Pompea

-1-

Jane Johnson

Sultanova miljenica

Naslov izvonika: The Sultan's Wife

Pompea

-2-

Dio Prvi

Pompea

-3-

1.

Prvi 5. dan mjeseca rebiulevela 1087. godine po hidri (1677. po kranskom kalendaru) Meknes, Kraljevina Maroko

Kia je pljutala jo od ranih jutarnjih sati, pretvarajui tlo u kaljuu. bubnjala je po crijepovima i po terasama na kojima se obino okupljaju ene, peru rublje i s visine pomno prate dolazak i odlazak mukaraca. Bubnjala je po zelenim keramikim ploicama damije Chaouia, odbijajui se o etiri zlatne jabuke i polumjesec ponad visoka minareta. Slijevala se u potocima niz zidine to okruuju palau, ostavljajui za sobom mrlje tamne poput krvi.

Obrtnici stajahu poredani, halja slijepljenih uz tijelo, zurei u ogromne ploe cedrovine od kojih je valjalo izraditi glavnu kapiju, sada mokre i poprskane blatom. Nikome nije palo na um zatititi drvo: ovo je doba godine kada neveni svojim ilimastim pokrovom oblau ranjene crvene breuljke poput krpica naranastog snijega, a u gradskim vrtovima zriju nabrekle smokve.

Na susjednom kontinentu, francuski kralj zaokupljen je ekstravagantnim planovima za ureenje palae i vrtova u Versaillesu. Sultan Moulay Ismail, marokanski car, objavio je kako namjerava izgraditi palau koja e nadmaiti Versailles: njezine zidine protezat e se od Meknesa tri stotine milja, preko planina Srednjeg Adasa, sve do Marakea! Prva faza gradnje Dar Kbira, s dvanaest uzdignutih paviljona, s damijama i hamamima, dvoritima i vrtovima, kuhinjama, barakama i kubetima ve se blii kraju. Bab al-Rais, glavni ulaz u carsko zdanje, bit e sutra sveano otvoren. Mjesni vladari iz svih dijelova carstva pristigli su kako bi nazoili otvorenju, donosei darove robove, zlatne tkanine, francuske zidne satove i srebrne svijenjake. Tono u pono, Ismail namjerava vlastitim rukama zaklati vuka i ukopati njegovo tijelo pod temelje praga. Ali, avaj, to ako sama kapija simbol tog velikog pothvata ne bude dovrena? to li e sultan uiniti ako mu pokvare planove ?

Nije se jedan zanatlija poeo eati po glavi. S druge strane utvrde, skupina europskih robova marljivo radi na dovretku vanjskih zidina, popravljajui

Pompea

-4-

zastraujuu rupu na mjestu gdje su se tijekom noi uruile zidine. Zemljani zid natopljen je vodom, pijesak i vapno vjerojatno ionako nisu dovoljno dugo odstajali, a sada je i kia cijeli projekt uinila kobno neizvjesnim. Nema sumnje da e i taj popravak poi po zlu, a onda e svi odreda biti izbievani zbog nemara. Ili togod gore.

Radnici su prilino neuhranjeni i blijedi, lica su im uiljena od silne pothranjenosti, a tunike poderane i prljave. Jedan od njih, guste brade i prazna pogleda, tupo pilji u pust prostor oko sebe. "Dovraga, ova hladnoa satrala bi i krme."

Radnik pokraj njega natmureno kimnu glavom. "Opako je hladno, poput Hulla zimi." "U Hullu barem ima piva."

"Aj, i ena." Uslijedio je dubok uzdah. "Nakon pet mjeseci provedenih ovdje, prekrasne su ak i ene iz okolice Hulla."

"A kad se samo sjetim da smo se odluili poi na brod kako bismo pobjegli od ena!"

Smijeh koji je uslijedio potaknut tom opaskom bio je kratak i gorak. Proivjevi silne mjesece u smrdljivim podzemnim katakombama kamo su ih zatoili ti strani vrazi nakon to su ih zarobili s njihovih trgovakih brodova i ribarica od Corka do Cornwalla, svoje prve tjedne u Maroku proveli su prepriavajui jedni drugima razne prie, i na taj nain odravali na ivotu snove o povratku kui.

Will Harvey iznenada se uspravio, rukom odmaknuvi s ela kiom natopljenu kosu. "Za ime Boje, ma vidi ti to!" Okrenue se svi do jednoga. Unutarnja vrata u sklopu ulaza u veliku palau iznenada su se otvorila, kroz njih je provirila neobina naprava popraena visokom kreaturom koja se morala gotovo dopola sagnuti kako bi izala. Potom se osoba uspravila, dosegavi nevjerojatnu visinu. Na sebi je imala grimiznu halju dijelom prekrivenu bijelim vunenim ogrtaem zlatna obruba. Povie turbanom ureene glave drala je okrugao komad tkanine na dugakom drku kako bi se zatitila od pljuska.

Pompea

-5-

"to li je to, dovraga?" upita Harvey. "Mislim da je bonegrace", odvrati veleasni Ebslie. "Ma ne mislim na napravu, pametnjakoviu, nego na osobu koja je nosi. Vidi ga samo kako poskakuje amo poput dresiranog lipicanera!" Silueta se oprezno kretala izmeu lokvi ustajale vode. Preko papua optoenih draguljima navukao je plutene klompe koje su pohlepno upijale blato. Radnici su promatrali njegovo kretanje sa sve veom opinjenou, a neki stadoe i dobacivati:

"Vidi klauna!"

"Vidi mekoputog!"

Bila je to rijetka prilika da dio svoje muke iskale na nekom drugom, pa makar meta bio tek neki stranac koji ne razumije njihove uvrede. "Napirlitani fifiri!"

"Rascvjetana tetkica!" "Polovini!"

Kao da je upravo ta posljednja, najmanje drska opaska pogodila ravno u metu, dvoranin se iznenada zaustavio, nagnuo smijenu napravu unatrag i zagledao se u radnike. Iako su dranje i odjea odavali dojam krhke enstvenosti, lice koje se okrenulo prema zvidaima odavalo je sasvim drugaiji dojam. Bilo je sve samo ne blijedo i, k tome, bez trunke krhkosti. Djelovalo je kao da je isklesano iz opsidijana, ili kakva tvrdog drva potamnjelog od starosti. Poput ratnike maske, strogo i nepomino, potpuno je skrivalo svaki trag ljudskosti koja se moda skrivala iza nje izuzev prijetee bijele linije to je izvirala ispod crne arenice oka dok ih je prio bijesnim pogledom. "Malo razmislite o tome kome se rugate." Tajac i nevjerica zavladae u grupici robova.

"Dovoljno je da samo jednom pucnem prstima i da se odmah pored vas stvore vai nadglednici."

U zaklonu ulaznog luka, nekoliko metara dalje, etiri mukarca kuhala su aj u samovaru. Para iz ajnika posve ih je omotala, pretvorivi ih u utvare. Ali dojam nevidljivosti prilino je varljiv: na sam nagovjetaj prilike da

Pompea

-6-

nekoga kazne, isti tren ostavit e pripremu aja za poslije i sjuriti se u svijet ljudskih oblika, s bievima i batinama spremnim za akciju. Zarobljenici se stadoe nelagodno mekoljiti, prekasno uvidjevi ozbiljnost svoje pogreke. Pa nitko ne govori engleski u ovoj prokletoj zabiti! Dvoranin ih nastavi hladno promatrati. "Ti su mukarci odabrani za posao nadglednika upravo zbog nemilosrdnosti. U njima nije ostao ni traak ljudskosti. Napueni su bez imalo milosti kanjavati lijene i neposlune i spremni su vas ubiti i zazidati vaa tijela u zidine koje upravo popravljate, i to bez imalo kajanja. Uvijek ima drugih koji e vas zamijeniti. U Meknesu ivot ima vrlo nisku cijenu." Zarobljenici znaju da je to tono. Oajni, okreu se Willu Harveyu kao glasnogovorniku (uostalom, on ih je upozorio na neobinu pojavu), no njegova je glava sputena nisko na grudi, kao da iekuje udarac. Nitko se ne usudi ni pisnuti. Zavladala je opipljiva napetost. Harvey naposljetku pridie glavu. Izraz lica i dalje odaje tvrdoglavost. "Jesi li ti ovjek? Ili si moda vrag? Zar bi dopustio da nas pobiju zbog nekoliko nepromiljenih ala?" Ostali su duboko udahnuli, a dvoraninu se naas omaknu slabaan smijeak, da bi se potom ponovno skrio iza maske. "Jesam li ovjek? Ah, pa to je jako dobro pitanje..." kratko je zastao, dopustivi im na trenutak da promotre njegovu ogrta zlatna obruba, skupocjene narukvice koje krase miiave crne ruke, srebrnu naunicu u lijevome uhu. "Ja sam polovian, ja sam nitko i ja sam rob, ba kao i vi. Imate sreu, jer kada su me rezali, nisu mi odstranili srce." Kiobran se zanjihao unatrag, zaklonivi mu lice. Nitko nije prozborio ni rije, ne znajui kako bi shvatili izgovoreno. Nastavili su promatrati dvoranina kako nastavlja svoj put kroz blato prema dugakoj pustopoljini to se protee izmeu palae i udaljene medine. Prolazei pokraj nadglednika, zaustavi se. Naas ostadoe bez daha. Oito su razmijenili pozdrave, no nita vie od toga. Naposljetku, ukoreni, svjesni da su za dlaku izbjegli smrt, nastavljaju s poslom bez kraja i konca. ive kako bi radili jo koji dan i umrli neki drugi dan. A to je, uostalom, ono emu svi mi teimo ivjeti to dulje.

Pompea

-7-

2.

Mir s vama, gospodine."

1. Sidi Kabour sitan je stariji gospodin besprijekorne bijele brade, njegovanih ruku i uglaenih manira. Nikada ne biste pogodili da je ujedno najvei strunjak za otrove u itavom Maroku. Nakrivio je glavu i uputio mi osmijeh, krajnje uljudan, ostavljajui dojam tim neutralnim slubenim pozdravom kao da me nikada prije nije sreo, kao da sam tek jo jedna sluajno zalutala muterija koja je nabasala na njegovu skrivenu tezgu u stranjem dijelu Suka Henne privuena mirisom tamjana, taliouinskog afrana i drugih ilegalnih tvari. Zapravo me dobro poznaje: moja gospodarica esto posee za njegovim vjetinama. Istog trena, uvjebani dvorski instinkt upozorio me na oprez. Spustio sam pogled prema njemu, jer je zbog smijenih klompa moja ionako prilino visoka pojava sada bila jo via. "I s vama,fkih." Svojim dranjem nisam nita odao.

Lijevo oko lagano mu je zatitralo pa sam se osvrnuo preko njegova ramena. U sjeni duana ugledao sam mukarca. Svrnuvi pogled ponovno na trgovca, primijetio sam da je lagano rastvorio usne. Oprez. "Kakav pljusak!" trudio sam se biti to oputeniji. "Moja supruga, uvao je Bog, iznijela je sve sagove iz gostinjskog salona juer u podne i izvjesila ih na terasu da se prozrae." "A onda ih zaboravila unijeti?" Sidi Kabour bespomono slegnu ramenima. "Majka joj se neto razboljela. Cijelu je no bdjela nad njom, a sagova se sjetila tek jutros, nakon prvog klanjanja. Sagovi su pripadali jo mojoj baki, tkani su od kvalitetne vrste vune, no boje su se potpuno razlile." Lagano se namrtio, no bio sam svjestan da je itav taj razgovor osmiljen kako bi odvukao panju znatieljne muterije. Dok je nabrajao trave koje je izmijeao za punicu i objanjavao kako djeluju na zatvor, mukarac je napokon progovorio. "Imate li moda lukovicu vujaka?" Dlake na vratu su mi se nakostrijeile. Lukovica vujaka rijetka je biljka oprenih svojstava. Blagotvorni sastojci njezina gomolja mogu zaustaviti

Pompea

-8-

krvarenje i pospjeiti cijeljenje rana, u to sam i vie nego dobro upuen. No, ekstrakt listova moe biti smrtonosan otrov. Zbog rijetkosti i snanog djelovanja biljka je nevjerojatno skupocjena. Mukarev naglasak daje naslutiti da potjee iz podruja izmeu Donjeg Atlasa i Velike Pustinje, gdje je lukovica vujaka prilino esta (a kad spustim pogled, vidim da na nogama ima papue zaobljena vrha, kakve nisu uobiajene kod nas na sjeveru). Stoga sigurno znade da se taj korijen moe nabaviti na suku u Tafraoutu po daleko razumnijoj cijeni. to znai da tome ovjeku, ili gospodaru kojega slui, novac nije u pitanju, a biljka mu je urno potrebna. No, pitanje ostaje visjeti u zraku; je li mu potrebna za lijeenje ili ubijanje? Sidi Kabour hitrim se korakom zaputio u stranji dio trgovine. Osjeam kako me mukarac promatra te mu se uljudno nasmijeih, no ostah zateen prodornou njegova pogleda. Dvoranima uglavnom zavide, bogatune i crnce preziru njegov pogled pripisujem tim predrasudama. "Selam alejkum. Mir s vama, gospodine." "I s vama."

Pravei se da izuvam one uasne klompe, ispustih ceduljicu s popisom traenih artikala koju sam do tada drao u ruci, gurnuvi je ispod boice omiljene vrste mousa carice Zidane, gdje e je sidi Kabour znati potraiti. Ve smo primjenjivali taj postupak, on i ja nikad dovoljno opreza kada je rije o tajnama. Klompe odloih ispod tezge, odakle ih poslije mogu pokupiti, a potom se uspravih, paljivo otresavi kine kapi s ogrtaa, ne bi li stranac dobro vidio kako su mi ruke prazne.

Straneve oi i dalje su uprte u mene: od njegova pogleda jei mi se koa. Jesam li ga ve sreo negdje na dvoru? Njegovo mi je lice odnekud poznato. Ispod pletene crvene kufi kape naziru se naglaene line kosti; moglo bi se ak rei da je ljepukast da mu se oko usana ne nazire neka podmuklost. U uhu nema naunicu kakvu nose robovi. Je li moda osloboeni rob? Ili pak samostalni trgovac? Sve je mogue. Maroko je jedno od svjetskih trgovakih sjecita, itava je zemlja velika trnica. No, ako je rije tek o obinom trgovcu, zato mi je sidi Kabour dao znak za oprez? I zato ovaj ovjek sada pokuava kupiti, bez imalo uvijanja, moni otrov? Znade li tko sam, onda sigurno zna i da sam ovdje po slinom poslu. Je li to neka provjera? I ako jest, tko li me to provjerava? Naravno da imam svoje sumnje. I ja imam neprijatelje, ba kao i moja

Pompea

-9-

gospodarica. Sidi Kabour promolio je glavu iz stranjeg dijela trgovine. "Jeste li ovo traili?"

Kupac omirie gomolj, kao da kani tek snanim njuhom procijeniti odgovara li mu kakvoom. Jo jedna sitnica koja ga odaje svaki pravi trova zna da starost korijena nije vana ba kao i njegov srodnik, ljiljan, lukovica vujaka trajno zadrava smrtonosne odlike. "Koliko?"

Travar navodi svoju pretjeranu cijenu, a mukarac pristaje uz nimalo cjenkanja. To samo potvruje moju sumnju da je rije o neem ozbiljnom. Dok junjak kopa po torbi ne bi li ieprkao novac, stadoh se udaljavati hitrim korakom u guvu Suka Henne, umalo se sudarivi s takama prepunim upova s vodom, lonaca i tava, probijajui se pokraj magaraca, gomile velom zakrivenih ena i hrpice djece, ostavljajui progonitelja daleko iza sebe. Sklonivi se ispod nadstrenice trnike kavane, osvrem se i promatram prolaznike, u potrazi za otrim crtama lica ispod pletene crvene kuji kape. Utvrdivi da me ipak nitko ne slijedi, bjesnim zbog vlastite ludosti. Dobacivanje europskih robova poigralo se s mojim ivcima. Nisam sasvim svoj. Uostalom, preda mnom stoje zadaci koje sam obeao obaviti za svoju gospodaricu: nemam vremena za motanje po trnici i tetoenje vlastite paranoje. Najbolje da prepustim sidi Kabouru da se sam rijei junjaka i baci se na spravljanje cariine narudbe: poslije u se po nju vratiti. Na popisu je nekoliko pripravaka za koje e mu trebati neto vie vremena.Tezga s uresima za konje nalazi se na drugom kraju suka, poslije trgovaca tkaninama, prodavaa galanterije i krojaa, uara i postolara. Izraiva uresa za konje krupniji je mukarac, puti tamne gotovo poput moje, krupnih tugaljivih crta lica koje su se, uvi moj zahtjev, pretvorile u izraz gotovo komine nevjerice. "Vreu za izmet? Izvezenu zlatom?" Kimnuh. "Namijenjena je vrlo svetom konju. Sudjelovao je na hodoau do Meke pa sada njegov izmet ne moe tek tako padati po tlu." Objasnih do najsitnijih pojedinosti uzorak koji zahtijeva Moulay Ismail. Mukarac razrogai oi. "A koliko sultan namjerava platiti tako sloen uradak?" Djelovao je prilino ojaeno odgovor mu je ionako bio dobro poznat.

Pompea

-10-

Rairio sam ruke u znak isprike. Sultan se rijetko i teka srca odvaja od novca. itava zemlja i sve u njoj pripadaju iskljuivo njemu; stoga, emu plaati ? emu je uope potreban novac u takvom ureenju? No, moj ga gospodar gomila u Riznici i, ako je vjerovati glasinama, u brojnim tajnim odajama pod temeljima palae. Dan nakon smrti svojega brata, sultana Moulaya Rashida, koji je proslavljao Kurban-bajram divlje jaui svog ata po vrtovima palae u Marakeu, sve dok mu nisko ovjeena grana naranina drveta nije zadala smrtonosan udarac u glavu, Ismail je okupirao Riznicu u Fesu i proglasio se carem. Stekavi na taj nain nadzor nad njihovom plaom, vojska mu se istoga trena priklonila. Lukav je on ovjek, taj moj gospodar; ima izotren njuh za mo. Uistinu je stvoren za vladara, iako iskljuivo po vlastitoj mjeri. Podsjetih sirotog trgovca ukrasima za konje da e mu kraljevska narudba sigurno donijeti jo unosna posla kad stanu oponaati primjer mog gospodara, ali, naputajui ga, opazih kako nije pretjerano uvjeren da e naii jo kupaca koji bi poeljeli zlatom izvezene vree za konjski izmet. Ostatak vanih zadataka obavljam malo lake s obzirom na to da trgovci ve dobro poznaju uobiajeni nain plaanja. Uostalom, velika je ast opskrbljivati cara, pogotovo stoga to je izravan potomak samog Proroka. To je neto ime se valja diiti. Neki od njih ak su izradili natpise sljedeeg sadraja: Po narudbi Njegova Visoanstva Sultana Moulay Ismaila, Vladara Maroka, Bog mu dao slavu i dug ivot. Poivjet e taj dulje od svih nas, pomislih dok kreem dalje. U svakom sluaju dulje od svih nas izloenih milosti i nemilosti njegove divlje udi. I njegova maa. Najvie se radujem iduem zadatku. Koptski trgovac knjigama rijetko posjeuje Meknes. Stigao je u poseban posjet u ovom povoljnom trenutku s novom poiljkom koju je Ismail naruio za svoju slavnu zbirku svetih spisa. Nije da je Ismail u stanju proitati makar i slova iz tih hvaljenih svezaka (a zato i bi, kada moe platiti uenjake da to ine umjesto njega? Uostalom, cijeli Kuran ionako znade napamet, to esto voli javno naglaavati). No, on uistinu voli svoje knjige i tretira ih s velikim strahopotovanjem: prema tim knjigama odnosi s mnogo veim potovanjem nego prema ljudskim ivotima.

Nakon uobiajeno srdanog pozdrava i itavog niza utivih upita o zdravlju njegove ene, djece, majke, roaka i koza, Egipanin me naas naputa i

Pompea

-11-

odlazi po narudbu u skladite koje unajmljuje kada se nade u gradu, a ja kratim vrijeme udiui miris stare koe i pergamenta, dodirujui pomno uvane korice, upijajui urezane stihove. Vrativi se u prostoriju, trgovac knjigama zadihan je i zajapuren, a kapuljaa njegove delabe skroz je mokra. Izvukavi knjigu iz lanena pokrova, postade mi jasno zato je ne dri meu ostalima, a od njezine ljepote zastade mi dah. Korice su pozlaene u dvije nijanse zlatne boje. Sloeni uzorci ugravirani su u sredinju plou omeenu irokim dvostrukim obrubom. Podsjea me na sagove u sultanovim osobnim odajama, one prekrasne stvarice pristigle iz dalekog Herata i Tabriza.

"Doputate?" Zadravam smireni izraz lica, no ruke mi podrhtavaju dok poseem za knjigom. "Potjee iz iraza. Nastala je u vremenu prvih Safavida. Vidite ovu rezbariju na unutranjoj strani korica? Iznimno fina izrada, ali vrlo osjetljiva." "Je li ovo svila ili papir?" Prstima prelazim preko sitnog uzorka urezanog s unutranje strane korica, dok kroz siune proreze, poput dragulja, proviruju kvadratii tirkizne boje. Koptski trgovac knjigama samozadovoljno se osmjehnu. "Svila, naravno." Nasumce otvaram svezak i nailazim na sto i trinaestu suru, Al-Falak. Prstom slijedei kaligrafske zavijutke, itam naglas: "Utjeem se Gospodaru svitanja, od zla onoga to On stvara i od zla mrkle noi kada razastre tmine, i od zla smutljivca kad smutnje sije i od zla zavidljivca kada zavist krije..." Kao da opisuje moj svijet. Podiem pogled. "Ovo je izdanje dostojno ljepote rijei koje sadri. Ovo je uistinu neprocjenjivo blago." "Kada bih rekao sultanu da si izjavio kako ova knjiga nema cijene, vjerojatno bi samo slegnuo ramenima i dodao kako nita to bi ti mogao ponuditi nee biti dostatno i da ti stoga nee dati nita." Zaustavih se na trenutak. "No, ja sam ovlaten dati ti ponudu." Izrekoh prilino izdaan iznos. On navede dvostruk, te se, nakon kratkog cjenkanja, nalazimo negdje na pola puta.

"Doi u palau jutro nakon inauguracije", rekoh, "a Veliki vezir posvetit e na dogovor."

"Sutra u sultanu dostaviti knjigu." "Knjigu moram smjesta ponijeti sa sobom: Moulay Ismail s nestrpljenjem je

Pompea

-12-

iekuje. Uostalom, sutra je duma namaz: sutra ne prima posjete." "Zar po ovakvu vremenu? Okrzne li je makar i jedna kap kie, unitit e je. Dopustite mi da je osobno dostavim u palau na sabat propisno upakiranu u kutiju kako bih je mogao uruiti." "Ostat u bez glave vratim li se natrag bez knjige, a njezinoj runoi usprkos, s vremenom sam se prilino vezao uz tu svoju glavu." Uputio mi je podmukao smijeak i ja se iznenada prisjetih da se o njemu pria kako, uz hvaljenu enu i djecu, ima jo i jednog ili dva djeaka koje dobro plaa za njihove usluge, a taj obiaj, iako je moda uvrijeen u Egiptu, valja pomno kriti u Ismailovom Maroku. "Pa i nije tako runa ne bih je volio vidjeti razdvojenu od ostatka tvoga tijela, Nus-Nus. Ponesi je onda: ali uvaj je kao oi u glavi. Doi u po svoj novac ujutro na sabat." Uzdahnuvi, paljivo je umota u laneno platno i urui mi je. "Upamti: nezamjenjiva je." Lagao bih kada bih rekao da me nije hvatala nelagoda to sa sobom nosim takvu dragocjenost, no ostala su mi jo svega dva zadatka: nabaviti neke zaine za prijatelja Malika i nabrzinu svratiti opet k travaru kako bih pokupio Zidaninu narudbu.

Malik i ja esto razmjenjujemo usluge: sprijateljismo se u nudi, ali i u skladu s vlastitim sklonostima, s obzirom na to da je on Ismailov glavni kuhar, a ja sultanov kua hrane, uz brojne druge zadae. Meusobno povjerenje od velike je koristi u takvim okolnostima. Malikova potraivanja ras el hanout zamijean prema vlastitu receptu uz dodatak esencije ruina ulja kojem je Ismail vrlo sklon u svom kuskusu vode me natrag do odjeljka sa zainima gdje obavljam potrebnu nabavku. Odatle imam svega nekoliko koraka do skrivene tezge sidi Kaboura.

Sagnuvi se ispod nadstrenice, ustanovih, iznenaeno, da je trgovina posve pusta. Moda je sidi Kabour nakratko otiao popiti aj s nekim od susjednih trgovaca, ili se pak zaputio po jo ugljena za svoj kotao. Pomaknuh boicu mousa u stranu i s velikim olakanjem otkrih da je uklonio Zidanin popis. Moda se travar zaputio po neki sastojak pohranjen na malo skrivenijem mjestu... Prola je jo minuta, no od njega nije bilo ni traga. Opojan miris tamjana to gori u mjedenoj posudi postaje prilino zaguljiv. To nije onaj uobiajeni

Pompea

-13-

ugodni miris koji sidi Kabour obino odabere kombinacija elemi smole pomijeane s bijelim benzoinom nego neka mnogo sloenija kombinacija od koje prepoznajem tek alojino drvo i posve oprene mirise jantara i borove smole, slatko nasuprot oporom, to nitko pri zdravoj pameti ne bi pomijeao. Ta, hajde vie, promumljah, dok osjeam kako mi se crijeva pletu od silne nestrpljivosti. Da priekam ili da poem? Napetost u meni sve vie raste. Sultan uskoro kree u poslijepodnevnu etnju i sigurno oekuje da mu se, kao i obino, pridruim. No, vratim li se bez Zidanine narudbe, to e je razjariti ili, jo gore, navesti na jedno od onih tihih premiljanja koja obino prethode inu okrutne kazne. Razapetost izmeu njihovih pojedinanih prohtjeva dio je moje svakodnevne opasnostima izloene egzistencije: ponekad je teko procijeniti tko je od njih opasniji sultan sa svojim provalama bijesa i iznenadnim izljevima nasilja, ili pak njegova glavna ena sa svojim malo suptilnijim metodama. Nisam siguran vjerujem li u uinkovitost njenih arolija, jer iako sam i sam odrastao uz slinu tradiciju (ja u plemenu Senufo, ona u susjednom plemenu Lobi), volim vjerovati da sam se obrazovao i prosvijetlio upravo zahvaljujui putovanjima. No, kada je rije o njezinoj sposobnosti da se uinkovito slui svim vrstama blagih otrova, u to ne sumnjam. Ne uivam u prenoenju otrovnih pripravaka za vladaricu, pomaui joj u zlobnom sijanju smrti, no s obzirom na to da sam dvorski rob, ba i nemam izbora. Dvor u Meknesu paukova je mrea spletki i prevara, pomutnje i intrige. Odabrati pravi put za sebe na jednom takvom mjestu gotovo je nemogue: ak i moralno ispravan ovjek nai e se u situaciji kobnog kompromisa. Zabrinuto kroih u stranji dio trgovine. Posvuda kutije to sadre dikobrazove bodlje, mije trepavice (one to pripadaju mujacima u jednoj kutiji, one enske u drugoj), antimon, arsen i zlatnu prainu, suene kameleone, jeeve, zmije i salamandere. Talismani protiv uroka; ljubavni napitci; poslastice to privlae djinne ba kao to eer privlai ose. Probijajui se uz pranjavi stranji zid prostorije, nailazim na ogromnu staklenku punu onih jabuica. Naglo ustuknuvi, bokom okrznuh rub police, opasno zaljuljavi staklenku, uzdrmavi njezin sadraj tako da se naas uinilo kao da sve oi zure u mene, kao da sam probudio tucet zarobljenih djinna. Tada ustanovih da se kut nagiba police lagano nakrivio kada sam udario u nju. Paljivo odloih u lanenu tkaninu umotan Kuran

Pompea

-14-

pored sebe te stadoh popravljati policu kako bi staklenka stajala to stabilnije, zapljeskavi samome sebi to sam tako vjeto izbjegao katastrofu. Pitam se kako je sidi Kabour uspio nabaviti toliko ljudskih onih jabuica, no potom ustanovljavam da su im zjenice tek okomiti prorezi, poput oiju maaka ili koza.

No, zaista, ne mogu se ovdje vie zadravati. Vratit u se ravno u palau kako bih bio na usluzi Moulayu Ismailu, a Zidani u objasniti da su njezine narudbe predane te da u se kasnije istoga dana vratiti po pripravke, a sve u nadi da me srea i dalje slui. To je jedino razumno to trenutano mogu uiniti. Odluno se okrenuh, trunkicu prenaglo, nogom zapevi o neku prepreku na tlu iza mojih lea te potom izgubih ravnoteu. Inae sam prilino okretan, no te silne oi jako su me uznemirile ili moda ak prouzroile moj pad, ba kada sam si estitao to tako uspjeno izbjegoh njihov zao utjecaj i ve idui trenutak naao sam se na leima, udarivi glavom o hrpu koara to su se zatresle i prevrnule, prekrivi me dikobrazovim bodljama, suenim korpionima i podigoh neki predmet i promotrih ga s gnuanjem opipljivom najezdom krepanih aba. Prilino uznemiren, osovih se na noge, otresajui sa sebe ogavne predmete. Bodlje i korpionski repovi uhvatili su se za vunenu tkaninu mojeg humusa i vrsto se dre, kao da je pitanje ivota ili smrti. Skidam ih sa sebe, jednog po jednog, te potom hvatam stranji dio burnusa kako bih ga bolje promotrio, no uviam da sam u padu uspio prevrnuti i posudu s karmin crvenom bojom dobivenom od biljnih uenaca koji, zgnjeeni u tekuinu, sada mile prema gore kroz bijelu vunu, poput pohlepne karmin crvene plime. Gubim i posljednje ostatke pribranosti: taj burnus, krasan primjerak, bolji nego to bih ga ja ikada mogao sebi priutiti, pripadao je samom Ismailu, no sada je posve uniten. Obino kada primite neki dar, s njime moete initi to god vas volja, no sultan ima vrlo otro pamenje i vrlo nezgodan nain kojim preispituje zato ne nosite ono to vam je tako velikoduno darovao: u vie navrata imao sam priliku svjedoiti kako njegovi podanici ostaju bez udova, ili ak bivaju smaknuti, zbog jednog nezadovoljavajueg odgovora. Dohvativi jedan kraj ogrtaa, pokuavam iscijediti crvenu tekuinu, no tada ustanovih da je tamnija i gua od karmina i lijepi se za dlanove, a usta i nos potom mi ispuni opor zadah, miris koji nema nikakve veze sa zdrobljenim kukcima, tamjanom ili iim lijepim ili svetim.

Pompea

-15-

Prestravljeno pogledavi prema tlu, otkrivam da je prepreka preko koje se spotaknuh uistinu mrtvo tijelo sidi Kaboura. Netko mu je precizno prerezao grkljan, ba kao janjcu rtvovanom uoi Kurban-bajrama. Njegova krasna bijela brada takoer je raspolovljena i sada lei polegnuta na grudi u lokvi zgruane krvi. ini se da su mu se u trenutku smrti ispraznila crijeva, to objanjava odvratan smrad prikriven mirisom eljeza poinitelj je mjedeni kotli napunio prvim to mu je dolo pod ruku nastojei prikriti smrad.

Obuze me silna tuga. Muslimani vjeruju kako je smrt naa dunost, zadaa koju valja ispuniti, a ne izbjei ue nas da smrt nije ni kazna ni tragedija i da je se ne treba bojati. No, taj blagi filozofski pristup nekako ne odgovara brutalnosti njegove smrti. Sidi Kabour bio je za ivota vrlo izbirljiv ovjek: uasna je i sama pomisao da je tako zaklan i ostavljen leati u moru vlastite krvi i izmeta, tupa pogleda uprta u tamu. Sagnuh se da mu zaklopim te jadne iskolaene oi, opazivi pritom da mu neto viri iz sivih usana. Uzeh to.

ak i prije nego to prouih predmet, sa sigurnou sam znao to je posrijedi. Savakani kut ceduljice na koju sam zapisao popis Zidaninih zahtjeva: starac je oito pokuao sprijeiti oduzimanje ceduljice progutavi je. Ili mu je netko silom ugurao ceduljicu u usta. Ostatak ceduljice je nestao, no je li zavrio u drijelu sidi Kaboura ili u rukama njegova ubojice, to uistinu ne mogu dokuiti. No, nisam u prilici ostati kako bih doznao, jer snala me jo jedna strana pomisao, a potom jo jedna. Prva je bila da sam prekriven krvlju pa u stoga jasno biti obiljeen kao ubojica. A ona druga jeziva misao bila je da sam neprocjenjivo vrijedan Kuran stavio na do pored nogu dok sam popravljao policu na kojoj je stajala staklenka s onim jabuicama. Osjetivi nalet ui, osvrnuh se oko sebe i uvjerih u ono najgore. Neko besprijekorna bjelina zatitne lanene tkanine sada je bila umazana grimizno crvenim mrljama. Trgam tkaninu s vrijednog predmeta to se u njoj skriva... Krv na svetome Kuranu uasno je svetogre. A krv na safavidskom Kuranu za kojim Ismail silno udi, znai polaganu i bolnu smrt.

Pompea

-16-

3.

Zurim naizmjenino u unitenu knjigu i potom u tijelo mrtvog starca, pokuavajui sagledati irinu itave situacije, dok moje misli uzaludno lete u svim smjerovima. Trebao bih objelodaniti to ubojstvo, dati izjavu pred nadlenim tijelom, uvjeriti ih u svoju nevinost. Ali tko e vjerovati jednom robu? Jer ja sam uistinu samo to, bez obzira na moj status na dvoru. Unutar njegovih zidina krije se aroban, zatien svijet ali u vanjskome svijetu, ja sam tek crnac u odjei koja ne dolikuje njegovu poloaju, umrljan krvlju potena trgovca. A ako me uhite, uope se ne zavaravam milju da bi me sultan moda mogao spasiti od zle sudbe vea je vjerojatnost da e pobjesnjeti to kasnim i osobno mi odrubiti glavu im me ponovno ugleda. Ta me pomisao pokrenula. Nema mi druge nego to urnije zaputiti se natrag u palau.

Skinuh sa sebe uniteni ogrta i u nj umotah krvlju natopljen Kuran. Osvrnuvi se oko sebe, uoih prastari burnus sidi Kaboura objeen na vjealicu na ulazu u trgovinu. Nije se odijevao u skladu sa svojim bogatstvom no, to je ispravan muslimanski nain, to neisticanje injenice da ste imuniji od susjeda. Hitrim korakom zaputih se prema njegovom ogrtau, da bih tek naknadno spoznao da za sobom ostavljam krvave tragove stopala. Njegov mi je burnus prekratak, no u njemu se osjeam dovoljno anonimno izuzev, naravno, mojih utih, draguljima optoenih papua, koje su sada poprimile zagasito grimiznu boju. U ovoj zemlji samo ene nose crvenu obuu, a to god bio, ena sigurno nisam. Izuvam ih i spremam u sveanj zajedno s knjigom. Radije bos nego umrljan krvlju bolje da me smatraju prosjakom ili idovom, nego ubojicom. Navlaim izduljenu, iljastu kapuljau preko turbana, grbim ramena kako bih prikrio visinu, prebacujem sveanj preko ramena i hitrim korakom kroim u guvu suka, nisko sputene glave.

"Sidi Kabour!"

Glas je zvuao nekako radoznalo, upitno. Ne osvrem se. Pri prvim ulaznim vratima u palau, straari me priputaju unutra, suvie uljuljkani u dosadu kako bi primijetili da sam u drugaijoj odjei. Prelazim preko trga za procesije, hitro prolazim pokraj magazina i ogromnih baraka u

Pompea

-17-

kojima je smjeteno deset tisua sultanovih crnih straara; potom prolazim kroz drugu kapiju koja vodi meu paviljone. Duga koraka obilazim hrpe pijeska i piramide vapnene buke, kace tadelakt gipsa, naslagane hrpe drvne grae i keramikih ploica. Jurim pokraj koubbe gdje sultan uva darove koje je primio u znak potovanja. (Kako bi se samo darovatelji razbjesnili kad bi znali da rariteti koje su tako paljivo birali sada lee odbaeni na ogromnu hrpu koja sakuplja prainu. Ismail je ba poput svoga najmlaeg sina Zidana darovi mu dosade ve nekoliko trenutaka nakon to ih dobije.) Straari su me po svoj prilici trebali zaustaviti tako okrvavljenog i bosonogog, dok sam trao po dvoritu nosei tko zna to pod rukom no sada su unutra potraili zatitu od nemilosrdnih vremenskih prilika.

Kad sam se pribliio sultanovim paviljonima, osoblje je nuno postalo malo opreznije. "Hej! Ti tamo! Pokai nam lice i reci po kojem si poslu stigao." Bio je to Hassan, a iza njega i tri Ismailova najpouzdanija uvara, mukarci zastraujua izgleda, pola glave vii od mene i golemih miia. Imao sam prigodu vidjeti Hassana kako ovjeku golim rukama lomi vrat i Samija, koji nije niti trepnuo kada mu je koplje proletjelo kroz bedro. Zabacujem natrag kapuljau svoje delabe. "To sam ja, Nus-Nus." "Izgleda kao utopljeni takor kojeg su uhvatili kako krade kruh iz itnice." "Prao sam rublje." to je barem donekle tono. "Pa, bolje ti je da ue na suho, ili e ti se rublje namoiti po drugi put." Hitro prolazim mimo, kroz prostranu kolonadu u obliku potkove, zaputivi se prema velikoj dvorani, ljapajui i kliui se bosih nogu po mramoru. ujem dvorsku svitu kako se kree u mom smjeru. Stiem do vrata svoje odaje, to slui kao predvorje Ismailova paviljona, te mugnem unutra tren prije nego se svita pojavila u mom vidokrugu. U fontani vani u dvoritu perem krv sa stopala i ruku, nadajui se da me nitko ne gleda, potom zakopavam unitene papue u meku zemlju podno hibiskusa. Ali to u s burnusom i Kuranom? Moja skromna odaja i dalje je prilino prostrana, sa zaobljenim prozorom, stropom od cedrovine i mozaicima ukraenim zidovima, ali uz moj uski divan od konjske dlake sadri tek molitveni sag, sklopivi stoli za pisanje na krilu i drvenu krinju

Pompea

-18-

na kojoj su posuda za miris i svijenjak. Odjea koju trenutano imam na sebi, sadraj torbice koju nosim i ostala odjea u krinji, sve je to posjedujem od svjetovna blaga. Odlaem sa strane posudu za miris i svijenjak te praznim sadraj krinje na krevet, i tek to sam ubacio sveanj u krinju, zauh sultanov glas. "Nus-Nus!"

Taj glas nikako ne moete zamijeniti. Bez obzira na to koliko tiho govorio, bez obzira na gomilu ili amor koji ga okruuju, prodire ne samo u moje osjetilo sluha, nego duboko u nutrinu moje utrobe. Odbacujem unitenu grimiznu halju, uzimam prvu stvar koja mi doe pod ruku (tamnoplavu vunenu tuniku), navlaim svoje stare papue, istravam van i sputam se u nizak naklon.

"Ustani, Nus-Nus! Gdje je knjiga?" Moj siroti izbezumljeni um jo nije uspio smisliti uvjerljivo objanjenje gdje se nalazi uniteni Kuran. Leim na tlu, ela pritisnuta o hladne ploice, zamiljajui ljude kako pitaju: Je li dobro umro, ubogi Nus-Nus? Je li bilo puno krvi? to su mu bile posljednje rijei? "Knjigu, mome! Ustaj! Hajde, donesi je! Kako emo inae unijeti moje preinake?"

Trebalo mi je nekoliko trenutaka da moj smueni um shvati naredbu, a val olakanja koji je uslijedio gotovo mi je oduzeo snagu u nogama. eprtljavo se osovih na noge, odjurih natrag u svoju odaju, dohvatih knjigu i pokretni pisai stoli te izjurih van. Ismail me fiksira pogledom. Lagano upka tamnu bradu podijeljenu u uredne uperke. Povie brade, oi su mu sjajne i posve crne, kapci teki i napola sputeni. Djeluje kao da se dobro zabavlja, kao da zna neto ega ja nisam svjestan, to vjerojatno ima veze s trenutkom i nainom mog odlaska s ovoga svijeta. No, danas je odjeven u zeleno, to je obino dobar znak. Zelena mu je omiljena boja (jer je to boja samoga Proroka), a kada je nosi, to obino znai da mu se glavom ne mota jo koje krvoprolie. No, crvena ili uta to je ve sasvim druga stvar. Dvorani svi odreda nastoje se drati podalje kad na sebi ima neto crveno ili uto, ili kad njegov sluga nosi rezervni komplet odjee. "Doi!"

Pompea

-19-

Okree mi lea, a ja ga slijedim u stopu, zajedno s nadglednicima radova, itavom hrpom njih, a slijedi nas i Kaid Mohammed ben Hadou Ottur (znan kao El Attar, Kotlokrpa) zaokupljen razgovorom s jo trojicom dvorskih visokih slubenika, a tu je naposlijetku i Hajib veliki vezir glavom i bradom, prvi ministar Si Abdelaziz ben Hafid. Hajib me sustigao i sada hoda tik uz mene.

"Jesi li dobro, Nus-Nus? Djeluje mi pomalo napet." Njegove mesnate usne zakrivljene su u blag osmijeh, no taj izraz ne zahvaa i njegove oi. Svi mi ovdje nosimo svoje maske. "Prilino sam dobro, sidi, hvala na pitanju." "Alhamdulillah."

"Bogu hvala", uzvraam utivo, iako mi uope ne ide u glavu kako takav ovjek moe spomenuti Allaha, a da ga smjesta ne udari grom. "Drago mi je uti. Bio bih vrlo uznemiren da ti se ita zlo dogodi." Sputa pogled prema tlu. "ini se da si se potezao."

Srce mi stade ubrzano kucati. "To je samo blato." Prkosno mu uzvraam pogled i promatram kako s njegovih usana iezava smijeak, ostavljajui lice bez traga ljudskosti, poput kakvog gmaza. Potom si doputa da mu ruka spuzne prema dolje, tako oputeno da djeluje gotovo sluajno, no na takav nain da se usput oee o moje prepone. Promatra me dok neuspjeno pokuavam prikriti gaenje. "Kako god ti kae, Nus-Nus. Kako god ti kae."

Jo koji trenutak zadrao je prodorni pogled na meni, a potom se okrenuo i stao probijati kroz svitu kako bi se pridruio sultanu, to je bio jasan podsjetnik meni i svima drugima da sebe i iskljuivo sebe smatra ravnim naemu vladaru.

Ben Hadou okrznu ga blijedim pogledom, a ja u kaidovu pogledu osjeam antipatije, antipatije pomijeane s prijezirom, iako mu lice ostaje okamenjeno. Potom okree glavu i one svoje sive oi prodorne, na oprezu u mom smjeru, te mi se ini da je u tih nekoliko kratkih trenutaka shvatio sve to se odigralo izmeu mojeg neprijatelja i mene. Izgradnja kraljevskog kompleksa u Meknesu in je silne oholosti, toliko silne da djeluje gotovo manijakalno. Ismail se hvali kako namjerava

Pompea

-20-

izgraditi zidine palae koje e se protezati sve do Marakea, a iako Dar Kbira predstavlja tek djeli tog ambicioznog plana, svejedno je rije o postignuu od kojeg vam zasuze oi. uli smo od nekolicine francuskih zatoenika s dobrim vezama da i njihov kralj pokuava ostvariti slian projekt, iako znatno manjih razmjera, i premda je rije tek o lovakoj kuriji usred movare prepune komaraca. Kada je Ismail prvi put uo za taj projekt, posprdno se nasmijao. "Ti Europljani, skloni su jedino lakrdijama, osobnim ekstravagancijama koje ne vode niemu. A kada moj projekt bude zavren, nalikovat e na golem velegrad bit e to najvei dar Bojoj milosti koji je itko ikada podario. Uzeh ovu pusto i kanim je preobraziti na ast i slavu Allahu. Njegova sveta rije bit e zapisana velikim slovima na ovome tlu, zidovima i u svakom najmanjem detalju njegov vjeni i beskrajni naum utjelovljen na ovome svijetu!" Ta se pusto danas pokazala prilino neposlunom nailazimo na problem za problemom, koje moram paljivo biljeiti u zapisnik dok hodamo gradilitem. Moj rastreseni um uinio me loim pisarom, a i kia se silno trudi dodatno mi oteati posao, mrljajui tintu i mjestimino potpuno ispirui zapisane rijei. im sam dobio dozvolu napustiti sultana, jurim natrag u svoju odaju. Ako istog trena ne zapiem precizne upute koje mi je Ismail izdiktirao i smjesta ih ne dostavim glavnom predradniku, njegov e bijes biti brz i zajamen. Sjedam prekrienih nogu na divan, otvaram sklopivi pisai stoli i, umoivi tranu pisaljku u tintu, paljivo zapisujem: "Najprije, Bab al-Rais treba uvrstiti eljeznim zakovicama i vodoravno poloenim metalnim polugama. Valja pronai novog zanatliju koji e dodati uzorak sunca i polumjeseca, jer ako je francuski kralj nazvao sebe Roi Soleil (kralj Sunce), Ismail e vladati i danom i noi. Taj novi uzorak ima biti dovren prije inauguracije. "Sljedee, valja sruiti postojeu straarnicu i izgraditi novu na istonoj strani.

"Tree, vanjski zid u blizini mellaha valja pomaknuti pedeset koraka unatrag, to podrazumijeva ruenje kua u tom podruju kako bi se postigla propisna udaljenost izmeu naeg podruja i onoga stanovnika grada. Stanare valja obavijestiti proglasom i narediti im da smjesta zaponu s poslom. U meuvremenu emo im pronai zamjenski smjetaj, no duni su osobno ukloniti graevinski materijal sa zemljita.

Pompea

-21-

"etvrto, rezbareni friz u Koubbet el Khiyatinu treba ponoviti. Vano je ovaj put pronai pismenog zanatliju." (Na nesreu prvog drvodjelje, nasmijeeni je vezir primijetio da je natpis na kojem je trebalo opetovano stajati "Velianstvo Boje" elegantnim kufskim pismom, isprva pogreno napisan, pa sada glasi "Okovi Boji" nakon ega je ista greka ponovljena jo desetak puta.) To nisu jedine upute koje mi valja upamtiti, ali su jedine koje moram i zapisati. Vuk e morati priekati.

Trim do ureda glavnog voditelja radova, predajem mu biljeke i provjeravam je li shvatio upute potom trkaram milju i pol do harema na drugom kraju palae. Harem je u svakom smislu zabranjeno mjesto: sam njegov naziv potjee od rijei koja oznaava neto zabranjeno, a glasi haram. Ui u harem znai prijei nevidljivu crtu, pomaknuti se iz javnog u privatno, iz profanog u sveto to je poput podizanja ferede, neovlatena ulaska u intiman prostor. U vanjskome svijetu, ljudi dre tu zapreku u svojim srcima i mislima, a u Ismailovoj su palai toke prelaska mnogo opipljivije etvera eljezna vrata s uvarima. Prisiljen sam objanjavati svoj nezakazani dolazak na svakom ulazu, iako sam jedan od rijetkih kojemu je doputeno kretati se izmeu ta dva svijeta mukog i enskog, izvanjskog i skrivenog. Glavni eunuh promatra me svisoka. "Da?"

Qarim je jedan od Ismailovih ljudi: odgajan da bude potpuno odan sultanu. Njegov brat Bilal uva strau na ulazu u Ismailove privatne odaje, mladi miia kao isklesanih od cedrovine i mozgom koji ide uz to. Veina straara nije starija od devetnaest ili dvadeset godina, ali svi su iznimno krupna stasa. Ja sam prilino visok ovjek, ali nadvisuju me odreda za pola glave, a i dvostruko su iri od moje malenkosti. "Dobro zna tko sam, Qarime. Via me svaki dan."

"Obino ne ovim danom, ili u ovo vrijeme." Njegov visok piskutav glasi uvijek me iznova iznenadi, u takvom je neskladu s njegovom krupnom pojavom. Kau da je obino tako s onima koji su kastrirani u mlaoj dobi. "Imate li pisano doputenje?" "Qarime, zna da bi, ak i da ga imam, bilo napisano mojom rukom, s

Pompea

-22-

obzirom na to da sam sultanov osobni pisar."

Ta ga je logika potpuno zbunila. I dalje tupo zuri u mene. "Obavljao sam neke poslove za caricu", dodajem. Promotrio je moje prazne ruke i potom se ponovno zagledao u moje lice. Ne skreem pogled te naposlijetku kima glavom i dovikne ilavom tamnoputom dekiu od kojih est ili sedam godina, "Potrai Aminu i reci joj da Nus-Nus eli vidjeti njezinu gospodaricu." Djeak nestade u trenu. "Amina, Amina!" odzvanja hodnicima poput krikova zarobljene ptice. Ba sam htio poi dalje, kad mi Qarimova krupna ruka obujmi nadlakticu. "Bit e najbolje da ne uznemiravate caricu nenajavljeni." Djeak se naposlijetku vratio, a za njim i bujna ena ije crvene papue buno odzvanjaju na mramoru. S lica joj se cijedi znoj, maramu je oito svezala nabrzinu. Djeluje prilino uzrujano. "Gdje su Zidanine stvari?" odrjeito pita. "Avaj, nemam ih i upravo zato moram s njom osobno razgovarati." Amina nakrivi usne. "Zauzeta je. Poslala je mene da preuzmem stvari koje je naruila s trnice." Sumnjiavo me odmjerava kao da sam ih sakrio kod sebe i da ih odbijam dati, da bi naposlijetku uzdahnula i pokazala mi rukom da poem s njom. Slijedim je i promatram s nekom vrstom prestravljene opinjenosti njene ogromne bokove kako se njiu i poskakuju. Mukarac koji bi legao ispod nje bio bi zgnjeen poput psa na kojeg je nagazio slon. Krupne su ene zbog bujnosti ovdje veoma cijenjene, i samo bi ubog siromaak pristao na mravicu. ene se namjerno debljaju, jedu zumetu, gustu smjesu oraastih plodova, maslaca i zgnjeenih sjemenki tifidasa, gorkaste dinje. Kunem se da se golim okom vidi kako naoigled rastu.

Potrebna je cijela vjenost da stignemo do cariinih odaja, a ja te trenutke provodim djelomino hipnotiziran Amininim krunim kretnjama. Zbog toga sam se, uz misli to su se rojile, iznenaeno zagrcnuo kada su se okrenule kako bi me pozdravile. Nekoliko jezivih trenutaka inilo mi se da sam uao u nekakvu arobnu pilju, mjesto gdje je Zidana sazvala skup demona, ili je svoje ene pretvorila u udovita, jer lica to su se okrenula prema meni na

Pompea

-23-

titravoj svjetlosti svijee uistinu su bila runa, izobliena i nekako razlivena. A onda se sjetih da je danas peti dan, kada se ene predaju tajanstvenim ritualima ljepote, a te utvare pred mojim oima nisu demoni nego dvorske dame prekrivene maskama od blata i gnjeenog povra, kose podignute u kovre slijepljene kanom i uljima. Miris badema i mirte ispunjava cijelu prostoriju, mirisna ulja isparavaju iz posuda postavljenih po niama du svih zidova. Posvuda po prostoriji lee dokazi njihove alkemije: niski mjedeni stolii pretrpani posudama s jajima, mlijekom i medom, staklenke raznobojnih ulja, oguljena ipkova kora i ljuske oraha, zdjele obojenog blata i hrpice kanina lia. Zidanu je, makar je prekrivena maskom od crvenog blata proaranog prugama kane koja se cijedi, lako prepoznati: njezina sjajna crna koa proviruje ispod silnih metara crvene tkanine u koju je umotana, a glenjevi i zapea ukraeni su tucetom sjajnih zlatnih narukvica. Oko snanog miiavog vrata nosi vie puta omotanu nisku bisera, a ogromne zlatne naunice vuku joj une resice prema ramenima. "Moja gospo, oprostite..." zapoeh. Rukama daje znak ostalim enama da nas ostave same. "Nestanite, smjesta nestanite! Zar nemate ni trunke srama? Sakrijte se!" "Pa to je samo Nus-Nus", ree jedna od njih, a ostale se stadoe cerekati, promatrajui me razigrano preko velova kojima su zaklonile donji dio blatom prekrivenih lica. Trepu u uasnoj parodiji koketiranja. Samo Nus-Nus. Ja sam za njih samo to. Nekakva igraka na kojoj mogu vjebati tehnike zavoenja. "Zar nismo prekrasne, Nus-Nus?" Laila je neto ljepa od drugih, s krasnim glenjevima i rukama koje trepere poput evinih krila. Neko davno moda bih se i udvarao lijepoj Laili, no sada osjeam tek beskorisnu bol i skreem pogled. "Zidanine su dame poput sjajnih zvijezda pored savrena mjeseca koji predstavlja carica osobno", odgovorih diplomatski.

"Prestanite muiti jadnog ovjeka i nestanite vie!" Zidana baci zdjelicu na Lailu, pogodivi je u rame, a pregrt crvenih latica izleti iz nje poput okrvavljena perja. ene se potom brzo razbjeae, ostavljajui me samog s caricom. Kada bi se bilo koji drugi mukarac naao s njom nasamo, jamano

Pompea

-24-

bi ostao bez glave no, ja sam samo Nus-Nus. Nus-Nus nije ime s kojim sam doao na ovaj svijet i nadam se da ga neu ponijeti sa sobom kada napustim ovaj ivot. Nosim ga od dana kada su me predstavili Zidani, prije pet dugih ljeta. Kad su me uveli u njezinu odaju, tresao sam se, sputene glave, odjeven tek u komadi tkanine svezane oko bokova, sa eljeznim ovratnikom i okovima. Zaurlala je na uvare da mi skinu ovratnik i okove. Ne iz suosjeanja, nego zato to bi prisutnost eljeza mogla ugroziti neku od njezinih arolija. ak i kad su mi skinuli okove, ostao sam stajati sputene glave. Stopala su joj bila tamna poput mojih, s tek malo ruiaste boje oko tabana. Njezini glenjevi, primijetih, bili su prilino jaki. Promatrao sam stopala kako krue oko mene, svjestan da me odmjerava od glave do pete urezane plemenske uzorke na mojim leima, ukrtene oiljke nastale od trgoveva bia, srebrnu robovsku naunicu zataknutu o moje uho. Uz pomo pruta koji uvijek nosi sa sobom, podigla mi je bradu i zagledala mi se u lice. Od sultana koji moe birati po cijelom kontinentu, ukljuujui i zarobljenice dovedene sa svih krajeva svijeta, oekivali biste da e za glavnu enu odabrati onu najvelianstvenija izgleda. Zidana meutim nikada nije bila ljepotica. Ali, njezin pogled prodire kroz meso i kosti do same biti mukareve due. Kada vas ona oine pogledom, znate da je dokuila svaki va nedostatak i svaku vau slabost, osmislivi najbolji nain kako da ih iskoristi. Vaa je prva reakcija strah, a prvim reakcijama uvijek valja vjerovati. "Gdje ti je ponos?" upitala me tiho, okreui moju glavu s jedne na drugu stranu, odmjeravajui me iz svakog mogueg kuta. Glas joj je bio jednako poletan koliko joj je tijelo bilo nezgrapno. "Ti si Senufo. Ratnik. Dobro to upamti."

Ratnik! Dolo mi je da se nasmijem. U plemenu iz kojeg dolazim vjeito su mi se rugali to vie volim pjesmu i bubnjeve od kopalja i ratnikih vjetina. "Kako se zove?"

Pristojno sam odgovorio, a ona se nasmijeila, a kada se nasmijeila, nalikovala je na djevojku iz plemena Lobi kakva je neko bila. Naa su plemena bila bliski susjedi na jugu neko monog Songajskog carstva1 u tom dijelu Afrike, koji trgovci redovito nazivaju "Gvineja", ne trudei se upamtiti razliku izmeu naih odvojenih zemalja s jasno razdijeljenim

Pompea

-25-

plemenskim lozama, kraljevstvima, vjerama i narodima - ba kao to zemlje juno od Maroka nazivaju skupno "Sudan", to znai jug ili "crno". Njima nije vano odakle dolazimo ili tko smo: hvataju nas i pretvaraju u ono to im najvie odgovara u tjelesne uvare, ratnike, konkubine i eunuhe. Tada mi se obratila na naem mjesnom narjeju, "Mi smo njima nita, tek hrpica mesa kojom mogu upravljati. Ali nae znanje i na duh nae su vlasnitvo i valja nam ih odrati snanima. Informacije i volja: to je glavni klju moi." Nagnula se naprijed, a oi su joj blistale dok me promatrala. "Mome, zna li kako nazivaju ovo pie?" Zurio sam u posudu na stolu iz koje se dizala para, ne rekavi nita. "To je kava, pie istodobno gorko i slatko, ba kao i ivot. Obino je pijem s mlijekom i vodom, u omjeru pola-pola", ree. "Pola-pola, odnosno na arapskom nus-nus. A tako u i tebe zvati: jer, sve dok ne stekne mo nad onime to ti je uinjeno, tek si pola osobe." Sada se naginjem prema njoj i zapljuskuje me snaan miris mousa i nerolija. "Moja gospo, bismo li mogli razgovarati na nekom skrovitijem mjestu?" "Pa, sami smo, Nus-Nus, ako moda nisi primijetio." "Uhode imaju vrlo izotren sluh." Nasmijei se zabljesnu me sjaj zlata na mjestima gdje je skupocjeni metal zamijenio prirodne zube. Pria se da su joj izvadili prednje zube kada su je kupili, kako ne bi ugrizla mukarca za genitalije, no moda su to tek zlonamjerna naklapanja. Zidana je u svojem arsenalu oduvijek imala daleko suptilnije i opasnije oruje nego to su to obini zubi. Slijedim je do odaje u unutranjosti koju prelazi hitrim korakom, paljivo obiavi veliki sag. Podie ga, razotkrivi otvor kroz koji se nazire vrh mranih stuba. Sputa se dolje kroz otvor okretnou koja proturjei njenoj krupnoj grai. "Slijedi me." Dolje u tmini pojavilo se svjetlo i dok se sputam stubama, opaam izduenu prostoriju niska svoda s divanom prislonjenim na najudaljeniji zid, stol s velikim muarom i tukom, plamenik i nekoliko staklenih posuda, sa svih strana okruenoj ormariima s mnogo ladica i policama s naslaganim staklenkama i kutijama poput onih u trgovini sidi Kaboura.

Pompea

-26-

arobniin brlog, tu pred Ismailovim nosom!

Kihnuh nenadano mora da je od mirisa prostorije, nekako pljesnivog i neugodnog. "Poaen sam, Vae visoanstvo. Znade li jo tkogod za ovo mjesto?" "Nitko... iv."

"Osim graditelja." Zidanin osmijeh sve mi govori. Prekrasno. Znai, ja sam sada jedina ivua osoba s kojom je podijelila tajnu? Moj poloaj sada je dodatno ugroen. Skree svoj sjajni pogled prema meni. "Dakle, Nus-Nus, gdje li su one stvarice koje sam naruila?" Odluih biti izravan. "Sidi Kabour je mrtav. Ubijen." Povjerih joj to se dogodilo, sve do moje vlastite gluposti. Kada stigoh do dijela o tome kako sam pronaao komadi nestala popisa zaguranog u usta sirotog ovjeka. Zidana me naglo prekida. "Zapisao si moju narudbu na komad papira? I potom ostavio popis tako da ga svatko moe pronai?"

"Ostavio sam ga na mjestu za koje je znao jedino sidi Kabour." Moje obrazloenje zvui prilino neuvjerljivo, ak i meni samom. Ushodala se u krug po prostoriji, grozniavo razmiljajui. Mrmlja li ona to neke ini, zazivajui Merra ben Haritha, kralja svih demona, ili pak Demoucha, zapovjednika afrita, da me odvuku u pakao? Pitam se kojom se brzinom mogu popeti stubama i odjuriti u salon koliko daleko stignem pobjei prije nego me sustignu straari. Ustuknuh, potajno odmjeravajui stube, no ne dovoljno potajno. Zidana me zabezeknuto prostrijeli pogledom. "Ta, to je tebi ? Ta je prijetnja bila upuena meni: imam mnogo neprijatelja koji bi se vrlo rado doepali takva popisa i optuili me da sam vjetica." "Pa svi vas ve ionako zovu 'vjetica Zidana'", napomenuh. "Ogromna je razlika izmeu sumnji i dokaza." "Popis je napisan mojom rukom", podsjeam je, no ona samo napui usne i prezrivo me pogleda. "to bi netko poput tebe s takvim pripravcima? Nitko ne bi povjerovao da su bili za tvoju osobnu uporabu." Bode me pogledom. "I zato si se onda tako natmurio?"

Oklijevajui, ispriah joj o unitenom perzijskom Kuranu, te o tome da e

Pompea

-27-

koptski trgovac knjigama doi po svoj novac na sabat i da e me Ismail sigurno skratiti za glavu jer sam mu unitio njegovo blago. "I gdje je sada ta sveta knjiga?" "U mojoj sobi, umotana u okrvavljeni ogrta koji mi je dao sultan." Pucnu jezikom. "Ah, Nus-Nus. Vidi li sada u kakve se nevolje ovjek uvali kada slui dva gospodara? Evo, vidi to se dogaa u takvim sluajevima: tvoja je odanost podvojena i to te silno zbunjuje. Trebao si te dvije narudbe obaviti dvama odvojenim posjetima trnici. Mijeanje svetih spisa i crne magije ne moe donijeti nita dobro." Iako se obratila na islam, uzela muslimansko ime i sudjelovala u obredu kojim je postala Ismailovom enom pred Bogom, Zidana i dalje slijedi svoja vjerska uvjerenja, drevnu religiju koja potjee iz tamnog srca dungle. Kada moli, moli se Thagbi i njegovim miljenicima, a ne Mahu Milostivom, Samilosnom. Kroz svoje ini zaziva afrite i demone muslimanskog svijeta da unesu svoj specifini nemir, i istodobno zaziva thilu, djecu ume, ta anarhina bia koja za svoje postupke odgovaraju jedino Thagbi. Moda i nosi srebrne amajlije zakvaene iglom za halje s porukama iz Kurana, ali tik uz njenu kou priljubljeni su fetii sainjeni od bogzna kakvih uasa. Nastavlja hodati u krug, mrmljajui, a ja ponovno imam osjeaj kao da prislukujem njezin razgovor s nekim nevidljivim stvorom i jee mi se dlake na vratu. Naposlijetku se ponovno okree prema meni. "Smislila sam plan. Poslat u jednu od djevojaka da pokupi ogrta i knjigu i potom u se pobrinuti da stvari budu vraene u prvobitno, neokaljano stanje. A ti e zatim uiniti neto za mene."

Te noi pridruio sam se sultanu u damiji na veernjoj molitvi, kuao njegovu hranu i jedva okusio hranu na vlastitu tanjuru. Potom sam sjedio s njime u drutvu njegovih dvadesetak ena, sve odreda oboruane glazbalima i zastraujuom koliinom kajala, pod budnim okom Zidaninim i desetak Ismailovih ljubljenih maaka. Naposlijetku je odabrao partnericu za tu veer i nama, koji smo viak, dao znak da se udaljimo. Zahvalno se povlaim u samou svoje odaje kako bih zapisao nunu zabiljeku u prileniki dnevnik:

Prvi 5. dan mjeseca rebiulevela Aziza, robinja iz Gvineje, zlatni prednji zub, dug vrat.

Pompea

-28-

Djevica. Sjedim tako, tupo zurei u tu nadasve izravnu zabiljeku te potom zaklapam dnevnik, uzdahnuvi, i odlaem ga u stranu. Tek se tada sjetih otvoriti krinju. Na mjestu gdje su prije bili moj ogrta i Sveti Kuran, sada zjapi tek prazan prostor. Zidana se ve nekako dovinula kako da ih ukloni, ba kao to se dosjetila i kako da mala Aziza noas bude razdjeviena. Aziza joj nije nikakva prijetnja, za razliku od Fatime, Hajibove sestre, koju valja drati to dalje od sultanova oka. Abdelaziz ve dulje smilja kako se doepati sultanova prijestolja. Plemenita je podrijetla, iako je njegova obitelj sve do njegova uspona bila prilino siromana. Ismail mu je povjerio na brigu sve vezano za upravljanje dravom, ukljuujui kljueve riznice ak se i Zidana boji izravno mu nauditi, iako su dva njegova kuaa zagonetno skonala. Kada se sve zbroji i oduzme, ona je ipak samo robinja bez plemenite loze ili statusa, osim onog koji joj je dodijeljen zahvaljujui sultanovom hiru. A on je vrlo hirovit ovjek, to su svi mogli osjetiti na vlastitoj koi. Vlastitim sam uima uo Abdelaziza kako sultanu govori da bi njegov priznati nasljednik trebao biti istog marokanskog podrijetla eli li ouvati kraljevstvo i nakon smrti (neka Samilosni Allah bude toliko milostiv i taj strani dan zakae to kasnije). Jedino si Hajib moe dopustiti rizik sultanova bijesa, predloiti takvo to i preivjeti ali Ismail ugaa svom veziru, ophodei se prema njemu kao prema vlastitu bratu. No, prema krasnoj Fatimi, tom jedrom privjesku, ne odnosi se kao prema sestri. Prije tri godine rodila mu je sina na alost, dijete je umrlo. to je u svakom sluaju dobro, jer bi inae izgurao Zidaninog drugog sina. Prole je godine rodila drugo muko dijete, i ono se za sada pokazalo mnogo otpornijim. No, veeras ni traga od Fatime nesumnjivo joj je pozlilo od paljivo odmjerene koliine jedia. Zavaljen na divanu, iznenada se sjetih jedne prilino nezgodne sitnice koju sam potpuno smetnuo s uma toga jezivog dana. Proklete klompe!

Ostavio sam ih ispod tezge sidi Kaboura, mislei kako u ih pokupiti na povratku u palau. Srce kao da e mi iskoiti iz grudi moj oajniki jecaj ispunio je tminu. Ne smijem biti vien kako se vraam u njegovu trgovinu. Mogu li poslati nekog slugu po njih? Ali, to ako ga zaustave i stanu ispitivati? Nitko nee lagati u moje ime iz iste ljubavi, a novca nemam.

Pompea

-29-

Znoj mi se stade cijediti niz procjep izmeu lenih miia. Imam osjeaj da u povratiti.

Klompe. To su samo klompe. Mnogi su ih danas nosili po ovoj kii, a ne samo ja, iako su moje vjerojatno bolje izrade. Leim i borim se s naletima panike, zurei u tamu.

Pompea

-30-

4. Prvi Dan klanjanja,

mjeseca rebiulevela, 1087. godine po hidri

Mujezin je zapoeo s prvim pozivom na molitvu jo prije zore, podsjetivi me da je bolje moliti nego spavati. Inae vie volim spavanje nego molitvu, no protekle noi nisam oka sklopio. Krmeljavih oiju i s osjeajem olovne teine u elucu, ustajem s divana, perem se, odijevam svoju najbolju halju kako i prilii molitvi petkom, urei da bih se pridruio svom gospodaru Ismailu na putu u damiju. Iz svoje odaje izlazim upravo u trenu kada su dva sultanova tjelesna roba projurila hodnikom, umalo me sruivi. "Hej", viknuh za njima, "gledajte kuda hodate!"

Abid se okrenu. Prilino je blijed u licu. "Njegovo velianstvo uasne je volje", upozorava me i potom nastavlja svojim putem kao da ga progone demoni.

Stigavi do velianstvenih dvokrilnih vrata nadsvoenih ogromnim lukom u obliku potkove koja oznaavaju ulaz u sultanove privatne odaje, neopaeno ulazim i istog se trena bacam u dubok naklon, ela prislonjena o poploeni pod. Tek tada uviam da nisam jedini koji se doao pokloniti, jer slijeva vidim vratara Bilala kako ini isto. Odmah uoavam dvije neobine injenice: s obzirom na to da je rije o vrataru, bilo bi logino da uva ulaz u sultanove odaje, umjesto da lei na tlu; usto, primjeujem da me prilino udno gleda. A tada uviam razlog neobina kiljenja.

Pompea

-31-

Bilalovo tijelo lei nedaleko mene... i njegove glave, koja, tek sada uviam, stoji poloena na batrljak vrata, lagano rastvorenih usana, kao da ju je to iznenadno razdvajanje od tijela prilino iznenadilo. "Ah, Nus-Nus, stigao si ba na vrijeme! Hajde, ustani pomozi mi oko turbana. Ne znam kamo su nestala ona dva nesretnika, bili su ovdje jo prije koji trenutak." Unato dokazima koji govore suprotno, Ismail djeluje uobiajeno raspoloen, ak nekako veseo. Nervozno ustajem, propisno sputena pogleda, jer sam ve stigao primijetiti da je Njegovo velianstvo jutros odjenulo halju boje zlatnog suncokreta, koja je sada uprljana runom grimiznom mrljom. uta halja uvijek je lo znak. Vrlo lo znak, posebno dok stoji uz obezglavljenog uvara. Da mu kaem za mrlju? Ismail sigurno ne bi elio biti na molitvi u halji oskvrnutoj krvlju ali, tko zna kako e reagirati spomenem li je i na taj nain uvedem njegovu povezanost sa smru sirotog Bilala? I mnogo manje pogreke u dvorskim manirama zavrile su smru. No, pustim li ga da poe u damiju u zamrljanoj halju, sigurno e u nekom trenutku primijetiti mrlju i potom me osobno smaknuti jer nisam dostojno obavio svoju dunost. Razapet tom dvojbom, nastojim se usredotoiti na motanje turbana, no pogled mi stalno bjei prema sve veoj grimiznoj mrlji i crvenom odsjaju sultanove omiljene sablje, ukraene srebrom i s ugraviranim Prorokovim svetim rijeima: "Ma je klju raja i klju pakla". U Bilalovu sluaju, to je uistinu bio sluaj. Nakon to dovrih vezanje njegova turbana, Ismail sprijeda umetnu veliku kopu s rubinom, poravna rukave i stade popravljati nabore halje. Na trenutak se namrti. Dotakne mrlju. "Kako li je ovo dospjelo ovamo?" Zvui istinski zbunjen. Nakon nekog vremena podie pogled i otro me gleda. Koplje mu je prislonjeno na stolicu, a dva koraka dalje nalazi se desetak sablji, bodea i ukrtenih helebardi to ukraavaju najblii zid a jedna od njih mogla bi me stajati glave. "Uistinu ne znam, moj gospodaru", uzvratih. "Ah, kakva zbunjujua neugodnost", ree blago. "Ne mogu ovakav u damiju. Nus-Nus, hoe li biti tako ljubazan i donijeti mi jednu od zelenih halja? Iz krinje od sandalovine. Da, zelena e mi danas savreno odgovarati."

Pompea

-32-

Vrativi se natrag u prostoriju, zatekoh ga u istom poloaju kako zuri u prazan prostor, kao da meditira. Razmotavam mu turban, skidam halju boje afrana, pomaem mu odjenuti istu zelenu halju te ponovno omotavam turban. Potom mu perem ruke ruinom vodicom, suim ih i ispirem svoje. "Izvrsno." Ponovno namjeta kopu s rubinom, polae ruku na moje rame i stie ga u znak dragosti. "Hajde, Nus-Nus, poimo na molitvu." Uputi mi razdragan pogled i zaputi se prema izlazu, paljivo odiui noge kako bi prekoraio mrtvo tijelo, kao da je rije o kakvom nezgodno odloenom predmetu. Stigavi do vrata, ogledava se lijevo i desno. "Za ime Boje, ta gdje li je samo taj Bilal?" Tuno zatrese glavom na taj oit in zanemarivanja dunosti i nastavlja put prema damiji. Po povratku u palau, sat vremena poslije, doekuje nas drugi straar, a svaki Bilalov trag pomno je uklonjen. Spokoj koji je zavladao u sultanovim odajama toliko je nestvaran da navodi na pomisao da se nita nije dogodilo. No, brojne pojedinosti padaju mi na pamet dok provjeravam sigurnost gospodareva doruka neprestano razmiljajui o vlastitoj krvlju umrljanoj odjei i unitenom Kuranu. A da one vraje klompe i ne spominjem. Kao da mi ita misli, Ismail dometnu, "Potrudi se dostaviti ono safavidsko remek-djelo u knjinicu. Sada kada je kia konano prestala, nema vie izlika za odgaanje tog posla." Povlaim se iz prostorije nisko sputene glave, zadubljen u mislima. Stupivi u svoju odaju, imam snaan osjeaj da je netko bio u njoj u mojoj odsutnosti. Osvrnuh se oko sebe, no ini se da se nita oito nije promijenilo. Tada mi zatitrae nosnice: blag miris mousa i nerolija, Zidanin osobni parfem, zabranjen ostalim enama. Je li carica osobno posjetila moju odaju? Teko mi je povjerovati da je najmonija i najstranija u itavome carstvu moda posjetila moju skromnu sobicu dok sam bio na molitvi u drutvu njezina supruga. Zamiljam je kako prekapa po mojim jadnim stvarima s onim prepredenim osmijehom na licu, od ega me strese jeza. Otvaram poklopac svoje drvene krinje, napola oekujui kako u unutra pronai neto strano no, unutra ui paljivo sloen bijeli vuneni ogrta. Izvadivi ga iz krinje, tresem ga kako bi se rastvorio. Nema sumnje da je to onaj isti ogrta koji sam nosio dan prije jer ga zlatovez na rubovima ini jedinstvenim, no na mjestima gdje je bio umrljan travarevom krvlju, sada je blistavo besprijekoran, moda ak bolji i bjelji nego ikada.

Pompea

-33-

Ispod njega lei safavidski Kuran2 neokaljana zlatna uveza. Vadim ga iz krinje i prislanjam na grudi. "Hvala ti, o Milostivi, Samilosni", izgovaram naglas, dodajui potom, "i hvala vama, moja gospo Zidana, neka vam Svemoni podari dug ivot i puno veselja." Nikad nisam toliko snano vjerovao u milost Allahovu, u njegovu beskonanu mudrost i samilost. Vraam ogrta natrag u krinju, pod ruku uzimam safavidski Kuran i hitam prema knjinici. Unutra talib recitira Mjesec hipnotikim tonom, a moj gospodar Ismail sjedi zavaljen na svojem zlatom i biserima optoenom tronu, u transu od poetinih ritmova svetih rijei. Dok ulazim u prostoriju, pogledom pohlepno zuri u predmet koji nosim pod rukom. Saekao je da uenjak dovri suru i potom mahnu rukom u njegovu smjeru, dajui mu znak da ode. Primjeujem da je i talibov pogled skrenuo prema knjizi i znam da ga uasno mui to je otjeran a da nije dobio priliku pogledati neprocjenjivo blago, znajui takoer da Ismail uiva u tome to mu je to uskratio. Moj gospodar ima prema svojim uenjacima dvojak odnos: cijeni njihovo drutvo zbog njihove prosvijeenosti, koju prenose i na njega, no ne podnosi miljenja koja se razlikuju od njegova. Mijenja talibe nevjerojatnom brzinom, jer dovoljno je tek nekoliko rijei izgovorenih u pogrenom trenutku ili kakva propovijed u zao as pa da zavre u jami meu berberskim lavovima ili zmijama otrovnicama, a ponekad i naglavce baeni u bunar.

Kada nas je uenjak konano napustio, Ismail isprui ruke. Ima dugake, graciozne ruke, prstiju tananih poput enskih. Teko je povjerovati da su jutros jednim potezom odrubile glavu omiljenog uvara, k tome prilino krupnog. "Daj mi je, Nus-Nus. elim dobro promotriti knjigu koja tako skupo kota moju riznicu." Predajem mu Kuran u ruke i promatram dok prstima prelazi po sloeno izraenim uzorcima dvostruka obruba, kako je okree tamo-vamo divei se pozlati. Grube crte njegova lica vidno su omekale, kao da gladi glavu sina miljenika, ili grudi omiljene kurtizane. Sav je jedno neobino proturjeje, taj na sultan; istodobno nasilan i njean, okrutan i velikoduan, kiseo i puten. Imao sam prilike vidjeti ga kako hrani bolesnog maia toplim mlijekom iz ruke, one iste ruke koja e sat vremena potom skonati ivot nekog sluge koji ga je uvrijedio. Kada me tresla groznica, odnio me u vlastiti krevet i ostao uz mene sve dok temperatura nije pala, briui mi znoj sa ela

Pompea

-34-

runicima umoenim u ruinu vodicu, a njegova zabrinutost za moje zdravlje bila je jaa od straha od zaraze. Dva dana poslije, kad sam se prilino oporavio, gaao me u glavu vrem punim vode jer mu nisam dovoljno hitro donio au. Zbog te ga udi podanici vole, ali ga se u jednakoj mjeri i boje. "Prekrasno. Uistinu prekrasno. Dobro si uinio, Nus-Nus, to si mi je dobavio, stoga u te nagraditi. Ah, ali danas vie nitko ne izrauje ovakve knjige." Otvara korice, a ja na trenutak zadravam dah. Krhke rezbarije unutarnjih korica prije su se diile umetkom od tirkizne svile boje morem oplahnuta stakla a sada je prljavo ruiasta, kao da se krv to je natopila knjigu uspjela tek lagano razvodniti. A kada je stigao do stranice na kojoj bi trebala biti prva sura, pomislih kako e mi srce zauvijek stati. "itaj mi Kravu, Nus-Nus." Krajevi usana izvinuti su mu u blagonaklon osmijeh, koji uistinu zastrauje. Recitiram po sjeanju, jer tekst knjige nema nikakve veze sa svetim rijeima koje je Allah diktirao Proroku, napuujui ljude kako da kroe pravim putem u Njegovo ime. Krava je prilino dugaka sura, jedna od najduljih u Kuranu. Prva koju uite napamet jo u djetinjstvu. No, ja nisam odgajan kao musliman, s islamom sam se susreo tek kasnije u ivotu, i to ne ba vlastitom voljom. A svi znaju da, to je ovjek stariji, to je tee uiti napamet. Osim toga, jedno je prisjetiti se bez ometanja, a posve drugo recitirati rijei koje Ismail oekuje uti dok s uasom zurim u rijei zapisane na stranici preda mnom. Kaligrafija je besprijekorna, ali sadraj... Izbeih oi u nevjerici dok paljivo intoniram: "Ova knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputa je svima onima koji se budu Allaha bojali, onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali..." Pogledom prelijeem preko iduih nekoliko redaka, umalo se zagrcnuvi. Neto o tome da je runu ili poganu enu bolje naguziti kako je ne bi morao gledati u lice... Oajniki se trudim otjerati sliku iz glave kako ne bi zarazila svete rijei Kurana. "A pred oima njihovim je koprena, njih eka patnja golema..." Je li Zidana to namjerno uinila? Uzela najprofaniji tekst koji je mogla pronai kako bi njime zamijenila unitene stranice? Je li to njena osveta za to to nisam uspio obaviti zadatak, ili pak osveta njenom muu, koji se toliko ponosi svojim vjerskim osjeajem, ili osveta itavoj kulturi koja ju je zarobila u taj luksuzni kavez? Kako bilo, siguran sam da jo i sada sjedi u

Pompea

-35-

svojim odajama i smije se poganoj ali koju nam je svima priredila. Preznojavajui se, pravim greku za grekom, sve dok nisam stigao do "Njih eka bolna pa... patnja zato to lau...", na to Ismail pljesnu dlanom o dlan kako bi me zaustavio. "to ti je, Nus-Nus? Inae tako prekrasno ita: tvoj pjevni glas jedan je od malobrojnih razloga zato te drim uza se." Zastade na trenutak kako bi mi se to bolje urezala ta neizravno izreena prijetnja. "Mora da te ometa vrijednost ove knjige, no imaj na umu da je nee platiti ti! to me upravo podsjeti: smjesta otri i dovedi mi Abdelaziza da raspravim s njime koliko treba platiti trgovcu knjigama." Zatekoh velikog vezira kako uiva u drugom doruku u vlastitom privatnom paviljonu u sklopu Dar Kbire. Srebrni pladnjevi pretrpani hladnim narescima, maslinama, kruhom, sirom i finim pekarskim poslasticama prekrivaju niske stolie, dok Abdelaziz sjedi zavaljen u svilene jastuke, a posluuju ga dva polugola djeaka-roba kojima nije vie od dvanaest ili trinaest godina, unato razvijenim miiima i sjajnoj koi boje ebanovine. Vezirove odaje raskonije su ak i od sultanovih. Zidovi blistaju od zlatnog praha pokradenog s kraljevskih dvorova Songajskog carstva, dok zlato i lapisi blijete sa zvjezdanih uzoraka visoke kupole. Pitam se kako je mogue da su njegove odaje ve dovrene i to po tako raskonim standardima, dok se ostatak palae jo uvijek gradi. A onda se prisjetih tko uva kljueve riznice... "Nus-Nus, kako je krasno vidjeti te u mojim skromnim odajama. Doi, pridrui mi se. Poslui se ovi kolaii s bademima zaista su izvrsni." Domahuje mi rukom ureenom prstenjem, tapui potom jastuke pored sebe i odmjeravajui me guterskim pogledom. Naklonih se. "Sultan moli vau nazonost."

"To sigurno moe priekati dok zavrim s dorukom."

utim. Obojica znamo da Ismail nikada ne moli. Abdelaziz se namrti i potom dograbi punu aku slastica, naguravi ih u usta. Malena lavina medom slijepljenih mrvica sputa se niz njegovu bradu dok vae otvorenih usta. Potom nevoljko ustaje, udarcem dlanom o dlan tjera nubijske djeake i potom popravlja nabore halje. "Drska pseta! Izbievat u vas kada se vratim." Izgovorio je te rijei kao od milja, no pogled mu je hladno okrutan. Primijetih kako se jedan djeak zbunjeno

Pompea

-36-

okrenuo prema njemu, po emu sam zakljuio da je nov i da jo nije svladao dovoljno arapskog. Drugi momi sasvim ga je dobro razumio. Djeluje uplaeno, to me ne udi, jer mu tanki bijeli oiljci prekrivaju ruke i ramena. Povlai drugog djeaka za sobom, i dok izlazimo iz prostorije, ujem ga kako mu ustro objanjava na njihovu materinjem jeziku, no razumijem tek pokoju rije. "On je okrutan... voli nauditi drugima, promatrati njihovu bol. Ne daj mu priliku..." Osjeam gr munine. Prisjeam se tih tamnih, praznih oiju kako promatraju moju bol, naslaujui se njome. "Dakle, Nus-Nus", rijei velikog vezira prodiru u moje misli dok hodamo nadsvoenim hodnikom, "jesi li moda malkice razmislio o mojoj ponudi?" Kako bih nekako preivio svoj boravak ondje, nauio sam se sluiti svojim "drugim licem", poput kponyugu maske koju sam neko davno nosio u Poro obredima mojeg plemena. I neprekidno ponavljam u sebi, ja nisam ja: ja sam netko drugi. Ta se maska sada smijei. "Poaen sam, sidi, no bojim se da se to ne bi svidjelo njegovom uzvienom velianstvu." "Njegovo uzvieno velianstvo ne mora nikad doznati." Njegov ton sugerira blago ismijavanje. "Sultan sve vidi."

Abdelaziz se posprdno naceri. "Misli, njegove uhode sve vide. Uhode poput Kotlokrpe." Odmahnu rukom u znak podcjenjivanja, kao da tjera muhu.

Kotlokrpa: pritom misli na Kaid ben Hadoua, El Attara. Njih se dvojica javno ne podnose. Bliimo se carskim odajama, a ja ne elim da Ismail nauje ni najmanji djeli tog razgovora. A ini se da to ne eli ni veliki vezir, jer me zgrabio za nadlakticu i snano zarinuo prste, instinktivno napipavi najosjetljivije akupresurne toke. Hladno ga odmjerih, navukavi svoje drugo lice.. Ja nisam ja. "Nemoj me pretvarati u neprijatelja, Nus-Nus. To ti uistinu ne bi bilo mudro."

No, on ve jest moj neprijatelj. Naklonih se. "Gospodaru, ja sam va sluga ponizni, no ipak sam ponajprije sluga njegova uzvienog velianstva." "Ismail je samo zavidan na onome to mu ionako ne treba."

Pompea

-37-

Postoji jedna izreka koju sam uo meu robovima: to god se dogodi u pustinji, ostaje u pustinji. Trudimo se svim silama obnoviti svoje ivote i zadrati samopotovanje. Ali kako mogu ikada zaboraviti ono to mi je uinio Abdelaziz? Prislonjene uz bok, moje se ake pretvaraju u pande. "Nema potrebe da itko ikad dozna."

Uslijedio je guterski osmijeh. "Da dozna to?"

Ismail hoda gotovo neujno: voli zatei ljude kada ga najmanje oekuju, a kada je na sigurnom u svojim privatnim dvorima, esto uokolo hoda posve sam i potpuno bos. Hajib i ja hitro se bacamo u dubok naklon. Dolje na tlu, opojan miris svjee posjeena stabla opija moje nosnice poput kandila. "Ah, ustaj, ovjee." Ismail gurka vezira bosim stopalom. "elim ti neto pokazati. Uistinu rijetko blago." Oh, nebesa, ta knjiga. Umalo zaboravih. Mili Boe, ugleda li Abdelaziz to stoji izmeu njenih korica, istog trena shvatit e prevaru, a iako je dovoljno suptilan da neke informacije zadri za sebe kada mu to odgovara, moja e sudbina pasti u njegove ruke da se njome poigrava kako mu drago. Nema te smrti koja bi bila dovoljno brza da me spasi... Smisli neto, podbada me mozak, smisli bilo to, samo da mu odvue panju! No moja je glava posve prazna. Ismail podie knjigu, a ja vidim Abdelazizove oi kako se sjaje dok promatra bogato ureen uvez. Pohlepno prua ruke. Sultan se zagleda u njih. Potom sputa safavidski Kuran ravno na vezirovu glavu, udarivi ga tako snano da je odjeknulo. Vidim otisak uzorka ureenih korica savreno utisnut u meki pamuk njegova turbana, poput peata utisnutog u vru vosak. Hajib zastenja i uhvati se za glavu. "Usuuje se stati pred mene prekriven prljavim ostacima hrane!" bjesnio je Ismail. "Prsti su ti potpuno slijepljeni od meda, a brada puna mrvica od kolaia! Zar nema nikakva potovanja prema meni ili Svetome Kuranu?" Nastavi ga udarati knjigom po glavi, iznova i iznova, sve dok se vezir ne srui na do.

"Milost, smilujte mi se, Vae visoanstvo. Nus-Nus mi je rekao da smjesta poem, smatrao sam da se radi o neemu vrlo urnom..."

Pompea

-38-

Udarac koji je uslijedio bio je malo manje nasilan, a onaj sljedei tek je blago okrznuo vezirovo rame, kao da je Ismail potpuno izgubio zanimanje. Sultan se povue i stade promatrati knjigu ne bi li uoio kakvo oteenje, no prilino je otporna, a tko god da ju je popravljao, odradio je sjajan posao. "Odlazi. Plati trgovcu knjigama koliko god trai." Dodaje mi Kuran. "Stavi ga na najviu policu, Nus-Nus. Sada je oskvrnut." Kad bi samo znao koliko je u pravu! Dohvativi drvene knjinine ljestve, odlaem safavidski Kuran izmeu dvije prastare knjige na najvioj polici, nadajui se da se Ismail nikada nee predomisliti i poeljeti je ponovno spustiti. Okrenuvi se, ugledah Ismaila kako klei na podu, obgrlivi Hajiba oko ramena. "Ustani, ovjee. to radi tamo dolje? Ta ne mora pokleknuti preda mnom mi smo poput brae, ti i ja, nismo li?" Abdelaziz se teturavo osovi na noge. Oi mu djeluju zamueno, a na obrazima se naziru tragovi krvi. Zgroeno promatram sultana kako hvata kraj svoje earpe i njeno mu brie obraz. "Eto, tako je ve bolje, nije li?" "Da, o Veliki."

Tekom mukom, vezir rastegnu usne u nakrivljen osmijeh. Ismail se okrenu prema meni. "Jesi li ve bio pogledati vuka?"

Prokletstvo. Usred svih mojih ostalih nedaa, potpuno sam zaboravio na vuka. "Idem iz ovih stopa, Vae visoanstvo."

***

Vuk izgleda vie mrtav nego iv. Navrh glave ima veliku krvavu kvrgu. Dva djeaka stoje pored kaveza, stariji djeak u ruci dri tap. Obojica imaju izbrijane glave s tek jednom dugakom pletenicom to izvire iz sredine tjemena, za koju ih aneli mogu uhvatiti ako posrnu. No, nema tih anela koji e priskoiti u pomo toj djeci. Ogroman zlatni prsten koji nose znai da su i oni jedni od brojnih Ismailovih malenih emira koji neometano harae dvorom bez trunke odgoja. Tu dvojicu itekako dobro znam: jedan je Zidan, cariin najstariji sin, est mu je godina i pokvaren je do sri; drugi je jo gotovo malo dijete, a ime mu je Ahmed Zlatni, pravo malo udovite u nastajanju.

Pompea

-39-

Uzdahnuh. "No, Zidane, to radi tu?"

Stariji djeak odmjerava me prkosnim crnim oima. "Nita. Uostalom, ako se elim igrati s vukom, smijem. Otac mi je dopustio." "Siguran sam da ti otac nije dao doputenje da ga nasmrt zatue." Posprdno se nasmijeio. "Samo sam ga malo udario." Ahmed se razdragano nasmija. "Malo jae!" "Nemoj meni glumiti nevinace, Zidane. Sjeti se u emu sam te zatekao proli tjedan." Uputih mu znaajan pogled. Proli sam ga tjedan naao pokraj staje s jednim starijim djeakom, robom, kako maki ree kande u korijenu. Maleni rob izgledao je kao da e povratiti: maka je oigledno ogrebla Zidana, pa je mali demon naredio starijem djeaku da dri maku dok je on pomahnitalo mahao bodeom. Obojicu sam poteno izgrdio, a malenom sam robu udijelio i pljusku, malo jau nego to sam namjeravao, jer sam zapravo elio udariti Zidana, no to se ipak nisam usudio. Ba kao i njegova majka, prilino je uvredljiv; ba poput oca, uiva u mogunosti da nekoga osakati ili ak skrati za glavu. Maka je svejedno uginula. Osobno sam je pokopao. "Ako me tui, naredit u da te ubiju." Udari tapom o svoje bedro. Za njim je ostao krvavi trag na njegovoj koulji. "Moda svejedno naredim da te ubiju. Polovini." "Tvoj otac silno voli svoje make, a Kuran kae da e oni koji ih mue i sami biti mueni u paklu", podsjeam ga. "No, ne pie nita o vukovima", ree, iskesivi se u mom smjeru. Ve su poeli truliti, od silnih slatkia koje uspijeva iznuditi na sve strane. Sreom, pojavio se uvar zvjerinjaka. Djeluje pokunjeno, i to s razlogom. Konano u prilici da istresem u, derem se na njega. "to li mu se, dovraga, dogodilo?"

Slijee ramenima. "Krenuo je na princa Zidana kada sam ga stavljao u kavez. Izgledalo je kao da e mu iupati grkljan, no mali je emir bio jako hrabar."

Bila je to ista izmiljotina. Siroti stvor bio je u takvom stanju da bi tekom mukom pregrizao i pilei vrat, a djeak ga je oito mlatio kroz reetke kaveza. Zidan se stade pobjedonosno cerekati i potom odjuri, vukui za

Pompea

-40-

sobom mlaega brata, uvjeren da je nedodirljiv. Pogledom prostrijelili uvara zvjerinjaka. "Ne bude li hodao i reao do ponoi, poeljet e da je iupao tvoj grkljan." Nema smisla da mu odrim bukvicu zbog Zidanova ponaanja, obojica znamo u emu je stvar. unuh da bolje promotrim zvijer. Uistinu je rije o prilino jadnom primjerku, onako zguvanom i izgrienom po nogama i bedrima od pasa koji su ga epali. Promatra me potpuno nezainteresirano, niti se kostrijei, niti mrti gubicu, kao da eka jo samo smrt. Srce mi se stislo od tuge. "Je li uope u stanju hodati?" Osovih se ponovno na noge. "Snaniji je nego to izgleda", ree uvar branei se. "Onda ga pusti van da vidim kako hoda."

Upuuje mi prezriv pogled. Kako se jedan obini gvinejski rob usuuje tako obratiti njemu, Arapinu svijetle puti? Prezir i gaenje uvijek idu ruku pod ruku: bojim se da znam to bi odluio kada bi morao birati hoe li ubiti mene ili vuka.

Preko volje uini to sam zatraio, uavi u kavez spremne palice, no vuk se nije ni pomaknuo dok mu je privrivao lanac oko vrata, pa ga je morao izvui van poput vree repe, kao da su mu noge sasvim odumrle. Ipak, etiri divlja magarca koje sultan silno oboava uputie mu tek jedan pogled, glasno zanjitae i odjurie prema najudaljenijem dijelu tora, poplaivi nojeve koji se stadoe promuklo glasati. No, vuk je i dalje samo uao, njukom gotovo dodirujui tlo. "Ovo nee biti dobro. Je li to jedini vuk kojeg su lovci dostavili?" "Sultan ga je osobno ulovio", odvrati uvar zlovoljno. "Morat e biti u neto boljem stanju za ceremoniju. Zna da e nas sultan skratiti za glavu ne bude li mu zvijer po volji te ga osramoti." uvar se zamisli. Potom ree. "A da pita vjeticu da ti dadne neto to bi moglo popraviti stvar?"

Ostadoh zuriti u njega. Zar cijela palaa zna ime se bavim? Ostavljajui ga bez odgovora, udaljih se hitrim korakom. Sljedea osoba kojoj se zaputih bila je Zidana, nabavivi putem koaru naranaa, svjestan da mi je potreban izgovor kako bih bez prethodne najave

Pompea

-41-

uao u harem. No, straari na ulazu ne daju se lako prevariti: posvuda raste puno naranaa, ak i u haremskim vrtovima, i ba poput mojih jo uvijek su zelene. Sumnjiavo pretrauju koaru, a ja stojim po strani, mekoljei se, dok ne zavre. Primjeujem da su Qarimove oi crvene i nateene. Znai, vijest je stigla do njega: aputanja to jure kroz labirint tajnih prolaza. "ao mi je zbog tvojeg brata", tiho dometnuh. On kimnu glavom. Nije prikladno govoriti o smrti onih koji su pali od ruke Ismailove. Na to se gleda kao da su jednostavno prestali postojati. "Pustite ovjeka da proe, to su samo narane", ree ostalim uvarima. Qarim poloi ruku na moje rame. "Pazi na se, Nus-Nus", govori mi piskutavim glasom, u potpunom neskladu s njegovom vanjtinom. "Ovdje nitko nije siguran." Dok se pribliavam unutranjim dvorima Zidanine palae, do mene dopiru meki zvuci ouda. Oud je prekrasan instrument, pretea europske lutnje, i rado ga sviram kad god uhvatim priliku. Njegov je zvuk poput uzdaha, stoga je osobito prikladan za ljubavne balade i melankoline arije. Nauio sam ga prilino dobro svirati: uvi sada oud kako odzvanja s toliko osjeaja, prsti me svrbe da mu se pridruim. A tada se pridruuje i vokal usklaen s mranom melodijom, a ja zastajem na mjestu, u sjeni arkada zaklonjenih vinovom lozom, kako bih posluao.

"Dok sam bio momak,

kakav sam samo momak bio,

volio sam djeve i one voljahu mene. Ah, putovao sam svijetom nairoko A sada sam zatvorenik, aluj me ti. Zatoenik tvoje ljepote, moja tamna djevo Tvoje sjajne crne oi moje srce zarobie. No, mogu te samo promatrati i uzdisati Momak vie nisam, moramo se razii."

Zavirujem u dvorite i vidim Crnog Johna, Zidanina omiljenog eunuha, zgrbljenog nad krasnim oudom poput majmuna nad ukradenom vokom, dok njegovi krupni prsti prebiru po strunama prebacujui se u nii tonalitet. Balada je francuskog podrijetla, i izvorno ne govori

Pompea

-42-

o tamnoputim djevama ili crnim oima. Svi mi moramo se mijenjati u skladu s naim izmijenjenim okolnostima, prilagoditi se ili umrijeti, a John je sjajno napredovao zahvaljujui svojim vjetinama. Dok zapoinje iduu strofu, koja govori o tome kako ljubavnik stoji po strani i promatra dragu kako se udaje za drugoga, jer se sam ne moe njome oeniti (u izvorniku se pritom misli na novac, a ne na smanjenu tjelesnu sposobnost), osjeam, prilino neobjanjivo s obzirom na banalnost stihova, kako mi se oi pune suzama.

Posljednji sam put tu pjesmu uo kad sam bio sluga, a ne rob, pomaui lijeniku kotskog podrijetla i afrike due. Tijekom svega nekoliko godina koliko me posjedovao, nauio sam itati i pisati na etiri jezika, raspoznavati korijen mandraka od korijena umbira, odsvirati nekoliko melodija na panjolskoj gitari i oudu. Nauio sam napamet dijelove Kurana i stihove Rumija (jer moj se gospodar obratio na islam, tvrdei u ali da je ta vjera kranskija od samoga kranstva). Osvajao sam srca od Timbuktua do Kaira, od Firenze do Cadiza mislio sam za sebe da sam sjajan momak. Moj roak Ayew rekao bi da sam nadmaio samoga sebe. Ah, srce me zaboli kad pomislim na Ayewa. Njegova je sudbina bila jo stranija od moje. Lijenik mi je bio dobar gospodar, bio mi je vie uitelj nego gospodar, do pred sam kraj, koji je bio prilino okrutan. Bili smo u Gauu, gosti njihova samoproglaenog kralja (zapravo je bio tek vrlo ambiciozan poglavica koji je nastojao ponovno podignuti velianstven grad iz ruevina), kada je vie od pola ukuana podleglo nekoj neobinoj bolesti. Doktor Lewis uspio je spasiti troje kraljeve djece i dvije ene, no potom se i sam poeo preznojavati i tresti, nakon ega su uslijedili buncanje i halucinacije. Pokuao sam ga prokrijumariti iz palae, no nisam uspio. On je podlegao bolesti, a ja sam ostao sam, bez prijatelja, rtva strane nezahvalnosti tog takozvanog kralja, koji me odveo na trnicu robija u sluaju da sam i sam zaraen klicama. I ondje sam prodan zlom udovitu. Crni John zavrio je s pjesmom, a dvorske dame uzdasima izraavaju tovanje. Izdvajam se iz sjene i kroim u dvorite. Tu su Naima i Mina, lijepa Khadija i Fouzia, a tu je i Fatima, Hajibova sestra, pridrava svog sina o bok. Po obiaju, osupnut sam injenicom da crte lica zajednike bratu i sestri mogu biti tako odbojne u jednog, a tako zavodljive u drugog. Fatima

Pompea

-43-

sjajno nosi viak kilograma, bujno rasporeen u grudima i bokovima, no unato majinstvu, uspjela je zadrati elegantno uzak struk. Dok njegove usne djeluju prevelike i ljigave, njezine su usne poput udobnih jastuka. Njegove crne oi djeluju opasno poput oiju morskog psa a Fatimine su sjajne i nestane, nagovjetavajui sve zamislive trikove u krevetu. Kada me ugledala, oi joj se rairie od iznenaenja, no potom je brzo skrenula pogled. Zanimljivo, pomislih, pohranjujui taj pogled za kasnije razmatranje. Klanjam se Zidani. Upuuje mi osmijeh koji je treinom sladak poput eera, a u preostale dvije treine prevladava ista zloba. "Znai, jo uvijek si iv, Nus-Nus? Snalaljiv si ti momak." Uzvraam joj otrim pogledom koji govori, Sigurno ne zahvaljujui tebi, no ona se samo jo ire osmjehnu. Potom pljesnu dlanom o dlan. "Odlazite, John i svi ostali. Moram razgovarati s Nus-Nusom."

"Nadam se da cijeni vjetinu kojom je knjiga dovedena u red", govori mi nakon to su nas ostali napustili, a kako nita ne odgovorih, ona prasnu u smijeh. "Moglo je ispasti mnogoo gore, zna. Druga knjiga koju sam namjeravala uvezati u te krasne korice imala je slike. Nadasve poune i kreativne slike." Zastade na trenutak. "Je li traio od tebe da mu ita dijelove knjige?" Kimnuh glavom, kiptei.

"Eh, da sam mogla biti ondje da to vidim. I je li mudro kimao glavom, Ismail, i izgovarao rijei dok si mu recitirao?" Poznaje svojeg supruga i suvie dobro. "Zbog toga sam mogao ostati bez glave."

"Ah, Nus-Nus, suvie se podcjenjuje. Ja te nipoto ne podcjenjujem: znala sam da e poloiti ovaj moj mali ispit. Ti si vrlo domiljat ovjek. No, priznaj, ala je bila zaista sjajna." "Doao sam od vas zatraiti pomo po jednom drugom poslu." Izloih joj problem u vezi s vukom, ne spominjui Zidanovo zlostavljanje sirote zvijeri. Ionako ne bi imalo smisla. Ona ne eli uti ni rije protiv njega. "Da se mene pitalo, odabrala bih lava, a ne nekog ugavog olinjalog vuka", ree uzdignuta nosa. "to to govori o nama vanjskom svijetu?" "Da e njegova sudbina zadesiti svakog napadaa koji nam se usudi pribliiti?" riskiram.

Pompea

-44-

"Prije bih rekla da poruuje kako smo svi mi tek ovce u toru." "Ali, vuk je njegov simbol", podsjeam je, no njoj se oigledno ne nastavlja ta rasprava, pa samo nestade, vrativi se koji trenutak potom s boicom ljubiaste tekuine. "Premazi meso ovime i daj ga zvijeri odmah nakon zalaska sunca. Oporavit e se na neko vrijeme." "Ne previe, nadam se."

"Tada bi to ipak bila pravedna borba, zar ne?" Oi joj se zasjajie. "Bio bi to pravi spektakl. Iskreno se nadam da sam pogodila omjere." Uputi mi prepreden smijeak. Namjeravao sam poi, no ipak se okrenuh natrag. Da joj kaem za klompe? Pobjesnjet e zbog moje gluposti, a uostalom, to bi mogla uiniti? Ni jednoj eni nije doputeno napustiti palau, i osim ako nije u stanju narediti svojim duhovima da se oituju u ljudskom obliku, Zidanine arolije nee ih moi vratiti.

Promatra moju neodlunost podignute obrve. "Poi sada, Nus-Nus, no imaj na umu da sam sada ja na redu za uslugu." Predajem napitak i upute uvaru zvjerinjaka, uz ozbiljnu prijetnju kako u ga bez sumnje osobno potraiti ne bude li se vuk veeras ponaao u skladu s oekivanjima, a potom se vraam u Dar Kbiru, u glavi prelazei popis ostalih dunosti koje mi valja izvriti, sve dok ne stekoh opasan dojam da su stvari uglavnom pod nadzorom. Ali, dok hodam dugakom etnicom u sjeni vinove loze koja vodi do sultanovih paviljona, netko me dozva po imenu. Bio je to Yaya, jedan od uvara postavljenih na glavnom ulazu. "Maloas je ovdje bila neka skupina mukaraca." Lice mu je obliveno znojem. Zar je trao meni u susret samo kako bi mi to priopio? Uzdahnuh. Ljudi vjeito navraaju u palau kako bi traili novac ili publiku. "I to su htjeli?" Yaya djeluje zabrinut. "Raspitivali su se. Juer je na trnici ubijen neki ovjek." Srce mi zatitra, a utrobom prooe hladni trnci. "Ubijen?" drhtavo ponavljam njegove rijei. Kapljica znoja izbila mi je ispod turbana, kotrlja se niz elo i ostavlja trag po sredini nosa. Yaya me promatra, oiju izbuljenih od silne znatielje. "Ispitali su sve

Pompea

-45-

uvare o jueranjim dolascima i odlascima iz palae, no mi im rekosmo da se nije mnogo ljudi odvailo izai po onom stranom pljusku..." "Ali si im spomenuo da si vidio mene", dovravam njegovu reenicu, osjetivi nalet munine. "Pa, morao sam im rei", uzvrati, kao da la nije dolazila u obzir. "I?"

Mrti se. "eljeli su razgovarati s tobom. Rekao sam im da obavlja neke poslove za sultana, da mu pomae oko priprema za inauguraciju, i potom su otili."

Pobjegnu mi suspregnut uzdah. "Onda u redu." "Sutra e ponovno navratiti."

Osjeam kako me oblijeva vreo, a potom i hladan znoj. "Ali i sutra u biti prilino zauzet."

"Sutra nisam na dunosti." Osjeam sebino olakanje u njegovu glasu dok to izgovara. Spazivi moj izraz lica, sumnjiavo dodaje: "Ali zamolit u Hassana da ih odbije." "Izvrsno." Udaljih se hitrim korakom, psujui u sebi. Kadijini ljudi obino nisu tako ustrajni svjesni su da kadijina nadlenost prestaje pred zidinama palae. Je li tko vidio neto to me izravno povezuje s time? Sidi Kabour mora da je bio kudikamo utjecajniji kada ta