jestee(t)c_ - e. e. cummings

8/18/2019 Jestee(t)C_ - e. e. Cummings

1/138

Nakladni zavod Matice hrvatske

e. e. cummings

Jestee(t)c.


2/138

BILJEŠKA O PISCU

e. c. cummings rođen je 1894. u Cambridgeu u državi Massachusetts. Studirao je na Harvardu, a prve pjesme objelodanio

je u The Dialu 1920. Od prve knjige pjesama 1923, Cummings je objelodanio: & (1925), je 5 (1926), VV (1931), Ne hvala

(1933), Sabrane pjesme (1938), 50 pjesama (1940), 1x1 (1944). XAIPE (1950), Pjesme 1923-1954 (1954), 95 pjesama (1958). 73 pjesme (1963), Izbor pjesama (1965), Sabrane pjesme 1913-1962 (1972). Osim toga, objelodanio je roman Golema

soba (1922), kazališne komade Njega (1927) i Djed Mraz (1946), dnevnik Eimi (1933), knjigu predavanja održanih na

Harvardu ja šest nepredavanja (1953), te knjigu reprodukcija CIOPW (1931). Od 1919. izlagao je u mnogim galerijama, me

du inima u Painters and Sculptors Gallery u New Yorku, International Art Gallery u New Yorku, American British Art Center u New Yorku, Art Center u Chicagu itd. Dobitnik je nagrade Dial (1925), specijalne Nacionalne nagrade izdavača (1955), nagrade Bollingen (1957) i inih. Osim 73 pjesm e i Sabranih p je

sama 1913-1962, posthumno je objelodanjena i knjiga Bajke

(1965) i Izabrana pisma (1969). Živio je uglavnom u New Yorku i na obiteljskoj farmi u Silver Lakeu u New Hampshireu.

Umro je 2. rujna 1962. u New Hampshireu.


3/138

E. E. CUMMINGS


4/138

NAKLADNI ZAVOD MH

O P Ć A K N J I Ž N I C A

SV EZA K ŠEZD ESETOSMI

U R E D N I K

BRANIMIR DONAT

ISBN 86-401 0052-7


5/138


6/138


7/138

Svako ljudsko biće je usebi i po sebi neizmjerivo;ali bit njegove ili njezineneizmjerivosti je upravo nje-zina jedinstvenost—ni sva

poezija (prošla sadašnja i buduća) ne bi mogla nazna-čiti raznolikosti jastva; idakle samotranscendentnosti. [Ove pjesme samo] na-govješćuju tu posebnu svje-snost bez koje nijedan ljud-ski duh nikada ne sanja daće se dići iz takvih netajanstvenosti kao što su mišlje-nje i vjerovanje i znanje.

e. e. cummings


8/138

c. c. cummings, Autoportret

(ulje na platnu, 1945)

M em orial Ari G allery University of Rochester.

Snimio David Henry.


9/138

1.

mršave svijeće gladuju utišinismeđi bogsmiješi između zelenodrhtava

dima iz skršenih očiju

zvuk gušećih prsa i bludnih puzavih

ruku struže grimiznim-r

ak

obožavateljispružen u trzavoj sjenileži

jeca

jući pohotno

7


10/138

2 .

uzmi Oženo ovomoje tijelo,

jer ležalo

jes praznim rukamana vrtoglavim brdimada sanja o tebi,

prihvati ove

odlučne nenasićeneočišto vidješe

nijemi karneval noći

bojenjemrakameteorima

strujeći iz veselih besmrtnih ruku

rasprsnućedopuhnutih zvijezda

(u budućnosti sjetitćeš se od ove noći začudnih

zanosa polagano,u prezasićenom


11/138

srcu brzecvjetnostrašneuspomene

dići

se, polaganovratiti na

crvene odabrane usne

beskrljušnih vizija)

9


12/138

3.

mjesecsamu modrojnoći

zaljubljen u vode

drhtav,lelujavo nebo čezne gdje

u napetoj noći bez zvijezda pomazan žaromžuti ljubavnik

stoji u nijemom mrakuvitak ižudan

(ponovo

ljubavi polagano pobirems tvojih tromih usta

treperavicvijet)

10


13/138

4 .

kao što jc voda mora divnaiz ruku

božjih odaslanada na svijetu spava

i zemlja vene

mjesec mrvi jedna po jednazvijezda u prah pretvara

samo voda morane mijenja sc

iz ruku kolarukama se vraća

i sa snom je ...

ljubav,lomljenje

tvojedušeo

usne moje

11


14/138

5.

ako vjerujemu smrt budi sigurnau ovoto je

zato što si me voljela,

mjesecu i sunčevu zalazuzvijezdama i cvijećuzlatnom rastenju i srebrnom opadanju

plimeosekenisam vjerovao,

jedne noćikad međ prstima je mojim

klonulo sjajno tijelo tvojekad mi srce

pjevalo je između savršenih dojkitvojih

tama i ljepota zvijezda bila na ustima latice igrale pred očimai dolje

u raspjevanim dubinama

moje dušedozivalozeleno—

dolazeće blijedo—odlazeće neopozivo

morespoznao sam te smrti.

12


15/138

i kad sam pridonio svaku mirisnunoć, kad svi moji dani

budu ispred nekog

licasamo

bijelimiomiris,

iz pepelatadati ćeš se dići i prići joj i skinuti

zloću s lica njezina i sklopit

jojusta cvijetnovi s

tvojim nezamislivimkrilima, gdje prebiva dahsvih ustrajnih zvijezda


16/138

6.

slava spala sneba je posljednji besmrtnilist je

mrtav i zlatnagodina forma

lan grču

prašiniovo je prolaženje svih sjajnih stvaritako i mi

učtivo

u zemlju prihvatniču, O dajda siđemo

uzmiljeskavi vjetreove krhke krasote od nas zgužvaj ih sakri

u dah svoj odnesi

u ništa jer mi bismo spavali

ovo je prolaženje svih sjajnih stvarinema zadržavanja nema naknadnih

razmišljanja budi uznas O

14


17/138


18/138

7.

volimmisliti da nacvijetu koji si mi dala kad smose voljeli

dalekopre—

minula usta ubavo poljubljenatraju.

ako se netko

čudi gladi mojihusana za mrtvom stvari, poučit ćuga šutke doličnim

koracima da licetvoje traži iusrdno molim, u ime nekih ludihsavršenih sati

mrtvih također,da ako dođe primiga kao ljubavnika nesebičnodobrodušna

jer ja ga predajemmilosti tvojoj, i jeru vlastitoj zemlji

smrt se on zove.

16


19/138

8 .

O DičnaGospo mojeg neurednog divljenjaako sam spjevaokrhku neku

pjesmu pod prozorom duše tvoje

ta nije kao neke pjesme(pjevači drugioni vjerni bijahu

mnogim stvarima i kojeumiru

ja katkada odan bijah Ničemu i koje živi

oni volješe zgodanmjesec nikad ništa loše ne rekoše0 ljepušnim zvijezdama ispokojnom složenom

1 očevidnomvjerni bijahui što ja prezirem,iskreno

priznajući da odan bijahsamo buci crva.u podesan dan

pod neodgovornim suncem)

Dična Gospo brzo uzmi

krhku moju neku pjesmuda zajedno gledati možemo

17


20/138

kako onkraj zlogukogtočnog smiješka mirnogzakutnog opipljivog karnevala

života gdje uz normalnit

napjev mogućih violina plešuuglate kreposti i pravokutni grijesisavršenogestikuliraju ispravne

usrdne usne nepokvarljivcg Ničeg pod dostatnimsuncem, u nedovoljnomdanu u buci crva

18


21/138

9.

Euffalo Bill izumro

koji nekad jahaše uljastosrebmog

pastuhai skidaše jednogdvatričetiripet golubovabaštako

Isus

e bio je zgodan muškaraci ono što želim znati jest

kako vam se sviđa vaš plavooki momakGospodine Smrt

19


22/138

10.

moja gospa malene glave

oblika kruške ide kroz ljepljivsumrak, iznenada

je tri životinje. Mini

jaturni struk neprestano

afričkom kretnjom

oglašuje dokonu vatrenu polovinu Djevojke koja (poput

neke uvijajuće zmije prema sebi uvijeki polagano koja zacijelo uvis teče) iskazuje

pozu:da cvrkuće razuzdano

dok se goleme i čvrste noge kreću svečanoko oprezni i bijesni i divni slonovi

(sjedinjena šuštanjem obilnim glatka bedrazamišljeno

podsjećaju me na Ženu i

kako izmeđunjenih bokova leži Indija

20


23/138

11.

recimoŽivot je starac koji na glavi nosi cvijeće.

mlad momak smrt sjedi u kavanismijćši se,drži novčanicu između

palca i kažiprsta

(velim »hoće li kupiti cvijeće« tebii »Smrt je mlad momakživot nosi hlače od veluraživot tetura,život ima bradu« velim

tebi koja šutiš.—»Vidiš liŽivot? on je tamo i tu,ili ono, ili ovoili ništa ili starac koji 3 trećinevremena spava.cvijećemu na glavi, uvijek dovikujenikomu nešto o les

roses les bluetsda,

hoće li kupiti?Les belles bottes — o čuj,pas cheres«)

i moja draga polagano odgovorila mislim da hoće.Ali čini mi se da vidim nekog drugog

tamo je djeva po imenu Kasnijesjedi pokraj mladog momka smrti,vitka je;voli cvijeće.

21


24/138

12.

Proljeće je poput možda ruke(što oprezno dolazi

Niotkuda)uređujućiizlog,u koji ljudi gledaju(dok ljudi zureuređujući i mijenjajući stavljajući

brižljivo nepoznatu stvartamo poznatu amo) i

brižljivo sve mijenjajući

proljeće je poput moždaRuka u izlogu(brižljivo amotamo pomičući Nove iStare stvari,dok ljudi zure oprezno

pomičući moždadjelić cvijeta ovamo stavljajući

inču zraka tamo)i

ništa ne lomeći

22


25/138

13.

Gospo Tišinei7 . dražesne krletketijela tvojegauzletjela je

kroz osjetnunoć

tahitra ptica

(nježno nadzačudnim licem mrakatvojglas

raspršujući mirisomobdarenakrilanenadano pratisa stopamasunčev brid

žalačnu ljepotu svitanja)

23


26/138

14.

brežuljciko pjesnici navlačegrimiznu misao protivovog

veličanstvenog vapaja

danamučenogu zlatu,što sada

zgužvanmalaksava.ispuštajući dušu crvenu u mrak

takomrkooki gospodar

prolazimirisna vrata

srca mojegaružinuzimacvijet,

koji savršen

jeS ubilačkim rukama

24


27/138

15.

kao obično nisam ga našao u kavanama, raspušteni ja atmosfera ulice polažući otupljujuću nesavršenostna takve pohode kakve sumrak spontano neizbjež-nim umorom obodnih prodavačica nelično dopuštadala je blag prvi mig glede njegovih nebrojenih bo-ravišta ljubičasta logika ukinuća demonstri-

rajući s vulvertijanskog vrha sposobno tisućljećelica zahvaćajući se s mojim neobično trenutačnimrazumijevanjem izložila njegove hibernacijskeobrise,

prijazna golemost besprijekorno šireći učtivost petog sata poslije podne posta znak prisutnosti nje-gove

usput bilo je proljeće u zablaćenoj kanarinčevojkrletci najprostranijeg postojanja.

(kad bi improvizirao o promjeni muskuloznosti nanajgrimiznijoj podršci mojega pokrivača škljocaju

presudne slave zadane negativnoj šutnji tom pra-

starom izlaganju kojeg električna solidnost pamtineke pomno rasipne črčkarije u nedavno otkrivenojspilji, bančenje geometrijskog raspadanjačemu je moja redovito uzorna soba zauvijek izvrg-nuta njegova Prva riječ odnijela je na sunčano srnetište zaborava)

sitna prašina uzdižući se tankoćutno ujedinjenju smojom dušom prisili me da počnem kašljati

, naravno

25


28/138

16.

u okrutnoj pojavi petog sata poslije podne otkrivamda se blago rastvaram u ustima New Yorka. Između njegovih gipkih financijskih zuba što delirično niču iz samodopadnog zubnog mesa, zalogaj lje

pušno pluta na površini krvoločne pljuvačke indus-trije. taj zalogaj sam ja.

Golemi me obrazi okružuju.

divovska usna resica s nezamjetljivim kretnjama prijeti cjevastoj tami povremeno iz koje odvajajućise u grlo se nespretno zabušuje Jedna pedantna

vulgarnost:

kuhana izbirljiva normalna eksplozija; četvrtast ža-mor, dražesna nadutost

Na mekoj sredini jezika sjedi zgrada Woolworthanepomućena bljutava kineza oblika pastile ili krhka

nasrčuća pilula, prostiraču sličan osjet kojeg brada-vice stručno piju povodljiv okomit okus ove vrpoIjeće kocke nesmanjene težine, podupire dok prož-dire postojanu buku prekrasno neizvjesne prodornealgebarske glazbe. Prvi put sortirajući iz ovog prostranog nehajnog nutarnjeg hoda mesa jedno

minutni galop pomne golemosti spojen sam čulnimmisticizmom cijelog okomitog bića, vješto konstrui-ran tankoćutnim eksperimentom diva kojeg me ne-

pobitna spiralna ludorija spaja s olakšanjima plas-tičnog hipnotizma .ja sam pomno analiziranovim divnim srtanjem uzvinutih usta ...

vješto

26


29/138


30/138

17.

ovaj mlad upitnik čovjek

upitnikkoji pati odloše probave upitniznak je neobično

čarobna osoba

osobno vele

mi što se menetiče oko mi jedino zna dagledenjegove slike

on je mokar san

od Cezannea

28


31/138

18.

»bog pa ti ameriko moj ushitzemljo kolonista o i takodalje reci vidiš li u osvitzemlju moju stoljeća su kakodođu tako odu kraju svojemšto i ako treba svim se pitat

jezicima čak i gluhonijemsin tvoj dičnom imenu ti klicat

boga mu ti boga isusa tišto je ljepše nego lavu sličnikada ovi hrabri sretni palirici klanja jurnuli su silnizar će mutav glas slobode biti?«

Reče to. I čašom vode zali

29


32/138

19.

moja draga stara etceteraletka lucy za skorašnjeg

rata mogla bi vam i jest vam rekla upravoza što svi ratu

ju.moja sestra

isabel napravila stotine(istotine)čarapa da nespominjem košulje naušnjake sigurne

od buha etcetera rukavice etcetera, imajka se nadala da

ću umrijeti etcetera

kao junak dakako očev glas postajao hrapav dok je govorio kako jelo povlastica i kad bisamo on mogao dotle ja

etcetera u dubokom blatu

ležao nepomično et

cetera(san jareći,et

cetera, oTvojem smiješkuočima koljenima i tvojoj Etcetera)

30


33/138

20.

Međovim

crvenim komadimadana(spram kojih isasma tiho brežuljciod plavogizelenog papira

goresvijaju ćise-besame-UzzavoJ,u: bol(us pinjućajnas-p-i-r-a1

a i,nestajući)Sotonska i blazirana

crna koza upiljeno luta

Ništa nije ostalo od svijeta nou ovo ništa ii treno per Roma si-gnori?trzaj.ućih.ita

31


34/138

21.

hode li mi nekoliko dobrih filozofskih duša iskrenoreći što radim na vrhu ovog brijega u Calchidasu,na suncu? dolje na žalu tako daleko ispod menedjevojčica u bijelom

vrti,prevrće;valja na pijesku, preko ove vode,stem boje:smeđe i bijele natiskuju

točkasti milijuni prozora tisuću kućaLiisabon.Poput štektanja pisaćeg stroja,na poslijepodnev-

nom nebu. netko tjera koze i ovce duž zavoja cestešto uvlači u ružičastu se liticu koja natrag i uvisizranja iz žutozelene vode.

tamo dolje grade kuću kraj mora,u poslije podne.

brzo crvenkast se mrav kreće mojim malim prs-tom.

ptica cvrči u stablu,negdje nigdjei djevojčica u bijelom prevrćena pijesku

Oblaci nadamnom kao mladoženje

Cisti i jasni

(ovdje apsurdno Ja; život, da se zuri i no-

si odjeća, potpuno sam lud, iznenada stišćemsvih deset prstijuglasovi se dižu odozdo iz daljineutihnjuju.

Sunčano svjetlo,iza mene da znate ima staraca;nekoliko,nevjerojatnih,pospanih

32


35/138

22.

ganuće ide ispred svegatko sintaksi stvari

pažnju poklanjanikad te posve ljubiti neće;

posve lud biti

dok u svijetu je Proljeće

moja krv odobravai poljupci bolja sudbinaod mudrosticvijećem svim se kunem gospo. Ne plači-najbolja gesta mojeg mozga manja jeod trepeta kapaka tvojih što veli

jedno smo za drugo stvoreni; ondasmijeh, opet u moj zagrljaj

jer život nije odlomak

1 smrt čini mi se nije zagrada

33


36/138

23.

neki traže da ih bližnji hvaleali ja od drukčijegkoya skladam oblinei žute, kutove ii šutnjeza cilj pravilniji)

kipar samidioma tijela tvojeg:glazbenik tvojih zglobova; pjesnik koji se samo bojida pogrešno ne prevede

ritam u tvojoj kosi,(vršak prsta svakognačin na koji se krećeš)

slika

r glasa tvojeg--mimo tih elemenata

zamjetljivo ništa nije ... zato,gospo jesam ja zadovoljan akoi jedna isklesana stvar moja izazovemožda tvoju kretnju ilii jedna slika(iz vlastita

razloga)na usnama ti prouzroči tanano majušni smiješak (stidljivoako pjesma mi otkrije

jasan zavičaj očijutvoj ih,obdaren sumrakom zelenim)

34


37/138

24.

nasred sobestoji samoubojicanjuši Papirnu ružusmiješi svojem ja

»negdje Proljeće jest i katkada

zbiljni su ljudi:zamišljajunegdje zbiljsko cvijeće,ali ja ne mogu jer ako bih

mogao,ono nekakone bi zbiljsko Bilo«(tako on smiješismiješak)»ali ja neću

svagdje zbiljski bititebi u času«taj je plavokoss malenim rukama

»& sve je lakšeno što sam mislio da će

biti;čak pamteći kako je tko pogledao koga prvo,kojekako plešući«

(mjesec isplivava iz oblakaura označuje ponoć

prst povlači otponac ptica zaliječe u zrcalo)

35


38/138

25.

ako ti i ja budeći se

otkrijemo da je(nekakou mraku)ovaj svijet bioUbran,kao cvijetdjeteline,sa zelene livade

bez

vremenosti; mirnookrećući

prema meni

nagađajući zrcala koja tvoje su oči

Saopćit ćeš više

negoli dvaput sve što jetakonježno

dok smo spavali dok smo bili jedno drugo nestalo:ali ja

s blagim

smiješkom na usnama

postupno ću ponovo ući u

posebno kraljevstvo

(san)

.dok nešto drugo

36


39/138

ljubi marljivo

pamćenje,koje kako savršeno

leprša u

beskutnom sutrašnjem danu

37


40/138

26 .

s-a-v-c-a-k-k-akoj

i)o ko(mi vid)msadsesk

SKKAAVACuplja(u-

štoTko):skO!k:

Om po

(sTaJe .VaKaCaKa)

u

pre(i)ure(sad)denju(je)

,skakavac;

38


41/138


42/138

28 .

većina(ljudi

jednostavno

ne mogu)neće(većina

roditelja ljudi ne smije

ne treba)većina ne usuđuje

(nekavrst ljudi maznate ona)nije

&

čak (koji nisunikada živjeli najviše

ljudi vazda)ne

umire(postajući posveukopani nepostajuće

pravi

većinom(ljudi

40


43/138


44/138


45/138

31.

!crn0nas

pram

(bez)

bojnog neba?stabla sko

jih kap

nu

1ist

l:;ne

sta je uzVrTložen

.o

43


46/138

32 .

jecaju(jest)ći

ona od mora

is

pod kogataj on mjesec opsjena iz

crnog ovog kojeg jedne ulice iskače živasvijabujajućise svijet

la noćmore ika mo

tunekonesvakoće(plešu)ćehoće&bijaše

44


47/138

33.

(hoćeš li učiti jadnika da živiuspravnije od bora)

pitajnju

pitajkad

(pitaj i pitaji pitaj

opet i)pitajkrhku maluosobu guslajućinaki

ši

(jesi li poljubiodjevojku s bradavicamako ružičastim naprscima)

pitajnjega

pitajtko

(pitaj i

pitaji pitaj

45


48/138

prije i)pilaj jednostavnuludu

stvar raspjevanuu snijegu

46


49/138

34,

šestero

je u sobnoj tami oko) pet

(svi plešupjevaju pjevajuplešu svi

troje sus licima od oblaka plešu itroje

pjeva glasovima od zemlje i

šestero je u sobnoj tami oko)

pet(šestero u sobnoj)

jedan

crven

je i(šestero je u)četiri su

bijela(troje pjevapleše šestero plešepjeva trojesvi oko oko svihoblaka pjeva troje ii troje zaplesane zemlje

tri muškarcaižene tri

47


50/138


51/138

35.

itko živio u zgodnom kako gradu(amo išo jezik tamo svakom zvonu)

proljeće ii ljeto jesen zima neću pjevao je svoje plesao je hoću.

Žene muški(veliki i mali)

za tog ikog marit nisu htjelisijali su svoje nije žnjeli istosunce mjesec zvijezde ii kiša sve to

klinci su nagađali(al samo nekionda rastom sada su zaboravililjeto jesen zima proljeće dal bješe)

nitko voljela ga više još sa više

kad sa sada stablo lišćem njenaradost njegova i tuga tuga njena

ptica snijegu i kretnja miru takonjoj je ikog bilo išta svako

neki su oženili se svojom svakomsmijali svoj plač i plesali sa taktom(snovi budnost nada onda)rekli svojenikada otplesali tad snove svoje

sunce kišu zvijezde i mjesec(samo

snijeg može počet objašnjavat kakolako dijete zaboravlja da pamtis toliko amo tamo zvona svih tih)

umro je ja mislim itko jednog dana(sagnula se nitko poljubac mu dala)

žurna čeljad ukopa ih uporedomalo prema malo bila prema bio

49


52/138

sve u svemu tmina prema tminiviše sa još sniju san svoj oninitko itko zemlja prema zemlji

želja prema duhu ako prema jeste.

Žene muški(bim i bam i opet isto) jesen zima proljeće ii ljetožnjeli svoju sjetvu išli svojim došlisunce mjesec zvijezde ii kiša bili

50


53/138

36.

otac prošao kroz ljubavne je kobiistosti od jesam imati od dati,

ju tro pjevao iz svake on je noćikroz dubine on visine znao proći

ovo nepokretno zaboravljivo gdje

pogledom on okrenu u sjajno ovdjeono ako(stalan zrak je stidljiv tako) pogledom vrpoljilo i pokretalo

nanovo ko iz nepokopanog koji prvo tko se diže,travanjski mu budidodir jastva usnula da sudbe vrve

duhovne sanjari izdanke da puste

ako neka zašto plakala biočevi su prsti san joj dali:zalud glas najmanji vikat znao

jer on rast je brda osjećao.

Dižući doline mora golemogaotac prošao kroz žalosti veselja;lice zvano mjesec uzdižući,želju kao počinjanje pjevajući

radost pjesma mu i radost čista'tako

srce zvijezde s njim se kretat mogločisto tako sada sada tako jestezglobovi bi sumraka veselili se

žarki ko sredinom ljeta žarkogduša sunca bit će izvan zamišljenog

tako budan(iznad njega beskrajnogatako silno)san je bio oca moga

51


54/138

krv i meso njegovo su to mu biligladni bi mu hranu svoju jesti daliuzbrdo bi bogalj milju otpuzao

samo da mu vidi lice nasmjehnuto.

Prezirući pompu morati i htjetiotac prošao kroz sudbu osjećati;srdžba mu je kao kiša prava bilasamilost zelena kao žito bila

blago ruke širit čedno rujanućeneprijatelju i prijatelju nećeko što mudrim on i šašavim je

ponudio neizmjerivo je

ponosno i(listopadskom vatromdozvan)dok se zemlja spušta stazom,tako predan besmrtnome radustupao je okrenut on mraku

tuga kao kruh mu dobra bila:nikadlažac pogledao ga nije;prijatelj kadneprijatelj bi mu bio nasmijao bi se svijet snijegom on napravio.

Otac prošao kroz njih od nas i svakomnovom listu klicao na stablu svakom(dijete svako znalo da proljeće je

plesalo kad pjesmu oca začulo je)

neka ubiju tad ljudi koji nećedjelit.krv i meso glib i blato bit će,shema mašta,strast pak voljnost.sva sloboda

droga koju kupit prodat možeš sada,

52


55/138

krađi okrutnosti skloni dobrohotni,srce strahovanju,svijest sumnji,razlikovanju pak bolest istog,

slaganju vrhunac jesam ovog

premda glupi oni koje kao bistreosjećamo,gorke kao stvari slatke,crvljivo je manje, umiranje gluposve što baštinimo,sve što ostavljamo

ništa tako kao istina najmanja — premda zašto ljudi dišu bješe mržnja jer moj otac dušu svoju živio jeljubav potpunost i više no što sve je


56/138

37.

zrak,

postajeili

(na)

novo(životu)sada

ta(nije manjene

go neki:

strah ne većine

go

nađa)je

stajaćazvije

z.da

54


57/138

38.

platon mu je

rekao:nije mogaovjerovati(isus mu je

rekao; nije

htiovjerovatijlao

cezacijelo mu jerekao,i general

(da

gospođo)sherman;čak ste mu(vjerovali

ili

ne)virekli:ja sam murekaojmi smo mu rekli(nije vjerovao.ne

gospodine) trebao je niponiizirani komadželjeznice

šesteavenije;posred glave:da

mu kaže

55


58/138

39.

ovu revnu neman,neočanstvo,žalit

nemoj. Progres udobna je bolest:žrtvatvoja(sigumo po strani smrt i život)

veličinom svoje sitnosti se igra

— oštricu sad slavi britvce elektron pretvara u lanac gorski;leće šire

neželju kroz svinut kadgdje dok ne vratineželja se nesebi.

A svijet pravljennije svijet rođen — žali ove jadne,

meso,stablo,zvijezdu i kamen,alinikad ovog hiperčarobnog i finog

stvora svemoćnog. Mi doktori još znamo

slučaj beznadan kad — slušaj:vraški dobrogsvemira tu ima iza vrata;ajmo

56


59/138


60/138

41.

sve kad bog je stvorit htioveći dah od cirkuskogašatora je njegov biotad se zbi početak svega

čovjek hoteć svoje biće

zbrisat bio on od bit ćeuze otkrivši pak zaštosamo smrska ga u zato

58


61/138

42 .

P—

lutajući na nekomPrecimo sumraku vid

je t ćeš i —nčonog ako

&

tko

jetaj

)

više usan nego bitiviše

jesam nego zamisliti

59


62/138

43.

da je zemlja divnaako hladna(moja dična)ljetu dajmo krila

vrijeme je dvoje

(jedno nije) blago moje,ljubica kad klije

doba dublje ljubavnego um sav;moja mila(još smo sred aprila)

60


63/138

44.

otvori srce:dat ću ti blagonajsitnijeg svijetakomad vječnog uz

bezvršna mlađa od

anđela su brdai jekolike šumekulski gradovi (kraljica

pjesnik kralj plutajuniču junaci mjesecazvijezdemreskaju i

plivaju cvatovi čovjekajkroz

glazbene sjene dok progonjenidemonima pjene seleopardi sjajni(na krilonogim stopalima strahostvari)

dolaze brodovi odlazesnježno jedrećisavršena tišina.Ocean apsolutni,

61


64/138

45.

umirati je u redu)ali Smrt

?omalane

bih volio

Smrt kad Smrt bila bidobra:jer

kad(umjesto da staneš promisliš)

počneš je osjećati,umirati je čudesnozašto? za

to što umirati sa

vršeno je prirodno;savršeno

blagorečeno živo(ali

Smrt je strogoznanstvena& umjetna &

opaka & zakonska)

hvala tebi nek jeGospode za umirati

(oprosti nam.o životelgrijeh Smrti

62


65/138

46.

ili tko i tko)

Daljina jeviše mnogo nego sve

pravodobnog svemira(bilo i biti će)

od divnog

očitog do

Pukog ali jedno malonajviše ruželako (dok

bit će je bilo)može prevaliti ovo

ili ja i ti

63


66/138

47.

dv

a star a

bi

la je

dnom(in

e vi

še)čovjek

sjede(vid i)sanja

ju

64


67/138

48.

ako se

zelenootvaramalomalo

bilomnogo i mnogo

je

dvaviše ako

se zelena odora0

tv

ar

a1 dvoje su

divlje jagode

65


68/138

49.

devet ptica(zoreći

kroz zlatni čas)uzliječu:ći

zimskomsu-

mraku(sve zajedno

brojno jedno

sujdevetdušaoživljene jednom taj

nom(uzvinute

pogotkom u padu)tih

o! žive umiranje slave

66


69/138

50.

(pernatakiša

: sanjarsko polje po

nad šume &;

ko može bi

ti!š!

?nitko)

67


70/138


71/138

52.

plavo trokutno zašto

sna(suludoočima prozora)može

biti a

ko ni je(plutao kroz

nikada)zmaj

ko licedjeteta svakoga

djcteta(&

zato nevidljiv(ipak

si(bilo tkomi bili)prešao oprezno pre

ko(& ja)nešto

svježijenego život(ili

smrt)je na

naj

prljavi

jt'm

pločniku cvatuća krasota

69


72/138

53.

o(li

st

P

da)samIjeno

st

70


73/138

54.

stajati(sam)u nekom

jesenskom poslijepodnevu:udišući zlosretnu

tišinu;dok

golemi ovaj kako

strpljivi stvor(kojinikad po nikad lišen dana

nijejpo uvijek prima za uvijek

san.znači

okusitine(onkraj

smrti i

životajzamislivc tajne

71


74/138

55 .

srce ovog čovjeka

vjerno je njegovojzemlji; takonečiji svijetne

zanima njega(po

izgleduopipu okusu mirisu& zvukutišine tko može

pogoditi

to-čnošto život ćeučiniti)ništa

ne voli

takokako(prvo

P

a)snježna pahuljica vi- juga,na

putu u svu

gdje

12


75/138

56.

no i umirati

(kao god plakati i pjevati,ljubavi

i čuditijje nešto

ti si i jasamvježbao toliko dugo da

(da)zaboravim(i duže

draga)našegrođenja zato onogzašlo no sudbina nam jc

rasti(zapamti

ovo draga)nesamogdje god sunce i zvijezde

mjesec jesu jesmo;nego također

nigdje

73


76/138

57.

nekad Bijela&Zlatna

dio Praha tratinčica(otrcana sada jadna)

isto tako naša lica

lijer samo kratko

(ruža sadavećjeonda)meso sve je Ako

sve je krv I Kada

74


77/138

58.

ne(pčela)po

kretn(u)asi(ovoj)ti(je

dinoj)

u(ruži)snu

75


78/138

59.

mini

jatura

n ovaj park je p

usti(svi sunegdje drugamo osim mene 6 eng

leskih vrabaca)jesen & ova ki

šaovakišaovakiša

76


79/138


80/138

61.

Divno

o beznačeno(ti

ho)pa

clanje (svukuda)snije

Ga

78


81/138

62.

tko(je?su)tko

(dva lica na mračnom prozoru)ovaj otac idijete mu gledaju pahuljice(padaju&padaju&padaju)

oči oči

zure(uvijekjdokzemlja i nebo

čude

sni su sve dok(vidi)s većom više nego najvećom(mala)sada(pleše da odjbijelom(radosti!radosti!radosti)i najbjeljom čudesa sve jesu šutnja jest sva

kazbiljskakrasnoviše-nego-stvar (&pada&)

DijetesvakootacJedne

79


82/138

63.

staroststavljaznake Od bij)&

mladost ih

skida(starostviče Ne

Ulaz)&(i)mladost smije

(bez dozvolestarost

opominje Zabranjeno Prestani Nesmiješ Nemoj

&)mladost nasstavlja pravokastarosti

80


83/138


84/138

65 .

laži ne u jednorađa istine da(koja bezgranično

jest po sebi sama)

svjesnim lude čini

(poput zimskog mene)umne nikad stvariljubičici ravne

82


85/138

66 .

»no zašto bi«

tajnajvećimeđ

živim se čarobnjacima(kog

ti i jakatkad nazivamo

travanjjmorao često

puta pitati»mnogo

ljudi bilo ta

ko(kad cvijećejnevjerojatno(vazda je divno)

ružno«

83


86/138


87/138

6 8 .

tako

je vraški lijepo kad Netko —da; ne

ma veze tko, netko

potpun(po mogućnosti blondinadakako)

ili opet

no dobrotvoj najstariji

prijateljna primjer(ili

;pa

čak recimone

čija žena)

— čini nečini nekaže kaže gleda smiješi se

ili jednostavno Jestono što

te ne činida izgledaš

85


88/138

6 i l i 6

naest ili šezdeset000.000

neki drugi —

neg barem jednom

(po

—misli)

Ti

86


89/138

69.

osmijeh bezlica(pogled

bez ja) pazi dob

ro(nc diraj

ništa)jerće nestat be

šumno(u miluzemlju)&nitko(pa ni mi

sami)neće pamtiti(ni djeli

ć sekunde)gdješto kako

kadatko zaštokoji(ili išta)

87


90/138

70.

iza podne jedne zime

(u tom času čarobnome jest kad biva ako)

osmom ulicom ja idem

kad ti cvijet iskićeni jedan klaun pruži meni.

Nema dvojbe,nitkosmotrio ga nije osim

mene;ali zašto?zato

što je točno bio čistosve(u svemu)čeg se plaše

ljudskemase baš najviše:

tajna na što izraz stvaransamo može bit primjenljiv

— to jest,vazda budančudesno nedjeljiv;

ne sa samo srcem duhom

neg nedvojbeno i dušom —nije tužno šaljiv

(demokratski prepoznatljiv)neg u biti poetičanili istančano svečan:

88


91/138

otmjen klaun nikako prost(nije rulja,nego ličnost)

glasa iz njeg nisi čuo

ali glup on nije bio;šutnja njegova je jastva

bila poput ptičjeg pjeva.

Razuman da tartar biva porad tog su maseljudske

tražit znale mjere svjetske — hvala bogu još je luđak

netko da mi da krasuljak

89


92/138

7 1 .

0

s Tvar 0

ne

Diže seiz

m

SteR

i

je n

i

je Most

90


93/138

72.

d,r;o:z;d,o;v:isutihisada

.u srebrnoj

nepu —noć—i

san(je)ja

nekotom

je seca

91


94/138

73.

mag(snuslična)lica

povećavasvaki deminu

tiv pretvara oči

gledno uneobično

sve

dok naša jastva jesu

hoćebiti svjeto

(čar obno)

vi

92


95/138

74.

što je putovanje

goregoregore:idenje

doljedoljedolje

sila;ženje čarobno sunce

mjesec zvijezde svi, &

(veći negnajveći čak mogao početi bitijsan;stvari:i

bića kog

O

cean

(svagdjeništa

93


96/138

tek svjetlo i mrak;tek

nikad zauvijek

& kada) svedo jednog budnog

ovdje začudnog najvišeg

sada.s koliko

tisuća(stolina)milijuna

UzvikaKojiSuKrila

94


97/138


98/138

(na doljelagano obarajući sasvimuvis jure kroz milosrdno

sunčanosvjetlojda provaleu

trijesak jedinstva

san!! veseljeistina!!duša

96


99/138

ja & ti & je: četvrto nepredavanje

Pisanje je, prema meni, umjetnost; i umjetnici su, prema meni, ljudska bića. Kako ljudsko biće stoji, takoljudsko biće jest: što ne znači da neka ljudska bićanisu akrobati, dok druga—ali zašto anticipirati Njega iliDjeda Mraza? Dosta je ako se kaže da će se ovaj nepoeiski sat sastojati samo od rečenica, ogleda i dijelova

ogleda, od kojih svi izražavaju uspravno ljudsko biće.Izrazi će biti predočeni kronološki; navest ću kad suobjelodanjeni i kako, ostavljajući međutim da sami izvučete vlastite (ako ikakve) zaključke [ . . . ]

1922—iz prve moje objelodanjene knjige Golemasoba

Ima nekih stvari u koje čovjek nije kadar vjerovatiiz jednostavnog razloga što ih nikad ne prestaje osje-ćati. Stvari ove vrste—stvari koje su uvijek u nama izapravo jesu mi i koje dakle neće biti odbačene ili od-ložene tamo gdje možemo početi razmišljati o njima—nisu više stvari;one,i to mi koje one jesu,jednako jeGlagol;jedan JE.

1926—iz, proslova knjizi pjesama naslovljenoj Je 5Pod pretpostavkom da je moja tehnika ili komplici-

rana ili izvorna ili jedno i drugo,nakladnici su me lju- bazno zamolili da napišem proslov ovoj knjizi.

Barem je moja teorija tehnike,ako je imam,dalekood izvorne;niti je komplicirana. Mogu je izraziti s ne-koliko riječi,navodeći Vječno Pitanje I Besmrtni Odgo-vor Burleske,naime »Bi li udario ženu s djetetom?—Ne,udario bih je s opekom«. Poput komičara burleske, jasam nenormalno naklonjen onoj određenosti koja stva-ra kretanje.

Ako je pjesnik netko,on je netko kojemu napravlje-

ne stvari znače vrlo malo—netko tko je opsjednut stva-ranjem ...

97


100/138

Neminovna zaokupljenost Glagolom daje pjesnikuneprocjenjivu prednost:dok se nestvaratelji moraju za-dovoljiti samo neosporonom činjenicom da je dvaput

dva četiri,on se naslađuje neodoljivom istinom(koja semože naći,u skraćenom ruhu,na naslovnoj strani ovogsveska)

1927—Zamišljen Dijalog Između Pisca I Gledatelja,tiskan na ovitku mojeg prvog kazališnog komadaPisac: I?Gledatelj: O čemu je Njega?

Pisac: Zašto mene pitate? Jesam li ili nisam stvorio ko-mad?Gledatelj: Ali zacijelo znate što stvarate— Pisac: Oprostite, gospodine Gledatelju;zacijelo stvaram

ono što znadem.Gledatelj: Što se mene tiče,dragi moj gospodine,nes

misao nije sve u životu.Pisac: I što se vas tiče »život« je glagol s dva stanja—

aktivnim,činiti, i pasivnim,sanjati. Drugi vjerujuda je činjenje samo vrst sanjanja. Drugi su opetotkrili (u zrcalu okruženi zrcalima)nešto teže odšutnje ali lakše od padanja;treće stanje »života«,koje vjeruje sebi i koje ne može značiti zato što

jest.

Gledatelj: Bravo,ali jesu li takve osobe dobre za nešto posebno?Pisac: Dobre su za ništa drugo osim da hodaju usprav-

no u iskrenom otkrivenju fatalnog povratnog.Gledatelj: I cijeli vaš komad je o jednoj od tih osoba,

gospodine Pišće?Pisac: Možda. Ali(da vam odam tajnu)gotovo se nadam

da je moj komad jedna od tih osoba.

1933—iz mojeg ruskog dnevnika EIMI Ne osjećati potpuno znači misliti...

rasti je sudbina.

Ljudi se mogu usuditi živjeti,ljudi se mogu poučiti

što je smrt ili sami naučiti;nitko se ne može učiti rastenju. Nitko se ne može usuditi rasti. Rastenje je da

98


101/138

svaki razlog ili povod ili nerazlog postaje svaki druginerazlog ili razlog ili povod. Tu ne postoji nikakav znak,nikakav put,daljina,vrijeme ... Pijan i neuzročan(govo

reći o ciklonu,kazujući kako konačno s iščeznućem čaki nemogućnosti sam je otkrio zapravo samog sebe i nenadno postajući ciklon;ne umirući i ne opstajući;Biće)

pjesnik Hart Crane bio je kadar pronaći sličnost rastenja.

[ . . . ]

1938—iz uvoda napisanog za moje pogrešno nazvaneSabrane pjesme; pogrešno u trostrukom smislu, budućida su tri knjige pjesama (naslovljene 50 Pjesama, JedanPuta Jedan i XAIPE) već objelodanjene nakon ovih Sab-ranih pjesama

Uzmite pitanje biti rođen. Biti rođen,što to značivcćiniljudi? Pravu katastrofu. Socijalnu revoluciju ...

Većinaljudi zamišlja zajamčeno rodomotporno sigurnosnoodijelo nerazorive nejastvenosti. Da se većinaljudimože dvaput roditi vjerojatno bi to zvala umiranje —

vi i ja nismo snobovi. Nikada ne možemo biti do-voljno rođeni. Mi smo ljudska bića;za koje je rođenjekrajnje dobrodošla tajna,tajna rastenja:tajna koja sedogađa samo i kad god smo vjerni sebi samima...

Život,za vječne nas,je sada ...Ono što bi njihovo najsintetičnije da ne kažemo prozirno veličanstvo, gospođaigospodin kolektivni em- brio, nevjerojatno nazvalo duh jest hod . . . On je zdravokompleksan, prirodno homogen, građanin besmrtno-sti ... On je malo više od svega,on je demokracija;on je živ:on je mi sami.

... Ništa u što se vjeruje ili sumnja ...Uvijek lijep odgovor koji postavlja ljepše pitanje

[ . . . ]

Slijedi moj ogled — Anno Domini 1940 — napi-san na molbu gospođice Frances Steloff i objelodanjenu njezinom katalogu Gotham Book Mart naslovljenom

Mi modernistiJohn,viii,7.

99


102/138

Sada da porazgovaramo o nečem drugom. Ovo jcslobodna zemlja zbog obvezatnog školovanja. Ovo jeslobodna zemlja zato što nitko nema za jelo. Ovo je

slobodna zemlja zato što ni jedna druga zemlja nije bila niti će ikad biti slobodna. Tako, sad znaš a znanje je moć.

Kad sve zbrojiš i oduzmeš,vidiš da jednostavniljudi vole složene stvari. Ali ono što je neobična podu-darnost jest da osrednji ljudi vole prvorazredne stvari.Objašnjenje ne može biti da jc to zato što su složenestvari jednostavne. Mora biti da je to zato što su osred-

nji ljudi prvorazredni.I tako sipajmo jedni drugima pijeskak u oči i oti-

đemo k vragu.John, viii, 7.

1944 — ogled kao proslov katalogu za moju izlož- bu u Američkobritanskom likovnom centru u New

Yorku; ali kojeg predmet nije umjetnost slikanja negosama Umjetnost. U ovom ogledu četiri riječi —»dobar«, »loš«, »rat«, »mir«, — uvijek su pod navod-nicima.

Jednostavni ljudi, ljudi koji ne postoje.više vole stva-ri koje ne postoje,jednostavne stvari.

»Dobro« i »loše« su jednostavne stvari. Ti bombar-diraš mene = »loše«. Ja bombardiram tebe = »dobro«.

Jednostavni ljudi(koji,usput,vode ovaj takozvani svi jetjznaju to(oni sve znajujdok su komplicirani lju-di — koji nešto osjećaju — goleme, goleme nezna-lice i zaista ništa ne znaju.

Ništa je, za jednostavne upućene ljude, opasnijeod neznanja. Zašto?

Zato što osjećati nešto znači biti živ.

»Rat« i »mir« nisu opasni,ni živi:nipošto. »Mir« jenedjelotvornost znanosti. »Rat« je znanost nedjelotvor-nosti. A znanost je znanje, a znanje je mjerenje.

Neznalice zaista moraju biti školovane;to jest,njihse mora prisiliti da prestanu nešto osjećati, da počnuspoznavati ili mjeriti sve. Tada(samo tadajneće ugro-žavati pravo nepostojanje onog što svi jednostavni ljudi

zovu civilizacija.

100


103/138

Na svu sreću za vas i za mene,necivilizirano suncetajanstveno sja i na »dobro« i na »loše«. Ono je umjetnik.

Umjetnost je tajna.Tajna je nešto neizmjerivo.Utoliko ukoliko svako dijete i žena i muškarac

mogu biti neizmjerivi,umjetnost je tajna svakog mu-škarca i žene i djeteta. Utoliko ukoliko je ljudsko

biće umjetnost,nebo i brda i oceani i gromovi i lepti-rovi su neizmjerivi;i umjetnost je svaka tajna prirode.Sve što je izmjerivo ne može biti živo;sve što niježivo ne može biti umjetnost;sve što ne može biti umjet-nost nije istinito:i sve što je neistinito ne vrijedi boga-mi ni pišljiva boba ...

stavka:gajim kompliciranu nadu da izložene slikenisu ni »dobre« ni »loše«,ni miroljubive ni ratnič-ke — da(naprotiv)žive.

1945 — doprinos Charles Normanovu »simpoziju«(koji je rasprodao jedan broj kratkotrajnih novina PM)u vezi s ovom samozvanom svjetskom najvećom i naj

plimenitijom književnom pojavom: koja je upravo do-šla u naš glavni grad, odjevena djelomice u vojničkuuniformu i pripravna da je jedina zemlja koja se ikadgradila da se bori za slobodu govora objesi kao izda-

jicu.Ezra Pound — poezija se zbiva kao umjetnost;

umjetnici se zbivaju kao ljudska bića.Umjetnost ne živi u nekoj geografskoj apstrakciji,

dodanoj dijelu ove divne zemlje neimaginacijom neživotinja i posvećenoj propoziciji da je pokolj društvenavrlina zato što je ubojstvo pojedinačan porok. Nitiumjetnik živi u nekom soidisant svijetu,niti u nekomtakozvanom svemiru.niti u ikakvom mnoštvu »svjeto-va« ili ikakvom mnoštvu »svemira«. Glede nekolikotričavih iluzija poput »prošlosti« i »sadašnjosti« i »bu-dućnosti« otvoriti navodnike čovječanstva zatvoriti na-vodnike,ne mogu biti dovoljno velike za nekoliko bili-

juna supermehaniziranih podimbecila ali one su daleko premalene za jedno ljudsko biće.

Strogo neograničena zemlja svakog umjetnika je onsam.

101


104/138

Umjetnik koji izigra tu zemlju počinio je samoubojstvo;čak i dobar odvjetnik ne može ubiti mrtve.Ali ljudsko biće koje je istinito prema samom sebi —

tko god ono bilo — je besmrtno;i sve atomske bombesvih antiumjetnika u prostoruvremenu nikada neće ci-vilizirati besmrtnost.

Također 1945 — iz ogleda za antologiju OscaraWilliamsa naslovljenu Pjesnici iz rata

kad pobrkate umjetnost s propagandom,brkate činBoga s nečim što se može otvoriti i zatvoriti poput

pipe za toplu vodu. Ako vam riječ »Bog« ništa ne znači(ili još manje od toga)s veseljem ću je zamijeniti

jednom od vaših omiljenih riječi,»sloboda«. Brkateslobodu — jedinu slobodu — apsolutnom tira-nijom ...

diljem ovog takozvanog svijeta,stotine milijuna rop-skih i drskih nečovječnih nebića marljivo se umotava

i razmotava u prosvjećenju propagande. Pa što onda?Ima još uvijek nekoliko uspravnih ljudskih bića utakozvanom svijetu. Ponosno i smjerno velim tim ljud-skim bićima:

»O moji sugrađani,mnogi pošteni ljudi vjeruju u laž.Premda ste pošteni od glave do pete,bojte se i mrzitelažljivca. Bojte se i mrzite ga kad ga se treba bojatii mrziti:sada. Bojte se i mrzite ga gdje bi ga se trebalo

bojati i mrzitiru sebi samima.»Ne mrzite i ne bojte se umjetnika u sebi,moji

sugrađani. Stujte ga i volite. Istinski ga volite — ne pokušavajte ga posjedovati. Uzdajte se u nj isto tako plemenito kao što se uzdajete u sutra.

»Samo je umjetnik u vama samima istinitiji odnoći.«

1951 — iz ogleda naslovljenog Bilješke i objeloda-njenog u tjedniku Wake

jednakost je ono što ne postoji među jednakimavećina ljudi savršeno se boji tišineveliki ljudi pale mostove prije nego što dođu do njihsvinjac je moćniji od mačakad Amerikanci prestanu biti što su počinju igrati

jedni druge

102


105/138


106/138

e. e. cummings, Zvuk br. 2(ulje na papiru, oko 1919.)

M em orial Art G allery

University of Rochester.

Snimio David Henry.


107/138

POGOVOR


108/138


109/138

DVA ZA CUMMINGSA

Always the beautiful answerwho asks a more beautifulquestion.

e. e. cummings

1.

Ako bismo željeli početi ovaj kratki uvod u cum

mingsovu poeziju nekim iskazom, mogli bismo kazatida je cummings i danas jedan od najzagonetnijih inajnekonvencionalnijih pjesnika Amerike. Njegove Sa- brane pjesme 1913—1962, objelodanjene 1972, deset-ljeće nakon pjesnikove smrti, sadrže neke od najneobičnijih, najeksperimentalnijih, ali i najliričnijih pje-sama ikada napisanih u povijesti američkog pjesništva,smještenih u dvanaest knjiga pjesama od kojih nekeimaju dobrano prozaične naslove, poput 95 pjesama,a neke opet krajnje »ekscentrične«. Spomenimo, pri-mjerice, je 5, naslov knjige iz 1926, koji, kako veliStauffer, potječe zapravo od antiempirističke predodžbeo istini kao neizmjerivoj tajni, gdje dva više dva nijenužno četiri,1i to unatoč gotovo »racionalističkim« klasificiranjima pjesama u pojedinim cummingsovim knji-

gama. Ili pak naslov W [ViVa] iz 1931. ili 1x1 iz 1944.Kad tomu dodamo da je jedna knjiga pjesama naslov-ljena Ne hvala (1935) i da u obliku posvete upućuje načetrnaest nakladnika koji su je odbili tiskati, a sam popis nakladnika ima, prema Triemovoj, oblik vinskečaše,' a prema Kennedyju, urne,' te da se tu nalaze,među inima, Simon & Schuster, Random House, VikingPress, pa i Harcourt Brace, nakladnik cummingsovihPjesama 1923—1954 i Sabranih pjesama 1913—1962, da prva knjiga pjesama, objelodanjena 1923, ima naslov

Stauffer D. B., A Short History of American Poetry, NewYork: E. P. Dutton & Co., Inc., 1974, str. 294.Triem E., E. E. Cummings, Minneapolis: University of

Minnesota Press, 1969, str. 13.Kennedy R. S., »Proslov«, u No Thanks, New York: Liveright, 1978, sli. (neoznačeno).

107


110/138

Tulips and Chimneys, kojeg kritičari također različitotumače, od toga da znači »poezija i zbilja«, »lijepo iružno«, do »djevojke i momci«, očito je da cumingsovc

pjesme izražavaju drukčiju svijest pjesnika kako osamoj poeziji, tako i životu uopće.

I jedno i drugo činilo je često puta stanovitu smet-nju u shvaćanju i prihvaćanju cummingsovc poezije.Jer, po vlastitu izboru individualist i nekonformist, pjes-nik kojeg su generacijske kolege bili jedan WallaceStevens, T. S. Eliot, William C. Williams ili Marianne

Moore, cummings nije bio podložan sličnim reagira-njima. Nedvojbeno modernist, kao i ovi, i u mnogom pogledu avangardist, cummings je, k tomu, bio eksperimentator i boem. I dok su spomenuti pjesnici uzne-mirivali antimoderniste, nalazeći utočište među zago-varateljima sve određenije Nove kritike, cummings nijemogao očekivati da će njegova gledišta i mnoge teme

pjesama naići na potpuno odobravanje, što uostalom

potvrđuje i stav R. P. Blackmura. Primjerice, 1931.Blackmur je stavio cummingsa u »antikulturnu sku- pinu« pisaca (koja se, prema njemu, u različitim raz-dobljima označavala još i kao futurizam, dadaizam.nadrealizam i tako dalje), pripisujući mu »sentimen-talno nijekanje inteligencije« u korist tvrdnje da je»nerazumljivo jedini predmet vrijedan značajnog isku-stva« (što će, u stanovitu smislu, postati stalno uporište

kritike cummingsovc poezije), a njegova »iskrivljenja«u stihovima »nekoj vrsti dječjeg govora«. Zagovarajućiu biti »logično« opravdanje pjesničkog izričaja, Black-mur zaključuje da emocija, intuicija, antiracionalnona kojima cummings gradi pjesme nemaju upravo ononužno----- objektivnu (sveopću) pjesničku podlogu. Ta-ko, glede emocije Blackmur veli da »emocija koja jeimenovana u pjesmi (od strane jednog od njezinihatributa) premašuje njezin ustvrđen izvor (taj isti atri- but)«, a neuspjeh jezičnog pothvata vidi u tomu što jecummings »otišao predaleko* posve izgubio iz vida zna-čenje ----- i to možda zato što je iskustvo koje on po-kušava prevesti u poeziju ostalo osobno i nikada nije bilo objektivno spoznato«.* Bilo bi nedvojbeno pogrešnotvrditi da u Blackmurovoj kritici nema određene toč-

nosti, što je možda još jasnije danas kad pred namastoji cjelokupni cummingsov opus. Naime, mnogi su


111/138

zapazili da je cummings bio dobrano neselektivan, da je tiskao pjesme koje vrlo često »ovise« o jednomelementu ili, doista, »subjektivnom« stavu, te je, zbogtog razloga, gotovo sigurno da će svatko naći dovoljan

broj pjesama da potkrijepi ovaj ili onaj negativan kri-tički sud. Međutim, cummings je bio svjestan stupica,a zacijelo nije bio pjesnik koji je u vlastitoj pozadiniimao prazan prostor. Studirao je na Harvardu, engleskii klasične nauke, govorio je tečno francuski, a dosta

je prevodio s grčkoga, cijelog života pokazivao je ne-obično zanimanje za Shakespearea (aluzije na Shake

speareove stihove su česte, kao i varijante tih stihova5),sam je bio slikar (kolekcija u Harvardu, primjerice,ima preko 80 studija i 10 000 crteža) itd. Imajući naumu Blackmurovu kritiku, Kidder upozorava da čitanjecummingsa mora pripoznati da se »možemo približiti biti pjesnikova osjećanja samo ako krenemo od samogustroja njegove misli onako kako se javlja u uređenjuriječi. To uređenje je sve što nam pjesma daje na

uvid; ne možemo doprijeti do osjećanja ako zanema-rimo ustroj«.*

Dakako, nije se cummings tek s knjigom Ne hvalasuočio s problemom prihvaćanja ili tiskanja njegovih pjesama; Blackmurova kritika je očit primjer. Nepo-sredno pred tiskanje & (1925) i XLI pjesama (1925),cummings je pisao doma: »Prva neće biti potisnuta

(zbog opscenosti) samo zato što na njoj stoji 'privatnoizdanje’.« Bojazan nije bila neopravdana. Dvadesetihgodina cummings je uvelike smatran za eksperimentatora, modernistu, ali i senzacionalistu koji, kao ta-kav, očito nije mogao očekivati pozitivna kritička rea-giranja antimodcrnista poput Ivora Wintersa ili Coblentza, za kojeg je cummingsova poezija bila »nedovr-

šena, perverzna, pokvarena kad nije samo besmislena«.7

‘ Blackmur R. P., »Notes on E. E. Cummings’ Language«,u Form & Value in Modem Poetry, Garden City, N. Y.:Anchor Books, 1957, str. 287—88, 299, 305.

1v. Kidder R. M., E. E. Cummings: An Introduction to thePoetry, New York: Columbia University Press, 1979, str.

23, 55, 77, 131, 163, 233.1Ibid. str. 8.

109


112/138

Zapravo, unatoč onima koji su u cummingsovoj poezijividjeli mnogo više od sentimentalizma ili pukog eksperi-mentiranja i senzacionalizma, među njima su William

C. Williams i Paul Rosenfeld, prave pokušaje formuli-ranja cummingsove vizije i poetskog govora nalazimotek pedesetak godina, s kritičarima kao što su JohnLogan, Ralph J. Mills, Robert E. Maurer i drugi. Kas-nije će se pokazati da ono što su mnogi tražili u cummingovoj poeziji, »uobičajena sredstva modernista-----

jukstapoziciju, samoporugu, povratna značenja, kom- pleksne simbole, učene aluzije«, ne mogu biti kon-

stantne vrijednosti te poezije, budući da ona uvelikerazvija vlastita sredstva izričaja. Primjerice, cummingsveli nadalje Friedman, »jukstaponira riječi i dijeloveriječi umjesto slike, anegdote i zgode i glavna njegovaustrojna invencija je tipografska----- ili možda jezič-na ----- prije nego kompoziciona... On narušava gra-matiku i sintaksu mijenjajući red riječi i vrste riječiumjesto da koristi mnoge razine značenja u konotaci-

jama riječi. .. Od dakle teži za simultanošću, i trenutačnošću, a ne ironijom i đvosmislenošću«.' Ako ovomdodamo naglašenu crtu mističnog antinomizma u cummingsa, koju Waggoner vidi kao emersonovsko nasljeđe,a koja se ogleda u »istoj sumnji u sve moralne propise,

posebice ona ne društvene ’urote’ protiv jedinke«,’ neće biti teško razumjeti zašto je cummingsova poezija iz- bila u prvi plan šezdesetih godina kad mladi, kako veli

Rexroth, »nastoje stvoriti alternativno društvo. Ne samoda će cummings postati vrlo popularan, nego će i nje-gove sentimentalne pjesme, koje su se činile tako nez

biljnim, održavati sada zajedničke ljudske odnose kul-ture mladih«.10 Ono što je, iz određenog kuta dakako,Blackmur nazvao »antikultura« kao da je evoluiralo u

7v. Baum S. V. ured., E TI: e e c: E. E. Cummings andthe Critics, East Lansing: Michigan State University Press,1962, str. 176.

1Friedman N., »Uvod«, u E. E. Cummings: A Collection ofCritical Essays, ured. N. Friedman, Englewood Cliffs, N. J.: PrenticeHall, Inc., 1972, str. 4.

' Waggoner H. H., American Poets, New York: A DeltaBook, 1970, str. 518.

” Rexroth K., American Poetry in the Twentieth Century, New York: The Seabury Press, 1973, str. 87.

110


113/138

novi oblik koji će se, u ovom ili onom smislu, iskazivalikao jedan od aspekata tzv. counterculture šezdesetihgodina.

Noviji tumači cummingsove poezije mogli bi se,općenito gledano, svrstati u dvije skupine. U prvoj suoni koji u cummingsu videavangardnog pjesnika, novatora, pjesnika koji ruši mnoge konvencije, ustrajnogckšperinieritatpra. Treba imati na umu da je cummingsušao u književnost neposredno nakon prvog svjetskograta, u vrijeme kad eksperiment postaje sastavni dionove svijesti o kompleksnosti svijeta koju ni konven-

cionalni (pjesnički) jezik, ni konvencionalni oblik miš-ljenja nije više mogao primjereno iskazati. Za cummingsa se pitanje konvencionalnog, konformističkogstandarnog pokazuje kao trajno njegovo zanimanje. Činise da je cummings duboko osjećao da je američki na-čin života dobrano represivan upravo zbog svojih zah-tjeva za konformizmom, što se konačno, a u njegovoj

poeziji i nadasve, prenosilo na jezik i kroz jezik usmislu standardizacije ljudskog života, njegove duhovneinertnosti. Otuda, primjerice, cummingsova »opčinje-nost« glagolom.. Glagoli za cummingsa znače, poputsnježnih pahuljica u pjesmi »jedna(Lebdeći)stiže«, svešto je aktivno i živo, nasuprot fiksnom i inertnom,označenom uglavnom »imenicama«. Posebno mjesto za-uzima glagol »je« koji označuje kako potvrdu ljudskog

postojanja, tako i čovjekovu osobnost.. Tako pahuljicakoja dolazi jesavršeno)nigdje

jasne bezimenemitske uzvanice Je."

Ili u pjesmi »umirati je u redu)ali Smrt« (CP, 604) koja je u cjelini građena na temelju konvencionalno očekiva-

nog, predvidljivog i konačnog, simboliziranog imenicom,i neizmjerivog, živog i nestatičnog, simboliziranog gerundom (dying). Kao što Lane veli, »’umirati’ pretpo-stavlja stav o životu, veselo prihvaćanje gubitaka kojinužno prate odrastanje. Doista, na ovoj ravni zbilje,živiti i umirati nisu ništa drugo nego dva načina ime-novanja istog aktivnog procesa«.12 Ne manje poetskiuobličen stav imamo i u jednoj od glasovitih cummingsovih pjesama iz knjige je 5, »moja draga stara etce-tera« (CP, 276). Pjesma čini cummingsov ironijski ko

11


114/138

mentar o životu vojnika na bojištu i percepciji ratadoma kao dužnosti koje su svijetle točke odanost ihrabrost i poslušnost. U cijelom tom ironijskom kon-

tekstu ključni izraz je, dakako, »i tako dalje«-----

potpuno relativiziran i marginaliziran smisao----- koji pro-lazi kroz različite gramatičke »faze« da bi se na kraju,u završnom odvajanju iluzije i zbilje, u ironijskomsmislu, utemeljio kao imenica.” cummingsovo nepovje-renje prema imenicama jasno se vidi u pjesmi o vjetru,u kojoj cummings, pored aluzije na »Kralja Leara«,»fizički« relativizira zbilju imenica u stihu »blow friend

to fiend« (CP, 560), uklanjajući poput vjetra jedno slovoiz riječi »prijatelj« (friend----- »r«) i dobijajući takoriječ »neprijatelj« (fiend).

Da ove stvari nisu bile tek puka pjesnikova težnjaka novotarijama ili razlikovanju od drugih dovoljno je

pogledati neke od cummingsovih komentara o poeziji

" cummings e. e.. Complete Poems 1913—1962, New York:Harcourt Brace Jovanovich, Inc., 1972, str. 557; nadaljeoznačeno CP s odgovarajućom oznakom stranice.

U Golemoj sobi, cummings veli: »Ima nekih stvari ukoje čovjek nije kadar vjerovati iz jednostavnog razlogašto ih nikad ne prestaje osjećati. Stvari ove vrste----stvari koje su uvijek u nama i zapravo jesu mi i kojedakle neće biti odbačene ili odložene tamo gdje možemo

početi razmišljati o njima — nisu više stvari; one, i tomi koje one jesu,jednako je Glagol;jedan JE« (TheEnormous Room, New York: Liveright, 1978, str. 168).Još 1920. cummings priznaje svoju »neminovnu zaokupIjnost Glagolom« i govoreći o dječjoj umjetnosti u Dlalunapominje da su »kuće, stabla, dim, ljudi itd. prikazanikao glagoli, ne kao imenice... Dakle, da bismo cijenilidječju umjetnost, moramo razgoliti jednu po jednu tromuimenicu, kojih gomilanje konstituira mehanizam Normalnosti, i konačno osloboditi zbiljsko svježe organsko vrpo-

ljenje —taj JE« (v. Kidder, E. E. Cummings: An Intro-duction to the Poetry, str. 60).” Lane G., I Am: A Study of E. E. Cummings’ Poems, La-

wrence: The University Press of Kansas, 1976, str. 69.” Kidder upućuje na još jednu stvar u vezi s »i tako dalje«, budući da prva pjesma ciklusa počinje sarkastičnom primjedbom glede lokalnih aluzija u stihovima »the sea-son *tis, my lovely lambs, / of Summer Volstead Christand Co.« (CP, 266). Summer je bio tajnik Njujorškogdruštva za borbu protiv poroka (v. E. E. Cummings: AnIntroduction to the Poetry, str. 71—73).

112


115/138


116/138

Analizirajući pjesmu lako što stavlja znake interpunk-cije, Kidder dobija rečenicu: »Pazi na pazi; pazi nazato, zato što je zato... zašto.« Cilj cummingsove kri-

tike znanosti je upravo u tomu da je za nju »zašto«== »zato«, što on postiže još jednim obrtanjem »očeki-vanog« u stihovima »znanost mora / mamiti zakone /zvijezdama da uhvati teleskope«. Prema Kidderu, Cum-mings pokazuje da znanost djeluje »u obrnutom smislu;zamislivši neobične zakone da obrazloži nebeski svod,okružuje svoje fantazije privlačnim dokazom (zvijez-dama) da bi uvjerila svijet da gradi još više teleskopa«.15

Za cummingsa, znanost nadasve simbolizira kolektivnoiskustvo koje nije ništa drugo nego oblik isključivosti,konformizma i obezličenja; znanost je »zemlja superkimanja« (CP, 544), što znači da ona eliminira individual-nost koja je za cummingsa presudna stvar u shvaćanjučovjeka kao jedinke. U proslovu Sabranim pjesmamaiz 1938, cummings piše:

Život,za većinuljudi,jednostavno nije. Uzmite dru-

štveni standardživljenja. Sto većinaljudi misli pod»življenjem«? Ne misli življenje. Misli najnoviju inajbližu pluralnu aproksimaciju ppjedinačnoj pret

porođajnoj pasivnosti koju je znanost,u svojoj ko-načnoj premda neograničenoj mudrosti,uspjela pro-dati njihovim ženama (CP, 461).

Znanost u tehnološkom društvu, kako bismo mi danas

rekli, omogućuje čovjeku da se igra boga, a to za cummingsa znači apstrahiranje čovjeka iz njegove pojedinačrie zbilje, odnosno kolektiviziranje njegovih vrijednosti(v. CP, 554). Navodeći stihove »(Dok ti i ja imamo usnei glas / za ljubljenje i pjevanje / kog briga ako neki

jednooki kučkin sin / izumi napravu za mjerenje Pro-ljeća?« (CP, 264), Logan napominje da je cummingsosjećao da su »strojevi uništili čovjekov osjećaj za njega

samoga, da su nekom zamornom retorikom prisvojilisebi kao objekti energiju kojom je čovjek trebao općitis drugim ljudskim bićima. Nadalje, da bi razvio stro-

jeve čovjek je uzdigao vrijednosti tehnologije i znanostiiznad vrijednosti osjećanja«.16

E. E. Cummings: An Introduction to the Poetry, str. 130.

Logan J., »The OrganGrinder and the Cockatoo: An In-troduction to E. E. Cummings«, u Modem American

114


117/138

Upravo je ovo postalo odrednica drugoj skupiniistraživača i kritičara cummingsove poezije, koja go-tovo svjesno potiskuje eksperiment (cummingsovu no

vatorsku sklonost) u drugi plan. (Možda je razlog tomui činjenica da su kritičari bili skloni označiti cummingsovo eksperimentiranje kao »simpatično«, što je zapravo

bilo jednako osudi). Tako Sutton veli da je cummingsodbacio »formalnu tipografiju i sintaksu (logiku jezika)da bi veličao život osjećanja«.

Cummings se rano vezao za srce i život instinkta iza vjerovanje da se stvaralačka mašta pjesnika ra-

dikalno razlikuje od mehanističkog uma znanstve-nika. Dijelio je s Emersonom, Thoreauom i Whitmanom pouzdanje u božansku samodovoljnost je-dinke; za razliku od gotovo svih njegovih suvreme-nika, odbijao je prihvatiti svaku ideju umanjenja

ja kao uvjeta života u modernom svijetu. Poput ro-mantičara, vjerovao je da je zbilja podsvjesno ide-alna ili »duhovna« prije nego racionalno ili objek-tivno zbiljska i da se ova dublja zbilja manifestiraspontano kroz organske simbole i simboličke for-me.11

Nema dvojbe da cummingsovo ustrajno naglašavanjeneposrednosti (intuitivnosti), osjećanja, ljubavi i indi-vidualnosti opravdava takvo gledište. I ne samo u pjes-mama. Tako on u jednom od »ncpredavanja«, govoreći

o pjesniku, jasno veli daako je poezija vaš cilj, morate zaboraviti sve o kaznii nagradi i sve o tobožnjim obvezama i dužnostimai odgovornostima etcetera ad infinitum i pamtiti sa-mo jedu stvar: da ste vi ta j----- nitko drugikojiodređuje vlastitu sudbinu i odlučuje o vlastitu usu-du."

Pjesnik se, kao jedinka, nikad ne smije odreći bitnoguvjeta stvaranja, a to je individualno, intuitivno osje

Poetry, ured. J. Mazzaro, New York: David McKay Com- pany, Inc., 1970, str. 252. Logan navodi još jedan kurio-zitet: »Cummings nije posjedovao ni televizor, ni radio inije htio upotrebljavali telefon, premda se upravo domCummingsovih mogao pohvaliti uvođenjem prvog telefona

u tom gradu! To je ta vrst paradoksa na koju nepre-stano nailazimo kad promatramo ovog pjesnika i njegovodjelo« (str. 253).

115


118/138

ćanje života (i jezika). Analitička svijest je ono štozatomljuje, budući da se uvijek oslanja ne na instink-tivno ja, nego na ja kao dio nekog sistema (a to je,

prema cummingsu, temeljna oznaka »znanosti«), cummings je, veli Lane, znao Emersonovu »glasovitu izreku0 baucima----- kasnije ju je esejist iz Concorda pre-formulirao u 'Glupava dosljednost!’----- i za nj je tako-đer 'beskrajnost osobnog čovjeka’ obuhvaćala svesisteme«.1’ Zbiljski život je »cijelo istinito beskrajno nepo-sredno nas« (CP, 538), za koje četiri paralelna elementačine jedinstvo ljudskog bića kao takvog: »nada« = »san«,

»vjera« = »veselje«, »život« = »istina« i »ljubav« = »duša«(CP, 841). U ranoj pjesmi »0 mila spontana zemljo« (CP,46), cumings označuje filozofiju, znanost i teologiju kao»gadne starce koji odvratno nastoje ponovno osvojitiizgubljenu mladost... Njihova specifična zla sadržanasu u njihovu naporu da život svedu na apstrakcije, idodatni napor da život pokore ciljevima čovjeka«." Zem-lja, koja je dio prirodnih procesa, uključuje rađanje ismrt, može samo odgovoriti proljećem, koje je »kon-kretno opće«, a ne apstrahirana vrijednost (kao i smrtkoje »naravnost« kategoriziraju, na ovaj ili onaj način,1 filozofija i znanost i religija). Prihvaćanje spontanih(prirodnih) procesa znači afirmaciju života, cummingsovo »da« za razliku od »ako«, paralelno »je«, odnosno»zato« (v. CP, 578 i CP, 452----- u potonjoj imamo

možda jedan od najkarakterističnijih cummingsovih sti-hova: »Is will still occur«). Za cummingsa je to značiloživjeti istinu, a i mnogo više od toga----- biti istinski pjesnik. Istina je ono konkretno, individualno »opaženo«, oćućujuće, nasuprot kojem stoji racionalistička,konvencionalna ćudorednost.21 U pjesmi »budi ljubavišto kiša je boji;stvaraj« (CP, 372), ove teme stječu seizravno u izjednači van ju života kao istine kao ljubavi*17

17Sutton W., American Free Verse: The Modem Revolutionin Poetry, New York: A New Directions Book, 1973, str.89, 88.

17cummings e. e., 1six nonlectures, Cambridge, Mass.: Har-vard University Press, 1981, str. 24.

14I Am: A Study of E. E. Cummings’ Poems, str. 4.

” Marks B. A., E. E. Cummings, New York: Twayne Publi-shers, Inc., 1964, str. 70.

116


119/138

kao duše kao, konačno, poezije. Poezija je govor srca(neposrednog) i premda »želja i svijet« mogu propasti»jedna pjesma ipak će plivati«.

Ove teme provlače se kroz mnoge cummingsove pjes-me, čak i one koje su snažno obojene »eksperimen-tom«." Uzmimo, primjerice, glasovitu »itko živio u zgod-nom kako gradu« (CP, 515). Već prvi stih otkriva pomaknuće glede riječi »kako«, koje bi normalno mjesto

bilo u slijedu »how pretty a town« (»tako lijepomgradu«; usput, »pretty« je riječ koju cummings i dru-gamo upotrebljava da označi nešto nevrijedno i kon-

vencionalno), ali upravo taj položaj sugerira temeljnutematsku razinu pjesme----- ljudi se u tom gradu zani-maju za »kako«, umjesto da život prihvaćaju naravnoi spontano. Pjesma počiva na nizu suprotnosti, gdje na

jednoj strani imamo dvije jedinke, »itko« i »nitko«, ana drugoj »žene i muškarce« grada koji su »netko« i»svatko«; tj. »itko« i »nitko« su jedinke koje su zbiljske

po sebi, izvan statusnog određenja kao »netko« u graduili »svatko« (u smislu konformističkog prihvaćanjastvari na predvidljiv način kretanja »jezika« zvona). Ti»netko« i »svatko« su, veli Marks, »prazni konformistizato što su, zaokupljeni konvencionalnim mjerilima po-našanja i ljudske vrijednosti, izgubili dušu«.25Za razlikuod junaka pjesme, koji je doista živio (lived je, dakako,ključna riječ u pjesmi) i koji je, poput pjesnika, uspio

dati apstrakcijama, kako cummings veli u jednom pis-mu, snagu konkretnog:24 »neću / pjevao je svoje plesao

je hoću«, ljudi tog grada »sijali su svoje nije žnjeli isto«i »smijali svoj plač i plesali sa taktom . . . / rekli svoje /nikada otplesali tad snove svoje«. Ne samo što »netko«i »svatko« žive u zatvorenom krugu konvencionalnih

11v. Waggonerovu raspravu u American Poets, str. 51819(posebice važnu glede tradicije kojoj, prema njemu, cum-mings pripada).

12Lane, primjerice, zagovara gledište da cummingsov ekspe-riment proistječe iz njegova strastvenog individualizma;on čini gotovo opsjedajuću ideju da učini svaki mogućisustav nesustavnim. Tako ljubav, osjećanje, zbog njihove

individualnosti, čine jedine kategorije u cummingsovumišljenju." E. E. Cummings, str. 40.

117


120/138


121/138

(i nc samo pjesme, nego i crteži i kazališni komadi; primjerice, komad »Njega« stoji u najboljoj tradicijikazališta apsurda). U svakom slučaju bilo bi nedvojbeno

pogrešno ako bismo ova dva pristupa smatrali za isklju-čiva glede tumačenja cummingsove poezije. Postavlja- jući pitanja jesu li cummingsove pjesme pjesme radi-kalnog moderniste koji uživa u tipografskim zagonet-kama, interpunkcijskim ispuštanjima, igri riječi itd. ili

pak pjesme vječnog romantičara, zaljubljenika u pri-rodu, organsku cjelovitost, Lane odgovara cummingsovim protupitanjem na slično dihotomno pitanje----- a

zašto ne oboje?" Općenito gledano, mogli bismo kazatida se modernost e. e. cummingsa sastoji u njegovunaporu da revitalizira ne samo jezik poezije, nego i samnačin poetskog mišljenja, sam predmet poezije. Marksnapominje, ne bez razloga, da je i u sonetima cummingsnastojao vidjeti koliko može biti netradicionalan unutartradicionalne forme.’7 Jedno je sigurno, cummings je

pjesnik koji je prihvatio izazov da poezija čini posebanoblik mišljenja, u koji čitatelj može proniknuti samoako se odrekne uobičajene logike i poretka stvari, na-dasve kao biće koje opći, za koje je jezik stvaranje istvaranje jezik. Bio je svjcsan da je takva poezija životvorni dio samoga čovjeka, ako čini izričaj vlastita nje-gova smisla postojanja. I zbog tog razloga, cummings

je znao da će čitatelji morati »učiti« čitati njegovu

poeziju, jer samo ako u njoj budu otkrili njegovo po- jedinačno samosvojno ja bit će kadri razumjeti vlasito pojedinačno ja: »Pjesme koje slijede su za tebe i zamene i nisu za većinuljudi----- nema koristi graditise da su većinaljudi i mi slični« (CP, 461).

2 .

Prevođenje cummingsove poezije zacijelo može či-niti neskromnu pustolovinu, a prevodilac se u stanovitusmislu osjećati kao umišljeni kopist koji pokušava sje

15»The Meaning of Cummings«, u E. E. Cummings; A Col-

lection of Critical Essays, str. 47.I Am: A Study of E. E. Cummings’ Poems, str. 4.v. E. E. Cummings, str. 135.

119


122/138

diniti elemente jednog Breughela i Klea. On taj svojnapor može označiti jedino kao transponiranje pjesamau drugi jezični ključ, nadasve kao pokušaj poostvariva

nja izvorne jezične zbilje. Nedvojbeno, cummingsove pjesme jesu prevodive, na prvi pogled pogotovu onekoje su u okviru »normalnih« jezičnih odnosa i znače-nja, pjesme koje, štoviše, upotrebljavaju tradicionalnuformu balade, rondela ili vilanela. Problem nastaje kadcummings stvara višeznačne vizualnojezične odnose,kad tradicionalnu formu čini netradicionalnom itd. Jer,kako, primjerice, prevesti riječ koja djeluje kao pri-

djev i kao prilog, ili riječ koja je pridjevski dio glagolai, istodobno, dio razložene imenice. Katkad cummingsne samo da dislocira sintaksičke ili gramatičke odnose,nego i samo »biće« riječi da bi došao do krajnje nje-zine značenjske nedjeljivosti. Zbog tog razloga, možda

je neuputno prevoditi (presložiti je, dakako, primjere-niji izraz) one pjesme koje se bave krajnjim moguć-nostima poetskog jezika, budući da se u samom procesutransponiranja gubi bit izvornosti eksperimenta. Nemo-guće je, primjerice, transponirati popularni izraz zaBožić, Xmas (Christmas), i dobiti značenje »eksgospodara« u stihovima

a thrown away

Xmas)ter (CP, 632)

koji, poput odbačenog božičnog drvceta, postaje sve-žanj slave. Pjesma je građena na odnosu tajanstvenogu samom Kristu, dio riječi mysterious također ideuz Xmas)ter, i ironijskom svođenju Kristove slave(wisp A of glo / ry) na neodređenu zamjenicu it koja

se odnosi na božično drvce. Možemo sa sigurnošću ka-zati da je, glede aktualiziranja poetskog izričaja u dru-gom jezičnom ključu, ova pjesma neprevodiva.

Prevodilac cummingsove poezije mora dakle poćiod jedine dostupne mogućnosti----- mogućnosti tran-sponiranja jezičnopoetskog učinka njegove poezije u

poetski model drugog jezika. U stanovitu smislu, transponiranje cummingsove poezije čini ispitivanje----- bo-lje rečeno, subjektivno promišljanje

-----fleksibilnosti

120


123/138

samog prevodioca i poetskih mogućnosti jezika u kojise ona transponira. cummings nedvojbeno čini isti ta-kav pokus s vlastitim jezikom. Najdostupnija metodamogla bi biti da se istraži njegov ustroj, da se prodreu jezičnu slojevitost kao što slikar prodire u zbiljnost

boje pomoću razlučivanja i slaganja pigmenata, cummingsov poetski jezik uvelike ovisi o vizualnom i slušnom elementu; sam pjesnik je kazao da bi volio živjetiu Kini gdje je slikar pjesnik i, mogli bismo dodati, obr-nuto, gdje je pjesnik slikar, cummings se cijelog života

bavio odnosom između poezije i likovnih umjetnosti.

»Niz njegovih pjesama«, veli Kidder, »bavi se vizualnimidejama u jezičnom smislu----- ne samo transkripci- jama vizualnih modela (što je uobičajeni postupak u poeziji), nego pokušajima da artikulira vizualno mišlje-nje i unese u poeziju estetska načela slikara«.*' Pjesmase u cummingsa često puta temelji na vizualnom rekonstruiranju raščlanjenih dijelova riječi, a i samogustroja riječi, primjerice u 100k (»gledati«), gdje istica-nje 00 stvara, usporedno sa značenjem, vizualni dojamočiju. Slične postupke imamo i u cummingsovim slika-ma, u smislu zvučnog dojma vizualnog; neke njegoveslike imaju naslove kao što je »Buka br. 13« ili »Zvuk

br. 5«. I kao što je u slikama pokušavao stvoriti vizualniučinak zvuka, tako je i u pjesmama često puta nastojao

polučiti zvučni učinak vizualnog, kao u razbijanju riječi

soft (»mekan«), gdje »f« samo po sebi nosi »značenje«mekoće (u prijevodu ovo se možda dade polučiti dru-gim vizualnozvučnim učinkom, tj. riječju »tih«, od-nosno »š«):

who could

be

so!f!te . .. (CP, 653)

cummings je, napominje Marks, »upotrebljavao inter- punkciju i prored da izvuče posebne učinke iz vremen-skog ili vizualnog momenta u jeziku«.” Ono što je mož-da ovdje bitno naglasiti jest da svi ti učinci nikada nisu

121


124/138


125/138


126/138

učinci često puta služe u svrhu »rekomponiranja« glo- balnog značenja riječi. Zbog tog razloga, cummingsove pjesme nisu obezličene pukim tehničkim postupcima,

prigovor koji Pearce upućuje,'1 budući da je upravosuprotno na djelu, pjesnikov napor da iz riječi oslobodivlastitu njihovu zbilju koja se ne dobija slojevitošćuznačenja, nego prepoznavanjem mogućih živih jezičnihodnosa u samom ustroju (»zbilji«) riječi. Primjerice, ri- ječ nowhere (»nigdje«) ostvaruje svoju moguću zbilj-nost i kroz now here (»sad tu«), pa čak i kroz latentnohe (»on«), tako da »nigdje« sadrži neposrednu, »usađe

đenu« konotativnu opreku »sada tu« u sebi samoj (v.CP, 676); dakle, ne u onom što se obično uzima kaokompozicioni poetski element, u sintaksičkim i grama-tičkim suoznačenjima (premda je i to neposredno pri-sutno u cummingsa), nego u razlučivanju kompozicionih elementa sintaksičkih ili gramatičkih odnosa—cummings tako često puta gradi pjesmu unutar pjesme s prividno dislociranim sintaksičkim odnosima da bi is-

tražio imeničkopridjevske odnose nasuprot glagolsko•priložnim. U pjesmi

silence

.isalooking

bird: the

turning;edge, oflife

(inquiry before snow (CP, 712)

ing oblici ne čine samo sintaksički dane slojeve, turningmože stajati kao imenica, a i kao pridjev the turningedge of life); kao participi s dvostrukom ulogom, gla

v. Pearce R. H., The Continuity of American Poetry, Prin-

ceton, New Jersey: Princeton University Press, 1967, str.364.

124


127/138

golskom i pridjevskom, oni čine udaljavanje od nepo-srednog, individualnog postojanja riječi. Interpunkcij-ski znaci su ovdje integralni, značenjski dio pjesme.Mogli bismo kazati da je sve ono što slijedi iza točkeapstrahiranje iz neposredne zbilje riječi (čak i u smislu pomaka egzistencijalnog »je« iz sintaksički ovisne ime-nice); dvotočka, točka zarez, zarez i na kraju nezatvorena zagrada upućuju na »gubljenje« riječi iz njezinekonkretne zbilje u sveopćem očekivanju snijega.

Sve ovo kazuje da cummings ima za cilj nešto višeod pukih sintaksičkih ili pak tipografskih učinaka; on

doista istražuje mogućnosti poetskog govora. To se vidii u njegovu raščlanjivanju i zgušnjavanju riječi. On kat-kad raščlanjuje riječ da bi dobio nove odnose značenja,a katkad je opet zgušnjuje da bi polučio jedinstvo vizu-alnog ili zvučnog i ortografskog svojstva značenja. Pri-mjerice, zgušnjavanjem oh i old (»star«) mi umjesto ohold song imamo ohld song; istom metodom ortografskeinvencije u razlučivanju ustrojnog potencijala riječi,cummings pretvara always (»uvijek«) u al[l]Ways.

Ako ovo uzmemo kao dio istraživanja općeg pojmov-nog organiziranja jezičnog modela, kojim pjesnik ispitu- je kompleksnost samog poetskog kazivanja, cummingstakođer razbija zamršene (ili često puta konvencional-ne) jezične odnose i pravila, težeći gotovo »djetinjastoj« jednostavnosti i čistoći jezika. Kao što je ljubav, tj. os-

jećanje, intuitivno doživljavanje svijeta jedino načeločovjekova ponašanja, tako je i jezik za cummingsa na-dasve stvar osjećanja, neposredan doživljaj čovjekovaiskazivanja, koji jezična mjerila odbacuju kao raciona-lizirano stanje života, cummings često puta vidi jezikna način na koji dijete doživljava; ono na nj reagiraintuitivno, praveći analogije koje su gramatički i logičkineopravdljive. cummings će tako zatvoriti nepravilanglagol dodavanjem ed (runned); umjesto nepravilnekomparacije more beautiful, imamo beautifuler, ilikomparaciju participa, havingest, koja ne samo da mi-

jenja normalnu funkciju riječi, nego, u konkretnom slu-čaju, otvara jeziku jednu ovu dimenziju, dimenziju ne-

posrednog zaključivanja koje sc temelji na posebnoj lo-gičkoj »usporedbi«, having s pridjevom living.

Izjednačavanje jedne vrste riječi s gramatičkim po-tencijalom druge ili davanje jednoj vrsti gramatičko

125


128/138

obilježje druge dio su širokog opsega funkcionalnih po-maka u cummingsovoj poeziji; primjerice, pretvorbezamjenica, priloga u imenice (when is now and which

is who (»kad je sada i koji je tko«); CP, 630). cummingstakođer pretvara imenice u priloge, river+ly, moon++ly; dodavanjem drugog sufiksa, ness, dobijamo neo-

bične imenice, nearishness, sustainingness itd. Prefiksun, upotrebljen umjesto očekivanog im ili in (unpreci- sely) ili ispušten tamo gdje bi se normalno našao, the /most not imagined life (CP, 450) ili pak u funkciji not(him shall untouch; CP, 402), ima za cilj, kako veli Ire-

ne Fairley, da »stvori pojmovno intenzificiranje, kao iestetsko naglašavanje«.” Ono što cummings polučuje jest jezik pjesme u njegovoj izvornoj stvaralačkoj slo- bodi, jezik oslobođen »pravila« koji, na taj način, oslo- bađa samu pjesmu, cummings očito ne želi da jezik bude sredstvo i »proizvod« pjesme, u smislu da dovrše-na pjesma čini dovršen jezični izričaj. Jezik, u stanovitusmislu, uvijek transcendira samu pjesmu, te tako proši-ruje njezinu dvodimenzionalnu zbilju. Tako zamišljena

pjesma vidi u riječima dio evolucijskog procesa poezijei same zbilje. Kao što veli Friedman, cummings je osje-ćao da transformirati riječ znači biti na putu transfor-miranja svijeta.” Transformirati riječ za cummingsaznači proniknuti u konkretnu njezinu zbilju i istražitimogućnost njezina »ponašanja«. To »ponašanje«, stup-

njevi općevnih svojstava riječi, čine zbilju same pjes-me, jedinstvo apstraktnog i konkretnog. Tako u pjesmio listu koji pada cummings »definira« osjećanje osamljenosti »ne pomoću konvencionalne usporedbe (osamljenost je kao list koji pada), nego pomoću spajanjaapstraktne riječi, osamljenost, i konkretne radnje, pa-danje«.55Ne samo da »osamljenost« određuje objektivnostanje, kako veli Kidder, nego se postavlja u napeti o

nos prema njemu; »neostvarena« usporedba omogućujeizravan odnos (kao »je«) fizičke i psihičke zbilje, zbiva-nja i stanja i, u poetskom smislu, supstancije, tj. sadr-žaja, i forme. Forma je promišljeno protustavljena sup-stanciji, što se vidi i iz odnosa loneliness i oneliness.

” Fairley I., e. e. cummings and ungrammar, New York:Watermill Publishers, 1975, str. 8, 9 i dalje.

126


129/138


130/138

li »a« sanja »the of moon« ili »a the of moon« sanja.Dakako, ove i ine dvojbe ostaju ma kako željeli presložiti pjesmu, ma kakav prijevod imali. Teškoća je možda

i u tomu što cummingsov jezik često puta pretpostavlja posebnu vrst denotativnosti, koja se pokazuje kao ishod»analiziranih« mogućnosti kontativnosti (ono što smooznačili kao ustrajne razine riječi); jer, kako tumačitirazbijanje riječi nightmare (»noćna mora«) u night i

jestee(t)c_ - e. e. cummings

Documents