam, osvježim i onda bez problema putujem natrag kući u Kaštela. Kad je ovakva bura kao danas, baš me potiče na kretan-je, trčanje i skakanje!

Što se tiče posla, najdraže mi je biti baš sa pčel-ama. Jako ih pazim. Ima ih sve više, ali nikad zbog tog velikog broja neću ubrzat svoj način rada. Trudim se uvijek biti obziran prema njima. Ne želim da one postanu neki biznis, neko koga želim samo iskoristit. Za mene je jako bitno da sve odradim kvalitetno, čisto i najbolje moguće. To mi oduzima puno vremena, ali ne želim tu popustiti. Pri izboru ambalaže cilj mi je bio da dobro predočuje snagu i duh proizvoda i mislim da sam uspio. Tegle imaju oblik saća, a sigurno je neka posebna energija u takvom obliku kad su ga pčele izabrale za čuvanje meda. Na etiketi se također nalazi moj potpis kojim garantiram kvalitetu proizvoda.

Djeca su uvijek presretna kad ugledaju maticuImao sam želju da kroz savjete i edukaciju potak-nem ljude na ekološko pčelarstvo. Dosad sam, osim kao predavač u edukaciji za pčelare, radio dosta s djecom. Osmislio sam radionice u sklopu kojih sam ih dovodio na vlastiti pčelinjak i po-dučavao o životu pčela. Svi su dobili zaštitna odi-jela i zajedno smo otvarali i pregledavali košnice. Bili bi presretni kad bi ugledali maticu jer je samo jedna u zajednici, a uvijek bi je uspjeli pronaći.

„Sretan sam što imam slobodu odlučivati o svom životu, radim ono što volim od djetinjstva i puno vremena provodim u prirodi.”

Regionalno istraživanje talijanskih znanst-venika pokazalo je da šarac, autohtona sorta češnjaka iz Ljubitovice, sadrži najviše ljekovitih svojstava.

Ivica Dragan Elez 59

Natura 2000Natura 2000 područje „Izvorišni dio Cetine s Paškim i Vrličkim poljem” obuhvaća gornji tok rijeke Cetine koji je, među ostalim, bitan kao sta-nište hrvatske endemske vrste ribe cetinski vijun (Cobitis dalmatina) te obližnja krška polja: Paško i Vrličko. Njih prekrivaju submediteranski vlažni travnjaci i manjim dijelom submediteranski suhi travnjaci. Oba tipa travnjaka tradicionalno su

održavani ispašom, no kako se broj stanovnika u ovim područjima smanjuje, stoke i ispaše sve je manje pa sve češće travnjaci zaraštaju u grmlje. Upravo na submediteranskim suhim travnjacima još je moguće vidjeti iznimno rijetku i strogo zaš-tićenu vrstu leptira dalmatinski okaš (Proterebia afra dalmata). Ova i mnoge druge vrste kukaca i biljaka ovise o opstanku tih travnjaka, tj. o njiho-vu održavanju ispašom.

Osmislio sam i dječje igre na temu života pčela i međusobnog pomaganja koje smo igrali, a čiji je cilj bio da djeca osvijeste koliko je svaki zadatak bitan u zajedništvu. Sretan sam što imam slo-bodu odlučivati o svom životu, mogu proizvodit hranu za sebe, što je moguće zdraviju, radim ono što volim od djetinjstva, puno sam u prirodi i sam kombiniram svoje vrijeme. Prirodu imam priliku pratit kroz pčelarstvo i stvarno nikad prije nisam toliko obraćao pozornost na promjene koliko sad. Pčelari puno toga primijete! Može izgledati da ima cvijeća, biljke daju sjeme i sve izgleda u redu, ali nema nektara. To je vjerojatno zato što su ljeta sve sušnija i temperature sve više. Da-lamatinska zagora je zarasla, a pašnjaci dobrim dijelom nestali. Svi pčelari govore da nedostaje baš ta ispaša koja je jednim dijelom čistila korov, a u isto vrijeme i gnojila te biljke koje su davale nektar kao što je vrisak.

Mediteranska klima daje proizvod iznimne aromePodržavam zaštitu ugroženih vrsta životinja, a s druge strane smatram da treba zaštititi i proiz-vođača. Mislim da bi da oni koji to mogu, u pr-vom redu vlast, trebali poticati vraćanje održivoj poljoprivredi i otkup proizvoda kroz zadruge koje bi se bavile kontrolom i garantirale da je taj proizvod baš tradicionalni. Karakteristika ovog područja su manje, teže obradive površine, od-nosno manja proizvodnja, ali i mediteranska kli-ma koja daje proizvod iznimne kvalitete i arome. Tu imamo ogromne resurse i priliku za napre-dak, za stvaranje autohtonog brenda. Mi imamo puno hrane s jako zdravim svojstvima, a nismo ni svjesni koliko vrijedi. Hrana je najbitnija, a nju ne možemo proizvest bez sklada u prirodi koji možemo postić jedino ako mi počnemo vraćat sklad u prirodu.

„Dalmatinski cvjetni med zna biti rasprodan već i prije nego što je izvađen!”

Tatjana Ordanić 61

Tatjana Ordanić je prije nekoliko godina kupila imanje u napuštenom selu u kojem su živjeli samo jedan stanovnik i njegov pas. Kako zemlja koja je kupljena s imanjem nije bila obrađivana od rata, sve je bilo obraslo u gustu šikaru. Kupila je mačetu i počela krčiti dio po dio kako bi ovu plodnu zemlju privela kulturi. Taj proces traje još i danas.

Tatjana proizvodi čajeve od samonikla ljekovitog bilja koje bere u prirodi i ljekovitog bilja koje uzgaja u vrtu. Tajna kvalitete njezinih čajeva je u tome što dopušta svakoj biljci da raste tamo gdje bi prirodno rasla. Biljke tada imaju jača ljekovita svojstva i djelotvornije liječe.

Gdje god pogledam, sve je zelenoTatjana Ordanić

Zaista nisam ni sanjala da ću živjeti i raditi na ovakvom imanju. U jednom trenutku su se dos-lovno čudno neke stvari tako poklopile i jednost-avno vođena nekom višom silom našla sam se tu i rekla: „O.K., dobro.”. Nikakvih planova, ničeg nije bilo. Živjela sam u Osijeku i radila u jednoj udruzi kao voditeljica Programa za ekološko podzetništvo. Iako sam diplomirani agronom, jedini doticaj koji sam imala s ekološkom poljo-privredom bio je kroz projekte u sklopu udruge. Kada sam se 2008. za vrijeme jedne edukaci-je našla na južnim obroncima Papuka, u selu Požeški Markovac, razgledala sam imanje i vrlo brzo nakon toga odlučila se za kupnju. Situacija je bila daleko od idealne jer je to ratom razruše-no i napušteno selo u kojem su živjeli samo je-dan stanovnik i njegov pas. Ali kako neke stvari jedostavno same od sebe dođu, ja sam znala da je to – to.

Sva zemlja koja je kupljena s imanjem nije bila obrađivana od rata, dakle 20 godina. Sve je bilo zaraslo u guste šikare pa sam kupila mačetu i počela krčiti. U početku sam bila sama, a onda mi se pridružio Slavko. Malo-pomalo smo krči-li, kosili i uređivali i tako je nastalo imanje „Vilin šapat”.

Naravno, nismo još sve prokrčili jer je to velika površina, ali od nekih 15-ak ha uspjeli smo 4 ha privesti kulturi. Gospodarstvo je još u fazi rasta, organiziranja, planiranja, analize tla i promat-

ranja da vidimo gdje što dobro uspijeva. Trenut-no se sastoji od Slavka, 5 konja, kalifornijskih glista, više od 100 košnica pčela, tri ćuke, tri mace i mene. Htjeli smo nekako zaokružiti sve i odlučili proizvoditi svoj vlastiti gnoj. Konjski stajnjak je kvalitetan, ali je još kvalitetniji ako ga gliste prerade pa s pomoću njih dobivamo vrlo kvalitetan kompost. Nekakav koncept i ideja vo-dilja jest da se napravi jedno gospodarstvo koje bi bilo samoopstojno, znači da se proizvodi do-voljna količina voća, povrća i ljekovitog bilja za naše potrebe, a da sav višak ide u prodaju.

Cijeli dan smo u pokretuZasad od proizvoda za prodaju imamo čajeve, a kako Slavko ima svoj pčelarski OPG, tu su još med i propolis. Čajeve radim od samonikla lje-kovitog bilja kao što su bijeli i crni sljez, šipak i glog koje berem tu u prirodi. U vrtu još uzgajam mentu, neven, kadulju, melisu, timijan, bosiljak, pelin i borač. Baviti se ekološkom proizvodnjom ljekovitog bilja bila je moja želja još dok sam stu-dirala, i u tom poslu i dan danas najviše uživam. Kad ga berem i kad ga sušim gore na tavanu, kad moram otić svaka 2-3 dana gore pa ga malo izo-krenit – to mi je najdraže. Od ljekovitog bilja još pravim sirupe i sokove, ali zasad samo za nas. Trenutni zakon o hrani je vrlo strog i dok ne ure-dimo još neke pomoćne prostorije koje će zado-voljavati tehničko-higijenske uvjete, ne možemo krenuti u njihovu prodaju. Od meda imamo prol-jetni cvjetni med, bagrem i šumski med. Šumski

Kada se konjski stajnjak dodatno preradi uz pomoć glista, nastaje kvalitetan kompost koji je od velike važnosti za jedno samoodrživo gospodarstvo.

„Tajna leži jedino u tome da pustiš da ti ostane što prirodnije.”

Tatjana Ordanić 63

je mješavina svih šumskih i livadnih biljaka plus facelija koju smo sijali. Pojedinih godina, ovisno o uvjetima, imamo još hrastov med i med divlje trešnje koje ovdje ima jako puno. Osim meda, radimo i propolis u alkoholnoj otopini, a od ove godine imati ćemo i cvjetni prah u ponudi. Svaki dan nam je drugačiji. Toliko toga smo u isto vrijeme pokrenuli da je teško uopće sve stić. Problem je što smo samo nas dvoje, nemamo nikakvu pomoć, a ovdje nema baš puno ljudi. Osim posla oko konja, pčela, čajeva, povrća u bašti i polju, uvijek ima puno i za kositi, oko-pavati i uređivati. Dosta i gradimo. Podižemo ograde za konje i stupove za bobičasto voće jer uzgajamo maline, kupine, ribizle, borovnice, aroniju i sl. Cijeli dan smo u pokretu, skroz do navečer. Zimi uglavnom krčimo šikare i na taj način si osiguramo drva za grijanje. Prije rata je ovdje bilo prekrasnih livada i pašnjaka. To je sve nestalo i zaraslo u guste šikare s drvećem visokim od 15 do 20 metara zbog kojih su i neki potoci presušili. Puno je vremena prošlo otkad ovdje nema ljudi i sada su potrebne godine da bi se priroda vratila u početno stanje. Baš u tim šikarama pronašli smo puno stabala starih sorti jabuka, šljiva i krušaka jer je ovo baš kraj voćaka. Ono što bismo mi htjeli jest napraviti voćnjak starih sorti voćaka jer primjećujemo da sve te šljive koje su u šikari 20 godina, koje nitko nije dirao, te jabuke, to nevjerojatno obilno rodi! Nema bolesti.

Priroda te podržava ako joj dopustišS obzirom na struku i prijašnji rad u udruzi, imam podlogu i neko znanje, ali praksa je ipak nešto drugo. Kad sam počela radit, sve sam praktički ispočetka naučila. Sve se svodi na promatranje prirode. Prirodu treba osjetiti i surađivati s njom. Kada u sebi osjetiš što treba napraviti, znači da suradnja postoji. Mi kad trebamo tu nešto sruši-ti, nešto prokrčiti, mi danima hodamo, obilazi-mo, gledamo, razmišljamo i tek kad dobijemo sliku kako bi to trebalo izgledati, tek onda idemo krčiti. Dok ne dobijemo sliku, ne diramo. S pr-irodom treba raditi s punom sviješću i s dobrom namjerom. I onda točno vidiš, točno osjetiš kako tebi ta priroda to vrati. Ona tebe osjeti i ona tebe na neki način podržava.

U sjećanju mi je ostala reakcija jednoga gospo-dina čija supruga je bila bolesna pa smo poslali čajeva i meda. On je poslije nazvao Slavka i pitao ga: „Šta radite vas dvoje?”, u stilu: „Šta stavlja-te vi u to?”. Slavka je presjeklo, mislio je da neš‘ ne valja. Kaže mu taj gospodin: „Pa moja žena otkad pije te vaše čajeve, ona je nadošla!”. Taj-na leži jedino u tome da pustiš da ti ostane što prirodnije. Kada pustiš prirodno da menta raste tamo gdje i raste, a tako i druge biljke, onda imaš tu zdravu i prirodnu raznolikost, to šarenilo. Bilje koje raste u divljini ima visok kapacitet energije, a ta životna energija je ustvari ono što nas hrani i drži zdravima. I ljudi osjete tu razliku. Ovdje je i prilično čisto. Ljudi je malo i nemaju toliko novca

Tatjana voli boraviti na tavanu ispunjenom mnoštvom mirisa ljekovitih biljaka koje se na njemu suše.

Tatjana Ordanić 65

pa ne bacaju puno umjetnih gnojiva i pesticida. Osim toga, mi smo baš okruženi šumama i Psunj nam je tu blizu. Kad neko kaže: „Ti živiš na selu.”, ja kažem: „Ne, ja živim u šumi!”. To me čini tako sretnom: kad izađem van, sve oko mene je zele-no. I kamo god pogledam, sve je zeleno. Nev-jerojatna je to razlika od grada. Ja nikada nisam bila u takvom miru kao ovdje i nisam se osjećala tako bliskom samoj sebi.

Mjesto kraj potokaDolje, na potoku, ima jedno mjesto koje mi je najdraže. Tamo često znam otić dobit ideje i na-punit se. Tamo imam osjećaj da sam se spojila s cijelim svemirom. To je najkraće i najšire što mogu reć. Imam osjećaj da cijeli svemir prolazi kroz mene, da sam ja u cijelom svemiru i da je sve dobro. Osjećam ispunjenje u sebi.

Želja mi je da uspijemo sve napraviti i da se to zaokruži u jednu cjelinu, u jedan ekološko-edu-kativni centar. Tada bismo ovdje mogli primati ljude koje sve to zanima i podučavati ih o pčel-arstvu, proizvodnji i preradi ljekovitog bilja, voća i povrća, sve na ekološki način. Došli bi naravno i ljudi koji znaju neke stvari bolje od nas pa bi i nama nešto pokazali i olakšali, a mi bismo to znanje mogli dalje prenositi i svojim primjerom podržati druge ljude da ustraju u svojim nam-jerama. Sjećam se kad mi je jedna prijateljica došla u posjet. Mi smo ju proveli cijelim imanjem i na kraju došli do potoka. Ona je gledala u taj potok, onako sva izvan sebe i rekla: „Ti ne možeš ni zamislit koliko si ti bogata!”. Ja sam rekla: „Znam.”. Ovo ovdje je nemjerljivo u novcu.

Natura 2000Natura 2000 područje „Papuk” većinom prekri-vaju bukove i hrastovo-grabove šume. Ta veli-ka područja očuvanih šuma važno su stanište ugroženih vrsta ptica poput goluba dupljaša (Columba oenas), čija se trećina populacije u Hrvatskoj gnijezdi upravo na ovom području, i bjelovrate muharice (Ficedula albicollis).Papuk obilježavaju i suhi kontinentalni travnjaci koji obiluju ugroženim vrstama orhideja kao što

je muhina kokica (Ophrys insectifera) i kacigas-ti kaćun (Orchis militaris). Na vlažnim livadama jugozapadnih obronaka gnijezdi ugrožena pti-ca kosac (Crex crex). Travnjaci sve češće nestaju zbog zaraštanja u šikaru jer se broj stanovnika u ovom kraju smanjuje, a time izostaju i tradicio-nalna košnja i ispaša. Tradicionalna poljoprivre-da niskog intenziteta i stočarstvo pridonijeli bi očuvanju ugroženih travnjačkih vrsta.

„Puno je vremena prošlo otkad ovdje nema ljudi i sada su potrebne godine da bi se priroda vratila u početno stanje.”

Ana Farac 67

Ana Farac je odrasla na farmi, među povrćem i voćem. Priroda je oduvijek bila njezin dnevni boravak. Danas, na otoku Korčuli, sa svojom obitelji vodi konobu u kojoj je sve što poslužuju domaće. Koriste sve što im priroda nudi. U proljeće beru komorač, kadulju, mentu, melisu, mažuran, aluizu i koprivu. Rade sirupe od lipe, kadulje, mente i melise. Od latica divljih ruža rade ružovaču i marmeladu.

Ana uživa u svome poslu, a kada o nečemu mora odlučiti, odlazi na svoje najdraže mjesto – sjedne među masline, sluša ptice, malo se isključi, razmisli i – donese odluku.

Priroda je moj dnevni boravakAna Farac

Odrasla sam na farmi, na zemlji, među povrćem i voćem. Ja sam iz Gabele, sela kraj Metkovića, odakle sam otišla u Zagreb na studij agronomije. Od malih nogu svakodnevno boravim u prirodi. Za mene je priroda dnevni boravak. U Zagrebu sam prije deset godina upoznala Matija i poče-la redovito dolazit s njim na Korčulu u Pupnat. Matij je također imao dosta zemlje pa sam po-čela malo odlazit s njim, malo sama i neke stvari s vremenom preuzela na sebe. Sad je tri godine otkako živim tu i postala sam dio obitelji, dio eki-pe koja vodi konobu „Mate”.

Sav posao raspodjeljujemo i nadopunjujemo se. Matijeva mama Mirjana je glavna kuharica i odličan poznavalac aromatičnih i ljekovitih bi-ljaka i njihove primjene. Od nje sam jako puno naučila. Biljana, Matijeva sestra je glavna za ko-lače, marmelade i dekoracije. Imamo 10 koza i 20 koka o kojima se većinom brine Mate, Mati-jev otac. On priprema i slanu ribu: geru, srdelu i inćune. Pršute isto sami radimo. Kupimo svje-že meso i onda ga Mate i Matij suše nad točno određenom vrstom drva. Ujesen oni kupe grož-đe na Pelješcu i rade vino tako da imamo za prodaju cijelu sezonu, a Mirjana napravi prošek. Imamo maslinik od 250 maslina, različite staro-sti. Radimo maslinovo ulje koje jako puno kori-stimo u kuhinji, a jednu količinu maslina pripre-mimo i za jelo. Na polju uzgajamo sve povrće: krumpir, bižu, bob, tikvice, krastavce, paprike, pomidore.

Nastojimo iskoristit sve što nam priroda pruža, a u ovom kraju ona stvarno pruža puno! U pro-ljeće beremo komorač, kadulju, mentu, melisu, mažuran, aluizu i koprivu. Imamo grmove divlje ruže koje Mate svake godine razmnožava i od nje se radi ružovača, liker, koji osim što se kon-zumira, koristi se i za pravit rožatu, a od viška latica se napravi marmelada. Bazga isto cvate u proljeće pa cvijet poberemo za sirup, a kasnije od ploda Biljana napravi marmeladu. Sirupe još radimo i od lipe, kadulje, mente i melise. Motar beremo potkraj svibnja, kako se tko od nas za-leti do mora. Beremo mlade vrškove i onda ga Mirjana skuha i stavi u ocat. Kapare nam rastu iz zida tu kod kamene kuće. Njih ljeti svaku ve-čer beremo, stavljamo u tegle, u sol, gdje stoje malo manje od godinu dana i onda u 6. mjesecu se isperu i stave u ocat. Ujesen je vrijeme za mir-tu, mravinac, trninu, kupinu. Od rogača, oraha i žižula radimo likere. Nakon toga skupljamo ma-ginje za marmeladu i liker. Tu su još i smokve, višnje, dunje, mindele… To je cijelo bogatstvo okusa i sve to se nalazi oko nas! Nikad ne odemo kupit negdje rogač pa da ćemo napravit liker. To sve tu raste! Kako koje godišnje doba ili mjesec nešto nudi, tako to iskoristimo. Jednostavno, tako živimo! Registrirani smo kao OPG „Matij Farac“ i sve te proizvode plasiramo ili konobi ili u sklopu konobe. Marmelade nam, recimo, sto-je u jednoj vitrinici u konobi gdje ih gosti mogu razgledati i kupiti, a oni koji nas već poznaju, naruče.

Ana već tri godine živi u Pupnatu i postala je dio obitelji, dio ekipe koja vodi konobu „Mate”. Sav posao dijele među sobom, a Anu najviše veseli što joj ni jedan dan nije isti.

Ana Farac 69

Nijedan dan mi nije istiMoj dio posla je da u proljeće uzgojim sadnice povrća koje onda sadimo u polju. Pokušavam doći do domaćeg sjemena, što je ponekad teš-ko jer ljudi još nisu dovoljno svjesni da to šire. Ove godine sam imala jedno domaće sjeme za krastavce, što je bilo fenomenalno. Ogromni su bili! Proučavam i biodinamičku poljoprivredu i kombiniram je da zaštitim to povrće. Pokuša-vam pokrenuti i jedan novi posao s uzgojem patuljastih maslina. Tako da, kad napravim ovaj dio s povrćem u proljeće, idem u maslinik i uzimam sebi reznice od autohtonih hrvatskih maslina, recimo od lastovke i oblice te ih oživ-ljavam. U vrijeme ručka se u konobi već počnu skupljat gosti i onda započinjem posao oko ruč-ka. Konobarim za ručak i večeru i uz to vodim papire. Nijedan dan mi nije isti i to mi se jako sviđa! Ako sam taj dan, recimo, posadila, sutra-dan sam možda gore iza kuće gdje sijem začine i salate. Volim čeprkat po toj zemlji, pogotovo ujutro kad se probudim. Uvijek nešto ekspe-rimentiraš i kreativan si. Nabaviš novo sjeme pa te zanima: „Kako će mi ovo uspjet?“. Pratiš tu biljku kako raste i kad ti prvi plodovi počnu izlazit, jedva čekaš otić ih dole vidit. Zanima te okus, zanima te sve. Ja to ne doživljavam kao svoj posao, ja to doživljavam kao svoj život. Želim to istaknut jer vidim tu razliku. Ovo što ja radim, ja imam osjećaj da uzgajam za vlasti-tu obitelj i to mi je normalno, ali to je puno više nego što ja mislim!

Stil života se promijenioNa žalost, ne vidim baš da mladi na vlastitu inicijativu idu uzgajat nešto ovdje. Uglavnom su stariji ljudi ti koji se bave poljoprivredom. U Pupnatu danas živi 220 stanovnika, što je oko 4 puta manje nego prije 50 godina kad je Matijin otac bio mlad. Promijenio se i stil života. Prije su svi radili na zemlji. Ljudi su držali ovce i poko-je govedo, a svaka kuća je obavezno imala maz-gu, mulu ili tovara za tegljenje. Njih je zamijenio traktor i struja je učinila svoje, više se ne grije na drva. Te promjene u stilu života se vide i na prirodi. Putevi i neka polja su zarasli jer nema tko to održavat. Ja mislim da bi bilo idealno kad bi ljudi počeli od tog da počnu proizvodit hranu za sebe, ali to je teško jer čovjek sad mora radit za novce da bi preživio. Bez novca se ne može. Svi se više okreću turizmu i iako se u idućem razdoblju vjerojatno neće puno toga promije-nit, mislim da će se većina bavit turizmom, a ne poljoprivredom.

Matijini su konobu otvorili prije 15 godina i danas su jako zadovoljni kako se to sve razvilo. Kažu, u početku je to bila borba za život. Situacija se malo-pomalo mijenjala, posao ih je tjerao, a snagu su im davali ljudi koji su se iz dana u dan vraćali, uživali u jelu i piću, u onom običnom: do-brom ulju i dobrom vinu. Osjetili su da će dobiti nešto lijepo kroz odnos s ljudima i da im to obo-gaćuje život. To je ono što i ja primijetim i u čemu uživam.

„Ja to ne doživljavam kao svoj posao, ja to doživljavam kao svoj život.”

Lipa od koje rade sirup, kapari koji im rastu iza kuće, mirta i kupine ujesen – Ana i njezina obitelj za svoje proizvode koriste sve što im pojedini mjesec ili godišnje doba nudi.

Ana Farac 71

Natura 2000Natura 2000 područje „Istočni dio Korčule” ističe se bogatstvom raznovrsnih staništa, od šuma alepskog bora, karakterističnih za južnodalma-tinske otoke, do brojnih špilja s endemskom fau-nom, manjih površina eumediteranskih travnjaka te rijetkih pješčanih morskih obala. Na tim obala-ma još je moguće vidjeti rijetke biljne vrste poput lijepog, ali kritično ugroženog primorskog žilja

(Pancratium maritimum). Na žalost ovakva sta-ništa nestaju ponajprije zbog intenzivna razvoja turizma i pretvaranja u plaže. S druge strane, eu-mediteranski pašnjaci nestaju zbog sve manjeg broja stoke i tradicionalne ispaše. Skladan odnos prema prirodi stoga je ključan za očuvanje svih ovih staništa, a on uključuje i tradicionalnu, eks-tenzivnu poljoprivredu i ispašu te sprječavanje negativnih utjecaja razvoja turizma.

„Nastojimo iskoristit sve što nam priroda pruža, a u ovom kraju ona stvarno pruža puno!”

Došli kao gosti, otišli kao prijateljiStalno radimo, stalno učimo i dajemo sebe. Ljudi to osjete. Osjete tu ljubav i predanost po-slu. Primijete čistoću i kvalitetu proizvoda, ali i naš šarm jer uživamo vidjeti te osmjehe i zado-voljstvo. Ti si možda i umoran, al kad vidiš kako su oni zadovoljni, napune te nekako tom svojom pozitivnom energijom. A kad te dođu izljubit po-slije! Nema veće nagrade! Puno njih su došli kao gosti, a otišli kao prijatelji.

Za mene je Korčula najljepši otok na Jadranu, ne zato što je naš, nego zato što je najzeleniji. Ja sam se naviknula na more i na plaže kakve su ovdje i onda, kad god idem nekamo drugamo, fali mi to nešto, nikad nisam zadovoljna. Na putu do Pupnatske luke ima jedno mjesto koje mi je posebno drago jer je među maslinama i ima prekrasan pogled na more. Tamo volim

otić razbistrit misli. Kad moram o nečemu od-lučit, onda tamo sjednem, slušam ptice, malo se isključim, razmislim i donesem odluku. Tamo sam i odlučila da ću ostat živit ovdje!

Iza svega toga što mi radimo i što smo postigli stoji jedan veliki trud, veliki. Cijela godina rada, od poljoprivrede, spremanja svih sirupa, likera, pa do domaćeg kruha, makaruna i raviola. Zimi, kad nema posla, ne možeš stajat, moraš nešto radit. Tako sam se zainteresirala za vezenje pa zimi Mirjana, Biljana i ja znamo provest večer vezući male etuije u koje gostima stavljamo pri-bor, kao što su prije žene u Dalmaciji radile. To je ono po čemu se razlikujemo od drugih: sve je familijarno i glavnina proizvoda je tu uzgojena i ubrana. Priroda sve pruža, samo joj se treba predat i imati jedan odnos pun strpljenja, rada i ljubavi.

Mijo Jaredić 73

Mijo Jaredić odrastao je na Savi. Naučio je plivati, kaže, prije nego što je naučio hodati. Danas ima stado od 13 podolaca koji pasu na Gajni - pašnjaku kraj Save. Zimi, kad Sava poplavi, oni se presele na „bajer“, povišeni dio pašnjaka i tada im Mijo traktorom ili čamcem dovozi hranu.

Voli otići na svoju njivu i vidjeti da su mu kukuruz i pšenica uredni i da su urodili. Ali nije sve u takvom redu – puno ljudi je napustilo Gajnu. Njegova najveća želja je da mu se 10 ljudi iz sela priduži na Gajni u ispaši svoje stoke. S desetero ljudi moguće je „posvetiti“ Gajnu. Selo bi tada opet zaživjelo.

Bez obzira na to šta će se desit – ja ovo neću napustitMijo Jaredić

Stoka je opstala i puno ljudi je preživilo zbog Gajne, našeg pašnjaka. Gajna je puno toga dala ovom selu. Puno. Dok sam ja bio momak, svaka kuća u Poljancima je imala barem jednu kravu. Ja se sjećam, to je bilo oko 100, 150 komada goveda i oko 60, 70 komada svinja. Išla su dva reda goveda, jedan red svinja kroz cijelo selo. Guske, konji, to se sve teralo na Gajnu. I onda, kolko si imo stoke, tolko si dana čuvo. Uvijek bi neko pomogo, pa je išlo četvero, ali dvoje je ost-ajalo čuvat jer nije tad bilo ograde. Tamo smo bili do podne kad se išlo ručat kući jer onda su krave na plandovanju. Poslije smo opet došli tu, sjedili i čekali dok one dođu. Djeca, šta ćemo, knjigu pod ruku i teraj! Tu sam se naučio i pli-vat. Mi nismo još ni prohodali kako spada, već smo znali plivat. Odrasli smo na toj Savi. Ljeti smo se kupali, pecali i igrali nogomet. Imali smo turnire, selo protiv sela, samo onda nije bilo tuševa nego ravno u Savu! Zimi je sve bilo za-leđeno pa bi napravili golove i eto ti, hokej na ledu. I tako nam je prolazio život. Sve je bilo ve-zano uz tu stoku. Kad bi sunce polako zalazilo iza nasipa koji omeđuje cijelu Gajnu, puštalo se krave kući. Svaka krava je sama išla u svoje dvorište. Stari su za to vrijeme kod kuće orali, radili svoje. Na taj način sam odrasto na Gajni i zavolio ju.

Kasnije sam se oženio i jedno vrijeme radio u drvnoj industriji gdje sam naučio stolarski zan-at. Kad sam dolazio kući s posla, išao sam dalje

radit. Non-stop se radilo da bih imao ovo što sad imam. Poslije rata sam se uključio u obnovu crkve i gradnju doma u Poljancima. Ponovno smo aktivirali nogometni klub „Gaj” nakon 20 godina i obnovili njegove prostorije.

Potreban nam je zakon za zajednički pašnjakMalo-pomalo sve se obnovilo, ali broj stoke na Gajni bio je sve manji i sve je počelo zaraštat. Onda je Dr. Šimo Beneš iz Brodskog ekološkog društva počeo projekt, a ja sam jedva dočeko. Osnovali smo „Braniteljsku zadrugu Eko-Gajna” s idejom i voljom da potaknemo ljude da teraju stoku na Gajnu i da očuvamo taj pašnjak od za-raštanja. Preko zadruge su se nabavili podolci za zadrugare pod uvjetom da ih drže na pašnjaku. Išlo se na to da ljudi imaju neku računicu, a da u isto vrijeme to bude dobro za pašnjak i za bio-lošku raznolikost. Osim toga, sva ova poplavna područja čuvaju ostatak Hrvatske od poplava. Išlo se na to da bude dobro za sve i očekivali smo da će to stvarno profunkcionirati i ići svojim tokom. Ali država za sada ne nalazi načina da se zajednički pašnjak regulira iako su tu još u 19. st. postojale zemljišne zajednice koje su ima-le zajedničke pašnjake i zajedničke šume i već tada je postojalo zajedničko upravljanje. Sve je bilo jasno definirano i točno se znalo koja prava imaš. Želim reći da ona zemlja koja je u naravi zajednička, kao što je poplavni pašnjak, mora imati i u zakonu definirani način da se to zajed-ničko upravljanje provede. Drugog načina nema

Gajna je zajednički pašnjak na kojem se, osim podolaca, mogu vidjeti i crne slavonske svinje. Poplavni pašnjaci poput ovog čuvaju ostatak Hrvatske od poplava.

Mijo Jaredić 75

jer kad Sava poplavi, sva stoka ide tamo gdje još nema vode. Ne možete tu definirati granice, to se stalno mijenja.

Ja sam iz projekta nabavio dvije junice i sad u pe-toj godini imam 13 podolaca koji su cijele godine na Gajni. Zimi kad Sava poplavi, oni se presele na „bajer”, povišeni dio pašnjaka, i ja im onda svaka 3-4 dana donosim hranu traktorom ili čamcem. Nikad nije bilo nikakvih problema ni bolesti jer je to pasmina koja prirodno dolazi na ovom po-dručju. Njezino puno ime je slavonsko-srijemski podolac. Te krave mogu i bređe stajati u hladnoj vodi kad je poplava i normalno se otelit na -20 °C, dok simentalka to ne bi mogla. Ne smetaju mu niske, nego visoke temperature, al eto ima ‘ladovinu, ima Savu pa se može sam ‘ladit. Osim njih, imam i 5 dojećih krava koje svaki dan nakon mužnje poteram na Gajnu k podolcima. Onda obiđem tih 5-6 km oko cijelog pašnjaka da vidim da nije električni pastir negdje oštećen i vratim se kući radit druge poslove. Ako nema posla u polju, odem u radionu jer još uvijek volim radit drvenariju. Popodne opet dođem otvorit kapiju i one već same znaju, koje idu kući, odoše kući, a ove druge, podolci, ostaju tu i nema problema. Oduvijek se stoka tako čuvala ovdje. Stari su bili jako pametni ljudi. Oni su se morali prilagodit prirodi, koristiti iz prirode ono što se može i od toga živit. Mnogi ljudi u selu su prešli na držan-je krava u štalama i sad se pokazalo da to nije dobro. Svi koji su uterali stoku u staje su završili

priču jer to su ogromni troškovi. Nema nijednog. U Poljancima smo ostali jedino ja i još jedan moj komšija koji držimo stoku vani. Al gledajte, moja krava i sama ore, i sama sije, sama kosi, sama vozi, sama pije. Ja sam nju oterao, ona sve sama radi. A vi za kravu koju metnete u staju morate sve radit. Ja samo dojim i ni to mi nije isplativo! Registriran sam kao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo u kojem osim mene radi i moja supruga. Dnevno proizvedemo 50 litara mlijeka koje prodamo mljekari.

I mala gospodarstva su produktivnaSvake godine imamo po 3-4 bika za prodaju, teliće i oko desetak bravaca ujesen. Tu iza kuće imamo bašću od 8 ha tako da za vlastite potrebe imamo sve. Ekološki sam proizvođač iako ne-mam papire jer je i to zapelo na administraciji. Imamo i šljivik, jabuke, sve sam kalemio ove sta-re sorte. Povrća, sira, kajmaka, šunke, kulina, ra-kije, toga ima. Neki će reć: „Ti nisi ništa prodao.”, al čekajte malo! Ja sam peteročlanu obitelj zbri-nio da nisu ni gladni, ni žedni i svoje tri kćeri iš-kolovo. Hoću reći da su i mala gospodarstva pro-duktivna! A zakoni su sve rigorozniji i ja se bojim da mi to nećemo financijski moć izdržat. Bojim se da će mali poljoprivrednici nestat, a onda će se vidjet da je to bila pogreška, samo vrijeme i znanje više ne možete kupit. Po mom mišljenju, potrebno je povezati proizvodnju malih poljop-rivrednika s prodajom. Taj lanac trenutno puca u onom dijelu što treba neko drugi odradit. Mi smo

„Al gledajte, moja krava i sama ore, i sama sije, sama kosi, sama vozi i sama pije.”

‘provetrimo’

Svaki dan kada obiđe Gajnu, Mijo se vraća kući raditi druge poslove. Ako nema posla u polju, odlazi u radionicu jer i danas voli raditi stolariju kojom se bavio u mladosti.

Mijo Jaredić 77

Natura 2000Natura 2000 područje „Gajna” je poplavni pašn-jak uz rijeku Savu. Svaki put kad Sava poplavi, niži dijelovi pašnjaka duže vrijeme zadržavaju vodu, što omogućava život brojnim vrstama močvarnih biljaka poput ugrožene četverolis-ne raznorotke (Marsilea quadrifolia). Prostrana plitka poplavna područja nužna su i za mrijest šaranskih ribljih vrsta poput karasa (Carassius carassius). Zbog sve manjeg broja stoke koja se

ovdje tradicionalno napasala, ovom pašnjaku prijeti zaraštanje koje je dodatno ubrzano ši-renjem invazivnih biljnih vrsta. Takva negativna promjena ovoga močvarnog staništa utjecala bi na opstanak brojnih vrsta leptira i ptica koje se ovdje gnijezde, poput strogo zaštićenog viv-ka (Vanellus vanellus), ili se hrane, poput strogo zaštićene crne rode (Ciconia nigra), odnosno dru-gih ptica koje se ovdje odmaraju i hrane tijekom migracija.

tu, mi ostajemo tu, prema tome, ima ‘ko će. Ima-mo gdje i imamo s čime. Samo bi trebala posto-jat ili zadruga ili nešto čemu bi ja mogao ponu-dit šta imam svojega. Ponudio bi čisto ekološko meso podolaca i mlijeko i, evo, sve. Mislim da bi mi i kao zemlja trebali iskoristiti potencijal da sami proizvodimo hranu i nudimo ju na tržištu, a ne da se toliko oslanjamo na uvoz.

To je moj kraj, to je mojeBez obzira na to šta će se desit, ja ovo neću na-pustit. Makar ostao na motici, proizvodit ću za sebe hranu i čuvat svoje običaje, peć rakiju, imat svatove i imat kirvaj dok sam živ. Cijelo vrijeme se borim da što više napravimo u selu i još uvi-jek se nadam da će se pomać na bolje. Volim, recimo, kad dođem u selo pa vidim da je crkva u

redu, da je dom u redu, da je staza u redu. Volim kad odem na njivu i kad vidim da su mi kukuruz i pšenica uredni i da su urodili. To je to. Nešto sam napravio. To je moj kraj, to je moje. Najljepše mi je kad dođem na nasip i vidim njih kako se lijepo rašire, pasu, uh, milina! Ostanem tu nekad pola sata. Promatram tu mirnoću i prirodu i nekako se opustim. Osjetim neko olakšanje, mir, duše-vno zadovoljstvo, što se kaže. Sjetim se malo i mladosti i svega i nekad me uhvati sjeta i žalost kad pomislim da će to sve propast. Najviše bi vo-lio kad bi nas tamo došlo 10 iz sela i imali stoku. Sa 10 ljudi ja znam da bi ja tu Gajnu „posvetio”. Svi bi uzeli traktore, pa mi bi to očistili za čas! Eto to bi me razveselilo: da vidim da i ti ljudi imaju nešto od toga, da su tu, da proizvode. Da selo živi.

„Volim kad odem na njivu i kad vidim da su mi kukuruz i pšenica uredni i da su urodili. To je to. Nešto sam napravio.”

Željko Zebić 79

Željko Zebić i njegova obitelj žive u Lonji. Jedni su od rijetkih koji svoju stoku još uvijek vode na ispašu na zajednički pašnjak u Lonjskom polju. Imaju 37 krava i glavni proizvod im je mlijeko koje prodaju mljekari. Uz suprugu i roditelje, Željku u poslu pomažu i njegova djeca: kći i sin. Prenio je dio tradicije na njih i to smatra svojim najvećim uspjehom.

Željko ima i 25 konja autohtone pasmine hrvatski posavac, većinom iz ljubavi. Posao zna biti naporan, ali kad na kraju dana vidi svoje konje i krave kako se skupljaju na pojilištu – zaboravi na sve teškoće.

Tempo života je ovdje drugačijiŽeljko Zebić

Konji su ustvari tradicija od dede. On se volio li-jepo vozit s kolima uvijek, veselo onak. Tak je i mene zarazio. Poslije kad su moji sin i kći porasli, bilo je: „Ajde, kupi jednog, tata!” pa sam kupio jednog, pa su se svađali, pa „Još jednog kupi!” i sad je došlo na 25! Svi su autohtona pasmina hrvatski posavac. Ti konji, kad god sam umoran ili bilo šta, onda mi je najljepše njih metnit od ta kola ili fijaker, i malo se provozat i onda ti je sve ravno, kak mi velimo. Zaboraviš ono najgore! Svaka ta vožnja fijakerom je doživljaj za sebe. Uvijek se nešto novo dogodi, kolko god se puta vozio. To mi opušta dušu! Jedan dio konja imamo baš iz ljubavi, a jedan dio je namijenjen prodaji, ali je problem što nema tržišta na kojem bih ih mogao prodat.

Inače, osnovni proizvod nam je mlijeko, oko nje-ga se sve i vrti. Imamo 37 krava ukupno. Od toga je 27 u poticaju prijavljeno kao sistem krava-te-le, kao krave dojilje. Muznih krava koje su baš za proizvodnju mlijeka imamo 7. Dnevno prodamo mljekari oko 100 litara. Prije je svaka baka imala jednu kravicu barem za sebe. Sad otkad treba papire imat, tu se ljudi, pogotovo ovi stariji, nisu navikli i prodali su sve. Sada svi ti koji su nekad proizvodili dolaze k nama pa jedan manji dio mli-jeka prodamo i tako. Navikli su na to pa su sret-ni da imaju gdje kupit. Telad, odnosno bikovi su nam drugi dio priče. Svu mušku telad od svojih krava ostavljamo. Oko godinu dana su oni tu u tovu, budu oko 600 kg i onda ih se proda.

Cijelo ljeto smo u sijenuNa gospodarstvu nas ima 6: moji roditelji, žena, ja i djeca. Imamo 18 ha vlastitog obradivog zem-ljišta na kojem uzgajamo žito, kukuruz i sve što nam je potrebno za uzgoj stoke. Uz to još dodat-no obrađujemo državno zemljište. To su njive koje su ljudi zbog nemogućnosti daljnje obrade davali državi za socijalnu pomoć. Kod nas nije prošla komesacija tako da su to usitnjeni komadi zemlje koje mi sad obrađujemo, ali ne možemo ostvarit poticaj i ne plaćamo naknadu za to. Ima-mo i pašnjak koji se vodi kao zajednički pašnjak još od nekad što su bili. Na taj zajednički pašn-jak jedino ja i još dvoje ljudi vodimo stoku na ispašu. Niko drugi u Lonji više ne drži stoku. Isto je država vlasnik, isto nisu još razjašnjeni odno-si. Problem je u tome što postoji Direktiva koja određuje koliki se broj grla stoke smije držati po jednom hektru. Ja zato ne smijem držati onoliko stoke koliko bih mogo jer ne mogu dokazat tj. ne mogu dobit potvrdu da koristim recimo 60 ha državnog zemljišta. Imaš tu zemlju, koristiš ju, al ne moš dokazat uopće da je to to.

Mi proizvodimo i dosta sijena. Park prirode Lon-jsko polje drži podolce pa s njima već 6, 7 godina imamo ugovor. Dosad smo proizvodili oko 300 tona sijena samo za njihove podolce, a još proiz-vodimo i za sebe tako da smo cijelo ljeto u sijenu!

Za sebe i prijatelje od mlijeka još radimo svježi sir, vrhnje i tvrdi sir trapist. U našem selu postoji

Za Lonjsko polje karakteristično je da se stoka 6, 7 mjeseci ne hrani u staji, nego na pašnjaku.

Željko Zebić 81

tradicija proizvodnje tog trapista. Ovi svi gore prema Sisku rade sir od kuhanog mlijeka, a tra-pist ima drugačiju recepturu i baš je karakteris-tičan za Lonju. Nekada je tu bila zadruga i mlje-kara u koju se konjima dovozilo mlijeko iz sela i proizvodio trapist. Posuda je bila uzidana u ciglu i dole je bilo ložište, na drva se ložilo, da bi se to zagrijalo i da bi se sve odradilo. Bili su drveni kalupi, drveni navoji, sve drveno i onda se malo po malo to stezalo ručno da sirutka izađe van. Još i danas postoji ta kuća i taj kotao.

Lonja je nekad bila središte, mali grad! Lokalnu struju smo imali 1964. godine kad neki gradovi nisu ni imali struju! Imali smo mlin koji je agregat gonio i on je radio od 6 ujutro do 6 navečer. Imali smo pilanu, pekaru, ciglanu, kino, kazalište i zat-vor. U to vrijeme sve je bilo puno života, puno ljudi, svi su radili i pašnjaci su bili čisti.

Sela su sada polupraznaSad posije ovog rata sve se to promijenilo. Firme su se raspale, dosta je ovih mlađih otišlo u mirovine i na socijalnu pomoć, a nešto je i um-rlo. Malo ljudi šta radi. Oni rijetki koji proizvode imaju problem s isplatama koje uvijek kasne po nekoliko mjeseci. Onaj ko nema zalihe, ne može opstat. Mediji to prikažu kak njima paše pa ispa-da da mi živimo samo od tih poticaja.

Sela su poluprazna, ne samo kod nas nego svud. Ljudi ostanu bez posla u Zagrebu ili Sisku i niko

se ne vrati natrag na zemlju da bi počeo gdje su njegovi roditelji stali. Novi zakoni to još više otežavaju jer ti treba brdo papira i dozvola koje su skupe. Da se to nekako pojednostavni, lju-dima bi bilo lakše. Osim toga, proizvodi malih poljoprivrednika su kvalitetni i trebalo bi poticati njihovu proizvodnju. Od mlijeka koje se uveze ne može se puno toga kvalitetnog napravit. Tak je i sa stokom. Ovi naši bikovi nikakvog koncentra-ta, nikakve primjese umjetne ne dobivaju. Jedu zob, kukuruz, pšenicu i ječam. Nema antibiotika, nema niš.

Karakteristika Lonjskog polja je da se stoka 6, 7 mjeseci ne hrani u štali, nego je na pašnjaku. Tog polja, prema ovom kako je sad, za dvadesetak će godina sigurno biti 50% manje jer će zarast. Već i sad je jako malo stoke. Amorfa, invazivna bil-jka, proširila se svud i sve nam zarašta u šikare. Ako obrađuješ jedan dio zemlje, a lijevo i desno sve ode u amorfu, ostaneš u biti u tunelu i onda ni tvoje tu ne raste i moraš odustat od toga. To je veliki problem. Imamo i puno šteta od divljih svinja jer su nam se približile sve do kuća.

Ponosan sam što sam iz donje PosavineJa sam inače odrasto u ovom čardaku pokraj kuće di sad živimo. Za čardake je tipično sljeme, što mi velimo. To je uzdužna greda koja je dugač-ka kolika i kuća. Oko tog sljemena se sve bitno događalo, i križalo se, i Bogu se molilo, i naj-važniji papiri, sve se pod to sljeme metalo. Veli:

„Kad navučeš vode iz bunara i kad konji i krave lijepo dođu k tebi, zaboraviš sve ružno što ti se dogodilo taj dan i što si se naradio, i gledaš te životinje lijepo kak idu i kak to raste.”

Lonja ima dugu tradiciju proizvodnje sira trapista. Željko i njegova supruga to su tradicijsko znanje prenijeli djeci.

Željko Zebić 83

„Dok imam sljemena i kapu na glavi, tak će bit!”. To su uvijek vikali stari. Ja sam cijeli život ovdje i lijepo mi je čut kad neko veli: „Iz donje Posavine si!”. Ponosim se tim. Ne znam dal bi mogo uopće funkcionirat u gradu. Drugačiji je tempo života i sve. Falila bi mi priroda. Mi smo isto i lovci, pa onda kad se naljutiš i kad nećeš radit, metneš li-jepo pušku na rame i odeš na čeku. Sjediš tam, dremaš, ne moraš vidit ni životinju, ni pucanje, ali odmoriš si dušu, vratiš se nazad i opet dalje funkcioniraš normalno. Najljepše mi je na poji-lištu navečer. Umoran si i sve, al moraš još otić na pašnjak. Kad navučeš vode iz bunara i kad konji i krave lijepo dođu k tebi, zaboraviš sve ružno što ti se dogodilo taj dan i što si se naradio, i gledaš te životinje lijepo kak idu i kak to raste. Ne bole ni leđa onda više ni ništa.

Ovaj posao zna biti jako naporan, ali pruža puno slobode. Ja ne volim gledat na sat pa mi to paše. To je draž te poljoprivrede. Radimo možda više neg svi u firmama, al kad ti se neće, neće, i go-tovo. Prođe dan pa ćemo sutra duplo! Al danas nećemo. Sretan sam što su sin i kći pokupili od nas neke radne navike i tradiciju. Lijepo su od-gojeni, rade koliko mogu, imaju posao. Radili su i jedan i drugi u firmi tak da su probali kak je to kad je neki drugi gazda, a ne tata, i opet su se vratili doma. Kći obožava plesati folklor, ima narodnu nošnju, što me veseli. To je najveći uspjeh. Nemoš ti nekom drugom dat pamet, al ako uspiješ usaditi dio tradicije, onaj okvir barem, najsretniji si.

Natura 2000Natura 2000 područje „Lonjsko polje” najveće je poplavno područje uz rijeku Savu. Prekriveno je staništima tipičnima za poplavna područja: šu-mama hrasta lužnjaka, nizinskim livadama koša-nicama, vrbicima i drugim močvarnim biljnim zajednicama. Ovako veliko očuvano močvarno područje omogućava opstanak brojnim zaštiće-nim vrstama ptica močvarica kao što su: žličarka (Platalea leucorodia), mala bijela čaplja (Egretta

garzetta) i bijela roda (Ciconia ciconia), zatim pticama grabljivicama poput orla kliktaša (Aqui-la pomarina), te brojnim drugim vrstama riba, vodozemaca, kukaca i sisavaca. Zbog redovitih poplava livade ovog područja većinom se koriste za ispašu stoke i košnju. Ukoliko bi ovaj tradici-onalni oblik poljoprivrede nestao, ovim bogatim travnjacima prijetilo bi zaraštanje koje je dodat-no ubrzano širenjem invazivnih biljnih vrsta.

„Nemoš ti nekom drugom dat pamet, al ako uspiješ usaditi dio tradicije, onaj okvir barem, najsretniji si.”

Kad sam bila mala, moja majka me poticala tako što me vodila sa sobom. Koliko su oni bili mudri! Ona bi kopala vinograd i onda bi rekla: „Ko će više? Il ja red prekopat il ti pročitat?”. Zapravo me poticala da učim, a s druge strane da proma-tram šta ona radi. Znači, dvostruko sam naučila. Naravno, u godinama puberteta svi želimo ne-kamo otić pa sam otišla i ja u Šibenik u srednju školu i ostala tamo radit. Nakon 36 godina ured u kojem sam radila počea me gušit i došlo mi je da grad ostavim i vratim se tamo odakle sam i počela, di san se i rodila.

Počela sam prije 5 godina s ovih 1,2 ha. Ovo je vinograd koji je još moj dida sadija. Bilo je još ostataka vinograda i na istome tom mistu ja san obnov‘la stari vinograd, ali s domaćim starim sortama grožđa: maraština, babić i plavina. Baš one koje su tu nekad rasle. Naši stari, naši preci, nama su ucrtali temelje. I ja san osjetila da sad ne treba ništa mijenjat, nego samo te temelje nadograđivat. Da promatram di se nekad sad‘la maslina, da tamo sadin maslinu. Di se sadija ba-jam, da sadin bajam. Oni nisu imali ni internet, ni telefon, ni televiziju, nego su živ‘li u skladu s prirodon i učili od nje. Ja sam to slijedila. I evo, nakon treće godine, masline leže na podu pune ploda. U početku je to bilo više za obitelj. Kako mi je i zet počeja pomagat, došli smo na ideju da to ne bude samo hobi i za potrebe obitelji, nego da što više proizvedemo, da sačuvamo što više zemlje za buduće generacije, a i zdravlje što više

ljudi. Svake godine smo malo proširili površine i sad smo na oko 13 ha ukupno, od čega radimo na 8 i nešto hektara. Registrirani smo kao eko-loško obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo. Od voća uzgajamo vinogradsko grožđe, smokve, šljive i masline, a od povrća, kad bih vam nabra-jala, bilo bi više od 90 sorata! U tim sortama sam i čuvar starih sorti od kojih je zasad na Sortnoj listi oko desetak kao što je domaća sorta pomi-dora, šibenska šljivarica, koja je baš išla iz mog polja, ljutika, jari grah, slanutak, bob, češnjak i druge. Naše voće i povrće prodajemo na tržnica-ma u Zadru, Splitu i Zagrebu, na kućnom pragu, a imamo i kućne dostave za ljude koji ne mogu doći do tržnica.

„Kad ćete opet doći?“Ja redovito kasnin na tržnicu u odnosu na dru-ge, oni već imaju sve složeno. I kad ja dolazin, mene moji kupci čekaju! Stoje na ulazu u tržni-cu i grabe one gajbe iz auta i nose mi, pomažu da to što prije stigne. Onda in ja ostavin ove vrećice sami da uzimaju šta god žele. I onda stanu u red, i svak svoje vrećice kupi i samo pi-taju: „Kad ćete opet doći? Oćete sigurno doć u subotu?“ da znaju kup‘ti za dva tjedna. I to me oduševljava, kako su oni sritni! I nikad nikog ne nagovoravam, ne zaustavljam, ništa. Nego oni trče, stvarno, pomažu mi. Nekad ne stignem onu mrkvu oprat, a oni: „Ništa to ne smeta, samo vi nama dones‘te!”. Oni se men‘ čak zna-ju javit da neće doć. Jedna gospođa mi je rekla:

Marica Jakoliš 85

Marica Jakoliš se nakon 36 godina rada u uredu odlučila vratiti u Ravne kotare – na zemlju na kojoj je odrasla. Bavi se uzgojem voća i povrća na način na koji su je naučili njezini roditelji.

Svake subote svoje plodove prodaje na tržnici. Najčešće kasni – ali kad dođe, njezini kupci je čekaju. Stoje na ulazu u tržnicu, uzimaju gajbe iz njezina auta i nose ih. Sretna je jer im može pružiti nešto vrijedno za njihov dom. Maričino najdraže mjesto je maslinik jer od tamo vidi samo horizont. Uvečer kad se smrači, voli sjesti i pogledati svoj rad toga dana.

Najčišće je zemlju radit Marica Jakoliš

Maricu oduševljava sreća njezinih kupaca. Sjeća se kada joj je jedna gospođa na tržnici rekla: „Ma, mi ćemo, gospođo Marice, kod vas kupovat, Bog van da zdravlja, samo da nam što duže poživite, da nam što duže donosite ovo!”.

„Ma, mi ćemo, gospođo Marice, kod vas kupo-vat, Bog van da zdravlja, samo da nam što duže poživite, da nam što duže donosite ovo!”. To me baš dirnulo. Znači da in stvarno donosin nešto vrijedno za njihovu kuću. Ja uvik kažen da pos-toji nešto više što je mene usmjeravalo: „Vrati se, tribaš tu!”.

Mislim da smo mi baš stvoreni za to šta će ko radit. Ja ligam i dižem se razmišljajući o ovome. To me ispunjava i puni energijom. A tek kad tu dođem i sidnem, upravo ovako, nosim ovu kan-tu kad mi za nešto triba, i onda je samo okrenen kad je mokra zemlja, sidnem na nju il u masline, il u pomidore i onda stvarno uživam. Nikada u životu nisam više fizički radila, a nikad se nisam osjećala zdravije.

Moj račun je odličanRadim, zaista, od jutra do kasno u noć jer kod povrća ima puno posla. Ali kad radim nešto, ra-dim to stvarno od srca i sigurna sam da ću to uspjet. A sigurna sam bila utoliko što sam bila uvjerena da mogu za sebe i svoju obitelj proiz-vest hranu. Za mene je to najveće bogatstvo! Najvažnije mi je šta iman u kući za pojist, kakva mi je trpeza, a ne kakav mi je račun u banci. Moj račun je odličan: masline su rodile, vinograd je rodija, povrća ima, krumpira, kapule, luka, slanutka, kruha od raži – šta men‘ više triba? A od toga šta imam viška nešto će se i prodat pa ću moć platit režije, ulit gorivo i tako dalje. Ja

ne radin ovo zbog nikakvog bogatstva, iako se može dobro živit od toga. To je samo po sebi bogatstvo. Nema tih novaca da vi meni sad po-nudite da ja to vama prodan, to ne postoji, kad ja znam da od toga mogu živit. Jer samo posijati graha, imati ulja, malo brašna, malo smokava, to čini život. Ne mogu reć koji mi je najdraži dio posla kad volin sve. I sve radim s namjeron. Ja sadin povrće s namjeron da bude zdravo, da u tom kamenju ta pomidora naraste. Di je tako škrta zemlja, da ta pomidora bude tako puna ukusa i mirisa, da sakupi svu tu energiju u tako malu količinu. I tako se sve i događa. Prepuna sam sriće kad vidin ove masline i ne razmišljan koliko će bit ulja, nego kako su one lipe! A onda opet kad dođu u kuću, kako su lipe u bocama tako zelene, pa one crne kad napravim, kako su lipe u onom maslinovom ulju. I tako, ja je vidin sad na stotinu načina, na milijun mista u jednom trenu, tu maslinu. Ja na stotine slika od svakog ovog ploda vidin.

Danas je sramota radit na njiviNalazim se u tako kršnom području, a imamo tako plodnu zemlju. Vjekovima niko od mojih predaka nije bija gladan jer su imali plodnu zem-lju i znal‘ radit, znal‘ posadit di šta ide. Onda je jedini izvor života bilo polje. Oralo se na drvene plugove i volovi su vukli i sve je bilo obrađeno. Sve ovo šta je zaraslo, to je prije sve bilo obrađi-vano. Na ovoj njivi je moja mater kopala. Ovdje se danima dolazilo, kopalo, i motiku na rame i

Marica Jakoliš 87

„Vjekovima niko od mojh predaka nije bija gladan jer su imali plodnu zemlju i znal‘ radit.”

Uzgoj povrća zahtijeva puno posla pa Marica radi od ranog jutra do kasne večeri. Najvažnije joj je, kaže, što ima u kući za jelo, a ne kakav joj je račun u banci.

u Bilu Vlaku. Tri, četiri kilometra neasfaltiranim putem, ali je grožđa bilo da se vozilo i bralo. Nikad pobrat koliko je toga bilo! Sve na ruke. Danas ima toliko mehanizacije da je to tisuće puta lakše radit, a gotovo neznatno se radi u od-nosu na prije. Zato šta je sramota radit na njivi, a najčišće je zemlju radit. Prije se svugdi na noge išlo i magarac je bio glavno prijevozno sredstvo. A mi dica smo odmah bili uključeni. Kad si mali, onda čuvaš janjce. Kako porasteš, tako čuvaš ovce. I ideš u školu. Prije je svaka kuća imala ovce, a sad nema ni deset posto. Moje je viđenje da bi samo na ovom polju, u Ravnim kotarima, uz današnju mehanizaciju, sva okolna sela, svi ovi mladi se mogli zaposlit. Moglo bi se zaista puno toga proizvodit.

Jedno od mjesta u kojima najviše volin bit je ovaj maslinik jer odavde samo vidim horizont.

Tu me ništa ne zatvara. Vidin i sunce i oblake i brda i doline i – plodove svoga rada. Ne fali mi ni fotelja, ni televizija, ni kompjuter. Ništa mi ne fali kad vidin onaj suncokret tako predivan i ove masline. Najdraže mi je sist kad se smrači i vidit svoj rad toga dana, a to se tu može. Ovdje se puno toga lipog dogodilo. Ostalo mi je u sjećan-ju kad su moji roditelji tu radili, a mi smo mali u kući spremali ručak i njima tu donosili u polje. I onda b‘ se ovako silo tu, rašir‘lo i onda bi svi iz tog jednog lonca jeli. Ta sjećanja mi sada vrate čitavo djetinjstvo natrag. Onda nisam mogla puno pridonit pa sam sad sritna da mogu i sama to što su i oni rad‘li. Ja sam želila pobić u grad jer mi se činilo nemoguće to šta oni rade. Da mi to ne možemo. A sad vidim zapravo koliko je to lipo. I neman drugih želja nego da me Bog posluži da što dulje ovo radin. Ništa ne triban. Iman sve.

Natura 2000Natura 2000 područje „Ravni kotari” prekri-veno je mozaikom poljoprivrednih zemljišta i mediteranskih visokih vlažnih travnjaka. Takvo stanište je idealno za neke vrste ptica poput eje livadarke (Circus pygargus) koja je vezana uz pro-strane travnjake i zlatovrane (Coracias garrulus) – jedne od najljepših hrvatskih ptica koja se gni-jezdi samo na ovom području, u stablima topola

uz mozaične poljoprivredne površine. Ove vrste ptica na otvorenim staništima Ravnih kotara pronalaze obilje hrane. Broj stoke, ponajprije koza i ovaca koje su ovdje nekada pasle, na ža-lost je sve manji i travnjacima prijeti zaraštanje. Stoga su tradicionalna, neintenzivna poljopriv-reda i ispaša važne za opstanak ovoga vrijednog staništa.

„Kad si mali, onda čuvaš janjce. Kako porasteš, tako čuvaš ovce.”

Marica Jakoliš 89