Naslovnu stranu i ovitak izradio

RAUL G O L D O N I

2

JO Z O PETRIČEVIĆ

IVO LOLA RIBAR

Štamparski zavod »Ognjon Priča«

T IT O O LOLI

. . . Kada sam kao organizacioni sekretar Partije, 1936. godine u jesen, došao u zem lju sa zadatkom Kominterne da se konzultiram radi stvaranja dijela CK KPJ u zemlji, bila je tu potrebna i omladina. Ja sam se tada sastao s Lolom Ribarom, a poslije njega dolazili su k meni i drugi članovi Partije i omladine s kojima sam vodio razgovore. S Lolom Ribarom dogovorio sam se tada o ponovnoj orga­nizaciji omladine i omladinskih rukovodstava, o organi­zaciji SKOJ-a uopće.

Tada je to bio osnovni zadatak Lole Ribara. On je radio na univerzitetu, a imao je dosta veza i u Zagrebu. Otada je Lola Ribar, neprekidno sve do svoje pogibije, radio sa mnom u omladinskim, a i u drugim pitanjima. On je bio vrlo discipliniran, i ja sam s njim neobično lako i lijepo surađivao. I volio sam Lolu Ribara. On je bio vrlo iskren i odan našoj stvari, odan kom unista ...«

» M lad o s t«

. . . »Lola je bio određen da ide u Italiju kod saveznika, radi organizacije. Trebalo je da bude tamo naš predstavnik, na m jestu na kotn^ ga je poslije morao zamijeniti Velebit, na čelu misije.

Mi smo imali jedan avion »Dornier«, kojim su dva domobranska avijatjfcara prebjegla k nama. Bio je to sa­svim nov i dobar aparat, a nalazio se na Livanjskom polju. Kad je bila određena delegacija — s kojom su pored naših drugova bili i neki Englezi — svi su pošli u Livno, a ja sam naredio Loli da u najvećoj tajnosti drži polazak dok ja ne naredim. Ne znam tko im je savjetovao i kako je

5

to bilo, ali su oni i pored toga preletjeti od Livna do Gla­močkog polja, gdje je bilo otkriveno da avion treba neka­mo da leti. Kad je preletio na Glamočko polje, špijunaža je već znala da će odande nekuda poletjeti i poslala je obavijest neprijatelju. Oni su spremili napad i kad su se naši ukrcali, avion je napao jedan »pikavac« te ga zapalio bombom. Tu je poginuo Lola i još neki drugovi, a i jedan Englez. Kasnije, nismo uspjeli da otkrijemo špijunažu koja je do toga dovela. Kada sam, tri dana prije početka zasje­danja, dobio tu vijest, užasno sam se potresao. Ja sam mnogo volio Lolu, on se takoreći pod mojom rukom razvi­jao, a i dok sam bio u inostranstvu, u Parizu, često je dolazio k meni. To je bio vrlo pametan i nadaren mladić koji je mnogo obećavao. Za mene je to bio strašan udarac i ja nisam mogao reći Ribaru šta se dogodilo, jer sam se bojao da će to na njega suviše teško djelovati. Nisam mu to rekao prije zasjedanja, ali mu se ipak jednog dana moralo saopćiti. Pitali smo se tko će mu saopćiti i drugovi su riješili da to ipak budem ja. I ja sam mu saopćio. Lola mi je, kad je polazio, dao jedno pismo i rekao da ga dam »starom« kad budem smatrao za potrebno. To pismo je bilo zapečaćeno i ja sam, kad je Lola poginuo, riješio da ga pogledam. Lola je pisao kao da se oprašta, kao da je nešto predosjećao. Pisao je ocu, lijepo ga pozdravljao i kazao: »Dragi tata, ako bi se slučajno meni negdje nešto dogodilo, nemoj mnogo da žališ (Ribar je već bio izgubio i drugog sina, Juricu), nego gledaj da drugovima daš što možeš od sebe.« Mene je to pismo duboko potreslo i rije­šio sam, kad je već mene tako potreslo, da mu ga u onoj situaciji ne dajem i nisam mu ga dao.« . . .

» K om un is t«

6

PREDGOVOR

Pisac nije mogao, a ni imao namjeru da ovom mono­grafijom obuhvati cjelokupno Lolino životno djelo, naro­čito događaje u kojima je on politički surađivao u prije- ratno vrijeme, kao i društvenu sredinu s kojom se Lola sretao u svome svakodnevnom radu. Zato se nije detalj­nije ni pozabavio s Lolinim ilegalnim publicističkim radom, a osobito njegovim složenim radom u svojstvu omladin­skog rukovodioca u razradi programa i planova donese­nih na sastancima Saveza kom unističke omladine Jugo­slavije, — i po direktivama druga Tita.

Razumije se da mnogo nedostaje iz Loline djelatnosti u Savezu kom unističke omladine Jugoslavije, u organiza­ciji saveza zaključenog između studentske grupe »narodnih studenata« (kom unista) s ostalim studentskim političkim grupama, pripadnostima postojećih građanskih političkih stranaka u cilju jačanja jedinstva studentske s radničkom i seljačkom omladinom u narodnom frontu i pokretu prije rata, te u organizaciji Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije za vrijem e rata.

Piščeva izlaganja morala su da budu fragmentarna i daleko su od toga da bi pružala potpunu, jedinstvenu, si­stem atski obrađenu cjelinu o Loli — kao omladinskom rukovodiocu.

Pisac je sebi postavio zadatak da u izvodima, a uz to i dokumentarno, sakupi o narodnom heroju Loli ono, što će najmlađima poslužiti kao podsjetnik i priručnik za izučavanje ne samo aktivne Loline borbene djelatnosti, već cjelokupnog omladinskog spremanja za odlučnu borbu

7

protiv fašizma kao i cjelokupne revolucionarne borbe u kojoj je omladina dala svoj najveći prilog. A taj je zada­tak pisac dobro izvršio s ovom monografijom.

Osim materijala o Loli, koji je i dosad u raznim novin­skim napisima objavljivao, pisac iznosi i mnogo novog, dosada neobjavljenog. Pored citata i napisa Lolinih pri- jeratnih i ratnih suradnika, pa i letaka koje je Lola sam osobno kucao na pisaćoj mašini, pisac se pozabavio de­taljnije apelom upućenim omladini cijelog svijeta, što ga je objavila omladinska međunarodna konferencija za mir u Bruxellesu 1937. godine, a jedan od autora bio je i Lola; s pismom Lolinim drugu Titu 1942. godine iz Zagreba po pitanju opće situacije u Hrvatskoj; pjesmama omladinaca povodom Loline smrti; iskazima staraoca logorskih zato­čenika u koncentracionom logoru u Bileći 1940. godine o strahovitom logorskom režimu; objavljivanjem ilegalnog Lolinog puta iz Pariza u Prag povodom organizacije do­brovoljačkih omladinskih jugoslavenskih bataljona za oru­žanu borbu protiv fašističke agresije na teritorijalni inte­gritet čehoslovačke Republike itd.

Pri kraju dodajem da sam pisca osobno upoznao s materijalom, kojim se poslužio u ovoj svojoj zaista ilu­strativnoj monografiji o mome sinu Loli.

Dr Ivan Ribar

VRIJEME U KOME JE LOLA Ž IV IO

Ivo Lola Ribar, proslavljeni omladinski tribun i dugo­godišnji sekretar SKOJ-a, rodio se 23. travnja 1916. u Zagrebu.* Rodio se i živio u burnom vremenu. Prvi svjet­ski rat, oktobarska revolucija, rasulo austro-ugarskog car­stva, stvaranje Jugoslavije, začeci i razvitak fašističke opasnosti, II svjetski rat; i mnogo drugih važnih doga­đaja prohujalo je za vrijeme njegova kratkog života.

Rodio se u predvečerje rasula vjekovnog tiranina našeg naroda, da bi umro u praskozorje ostvarivanja njegovih vječitih ideala — stvaranja potpuno slobodne, nezavisne, narodne države.

H istorija našeg naroda u razdoblju između dva rata poznata je. Veliki optimizam s kojim se očekivalo stvara­nje zajedničke države Srba, H rvata i Slovenaca, nije bio ostvaren. Ubrzo su došli do izražaja klasni interesi buržo­azije koji su se sve oštrije sukobljavali sa sve većim bro­jem radnika. Radnici — okupljeni oko Komunističke par-

V * D r Ivan R ib ar, L olin o tac , živio je p r ije p rvog sv je tskog ra ta kao advokat u Đakovu gdje je b io i n a rodn i poslan ik . Početkom prvoga svjetskog ra ta bio je m obiliziran u austro-ugarskoj vojsci, ali je tadašn jim vojnim vlastim a bio sum njiv kao p rip ad n ik H rva tsko-srpske koalicije, i zato je zadržan u svojstvu taoca u V ukovaru. Tu je bio i zatvoren , a zatim , kao talac, o tp rem ljen u B rčko, T uzlu i Z vornik. Tu je dočekao prvu srp sk u ofenzivu i poraz a u s tr ijsk e vojske , a zatim je prebačen na ru sk i fron t — na K arpate. Zena d r Ivana R ibara , Tonica rođena Petrić , n ije mogla ž ivjeti u Đ akovu, gdje su frankovci im ali ''e lik i u tjeca j za vrijem e ra ta i v ršili te ror. Živjela je u Z agrebu, gd je se i Lolo rodio. Ju ric a je rođen 1918. godine u Đa­kovu, kam o se d r R ibar pri k ra ju ra ta vratio s porodicom .

9

tije, nisu u to doba više pasivan element. Oni traže svoja prava — za njih se i bore.

Historija Partije i SKOJ-a govori o toj borbi. Pogibija mnogih istaknutih rukovodilaca, hapšenja, mučenja i zlo­stavljanja bili su često na dnevnom redu. Partija je pri­mala udarce s velikim bolom, ali bez jauka. I vraćala ih. Mnogostruko.

Najznačajnije doba Partije nastupa dolaskom druga Tita na njeno čelo. Bilo je to 1937. godine. Iste godine do­lazi na čelo SKOJ-a Ivo Lola Ribar, koji reorganizacijom SKOJ-a stvara od ove organizacije izvanredno snažnu poli­tičku formaciju. Pred SKOJ-em su bili vrlo krupni zadaci. Provođenje tih zadataka tražilo je stvaranje masovnog, je­dinstvenog omladinskog pokreta. U orijentaciji na maso­van rad organizacija SKOJ-a morala je voditi borbu pro­tiv mnogih svojih slabosti, u prvom redu protiv sektaštva, pa i drugih pojava.

SKOJ, na čelu s Lolom, uspijeva izvršiti sve zadatke. Organizacija povećava svoj utjecaj kod radničke, seljačke i studentske omladine. Naglo raste opća aktivnost SKOJ-a. O tome svjedoče i riječi druga Aleksandra Rankovića na V kongresu KPJ gdje je ocijenio ulogu SKOJ-a ovim rije­čima: »Jedinstveni napredni omladinski pokret postao je u bespoštednoj borbi protiv svih režima stare Jugoslavije najozbiljniji oslonac naše Partije u borbi za političke i ekonomske zahtjeve radnog naroda Jugoslavije.«

Početak II svjetskog rata donio je SKOJ-u nove zadat­ke. Mobilizacija omladine za oružanu borbu, za odlazak u partizane, bio je sada prvi, stalni i najvažniji zadatak Saveza komunističke omladine Jugoslavije. »U partizane,

10

to je naš glavni i prvi borbeni poziv mladog naraštaja svih naroda Jugoslavije«, pisao je sekretar CK SKOJ-a Ivo Lola Ribar.

Za vrijeme II svjetskog rata pretrpio je SKOJ velike gubitke. Više od stotinu tisuća mladih ljudi položilo je svoje živote za slobodu naše domovine. Bila je to najveli- čanstvenija žrtva za slobodu. Bezgranično odani Partiji i narodu, članovi SKOJ-a i skojevski rukovodioci organizi­rali su našu omladinu za oružanu borbu i vlastitim pri­mjerom, hrabro i neustrašivo ginući za slobodu zemlje i sretniju budućnost mladog naraštaja, nadahnjivali je za borbu do pobjede.

Govoreći o tom razdoblju aktivnosti omladine i SKOJ-a rekao je drug Tito na V kongresu omladine Srbije: i»Kad idu u borbu ljudi, vojska koju je država stvorila, odrasli ljudi, onda je to njihova dužnost prema svojoj domovini, onda je to dug svakog građanina i rodoljuba. Ali kad bez mobilizacije, dobrovoljno, djeca od 12, 13, 14, 15 i 16 go­dina idu u borbu, znajući da će u njoj poginuti, onda je to više nego dug prema domovini, onda je to nadčovje- čanski heroizam mladih ljudi koji žrtvuju sebe, iako još nisu zapravo ni stupili u život — da bi buduća pokoljenja bila sretnija.« I

Upravo taj duh omladine i SKOJ-a izražen u riječima druga Tita, najvredniji je i najvjerniji odraz velikih mo­gućnosti, ali i potreba koje je sa sobom donijelo to vri­jeme. Ove riječi, prem a tome, označavaju veliki dio vre­mena u kojem je živio i drug Ivo Lola Ribar . . .

11

UVIJEK ŽELJAN ZNANJA

Nakon svršetka prvog svjetskog rata obitelj dra Ribara preselila se ponovo u Đakovo. No tu nije ostala dugo. Godine 1920. je dr Ivan Ribar, Lolin otac, izabran za pred­sjednika prve Ustavotvorne skupštine. Porodica odlazi u Beograd gdje ostaje sve do 'II svjetskog rata.

Evo, što o tom razdoblju Lolina života kaže njegov otac:

»Moja drugarica Tonica i ja mnogo smo se bavili našom djecom i pružali im za njihov odgoj sve, što je u ono vrijeme bilo moguće. Mi smo zajedno s njima putovali svake godine po cijeloj našoj zemlji. Kad su ponarasli, putovali smo i po inozemstvu. Nije bilo večeri, a da im nismo pričali i čitali, dok još nisu ni išli u školu. Naročito sam im ja čitao (naglas) narodne pjesme, pripovijetke, pa je Lolo još za malena znao mnoge od njih napamet.

Jedva je Lolo navršio 5 godina, a već je znao čitati, pi­sati i računati. Bila mu je to najveća radost. Ponosan, zalazio je sa 6 godina sam u beogradske knjižare da sebi izabere i kupi knjige. Svaku od kupljenih knjiga čitao je i po nekoliko puta i spremao ih poslije toga za svog mla­đeg brata Juricu, koga je on naučio čitati i pisati. Uopće brigu oko učenja mlađeg brata preuzeo je Lolo na sebe. A s njim je zajedno poučavao i ostale svoje školske dru­gove, naročito siromašne, s kojima se rado igrao i za­bavljao.

12

Lola nikada nije zanemarivao fizički odgoj. Još u ra­nom djetinjstvu on i Jurica naučili su plivati, veslati, a i da se natječu s drugovima u svim vrstam a lake atletike koja se već mnogo gajila u tadašnjim sokolskim društvi­ma. Obojica su od rane mladosti bili u sokolskom podmlat- ku i tu su se zaista lijepo razvijali. Kada su porasli, rado su igrali nogomet, tenis, košarku i ostale igre, a zimi su se sanjkali, klizali, skijali itckj

Moj sin Lola nije se upisao u I i II razred osnovne škole. On je u školi u Karlovcu gdje je boravio kod svoga djeda, polagao ispite za oba ova razreda. Na ispitima je pokazao zam jerao znanje i sva školska djeca, zajedno s učiteljim a, slušali su njegove odgovore te se čudili, kako je on postavljao čak pitanja, objašnjavajući sam izvjesne stvari iz prirodnih nauka za koje se već tada naročito za­nimao. Na tom ispitu on je recitirao pjesm e iz djela naših velikih pjesnika, poglavito Njegoša, Jakšića, Nazora, Ra- dičevića, Zmaja Jovanovića i drugih. Već tada je čitao bez predaha odlomke iz naše narodne povijesti i djela knji­ževnika hrvatskih i srpskih. N astojao je da ne čita knjige onako kako su mu dolazile pod ruku, već po izvjesnom planu koji je on sam sebi u dogovoru s roditeljim a po­stavljao. Sam je uređivao svoju knjižnicu, kupovao knjige od novaca, što ga je svakog mjeseca dobivao od mene i majke, te pravio bilješke o svojim prim icima i izdacima i o svemu onome što je č i ta o . . .

U treći razred osnovne škole upisao se sam u Beogra­du. Bilo je to u školi koja danas nosi ime »Braća Ribar«. Želio je da zajedno s drugovima uči u školskim klupama. Svakog dana po dolasku iz škole hvalio se kako mu je lijepo s drugovima i kako im aju dobrog učitelja koji im

13

je u školi pripovijedao događaje iz naše slavne prošlosti. No Lola se nije zadovoljavao samo time što je čitao i učio u školi. Svoje znanje popunjavao je sa svim onim, što u školi nije mogao ni čuti, ni naučiti. Mnogo je saznao kod kuće od nas, svojih roditelja.

Još u osnovnoj školi naučio je dobro francuski i čitao je već lagane tekstove iz francuskih knjiga. A u srednjoj školi u Beogradu slovio je kao najbolji đak među svojim drugovima. Osim toga se isticao i kao rukovodilac u ra­znim sekcijama učenika izvan škole. Njega nisu zadovo­ljavali povijest, književnost, jezici, prirodne nauke kako su predavani i pisani u školskim udžbenicima u tadašnjoj srednjoj školi. On je pribavljao sebi knjige i posuđivao ih, služeći se osobito mojom knjižnicom, kako bi mu na­obrazba bila što šira i potpunija. U srednjoj je školi, uz francuski, naučio još engleski i njemački. Ovi su mu jezici omogućili, da je mogao u originalu čitati djela najvećih svjetskih klasika, a poslije i knjige koje se kod nas nisu mogle štampati.

Kao gimnazijalac (od III razreda gimnazije) provodio je svake godine, zajedno s bratom Juricom, za vrijeme školskih praznika, po mjesec dana u Švicarskoj, u čuve­nom institutu »Fišer« u Montreu. Tu su se braća pored odmaranja i bavljenja sportom usavršavali i u stranim jezicima, čitajući i razgovarajući sa svojim vršnjacima iz cijelog svijeta, a posebno iz Francuske, Engleske, Amerike, Kine i Indije. Osim toga, tu su mališani učili i kako se treba vladati u društvu i u saobraćaju sa strancima. Lolo je dobro upoznao i zavolio Švicarsku. I zimi je tamo odla­

14

zio na skijanje, a kada je kao učenik IV razreda gimnazije boravio tamo, pisao mi je jednom zgodom: »Da znaš, dra­gi tata, kako je lijepo živjeti u slobodi; susrećem je ovdje na svakom koraku.« Ja saten ga razumio, jer mi se uvijek tužio na pritisak u školi, koji su na đake vršili direktor i izvjesni profesori po uputstvim a što su ih dobivali od diktatorske vlade kralja Aleksandra. Ova je tražila od profesora da odgajaju učenike kao špijune vlastitih rodi­telja ...«

S ovakvim se metodama Lola nije nikada slagao^ i one su kod njega izazivale spontani protest.*

* Lola je im ao nev jero ja tan d a r za im provizaciju . Jednom je , kažu, njegov raz red im ao za dom aći zada tak nap isa ti dnevnik . Na sa tu , p rofesor je traž io i od Lole da pročita svoj sastav. Lola je m irno ustao . I počeo č itati. Profesor je bio oduševljen. I zatraž io je bilježnicu. Lola m u je p ruži. Ona je b ila p razna.

P rofesor d r M iloš Savković, ko ji je , uzgred budi rečeno, m nogo pom agao tadašn jim m lad im in te lek tualcim a u n jihovu književnom odgoju, rekao m u je: >Dobro, kad možeš tako . Ali, ubuduće, bolje je da nap išeš . . .<

f 15

UPOZNAVANJE S MARKSIZMOM

Već u višim razredima gimnazije Lola se nije pripre­mao samo za školu, već i za život. Profesori, a osobito di­rektor škole, često su se tužili na njega zbog održavanja neprijavljenih sastanaka i čitanja knjiga »školi i postoje­ćem zakonu protivnih«. Budući politički borac i omladin­ski rukovodilac nije se nikada mogao složiti s direktiva­ma zasnovanim na sputavanju duha i slobode.

U sedmom, a naročito u osmom razredu gimnazije razvija se kod Lole veliko zanimanje za izučavanje filozo­fije. On s jednakim žarom »upravo guta« filozofske pisce, idealiste i materijaliste. Željan kao i uvijek znanja i spo­znaje, Lola traži u tim filozofskim pravcima konkretne odgovore koji bi ga zadovoljili. Lola je buntovnik. On žarko osjeća i izražava protest protiv vladajućeg sistema i njegovih pogubnih namjera. Ali on u to vrijeme još nije načisto s tim, što u stvari hoće. Njegova predstava svijeta i događaja u to vrijeme još je uvijek suviše zaku­časta, maglovita i opterećena izvjesnim iluzijama. Na Lolu je u njegovu razvitku utjecalo nekoliko snažnih filo­zofa. Posebno treba spomenuti Nietzschea i Bertranda Rus- sela. No unatoč snažnom utjecaju ovih dvaju filozofa, Lola nije zašao u sfere njihova sagledavanja stvari. On je kori­stio samo ono pozitivno u njihovoj filozofiji.

Tada nekako pročitao je i knjigu Friedricha Engelsa »Anti-Duhring«. Bilo je to prvo marksističko štivo, što ga je on uopće pročitao. Knjiga je na Lolu ostavila vrlo dubok i snažan dojam. Vrijedno je spomenuti da e (jn

16

Sekretar CK SKOJA

Lola u M ontreu (Švicarska) kao učenik V II ra zred a g im nazije s prija te ljem iz K ostarike.

Brača Ribar, Lola i Jurica — ljub ite lji »bijelog sporta«

Lola na balkonu zgrade u Francuskoj ul. 32, B eograd

ni marksizmu također nije predao bez borbe. Lola je stva­ri morao shvaćati do tančina. On je tražio istinu i spozna­ju koja mu daje odgovore na tu istinu. Čitajući Engelsa, a zatim vrlo intenzivno Hegela i Marxa, Lola je nailazio na nov svijet, njem u bliži, stvarniji i prisniji. Polagano se predaje, i njegova se ličnost više ne protivi usvajanju m arksističkog pogleda na svijet i društvo. Lola je u tom učenju napokon našao sebe . . .

Lola svoje novo znanje, provjereno i proučeno, nije za­državao za sebe. On je hitao da upozna svoje drugove s tim. Na sastancima on je uvijek govorio o novim idejama »koje će sigurno jednom osvojiti svijet«.

Dr Ivan Ribar, evocirajući uspomene iz toga doba, kaže:»I ja sam često prisustvovao tim sastancima koji su se

održavali u mom stanu. Njihovi razgovori skrenuli su mi pažnju na mnoge stvari, naročito na filozofska djela koja prije nisam u dovoljnoj m jeri čitao, ni pratio. Ponekad sam sudjelovao u njihovim diskusijama. Vidio sam da je to omladina koja nije radila nasumce. Dapače, ona je ra­dila s određenim planom da se sprem a za novi život i za predstojeću borbu. Mnogi od tih omladinaca, kao i moj Lola,* nisu danas među živima. Svi su oni dali svoj život,

* »Cesto su m e p ita li k ako je Lola došao do svog nadim ka«, rekao mi je jednom p rilikom d r Ivan R ibar. Dobio ga je još u ranom dje tin js tvu . N ekako je uv ijek volio da se izgubi, lu ta kod poznatih . Cesto sm o ga m orali traž iti . I u to v rijem e je bio vrlo živa, nem irna duha.

Tada sm o živjeli u Đakovu«, nastav io je Lolin otac. »Mjesto n ije bilo veliko, a m oga m alog Ivu gotovo su svi poznavali i voljeli. Bio je žival/no, i š to lju d i kažu pam etno d ije te p a su se od rasli voljeli ša liti s n jim e. Ali ponekad je to i zabrin javalo .

Trebaš ga, a n jega n igdje, v rijem e ručku , a li ga traž i . . .I tako je to bilo često. Jednom , »kaže d r Ivan Ribar«, tražio sam ga,

a njega nigdje i m orao sam u »potragu« za n jim . Obilazio sam jednu za

17

ili kao borci, ili kao mučenici staroga jugoslavenskog režima« . . .

drugom kuće p rija te lja , susjeda i poznatih . Prolazeći k raj kuće jednog znanca, spazih ga kroz prozor. Sjeo je on za sto, kao veliki . . .

— Ma gdje si. Ivo? Tražim te već dugo, a ti ovdje m irno sjediš. Stvaraš m ajci i meni brige!

Ivo se n ije m nogo uzru jao . M irno mi je odgovorio:— Pa ja tu sam o ručam . N akon toga ću doći kući . . .G ovorio je to savršeno m im o, a li ipak um iljato , pa se na njega nisam

mogao nalju titi.Poveo sam ga kući gdje ga je zabrinu ta m ajka očekivala. Sva sretna, m ati

ga je uzela u naručje, tetošeći ga i ljubeći. Od m ilja m u je govorila:— Ti, moj m ali lola . . .Tako je Ivo dobio novo ime. Svi sm o ga počeli zvati »Lola« . . . N adi­

m ak m u je ostao zauvijek.

18

VOĐA I OSNIVAČ STUDENTSKOG POKRETA

Vrijeme kada Ivo Lola R ibar stupa na Beogradski uni­verzitet bilo je veoma burno, bogato događajima. To je razdoblje početka i naglog uspona revolucionarnog stu­dentskog pokreta na univerzitetu.

Svršivši s odličnim uspjehom srednju školu i m aturu (1934) Lola se odmah sprema na studije u Pariz, a poslije u Zenevu gdje je studirao političku ekonomiju. Istovre­meno je bio upisan na Pravnom fakultetu u Beogradu. Poslije čuvenog aten tata na kralja Aleksandra, da bi izbje­gao političke neprilike, on napušta Pariz i odlazi u Zene- vu, a zatim se vraća u domovinu. Iz Pariza i Ženeve donio je mnogo vrlo naprednih knjiga, s brojnim djelima iz marksističke literature. Među njim a bila su i djela Vla­dim ira Iljiča Lenjina.

Osvježavajući uspomenu na događaje iz tog vremena dr Ivan Ribar kaže:

»Te knjige čitao sam i ja s Lolom. O pročitanom smo potanko diskutirali. On mi je mnogo toga objašnjavao, kao i mlađem bratu Jurici. A to je činio i sa svojim osta­lim drugovima.«

Na Beogradskom univerzitetu razvija Lola svoju dje­latnost. Sve ono, što je pročitao i naučio, prenosio je ne samo na studentsku, već i na radničku omladinu. Njegov studij pada u vrlo teškim vremenima. Pada u vrijeme kada su studenti često zatvarani i proganjani, prebijani i ubi­jani od tadašnjeg diktatorskog režima. Studenti su se mo­

19

rali kriomice sastajati i međusobno potpomagati. A opa­snost je vrebala odasvud. Trebalo je izvršiti niz zadataka, što ih je pred studente, one napredne Loline drugove, postavljalo rukovodstvo Saveza komunističke omladine Jugoslavije.

»Ja kao otac znam«, nastavlja dr Ribar, »da je već od 1935.* godine Lola dao cijeloga sebe studentskom i omladinskom pokretu. Radio je legalno i ilegalno, pro­gramski i propagandistički, pisao je i objašnjavao, održa­vao sastanke, konferencije i zborove, predstavljao je omla­dinu svuda i svagdje, a naročito na svim omladinskim pri- jeratnim međunarodnim konferencijama, skupovima i kon­gresima« . . .

Godine 1935. on zajedno s drugovima učestvuje na prvim barikadama u zgradi beogradskog Pravnog fakul­teta. Tada se vodila ona velika poznata bitka za autono­miju Univerziteta. Studenti su objavili štrajk u znak pro­testa protiv odbijanja rektora Daje da podnese izvještaj o zdravstvenom stanju studenata u koncentracionom lo­goru u Višegradu.

Tada je slijedilo ono poznato. Policija je protiv golo­rukih studenata upotrijebila oružje. Odjeknuli su pucnje- vi u studentske mase. Studenti Beogradskog univerziteta dali su tada svoju prvu žrtvu — Mirka Srzentića, stud, prava (1. II 1935).

U toj borbi Lola je napokon našao svoje mjesto. Uče­šće u demonstracijama, zalivenim krvlju nevina druga,

* Ivo Lola R ibar postao je član SKOJ-a 1935 (tada je imao 19 godina), član K om unističke p a rtije 1936. (20 g .), rukovodilac Centralne om ladinske komisije 1937. (21 g.), sek re ta r SKOJ-a 1939 (23 g.). član CK KPJ 1940. (24 g.), član V rhovnog štaba NOV i POJ 1941. (25 g . ) . /

20

bila je njegova prva odlučna akcija. Njegovo prvo revolu­cionarno krštenje — njegov kasniji životni put.

I Našao je sredinu koju je dugo tražio. Ona ga prim a u naručaj. Svojom izuzetnom inteligencijom, obdarenošću i svojom visokom kulturom, Lola zadobiva ubrzo poštovanje svih svojih drugova, a svojom iskrenošću i neposrednim odnosima prem a ljudima, njihove simpatije i ljubav./

Godina 1935. bila je, u stvari, njegova najradosnija go­dina. Postao je.škojevac, a ubrzo nakon toga i član* Akci- onog odbora stručnih ekonomskih, kulturnih i sportskih udruženja Beogradskog univerziteta. Već 1936. on izrasta u jednog od organizatora i vođa napredne studentske omla­dine. Tako je početkom 1936. godine zajedno s ostalim dru­govima rukovodio najpoznatijom akcijom u povijesti stu­dentske borbe — aprilskim štrajkom . Ta akcija studenata i otvorena borba za priznavanje njihovih prava tra jala je 25 dana (od 3. do 28. IV iste godine). I ona je zalivena krvlju studenata (2arka Marinovića stud. Pravnog fakul­teta, kojeg su ubili članovi ORNASA 4. IV 1936). U njoj je nestalo mnogo mladih revolucionara. Prve žrtve donijele su i prve rezultate, š tra jk je završen s uspjehom. Bilo je to umnogome i zasluga, i djelo 20-godišnjeg Lole, stu­denta Pravnog fakulteta druge godine.

Kao istaknuta ličnost na Beogradskom univerzitetu,** Lola 1936. godine predvodi našu omladinu na međuna­

* P redsjedn ik A kcionog odbo ra s tru č n ih , ekonom skih , k u ltu rn ih i sp o rt­skih ud ru žen ja B eogradskog un iverz ite ta bio je od 1934. do 1936. drug Veljko V lahović, sada č lan Izvršnog kom ite ta C entralnog kom iteta Saveza k om unista Jugoslav ije i se k re ta r Saveznog odbora SSRN J.

** I na un iverz ite tu je Lola vrlo zapažen. K ada ga je jednom prilikom na isp itu p ro feso r up itao : K ada vi tako često spom in jete č lan 16. S ta tu ta D ruštva na roda , isp rič a jte m i nešto o n jem u . Lola je govorio 25 m inu ta bez prek ida , ne davši p ro feso ru p rilike da bilo š to kaže . . .

21

rodnom omladinskom kongresu u Bruxellesu (tu je iza­bran u prezidijum). On se nalazi na čelu naše delegacije i na svjetskom omladinskom kongresu za mir, u Ženevi (1936). U četvrtoj komisiji podnio je glavni referat na te­mu »Međunarodne dužnosti omladine« i tu izabran u ru­kovodeći odbor — Međunarodni odbor. Godine 1937. pred­vodi jugoslavensku delegaciju na konferenciju svjetske studentske zajednice za m ir u Parizu. Tu Lolo podnosi čuveni referat o prvoj tački dnevnog reda: »Pravo na kulturu«.

Na ovim se skupovima, svojim istupanjima te načelnim i vrlo zrelim diskusijama proslavio Lola — tada već po­znati omladinski rukovodilac. I tu je on zadobio poštova­nje svojih drugova. Mnogi od njih često su aplaudirali vatrenom govorniku na tim međunarodnim skupovima.

Sudjelovao je Lola također i na sastanku savjeta po­kreta svjetskog omladinskog kongresa u Parizu 1938. g., gdje je donesena odluka o sazivanju Drugog svjetskog omladinskog kongresa, održanog u kolovozu 1939. godine u Parizu. Odanle je dva puta odlazio u Prag pred krizu čehoslovačke države, gdje se sastajao s vodećim ličnosti­ma češke studentske i radničke omladine radi organizi­ranja oružane obrane i pomoći jugoslavenske omladine protiv Hitlerove agresije na teritorijalni integritet čeho­slovačke Republike.

O toj pomoći govorio je Lola na svečanoj akademiji posvećenoj vjernosti naroda Jugoslavije i Čehoslovačke, objavljujući da će s Beogradskog univerziteta krenuti prvi bataljoni dobrovoljaca u obranu čehoslovačke demokracije protiv fašizma. U Prag je mogao jedino putovati iz Pari-

22

2a, je r mu je beogradska policija zabranila putovanje u inozemstvo zbog aktivnosti u Parizu.

Na svim ovim konferencijama, kongresima i skupšti­nama u zemlji i van zemlje Lolu su sm atrali najtalenti- ranijim govornikom njegove generacije . . .

Velika je, međutim , zasluga Lole Ribara, što je nepo­sredno poslije navedenih skupova, počeo naglo rasti ugled jugoslavenske omladine u očima naprednih mladića i dje­vojaka cijeloga svijeta, u očima svih progresivnih nacija.

Nije bilo ni jedne akcije studenata u kojoj Lola nije sudjelovao ili njom rukovodio. U stvari, on je bio glavni pokretač svih tih akcija. Bio je pravi vođa napredne stu­dentske omladine]

Pored ostalog, Ivo Lola Ribar je jedan od autora ču­venog apela omladini. Tekst ovog dokumenta koji je ob­javljen u Bruxellesu, štam pan je u našem »Glasu omla­dine«. Evo, što je Lola u ime svjetske omladine rekao:

»Nas 316 opunomoćenih delegata poslijeratnog nara­štaja iz 23 zemlje, koji smo se sastali u palači Akademija u Bruxellesu na međunarodnoj konferenciji za m ir da bismo se posavjetovali o mogućnostima da se omladina, a s njo­me i čitavo čovječanstvo, sačuva od ludila jednog novog rata; mi, predstavnici 12 milijuna omladinaca i omladinki raznih .religija, nazora na svijet i političkih shvaćanja, ali ujedinjeni u nepokolebljivoj volji za mir, došli smo poslije ozbiljnog i temeljitog raspravljanja svjetske situ­acije do zaključaka koji nas izvanredno zabrinjavaju.

Svijet se nalazi neposredno pred katastrofom novog rata. Bliska i stvarna koči se pred nam a ta opasnost koja neprestano raste i koja prijeti da će u proždrljivom pla-

23

menu svjetskog požara uništiti najvrednija dobra ljud­skog roda.

Krvava je predigra novog svjetskog rata već započela: Musolini je izazvao rat u istočnoj Africi. 52 nacije već su složno osudile njegovu politiku, ali se još nisu odlučile da uspješno učine kraj ovome ratu.

U isto vrijeme politika neumornog japanskog imperi­jalizma prijeti da će Krajnji istok pretvoriti u krvavo ratište, a narode onoga dijela svijeta u robovske nacije.

U srcu Evrope vlada hitlerizam koji jedan snažan, kulturan narod sistematski odgaja za mržnju i koji mu prikazuje rat kao jedini ideal kome treba težiti. Hitleri­zam je postao morom miroljubivih nacija; Spoznavši ovo pogibeljno stanje u svijetu, proglašujemo pravo mladog naraštaja na život i mir.rP ro g la šu je m o pravo omladine na samoobranu od svake sile koja kršenjem ugovora ili ratničkim prepadom pod bilo kojom izlikom, započinje rat ili prijeti da će ga izazvati.

Podsjećamo omladinu svijeta i njezine organizacije, koje su odane miru, da omladina samo onda može postati ozbiljnim faktorom mira, ako je ujedinjena, ako na mje­sto neprijateljstva u njezinim redovima stupi iskreni sporazum.

Neka shvati omladina sviju naroda, da ujedinjena zna­či nepobjedivu silu, a rascjepkana da će pasti žrtvom rat­nih huškača.

I tako:Ujedinjeni, borit ćemo se za m ir.jza ovu borbu pre-

poručamo naročito slijedeće mjere; za njihovo provođenje

?A

treba da se zanima i da uzme udjela cjelokupni mladi naraštaj svakog naroda.

1 p re p o ru č a m o bezobzirnu borbu protiv svakog veli­čanja rata, protiv svakog ponižavanja rasa i nacija?JOmla- dina treba u zajednici sa starijim istomišljenicima da oštro nadzire sve grane javnog odgajanja i djelovanja (škola, literatura, štampa, kazalište, kino, radio), te da se energično suprotstavi duhu rata i mržnje.

2. Preporučam o da omladina sviju zemalja istakne kao hitan zahtjev podržavljenje ratne industrije i kontrolu naroda nad njom, te zabranu privatne trgovine oružjem. Istovremeno da se poduzme sve, kako bi taj zahtjev po­stao odlučnom voljom čitavog naroda.

3. Preporučamo da omladina svake zemlje priredi ple­biscite o m iru i o najboljim sredstvim a koja mogu poslu­žiti da se osigura mir. U istom smislu neka organizira peticije parlam entim a i vladama, velike zborove i pogranič­ne sa s tan k e ^o k re t mladog naraštaja treba da probudi tro­me, njegov glas treba da izvede na pravi put one koji su u zabludjjj U tome radu treba omladina stalno voditi ra­čuna o specijalnim prilikam a svoje zemlje.

4. Preporučamo da omladina svake zemlje zahtijeva doista uspješne m jere i akcije protiv sadašnjih napadača, a koje će ujedno biti i opomena svim neprijateljim a m ira u budućnosti.jM ir se ne gradi riječima, već izgrađuje i stalno učvršćuje djelom. Po djelim a neka omladina mjeri sve one koji se riječim a izjavljuju za mir. Ona treba da objavi svima da jest, i da će uvijek biti neumoljiv i aktivan protivnik svakoga tko odobrava rat kao političko sredstvo?!

25

5. Preporučamo da omladina pridobije za svoje ciljeve ličnosti javnog života. Napose treba omladina da potraži pomoć u suradnji članova zakonodavnih tijela u svom nastojanju za donošenjem zakona, provođenjem promjena zakona i m jera koje služe interesima mira i omladine.

6. Preporučamo da se omladina okuplja na regionalnim, nacionalnim i međunarodnim konferencijama i kongre­sima, kako bi razvijala jedinstvo i duh zajednice, nadzi­rala omladinske akcije i ostvarila njihovu koordinaciju u nacionalnom i internacionalnom omjeru.

U tom smislu preporučamo omladini sviju zemalja da propagira Svjetski omladinski kongres u Ženevi (31. kolo­voza do 7. rujna 1936. godine), kao važnu daljnju etapu na putu k jedinstvu mladog naraštaja, da na njemu u punoj mjeri sudjeluje i da ga time učini kongresom cje­lokupne omladine.

^Odgovornost, koju snosimo je velika. Mi znademo da se bez nas ne može voditi nijedan rat. I zato se obraćamo svim organizacijama omladine, i onima koje nam se ovaj puta još nisu pridružile te ih pozivamo da spoznaju veliku odgovornost koju snose, i koje ih nitko ne može lišiti. Pozivamo ih da budu svjesni velikih mogućnosti koje proizlaze iz našeg snažnog jedinstva i neizmjerne nesreće, koju u sebi skriva razdvojenost i pasivnost.

Bez obzira na sve razlike, sve će nas jednako zateci sm rt koju donosi rat.

Ostvarimo jedinstvo živih, da ne bismo u zajedničkim grobovima ostvarili jednakost i jedinstvo mrtvih.

Ostvarimo djelo jedinstva i izradimo jedinstvo d je la!Osvojimo sadašnjost, da bi budućnost bila naša!

26

Ako miroljubive organizacije omladine u svakoj zemlji nađu put sporazum ijevanju, neće ih rastaviti nijedan rat!

Omladini je potreban mir, da bi uzmogla živjeti! Omladino, ti imaš riječ, istupi snažno!Na djelo! i

NA ČELU SKOJ-a

Nakon »famozne« Gorkićeve odluke, i ne samo Gorki- ćeve, o raspuštanju Saveza komunističke omladine Jugo­slavije travnja 1936. godine, naš pokret mladih proživljava ono najteže u svom postojanju. Umjesto mobilizacije mla­dih u jednu snažnu, monolitnu, čvrstu cjelinu, SKOJ se ukida. Mladi se prepuštaju na milost i nemilost. Poslje­dice toga bile su kobne.

Međutim, dolaskom druga Tita na čelo Centralnog ko­miteta Komunističke partije Jugoslavije, nastaje novo ra­zdoblje u historiji SKOJ-a. Drug Tito poklanja najviše pažnje obnavljanju raspuštenog SKOJ-a, određujući za rad u ovoj organizaciji velik broj članova Partije. Počinje na­novo njegova renesansa, počinje novo razdoblje, najslav­niji period našeg pokreta mladih.

Te godine (1937) drug Tito iz Zagreba poručuje beo­gradskoj partijskoj organizaciji da mu u Zagreb pošalje s Beogradskog univerziteta »najboljeg omladinca, nekom­promitiranog i bistrog mladog čovjeka«. Odlučeno je da traženi omladinac bude Ivo Lola Ribar, student prava, veoma inteligentan mladi čovjek koji na Beogradskom univerzitetu uživa među komunistima lijep ugled. Po do­lasku u Zagreb, i poslije susreta s generalnim sekretarom Partije, Lolu drug Tito postavlja na čelo Centralne izvršne omladinske komisije, koja je pred kraj 1937. g. formirana pri Centralnom komitetu Komunističke partije Jugoslavi­je. Slične komisije osnovane su i pri drugim partijskim tijelima. Veliku pomoć u radu tih komisija pružali su

28

drug Tito i članovi Partije. Drug Tito je 1937. godine po­stavio pred SKOJ ove zadatke:

SKOJ treba tem eljito reorganizirati ne po nekoj ša­bloni, već postepeno i prem a uvjetim a svakog pojedinog m jesta i pokrajine.

Sjajna prošlost našeg SKOJ-a obvezuje sve skojevce, da hrabro krenu na novi put, put približenja i uključenja u masovne omladinske organizacije.

Zadaća našeg saveza jest:1. Rad na razvijanju i učvršćenju svih demokratskih,

naprednih i kulturnih organizacija;2. D jelatnost u korist suradnje svih naprednih omladin­

skih organizacija;3. Odgoj omladine u duhu borbe protiv fažizma, za de­

m okraciju, napredak i mir;4. Čuvanje legalnosti svih omladinskih organizacija i

slično.Provođenje ovakvih zadataka, značilo je stvaranje ma­

sovnog jedinstvenog omladinskog pokreta, čija je aktiv­nost te akciona i politička platform a bila borba protiv fašizma. A to je značilo maksimalno iskoristiti sve posto­jeće organizacije omladine za legalan rad u cilju preodga- jan ja omladine u antifašističkom duhu, stvarati široke omladinske pokrete u pojedinim mjestim a Jugoslavije, stvarati široke masovne organizacije po kategorijama omla­dine, svestrano razvijati pojedine sektore omladinske dje­latnosti preko sportskih, kulturno-prosvjetnih, zabavnih, umjetničkih i ostalih formi« (iz referata Milijana Ne- oričića).

Dakle s tek navršenom 21 godinom života Lola je po­stavljen na čelo mladih. I to onda, kada je SKOJ trebalo

29

pripremiti i osposobiti za izvršenje zadataka koje je for­mulirao i pred omladinu postavio drug Tito i novo partij­sko rukovodstvo. Taj delikatan i, u svakom slučaju, slo­žen i težak posao, u teškim uvjetima djelovanja, u uvje­tima stroge ilegalnosti, trebao je da obavi čovjek s rela­tivno malo životnog i revolucionarnog iskustva. A kako ga je obavio, svjedoči nam jedan od najslavnijih perioda omladinskog pokreta u našoj zemlji — razdoblje od 1937. godine do 1943. godine, kada se na čelu SKOJ-a nalazio Ivo Lola Ribar.

Ivo Lola Ribar u taj veliki posao revolucionara unosi sve svoje sposobnosti, boreći se za jedinstvo mlade gene­racije. No on istovremeno nalazi vremena i za učenje, na­lazi dovoljno snage, da s odličnim uspjehom i na vrijeme polaže sve ispite na Pravnom fakultetu te 1938. diplomira. Neposredno pred rat, u školskoj godini 1940/1941, upi­suje se na Filozofski fakultet u Beogradu i izrasta u pro­fesionalnog političkog radnika. To je čovjek velike, gotovo neiscrpne energije.

Za vrijeme studija Lola zauzima vidno mjesto u štam­pi,* pišući mnoge članke u »NIN«-u, »1936«, »Glasu mira«, »Politici«, »Našoj stvarnosti«, »Mladosti«, »Borbi«, »Stu­dentu«, »Proleteru« itd. U nekim od ovih listova je Lola i član redakcijskog kolegija. Što je značila Lolina suradnja u spomenutim listovima nije potrebno isticati. Samo 1937. godine u 9 brojeva »Studenta« Lola piše 14 članaka, a od toga 8 uvodnih.

*■ U periodu od 1936. pa nadalje, a i p rije toga, Ivo Lola R ibar, pisao je mnoge napise u svim tadašn jim jugoslavenskim listovima. Interesan tno je da se nije svugdje potpisivao svojim punim imenom. Ispod njegovih napisa tada se moglo naići i na ovakve potp ise: D. Perić, Ivo Ivana Ribara, I. Fišer, Ivan R. Mladenović i niz drugih, a bilo ih je mnogo i bez potpisa.

30

Istovremeno je Lola i sjajan teoretičar našeg omladin­skog pokreta. On daje m arksističku ocjenu m jesta i uloge omladine u borbi za društvene promjene, ostvarujući na taj način Lenjinove koncepcije o zadacima, karakteru i ulozi mladih. Njegovi napisi iz tog vremena, kao npr. »Pri­log pitanju ov karakteru današnjih omladinskih pokreta«, »Omladinski problem i omladinske organizacije«, »Radni­čkoj je omladini m jesto u općem omladinskom pokretu«, daju potvrdu onoga, što smo već istakli.

Dvije godine poslije dolaska na čelo Centralne omladin­ske komisije, održava se u jednoj pastirskoj kolibi u Ve­likoj planini kod Kamnika V konferencija SKOJ-a na kojoj Lola podnosi glavni referat. Tu se bira i novi Centralni komitet SKOJ-a. Na njegovu čelu je Lola. I VI zemaljska konferencija SKOJ-a također ga bira za svog sekretara. Go­dine 1939. on sudjeluje na savjetovanju Centralnog komi­teta Komunističke partije Jugoslavije, a na V zemaljskoj konferenciji KPJ 1940. u Zagrebu, Lola podnosi referat »KPJ i pitanje rada među omladinom«. Na toj historij­skoj konferenciji u Zagrebu, — u današnjoj općini Zagre­bačka Dubrava, on, u svojoj 24. godini, postaje član naj­višeg partijskog tijela — CK KPJ.

Savez komunističke omladine Jugoslavije postaje pred rat sve značajnija politička organizacija, a svojom se dje­latnošću posve uklapa u aktivnost KPJ. Koliko značenje se u redovima Partije pridavalo SKOJ-u i radu s omladi­nom uopće, kazuje činjenica da je Ivo Lola Ribar podnio na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ 1940. u Zagrebu re­ferat »KPJ i pitanje rada među omladinom«. U tom je referatu Lola prikazao razvitak SKOJ-a i njegovu reorga­

31

nizaciju, zatim karakteristike skojevske organizacije, od­nose Partije i SKOJ-a, te probleme marksističko-lenjini- stičkog odgoja mladih. Kako je taj referat vrlo interesan­tan, a najbolje prikazuje razvojni put SKOJ-a i njegovu buduću ulogu u narodnoj revoluciji, donosimo ga u cijelosti.

»Problem omladine nije samo pitanje komunističke omladine. To je pitanje čitavog komunističkog pokreta« (Dimitrov, u svome referatu na VIJ svjetskom kongre­su K l).

U svjetlosti ovih riječi velikog kormilara Kominterne, druga Dimitrova, koje jasno podvlače golemu važnost rada među omladinom, mora i naša Konferencija da sa svom potrebnom temeljitošću razmotri naša današnja nastoja­nja u tom pravcu te odredi buduće zadatke.

Naša Partija vezana je s masama radne omladine preko SKOJ-a, koji je jedna od masovnih organizacija koje ve­zuju proletersku avangardu — KP s radničkom klasom i radnim masama. I zato se za nas pitanje rada među omladinom postavlja u prvom redu kao pitanje analize, kritike i određivanja budućih zadataka naše politike u Savezu komunističke omladine.

RA ZVITA K SKOJ-a I NJEGO VA REO RG ANIZACIJA

Od 1934. (misli na IV zemaljsku konferenciju KPJ, održanu u prosincu 1934. godine u Ljubljani, u strogoj ile­galnosti — op.p.), do danas SKOJ je prošao kroz težak i složen period svoga razvitka. Jasno je da su pojedine faze toga razvitka omladinskog Saveza bile u najužoj vezi s istorijom razvoja KPJ kroz to razdoblje i zavisile od nje.

32

HA OKYn OMJIAflHHO!PAflHMUM, CETbAUM, MHTEnEKTyAflUM; OMflA- flMHO PAflHOr HAPOflA, OMflAflHHO CE/1A M

TPAflA, HA OKYn!

Y HeAe/by 22 o. m. y 7 nacoBa yBene oap- mahe ce y xcrre/iy „KhbAWEBAL4“ senma

O M J I A f l H H C K AK O H O E P E H I | H J A

f l p O T H B 4 > a i U M 3 M a

Ha Kojoj tie roBopMTM ,,0 OM/iaAHHn“ r. AP- flP A T HKOHMTi ny6/ini4HCTa H3 Beorpafla u MBO PMBAP ct. npaBa h Ae/ieraT HanpeAHe OM/iaAKHo BeorpaACKor yHHBep3HTeia na 0M/iaAHHCK0M KOHrpecy Mnpa y Bpw-

c/iy , ,0 noTpeČH OM/iaAHHcne capaAHDe*'.

O M /iaflM HO, TH, KOja CM OflyseK y 4>aWMCTM4K0M pe>HMMy pa3HMX 3 e M a -

/b a 3H3HM/ia caM o ruieH h xpaHy TonoBa, noceTM OBaj c«yn j\ a MaHM-

4>ecTyjeuj c e o je He33A0B0/bCTB0 npoTMey p a ia m 6ecn p aB /b a .

OM/iaAHHO rpaAa Hni±ia, He 3a6opaBM Aa 6op6a npoTMB 4>aujM3Ma 3Hann 6op6y npoTHBy kpbm m Hacn/ba, 3a c/io- 6oay u HanpeAaK unBH/in3aunje, sa 6o/by u cpehHnjy

6yAytiH0CT Hajujnpnx M a c a HapoAHnx

3AT0 , HA OKYn OMJIA/IHHO!•C-iobo* — Hnm, 106.1. Pm « 3

O m la d in o na o k u p ! . . . g o vo ri Lola

N a jm la đ i član CK KPJ

I Godine 1935. SKOJ je bio, kao i gotovo svi savezi ko­munističke omladine u kapitalističkim zemljama, jedna tipično sektaška organizacija odvojena od života i svako­dnevnih potreba širokih slojeva radne omladine. Osnovna slabost SKOJ-a sastojala se u tome vremenu u oblicima i metodam a njegova rada koji su se sastojali u kopiranju oblika i metoda rada KP, zaboravljajući veliku lenjinisti- čku istinu da Savez kom unističke omladine nije i ne može biti K omunistička partija omladine, već da je on masovna organizacija drukčijeg tipa koja ima svoje određeno mesto u čitavom komunističkom pokretu, organizacija koja tre­ba da veže mase radne omladine i avangardu proletarijata K P| Kod takvog stanja stvari, jasno je da SKOJ, i pored svoje herbjske borbe na strani KPJ, naročito u doba šesto- januarske diktature, nije mogao da pravilno ispunjava svoj zadatak i da je u vremenu svoje IV zemaljske konferen­cije — 1935. godine (održana u Zagrebu), imao svega 2—3 hiljade članova._J

VII svetski kongres Kl, održan 1935. godine, ozbiljno se pozabavio ovakvim stanjem naših omladinskih saveza, s tanjem koje je u to doba bilo karakteristično ne samo za naš SKOJ, već kao što smo rekli, za gotovo sve saveze komunističke omladine u kapitalističkim zemljama. U isto- rijskom referatu druga Dimitrova, kao i u rezolucijama VII kongresa, K l je podvrgla oštroj autokritici slabosti dotadašnjeg rada među omladinom, potcenjivanje značaja ovog rada, te postavila osnovne direktive za izmene naše omladinske linije, kao i oblika i metoda rada svih saveza komunističke omladine, direktive saglasne s učenjem Lenjina o omladinskom pitanju i s novim taktičkim zada­

33

ćama koje su tada stajale pred celim našim pokretom j Ovaj stav Kl iscrpno je razradio VI svetski kongres KIM-a u jesen 1935. godine. Kao što je već poznato, osnovno u tada utvrđenoj liniji bilo je: likvidirati oblike i metode rada SKOJ-a koji su značili kopiranje Partije, i tako preo­braziti organizacionu strukturu omladinskih saveza, kako bi oni zaista postali masovnim organizacijama radne om­ladine i sposobnim prvoborcima za napredni pokret mla­de generacije.

Ove istoriske odluke imale su da omoguće i našoj Partiji i rukovodstvu SKOJ-a da preobrazi svoj rad među omladinom, da ostvari široki i masovni Savez komunisti­čke omladine, jedinstveni pokret mlade generacije Jugo­slavije za odbranu omladinskog prava, protivu fašizma i reakcije, za mir. To se, međutim, nije dogodilo. Nije se dogodilo zbog toga što su još u vrhovima naše Partije privremeno bili ljudi koji su kasnije otkriveni kao agenti klasnog neprijatelja i kojima nije bilo u računu da se rad i borba KPJ po svim pitanjima, a tako i po omladinskim, pravilno razvije. Takvi ljudi, a u ovom slučaju naročito Gorkić i Muk, uspeli su da pored tadašnjeg skojevskog rukovodstva, koje uopšte nije razumelo novu liniju, i s njegovom prećutnom saglasnošću, provedu tobože kao pri- menu odluka VI svetskog kongresa KIM-a — raspuštanje SKOJ-a kaojposebne organizacije.

Ova zločinačka namera, potpuno suprotna našem prin­cipijelnom stavu po pitanju rada među omladinom i no­voj liniji, unela je strahovitu pometnju i veliki haos, iza­zvala mnoga skretanja i greške, čak i mestimične unutra­šnje borbe — kao što je bio slučaj u Sloveniji — i za

34

čitave dve godine onemogućavala pravilan razvoj omladin­skog pokreta i SKOJ-a u Jugoslaviji.

Tek likvidacijom Gorkića i drugih agenata, neprijatelja iz rukovodstva naše Partije, pred kraj 1937, nastupa novo razdoblje u istoriji SKOJ-a. Oslanjajući se na odluke Kl i KIM-a po omladinskom p itanju i na zdravo jezgro mla­dih komunista u zemlji, koji su, shvatajući novu omladin­sku liniju, iako izolovano i nejedinstveno radili na njenu provođenju i u tome radu još u toku 1936. postigli neke vidnije rezultate — P artija je preduzela nove potrebne korake radi reorganizovanja rada među omladinom. Po­što SKOJ više formalno nije postojao, nije se moglo poći od njega, već je trebalo okupiti mlade komuniste — članove Partije oko odgovornih partijskih tela, populari- sati pravilnu liniju, povezati čitav rad i tako udariti prvi temelj jednom celovitom omladinskom pokretu i budućoj reorganizaciji našeg Saveza. U tom cilju bile su formirane CIK i omladinske komisije pri odgovarajućim partiskim rukovodstvima.

U teškom periodu krize u vrhovima Partije, uz aktivnu pomoć KIM-a i onih drugova iz CK KPJ koji su kroz sve to vreme imali poverenje Kominterne, u prvom redu druga T., (misli na Josipa Broza Tita — op.p.), ove omladinske komisije uglavnom su uspešno odgovorile svom zadatku.

{TProdrla je pravilna linija, likvidirani su unutrašnji spo­rovi i skretanja među mladim komunistima, postignuti su pojedini uspjesi u ujedinjavanju omladine i njenoj bor- bi\JPosle likvidacije tog privremenog stanja u vrhovima Partije, novi CK bio je u mogućnosti da još aktivnije po­mogne taj rad, da pravilno postavi glavna pitanja i tako

35

stvori uslove za krupnije korake na putu reorganizacije SKOJ-a koji se već tada nalazio na čelu dosta širokog jedinstvenog omladinskog pokreta za mir i odbranu na­cionalne nezavisnosti pred tada pretečom fašističkom in­vazijom 1938—1939. godine. Ovaj pokret — iako su u radu na njegovu ostvarenju i sprovođenju u osnovi pravilne linije SKOJ-a učinjene izvesne greške — odigrao je dosta značajnu ulogu, čvršće je privezao omladinske mase uz našu borbu, politički aktivirao i omogućio narastanje sa­mog SKOJ-a.

V zemaljska konferencija SKOJ-a, održana sredinom 1939. godine označuje kraj čitavog tog perioda na udara­nju temelja reorganizacije našeg omladinskog saveza i isto­vremeno početak jednog novog razdoblja, u kome je SKOJ bržim tempom koraknuo napred ka svom preobražaju u masovnu revolucionarnu organizaciju novog tipa radni­čke, seljačke i druge radne omladine svih naroda Jugo­slavije. Ova Konferencija bila je u stanju, i pored svojih dosta krupnih nedostataka, da izvrši taj zadatak, zahva­ljujući ozdravljenju u vrhovima KPJ koja je krupno po­čela da se razvija napred, ozdravljenju do koga je došlo, zahvaljujući odstranjivanju svih štetnih, frakcionaških i tuđih elemenata i agenata, neprijatelja iz naše Partije, i zahvaljujući pravilnim odlukama Zemaljskog savjetova­nja KPJ 1939. godine. V konferencija izabrala je i novi CK SKOJ-a.

S izbijanjem imperijalističkog rata u Evropi i izme- nom taktike KPJ po svim glavnim pitanjima naše borbe, i pitanja rada među omladinom postavila su se na nov način. Primenjujući naše nove taktičke pozicije za taj rad.

36

postavilo se kao glavno pitanje — zadatak ostvarenja je­dinstvenog pokreta radne omladine odozgo protiv impe­rijalističkog rata i kapitalističkog varvarstva, za politiku mira SSSR-a i životna prava omladine, pokreta čvrsto ve­zanog, ne više za dem okratske snage uopšte — kao u ra­nijoj etapi naše borbe — već na radničku klasu i KP. Izvršenje ovog zadatka nužno je zahtevalo organizaciono učvršćenje SKOJ-a na novoj bazi, njegovo masovno for­m iranje u revolucionarnu organizaciju radne omladine no­vog tipa. Zahvaljujući pravilnoj liniji naše Partije po pi­tanjim a rata, uz najaktivniju pomoć CK, rukovodstvo SKOJ-a je bilo u stanju da na vreme izvrši preokret u svojoj taktici i tako omogući ispunjenje novih zadaća.

U vatri borbe protiv im perijalističkog ra ta ji reakcio­narne politike jugoslavenske buržoazije, za politiku m ira SSSR-a, obnovu odnosa i pakt o uzajamnoj pomoći s njim, SKOJ je uglavnom ispunio svoj zadatak, održao protiv svih navala buržoaskih partija jedinstvo masa radne omla­dine, rukovodio njenom borbom, privezao je uz radničku klasu čvršće no dotad i počeo da organizaciono podiže svoj novi jedinstveni pokret mlade generacije. Kroz tu borbu nastavljen je ubrzo rad na reorganizaciji SKOJ-a. Budnost CK KPJ omogućila je da se izbegne sektaško zastranjenje povratka na nekadanje uske forme okuplja­nja komunističkih omladinaca i da se preobražaj SKOJ-a provede po pravilnoj liniji. A to je linija: što različitije, šire i masovni je forme okupljanja komunističkih omladi­naca na bazi povezivanja ovih osnovnih jedinica s čvrsto formiranim i od proverenih drugova sastavljenim mes­nim i okružnim skojevskim komitetima, čvrstom centra­

37

lizacijom ovih oko pokrajinskih rukovodstava kojima di­rektno rukovodi CK SKOJ-a.

VI zemaljska konferencija SKOJ-a (održana od 8. do 10. rujna 1940. godine u Zagrebu, u strogoj ilegalnosti. Toj konferenciji su prisustvovali Josip Broz Tito i Ivan Milutinović. Drug Ivan Milutinović prisustvovao je cije­lom radu konferencije kao predstavnik CK KPJ — op.p.) bila je u mogućnosti da podvuče dosadašnje rezultate ovoga rada i pokaže današnju sliku našeg omladinskog saveza. Ona je bila u mogućnosti da to učini, zahvaljujući velikom pripremnom radu kroz koji se i učvršćivala or­ganizacija SKOJ-a: oko 45 okružnih i mesnih, 4 pokrajin­ske konferencije i 2 pokrajinska savetovanja SKOJ-a, s ukupno oko 1500 delegata koji su kroz njih prošli, ozbilj­nije su no ikad ranije pripremili VI zemaljsku konferen­ciju SKOJ-a.

Prema posebnim podacima, SKOJ danas, pored CK izabranog na posljednjoj Konferenciji, ima PK u svim po­krajinama Jugoslavije — dakle osam. Ispod njih, oko 70 mesnih organizacija s odgovarajućim MK SKOJ-a i nekoli­ko stotina političkih odbora i raznovrsnih povezanih osnovnih jedinica. U pogledu broja mesnih organizacija najbolje zasad stoje Srbija, Crna Gora i Vojvodina, dok je najjača mesna organizacija u Z. (misli se na Zagreb - op.p.), a pokrajinska u Hrvatskoj. Celokupan broj do sada orga­nizaciono obuhvaćenog skojevskog članstva iznosi 17.800 — od toga oko 45% radnika, 30% seljaka, 25% studenata, đaka, privatnih nameštenika itd. Od ovoga broja oko 2000 su aktiv SKOJ-a koji je čvršće povezan: unutar toga aktiva ra­di danas oko 600 članova Partije — mladih komunista koji

38-

predstavljaju rukovodeće jezgro omladinskog saveza, sna­gu preko koje naša P artija rukovodi njenim radom. To je, u ciframa, današnja organizaciona slika SKOJ-a.

Uprkos nesumnjivim i velikim uspjesim a koji rečito govore o pravilnosti omladinske linije CK KPJ u zadnjim godinama, jasno je da postoji još čitav niz slabosti u radu naših skojevaca, kako političkih tako i organizacionih, i čitav niz zadataka koje nameće baš ovako brz i veliki po­rast SKOJ-a. VI zemaljska konferencija SKOJ-a pretresala je glavna među ovim pitanjim a: u svojoj Rezoluciji potvr­đenoj od rukovodstva naše Partije, ona se kritički osvrnula na dosadašnji rad i postavila buduće zadatke mladih ko­munista. Zato na ovom m estu o tim pitanjim a nećemo podrobnije raspravljati.

KARAKTERISTIKE D A N A Š N JE SKOJEVSKE O R G A N IZA C IJE

Radi određivanja naših budućih zadataka po pitanjima našeg rada među omladinom uopšte, a u SKOJ-u napose, važno je im ati pred očima osnovne karakteristike dana­šnje organizacije SKOJ-a. Te karakteristike su:

1. D anašnja organizacija SKOJ-a mlada je i nije do­voljno učvršćena i centralizovana: treba svim silama i što brže pomoći njenu konačnu konsolidaciju i, istovremeno, dalje širenje.

2. Baza SKOJ-a danas je radnička omladina, kao što i mora da bude. Međutim, ne treba zaboraviti da je SKOJ organizacija radničke i seljačke omladine i da je njegov organizovani uticaj na selu još uvek uzak i nedovoljan. S tim u vezi treba, nastavljajući širenje SKOJ-a među rad­ničkom omladinom, naročito omladinom industrijskog

39

proletarijata, posvetiti naročitu pažnju organizacionom učvršćenju SKOJ-a na selu.

3. Rukovodeće jezgro SKOJ-a s manjim izuzecima, mla­do je i još bez dovoljno teoretske spreme i praktičkog iskustva, iako s mnogo požrtvovanja i odanosti. U tom pravcu treba posvetiti najveću pažnju izgradnji sposobnih skojevskih rukovodilaca i kadrova, naročito iz redova pro­leterske omladine.

4. Celokupno članstvo SKOJ-a mlado je i po godinama — 18-19 u prošeku, — i po znanju i iskustvu. Zato je pot­reban veliki propagandni i sistematski organizovani mar- ksističko-lenjinistički rad i pravilna i omladini pristupač­na politička agitacija u njegovim redovima.

5. Skojevske organizacije, iako u velikoj većini sluča­jeva dosta čvrsto povezane s omladinskim masama, ne funkcionišu još uvek sasvim pravilno i nemaju dovoljno pun sadržaj rada — i tu im treba svestrano pomagati.

6. Skojevske organizacije ne posvećuju još uvek dovolj­no pažnje specifičnim omladinskim akcijama koje su, me­đutim, najbolji put za dalje popunjavanje redova SKOJ-a, ujedinjenje radne omladine i njeno vezivanje uz borbu radničke klase.

To su, uopšte uzete, osnovne karakteristike današnje skojevske organizacije i zadaci koji u vezi s njim stoje pred našom Partijom.

PARTIJSKE O RG A N IZA C IJE I SKOJ

I pored pravilne linije CK naše Partije po pitanjima rada među omladinom, od 1937. godine naovamo, naše partijske organizacije i forumi vrlo često nisu u potpuno­

40

sti shvatili značaj ovog pitanja, oblike i metode rada i zbog toga upadale u greške. Već u više mahova kako okru- žnicama i uputstvim a, tako i preko članaka u »Pr« (misli na »Proleter«, organ Centralnog kom iteta Komunističke partije Jugoslavije — op.p.), partisko rukovodstvo je uka­zivalo na ove greške i pozivalo na njihovo ispravljanje. U tome pravcu već je dosta učinjeno, ali još ni izdaleka sve. Praksa naših partiskih organizacija u odnosu na SKOJ i njegov rad ima još svojih slabosti.

Pogreške naših partiskih organizacija u pitanjim a rada među omladinom uglavnom su dvojake prirode:

U jednu grupu dolaze pogreške, u osnovi oportunisti­čke prirode, koje se svode na potcenjivanje značaja omla­dinskog rada i uloge SKOJ-a i zanemarivanje ovog sa strane partiskih organizacija. Ova je greška bila karakte­ristična, npr. za KPH do pred kraj 1939. godine, a u ovoj godini u izvesnoj meri za naše organizacije u Sloveniji, Dalmaciji i donekle još i u Hrvatskoj.

U drugu grupu mogu se uvrstiti sve one greške, u osnovi sektaške prirode, koje im aju za posledicu sužava­nje SKOJ-a i rada među omladinom, prelaženje preko postojanja SKOJ-a kao posebne masovne organizacije i njegovo sužavanje na dodatak partiskim organizacijama. Ovakve greške ispoljavale su se, a delimično još i danas postoje u praksi mnogih partiskih organizacija u Srbiji, a naročito su u oštrom vidu izbijale u prvim mesecimao. g. u Crnoj Gori.

Osnova svim vrstam a ovih grešaka samo je vrlo retko i u izuzetnim slučajevima svesno skretanje i nepopravljivo sektaštvo ili oportunizam. U velikoj većini slučajeva nji­

41

hova je zajednička osnova u neshvatanju značaja rada među omladinom i nepoznavanju pravilnog marksističko- lenjmističkog stava o ulozi i mestu Saveza komunističke omladine u našem pokretu.

^Bez vodstva Partije u radu Saveza komunističke omla­dine, omladinski savez ne bi mogao da izvrši svoju ulogu kao komunistička organizacija. Međutim rukovodeća uloga Partije u SKOJ-u ne srne istovremeno doći u suprotnost s pooštravanjem formalno nepartiskog karaktera, koji je nezavisna posebna organizacija.

Ova prividna »suprotnost« u SKOJ-u i danas još često buni mnoge naše krugove i partiske organizacije, koje, ne rešavajući pravilno ovo pitanje upadaju u greške: bilo da potpuno zanemare rukovodstvo Partije u radu SKOJ-a, bilo da faktički ukidaju nezavisnost SKOJ-a podređujući ga, čisto formalno i birokratski, partiskim telima. Posledice grešaka mogu često biti veoma opasne i izroditi se u odva­janje SKOJ-a od Partije ili u njegovo pretvaranje u pri­repak partiskih organizacija, konkurentski pokret i »par­tiju m ladih«O vakve pojave, koje su se u našoj praksi zadnjih godina u tako oštrom obliku pojavile samo par puta, izolovano i pojedinačno, vode u krajnjoj liniji ka mogućnosti stvaranja nezdravih odnosa između KP i SKOJ-a, odnosa koje bi razni frakcionaši i antipartiski ele­menti mogli iskoristiti, kao što su to u zadnje vreme uza­lud pokušavali bedni ostaci Petka Miletića. I zato su takve pojave gde god se primete njihovi začeci, veoma opasne i moraju biti na vreme likvidirane. Pravilnom politikom CK KPJ i SKOJ-a u tim pitanjima one su u općoj liniji onemogućene: na pojedinim partiskim organizacijama, na­

42

ročito na onim koje još nem aju ispravan stav u tom pita­nju, leži dužnost da ga što pre isprave.

/^S upro tnost« između nezavisnosti SKOJ-a i potreba partiskog rukovodstva u njem u samo je prividna. Sve za­visi od toga da li se pitanje partiskog rukovodstva shvata i postavlja na pravilan lenjinistički način. A to znači: KP ne rukovodi SKOJ-em, koji je posebna i nezavisna orga­nizacija onako, kao što se iz viših partiskih organizacija rukovodi nižim, već onako kako Partija rukovodi masov­nim organizacijama koje formalno nem aju partiski ka­rakter, tj. ne putem birokratskih naredaba, već preko čla­nova Partije koji, kroz rukovodeće organe SKOJ-a ubeđi- vanjem i svojim autoritetom provode partisku liniju.

Svi naši drugovi, sve naše organizacije m oraju biti sve- sne i pokazati da u praksi usvajaju reči Lenjina:

»Cesto se dešava da predstavnici starijih i starih gene­racija ne um eju kako treba prići omladini koja je silom okolnosti prinuđena da socijalizmu prilazi drukčije, ne onim putem, ne u onom obliku, ne pod onim uslovima kao njeni očevi. Zato mi između ostalog bezuslovno mora­mo biti za organizacionu samostalnost Saveza omladine, i to ne samo zbog toga što se te sam ostalnosti boje opor­tunisti, već i zbog same suštine stvari. Jer, bez potpune samostalnosti omladina neće moći ni da se sama izgradi u dobre socijaliste ni da se priprem i zato da socijalizam vodi naprijed.« (Lenjin: »Omladinska Internacionala«,19162 j

Prema tome, budućnost čitavog našeg omladinskog rada zavisi u prvom redu od toga hoće li partiske organizacije usvojiti učenje Lenjina o odnosu KP i SKO, hoće li na

43

pravilan lenjinistički način, znati da obezbede nužno po­trebno rukovodstvo Partije u organizaciono nezavisnom omladinskom savezu.TTsto onako kao što je dužnost mla­dih komunista-skojevaca, da svakodnevno podižu ljubav i poverenje čitavog članstva SKOJ-a i cele radne omladine u KPJ i njeno rukovodstvo u borbi omladine, isto je tako dužnost partiskih organizacija da ovo rukovodstvo pro­vedu na pravilan način, da visoko izdignu princip nezavi­snosti omladine okupljene u SKOJ-u u rukovođenju svojim

Posmatrajući problem s gledišta odnosa SKOJ-a prema Partiji, VI zemaljska konferencija SKOJ-a pravilno je po­stavila ovo pitanje i stavila pred mlade komuniste kao osnovni zadatak brigu za obezbeđenje partiskog rukovod­stva, podizanje ljubavi omladine prema KP. Na VI kon­ferenciji naše omladine, govoreći u ime CK KPJ drug T. (Misli na Josipa Broza Tita) je jasno izneo partiski stav po tom pitanju, potvrdio potrebu nezavisnosti omladine kojom »u saglasnosti s linijom partiskog rukovodstva, rukovodi i CK SKOJ-a, dok je dužnost partiskih organiza­cija da pomognu i kontrolišu provođenje ove linije«.

Time je čitavo ovo važno pitanje konačno jasno po­stavljeno. Usvajajući ovaj stav, provodeći ga u praksi, sve naše partiske organizacije pomoći će daljem razvitku i napretku SKOJ-a i čitavog našeg rada među radnom omladinom.

Dakle, osnovni zadaci partiskih organizacija u pogledu omladinskog rada su:

1. Potpuno usvajanje i provođenje u praksi svakodnev­nog rada lenjinističkog učenja o odnosu KP kao avangarde

44

proletarijata i Saveza komunističke omladine kao organi­zacije koja vezuje avangardu s masama radne omladine, što naročito znači provođenje i obezbeđenje čvrstog ru­kovodstva Partije u SKOJ-u na lenjinistički način, uz puno razvijanje sam ostalnosti SKOJ-a.

2. Ukazivanje pune pomoći skojevskim organizacijama pri provođenju linije VI zemaljske konferencije i uput- stava CK SKOJ-a i kontrola nad tim radom.

3. Pomoć i inicijativa za stvaranje novih skojevskih organizacija u mestima gde ih još nema i uključenje po­stojećih omladinskih grupa i jedinica u jedinstvenu sko- jevsku organizaciju, tam o gde to još nije učinjeno.

M A R K S IS T IČ K O -LE N jIN IS T IČ K O VASPITAN JE NAŠE O M L A D IN E I PITANJE

R U K O V O D E Ć IH K A D R O VA SKOJ-a

Aktivna pomoć partiskih organizacija SKOJ-u naročito je potrebna kod p itan ja marksističko-lenjinističkog va- spitanja skojevskog članstva. A ovo pitanje je od ogromne važnosti, kako s obzirom na sam karakter SKOJ-a kao vaspitne organizacije, tako i s obzirom na obeležja dana­šnje mlade skojevske organizacije o kojima je bilo reč.

Putem kojim se u SKOJ-u prišlo, putem form iranja specijalnih vaspitnih jedinica, treba nastaviti, ali sistemat- skije i organizovanije, s više plana i kontrole. Sve skojev­ske vaspitne jedinice treba, prirodno, ostaviti rukovod­stvu skojevskih forum a i likvidirati nepravilnu praksu izuzimanja ovog važnog sektora skojevskog rada od njih i rukovođenja njim, isto kao s partiskim vaspitnim gru­pama, neposredno iz partijsk ih organizacija. Ovakva pra­

45

ksa pojavljuje se još uvek u dosta organizacija pa čak i u B. (Misli na Beograd — op.p.). Ona je štetna, je r su­žava karakter skojevskih vaspitnih jedinica i protivna je izričitim direktivama KIM-a u vezi s proučavanjem »Isto- rije SK P/b/ u SKO«. Pomoć Partije u vaspitnom radu SKOJ-a, nužna i potrebnija no igde drugde, kao i kontrola naše Partije nad ovim radom mora se provoditi druk­čije: putem prisustva članova Partije izgrađenih drugo­va u skojevskom vaspitnom radu, kao instruktora, pre­davača itd. Na taj način najbolje će se razviti ovaj rad, a Partija će imati neposrednu kontrolu nad n jim . . .I U pogledu naše politike kadrova u SKOJ-u važno je:

a) posvetiti punu pažnju izgradnji sposobnih skojevskih rukovodilaca — mladih članova Partije. Pri današnjem stanju skojevskih kadrova rukovodioce omladine treba tražiti u prvom redu među onima koje je sama omladina izdigla, pomoći im, vaspitavati ih i ne skidati ih prerano sa skojevskog rada; b) obratiti, pri sastavljanju i biranju skojevskih rukovodstava, punu pažnju izboru ljudi kako bi se izbegle nepotrebne reorganizacije koje, ako su su­više česte, štete kontinuitetu rada; c) sistematski organi- zovati prijem za to dozrelih skojevaca u članstvo Partije, ostavljajući glavni deo istih dovoljno vremena na omla­dinskom radu. Na taj način SKOJ će zaista izgraditi svoju ulogu rezerve Partije, a istovremeno biće sve bolje obezbeđeno rukovodstvo Partije u Omladinskom savezi

ZAKLJUČCIKakvi su opšti zaključci koje naša današnja Konfe­

rencija može povući po pitanjima našeg rada među omla­dinom?

46

r1. O tkraja 1937. godine naovamo uspeli smo da pre­

vladamo u glavnim linijama velike nedostatke našeg ne­kadašnjeg rada među omladinom i, naročito, posledice udara koje je i ovom sektoru našeg rada nanela zloči­načka delatnost neprijatelja radničke klase, danas konač­no pometenih iz vrhova naše Partije.

2. U tom periodu SKOJ se razvio u masovnu revolu­cionarnu organizaciju radničke, seljačke i druge radne omladine novog tipa, i predstavlja, uprkos izvesnim sla­bostim a u njegovu radu, čvrstu rezervu naše Partije, odanu i požrtvovnu, i pouzdanu vezu između KPJ i masa radne omladine, među kojima uticaj komunista postaje sve odlučniji.

3. Omladinska politika CK KPJ, na osnovu koje je CK SKOJ-a rukovodio borbom omladine, pokazala se u svim glavnim pitanjim a pravilna. Pojedine partiske organiza­cije još uvek ne provode potpuno pravilno ovu politiku i moraju što pre ispraviti svoje greške.

4. Odnosi između Partije i SKOJ-a postavljeni su prin­cipijelno ispravno i zdravo se razvijaju. Zaostali nedostaci u tom pravcu kod nekih partiskih organizacija posledica su, uglavnom, nerazumevanja suštine ovog pitanja, a ne nekih političkih skretanja, što opravdava uverenje da će moći da budu brzo i uspešno prevladani i tako omogućen još bolji razvoj našeg rada među omladinom.

Najglavniji rezultat našeg rada je činjenica — koju pri­znaju u svom nemoćnom besu svi mogućnici i omladinski »dušobrižnici«, sva štam pa i aparat buržoazije — da se mase radne omladine u Jugoslaviji sve više zbijaju oko borbe radničke klase, da je uticaj naše Partije, uticaj ko-

47

munista — danas sve više odlučna pokretna snaga mlade generacije naše zemlje. Na čelu sa SKOJ-em danas već 18-hiljaditom rezervom naše Partije, radna omladina ulazi u sve veće borbe i daje nove dokaze svoje odanosti stvari oslobođenja svog radnog naroda, stvari komunizma. Svi napori reakcionarne buržoazije nisu uspeli da ometu ovaj proces, niti će u budućnosti uspeti: radna omladina svih naroda Jugoslavije bit će, ako budemo znali da među njom pravilno radimo, moćan činilac na strani radničke klase i KP u borbama koje dolaze.

Sve ovo nas s pravom ispunjava ponosom i dokazuje pravilnost naše omladinske politike, dokazuje još jednom veliku istinu da je naš pokret — pokret mladosti, pokret budućnosti, kao što je govorio Lenjin. Ali sve ovo nam nameće i velik zadatak da bdimo nad dosadašnjim rezul­tatim a našeg rada, da likvidiramo svoje slabosti i nedo­statke na ovom polju naše delatnosti, kako bismo mogli učvrstiti, proširiti i zauvek zadržati našu vodeću ulogu među radnom omladinom.

Ne zaboravimo ni jednog časa na reči druga Dimitrova, izgovorene s tribine istorijskog VII svetskog kongresa Kl, da od »pravilnog, uspešnog razvitka omladinskih po­kreta, od njegove masovnosti, zavisi pobeda klasne borbe celog radnog naroda«. |

Nekako u toj godini a i kasnije Lola postaje »vječiti putnik«. Neprekidno obilazi organizacije SKOJ-a, pomaže im u radu. Takoreći i nema kutka u našoj zemlji u kome Lola tada nije boravio. U toku te dvije godine deset puta

48

S m ajkom Tonicom po p ovra tku iz Bileća

qk/iftcyicxkt

y n n c H H j ih c t

7/ius.c«*) ceMeCTap m e /* / i

o tc e k (rpynA) M ir

1) flan, Meceu m roaHHa potjera ^ ~

2) Mccto pot)6n.a (OaHOBHHa)

kojm ce yriMcao

/A 1

/fUJK! - K*UU '

3) ApaaBJbaHCTBo

4) Mapoanocr

5) BepoHcnoBecr , /■ .

6) Oqeso hmc h npeaHMe 7 uJti/,7) Ombbo MHHwavte Ayi&fXXUu8) Koa Kora CTawyje (koa nopoAHue mam Kao caMau) ^ t-

!0) CtajiHo MecTo 5KHBA>eH>a (rAe ce Času o pacnycty)

11) Oa te ra ce H3Ap*aBa (poAMTeA>n, ap*aBHa aiyitcOa, npMBaTHa cjiy5«6a, OaHKa. peaaK-

UHja it T. A.) <*4**- —12) flpHMa am OAaroAMiatte----------- -----

13) Je ah ntiTOMau h MHjH

14) fae je h Kaa iioaohcho hchht speAocru hah 3aBpiuHH McnHT T fiff ’j, T^f -yy. * y r r- .

19^*” TOA/ / • / •Beorpaa.

CBojepyqHH noTmk ysemiKa,

><24 JC-un j /

, . J: t *

Loiin drugi studentski nacional

Vje

čiti

putn

ik

...

Po up

utst

vu

Part

ije

Lola

je

če

sto

puto

vao

izvr

šava

jući

za

da

tke

Lolin

a os

obna

is

prav

a na

im

e Iv

an

Pet

rić

je išao u Sloveniju, a gotovo isto toliko i u Hrvatsku, zatim Srbiju, Vojvodinu, prisustvujući mnogim konferen­cijam a SKOJ-a.

Lola je svojom aktivnošću, agilnošću i neumornim ra­dom dao pečat ovom dobu našeg omladinskog pokreta. On* je svojom snažnom ličnošću pridonio bržem i potpu­nijem zbijanju redova studentske, seljačke i radničke omladine i na taj ju je način priprem ao za naredne za­datke — za revoluciju ..

NIKADA NIJE SPAVAO KOD KUĆE

Intenzivan Lolin politički rad nije mogao ostati neza­pažen budnome oku policije. Ona je vrebala samo pogo­dan trenutak da ga uhvati na djelu i stavi na muke u Glavnjaču, te izvede pred sud za zaštitu države. Lola, iako je znao za tu opasnost, radio je neumorno; čitavo je vri­jeme putovao. Njegov život se nalazio na udaljenostima između Zagreba, Ljubljane, Sarajeva, Splita, Novog Sada i Skoplja, pa opet Beograd i nanovo. Neprekidno je pisao i govorio. Svakako, imao je i veliku prednost: izvanredan govornički dar (njegovi govori često su odzvanjali prostra­nim dvoranama Beogradskog univerziteta, njegova riječ rado se slušala na brojnim mitinzima, njegove referate na međunarodnim skupovima, konferencijama i slično, delegati su pratili s velikim pljeskom, a poslije toga isti­cali da je njegov govor najsadržajniji, najljepši i najzre­liji), publicističke sposobnosti, poznavanje jezika, i dru­gih znanja, a nadasve izvanrednu okretnost, elastičnost i spremnost za akciju. Ne jednom, već nekoliko desetaka puta provaljivali su policijski agenti u kuću dr Ribara, Lolina oca.

Pretresali su je čitavu, tražeći propagandni materijal, ilegalnu štampu. Lolu su zbog njegova rada često i za­tvarali, mučili, pa čak i pendrekovali. Ali uglavnom je nekako prolazio. Znao se dobro čuvati. Uvijek je nastojao da mu u kući ništa ne pronađu. Ponekad je zavarao agen­te, a redovno kod kuće nije spavao. Imao je nekih 5 do 6 m jesta u Beogradu i bližoj okolici, gdje je stanovao.

50

odsjedao i radio. I ta svoja skrovišta Lola je upotreblja­vao za direktan kontakt s radnicima i studentima. On je i dalje održavao sastanke, poučavao i rukovodio. Za nje­ga riječ m irovanje nije postojala.

O Lolinoj aktivnosti iz tih godina svjedočit će, uz ostale brojne dokumente, i dosad nepoznato pismo Đorđa Dikića Lolinu ocu, dr Ivanu Ribaru. U Dikićevoj je kući, u Cukarici kraj Beograda, Lola Ribar često odsjedao. Evo, što u tom pismu spominje Đorđe Dikić:

»Vaš pokojni sin Lola dolazio je često k meni u stan sa svojom verenicom. I danas imam nekoliko snimaka koje je on sam snimao. Snimao je svoju verenicu sa mo­jom kćerkom Ljiljanom. U mome stanu je često bio. Ra­dio je mnogo. Uvek je nešto pisao. I nikada nije miro­vao. Jednom prilikom kada je »Moravia« (fabrika u Be­ogradu), trebala da stupi u štrajk, Vaš je sin Lola odr­žao sastanak s nekim radnicima iz te fabrike u mome stanu. Danas se tačno ne mogu setiti svih radnika. No, znam da su, pored ostalih, bila prisutna i braća R asim . . .

Ovaj detalj tra jno ću zadržati u uspomeni. On je vezan za radnički izlet mjeseca m aja 1939. godine u Košutnjaku. Policija je na nas otvorila vatru sa zapadne strane, a straža kraljevske garde s istočne. Na tom izletu bio je i Lola s mnogo omladine. Kada je nastala pucnjava mi smo se našli između dvije vatre. Lola je bio blizu mene. Zgra­bio je moju kćerku u ruke i s mojom ženom izvukao se iz policijske paske. Meni nije ništa drugo preostalo nego da ostanem u šumi. No i ja sam se izvukao kada se poli­cija povukla.

51

Osim toga, Lola je u mome stanu održavao sastanke i s radnicima strugare »Makiš«. Također je održan sasta­nak s radnicima fabrike šećera, na kome su prisustvovali, pored ostalih, i omladinac Vojo Tafaraga sa stanom u Zrmanjskoj ulici br. 2. Godine 1941, posle okupacije, po­ložio sam i ja zakletvu pred Lolom, a zajedno sa mnom i još pet drugova (u mome stanu). Iste godine su još če­tiri druga s Milošom Mićaševićem, tadašnjim omladin­cem, inače nameštenikom u fabrici »Moravia« došli k meni u stan i čekali Lolu, jer je on s njima zakazao sastanak. Odatle su oni trebali otići u Posavsko-tamnavski odred, u partizane. Nakon nekog vremena došao je Lola. Bio je sav zadihan. Rekao je tada da su skupa s njim drugovi Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković. Oni su ostali da ga čekaju kraj Cukarice u jednoj bašti. U međuvremenu je ušao u moju kafanu policijski agent Jovanović. Kad ga je Lola spazio, u tren oka ga je nestalo. Otvorio je pro­zor do dvorišta i iskočio napolje . . .

Sećam se da je Lola tom prilikom bio »lijepo« obučen. Mene je čak nasmejao. Imao je na sebi šiljkane opanke i novo šumadijsko odelo . . . On je iskočio kroz prozor u času kad mu je moja supruga spremila paket kobasica i kruha da ponese drugovima, ali budući da je on otišao, paket je poneo omladinac Mićašević — u partizane.«

Vrijedno je isto tako istaći još jedan zanimljiv detalj, koji je dosad malo poznat. A on datira tamo negdje od 1936. godine, dakle iz perioda, kad je Lola bio student druge godine Pravnog fakulteta i istaknuti omladinski publicista. Tada je u hotelu »Knjaževac«, u Nišu, održana velika omladinska konferencija protiv fažizma. Na njoj

52

je govorio o »Omladini« tada republikanac Dragi Ikonić i Ivo Lola Ribar, student prava i delegat napredne omla­dine Beogradskog univerziteta na kongresu mira u Žene- vi. Toj konferenciji protiv fašizma prisustvovali su brojni radnici, seljaci, intelektualci i omladina. Iz tog vremena sačuvan je i jedan plakat, sigurno jedinstven u našoj ze­mlji koji se sada nalazi kod dra Ivana Ribara.

U plakatu, pored ostalog, piše: »Omladino grada Niša, na oku p ! Ne zaboravi da borba protiv fašizma znači bor­bu protiv krvi i nasilja, za slobodu i napredak civilizacije, za bolju i sretniju budućnost najširih narodnih masa. Zato omladino na okup! Omladino, ti, koja si oduvijek u fašističkom režimu raznih zemalja značila samo plijen i hranu protiv topova, posjeti ovaj skup da manifestiraš svoje nezadovoljstvo protiv ra ta i bespravlja.«

Kavana »Knjaževac« i dan danas je sačuvana. Na njoj je postavljena m ram orna ploča na kojoj piše da je u njoj govorio i Lola. To je bilo 21. i 22. ožujka 1936. godine. Za to vrijeme Ivo Lola Ribar odsjeo je kod Darinke Ma- rijanović. Ona ga se i sada sjeća. U jedom pismu Lolinom ocu, drugu Ivanu Ribaru, Darinka kaže: »Na tom skupu bilo je mnogo mladih, ali su brojno zastupljeni bili i ostali građani. Na žalost danas ih je malo živih. Ovi se rado sjećaju tog javnog skupa, na kome su politički zrelo istu­pali mladi. Posebno je bio zapažen Lola« . . .

53

TRAGOMNEPOZNATIH DOKUMENATA

Već smo rekli da je Lola uistinu bio majstor na go­vornici, a isto tako i sjajan publicista. Njemu nije mnogo trebalo pa da se u tren oka stvori letak, proglas, obavi­jest, rezolucija i slično. Kad smo jednom prilikom posjetili dra Ivana Ribara i zanimali se, posjeduje li možda slu­čajno neke letke, koje je pisao Lola, on nam je dao više letaka kojih je autor Lola. Leci, tačnije rečeno izvaci iz tih letaka, koje donosimo, nisu dosad nigdje objavljeni.*

U letku Poštenoj i rodoljubivoj javnosti Lola je pi­sao: Poslije dolaska Musolinijeva izaslanika grofa Čana nakon sklapanja pakta o prijateljstvu s fašističkom impe- rijom, pakta kojim je priznat banditski pohod Musoli­nijeva fašizma na Abesiniju, pakta, kojim je izdana Istra, i, za ljubav nekoliko tona neplaćenog izvoza više, prodan je interes države i zemlje — sad u Beograd dolazi baron von Nojrat. Dolazi izaslanik Firera, jedan od dželata nje­mačkog naroda. Dolazi dželat španskih žena i djece, di­plomatski izvođač bombardiranja otvorenih gradova sa strane Hitlerove mornarice! Dolazi nasljednik onih pru­skih zavojevača, koji su u krv i oganj bacili ovu zemlju; predstavnik onih današnjih fašističkih zavojevača koji hoće da od Jugoslavije naprave žitnicu za izazivače rata . . .

* Poslije završetka II svjetskog ra ta p ronašao je d r Ivan R ibar u svom porušenom stanu — u Francuskoj ulici b r. 32 u Beogradu, svu Lolinu ilegalnu lite ra tu ru , dje la Marxa, Engclsa i L enjina, koju je Lola zakopao u podrum u kuće, p retežno na s tran im jezicim a, njeraaćkom , engleskom . Francuskom i ruskom .

54

. . . Pokažimo prilikom dolaska Hitlerova emisara u Beograd da nećemo politiku koju nam on donosi. Poka­žimo da se narodne mase ove zemlje izjašnjavaju za dru­gu politiku, za politiku slobode, kruha i m ira . . . Dolje dželati njemačkog naroda, dolje krvnici španskih žena i djece, dolje s fašističkim zemljama! živjela sloboda i de­mokracija!« Ovim je riječima Lola izrazio »dobrodošlicu« prilikom dolaska Hitlerova izaslanika von Nojrata u Ju­goslaviju . . .

U letku Nedjelja posvećena Španjolskoj republici on piše: »Već je ravno deset mjeseci kako je šaka pobunjenih španskih generala, s Frankom na čelu, ustala protiv svog rođenog naroda, gazeći zakletvu koju su položili na Ustav mlade španske Republike. Za sve to vrijeme prolivala se krv španskog naroda, u kaosu građanskog rata ginuli su ljudi, žene i djeca, rušili su se muzeji i crkve, pustošili se i palili gradovi, satirale su se i uništavale mnogovjekovne tekovine duhovne i m aterijalne kulture španskog naro­d a . . . Demokratska javnost Jugoslavije, koja s oduševlje­nim sim patijam a prati herojsku borbu španskog naroda, u ovom mom entu učestvuje u pokretu koji ide na to da se pomogne republikanskoj španiji. Mi znamo, da vlada Stojadinovića šalje pomoć u novcu generalu Franku te na taj način učvršćuje i pomaže snage međunarodne re­akcije. Ova nenarodna vlada, koja se samo pomoću grube sile drži na vlasti, nije i ne može biti izraz širokih narod­nih masa, i mi, pomažući vladu dem okratske španije istovremeno se borimo protiv domaće reakcije, za pobjedu slobode i demokracije . . . Opoziciona studentska omladina Beogradskog univerziteta pokazuje svoju odlučnost da

55

ovaj puta, kao i uvijek, uloži svoje napore u borbu za pobjedu ideala mira, slobode, i demokracije.«

Lola u letku Dolje jezuitski Konkordat piše: »Danas, kada se naša javnost uzbuđuje zbog sramnog izglasava­nja Konkordata, mi studenti Beogradskog univerziteta smatramo za potrebno da u ovom sudbonosnom trenutku kažemo svoju riječ. Tačno prije 23 godine carsko i kato­ličko veličanstvo stavilo je nož pod grlo Srbiji poznatim ultimatumom iz koga je proizašao svjetski rat. Danas, po­slije 23 godine, iste mračne sile, fašistički Rim i jezuitski Vatikan, uspjeli su preko svoje jugoslavenske filijale re­akcionarne vlade Stojadinović-Korošec-Spaho da zarobe našu zemlju jednim konkordatom, koji ozbiljno ugrožava najhitnije narodne i državne interese.

Po ovom Konkordatu katolička crkva dobiva tolike po­vlastice da se pored načela ravnopravnosti vjeroispovije­sti čak i sam državni suverenitet stavlja ozbiljno u pita­nje. On omogućava klerikalnu, zaglupljujuću propagandu po školama i stvaranje naročitih udruženja koja će imati za cilj propagandu katolicizma. Po njemu naša država mora da vrati jezuitima sva imanja oduzeta im agrarnom reformom, u vrijednosti od 6,5 milijardi dinara. Uopće, ovaj i ovakav konkordat podređuje potrebe države i po­trebe našeg obespravljenog naroda upravo onim mračnim silama koje su blagoslivljale i talijanske tenkove u borbi protiv Abesinije, podređuje ih Vatikanu koji se i danas otvoreno zalaže za pobjedu međunarodnog fašizma u borbi protiv junačkog i slobodarskog španskog naroda. . . Dolje teror i nasilje popa Korošca! Dolje jezuitski kon­kordat ! Dolje politika saveza s fašističkim zemljama! . . .

56

U letku Za opću amnestiju svih političkih i vojnih osu­đenika, za slobodan povratak svih španskih dobrovoljaca, protiv hapšenja i osuđivanja studenata, 20. studenoga 1939. godine Lola, između ostalog, kaže: »Studentska omla­dina, pridružujući se glasu omladine i naroda, rekla je preko svojih predstavnika da pitanje borbe za opću am­nestiju sm atra pitanjem osnovne dužnosti i časti mladog naraštaja. Nezapamćeno je oduševljenje s kojim su hilja­de i hiljade mladih ljudi istakli svoju spremnost da se bore za oslobođenje svih utamničenih narodnih boraca. I baš onoga dana kada su politički osuđenici u Sremskoj Mitrovici bili prinuđeni da stupe u štrajk glađu i da zahti­jevaju svoje oslobođenje i popravak svog nesnosnog tam- ničkog života, iz hiljada omladinskih srca, snažno kao ni­kada dosad, uz opće klicanje čuo se jednodušan zahtjev: »Opću am nestiju, opću am nestiju ...« »Ukinite zakon i sud za zaštitu države ...«

Mi pozdravljamo am nestiju i oslobađanje hrvatskih nacionalnih boraca, ali ističemo da djelomično učinjenom am nestijom nije ispravljena jedna od najtežih nepravdi diktature, te zato tražimo opću am nestiju svih političkih i vojnih osuđenika. . . Tražimo da se političkim osuđeni­cima vrate građanska prava, kako bi mogli obavljati svoje građanske dužnosti i živjeti normalnim životom kao i osta­li slobodni ljudi u ovoj zem lji. . . Tražimo da se dozvoli i omogući slobodni povratak svim dobrovoljcima španske republikanske vojske iz Jugoslavije, kako onima koji se nalaze u koncentracionim logorima u Francuskoj, tako i onima koji su u zarobljeništvu u Španiji. Ovo zahtijevamo

57

tim prije, što današnje ratno stanje njihov položaj čini još težim i opasnijim ...«

U apelu studenata Beogradskog univerziteta dr Ivanu Ribaru,* čiji je autor također Lola, kaže se ovo: »Gospo­dine, studenti Beogradskog univerziteta sm atraju za po­trebno da Vas povodom posljednjih krvavih događaja obavijeste o pravom stanju stvari na našem Univerzitetu.

Studentska omladina u Beogradu, kao i na ostalim uni­verzitetima u zemlji, već se nekoliko godina istrajno i neodstupno bori protiv svih diktatorskih režima i u toj borbi podnijela je ogromne žrtve. Dolaskom vlade g. dr M. Stojadinovića ona je mislila da će se njen položaj bar donekle promijeniti. Međutim, i studentska omladina isto tako kao i široke narodne mase bila je prevarena u tom očekivanju.

Vlada g. dra M. Stojadinovića nastavila je i dalje po­litiku bespravlja i nasilja, služeći se pritom svim meto­dama prošlih diktatorskih režima. Politički i ekonomski položaj studenata nije se ni ukoliko izmijenio, štoviše, prem a studentima se i dalje provodi nasilje i teror. U opravdanoj borbi za svoje najosnovnije životne potrebe studenti podnose i dalje najveće žrtve, pa daju i svoje živote.

Koliko su lažna i prozirna obećanja g. dra M. Stoja­dinovića o vraćanju demokratskih sloboda i normalizira­nju naše unutrašnje političke situacije vidi se i po tome, što je ta ista vlada dozvolila rad raznim protunarodnim terorističkim organizacijama, pa studentskoj sekciji zavje­reničke i fašističke organizacije POF-a. Ta sekcija, inače

* D r I . R ibar bio je tada prvi po tp redsjedn ik Glavnog odbora Demo­k ra tske stranke.

58

nazvana »Organizacijom nacionalnih studenata« (ORNAS) razvijala je i dalje, uz pomoć policije i drugih mračnih sila našeg političkog života, slobodno svoju ubilačku akci­ju na našem Univerzitetu, pokušavajući da sredstvima brutalne sile i oružja slomi svaki pokret borbene i de­m okratske studentske omladine.

U trenutku kad su svi studenti okupljeni u jedinstve­nom protufašističkom frontu, u borbi za svoje najoprav­danije zahtjeve, za svoja osnovna životna pitanja, za svo­ja prava i slobodu, slobodu nauke i autonomiju Univer­ziteta, pogaženu univerzitetskom policijom, upotrijebili i posljednje akademsko sredstvo — štrajk — ORNAS sa svojih 30, do zuba naoružanih članova pokušava da se suprotstavi volji cjelokupnog našeg studentstva i pripre­mljenim ubistvima slomi njihov opći štrajk. Rezultat ove njihove akcije, neometane od strane vlasti, su i posljed­nji krvavi događaji na našem Univerzitetu u kojem je izgu­bio život, mučki ubijen s 2 udarca kamom u leđa, naš drug Žarko Marinović, student prava, a teže povrijeđeni studenti Jovan ščepanović i Veljko Krgović. To je način na koji je organizacija ORNAS htjela da slomi studentsku borbu, podržavana u tome od vlasti i režimskog ekspo­nenta na Univerzitetu, ozloglašenog rektora Vladimira čorovića. Njima je trebalo da onemoguće tu borbu baš sada kad je ona najsnažnija, je r danas š trajkuju po istim ekonomskim i kulturno-političkim zahtjevima studenti sva tri univerziteta u zemlji, činjenica da je studentska omla­dina svih naših univerziteta jedinstveno nastupila, dokaz je da je njen položaj zaista težak i da joj je potrebna i vaša pomoć.

59

Gospodine,Borba studentske omladine nije usamljena, jer se naj­

šire narodne mase naše zemlje nalaze danas u snažnom pokretu za izvojevanje demokratskih i narodnih slobo­da koje će zadati smrtni udarac svim metodama fašističke i reakcionarne vladavine. Studenti su svjesni da samo tim putem može ići i opća studentska borba i da do rješenja njihovih pitanja ne može doći bez vlade najšire demokracije. Zato se i studentske mase nalaze u prvim redovima ove narodne borbe.

Mi se obraćamo danas vama kao borcu za slobodu i demokraciju i kao prijatelju studentske omladine. Mi vas pozivamo da javno osudite sve one koji direktno ili indi­rektno provode politiku terora, nasilja i ubistava, kako na Univerzitetu, tako i u zemlji. Mi vas pozivamo da javno protestirate protiv pseudodemokracije pod čijim okriljem oružane fašističke bande ubijaju i premlaćuju studente, da žigošete politiku rektora ćorovića i da se solidarizirate sa studentima u ovoj njihovoj opravdanoj borbi« . . .

Jedan od sačuvanih je i dokument koji govori o borbi beogradskih studenata. U njemu se studenti obraćaju pro­fesorima da zajedničkim snagama brane autonomiju Uni­verziteta te da sudjeluju u generalnom štrajku studenata.

»Predstavnici stručnih udruženja Univerziteta u Be­ogradu, povodom posljednjeg događaja u studentskom domu, kad je nad stotinama mirnih i radnih studenata vršeno bezakonje i masovno maltretiranje proglašuju

GENERALNI 5TRAJK NA UNIVERZITETU DA BI ZAŠTITILI RED I SVOJE ŽIVOTE

60

Ova naša odluka usvojena je našim dugogodišnjim nastojanjem da branimo autonomiju Univerziteta i nje­gove modne i slobodarske tradicije. Mi hoćemo da bude­mo slobodna generacija i zato pozivamo Vas gg. profesore i docente Univerziteta da izvršite svoju dužnost koju od Vas traži slobodna nauka te da se pridružite studentima u znak solidarnosti. Istovremeno se obraćamo svim jav­nim radnicim a i kulturnim društvima da pomognu našu akciju za vraćanje pune autonomije Univerziteta. Naši su zahtjevi u tome pogledu slijedeći:

1. Izm jena opće Uredbe o Univerzitetu prem a zahtje­vima studenata, formuliranim na općem studentskom zbo­ru od 8. X II ove godine (Misli se na 1936. godinu, pri­mjedba J. P.);

2. Predavanje svih studentskih domova i fondova u ruke univerzitetskih vlasti te da u njihove uprave uđu i predstavnici studenata;

3. Tražimo da se zakonom zaštiti puna sloboda nauke, rada i udruživanja na Univerzitetu i da se povede ener­gična istraga protiv krivaca koji su kršili autonomiju Univerziteta.

Univerzitetskim vlastima uputili smo 14. XII o. g. sli­jedeću rezoluciju.

1. Da se pohapšeni studenti odmah puste na slobodu i liječnički pregledaju od stručne univerzitetske komisije u kojoj će biti i studentski predstavnik;

2. Da se napadači na Studentski dom s Milićem isključe s Univerziteta i krivično optuže;

3. Da se teroristička organizacija ORNAS (organizacija nacionalnih studenata) rasturi, je r ne odgovara ciljevima postavljenim njenim pravilima.

61

4. Da napadači snose odgovornost za svu domsku i pri­vatnu štetu;

5. Da se svi studenti iz studentskog doma ponovo vrate u dom, izuzev onih koji su sudjelovali u napadu;

6. Da rektor Univerziteta, u znak protesta protiv ma­sovnog teroriziranja redovnih studenata našeg Univerzi­teta, odmah podnese neodstupnu ostavku;

7. Da se promijeni pravilnik studentskog doma u smi­slu njegovog potpunog vraćanja Univerzitetu;

8. Tražimo da se navedeni zahtjevi ispune najdalje u roku od 3 dana;

9. U znak protesta protiv ovakvog događaja koji one­mogućuje normalni rad na Univerzitetu, za koji se akcioni odbor stručnih udruženja uvijek zalagao

OBJAVLIU1EMO GENERALNI 5TRA1K

Gg. profesori i docenti Univerziteta, posljednji put vas pozivamo na suradnju, da zajednički branimo autonomiju Univerziteta!

Prijatelji i borci za slobodu, nauku i kulturu i napre­dak, obraćamo se na sve Vas da potpomognete našu bor­bu protiv ugnjetavanja slobode i nauke.«

Opće je poznato da je ovaj štrajk uspio. Studenti su bili moralni pobjednici. Poslije ovog štrajka, štrajkaški odbor, bolje rečeno Ivo Lola Ribar, pisao je u letku pod nazivom »Studenti« ovo:

»Opći štrajk, koji smo objavili prije 25 dana — 3. IV 1936, boreći se za svoje najosnovnije zahtjeve, donio je našoj borbi očekivani uspjeh.

62

U ogromnoj većini studentske mase primile su ovaj štrajk i aktivno sudjelovale u njegovu provođenju, bez obzira na strahovite teškoće. Proskribiranjem , hapšenjem i prem laćivanjem te ubijanjem pokušavano je sa suprotne strane da se ovaj široki studentski pokret slomi, ali bez uspjeha. H rabro, ne obazirući se na žrtve, studentska omla­dina je pokazala da je svjesna svoje odgovornosti i od­lučna u suzbijanju ovog novog naleta fašizacije na naš Uni­verzitet: pogibija našeg druga Žarka Marinovića, povrede nekolicine drugova, oko pedesetak hapšenja i premlaćivanja u policiji — to je bila cijena kojom smo platili naš uspjeh i na taj način se odužili onima koji su se prije nas borili na ovom Univerzitetu za iste zahtjeve, prvenstveno neza­boravnoj uspomeni februarske žrtve Mirka Srzentića. A činjenicom što su u provođenju ovog štrajka sudjelovale ravnopravno sve grupe dem okratske i borbene studentske omladine u potpunoj lojalnosti i uzajamnom razumije­vanju, dokazali smo ne samo da je jedinstvo akcije prvi uvjet uspjeha, već smo budućim studentskim borbama, pa i borbi naših starijih u zemlji ukazali na put kojim se mora ići u pokretu za ostvarenje najšire demokracije i osvajanje narodnih prava.

Logičan rezultat ove naše borbe bila je ostavka rektora ćorovića, prim oranog da se povuče pred našim zajednič­kim otporom.

Odmah poslije ovog događaja štrajkaški odbor je stu­pio u kontakt s novim rektorom koji nam je dao potrebne garancije da će i ostali naši zahtjevi biti riješeni. TIME JE OVAJ OPCI ŠTRAJK POSTIGAO SVOJ CILJ I MI VAS POZIVAMO DA GA PREKINETE I VRATITE SE SVOME

63

REDOVNOM RADU. Studentski predstavnici nastavit će ponovo borbu za studentske interese u ovoj situaciji, u okviru svoje redovne djelatnosti.

štrajkaški odbor, konstatirajući još jednom visoku svijest studentskih masa koje su aktivno sudjelovale u provođenju štrajka, zahvaljuje ovim putem svima onima koji su se za svoju stvar svestrano založili, ne bojeći se žrtava, progona ni prijetnja. A onima, koji iz neobaviješte­nosti nisu bili s nama, pružamo ruku i pozivamo ih na suradnju, očekujući da su im ovi događaji jasno pokazali gdje je njihovo mjesto te da je jedinstvena studentska borba i studentska solidarnost jedina garancija za ispunje­nje naših zahtjeva i rješenje svih naših vitalnih pitanja. Onima pak, koji su svjesno i zlonamjerno pokušavali da ometu ovaj veliki pokret pa se time identificirali u očima poštenog studentstva s ubicama našeg druga Žarka Mari- novića, a naročito nekim elementima koji bi — kao stranci i gosti na našem Univerzitetu — trebali da se drže po strani, a ne da budu najaktivniji »štrajkbreheri«, obraća­mo pažnju na to, da svjesno studentstvo više neće dozvo­liti njihovo vršljanje i suprotstavljanje našoj opravdanoj borbi.

Mi znamo da su studenti morali žrtvovati od svog re­dovnog rada i štrajkom prekinuti predavanja na Univer­zitetu. Ali studenti nisu mogli dalje podnositi mučno sta­nje na našem Univerzitetu do koga je doveo rektor Ćo- rović. Pod novim uvjetima mi ćemo produžiti rad i dostići ono što smo izgubili, nastavljajući uspješnu borbu za slo­bodu naučnog kulturnog rada.

64

P roslavljen i borci N O B -a : (stoje) V la d im ir Popović, N ik ic a Pejno- vić, Rato D ugonjić i Košta N a d , (čuče) O tm a r Kreačič, dr V lad im ir

B akarić, B ogdan O reščan in i Ivo Lola R ibar

K ratak p redah — Lola i D ragu tin Sajli

Studenti, danas poslije ovog velikog uspjeha studentske mase jedinstvenije i snažnije no ikada stupaju u daljnju borbu za rješavanje svojih pitanja, s nadom u svjetliju budućnost. Disciplina, koju smo pokazali, širina našeg po­kreta, naša solidarnost i zajednički istup, garantiraju nam uspješan rad. Zato, objavljujući kraj ovog pobjedonosnog štrajka, i otpočinjući rad na Univerzitetu kličemo: Slava drugu ža rku Marinoviću, žrtvi naše borbe! živjela stu­dentska so lidarnost! ...«

AKTIVAN I U SUŽANJSTVU

Poslije poznatih demonstracija u Beogradu 1939. go­dine, što su ih priredili radnici zajedno sa studentima protiv tadašnjeg diktatorskog režima Cvetković-Maček, šef beogradske policije stavio je Lolu prvoga na spisak za Bileću. A tadašnji pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Vlaškalin otvoreno je rekao dru Ivanu Ribaru: »Mi ne­ćemo mirovati, dok ne ukrotimo i ne zatvorimo Mošu i Lolu, dok njih dvojicu ne likvidiramo, jer su oni uzročnici razornog komunizma, i dok ne likvidiramo komunistički pokret omladine.«

— I jednog ju tra — sjeća se dr Ivan Ribar — iako Lola nije gotovo nikada spavao kod kuće, našli su ga u mome stanu. Oko 30 naoružanih agenata opkolilo je u noći moju kuću (ona je, kad je buknuo rat izgorjela, a s njome zajedno moja, Lolina i Juričina biblioteka). Odvedoše Lolu, svezanih ruku u lancima, ravno u Glavnjaču, odakle je odveden zajedno s ostalim drugovima u koncentracioni logor u Bileći.

— Sjećam se toga dana kad je Lola odveden u logor, kao da se to jučer dogodilo. Studen, zima, košava. Jutro, 18. siječnja 1940. Odjurio sam sa ženom na beogradsku željezničku stanicu i kupio voznu kartu do obližnje stani­ce, kako bih tačno mogao vidjeti sva lica koja se deporti­raju. Kroz prozor prim ijetih Lolu. On je bio vezan za­jedno s Davidom Demajom, radnikom iz Beograda.

— Spazivši nas — nastavlja dr Ivan Ribar — Lola mi je doviknuo da kreću za Bileću. Reče mi tada, da se po- brinem za njihove žalbe protiv internacije, kako bi se

66

one što prije riješile. Razumije se, žandari i agenti su to prim ijetili. Kaznili su ga odmah, svezavši mu nogu za sa­mo sjedište u vagonu, tako da je sa svezanom nogom i rukom m orao mirovati u hladnom kupeu pod stalnom žandarskom stražom sve do cilja, a ta je vožnja zbog ne­vremena, tra jala više od 20 s a t i . . .

Očevidac, živi poznavalac ondašnjih zbivanja u Bileći, stari simpatizer Partije i nekadašnji kuhar logorskih za­točenika Lazo Kapora, ispričao nam je niz zanimljivih mo­m enata iz tog vremena.

— Ovaj datum uvijek ću pam titi: 19. siječnja 1940. god ine. . . Moje prvo kuhanje. Ali zbog nevremena ne do­đoše logoraši. Prenoćili su na putu u vlaku. Saobraćaj nije funkcionirao. Osim toga, nanosi snijega bili su tako ve­liki da je trebalo i vremena, i snage da se osposobi pruga.

— Što bijaše za ručak? — pitam druga Kaporu!— Kupus s grahom. Bogami — nadoveza Kapora — ta­

nak b i . . .— Kako zatočenici toga dana nisu došli — kaže Kapo­

ra — pitam upravnika Jojića (on je komuniste, zajedno s komandirom žandarske straže u Bileći, Terzićem nazi­vao izdajnicima domovine, a prvi su je izdali, stavivši se kao neprijatelji pod talijansku komandu i kao takvi po­ginuli — prim jedba J. P.) — što ću s jelom.

— Da ga bacim — rekoh m u . . .— Ne — odgovori upravnik. — To fino ostavi, pa kad

dođu onda im daj. Tako je moralo biti.— Kada su zapravo zatočenici stigli u Bileću?— Došli su 20. siječnja 1940. godine, u ju tro oko 10

sati.

67

Bila je to beogradska grupa, a u njenu sastavu nalazili su se drugovi Moša Pijade, Ivo Lola Ribar, Ivan Miluti­nović, Todor Vujasinović i još mnogo drugih, čija je ime­na, kako kaže Kapora, vrijeme izbrisalo iz njegova sje­ćanja. Iza ove grupe pristizale su grupe iz Slovenije, Sa­rajeva i Zagreba.

Među njima nalazilo se i nekoliko žena, kojima je Kapora činio »sitne« usluge, donoseći im vaze sa cvijećem, pegle i si.

Sjećajući se dolaska »poljskih izbjeglica« (tako su mje­rodavni u ovom hercegovačkom gradiću nazivali grupe koje su dolazile u logor) Kapora to ovako opisuje:

— Dva dana uoči dolaska »poljskih izbjeglica«, u Bi­leći je izdana naredba da se onoga časa kad oni budu pro­lazili gradom zabrani svako izlaženje iz kuća, što je kod mještana pobudilo veliko zanimanje. Dvadesetog siječnja, s male željezničke stanice u Bileći, koračala je u pravcu logora povorka ljudi. Ćudna kolona od 25 ljudi vezanih za noge i ruke. Pratilo ju je dva puta više naoružanih žan­dara. To je bio stroj, sapet lancima koji je nečujno, ni­jemo, prolazio kroz pusti grad. Iza svakog prozora duž ceste koja vodi prema logoru, virile su ljudske glave. Znatiželjne oči mještana pratile su pogledom povorku »poljskih izbjeglica«.

U logoru je vladao užasan režim. Kasarna je bila još užasnija. Sa svih strana, iza zidova, zjapile su puške. Ni ptica joj se nije mogla približiti. Jaka straža. A zima nepodnošljiva. Jedna od onih zima kakve se ne pamte u ovom kraju. Logorašima su u ledenici cvokotali zubi. Pro­

68

testi nisu pomagali. Uprava je neumoljiva. Nije logorašima dozvoljavala ni da lože prostorije za svoj račun.

U sobama, u kojima su zatočenici stanovali nikada nije bilo mira. Naoružani žandarmi su kroz njih neprekidno prolazili i smetali. O međusobnom razgovoru da i ne go­vorimo. On nije bio dozvoljen. Pošta nije dolazila, ni odlazila. Barem ne u početku. Kasnije je to već išlo.

Već prvih dana sužanjstva u bilećkoj kazamati, namet­nula se novim zatočenicima jedna misao. Kako uspostaviti vezu s Centralnim komitetom Komunističke partije Ju­goslavije. Uskoro je izabran i logorski komitet Partije, u kojem su se nalazili: Moša Pijade, Ivo Lola Ribar, Ivan Milutinović, Todor Vujasinović i Josip Bosner. Naravno, najpreče je bilo uspostaviti vezu s Beogradom. Ali kako. Trebalo je naći podesno lice. I našli su g a . . .

— Jednoga dana poslije ručka, — kaže Kapora, — meni je prišao drug Todor Vujasinović. Pokušao me pod­m ititi novcem. To sam odbio.

U to je vrijeme cenzura na bilećkoj pošti bila vrlo stroga. Sva pisma su se pažljivo pregledavala. No, pismo, koje su napisali Lola i Moša, nikada nije bilo podvrgnuto cenzuri. Kaporov sin Tomo odnio ga je u mjesto Hum, nedaleko od Bileće, i tako je ono stiglo tamo, gdje je trebalo. Zahvaljujući Tomi Kaporu, CK KPJ saznao je za imena komunista u logoru; za Mošu, Lolu, Milutinovića, Vujasinovića, Pepicu Kardelj i druge. A da bi veza s Cen­tralnim komitetom KPJ bila što bolja, u Bileću je poslan student Miro Popara.

Međutim, partijska organizacija na terenu nije miro­vala. Ona je napravila ovaj plan. Jednoga dana mjesni

69

paroh Vasilije došao je kod upravnika logora Jojića, koji je, uzgred budi rečeno, bio i sreski načelnik. Svećenik je tražio da k njemu, u njegov stan, pusti na ručak nje­govog školskog druga Todora Vujasinovića. On će na nje­ga »utjecati«, da se »prekrsti«.

Jojić je izašao u susret parohu Vasiliju. Vujasinović je s njime uz pratnju žandara krenuo u pravcu njegova stana, gdje ga je Popara već čekao. Vujasinović je dugo razgovarao sa studentom Poparom, naročito o tome, kako će veza između njega i zatočenika najbolje funkcionirati. A to je bilo vrlo važno.

Kako su zatočenici kasnije često išli do izvora rijeke Trebišnjice, najpodesnije sredstvo za vezu bila je »stara šuplja vrba«. U nju su logoraši stavljali pisma, za koja se dalje brinuo Popara (poginuo u ratu i proglašen narod­nim herojem — op. J. P.) Razumije se da su se, zahvalju­jući tome, mogle poduzimati i razne mjere u cijeloj zemlji, naročito u svrhu pritiska na vlast, kako bi se olakšao vrlo težak život logoraša, a istovremeno da im se omo­gući izlazak. Partija ih je tada itekako trebala.

Interesantno je da se drug Kapora najviše sjeća svojih susreta s Lolom i Mošom.

— Uvijek sam im donosio »Politiku«, — ističe Kapora. — Kada bih došao do njihovih soba, Lola bi me odmah sistematski »pregledao«. Zavlačio je ruku u moj rukav i uzimao novine, a slijedeće jutro, kada bih dola­zio k njima u sobe, on mi ih je vraćao. Bile su sve išarane. Neke je članke zaokruživao, potcrtavao i slao dalje s preporukom, što treba čitati. Bio je otvoren mladić. Često mi je, naročito poslije ručka, pričao o politici, socijalizmu,

70

0 revoluciji i budućoj pobjedi, često mi je Lola govorio: »Mi ćemo vas osloboditi. Mi ćemo vam donijeti slobodu.«

Lola je bio prijatelj moga sina, koji mu je po meni slao i neke knjige. Bio je kod njega i u Beogradu. A ovdje u Bileći nisu imali prilike da se vide, osim kad bi ih žan­dari vodili do rijeke. Tada bi jedan drugoga kriomice po­gledali i to je bilo sve.

Iznoseći svoje susrete s Mošom Pijadom, Kapora ova­ko govori:

— Kad su Mošu Pijadu i Ivana Milutinovića »premjesti­li« iz logora u kotarski zatvor, navodno zbog toga, što su oni bili inicijatori i organizatori štrajka glađu, a poslije ih i isprebijali, ja sam otišao u bolnicu kod M oše. . . Bio je u plavoj p idžam i. . . Kad sam došao k njemu, on odmah reče:

— Lazo, bre, ubiše me, m ajku im pandursku . . .— Zatim je Moša skinuo svoj gornji dio pidžame i

nastavio:— Vidi, Lazo . . .Imao sam što i vidjeti. Cijela njegova lijeva strana bila

je plava. Vidjelo se, da su ga mnogo zlostavljali.čudio sam se kako je uopće ostao živ. U onim godina­

ma i onako slab.— Reci Loli Ribaru i drugovima — dobaci drug Pijade

na kraju — što si vidio . . .Stigavši u logor prenio sam drugovima, što mi je Moša

rekao. Uslijedili su ponovo štrajkovi glađu, raporti logoraša1 zahtjevi. Tražili su da se Moša pregleda. Protiv uprave logora podignuta je tužba preko sreskog suda u Trebinju. Ovu tužbu zastupao je d r Ivan Ribar, koji je ovamo do­

71

šao po poruci svoga sina Lole. A Moša se našao u ulozi tužioca.

Na žalost, ovaj proces nije donio Moši i njegovim dru­govima blaži zatvorski režim. Sam proces bio je više for­malne naravi. Na njemu se i nije raspravljalo o onom bitnom. Sve je, naime, završilo po onoj narodnoj: »Vrana vrani oči ne vadi.«

D r Ivan R ibar i A lek sa n d ar Ranković

Lola, prom atrač nogom etne utakm ice izm eđu p ripadnika SK OJA i dom aćih nogom etaša — Bihać, decem bra 1942.

O d la z a k na još jedan zad a ta k . . .

PREDVODNIK MLADIHU RATU I REVOLUCIJI

Vrativši se iz bilećkog logora, Lola podvostručenim sna­gama i radom neustrašivo ulazi u borbu protiv rastućeg fašizma, protiv pakta koji je diktatorska vlada zaključila s Hitlerom. Dana 27. ožujka 1941. godine poveo je omladi­nu na ulice da dem onstrira protiv pakta i da manifestira želju za slobodom i jedinstvom naroda. Poznate su i da­nas njegove riječi koje je toga dana izgovorio na mitingu, poručujući citiranjem stihova pjesnika Đure Jakšića fa­šističkim barbarim a »da će čuti gromove, drznu li se po­ganom stopom da stupe na tlo naše otadžbine«.

Ova, uistinu svestrana ličnost, ličnost Lole Ribara, isti­če se poslije okupacije zemlje kao jedan od rukovodilaca i organizatora oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije. Svibnja mjeseca 1941. godine u Zagrebu on sudjeluje u radu savjetovanja Centralnog komiteta KPJ, na kojem je dana ocjena međunarodne i unutrašnje situacije. Tu je donijeta, također, odluka za priprem e oružanog ustanka. Pod kraj mjeseca lipnja 1941. on u Beogradu rukovodi historijskom sjednicom Centralnog komiteta Saveza ko­m unističke omladine Jugoslavije na kojoj su proučeni za­daci i uloga skojevske organizacije i omladine u vezi s pozivom CK KPJ na oružani ustanak.

Ivo Lola Ribar također sudjeluje na sjednici Central­nog komiteta (Politbiroa) na kojoj je odlučeno da počne oružana borba u svim m jestim a tadašnje Jugoslavije. A to je bilo 4. srpnja 1941. godine. Lola je rukovodio nepo­sredno i nekim akcijam a beogradskih omladinaca u toku

73

srpnja i kolovoza iste godine, radeći ilegalno u Beogradu zajedno s drugom Titom, Rankovićem, Milutinovićem i drugima, sve do rujna iste godine. Tada je krenuo na slo­bodnu teritoriju. Priključio se borbi partizana Srbije.

O tome događaju njegov nam je otac iznio svoja sje­ćanja na ovaj način:

»Iz Užica, gdje je javno govorio na dan proslave ok­tobarske socijalističke revolucije 1941. godine, javio mi je Lola, da sprema moj dolazak na oslobođeni teritorij. Me­đutim, Lola, mada je protiv njega bila raspisana potjer­nica s nagradom onome tko bi ga uhvatio, nije se mnogo zadržavao na oslobođenom teritoriju. On je i nadalje pu­tovao, radeći kao član Vrhovnog štaba Narodnooslobodi- lačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije na organi­ziranju ustanka u Srbiji, Bosni, Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji.

U živom mi je sjećanju još uvijek njegov dolazak po mene iz Zagreba 1942. godine u Zemun. Išli smo iz sklo­ništa na stanicu Zemunsko Polje da bismo ušli u vlak za Zagreb. On s jedne, a ja s druge strane. Odjednom sam vidio, da je zastao kraj nekog betonskog stupa, koji je bio oblijepljen raznim plakatima. Na jednome od njih bila je i njegova velika fotografija, u stvari potjernica. Lola je pročitao oglas, promatrao malo svoju sliku i slatko se nasmijao. Malo kasnije mi je kazao: »Da znaju da sam tu, »lijepo« bi me primili.«

Odatle smo zajedno, razumije se, ilegalno, preko Zagre­ba, Korduna i Bosne, došli do Vrhovnog štaba i druga Tita« . . .

Pod Lolinim rukovodstvom stvaraju se prvi savezi An­tifašističke omladine u svim krajevima Jugoslavije. Nje­

74

govom zaslugom stvoren je i Srpski narodnooslobodilački omladinski savez u Užičkom okrugu 1941. godine. Nje­gova je zasluga što je počela izlaziti u slobodnom Užicu »Omladinska borba«, u kojoj on radi kao član redakcij­skog kolegija. Sličnu dužnost vršio je i u organu CK KPJ — »Borbi«. U spomenutim listovima Lola je pisao ne samo o zadacima mladih, već i o drugim događajima. Istovre­meno je pisao bezbroj letaka, davao instrukcije, davao uputstva i slično.

Centralni kom itet Saveza komunističke omladine Ju­goslavije u suglasnosti s Centralnim komitetom Komuni­stičke partije Jugoslavije donio je početkom studenog 1942. godine odluku o sazivanju Prvog antifašističkog kon­gresa omladine Jugoslavije. Sazivački odbor Kongresa izdao je 20. studenog iste godine proglas omladini i omla­dinskim organizacijama. U vrem enu od 27—29. prosinca 1942. godine održan je u Bihaću Prvi antifašistički kongres omladine Jugoslavije kojem je prisustvovalo 365 delegata iz vojske, s oslobođenog i neoslobođenog teritorija (osim Slovenije i M akedonije), koji su predstavljali više od 100.000 omladinaca i omladinki. Na Kongresu su pročitana tri referata i stvoren Ujedinjeni savez antifašističke omla­dine Jugoslavije. Tom prilikom je izabran i rukovodeći or­gan USAOJ-a — Zemaljski odbor. Kongres je donio organi­zacionu rezoluciju, zatim proglas o omladini svih naroda Jugoslavije i omladini okupiranih zemalja Evrope.

Završnu riječ na tom skupu dao je Ivo Lola Ribar. Ta njegova završna riječ je ujedno i apel »svim borcima na­ših slavnih brigada i divizija, naših junačkih partizanskih odreda«. Tom je prilikom Lola rekao omladini :I»V i ste naš

75

ponos. Vi ste ponos naše zemlje, nada i zaštita naše bu­dućnosti.«

U nastavku objavljujemo ovaj historijski govor koji je imao vrlo snažan odraz na djelatnost omladine u narodno- oslobodilačkoj borbi.

»Drugovi i drugarice,delegati omladine naših naroda!Rad našeg Prvog kongresa približuje se danas kraju.

Došao je čas da donesemo glavne zaključke iz našeg dvo­dnevnog rada, da odredimo glavne smernice naših budu­ćih nastojanja. Šta je pokazao ovaj Kongres?

rb v a j Kongres pokazao je jasno i našem narodu i ćelom svetu, i našim prijateljim a i neprijateljima, jednu novu činjenicu, neviđenu dosad u povesti našeg naroda. Ovaj Kongres pokazao je da se u toku devetnaest meseci rodilo, da danas živi i radi jedno novo mlado pokolenje naše ze­mlje. Ne postoji više ona razjedinjena, zavedena omladi­na, ne postoje više oni mladi koji su držani godinama i godinama u mraku, ropstvu i neznanju, samo zato da bi lakše njima vladali, da bi ih protivnarodne klike lakše preuzele u svoju spregu. To vreme pripada zauvek pro­šlosti. Prošla su vremena kada su razne protivnarodne klike pomoću svojih pandura i agenata, zajedno sa raznim reakcionarnim vođama takozvanih omladinskih organiza­cija, uspevale da među omladinu naše zemlje bace seme borbe i nacionalnog razdora. Ta vremena pripadaju pro- š lostjj

U vatri narodnooslobodilačke borbe, u vatri devetna- estomesečnih napora, tokom devetnaest meseci žrtava i krvi, devetnaest meseci u kojima su ispisane najslavnije

76

stranice naše istorije, iskovalo se novo mlado pokolenje heroja. Naš Kongres, drugovi i drugarice, pokazuje to najbolje. Ooš nikad se nije u povesti našeg naroda, a retko u povesti čitavog sveta, videlo toliko skromnog, upornog heroizma, sam opregora i junaštva, koliko su kroz svoje skromne izveštaje prikazali delegati. U Jugoslaviji je he- roizam postao masovna pojava. I kada smo čuli one dele­gate, one predstavnike naše omladine koji su, do juče još sputavani, progonjeni, držani u m raku i neznanju, robovali bez ikakvih izgleda na budućnost, kada smo ih videli kako ovde ponosno, smelo i zrelo govore o osnovnim proble­mima današnjice i sutrašnjice, videli smo da se zaista ro­dila ta om ladinaj I ne samo to, drugovi [^Pokazalo se u toku ovih devetnaest meseci rata, u ratu i borbi mladih naraštaja naše zemlje, da se heroji ne rađaju, već da he­roji postaju heroji u b o rb j j

Danas na oslobođenoj teritoriji, koja obuhvata petinu naše domovine, živi to novo pokolenje koje je jedinstveno, u kome gori samo jedan plamen ljubavi — za svoju gru­du, u kome živi samo jedna m ržnja — prem a prokletim fašističkim gadovima koji su porobili našu domovinu, u kome živi samo jedna volja, volja za pobedu.

Naša omladina se vaspitavala u krvavoj borbi u našoj Narodnooslobodilačkoj vojsci i partizanskim odredima. Od nekada neukih i nezrelih mladića i devojaka postali su vešti borci, vešti vojnici, mitraljesci, bombaši, postali su jurišnici i udarnici, pred kojima padaju svi neprijateljski bunkeri, bili oni u Livnu, Sanskom Mostu ili Bihaću.

A u pozadini boraca, umesto nekad rascepkane omla­dine naše zemlje, koja je živela u svakom selu za sebe, i za

77

svoju porodicu, je r su takve bile prilike, danas na oslo­bođenoj teritoriji vidimo omladinu koja živi kao celina, razvija se i raste . . .

Drugovi i drugarice, kako je za relativno kratko vrijeme moglo doći do ovoga? Cime se mogu objasniti ove du­boke istorijske promene među celokupnom omladinom naše zemlje.

Za te promene postoji jedno osnovno objašnjenje, a to je uticaj narodnog ustanka i oslobodilačkog rata. To je rad najnaprednijeg dela naše omladine i našeg naroda. Naša omladina je u toku 23 godine života u predratnoj Jugoslaviji bila sputana i obespravljena, bila je držana u mraku i neznanju i to zbog toga što su se vlastodršci, koji su se smenjivali za to vreme, plašili buđenja svesti i borbenog poleta omladine. Ta omladina, kao celina, nije još bila u stanju da ispolji svoje borbene sposobnosti, svoj borbeni elan, da pokaže svoje mogućnosti. Samo je­dan najnapredniji deo omladine u to vreme, samo njen Savez komunističke omladine pod vodstvom Komunisti­čke partije Jugoslavije, vodio je upornu borbu za jedin­stvo mlade generacije, za buđenje i svrstavanje omladine u borbu protiv fašizma. I tada je došla okupacija, došao je slom jugoslavenske države, došao je narodni ustanak.

Šta je pokazala okupacija? Pokazala je da su sve bivše političke partije, sve bivše političke organizacije omladi­ne, sve takozvane službene omladinske organizacije, kao Sokol, Slovenski fantovi, Junak itd, nesposobne za život i borbu, nespremne da služe stvari naroda i budućnosti naše omladine. Vođe tih organizacija ili su pognuli šije pred okupatorom ili su otvoreno prešli u njegovu službu.

78

Među ovim drugim nalazi se i sekretar najveće organiza­cije jugoslavenske omladine — Sokola — Radmilo Grđić, fašistički bandit i otvoreni sluga italijanskih okupatora. I kad vidimo da su takve ljude neprekidno, godinama, stavljali na čelo omladinskih organizacija naše zemlje, onda je danas jasno, zašto su oni sabotirali naš poziv za jedinstvo mlade generacije, zašto su sabotirali borbu pro­tiv fašizma. Omladina je bila izručena na milost i nemilost okupatoru, bez svojih organizacija, bez zaštite. S omladi­nom je ostala jedino naša organizacija koja je u najsvire­p ija vremena istorije naših naroda ostala kao organizova- na celina, odolevši jurišim a okupatora, ostala je uz omla­dinu da je uči, da je štiti i da joj pomogne u borbi — ostao je Savez kom unističke omladine Jugoslavije. U toku 19 meseci borbe, Savez komunističke omladine Jugosla­vije, krvlju je zapečatio svoju vernost narodu i mladoj generaciji našeg naroda. 12.000 članova naše organizacije palo je u borbi za narodno oslobođenje i za bolju buduć­nost naše zemlje. Među njim a su i četiri člana Centralnog kom iteta naše organizacije: Joža Vlahović, radnik iz Zagre­ba, Jovo Stojsavljević, radnik iz Beograda, Đoko Zličić, iz Novog Sada i Budo Tomović, student iz Crne Gore.

Kada je oganj narodnog ustanka, koji je organizovala naša Komunistička partija , zahvatio naše zemlje i rastu­rio u prah i pepeo okupatorske organizacije, sav onaj državni, opštinski, policiski i drugi aparat, koji je služio okupatoru, rasturio je sasvim prirodno i one prisilne, pri­nudne, takozvane omladinske organizacije koje je po tipu hitlerovskih omladinskih organizacija okupator hteo da uspostavi u našoj zemlji. Ni te organizacije nisu pokazale

79

ni jednog delića životne otpornosti, ni jednog zrna životne i borbene snage. A u krajevima koje je zahvatio narodni ustanak, krajevima koje je oslobodile junačko partizan­sko oružje, omladina se, posle sloma okupatorskog si­stema i od okupatora nametnutih organizacija, nije više vratila starom. Izdaje i nesposobnost starih vođa i starih organizacija zauvek su ih pokopali u srcima i mislima na­še omladine. Nema ni jednog slučaja da je omladina na oslobođenim teritorijam a pokušala da oživi te stare orga­nizacije.

f Omladina je stupala putem narodnooslobodilačke bor­be. Uz nju je stupao njen Savez komunističke omladine. Mi dobro znamo da sva ta omladina nije bila komunisti­čka, ali je bila antifašistička i rodoljubiva. I baš zato je pošla putem koji je ukazivala naša Partija i naš Savez komunističke omladine. Postavio se problem organizova- nja te omladine, je r se neorganizovano ne može voditi rat, ne može se voditi borba, a još manje tako velika i teška kakvu danas vodi naš narod. Tada su odozdo, na način koji nikad ranije nije bio uobičajen nikle omladinske organizacije, jedinstvene omladinske antifašističke orga- nizacijejPočeo je da niče Savez mlade generacije u Hrvat­skoj, Narodnooslobodilački savez omladine Bosne i Herce­govine, Osvobodilna fronta omladine u Sloveniji, Narodna omladina u Crnoj Gori itd. Te su organizacije imale kao jedini cilj da organizuju omladinu, da joj pomognu da sta­vi svoje snage u službu rata, u službu svog oslobođenja.

Danas posle poslednjih velikih pobeda naše Narodno­oslobodilačke vojske, posle onakvog razvoja političkih od­nosa u našoj zemlji, kakav postoji u današnjem momentu,

Mih

ajlo

Š

vabi

ć,

Rato

D

ugon

jić

i Ivo

Lo

la

Rib

ar

u Ja

jcu

no

vem

bra

1943

.

_______Jiajui 4e j t i - ^»{*< - >f ?«a. /* * Anytkj^

la d / rto lr>4tn* da. natty droLjrj, ti*6rtj Ju r>ee h ie fdo /t &M-c t

d ru y j ^U. ty r t \ Jo. titdva* . enrto tin « t la in * <rx > *X&.j/«4L,u

(A k lA tn i tv Q .__________________ _ _ _ _ _ ________

'_____________ Rtči i u t tn in e , f i f o y . nutj fa in .- jre, * ( >',________

uMKCA /tty. KcJ je ycuUsvo - tdic A(t j nu J u M <■^ j e frio t d j . <ni n e v e . c K c jL 4n i n o * o a 4*u* y 'a to a

^ g J 4 • ~ i to , cU ytddo 4 f c b u ^ g t c y t ___________________________________________

_________________________M k J ttU . P m b o u * . « t ‘ f J o . 40 1* , AO U vo' <£*■vU rt**-

č>-Qm a . ! / f i t e /*,ve j t ^ X A r t l* i w i ta . - cLra. A c a . d y e . l a * ■/&££& ____

t d fya 4<* tek n^x J> toy u £L' fryU>44* UaZe ' j t Jt/i /& /J —_____

dU < / c U o ^ . j o d n . k*€h fr> > } jjaX o -<hu4<, rn o ^ ty »ttl-n*cc_

ftduyj JiU-ioJ* frf qaj <)<, taka ■ 1Y&4 June* '*<,/* x t &■■«■_- Jh. j t y a b - jie n a bttouuui u i c rut „U jtw A ^ t / y n s t t $!**.,< { 7 / Jo o a f s ,

^' HT M Oyk. jkvoid.Qytmn ć>j£f t Cae~a, y , nu lajt> ^ W 7*' A y.t-A <llh ■**>_■,/

Qj >/£,,. t J t /K t /Kaj tddr t j tye eta dclnonao ejieX / tc-cd J( h j ( 0

i ie K t j 4 in 'i -4 ,ojoU 4( o ,0 tdc+tf* l>x*ae. ncS/ * s* i e

, ieuUL JinSiA 4 iCa"\u, j/r tk \ - X < ^ •

V9jt< 4« /W fH) fa4UK jfl>- fr A j >tsC4 -'*■jfn&u&i-jrtko-ga« U* X & ol SYtLj itio/OoA Mxi/MAkC frHxiX oU broLwe* fa cio^ 4e / /fau ^ ' t ay

da. e)Lo / *&?*■ f{UMi(u< oLi, ft/?-/, -ZuA • Ac^j ci~Ag 1 ^u\Cc<^

t o / t a y tH i -/(J* ! A + d A a . X b t a ^ ( e <*>? & c < A ^

A . a jy h jO s O f t * /y ^ u > o l«{ac> iU u n t u v k C U t t ~ / n - o ^ W . d ,( - .

f o t f r t r j l u - to A /^cLat* - y y g t j ^ a u .

______ Hi <Jyi - t JdL, oUmA4 *sO/nt~;k, - Ooo^*^ je**<j(L M d t y u . je v u>— J* <~>c» / t'itJ-oJjUso X jeo, t ub> 44vc t itjr 'r u f> & , 7 tp~ 'ic-a., t _____

foh*>*tj(f toQ pbQ^ ojvo^ AaA / ____________ ____ .

P osljednja p o ruka ocu .

A ■'■■A*, 4 bJ+HfAni ktijt-k A-o 'Ujfy.* A e j Jna^ca, jruno-t An/ytU iK iitj».,JrM j t k * o fro A J vrj Cć-uo, snuA***, Kcxxa* ~ Jiatc Jo • j /A a

i'ifi.' d&,'kA fr*. et*l, X *64'”' ju u * fro-lcya^X. dt+uttriH*. tf /e /________Jit not. n*yc tn\A r ' 0% f<>/ a o c*t»a. tvoJik ✓?, f/H Uo^t a .

J tcMOL J/mfy*. na\(. 'JCo-rtL jy-K+UUvA Jrat-u- H>. OtrArA* c caj tCVfTUrh jet ’ 1'h, '*ai f i' te * , J/>i » Xao ocjenu**, u yug*>**' to i / - c A .

srUtAjoM* C'je je j 'X /v y e h*i hoU*______________________________________________

.00lot je , djtn TtoXso 'r* j j e 'tfc 'yu*c>4* j t rA a . o n m com* \kj04* clt. X A £io UJ/Jt At- X '%**> 4om< - A ^ tUu+oo fitac Pit ta+io

>Hj f »<' LdjOod Vfr&^-A /too ofc J t Ac OtOQ disCJ-. f ah*y,H * 4-4h-i/j. J t yrbjQ / t ^ £■ ,Jf3 y})f 'toy £044*0-4 / A Hc-4y £■<-*/ h-c ,

*4t' JW doU OaoA A t OA. 4400 JtsUuO Sla c/'*af/Vi tOs* ~djq.c iovfX. ' j( Iju-O-X txACHt JO'WC*. _____________

( OU/J y u f ~ / / v i t 'h a je C>u/<>ttr7 s\' <■ A tj* , oU-X h a y < J ^/>l<x J k , ^ l/0jj ' t&K Ae luo-g**.’ '**/ ''ntatcj -4f S / j r

j X ? l y i io -4 - J a k e - taX h.oiM i lo r ty y ie . - 'j-OUt<-o /->££•. A ( (-e tc-c t -c y - 'i-

■; > /' jt- yuout.jm. 4*j" i-yuraa 4* ct-j £ A j a A '~K ’ ! -h . . . . . ■.* -SS4L JusM feat do 4-Uvc U 4yć&,ei / tixa n / ~ - A

/ td+Ui l ■niO.mMU) X J * U*( toCy'^c '1 r f t . ’tax,jjM -j ~ ku U llivit dip (A /OAnjiOCt As ai+A*' <■ 6-4. c.

Ojl d'Kli'(■ <4,0 KO-CU4U tz d l OvmoJ ttvoyry 'TKOUCX*. fh<* Vft'/Cu d-tH.e-4 ‘/ 4 /k-4-q(. ATiktyOooK. t'Tsvy JtolxH*. -d^tf

t*t> Jttvv 4* it yjek cutna J tU faL - tv iW , ^ / r j j dvjo, A A 4

| i^ci/it i A* iqK , U Oi tOUji J\-'iCoi'tvicX.i,'n jo-ctu, j / haX 1 A<"A j ixscd.'J*+v } 'hmotj '?*tjpi*C4.u oUaj, -hkte{ /_

^Alootrjo

d o m o v in i.

mi vidimo da se nalazimo na jednom višem stupnju bor­be. Za nama stoji bogato iskustvo. Do juče neiskusni, sino­vi i kćeri ove zemlje stekli su iskustvo, prekalili se u borbi. Do juče nepismena, naša omladina naučila se pi­smenosti u vatri rata i ustankaJ^Janašnji ciljevi i zadaci, koji se postavljaju pred nas, koji se nalaze pred čitavom omladinom, zahtevali su i zahtevat će još jednu čvršću organizaciju, još celovitiju organizaciju naše omladine, jednu još smeliju dalekovidniju i zamašniju taktiku u svim našim akcijam a u ovoj bo rb ijD a bi se to ostvarilo, sastao se, između ostalog, i ovaj naš Prvi antifašistički kongres omladine Jugoslavije. Priprem e za Kongres i uspe- si pretkongresnog takmičenja, naročito u nekim krajevi­ma Krajine, Like i Korduna, dali su jedno dragoceno iskustvo. Pokazalo se da su na današnjem stupnju borbe one akcije koje im aju opći zamah i karakter, koje obu­hvaćaju sve krajeve, jače i efikasnije, da donose veće re­zultate, nego one koje su ograničene na jedno selo, opšti- nu ili okrug. Pored toga, ne treba smetnuti s uma ni da izvan ove naše teritorije postoje još ogromne mase omla­dine koje zbog okupatorskog terora, zbog laži i podvala, još nisu mogle da stupe aktivno u naše redove. Potrebno je pomoći toj omladini, pokazati joj veliki prim er jedin­stva, ne samo jednog kraja već prim er jedinstva i snage cele naše omladine, prim er snage koju može da da samo jedinstvo. To su razlozi da na ovom našem Prvom kongre­su povučemo izvesne konkretne zaključke.

Pred nama je zadatak, a raspoložive snage i dosadašnja iskustva naše omladine, onakve kakvu smo je videli, u potpunosti nam omogućuju da danas ovde u Bihaću, na

81

Prvom antifašističkom kongresu, stvorimo još širu i moć­niju organizaciju ujedinjenjem svih snaga mlade genera­cije naše zemlje. Na nama je zadatak da ujedinimo sve one organizacije koje danas još postoje u mesnim, seo­skim ili opštinskim razmerima, da ujedinimo sve organi­zacije kao što su Savez mlade generacije, Narodnooslobo- dilački savez omladine Bosne i Hercegovine itd. u jednu jedinstvenu celinu. Neka odsada sva omladina naše zemlje, a naročito sva omladina oslobođene teritorije, čije orga­nizacije možda obuhvataju već preko sto hiljada mladih, bude obuhvaćena jednom jedinstvenom organizacijom. Ta organizacija treba da se rodi iz ovog Kongresa. Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije treba da bude ona poluga preko koje će naša omladina ujediniti sve svo­je napore i staviti ih u službu ustanka, u službu naše sutrašnjice i oslobođenja naše domovine. Ta naša organi­zacija treba da bude organizacija bratstva omladine naše zemlje u borbi protiv fašizma, treba da diše nemilosrd­nom mržnjom prema izdajnicima našeg naroda, mržnjom prema nenarodnim klikama koje kuju zavere protiv našeg naroda. Taj savez treba da bude ubojito oružje kojim ćemo nastaviti našu borbu i kojim ćemo je pobedonosno završi­ti. Taj je savez antifašistički i narodnooslobodilački. To je savez u čijim redovima treba da se nalaze svi rodoljubi, omladinci i omladinke naše zemlje, komunisti i svi drugi, bez obzira na veru i političku pripadnost. Eto karaktera i zadataka jednog takvog saveza za koji pre nekoliko me­seci situacija još nije bila zrela, ali za koji je danas posle ovog Kongresa sazrela, i više nego sazrela. Odlaganje tog

82

zadatka išlo bi na štetu narodnooslobodilačke borbe i naše budućnosti.

Drugovi i drugarice, kao što smo rekli, omladina naših naroda prošla je kroz surovu školu rata, surovu školu bor­be. Ona je u njoj naučila mnogo, ali to još nije sve, to još ni izdaleka nije sve, je r mi hoćemo, možemo i moramo još više da naučimo. Na nama je zadatak da se oslobo­dimo, da našu omladinu oslobodimo od svih onih ostataka teške prošlosti koje su sa sobom nosili protunarodni re­žimi u toku 23 godine. Da se oslobodimo neznanja, mraka, nenaviknutosti na planski rad. Da se oslobodimo toga i da krenemo novim putem, da zaista postanemo novo mlado pokolenje. Mi smo pokazali čuda omladinskog junaštva i samopregora. Danas mi hoćemo da umnožimo ta čuda, ali pored njih hoćemo da pokažemo i čuda organizacije, plan­skog rada, za dobrobit naše domovine i naših naroda. To su naši zadaci, to su naše dužnosti. To su zadaci koje s ovog velikog mesta, s našeg Prvog antifašističkog kongre­sa treba svi da ponesemo u najšire redove mladih ljudi i devojaka naše zemlje.

Drugovi delegati,Obraćam se u prvom redu vama, drugovi borci naših

slavnih brigada i divizija, naših junačkih partizanskih od­reda. Vi ste naš ponos, Vi ste ponos naše zemlje, nada i zaštita naše budućnosti. Budite još čvršći i uporniji. Bo­rite se, je r znajte da time čistite put sebi i sutrašnjici naše generacije!

Omladino u pozadini, ti moraš još jedinstvenije još složnije i još napregnutije nego do sada ujediniti sve svoje napore i staviti se u službu fronta!

83

I, na kraju, obraćam se vama, drugovi iz okupiranih krajeva naše zemlje! Vi, od kojih su neki išli po nekoliko stotina kilometara donoseći nam pozdrave od naših dru­gova koji čame pod jarmom fašizma, vi koji ste došli iz krajeva gde se proleva krv naših najdražih pod petama fašističkih krvoloka i njihovih domaćih slugu, vi, koji ste došli da nam donesete pozdrav od legija neznanih junaka koji vode borbu po gradovima, uništavajući naše zajedni­čke neprijatelje, i na taj način pripremaju oslobođenje, podrivajući zgradu tamnice za našu omladinu, prokletu zgradu Hitlerova »novog poretka« u kojoj čame narodi Evrope — ponesite s naše slobodne teritorije pozdrav va­šim drugovima od boraca naše Narodnooslobodilačke voj­ske i svih učesnika Kongresa iz pozadine, i kažite im: znaj­te da vas nismo zaboravili, da mislimo na vas i da nećemo štedeti ni poslednju kap krvi, dok vas ne oslobodimo i ne srušimo onu zgradu terora u kojoj vas danas drže.

Drugovi i drugarice, došli su odlučni časovi naše borbe. Neprijatelj je još uvijek jak. Trebat će još mnogo napora Ali neprijatelj je već pokoleban. Treba sakupiti sve snage i svu energiju. Treba sakupiti sve znanje i junaštvo da bismo mu što pre zadali smrtni udarac. Treba, drugovi i drugarice, pogledati: Hitlerovi su časovi odbrojeni. Lomi se njegova zgrada. Kao vulkan pod njegovim nogama već se trese »nova Evropa«, u koju je on zatvorio narode. Bli­zu je čas slobode, blizu je čas kada će, prema rečima naše sovjetske braće koje su nam uputili pre dva dana, nad ovom izmučenom i iskrvavljenom zemljom sinuti veliko sunce slobode.

84

Napred u borbu, drugovi! Napred u borbu, omladino naše domovine! Budi dostojna svojih predaka, dostojna svog naroda! Smelo napred u borbu, smelo napred ka pobed i!«

Time se ostvarila davna zamisao druga Tita o radu s omladinom, ostvarile su se Loline ideje, koje je on posta­vio još 1937. godine, kad se nalazio na čelu Centralne izvršne omladinske komisije. Od tada, pa sve do svoje tragične pogibije, odnosno dok nije oslobođen dužnosti sekretara CK SKOJ-a od strane CK KPJ zbog izvršenja drugih zadataka, Lola se neprekidno nalazio na čelu bor­benog i revolucionarnog Saveza komunističke omladine. Jedan od najbližih Titovih suradnika, bio je sposoban kao rijetko tko da među omladinom razradi Titove direktive, i rastum ači njihov duh. To je poznato svakome. A to nam najbolje potvrđuje i ovaj podatak. Lola je uveo više od 30.000 članova SKOJ-a u oslobodilačku borbu, a predvodio je više od stotinu tisuća mladih u bespoštednim okršaji­ma R evolucije. . .

85

UVIJEK NA ODGOVORNIM ZADACIMA

Od prijema u članstvo SKOJ-a i Komunističke par­tije pa sve do svoje smrti, Lola se nalazio na odgovornim zadacima. Svojom izuzetnom ličnošću, punom snage, ra­zumijevanja i volje za radom, čvrstim karakterom i ra­nom zrelošću, ljudskom i političkom — on je bio u sta­nju da rješava i najkompliciranije zadatke. I Partija, ko­ja je trebala upravo takve ljude, nije ga štedjela. Uz naj­bolju volju, ona to onda i nije bila u stanju. Slala ga je iz zadatka u zadatak, sa sastanka na sastanak, s jednog kraja zemlje na drugi.

Među najodgovornije zadatke s kojima se Lola suočio u svojoj partijskoj djelatnosti, pripada pružanje pomoći u razradi partijske linije i organiziranju NOB-e u Hrvat: skoj^ Taj je zadatak bio povjeren njemu i drugu Edvardu Kardelju. Donosimo izvatke iz Lolina pisma, upućenog drugu Titu (o kojem se danas malo zna), a u kojem on govori o tom svom radu. Pismo je pisano 17. ožujka 1942. godine, a potpisano je sa šifrom »Fišer«*, što je bilo Lolino ilegalno ime.

»Za StarogDragi T. T!Iako još nemamo odgovora na zadnja pisma, koja smo

Ti uputili, ipak Ti se javljam da Te obavijestim o daljem razvoju ovdje, kao i novostima iz raznih krajeva. Nemoj se čuditi što ovaj puta opet govorim u »jednini«, ali sam

* Im e F išer uzeo je Lola po vlasnici in stitu ta u M ontreu (Švicarska), kojeg je Lola zajedno s Juricom od I I I razreda gimnazije redovito po. sjećivao.

86 )

od prije 10 dana ovdje sam jer je Bevc (ilegalno ime dru­ga K ardelja) otputovao na neko vrijeme u svoj zavičaj. No o tome kasnije.

U samom Zagrebu poziv vlasti za prijavljivanje, tobo­že zbog »utvrđivanja očevidnosti«, a u kome se prijetilo prekim sudom, svršio je tako da su morali po drugi puta objaviti »naknadni poziv«. Nedolazak je i ovdje bio velik. U selima oko Karlovca od 173 pozvana u vojsku pred neki dan, samo tri (slovima tri) su došli. Treba, naravno, imati na umu da je ovo rajon akcije partizana. Ali i iz drugih krajeva javljaju se slične cifre. Još jednom se pokazuje da samo od sposobnosti naših organizacija, a u prvom redu naših odreda u Hrvatskoj da se povežu s masama vojnih obveznika i uključe ih u svoje redove, zavisi kako će pro­ći mobilizacija. U tu svrhu, naročito smo to još jednom podvukli svim organizacijama i štabovima odreda, i ovih dana izdali baš poseban proglas upućen vojnim obveznici­ma, vojnicima i oficirima s pozivom bojkota mobilizacije i prelaska u partizane. Proglas je potpisao Glavni štab Hrvatske.

Što se tiče partizanskog pokreta u Lici i Kordunu, na­stavljaju se žestoke borbe. Pruga Zagreb—Split ne radi dalje od Gračaca već mjesec dana. Primorski partizanski odred koji broji oko 1000 ljudi također ima uspjeha, ali je u vrlo teškom položaju zbog hrane i m orat će se finan­cijski pomoći. U zadnje vrijeme ustaše šu otpočele i veću »akciju čišćenja« u Slavoniji s glavnim ciljem da prije proljeća očiste taj teren i spriječe sjedinjavanje partizana iz Slavonije s onima iz Korduna i Krajine. U tu svrhu su obrazovali posebni zdrug« (vrag bi ih znao, što im je to;

87

valjda neka g rupa!) ustaških i domobranskih snaga kome je zadatak da popali i pokolje srpska naselja i živalj u dolini Save i do Papuka te obračuna s nama. Zadnjih dana vode se već žestoke borbe oko Daruvara i Čazme, tako da momentano nemamo veze s našim Slavonskim štabom. Prišli smo preko Partije i aktivnijem formiranju partizana u Zagorju. (Zagrebačka operativna zona po va­šoj ranijoj podjeli). Do danas su formirane čete kraj Va­raždina, kraj Kalnika i na Žumberačkoj gori. Prema zad­njim vijestima, gore spomenute čete izgleda da su posljed­njih dana već u borbi. Kod njih je akutno pitanje nesta­šice oružja.

U pogledu veza s vojskom još je slabo, iako postoje znatne mogućnosti. Ipak, postignuti su prvi uspjesi. Ovih je dana jedan satnik iz Zagreba sa dva vojna kamiona i desetinom vojnika, dva sanduka municije i mitraljezom mirno izišao iz grada i došao do partizanske čete koju smo mu ranije označili. Već je u borbi. Njegov prim jer imao je silan odjek u kasarni, tako da je to glavni predmet razgovora i, naravno — istraga vlasti. S druge strane, po­hvatane su i neke veze koje će nam biti vrlo značajne u pogledu informacija. Jednu od tih informacija — precizan plan dislokacije njemačkih trupa u NDH — vam šaljem, a poslat ću vam i dislokaciju domobranskih i ustaških jedinica, kao i druge stvari koje budemo dobivali i koje će baš vama biti od koristi.

Napokon je provedeno »evakuisanje« hrvatskog čače (misli se na CK KPH). Odavde je otišao Vlado Španac (nadimak za druga Vladimira Popovića) s kojim smo se prethodno o svemu detaljno dogovorili, a pored njega smo

V je ra n drug u mnogim opasnostim a

N a z a d a tk u : Lola i M ilo je M ilo je v ić , danas g en e ral-p u - kovnik J N A

Sve je b ilo sprem no. A vion je treb a lo da p o le t i . . .

A onda se iznenada po jav io n ep rija ­teljski av ion i spustio snop bom bi, fa ta ln ih . . .

R azoreni av ion u kojem je poginuo Lola na G lam očkom polju

uspjeli zadnjih dana na razne strane poslati i oko 35 ugro­ženih drugova koji su ovdje provaljeni i dugo se već krili, s Vladom smo se dogovorili da se na terenu Glavnog štaba za H rvatsku uspostavi i sekretarija t hrvatskog čače; od njega, Vlade »mrtvaca« (ilegalno ime druga Vladimira Bakarića), koji je već duže tamo i još nekoga od članova plenuma CK, koji su tamo. Dakle, oni će tamo biti poli­tički centar, izdavati »Sić« i »Vjesnik« itd. Ovdje u Zagre­bu ostaje pored m jesne organizacije i njihov povjerenik koji će služiti kao posrednik između njih i organizacija u sjevernom dijelu Hrvatske, a osim toga politički po­m agati ovdašnji MK. Kod toga je dobro došla decentra­lizacija, koju smo proveli stvaranjem povjereništva hrvat­skog CK za Slavoniju, a o kojoj sam vam već javio, pa će Zagreb biti dosta rasterećen u pogledu veza.

Ono, što je ovdje u Zagrebu potrebno, to je, samo dva — tri dobra i provjerena druga koji će pomagati povje­reniku u njegovu poslu. Stavili smo u zadatak da takve ljude, nepoznate ovdje, pošalju iz partizanskog rajona. I eto tako smo poslije Beograda »degradirali« i Zagreb. A bilo je i k rajn je vrijeme.

Imamo novih vijesti iz Dalmacije, s kojom smo uspo­stavili vezu. Prema njihovu izvještaju i m aterijalim a se vidi da tamo drugovi dosta aktivno rade i da je masovno raspoloženje dobro. I tamo su imali (u Splitu) jednu težu provalu koja je odnijela gotovo polovinu m jesne or­ganizacije, a s njom i jednog od rukovodilaca — Borića (Ivana Lučića-Lavčevića). Osim dvojice, trojice provokato­ra i izdajnika, ostali su se dobro držali. Velika je nesreća što je kod Borića prilikom hapšenja, pala u ruke i kopija

89

njegovog decembarskog pisma hrvatskom čači, u kojoj se govori o Brki (Radi Končaru). Tako su Talijani, napokon, provalili ovog i sada ga već muče i saslušavaju. Drugovi iz Splita javljaju da je tako propala i zadnja mogućnost da ga izvuku: mi smo im poručili da pod svaku cijenu uhvate neke talijanske više oficire i funkcionare i da ih ponude u zamjenu.

S druge strane — masovno raspoloženje u Dalmaciji je dobro. Ono dolazi do izražaja u demonstracijama na­roda, naročito žena, protiv gladi i napadima na skladišta hrane (u Makarskoj i Starigradu na Hvaru), zatim u ma­sovnoj sabotaži radnika (paljevine u jadranskim brodo­gradilištima koje su nanijele štete od 3,000.000 lira; rad­nici rudnika boksita u Drnišu smanjili su proizvodnju za 60% itd.). Partizanski pokret počeo je bolje da se razvi­ja. Tako je mali Sinjski odred postao jak partizanski ba- taljon koji se sastoji od 3 čete od po 80 ljudi. Formirana je i jedna četa u Kninu. Šibenski odred broji 300 boraca. Ove partizanske snage nalaze se i u akcijama, od kojih su najznačajnije: sukob kod Makarske pred mjesec dana u kome su naši zarobili 6 ustaša i 15 finanaca i zaplijenili jedan brod hrane. Zatim akcija Solinskog odreda u Du­gom Polju 30. I prilikom kojeg su napadnuta i zapaljena 2 talijanska kamiona, posada pobijena, uništeno 150 te­legrafskih stupova itd. Treća četa Primorsko-dinarskog odreda napala je i likvidirala žandarmerijsku stanicu u Tijarici, porušila dva mosta, uništila vodovod koji snabdi­jeva Sinj vodom te zadobila veći plijen. Poslije akcije ovoj se četi pridružio Ljubo Ivandić, poštanski činovnik iz Jabuke, sa 620.000 kuna, koje je digao s pošte (bravo!).

90

Talijani se navodno sprem aju na obimnije akcije pro­tiv dalm atinskih partizana koji im postaju sve neugodniji. Oni koncentriraju trupe u Splitu i Dubrovniku (navodno u svemu 4 divizije, ali, mislim, da će broj biti pretjeran). Talijani su u stalnim pregovorima s Dražinim ljudima, i čini se da su s njim a sklopili sporazum.

U pogledu partizanskog pokreta stvoren je Dalmatinski štab. Po njegovu sporazumu sa štabom partizana u Drva­ru, bosanski srezovi Livno, Bugojno, Glamoč i Tomislav- grad došli su u vojnom pogledu pod kompetenciju Dal­matinaca. Zato se i njihov odred sada zove »Dinarsko-pri- m orski partizanski odred«. On obuhvaća i dva sinjska ba- taljona, čete u Kninu, Solinu, nad Makarskom, te odred kod Šibenika od kog su 200 boraca prešli na teritorij Ličkog štaba, po njegovu pozivu, i dobro se bore. Odred iz Južne Dalmacije stavili su pod komandu Južno-herce- govačkog odreda. Inače, oni sad im aju partizansku vezu s Drvarom, ličkim štabom, a preko njega i Glavnim šta­bom za H rvatsku — to je sad veza i za hrvatski CK — a preko južno-hercegovskih snaga, mogli bi urediti i direkt­nu vezu s vama. Mislim da bi to bilo vrlo korisno, budući da je Dalmacija baza iskrcavanja talijanskih četa koje mogu da budu upućene i na vas. U svome pismu obratio sam im pažnju na sve to i postavio zadatke da učvrste sve te partizanske veze. U perspektivi povezivanja parti­zanskim putem od vas, sve tamo do Like, to je već znatan korak naprijed. Dalmatinski drugovi traže sposobne vojne kadrove. Možete li vi šta učiniti za njih?

Već smo zadnji put opširno pisali, kakav je naš polo­žaj ovdje, naročito, u vezi s provalom. Na žalost, on se

91

nije ni malo poboljšao. Nemam ni čestitog stana, ni česti­tih dokumenata i prosto naprosto živi se »na sreću« iz dana u dan. A, međutim, postaje sve nezgodnije zbog mo­bilizacije, kontrole vojnih dokumenata itd. Pored toga, prema svim obavještenjima, sprema se nov talas blokade i racije u Zagrebu kojim ustaše imaju nam jeru »pročistiti« grad do kraja. Sprema se — navodno, hapšenje još 2—3000 ljudi.

Najgore je u svemu i to, da Gestapo izgleda, zna za mene da sam tu.

U vezi sa svim tim Bevc i ja sporazumjeli smo se pri njegovu odlasku da, u slučaju ako ne uspijem u najkra­ćem roku izgraditi ovdje neki bunker i dobiti solidne pa­pire, napustim za neko vrijeme Zagreb. Mislio sam da odem s njim gore, ali nema nikakvog smisla da oba bu­demo tamo, pa smo odustali.

U svakom slučaju ja ću pokušati do kraja da ostanem i da izgradim mogućnosti za opstanak. U slučaju da bu­dem prim oran na povlačenje, osigurat ću prethodno veze i drugo, naravno! — Skočit ću vjerojatno do Sarajeva, pa ako imaju i dalje dobru vezu s vama, možda i do vas. Gledat ću na svaki način da ne dođem (iako bih vas vo­lio sve vidjeti i porazgovarati)! — ali može da se dogodi da se iznenada pojavim.«

Fisher

92

POSLJEDNJI POZDRAV JUNAKU

Listopada mjeseca 1943. godine, kako smo već naprijed rekli, CK KPJ oslobodio je Lolu dužnosti sekretara Cen­tralnog komiteta SKOJ-a i odredio ga za šefa prve naše vojne m isije u inozemstvu. Misija se 27. studenog trebala prebaciti avionom u štab savezničke komande za Srednji istok — u Kairo. I došao je taj dan, taj trenutak. Prva vojna m isija u sastavu Ivo Lola Ribar, Vladimir Velebit i Miloje Milojević, stigla je 27. studenog* na Glamočko polje.

I dok su motori zaglušno brujali, iza brda na Glamoč­kom polju pojavio se jedan njemački izviđački avion. On se u brišućem letu ustrem io na »Dorniera 17«, daleko snažnijeg, ali nemoćnog na zemlji. P rvaBom ba pala je na 200 m udaljenosti od aviona, a onda sve bliže . . . Odjek­nula je prva detonacija, druga, treća, četvrta. U času, kad je Lola iskočio iz aviona na desetak m etara od njega eksplodirala je posljednja bomba. Tu, kraj aviona, smrtno je pogođen Lola.** S njim zajedno nastradali su od komada bombi engleski oficir, kapetan Knight, m ajor Weatherly i jedan naš partizan.

Bila je to iznenadna i neočekivana smrt. Mnogi borci začuđeno su slušali te večeri dnevni izvještaj Tanjuga (te­

* Lola je odlikovan O rdenom N arodnog he ro ja 18. XI 1944. godine. Taj orden , na lazi se danas u v itr in i d r Ivana R ibara u Dem ctrovoj ulici 3 u Z agrebu.

** Na G lam očkom po lju , n a m je stu gd je je na strad a o Ivo Lola R ibar, p ronađena su 4 no tesa p u n a predbiljeS ki, njegov upa ljač , te rm om etar i ručn i sa t. Svi ovi p red m e ti nalaze se u sta n u d r Ivana R ibara. A no tesi, puni po litičk ih p red b ilješk i, poh ran jen i su u h is to rijsk o m a rh ivu u Zagrebu.

93

legrafske agencije nove Jugoslavije) u kome je objavljena smrt Ive Lole Ribara. Zamro je smijeh, veselje. Nastupila je opća žalost. Čitajući saopćenje povodom Loline smrti, borci su na frontu, u borbenim redovima, na odmoru, susprezali jecaje, ali su tvrdo odlučili da dolično osvete svog omiljelog druga. I ta ih misao nije napuštala sve do krajnje pobjede.

U borbenim redovima, na odmoru, u grupicama su se čitali Tanjugovi bilteni br. 23 od 4. prosinca 1943. godine. U njemu je pisano: »Pre nekoliko dana poginuo je Ivo Lola Ribar, vođa jugoslavenske omladine.

Lola Ribar uzdigao se još odavno, pre rata do omilje- nog vođe sve rodoljubive i napredne omladine u Jugosla­viji. Od 1937. pa do pre kratkog vremena, kada se primio drugih dužnosti, bio je sekretar SKOJ-a. Također od 1937. pa do svoje smrti bio je član CK KPJ.

Od onoga dana kad je prišao komunističkom pokretu pa do svoje tragične smrti, bio je neumorni radnik na okupljanju nove napredne omladine u borbi za njenu lepšu budućnost, bio je partijski radnik koji nikada nije znao za odmaranje u izvršavanju zadataka koje su mu postav­ljali Partija i omladina. Takav je bio u godinama pre rata, kada su omladina i KPJ imali da se bore pod najte­žim uslovima u reakcionarnoj Jugoslaviji, takav je bio u dve i po godine narodnog ustanka. Dva puta je u toku te dve i po godine išao s oslobođene teritorije u ustaški Zagreb, baveći se tamo po pola godine i više, pomažući vodstvu KPH. U isto vreme, dok je ustaška propaganda u svojim glupim proizvodima, uzimajući baš njega za pri­mer, govorila o salonskim komunistima, o gospodskoj

94

djeci koja su otišla u komuniste, nije ni slutila da Lola radi u srcu »ustaške države«, na rušenju te nakazne fa­šističke tvorevine, ne bojeći se sm rti koja ga je vrebala na svakom koraku. Lola Ribar um ro je mlad, ali je ogrom­no njegovo delo koje je on dao kroz samo desetak godina političkog rada. Njegova sm rt predstavlja nenadoknadivi gubitak ne samo za K om unističku partiju i omladinu, nego za čitavu novu, dem okratsku Jugoslaviju koju je toliko voleo, za koju je toliko uradio, i za koju je život položio.«

^O dm ah poslije tragedije posm rtni ostaci Ive Lole Ri­bara preneseni su iz Glamočkog polja u Jajce, i tu su čekali na završetak historijskog II zasjedanja AVNOJ-a. Sekretar CK SKOJ-a prisustvuje ovom značajnom zasje­danju i prati njegove odluke, ali mrtav, u kapelici groblja u Jajcu.

Kad je završilo zasjedanje, 30. studenoga uveče, pred kapelicu su došli svi njegovi drugovi, svih 280 delegata — članovi Centralnog kom iteta KPJ, članovi Nacionalnog ko­miteta, suborci, vijećnici, vojni rukovodioci i Lolina omla­dina, za koju je on rekao: »Vi ste naš ponos. Vi ste ponos naše zemlje, nada i zaštita naše zemlje.«

Tu je bio i maršal Jugoslavije Josip Broz Tito. Grobnu tišinu prekinuo je snažan glas oca i borca dr Ivana Ribara, koji je došao da se oprosti sa svojim sinom Lolom. Prije njega oprostio se u ime CK KPJ s Lolom drug Moša Pijade.

Sine, hoću da i ja, tvoj otac, — rekao je dr Ribar — kažem nekoliko riječi nad tvojim kovčegom. Kada si bio mali, ja sam te odgajao, a kasnije, u višoj gim­naziji, pustio sam i tebe i tvog mlađeg brata Juricu, da se slobodno razvijate. I vi ste pošli svojim putem. Novim

95

putem. Ti, Lolo, često si mi, kada smo razgovarali govo­rio: »Nikakva žrtva za domovinu nije velika« . . . I ja, tvoj otac, danas, nad tvojim kovčegom ostat ću, tvrd i hrabar cijeneći svu tvoju i tvog brata žrtvu za domovinu.«

Te večeri, te noći kiša je sipila. Borci, kao da to i nisu osjećali. Oni slušaju riječi hrabrog oca, koje dirljivo odjekuju.

— . . . I danas, u teškom času, zaklinjem ti se, sine, da mi ni odsada nikakva žrtva za domovinu nije i neće biti teška. Tvoja i Juričina smrt, vaša smrt, djeco moja, za mene kao oca je težak gubitak. Ali vi ste pali za domo­vinu, ja to shvaćam. Vi ćete, Lolo i Jurice, sinovi moji, u meni vječno živjeti. Ja ću nastaviti putovima, kojima ste vi pošli i išli.

Podrhtavale su usne b o raca /a u očima su im blistale suze. Suze za Lolom, Juricom, za ožalošćenim, ali hrabrim ocem . . .

Nakon toga je Lola položen na kamion i otpremljen u Grmeč planinu da tamo mirno počiva i čeka kraj revo­lucije. Tek poslije oslobođenja njegovi posmrtni ostaci pre­neseni su u naš glavni grad.

Zanimljivo je ovdje istaći, kako je Lolin otac saznao za-smrt svojih sinova. Evo, kako dr Ivan Ribar to opisuje:

»Kretali smo se noću, je r danju nismo mogli ići. Put prema Jajcu bio je težak. I mukotrpan. Naporan. Hladno­ća je bila velika. Jeli smo samo hladne konzerve. I ništa više. Tek u Livnu malo smo odahnuli. Tu smo se oprali i prespavali u toploj kući. Onda je naša delegacija, koju je predvodio dr Vladimir Bakarić, nastavila put prema Jajcu. Blato i snijeg sputavali su nas da brže napredujemo. Kada

96

/Y a jo u v fa t t tL tc c i /

■ đirv r>ju<so y«. SĆ jy+UbaLtXU* QVO^oUuu - 0tjpk u4* sM . XCU+> / &-cuc C

*Vbf 4 > " eU . tfhc tU l * t* c { s k c i te c

da C&uasc j * obrtne teed b / A'kvdhn oou * 7tr, 0vo tr><}+*~ ye *+£ .4* jneo+ o-

* *7 v /k '?><*<' 7/€uu tef acL

frT rk i}x u c4 u fa/e*> V > yft. } ft^ Z u ce tu < f /S L /W t_

^ p ? te L t /A /J s o ^ ć c ć /L C p ti oy/v<£r-j c

'h o j* i ctuz. I c m t* t 4* t J K c k ,- £ f£ c + Ć&L

n / t a f z u * , Toe tj r v a t i •

^ &*<&<' Jr r d u /V W + e f* d& teae 1 jH & fl •• eTkxyA /b u /b a <ruz4{e-tu -V **/<*<*«,

UĆj A c tv + jC l ^ 4 /A e Z y C')Cc*o<a T ^ V , 4ccy'4 t*< -

' bt~JA J V c * c t e v r f ‘/u y p / l4+t*x>

'ć t's L ' G U U toO , & G -0 'Ttc V Pw C cA lX o ć ^ tc ^ .^ ,

\ O ltsx rjh f)/V Q .tn J r /j^Ć sirou+sO , te e

f iv e i t b e d * c ^ V > /r td c ^ d r - 7 frx b e 1U< ^ r

( d w j /v a n 4 sU<cv>£7/>o*, <s Gt* ^

7 o iu d o , d * + ■ £ 'AOXC* Ir+ d u o t A o y M ^ r ^ ^ . J S Z ^ O

4^2X0^ { fo x y & o c * o '>K l* p ; ?-^ 'c< dcc< ed t^ -j

y i y u c l — cT h^aJ^i/^^/ & a d t vi* - a ^ c o j - f & d ' s

* - 4 o U Z o / ^ - ^ o u ^ '

-■!"'*»« - v L. - ■. :,i$ietiđiss^3£^^S^i^KBSBSđttM'i.-> .- i l i

O v o pismo Lolina d je v o jk a nije n ikada d o b ila . . .

i e ^ l u d f t e v - a d o c d a d d e ,

/& Ote e to h 'tiia , bap ted d v i ea* ;Skt'K lfso / £ p x j £■, OKLfcbiM ha. / bf J l+ £ < .

Ic o x ttf 7cc*dt>o ba^cdn ' *Vrbeda., /Ouoc • c &<?,

M /teb l h i, O vcpdbći 'od&c fo d a t 'U u o c+ p c Jlsic Ou.4-p* y-C /U c* jJ0€6C4XI T cd i

£& Tcbe U u a frpar& o odo ce 7 t d J s v a r c C O uxkcu* 7 * 2 d a * eOtc<ora

^ d y e # * * * , goo, i h /u x ćd-

j c d t f r v e i t c S%e<4>

Ht4t*rp<? Jć 'h+ćtUL /y& eb i » + ^

V i o t j ' a T 7 f t & x c * ad* G u d J c L e d

& U 7 y'e j / > » ^ i/isn ^ o , te d ad* tx^& adcoo ^

fa vU u s. eU u d b a tG o o M Ć d u e a s /^ d to b ? ,

& & X * . o la f c 4 H r ? u *

C /O v o J io / P i e d i o u * . b L a ^ ć '* b m / i A tz - /~

\ * - ‘~t7 t l -

, — -------- ,------------- ^ 'I,.’ •--------

O n a nije d oče ka la . . . ta j ve lik i čas p ob jede .

H ero j na odru (neobjavljen i snimak)

sam došao s delegatima iz H rvatske u Jajce, drug Tito je poslao svog kurira k meni. Poručio mi je, da odmah dođem k njemu. Ja sam mislio da me zove zbog izvještaja koji sam trebao podnijeti. Mislio sam da treba neke poli­tičke događaje malo jasnije precizirati. Kad sam došao k njemu, on je šetao po maloj prostoriji drvene barake. Pušio je. Kada smo se pozdravili, on mi odmah reče:

— Lolo je poginuo.— A je li Jurica daleko?Toga časa Tito je shvatio, da dr Ivan Ribar ne zna,

da mu je i sin Jurica poginuo, mjesec dana prije Lole u tamnim crnogorskim planinam a u borbi s četnicima, kao borac IV proleterske crnogorske brigade. Tito tada priđe starom Ribaru, prim i ga za ruku, pa mu reče:

— I Jurica je pao.Dr Ivan Ribar je šutio. Onda zagrli Tita i s bolom

prošapta:— Teška je ova naša b o rb a . . . J

SUBORCI O LOLI

Mnogo je rečeno i napisano o Loli Ribaru. I još će se mnogo toga napisati o legendarnom omladinskom ruko­vodiocu. On i zaslužuje toliku pažnju. Njegov život bio je ispunjen neprekidnom borbom za bolji život čovjeka, za slobodu domovine. Njegov lik je i nakon smrti, u teškim danima narodnooslobodilačke borbe, u napornim danima poslijeratne socijalističke izgradnje, stajao kao svijetao prim jer pred omladinom Jugoslavije.

Imali smo prilike zabilježiti nekoliko citata, toplih ri­ječi naših odgovornih rukovodilaca, što su ih u raznim prilikama izrekli o Loli. Također smo i razgovarali s nekim Lolinim suborcima, pa iznosimo njihove misli o ovom velikom sinu jugoslavenskih naroda.

VELJKO VLAHOVIĆ: Prva aktivnost druga Lole Ribara na Beogradskom univerzitetu* U školskoj 1935/1936. go­dini na Beogradskom univerzitetu je neprekidno ključalo. Štrajkovi, demonstracije, leci, parole, hapšenja, Univerzi­tet često zatvoren. To je bila atmosfera u kojoj se Ivo Lola Ribar pojavio među nama, posle boravka u 2enevi i izučavanja društveno-političkih problema više preko li­terature i univerzitetskih biblioteka, nego u onom svako­dnevnom sitnom radu i dodiru sa stvarnošću koja je bila isuviše gruba.

U tim danima sam se s Lolom prvi put sreo i upoznao. Zapodevali smo i duže diskusije. On je suvereno vladao

* Ovaj nam je tekst V eljko Vlahović napisao specijalno za ovu ediciju.

98

poznavanjem tadašnje savremene sociološko-političke lite­rature i raznih stru jan ja koja su, naročito u zapadnoj Evropi, bila tako bogata i raznovrsna. Mi, njegovi novi poznanici, poznavali smo bolje stvarnost na Univerzitetu, političke prilike u zemlji i život našeg običnog, radnog čoveka.

Kada se na 39-toj redovnoj sednici Akcionog odbora stručnih udruženja Beogradskog univerziteta, jedanaestog februara 1936. godine, postavilo pitanje našeg učešća na M eđunarodnoj konferenciji omladine za m ir u Briselu, ja sam, kao predsjednik Akcionog odbora iz više razloga predložio da Beogradski univerzitet zastupa drug Lola. Ne samo zbog toga što je Lola imao uredan pasoš (a to je u onim prilikam a bilo veoma važno), ne samo što je pot­puno vladao francuskim jezikom, već ponajviše što je u obradu svakog problema unosio ozbiljnost, studioznost, jaku logiku i sve to znao da poveže i ubedljivo iznese.

Većina članova Akcionog odbora u to vreme još nije dobro poznavala Lolu, tako da je taj predlog prim ljen s m anjim rezervama. Te rezerve su se ispoljile u zaključku Akcionog odbora da referat za Briselsku konferenciju sa­stavi grupa članova Akcionog odbora, da se na sednicu Akcionog odbora pozove drug Lola i da se zajedno s njim na jednoj od narednih sednica pretrese predlog referata. Za sastavljanje referata određeni su drugovi Hasan Brkić, Uglješa Danilović i ja. Taj datum po mom mišljenju može se uzeti kao prelomni m om enat u životu druga Lole. Od tog dana on se direktno aktivno povezuje sa studentskim pokretom, a preko njega sa SKOJ-em i Komunističkom partijom Jugoslavije. Od toga dana on ulazi u svakodnevnu

99

borbu, stiče nove drugove, stiče nova saznanja, izoštrava politički instinkt, predaje čitavog sebe revolucionarnoj borbi.

Sačuvani zapisnici Akcionog odbora iz tog vremena po­mažu nam da rekonstruišemo taj prvi Lolin korak pre- duzet na osnovu zadataka koje je dobio od jednog foruma kojim je rukovodila Partija i SKOJ.

U zapisniku sa već pomenute sednice zapisano je sledeće:

»Kako je predmet Konferencije vrlo aktuelan i slaže se sa radom Akcionog odbora, to je Akcioni odbor, kao jedino reprezentativno telo Beogradskog univerziteta, re- šio da svakako pošalje na konferenciju svoga delegata. Ujedno je rešeno da se izradi pismeni referat o temi, pre­dviđenoj dnevnim redom: Učvršćivanje i koordinacija omladinskih organizacija za mir.

»Delegat bi ujedno morao izneti na Kongresu sve pre­preke koje su do sada činjene da se jedno takvo repre­zentativno udruženje s ciljem da brani mir i kulturu, nije do sada moglo osnovati na Beogradskom univerzitetu.«

U Zapisniku sa sledeće sednice 16. II 1936. zapisano je: »Prešlo se na diskusiju po izboru delegata za Brisel. Reše­no je da u Brisel pođe kolega Ivan Ribar koji će biti po­zvan da dođe na idući sastanak Akcionog odbora kako bi bio sasvim dobro obavešten o svim stvarima koje treba da iznese na konferenciji u Briselu.«

Već 18. februara Lola prisustvuje prvi put jednoj sed­nici Akcionog odbora. Od tada on će redovno učestvovati u radu Akcionog odbora.

100

Put za Brisel bio je skopčan s nizom teškoća. Tre­balo je dobiti odobrenje od univerzitetskih vlasti. Rektor je dao svoju saglasnost, ali je odbio da Univerzitet uče­stvuje u plaćanju troškova puta i boravka u Briselu. Postavilo se pitanje punomoćja. To pitanje je rešeno na originalan način. Na punomoćje napisano na francuskom jeziku udarili su pečate sva udruženja Beogradskog univer­ziteta, oko 30 pečata sa šezdeset potpisa. Verovatno je to bilo najoriginalnije punomoćje među 300 delegata Brisel- ske konferencije.

Nije bilo lako resiti ni pitanje putnih troškova, je r su ukupni troškovi iznosili 3.137 dinara. Akcioni odbor je od­lučio da pojedina udruženja dadu pozajmicu, zbog kratkoće vremena, a da se u međuvremenu organizuje sabirna akci­ja među građanim a i studentim a. Već na sednici Akcionog odbora od 25. februara referisano je da je od skupljenih priloga među građanima blagajnik prim io 340 dinara.

Po Lolinu povratku iz Brisela dogovoreno je da se preko simpatizera plasira u »Politici« članak o konferen­ciji, što je uz izvesna skraćivanja postignuto.

Na sednici Akcionog odbora od 10. m arta Lola je pod- neo iscrpan refera t o Briselskoj konferenciji. To je uje­dno bio i početak široke aktivnosti studenata i omladine naše zemlje u borbi protiv fašizma, za mir, za povezivanje s drugim mirovnim pokretim a i omladinskim organizacija­ma u inostranstvu, za upoznavanje omladine sveta s ak­tivnošću i borbom omladine Jugoslavije. Ta aktivnost je još snažnije došla do izražaja u jesen 1936. godine, kada je Lola na ženevskom omladinskom kongresu po drugi put predstavljao našu omladinu.

101

Iznošenjem ovih na izgled sitnih detalja i činjenica, že- leo sam da ukažem na one momente koji se ponekad za­boravljaju, da su partijski aktivisti i rukovodioci izrastali u jednom kolektivu koji je prožimala zajednička ideologija i organizovala i usmeravala revolucionarna partija. I Lola je kao i svi drugi morao da prođe onaj takozvani sitni rad, satkan iz stotine detalja, koji zahteva strpljenje, prihva- tanje svakog zadatka, stotine sastanaka, razgovora, dogo­vora, dok iz njih ne izraste krupna akcija.

LEO MATES: » . . . Brzina, kojom se razvijao i širio rad među omladinom, iziskivala je da se već 1938. godine for­m iraju i omladinske komisije pri nacionalnim rukovod­stvima partije i da se ubrzo zatim Centralna omladinska komisija formira kao CK SKOJ-a.

Na čelu obnovljenog CK SKOJ-a, kao i omladinske ko­misije, nalazio se Ivo Lola Ribar koji je od svih učesnika u obnovi SKOJ-a najviše pridonio tom velikom pothvatu. Cijeli taj period nalaženja novih putova i njihovo ostva­rivanje nerazdvojno je vezano s njegovim im enom ...«

DUJE KATIĆ: » . . . Tada je u Bihaću veći dio nas prvi puta vidio tribuna naše omladine Ivu Lolu Ribara, koji je rukovodio kongresom SKOJ-a. Sigurnost, kojom je on ru­kovodio ovim omladinskim dogovorom, meni je, a i svima nama, imponirala. Imponirao je Lola i kao pojava. Imao je bujnu, crnu, kovrčastu kosu, sjajne oči. Ukratko čo­vjek koji te odmah impresionira. Osjećalo se, zapravo, da je on centralna figura na kongresu a stvarno je to i bio. Zaista. Ivo Lola Ribar je, uz druga Tita, bio najomiljeniji među omladinom. Za svakoga od nas, koji smo prije kon­gresa slušali o Loli, bilo je tada jasno da je to veoma

102

sposoban čovjek, organizator i rukovodilac. Ivo Lola Ri­bar, kao sekretar CK SKOJ-a i kao najpopularniji omladin­ski rukovodilac, već je tada počeo ulaziti u legendu, u le­gendu, u kojoj će vječno o s ta t i ...«

PERO VLATKOVIĆ, kapetan JNA: »Bili smo umorni i odmarali se u nekoj šumi. Umor je mnoge svladao. Onda dođe Lola. Donese nam pun naram ak cigareta, i poviče:

— Momci, ju riš na cigarete.Nikome se više nije spavalo. U tren smo ga opkolili i

svaki je dobio svoje sledovanje. . . Iza toga nam je pri­čao. N ajprije o dnevnim novostima, a onda o najnovijim podvizima skojevaca. Mi smo ga pažljivo slušali. Upijali bi svaku njegovu riječ. K ada je Lolo bio s nama (kapetan Vlatković bio je u toku čitavog ra ta član pratećeg bata- Ijona i imao česte kontakte s Lolom i drugim rukovodi­ocima, prim . J. P.), nikada nismo bili umorni. Naprotiv, bili smo veseli, vedri i nasm ijani, kao što je to i on uvi­jek bio« . . .

NIKO BELOPAVLOVIĆ: »Došao je Lola k nama u Slo­veniju da nam pomogne. Mnogo se zanimao za stanje u organizaciji. Zanimali su ga naši planovi. Ukratko, zani­malo ga je sve. Na jednoj našoj konferenciji on je počeo svoje izlaganje o zadacima P artije i SKOJ-a. U svom izla­ganju služio se nizom prim jera iz herojskih podviga SKOJ-a. Pojedine stvari nam je pričao na neobično lijep i pristupačan način, tako da su pojedini drugovi prestali da vode bilješke, a na k raju je i sama zapisničarka zabo­ravila da zabilježi Lolino izlaganje. Svatko gleda u njega i pažljivo sluša. Na kraju sam bio prim oran da opomenem drugaricu neka nastavi pisati. Poslije Lolina izlaganja na

m

našem sastanku nastala je pauza, a mi smo svi u tren oka bili oko Lole i Rate Dugonjića. Ovaj susret s Lolom u Be- loj Krajini u Sloveniji ostao mi je u nezaboravnoj uspo­meni. Osim toga njegov dolazak u Belu Krajinu značio je ogroman korak u širenju i jačanju omladinskog pokreta u ovom kraju.«

»Komunist«

C i h * * { x ^ * ^ 4

2 _ d t / ' *^ A X ^ L e u Q ' 2 ^ V y ^ O L ^ - ^ f - ŽL# J jL

- * " * - . . f C ^ y ^ r ^

t& ih c < A ' t y * iA ^ x A ^ o -fC<

<yLćZ f't eytn. y j./uu)L ^-^~^>

ycx Z ^ L c y ^ ■ y& *Ji £ .l ^ y V v / ^ .

~*<&-<0ia. 7"v • y jA ^L a ^X -c^€ ^c_ ^

z * -T/ - L * ' * ' ^ « S t t

Qj.m y ^

SL -V* ’t * t—x ^ <_ ^ ^ 'rz .

s v - J U ' t i A « ^

y v * y< X ^ A ^ ' - ^ A w C k a S ^ J

jZ ^ C c ^ U ^ ^ , /^> ^ * r^ * v ^ V C '^-~P

" u u ^ ^

J P o pra tno pismo d ruga Tita dr Ribaru

C n O M S H N U A54 B e n u v V C n O M C H V H C A A B V

f l A A H X b O P A U A H A P O A H O O C A O K O A H A A U K O f PA T A

ha npedAor

C aB €5A BOPAli A QAPOAHOOCAO&iUUAAUKOTPAtXMhhHCTAPCTBO UAPOAH€ QAbPAUP

Saaap d)€A€P4luBi/€ hapoaus perwbAUKe JvrocA A B M Je

m A A J G 0 8 v C nO A A€H H U LU -5A

w

tuner « w f riAfyri/Je i n tf jr u p cd a u jh c th v k h x

V & O M A hU X HA JAMU W A" \W r M do a o x h o cboj xn& ar .

3A C A O B O A V H H 03A W C U O C T3 4 bPATCTPo H&&W CTBO ft A POA A J>/rOCAABHJ£

34 ŠAA&T t% M Of MPQAA H H066AW

‘ ' WJAHOM 6 0 P /W

CABe3 bOPAUA UAPOAUOOCAObOAHAA<V*Of PATA JV'OCAABUJC

- 7 M

NEZABORAVNA PISMA

Danas, zapravo, i nema kod nas čovjeka, koji nije pro­čitao pismo koje je Ivo Lola Ribar uputio svojoj djevojci Slobodi Trajković. Potresno je slušati Loline riječi. Slo­boda Trajković bila je djevojka koju je Lola mnogo volio. Upoznao ju je na univerzitetu! Studirala je filozofiju. Bila je napredna skojevka i mnogo je ra d ila . . .

»Otac joj je, kaže d r Ivan R ibar,» bio apotekar. Na sam dan bom bardiranja Beograda, 6. travnja trebala je da dođe k nama na svečani ručak, mada je ona prije toga bila bezbroj puta u našoj kući, što je trebalo da znači neku vrstu zaruka. Sloboda je bila skrom na i nježna djevojka. Lola ju je mnogo volio. N ju je jedinu s lu šao . . .

Cijela porodica Trajković pogubljena je od Nijemaca na najzvjerskiji način. Naročito je bila mučena Sloboda. N ju su njem ački fašisti prisiljavali da piše Loli, da ga pozove na sastanak, kako bi ga oni uhvatili u klopku. Zato su bili obećali pustiti njenu cijelu porodicu na slo­bodu. No, Sloboda to nije učinila, pa su je pogubili. Njena posljednja poruka za Lolu glasila je: »čuvajte Ivicu.«

Pismo, koje je Lola njoj pisao, Sloboda nikada nije primila. Teško je vjerovati, da se i može napisati nježnije pismo od ovoga:

»Najdraža i jedina moja,Pišući ovo pismo, ja se pouzdano nadam — optimista

sam, kao i uvek! — da te ono nikada neće stići, već da ćemo se nas dvoje videti i uvek ostati zajedno. Jer, ovo pismo je za to i pisano. U ovome trenutku, kada polazimo

105

u posljednju, odlučnu etapu boja, od koga zavisi, pored sveg ostalog, i naša lična budućnost i sreća, želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari.

U mome životu postoje samo dve stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život, koji smo htjeli, nismo, kao ni milijuni drugih mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i naše pobede. I zato su te dve stvari u suštini u meni samom — jedno.

Znaj, dušo, da si ti jedina, koju sam volio i koju vo­lim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći — onakvoj, kakvu smo želeli i o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba želeti.

Ako primiš ovo pismo, ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, najdraža, u svetu u kome budeš tada živela naći ćeš uvek živ, najbolji deo mene samog i svu moju ljubav prem a tebi.

Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu života, naći ćeš i osvetu i sreću.

Mnogo, mnogo te volim, jedina moja. I želim da nikada ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s tobom dočekam veliki čas pobede. Želim da te svojom ljubavi učinim ona­ko srećnom kao što to i zaslužuješ ...«

Ovo pismo Sloboda nikada nije primila. Loli je, kada je saznao za sm rt drage i voljene djevojke, bilo teško. No on je bio uzdržan. Taj gubitak ga je teško pogodio. Iz pisma, koje je uputio drugu Kardelju iz Srbije 1942. to se najbolje vidi.

106

» . . . Inače u Srbiji, a naročito u Beogradu vlada i na­dalje tako strahoviti te ro r da prevazilazi sve što se do danas vidjelo i čulo. Samo u toku prošlog mjeseca okupa­tori i nedićevci streljali su bez povoda, bez objavljivanja presude više od 1.000 naših građana, talaca itd. u samom Beogradu, a to se nastavlja i dalje. Među žrtvama se nalazi i moja drugarica sa ćelom svojom porodicom. Ubijena je na bestijalan način koji Nijemci pokušavaju da praktici­raju, tj. otrovnim gasom. Ne treba da ti govorim, dragi Bevc, koliki to udarac znači za mene: dobro smo se slagali, i za n ju je zaista vezana čitava m oja »sentimentalna mla­dost«. Ali i taj gubitak, kao i toliko drugih koje smo pre­trpjeli, može im ati za posljedicu samo da me još više, ako je to uopće mogućno, učvrsti na putu kojim sam u život pošao, na pu tu naše Partije (sada, konačno, više nećeš moći da me »optužuješ« za »specijalne« uzroke moje simpatije za Beograd!).«

Neposredno pred odlazak na izvršenje zadatka koji mu je postavio drug Tito, na put za Kairo, Ivo Lola Ribar napisao je svoje posljednje pismo. To je poruka i ocu, i domovini. Tri dana pred sm rt, on je predao drugu Titu pismo da ga uruči njegovu ocu prigodom njihova prvog susreta. U njem u Lola izvještava oca o sm rti svoga brata Jurice. To pismo predao je Lola prije 18 godina drugu Titu. M eđutim, ono je tek pred nekoliko godina, za vrije­me zasjedanja Plenum a SSRNJ-e u Beogradu, uručeno dru Ivanu Ribaru. Predajući pismo dr Ivanu Ribaru, drug Tito je rekao:

»Dragi druže Ribaru, priloženo pismo od pokojnog Lole bilo se zagubilo, a nisam ti ga mogao odmah predati

107

zbog velike žalosti za tvojim sinovima. Kasnije sam ga pronašao u arhivi i stalno sam mislio da ti ga predam. Sada ti ga konačno predajem s time, da mi oprostiš, što to nisam prije učinio.

Ja to pismo cijenim, kao veliku dragocjenost ne samo za tebe nego za sve nas koji smo ga poznavali, je r pokojni je Lola i u tom pismu dokazao svoju neizmjerno veliku privrženost stvari za koju se tako predano i hrabro borio.«

Ovo pismo smo dobili nedavno od dra Ivana Ribara. U njemu Lolo piše svome ocu slijedeće:

f »Dragi moj tata!Iako se još — kažu — ne zna sigurno, ja znam i osje­

ćam u trenutku, kada ti ovo pišem, da našeg dragog Ju- rice više nema. Pao je, kao i toliki drugi, u borbi za slo­bodu domovine, tamo negdje oko Kolašina, u tamnim cr­nogorskim krševima.

Riječi su suvišne, dragi moj tata, riječi ne mogu izra­ziti svu težinu udarca koji nas je zadesio. Volio bih stotinu puta i radi njega, koji je bio bolji od mene i radi svih nas, da sam ja pao na njegovu mjestu. Ali — eto, dogodilo se drugačije. Nikada ova rana neće zacijeliti. Ja sam sa­mo godinu dana poslije moje Slobode izgubio brata — dva bića, koja sam toliko volio, i koja su tek bila na pragu života. Ali znam kako je tek tebi, dragi tata, koji si izgubio sina, našeg mezimca.

Nemoj plakati, ne daj se tata! Naš Jurica nije pao sam — on je, za vječna vremena, dio one plejade sinova ove zemlje koji su, davši život za nju, stvorili njenu čistu sla­vu, njenu besmrtnost. Njegova krv traži osvetu. Njegova

108

žrtva nas obavezuje da dovršimo djelo! Ne radi se više o ličnoj sreći — radi se o obavezi prem a našim mrtvima, o obavezi prem a živima. Izvršiti tu obavezu, živjeti i vršiti svoju dužnost, to je naše.

Oprosti, što sve ovo pišem. Ja znam da ti to sve znaš; mi svi znamo da si pokazao i dokazao da to znaš. Ja znam da ćeš i ovaj s trašan udarac znati da podneseš. Ne daj se! Ostani miran, sposoban da do kraja izvršimo svoju dužnost, ta ta! Naš dragi Jurica to traži od tebe. Pomisli, koliko bi bila njegova žalost kada bi doznao da svojim držanjem nismo bili dostojni njega. Biti slab — to bi zna­čilo izdati njega i njegovu žrtvu!

Mi svi, i ja, danas naročito, naša zemlja, za koju je um ro naš Jurica, trebam o te, trebam o tvoje misli, tvoj rad, tvoje zdravlje, tvoj život, dragi tata.

Moja Sloboda, onako mala i nježna, pošla je u smrt kao na šetnju, s osmijehom, koji je uvijek bio njezin. Naš Jurica, prošao je kroz sto okršaja, pao je kao ratnik. Svje­sno, m irno, vedro, kako je i živio. Tata, nikada ni za čas to ne smijemo zaboraviti, domovina neće!

Jurica nije mrtav. On živi u srcim a naših naroda, on živi dalje u nama. On živi u našim borbama, u pobje­dama, čije je svitanje već vidljivo. Teško mi je, tata, što nisam s tobom u ovom času. Ali ti nisi sam, Ti nisi otac samo moj, već hiljade i hiljade mladih, kao što je bio naš Jurica, s drugovima, s kojim a je živio i koje je volio. Voli ih i ti, još više nego d an a s! I znaj, da oni svi dijele našu bol, da smo jedno s drugovima koji su s nama. Divno je im ati takvu porodicu!

109

To je naš put — put naše dužnosti i volje, put našeg Jurice.

Budi jak, dragi ta ta ! Ne usami se, ne daj se, stegnimo zube, stisnimo šake radom i borbom; samo tim bit ćemo dostojni njega. I znam, ja sam siguran da ćeš ti biti jak.

Dragi tata, ti znaš koliko smo se uvijek, a naročito zadnjih godina, mi, tvoji sinovi, ponosili s tobom i majkom, ti znaš koliko te volimo. Znaj, da ću učiniti sve, da svo­jim životom, radom i ljubavlju bar djelomično nadokna­dim tebi i našoj dragoj majci ovu veliku bol, sada kada ostanem tvoj jedini sin.

Mi smo se uvijek dobro, sjajno slagali — tako i još bolje, bit će u budućnosti, u našem zajedničkom radu, životu i borbi. Budimo dostojni našeg mezimca, dragi tata.

Mnogo te voli tvoj sin Lola

POSTAO JE LEGENDARAN

Dan 27. studenoga 1943. ostat će u povijesti naše na­rodne revolucije obilježen kao »crni dan«. Toga dana nestalo je divnog druga i samoprijegornog rukovodioca. Završio se kratki, ali neobično stvaralački i za našu revo­luciju dragocjeni put omladinskog tribuna i predvodnika — Ive Lole Ribara.*

Ali sm rt je Lolu odnijela samo fizički. On je i dalje bio s nama, njegovo ime poticalo je borce na dalje nove na­pore, pojačavalo njihovu želju za krajnjom pobjedom. I kasnije, kada je ra t završio, Lolino svijetlo ime i njegov junački lik bili su uzor novom liku jugoslavenskog omla­dinca. Njegov neum orni rad na oživljavanju SKOJ-a, na oživljavanju i produbljavanju omladinskog pokreta u cje­lini, dao je pozitivne rezultate. Njegovo djelo stoga i danas živi.

Lola je postao legenda. I u ratu , i u miru. Uvijek se sjećamo mladog, žustrog čovjeka, ispunjenog do krajnjih granica borbom za vjekovne ideale našeg naroda — čo­vjeka, i borca, radnika i rukovodioca.

I nastala je pjesm a o Loli, iz srca:

D ru že T ito , d a j e n a m a zn a ti, m o g u li s e m r tv i u s ta ja t i m i b i d ig li n a š e g a h e r o ja d r u g a L o lu , se k r e ta r a SK O J-a.

* Ivo Lola R ib ar od likovan je po red O rdena N arodnog h e ro ja i O rdenom »Otječestvenoj vojni« od Sovjetskog Saveza te a lbansk im ordenom Sken- derbega.

111

O Ivana, vođu skojevaca skojevaca, najboljih boraca. Druže Lolo, sekretaru SKOJ-a tebe žali omladina tvoja.Mi žalimo, imamo za kime, druga Lole neumrlo ime. Omladino, žalimo heroja Osvetit ga, to je dužnost tvoja.

I U SMRTI ZAJEDNO

Lola je tragično izgubio svoj mladi, dragocjeni život. Izgubio ga je i njegov mlađi b ra t Jurica, talentirani slikar koji je bio na početku stvaranja. No sasvim mali broj ra­dova, što ih je ostavio, danas svjedoče i govore o tome da je on bio na najboljem putu da postigne veliku afirmaciju. Oba su dala svoje živote za bolju sutrašnjicu omladine. Poginuli su, kao i mnogi drugi znani i bezimeni junaci u tom herojskom razdoblju naše burne historije.

I tako su Lola i Jurica, uvijek zajedno, ostali nerazdru- živi i u sm rti. Oba su poginula iste godine, u razmaku od svega dva mjeseca. Ostao je samo otac, ganut do krajnjih granica, ali čvrst. On je u svom srcu pritvorio vratašca koja sakrivaju njegovu ljubav prem a poginulim sinovima. S druge strane je prigrlio nove — čitavu mladu genera­ciju Jugoslavije. Ta je omladina, nadahnuta divnim pri­m jerim a odlučnosti i heroizma sinova dra Ivana Ribara, po­stala njegovim novim čedom; njegovim Lolom i Juricom, patnjam a, progonim a i borbom, ali i veličanstvenim do­kazom pobjede. I baš ta om ladina pomogla je ojađenom ocu da lakše podnese teške udarce. On je pouzdano znao, da njegovi sinovi nisu pali uzalud . . .

Danas Lolo počiva u grobnici narodnih heroja na Ka- lemegdanu. Na njegovoj bisti ističu se naročito njegove izražajne i misaone oči, koje kao da su oživjele. One pro­m atraju s tog brdašca grad, u kojem je radio i u kojem se form irao kao ličnost. P rom atraju njegov razvitak, nje­govu metamorfozu. Gledaju preobražaj naše čitave zemlje.

113

Ponekad, kad lagani lahor večernjeg vjetra prohuja kroz granje nad njegovim grobom, kad se taj šušanj stopi s blagom tišinom grada, u zraku ostaju nedorečene Loline riječi »Omladino, bori se za bolju budućnost.«

Lola je bio ličnost od koje se još mnogo očekivalo; on je bio tek u svom političkom usponu. Lolin život uga­sio se veoma rano. Stoga će on ostati vječno mlad. Simbol mladog, krepkog i zdravog naraštaja, njegove plemenito­sti i h rab ro s ti. . .

114

S A D R Ž A J

T ito o L o l i ................................................................................... . 5P re d g o v o r ............................................................................................ 7

V rijem e u k o m e je L o la ž i v i o .................................................. 9U vijek ž e lja n z n a n j a .....................................................................................12U p ozn avan je s m a r k s i z m o m ................................................................. 16Vođa i o sn iv a č s tu d e n tsk o g p o k r e t a ................................................... 19Na č e lu S K O J - a .............................................................................................28

R a zv ita k S K O J -a i n je g o v a r eo rg a n iza c ija . . . . 32K a ra k ter is tik e d a n a šn je S K O J -e v sk e o rg a n iza c ije . 39P a rtiza n sk e o r g a n iz a c ije i S K O J ...................................................40M a r k s is t ič k o -le n jin is t ič k o v a s p ita n je n a še om la d in e i p ita n je r u k o v o d e ć ih k a d r o v a S K O J -a . . . . 45Z a k l j u č c i ............................................................................................................. 46

N ikada n ije sp a v a o k o d k u ć e .................................................. 50T ragom n e p o zn a tih d o k u m e n a t a .......................................... 54G en era ln i š tr a jk n a u n iv e r z ite tu da b i z a š t it i l i redi sv o je ž i v o t e .....................................................................................................60O b ja v lju jem o g e n e r a ln i š t r a j k ........................................................... 62A k tiv a n i u s u ž a n j s t v u ...................... 66P red v o d n ik m la d ih u ra tu i r e v o lu c ij i . . 73U v ijek n a o d g o v o r n im z a d a c im a . . . . 66P o slje d n ji p o zd ra v j u n a k u .............. 93Su b orc i o L o l i .......................................................... 98

N eza b o ra v n a p i s m a .......................................... 105P ostao je l e g e n d a r a n .......................................... 111I u sm rti z a j e d n o ..................................................

Tehnički urednik I r is la v M eštrov ić

Korektori Mirjana Vaniček i Ivanka Nikolić

Izd a v a čk o k n jiža rsk o p od u zeće

Mladost Z agreb , I lica 7 i 30

Za izdavača L a d is la v In d ik