jonathan franzen - purity · “moje pregnuće je jedino što čini taj posao podnošljivim, a ne....

Jonathan Franzen

IZDAVAČbuybookRadićeva 4, SarajevoTel: + 387 33 550-495Fax: + 387 33 [email protected]

ZA IZDAVAČAGoran SamardžićDamir Uzunović

NASLOV IZVORNIKAPurity, Jonathan FranzenCopyright © 2015, Jonathan FranzenZa bosanski jezik © Buybook

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproduciratiu bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja izdavača.

PREVOD S ENGLESKOGDanko Ješić

UREDNICALana Krstić

LEKTURAVlasta Brajković

KOREKTURABuybook

LAYOUTBoriša Gavrilović

DIZAJN NASLOVNICEAleksandra Nina Knežević

ŠTAMPAGrafotisak, Grude

Jonathan Franzen

PURITYS engleskog preveo Danko Ješić

Sarajevo, 2015.

Za Elisabeth Robinson

... Die stets das Böse will und stets das Gute schafft

Purity u Oaklandu

Ponedjeljak

“O, srećice, tako mi je drago što ti čujem glas”, rekla je djevojčinamajka preko telefona. “Tijelo me ponovo izdaje. Ponekad mislimda moj život nije ništa drugo do samo dugi proces tjelesne izdaje.”

“Zar nije svačiji život takav?”, rekla je djevojka, Pip. Pozvala jemajku tokom pauze za ručak u kompaniji Obnovljiva rješenja. Toju je ponešto oslobodilo osjećanja kako nije dorasla svom poslu,kako ima posao kojem niko nije dorastao, ili kako je ona osobanedorasla bilo kakvom poslu; a onda, poslije dvadeset minuta,iskreno je mogla reći kako se mora vratiti na posao.

“Lijevi očni kapak mi stalno pada”, objasnila joj je majka. “Kaoda ga neki teg vuče nadolje, kao malo ribolovačko olovo ili neštoslično.”

“Upravo sad?”“Povremeno. Pitam se je li to možda Bellova paraliza.”“Šta god da je Bellova paraliza, sigurna sam da je ti nemaš.”“Ako čak ni ne znaš šta je to, srećice, kako si tako sigurna?”“Ne znam... jer nisi imala ni Gravesovu bolest? Hipertiroidi-

zam? Melanom?”Pip se nije osjećala nimalo lijepo što se ruga majci. Ali njihovi

odnosi su toliko bili opterećeni moralnim hazardom, a tu korisnufrazu naučila je izučavajući ekonomiju na fakultetu. Ona je bila kaoneka banka, prevelika da bi propala u majčinoj ekonomiji, službe-nik suviše neophodan da bi bio otpušten zbog lošeg ponašanja.Neki od njenih oaklandskih prijatelja također su imali problema-tične roditelje, ali su ipak uspijevali da s njima svakodnevno raz-govaraju bez pretjerane nelagode, jer su čak i najproblematičnijimeđu njima imali resurse koji su podrazumijevali više od jednogpotomka. Pip je bila najvažnija, bar što se njene majke ticalo.

“Pa, mislim da danas neću otići na posao”, rekla je majka.“Moje Pregnuće je jedino što čini taj posao podnošljivim, a ne

mogu se povezati s Pregnućem ako mi nevidljivo ribolovačko olovopovlači očni kapak.”

“Mama, ne možeš opet na bolovanje. Još nije počeo juli. Štaako stvarno dobiješ grip ili nešto slično?”

“A u međuvremenu će se svi pitati zašto ta starica, s polovi-nom lica koja joj je pala na rame, pakuje njihove namirnice.Nemaš pojma koliko ti zavidim na tvom boksu. Na tome kako sinevidljiva tamo.”

“Hajde da ne činimo taj boks previše romantičnim”, rekla jePip.

“Ovo je strašna stvar u vezi s tijelima. Tako su vidljiva, tako vi-dljiva.”

Pipina majka, mada hronično depresivna, nije bila luda. Us-pjela je zadržati posao blagajnice u tržnici New Leaf u Feltou višeod deset godina, a čim bi Pip napustila svoj način razmišljanja iprihvatila njen, mogla je savršeno pratiti sve izrečeno. Jedini ukrasna sivom zidu Pipinog boksa bila je naljepnica MAKAR NAMRAT PROTIV OKOLIŠA DOBRO NAPREDUJE. Boksovi njenihkolega bili su prekriveni fotografijama i isječcima iz novina, ali iPip je razumjela ljepote nevidljivosti. Također je očekivala da jeuskoro otpuste, pa čemu se onda prilagođavati.

“Jesi razmišljala o tome kako bi željela da ne proslaviš svoj ne-rođendan?”, pitala je majku.

“Iskreno, voljela bih čitav dan ostati u krevetu, s prekrivačempreko glave. Nije mi potreban nerođendan da me podsjeti kakostarim. Moj očni kapak to veoma uspješno čini.”

“Mogu da ti napravim tortu, da je donesem i da je pojedemo.Zvučiš mi depresivnije nego inače.”

“Nisam depresivna kad te vidim.”“Ha, šteta što nisam dostupna u obliku pilule. Bi li jela tortu

napravljenu sa stevijom?”“Ne znam. Stevija radi neke čudne stvari s hemijom u mojim

ustima. Po mom iskustvu, nemoguće je prevariti okusne pupoljkena jeziku.”

12 PURITY / Jonathan Franzen

“I šećer ostavlja naknadni okus u ustima”, rekla je Pip, mada jeznala da ta rasprava nikud ne vodi.

“Šećer ostavlja kiseo naknadni okus, ali okusni pupoljci nemajuproblem s tim, jer su stvoreni da uoče kiselost bez mnogo razmi-šljanja. Okusni pupoljak ne mora provesti pet sati bilježeći ne-običnost, neobičnost! To se upravo dogodilo meni kad sam jed-nom popila piće zaslađeno stevijom.”

“Ali kažem da se ta kiselost ne zadržava.”“Nešto svakako nije u redu kad okusni pupoljci još uvijek bi-

lježe neobičnost, pet sati poslije ispijanja pića sa zaslađivačem.Znaš li da ti se, ako samo jednom popušiš kristal met, hemija umozgu izmijeni do kraja života? E, tako meni izgleda ta stevija.”

“Ja ne sjedim ovdje i pućkam lulu s metom, ako si to željelareći.”

“Samo kažem kako mi ne treba torta.”“Ne, pronaći ću neku drugačiju tortu. Izvini što sam ti predlo-

žila onu koju smatraš otrovom.”“Nisam rekla da je to otrov. Samo da stevija čini nešto neobi-

čno...”“Hemiji tvojih usta, da.”“Srećice, pojest ću bilo kakvu tortu koju mi doneseš, bijeli šećer

me neće ubiti, nisam mislila da te uznemirim. Dušo, molim te.”Nijedan telefonski poziv nije bio potpun prije nego što bi

jedna drugu dovele do očajanja. Glavni problem bio je, prema Pi-pinom mišljenju – suština hendikepa s kojim je živjela; vjerova-tni uzrok njene nesposobnosti da bude učinkovita u bilo čemu –što je voljela svoju majku. Sažalijevala je; patila s njom; uživala uzvuku njenog glasa; osjećala neku uznemirujuću vrstu nese-ksualne privlačnosti prema njenom tijelu; čak se brinula i zbognjene hemije u ustima; željela joj je sretniji život; mrzila je da jeuznemirava; bilo joj je stalo do nje. To je bio ogroman granitniblok u središtu njenog života, izvor sveg bijesa i sarkazma koje jeusmjeravala, ne samo na svoju majku već, u posljednje vrijeme,što je bilo poražavajuće, sve više i više na manje prikladne mete.

13Jonathan Franzen / PURITY

Kad bi se Pip naljutila, to nije bilo na majku već na taj granitniblok.

Imala je osam ili devet godina kad joj je palo na pamet da pitazašto je njen rođendan jedini koji se slavi u njihovoj maloj kolibi,u šumi sekvoja nedaleko od Feltona. Majka je odgovorila kako onanema rođendan; jedini koji joj je bio važan je Pipin. Ali Pip ju jegnjavila sve dok ona nije pristala da, uz tortu, proslavi ljetnu du-godnevnicu i da će to nazvati nerođendan. To je onda pokrenulopitanje starosti njene majke, koju je ona odbila da otkrije, rekavšisamo, uz osmijeh dostojan postavljača koana1: “Dovoljno samstara da ti budem majka.”

“Ali koliko si stvarno stara?”“Pogledaj mi šake”, rekla joj je majka. “Ako budeš vježbala,

naučit ćeš da pogodiš nečije godine na osnovu šaka.”I tako – kao da je prvi put – Pip se zagledala u majčine šake.

Koža na nadlanicama nije bila ružičasta i neprozirna kao njenavlastita. Izgledalo je kao da kosti i vene pokušavaju da se probijuna površinu; kao da je koža bila voda koja se povlači i otkriva po-topljene stvari na dnu luke. Mada joj je kosa bila gusta i veomaduga, u njoj je bilo suhih i sijedih pramenova, koža na vratu iz-gledala joj je kao prezrela breskva. Te noći, Pip je ležala budna ukrevetu i brinula se kako će majka uskoro umrijeti. To je bio njenprvi predosjećaj tog granitnog bloka.

Otad je žarko željela da njena majka ima nekog muškarca usvom životu, ili bar bilo kakvu drugu osobu, da je voli. Potencijalnikandidati tokom godina uključivali su prvu komšinicu Lindu, kojaje također bila samohrana majka i također proučavala sanskrit;mesara iz New Leafa, Ernieja, koji je kao i ona bio vegan; pedija-tricu Vanessu Tong, čija je žestoka zaljubljenost u Pipinu majkubila izražena njenim pokušajima da je zainteresuje za posmatranjeptica; i u bradu zaraslog majstora Sonnyja, kome nijedna popravkanije bila suviše mala ako bi imao priliku da započne razgovor o


1 Koan – zagonetka ili paradoks koji se koriste u zen budizmu kako bi učenici odbacili lo-giku i razvili moć intuicije. (prim. prev.)

životu u drevnim pueblima. Svi ti dobri ljudi iz doline San Lorenzovidjeli su u Pipinoj majci ono što je i sama Pip, u pubertetu, vi-djela i ponosila se time: neku neiskazanu veličinu. Nisi morao pi-sati da bi bio pjesnik, nisi morao stvarati stvari da bi bio umjetnik.Duhovno Pregnuće njene majke bilo je neka vrsta umjetnosti –umjetnost nevidljivosti. U njihovoj kolibi nije bilo televizora, nitikompjutera prije nego što je Pip napunila dvanaest godina; glavniizvor vijesti za njenu majku bio je Santa Cruz Sentintel, koji je či-tala kako bi svakodnevno imala malo zadovoljstvo zgražanja nadsvijetom. Samo po sebi, to nije bilo neuobičajeno za ovaj kraj. Pro-blem je bio u tome što je Pipina majka pokazivala malo vjere usvoju veličinu, ili se makar ponašala kao da je nekad bila velika, udoba prije Pipinog rođenja, o kojem je odlučno odbijala da go-vori. Nije bila toliko uvrijeđena koliko posramljena činjenicom daje njihova komšinica Linda mogla da uporedi svog sina Damiana,koji je hvatao žabe i disao na usta, s njenom jedinstvenom i savr-šenom Pip. Smatrala je kako bi onaj mesar bio trajno skrhan akobi mu rekla kako joj on smrdi na meso, čak i nakon tuširanja; une-srećila je sebe izbjegavajući pozive Vanesse Tong, umjesto da jojprizna kako se plaši ptica; a kad god bi Sonnyjev kamionet ušao unjihovo dvorište, tjerala je Pip da ode do vrata, dok je ona bježalana zadnji izlaz i krila se u šumi sekvoja. Ono što joj je omoguća-valo taj luksuz nemoguće izbirljivosti bila je Pip. Neprestano je toponavljala: Pip je bila jedina osoba koja je položila ispit, jedinaosoba koju je ona voljela.

Sve je to postalo izvor žestokog srama, naravno, kad je Pip ušlau pubertet. A dotad je bila suviše zauzeta mržnjom i kažnjavanjemmajke, da bi primijetila štetu koju je šutljivost njene majke nano-sila njenim vlastitim izgledima u životu. Nije bilo nikog ko bi jojrekao kako možda nije najbolja zamisao, ako želi da čini dobro usvijetu, da diplomira na fakultetu, uz 130.000 dolara studentskogkredita. Niko je nije upozorio da iznos na koji treba da obrati paž-nju, kad je išla na razgovor za posao kod Igora, šefa odsjeka zakontakte s potrošačima u Obnovljivim rješenjima, nije bio onaj od


“trideset ili četrdeset hiljada dolara” s bonusima koje joj je onpredvidio tokom prve godine već 21.000 dolara osnovne plate kojujoj je nudio, niti da je trgovac vješt poput Igora u stanju da prodaposran posao naivnoj dvadesetjednogodišnjakinji.

“U vezi s tim vikendom”, rekla je Pip odlučnim glasom.“Moram te upozoriti da želim razgovarati o nečem što ti se nećesvidjeti.”

Majka se smijuljila, u namjeri da bude dražesna, objavljujućitako svoju bespomoćnost. “Postoji samo jedna stvar o kojoj nevolim razgovarati s tobom.”

“Pa, to je upravo stvar o kojoj želim razgovarati. Nek ti ovobude upozorenje.”

Majka ništa nije odgovorila. Tamo u Feltonu, magla se vjero-vatno bila razišla, magla za kojom je majka svakodnevno žalila,jer je otkrivala blistavi svijet kojem ona više nije voljela pripadati.Najviše je upražnjavala svoje Pregnuće u sigurnosti jutarnjeg si-vila. Sad se sunčeva svjetlost, zelena i zlaćana probijala kroz ma-jušne iglice sekvoja; ljetna vrelina curila kroz prozore s komarni-cima na trijemu i iznad kreveta koji je Pip bila zauzela kao tinej -džerka željna privatnosti, protjerujući majku na krevet u dnevnojsobi, sve dok nije otišla na fakultet, a majka se vratila u stari kre-vet. Sad vjerovatno leži u krevetu i upražnjava Pregnuće. Ako jetako, neće više progovarati dok joj se neko ne obrati; potpuno ćese posvetiti disanju.

“Ovo nije lično”, rekla je Pip. “Ja nikud ne idem. Ali potrebanmi je novac, a ti ga nemaš, ja ga nemam, i pada mi na pamet samojedno mjesto gdje ga mogu dobiti. Postoji samo jedna osoba kojami teoretski nešto duguje. I zato ćemo razgovarati o tome.”

“Srećice”, rekla je majka tužno, “znaš da to neću uraditi. Žao mije što ti je potreban novac, ali ovo nije stvar da li mi se nešto sviđaili ne. Već da li nešto mogu ili ne. A ja ne mogu, tako da ćemo mo-rati smisliti nešto drugo za tebe.”

Pip se namrštila. Povremeno je osjećala da se mora iščupati izluđačke košulje u kojoj se slučajno obrela prije dvije godine, da


vidi popuštaju li njeni rukavi malo više nego prije. I, svaki put,uvidjela bi kako je podjednako jaka kao i prije. Još uvijek je dugo-vala 130.000 dolara, još uvijek je bila majčina jedina utjeha. Bilo jeto pomalo nevjerovatno kako je trenutno i potpuno bila zarob-ljena istog trenutka kad se okončala njena četverogodišnja stu-dentska sloboda; bila bi u depresiji, samo kad bi mogla dopustitisebi da bude u depresiji.

“Dobro, prekinut ću vezu”, rekla je u slušalicu. “Spremi se zaposao. Oko te vjerovatno muči zato što ne spavaš dovoljno. I menise to ponekad događa kad ne spavam.”

“Stvarno?”, živnula je njena majka. “I tebi se to događa?”Mada je Pip znala da će to produžiti razgovor, i možda pokre-

nuti dugu raspravu o nasljednim bolestima, i sigurno zahtijevatiobilato laganje, odlučila je kako je bolje da njena majka misli o ne-sanici nego o Bellovoj paralizi, makar samo zato, kako je Pip sebebeskorisno ubjeđivala godinama, što za nesanicu ne postoje kon-kretni lijekovi. Ali jedini rezultat toga bio je taj što je, kad je Igorpromolio glavu u njen boks u 13 i 22, ona još uvijek razgovarala.

“Mama, izvini, moram ići, zbogom”, rekla je, i spustila sluša-licu.

Igor ju je gledao. Bio je plavokosi Rus, prijatno bradat, preko-mjerno zgodan, i za Pip je, jedini moguć razlog što je on nije dosadotpustio, bilo to što je uživao da razmišlja o tome kako je jebe, aipak je bila sigurna da će ona, ako ikad dođe do toga, biti ubrzo po-nižena, jer on nije bio samo lijep nego i lijepo plaćen, a ona je biladjevojka u problemima. Bila je sigurna kako i on to zna.

“Izvinjavam se”, rekla mu je. “Izvini što sam ostala sedam mi-nuta duže na pauzi. Majka mi je bolesna.” Mislila je o tome.“Ustvari, zaboravi na to, ne izvinjavam se. Kakvi su izgledi da do-bijem bilo kakav pozitivan odgovor u periodu od sedam minuta?”

“Izgledam li ljutito?”, pitao je Igor, trepćući.“Pa, zašto onda guraš glavu ovamo? Zašto zuriš u mene?”“Mislio sam da želiš igrati dvadeset pitanja.”“Ne bih rekla.”


“Pokušaj pogoditi šta želim od tebe, a ja ću odgovarati samobezazlenim da ili ne. Neka se zna: samo da, samo ne.”

“Želiš tužbu za seksualno uznemiravanje?”Igor se nasmijao, oduševljen samim sobom. “Odgovor je ne!

Sad imaš devetnaest pitanja.”“Ne šalim se u vezi s tužbom. Imam prijateljicu pravnicu koja

kaže da je dovoljno da stvoriš određenu atmosferu.”“To nije bilo pitanje.”“Kako da ti objasnim koliko mi ovo dosađuje?”“Samo da ili ne pitanja, molim.”“Bože. Odlazi.”“Bi li radije razgovarala o svom majskom učinku?”“Odlazi! Upravo ću nazvati advokata.”Kad je Igor izašao, otvorila je svoj dnevnik poziva na kompju-

teru, pogledala ga nezadovoljno, i ponovo zatvorila. U četiri oddvadeset dva mjeseca koje je provela radeći za Obnovljiva rješe-nja, uspjela je da bude tek pretposljednja, a ne posljednja, na tabligdje su se zbrajali ostvareni poeni zaposlenih. Možda ne sasvimslučajno, četiri od dvadeset dva je bila okvirna učestalost trenu-taka kad se gledala u ogledalo i vidjela nekog lijepog, umjestonekog ko bi, da se radilo o bilo kome drugom osim njoj, bio sma-tran lijepim, ali pošto je to bila ona, onda nije. Zasigurno je nasli-jedila neke od majčinih tjelesnih problema, ali je makar imalačvrst dokaz svog iskustva s momcima da to dokaže. Mnogi su jesmatrali privlačnom, a rijetki su oni koji na kraju nisu pomislilikako nešto nije u redu. Igor je to pokušavao dokučiti već dvije go-dine. Uvijek ju je proučavao onako kako je ona proučavala sebe uogledalu: “Jučer je izgledala lijepo, a ipak...”

Negdje usput, tokom studija, Pip je dobila ideju – njen um jebio kao statički naelektrisan balon, privlačio je nasumične ideje,kako je koja nailazila – kako je vrhunac civilizacije provesti ne-djeljno jutro čitajući papirni primjerak nedjeljnog izdanja NewYork Timesa u nekom kafiću. To je postao njen sedmični ritual, i,uistinu, odakle god da je dobila tu ideju, tokom tih nedjeljnih ju-


tara se osjećala najcivilizovanije. Koliko god da je ostala u pro-vodu prethodne noći, kupovala je Times u osam ujutro, odlazila ukafić Peet’s, naručivala pogačicu i dupli kapučino, sjedila za svojimomiljenim stolom u uglu, i provodila narednih nekoliko sati u sret-nom zaboravu.

Prethodne zime, u Peet’su, primijetila je jednog zgodnog mr-šavog mladića, koji je imao istovjetan nedjeljni ritual. Nekolikosedmica kasnije, umjesto da čita novine, razmišljala je kako iz-gleda tom momku dok čita, i da li da podigne pogled i uhvati gakako je gleda, sve dok konačno nije postalo jasno da će, ili moratipronaći novi kafić ili porazgovarati s njim. Kad su im se pogledisljedeći put sreli, pokušala je izazovno nakriviti glavu, što joj je iz-gledalo toliko trapavo i izvještačeno, da se zaprepastila kako jeodmah upalilo. Momak joj je prišao i hrabro predložio da, s obzi-rom na to da su oboje ovdje nedjeljom u isto vrijeme, mogu čitatijedan primjerak novina i tako spasiti neko drvo.

“Šta ako oboje budemo željeli da čitamo iste rubrike?”, pitala jePip, pomalo neprijateljski.

“Ti si dolazila ovamo prije mene”, kazao je momak, “tako daćeš ti prva birati.” Počeo se žaliti na svoje roditelje, iz College Sta-tiona u Texasu, koji su imali rasipnu naviku da kupuju dva pri-mjerka Timesa, kako bi izbjegli raspravu oko rubrika.

Pip je, kao neki pas koji zna samo svoje ime i pet jednostavnihriječi ljudskog jezika, čula samo kako taj mladić dolazi iz normalneporodice s dva roditelja i ima novca napretek. “Ali ovo je jedinovrijeme tokom čitave sedmice koje pripada samo meni”, rekla je.

“Žao mi je”, rekao je mladić, udaljavajući se. “Učinilo mi se dasi željela nešto da mi kažeš.”

Pip nije znala kako da ne bude neprijateljski nastrojena premasvojim vršnjacima koji su bili zainteresovani za nju. Djelimičanuzrok tome bio je što je jedina osoba kojoj je vjerovala bila njenamajka. Na osnovu iskustva iz srednje škole i fakulteta, već je shva-tila da, što je mladić bio ljubazniji, bolnije će biti za oboje kad onotkrije kako je ona u mnogo većem haosu nego što mu se učinilo


na osnovu njene ljubaznosti. Ono što još uvijek nije naučila bilo jekako da ne želi da neko bude ljubazan prema njoj. Neljubaznimomci su bili posebno sposobni da osjete i zloupotrijebe to. Stogase ni ljubaznima ni neljubaznima nije moglo vjerovati, a ona nije,pritom, bila veoma dobra u razlikovanju takvih, sve dok ne bi za-vršila u krevetu s njima.

“Možda možemo da popijemo kafu neki drugi put”, rekla jetom mladiću. “Nekog jutra koje nije nedjeljno.”

“Naravno”, rekao je nesigurno.“Jer sad kad smo razgovarali, ne moramo gledati jedno drugo.

Možemo čitati svako svoje novine, kao tvoji roditelji.”“Zovem se Jason, uzgred.”“Ja sam Pip. I sad kad znamo imena jedno drugom, uopće ne

moramo da gledamo jedno drugo. Ja ću misliti, o, to je onaj Jason,a ti ćeš misliti, o, to je ona Pip.”

Nasmijao se. Ispostavilo se da je diplomirao matematiku naStanfordu i sanjao je san diplomiranog matematičara, radio je zafondaciju koja je promovisala matematičko obrazovanje Ameri-kanaca, dok je pokušavao napisati udžbenik za koji se nadao daće donijeti revoluciju u podučavanju statistike. Poslije dva sa-stanka, dovoljno joj se svidio da pomisli kako je bolje da spava snjim, prije nego što neko od njih bude povrijeđen. Ako bude če-kala predugo, Jason će shvatiti u kakvom je ona haosu dugova iobaveza, i pobjeći će glavom bez obzira. Ili će mu morati kazatikako osjeća nešto ozbiljnije prema jednom starijem tipu koji nesamo da nije vjerovao u novac – u američku valutu; u posjedova-nje novca – nego je bio i oženjen.

I tako je, da ne bi bila previše tajnovita, rekla Jasonu o vanna-stavnom volonterskom “poslu” koji se ticao nuklearnog razoru-žanja, temi o kojoj je on izgleda znao mnogo više nego ona, upr-kos tome što je to bio njen “posao”, a ne njegov, i stoga je postalapomalo neprijateljski raspoložena. Srećom, on je bio pričljiv, volioje Philipa K. Dicka, Breaking Bad, morske vidre i planinske lavove,svakodnevnu primjenu matematike, posebno svoje geometrijske


metode statističke pedagogije, koju joj je tako dobro objasnio, daga je gotovo razumjela. Kad ga je treći put vidjela, u nekom tali-janskom restoranu, morala se pretvarati kako nije gladna, jer jojjoš uvijek nije bila legla posljednja uplata od Obnovljivih rješenja,i našla se na raskršću: ili da ugrozi prijateljstvo ili da se vrati u si-gurnu luku povremenog seksa.

Ispred restorana, u izmaglici, u nedjeljnoj tišini večeri u avenijiTelegraph, počela se nabacivati Jasonu, a on je požudno odgovo-rio. Osjećala je kako joj krči u želucu dok se privijala uz njega; na-dala se da on to ne čuje.

“Hoćeš da odemo do tebe?”, promrmljala mu je u uho.Jason je odbio, nažalost, sestra mu je u posjeti.Pri spomenu riječi sestra, Pipino srce se ispunilo mržnjom.

Pošto je bila jedinica, naprosto je morala prezirati zahtjeve i mo-guću podršku drugih ljudi; njihovu normalnost uže porodice, nji-hovo naslijeđeno bogatstvo bliskosti.

“Možemo kod mene”, kazala je pomalo nadureno. I bila je to-liko obuzeta preziranjem Jasonove sestre što ju je izbacila iz nje-gove spavaće sobe (a time i iz njegovog srca, mada nije posebnožudjela za mjestom u njemu), toliko ljuta zbog okolnosti dok suona i Jason hodali avenijom Telegraph, držeći se za ruke, da su sti-gli do vrata njene kuće prije nego što se sjetila kako ne mogu tamo.

“O”, rekla je. “O. Bi li mogao sačekati malo ovdje dok ja ne ri-ješim nešto?”

“Ovaj... naravno”, odgovorio je Jason.Zahvalno ga je poljubila, i nastavili su da se maze i vrpolje na-

rednih deset minuta na njenom pragu; Pip je uživala u tome što jedodiruje čist i veoma spretan momak, dok joj glasan zvuk krčanjau želucu nije rastjerao uživanje.

“Samo tren, važi?”, rekla je.“Da li si gladna?”“Ne! Ili možda iznenada jesam malo. U restoranu nisam bila.”Otključala je vrata i ušla. U dnevnoj sobi je njen šizofrenični

cimer Dreyfuss gledao neku košarkašku utakmicu s njenim cime-


rom-invalidom Ramónom, na televizoru koji su pronašli u smeću,a njihov treći cimer, Stephen, u koga je manje-više bila zaljubljena,pronašao je digitalni konverter kod nekog uličnog prodavača.Dreyfussovo tijelo, nateklo od lijekova koje je uzimao, ispunjavaloje nisku, na smetljištu pronađenu fotelju.

“Pip, Pip”, povikao je Ramón, “Pip, šta sad radiš, rekla si da ćešmi pomoći oko vokalabulara, ’oćeš li sad da mi pomogneš?”

Pip je prinijela prst usnama, a Ramón je stavio šake preko usta.“Tako je”, kazao je Dreyfuss tiho. “Ona ne želi da iko sazna

kako je ovdje. A zašto, molit ću? Da nije zbog njemačkih špijunau kuhinji? Upotrijebio sam riječ špijuni u širem kontekstu, nara-vno, mada to možda nije potpuno neprikladno, imajući u vidu či-njenicu da postoji oko trideset pet članova Oaklandske studijskegrupe za nuklearno razoružanje, od kojih Pip, Stephen i ja nismonajnevažniji, a ipak, kuća koju su Nijemci odabrali da počaste svo-jom tipično njemačkom ozbiljnošću i nedopustivom radoznalo-šću, već gotovo sedam dana, pripada nama.”

“Dreyfusse”, prosiktala je Pip, primičući mu se i izbjegavajućida povisi glas.

Dreyfuss je smireno prekrstio debele prste na trbuhu i nastavioda govori Ramónu, koji ga je uvijek rado slušao. “Možda Pip želida izbjegne razgovor s njemačkim špijunima? Možda posebno ve-čeras? Kad je dovela mladog gospodina s kojim se cjelivala ispredzgrade čitavih petnaest minuta?”

“Ti si špijun”, bijesno je prošaputala Pip. “Mrzim kad me špi-juniraš.”

“Ona mrzi kad ja uočavam stvari koje nijedna inteligentna osobane bi propustila da primijeti”, Dreyfuss je objasnio Ramónu. “Uoča-vati ono što je jasno vidljivo nije špijuniranje. A možda i Nijemci samoto rade. Ono što nekog čini špijunom je motiv, a kad smo kod toga,Pip...” Okrenuo se prema njoj. “A kad smo kod toga, posavjetovaobih ti da se upitaš šta ti radoznali, ozbiljni Nijemci rade u našoj kući.”

“Nisi valjda prestao uzimati lijekove, ha?”, prošaptala je Pip.“Cjelivanje, Ramóne. Evo ti jedne lijepe riječi za vokabular.”


“Š’a to ‘nači?”“Zaboga, to znači ljubiti se. Spojiti usne. ‘Kô da će cjelov s ko-

rijenjem iščupat.’2”“Pip, ‘oćeš mi pomoći s mojim vokalabularom?”“Mislim da ona večeras ima druge planove, prijatelju.”“Dušo, ne, ne sad”, Pip je prošaptala Ramónu, a onda se obra-

tila Dreyfussu: “Nijemci su ovdje jer smo ih pozvali, jer smo imalimjesta. Ali u pravu si, ne želim da im kažeš da sam ovdje.”

“Šta ti misliš, Ramóne?”, pitao je Dreyfuss. “Da joj pomo-gnemo? Ona ne pomaže tebi s vokabularom.”

“O, zaboga. Pomozi mu ti. Ti bar imaš bogat vokabular.”Dreyfuss se ponovo okrenuo prema Pip i pomno je gledao, mu-

drim, nimalo kosnutim pogledom. Kao da su mu lijekovi dovoljnosuzbijali bolest da ga spriječe da kolje ljude na ulici dvosjeklimmačem, ali nedovoljno da mu iščezne iz pogleda. Stephen je uvje-ravao Pip da je Dreyfuss svakog gledao na isti način, ali ona je bilauvjerena da će, ako on ikad prestane uzimati lijekove, ona bitiosoba koju će on napasti dvosjeklim mačem, osoba u kojoj će vi-djeti sve nevolje svijeta, zavjeru protiv sebe samog; i, povrh toga,vjerovala je kako on vidi nešto istinito u njenoj lažnosti.

“Ti Nijemci i njihova špijunaža mi se gade”, rekao joj je Drey-fuss. “Prvo što pomisle kad uđu u neku kuću jeste kako da je zau-zmu.”

“Oni su mirovni aktivisti, Dreyfusse. Prestali su da budu osva-jači svijeta prije sedamdesetak godina.”

“Želim da ih ti i Stephen otjerate.”“Dobro! Hoćemo! Kasnije. Sutra.”“Mi ne volimo Nijemce, zar ne, Ramóne?”“Mi voljeli kad nas bilo samo pet, kô porod’ca”, rekao je

Ramón.“Pa... ne kao porodica. Ne baš. Ne. Svi mi imamo vlastite po-

rodice, zar ne, Pip?”


2 Otelo, mletački crnac, William Shakespeare; preveo Milan Bogdanović, Matica hrvatska,Zagreb, 1919. (prim. prev.)

jonathan franzen - purity · “moje pregnuće je jedino što čini taj posao podnošljivim, a ne....

Documents