Životni meni

2 preventeen

Balkanac .................................................................................4 Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo

Hello, it’s not me! .................................................................7 Aleksandar Vidović, Filološki fakultet, Njemački jezik i književnost, Banja Luka

Relax, take it easy .................................................................9 Jovana Đurić, Fakultet za medije i komunikaciju Beograd, Psihologija

Pobijedi AIDS, spasi svijet ................................................11 Timur Mušić, Srednja medicinska škola, Sarajevo

FAQ .........................................................................................13 Tarik Kovač & Jasmila Talić-Kujundžić

Čuvar tradicije .....................................................................15 Alma Strika, Arhitektonski fakultet Sarajevo, Kakanj

Po svijetu biciklom ............................................................16 Putnički crvi .........................................................................18 Barbara Kustura, Ekonomski fakultet, Zenica

Stipendija, moj izbor – moj put ......................................21 Dalibor Kraišniković, Ekonomska škola, Bijeljina

Između ničega na rubovima svega ...............................23 Nejla Bajrović, Srednja tehnička škola “Hasib Had-žović”, Goražde

Igra sudbine - Panto Maličić ............................................26 Možda nebo zna ..................................................................28 Nermana Suša, Fakultet humanističkih nauka, Komunikologija, Mostar

The Perks of Being a Wallflower − Stephen Chbosky .30 Amna Okanović, Gimnazija Lukavac

Die Heldin aus Innsbruck .................................................32 Nataša Marković, Filološki fakultet, Odsjek za nje-mački jezik i književnost, Banja Luka

Ajna: Dobro jutro, živote! Život: Dobrodošla. .............33 Slađan Tomić, Fakultet političkih nauka,Sarajevo

U posjeti logoru ..................................................................35 Milica Čajević, Filozofski fakultet Pale, Kineski i en-gleski jezik

Voljeti Misliti Postojati: učiniti hidžru ............................37 Jasmila Talić-Kujundžić, MA psihologije, Sarajevo

Modni izbori .........................................................................39 Elmedina Tirić, Mašinski fakultet, Sarajevo

Feminizam?! ........................................................................40 Emina Sarajlić, Mješovita srednja škola Nordbat 2, Vareš

Velika je to odgovornost ..................................................44 Haris Bajrić, Mješovita srednja škola, Zavidovići

U gnijezdu zdravog odrastanja ......................................45 Jasmila Talić-Kujundžić, MA psihologije, Sarajevo

Dubrovačka ljubavna adresa ..........................................48 Nermana Suša, Fakultet humanističkih nauka, Komunikologija, Mostar

Ne jednog ružnog oblačnog dana .................................50 Amna Okanović, Gimnazija Lukavac

Sirotinjo, i državi si teška..................................................51 Dino Živojević, Elektrotehnički fakultet, Sarajevo

Meanwhile in NARKO-NE .................................................53 Tarik Kovač, Građevinski fakultet, Sarajevo

sadrŽaj

imPReSUmUrednički tim: Tarik Kovač, Jasmila Talić-Kujundžić

Redakcija: Haris Bajrić, Nejla Bajrović, Milica Čajević, Jovana Đurić, Lejla Ibrulj, Dalibor Kraišniković, Barbara Kustura, Nataša Marković, Timur Mušić, Amna Okano-vić, Emina Sarajlić, Alma Strika, Nermana Suša, Elme-dina Tirić, Aleksandar Vidović, Dino Živojević

Ilustracije: Tinka Kalajžić personal blog, Milica Čajević, Nermana Suša, NARKO-NE arhiva, last-copy internet

Lektorica: Aldijana Bihorac-Mujičić

Projekt-koordinatorica: Andrea Mijatović

Nositelj projekta: Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE

Dizajn i DTP: Selma Fočo - TRIPTIH Design studio, Sarajevo

PREVENTIVNI MAGAZIN ZA MLADE / ISSN 1840-2461 / APRIL/TRAVANJ 2016. / GODINA X / BROJ 32.

kontaktiRajte naS:Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE Josipa Vancaša 21/2, Sarajevo, Bosna i Hercegovina Tel./Fax: +387 (0)33 223-285 | E-mail: preventeen@narkone.org | www. narkone. org | Facebook: Časopis “Preventeen”

3preventeen

Visimo s litice. Ruku nam pruža Izbor, a pogled nam se pruža na vrtlog Neznanja. Kamo ići? Spasiti se i uzeti Izbor, ili zauvijek ostati u Neznanju? Šta bi bilo da nismo pre-uzeli odgovornost? Izbor. Ruka postojanja i odlika čovjeka. Sloboda i prokletstvo. Lah-koća u nepodnošljivosti. Egzistencijalistič-ko pitanje: Koliko je zaista u našim rukama, našoj moći? A koliki je teret na našoj odluci i izboru puta?Kroz ovaj broj nećemo vam dati odgovore na ova filozofska pitanja, ali ćemo vam dati tračak i odsjaj mladalačke nade, kako je to izabrati živjeti svoj san. Kako je to obići svijet biciklom, ili nomadski i pjesnički upijati ša-rene dijelove svijeta. Izabrati biti mladi ču-var zanatske tradicije koja polahko izumire. Reći ćemo vam kako je to izabrati odgajati mlade duše, toliko odgovorno i talasasto zanimanje, koje prenosi uticaje i živi i poslije smrti. Kako je to suprotstaviti se odluci vla-sti: Zagađenosti. Siromaštvu. I kako je to ne biti marioneta društva u kojem smo „primo-rani“ živjeti. U ovom broju saznat ćete i kako je to napi-sati knjigu kao osamnaestogodišnjakinja. Kako je to izabrati biti pilot i upravljati avi-onima. Kako je to odlučiti naći svoju este-tiku, neko parče odjeće koje govori o našoj osobnosti. Čitat ćete i o izborima: Da li se obrazovati? Ili ostaviti sve? Ili otići u famo-znu Njemačku? Ili se udati, oženiti? Ili biti izvanredan, dobiti stipendiju, kušati jabuke

s drveta Znanja i vratiti se sretan jer znaš da ipak nešto možeš učiniti? Čitat ćete i o malo tužnijim pričama, igrama sudbine, be-skućništvu i prihvatanju života kao takvog, o izboru prepuštanja životu samom. Čitat ćete i o tamnim raljama interneta i njegovoj zloupotrebi, ali i onome što je naša odgo-vornost u njegovom korištenju. Čitat ćete o heroinama i humanitarkama koje su iza-brale pomoći unesrećenima u najtežim vre-menima. Saznat ćete i kakvo je to duhovno putovanje i duhovna hidžra u današnjem vremenu izabrati misliti i voljeti. Misliti i vo-ljeti, danas, jednako je postojati.Na našem tradicionalnom konkursu za foto-grafiju, pobjednička fotografija koju možete vidjeti na naslovnici je fotografija osamna-estogodišnjakinje Minele Viteškić, učenice Srednje medicinske škole u Sarajevu, koja je poručila: Puteva će uvijek biti. Niko tvoj put neće prijeći, zato biraj put dostojan čovjeka i ostani svoj bez obzira na sve!I zaista, možda ne možemo znati odgovore na Vrhovna pitanja istine o sudbini, izboru, putevima, ali znamo šta mi možemo učiniti. Znamo da se možemo spasiti kad visimo s litice, kad biramo svoj Život, svoje Snove, Znanje. Znamo da je Izbor u nama. A izbor je i u vama, dragi čitaoci i čitateljice, da li ćete samo prelistati ovaj broj i ostaviti ga, misleći da je isti kao i svaki prošli, ili ćete izabrati pročitati ga i spasiti se od vrtloga Neznanja.|

4 preventeen

LEJLA IBRULJ, PRI-RODNO-MATEMA-

TIČKI FAKULTET, SARAJEVO

Davne 1942. go-dine omladina je dobila titulu

pionira, a samim tim i dužnost za

polaganje zakletve kojom bi dali časnu pio-

nirsku riječ da će, između ostalog, biti vjer-ni i iskreni drugovi i da će cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir. Tako je i bilo godinama dok se nisu ujedinili oni koji tu zakletvu nisu poštovali, oni koji su željeli nemir. I dan-danas, nakon raspada SFRJ, žive pioniri, oni koji u srcima nose jednom davno izrečenu zakletvu ali su mnogo gla-sniji oni koji i dalje žele nemir. Žele mržnju, žele granice, žele podjele. Tri države, tri nacije, tri vjere.Zajedno.Kako?Grupa mladih ljudi koji stoje iza Youtube kanala Balkanac odlučila je ujediniti mla-de iz Srbije, Hrvatske i BiH. Njihov plan je da snime dokumentarni film pod nazivom Zar nije bolje ovako. Nemanja Cvetković, dvadesetogodišnjak iz Beograda, je možda jedan on najodluč-nijih mladih ljudi koji želi svima pokazati da se mi mladi ne mrzimo, da želimo biti zajedno i da ne poznajemo granice.Kako si došao na ideju snimanja doku-mentarnog filma?Ja sam godinama razmišljao o nekom po-vezivanju mladih ljudi. Uvek mi je to bilo zanimljivo jer slušaš jednu priču na dnev-niku, a kada se vidiš s nekim s prostora Balkana u inostranstvu, obraduješ se kao

da si video rođenog brata. Pošto ne želim živeti u inozemstvu, zašto ne pokazati pra-vu sliku današnjih mladih ljudi? Povezao sam se s ljudima a da o njima ništa nisam znao. Spaja nas to da smo dobri ljudi i da želimo, eto, pokazati neku drugu stranu koja definitivno danas nije zastupljena u medijima. Ja sam snimio video i zamolio Spotted: Sarajevo i Spotted: Sveučiliste u Zagrebu da objave video u kojem pozivam i pitam mlade ljude šta misle o toj ideji sni-manja dokumentarnog filma. Ljudi su mi se krenuli javljati i, eto, tu smo gde jesmo. Mogu li ti mladi ljudi dovesti “revoluciju” na Balkan? Ljudi moji, samo trebamo čvrsto stajati na nogama! Intelekt i mladi ljudi se moraju povezivati. Negovati međunarodnu sarad-nju. Ja sam pokušao živeti van države i ovo što mi imamo to niko nema. Sve od nas za-visi ma koliko to nemoguće zvučalo. Niko neće misliti našom glavom. I ta prednost koja postoji je taj jezik, ma kako god da se on službeno zvao, sigurno je da jedni dru-ge dobro razumemo. Mržnja je zastuplje-na ali mislim da su ponajviše zastupljene predrasude. Predrasude koje imamo jedni prema drugima. Kako je tvoja okolina reagirala na Balkan-ca? Većina je oduševljena ali postoje i oni drugi. Baš pre neki dan pričam s jednim prijateljem iz osnovne škole i on kaže: Ne-manja, mnogo se priča o tebi. Ja se tu na-smejem i pitam šta se priča? A on će meni: Pa brate, komentarišu neki tvoji prijatelji iz osnovne kao što ti glumiš jer se ništa tu ne može promeniti, bar ja ne mogu menjati. Upravo to − ja ništa ne mogu promeniti, ali mogu prikazati realnu sliku. A to je ona slika da u BiH na TV-u slušate da ako dođe-te u Beograd s bosanskim naglaskom, još ako ste druge vere, nećete izvući živu glavu iz Srbije. To je čista glupost i neistina. Mi smo tu da pokažemo pravu sliku. Isto tako

balkanac

5preventeen

se priča servira i za Sarajevo u Beogradu. Ja ne želim slušati političare već želim doći i uveriti se sam. Rečenica moje strine me je baš potakla na razmišljanje kada mi je rekla: Znaš li, Ne-manja, da smo mi nekada išli kod jednih i drugih na bajrame i slave. I dan-danas se čujemo. To govori dosta toga!Nešto se desilo, nešto što nas je nateralo da se distanciramo jedni od drugih. A ne sme tako biti. Barem su nas u školama uči-li da su deca najjača vojska, da se trebamo školovati, obrazovati, da bismo izrasli u intelektualce i bili dobri i pošteni ljudi. Pa otkud onda ta priča da se mi ne volimo, da želimo loše jedni drugima? Da li su nama nacionalizam i mržnja na-metnuti? Nacionalizam i mržnja su stvarani godi-nama, planski, to tako ja vidim kao mlad čovek. Tu se više ne dovodi u pitanje moja verska i nacionalna pripadnost. Ne morate biti mnogo pametni a da vidite to što nam se servira. Ljudi su izmučeni, nemaju ele-mentarno i onda traže da izađu iz sivila. Eto uvek možete reći da je za vaš neuspeh

zadužen neko drugi. Ali postoji jedan pa-radoks. Na primer, moj otac je služio vojni rok u Mostaru i Vinkovcima, najbolji prija-telji su mu bili jedan Bošnjak i Hrvat u tim danima. To je bilo ‘88. godine, a već ‘91. znamo šta se izdešavalo. Znači da sve ovi-si od nas i da je vrlo malo potrebno da na ovim prostorima bukne vatra. Pa zar nije onda normalno da se izgradi normalan odnos, iskren i prijateljski? Vatra je dovela do ovoga danas da živimo u bedi i sirotinji, a da šačica ljudi živi u BOGATSTVU! Nema-mo novac da odemo ni 50 kilometara van svog grada, divimo se lažnim ljudima koji su zastupljeni u medijima, deci koja ništa nisu uradila u životu, a koja imaju sreću da im je neko nešto. Kao i sve, i mržnja nam je nametnuta jer smo zatvoreni u četiri zida i u okovima.Možda smo mi generacija mira?Slažem se da je ispred nas vreme. Da mo-žemo mnogo toga učiniti za naš Balkan. Znate, da budemo bolji iz dana u dan. Trebamo okupljati dobre ljude oko sebe i propagirati poštovanje i toleranciju. A vre-me će pokazati jesmo li generacija mira ili

smo izgubljena generacija kao i sve ostale (to mislim na normalne ljude, poštene, a lopovi i ratni profiteri uživaju i njima odgo-vara haos).Da, veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima i svakoj bajci naude...Hoće li Beograd, Zagreb i Sarajevo napisa-ti sretan kraj ove balkanske bajke?Znate, mlad čovek ne može bez nade. Tre-bamo se samo poštovati! Narod je jedno, a vlada i politika su drugo i ljudi to treba-ju shvatiti! Oni neće ništa promeniti, lju-di. Oni su umišljeni hvalisavci, samozvani stručnjaci za pitanja ekonomije, kulture. Svi ljudi koje znam, a koji su veliki ljudi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije su najnormalniji ljudi i najskromniji ljudi koje ja znam. Samo se želimo poštovati i uva-žavati i pokazati pravu sliku. Ja sam hteo ovaj film pokrenuti da bih se izrazio i da bih se sastao s istomišljenicima. Jer, kao što ja razmišljam tako razmišlja većina mladih na Balkanu. Samo što se oni ne čuju. Čuje se ova manjina koja voli galamiti, a koja nema što reći. Znate, ja sam uvek učen da je bitno kakav si čovek, da nacionalnost i versko opredeljenje ne ocenjuju dobrotu u samom čoveku. Na Balkanu je poremećen sistem vrednosti. Kljukaju nas mržnjom, a mi verujemo političarima. Sve što mi želi-mo i mislimo dođe za šest godina dok naši

inteligentni političari i ljudi ukopčaju što mi zapravo radimo. Vreme je bitno jer ne-mamo vremena za gubljenje!Što se tiče filma, na kojem konceptu se vrši snimanje?Sigurno nećemo imati nikakvu političku konotaciju već samo ljudsku potrebu da razmenimo nešto dobro sa sličnima, a mi smo definitivno slični. Ne mogu vam odati, ali planiram da nas pratite i nadam se us-pehu svega ovoga. Kada bi film mogao ugledati svjetlo dana? To je vrlo daleko, ja maštam da će on ugle-dati svetlost do kraja ove godine. Ali ne ovi-si sve od nas. Ipak, potrebno nam je malo, ali i to malo na našem Balkanu je mnogo. Mogu vam obećati da će sigurno biti sni-mljeno i da će ugledati svetlo dana što pri-je! Moj cilj je do kraja 2016. godine.I evo, dok je dio mladih nezainteresiran i neutralan, dio vjeruje onima koji upravljaju njima kao marionetama i pune glave glu-postima, postoji i jedna mala ali vrijedna grupica Balkanaca koji žele sve okrenuti u svoju korist. Žele utišati zlo, mržnju, dove-sti mir ovom brdovitom Balkanu. Vrijeme je faktor koji mnogo toga rješava ali treba kazaljke postaviti na mjesto, da konačno svi vide da je vrijeme za promjene. Zar nije bolje ovako?|

6 PReventeen

7preventeen

ALEKSANDAR VIDOVIć, FILOLOŠKI FAKUL-

TET, NJEMAČKI JEZIK I KNJI-ŽEVNOST, BANJA LUKA

Da li vrijedi osjetiti bol

kao da mi neko reže srce

na dva dijela? Da se osjećam iz-

gubljeno kao da tonem u bunar tuge bez dna i ne mogu izroniti iz njega? Da li je to sve bilo vrijedno?

Počelo je da se dešava.Zovem se Marija. Imam 16 godina i živim u Banjoj Luci. Učenica sam drugog razre-da srednje škole. Imam predivnu porodicu koja mi pruža ljubav i podršku. Imam i do-sta prijatelja sa kojima se družim i provo-dim dosta vremena. U slobodno vrijeme treniram tenis i sviram gitaru. Moj život je, može se reći, predivan!

Hello, it’S not me!Ali, sve se jednog dana promijenilo. Često volim da budem na društvenim mrežama na kojima sam aktivna, najviše na Facebooku. Jednog dana, došao mi je zahtjev od jedne osobe. Po imenu i prezi-menu mi se činio nepoznat, ali kada sam ugledala njegovu sliku, kao da sam se za-ljubila u njega, ne sluteći šta bi se moglo desiti. Pošto sam prihvatila zahtjev, ubrzo nakon toga, počeo mi se javljati. Počeli smo se on-line upoznavati, činio mi se kao jedan super momak. Imao je godina koliko i ja, što me je odmah privuklo. Prola-zili su dani, a mi smo se sve više dopisivali. On je išao u drugu školu na kraju grada pa se zbog toga nismo viđali. S vremenom mi se sve više sviđao, a ne znam zašto. Možda zato što je volio stvari kao i ja, možda jer smo imali isti način razmišljanja, možda… Sve mi se to činilo super, sve.Procvjetala sam kao cvijet.Nekoliko dana nakon našeg dopisivanja, pitao me da se nađemo i da se upozna-mo. Pristala sam odmah! Od sreće nisam znala šta da napišem, ali sam svakako pristala. Na prvi pogled mi se činilo da mi sve ide, i škola, tenis, ljubav, ali... Došao je i taj dan, počela sam da se spremam, čak sam se i našminkala iako to veoma rijetko radim. Sve zbog njega, jer je rekao da voli djevojke koje se šminkaju. Predložio mi je da se nađemo ispred jednog butika u centru Banje Luke. Došla sam na vrijeme i čekala. Prolazile su minute, a njega nije bilo... Stajala sam i čekala. Nakon sat vre-mena čekanja, vratila sam se kući, tužna. Ulogovala sam se na svoj Facebook profil, i ugledala poruku od njega. Bila je to duga poruka, u kojoj se izvinjava jer nije došao i predložio mi je da se opet sutra nađemo na istom mjestu. Pristala sam. Opet sam se fino obukla i našminkala. Došla sam na

8 preventeen8 preventeen

isto mjesto i čekala. Opet se nije pojavio, te sam nakon dva sata čekanja otišla. Otkriven je krevetKada sam došla kući, vidno neraspoložena, otišla sam opet na Facebook da se dop-isujem sa svojim drugaricama kako bi me oraspoložile. U tom momentu mi dolazi njegova poruka u kojoj se nalazi moja slika sa mjesta na kojem smo se trebali vi-djeti. Ucijenio me je čak i sa fotografijom koja je montirana kao da ležim na krevetu bez odjeće. Iako nisam odgovorila na ovu ucjenu, sutradan u školi se ipak desilo nešto veoma strašno. Kada sam stigla u odjeljenje svi su me počeli nazivati „ženom bez morala“ i čudno gledati. Pitala sam šta se dešava, a onda mi je drugarica poka-zala sliku. Bila sam zatečena. Nisam mogla da izdržim, pobjegla sam i vratila se kući. Nakon nekoliko sati došla je moja mama u sobu, jer je primijetila da se sa mnom nešto čudno dešava. Bojala sam se sve joj priznati, nisam znala šta će mi reći ni kako da joj to objasnim. Skupila sam hrabrosti i ispričala joj cijelu priču. Mama je bila u šoku! Kada je došao i tata, popričali su, i pokušali naći neko

rješenje. Dok su oni pričali, meni su na Facebook i dalje stizale poruke od njega sa još gorim sadržajem, nazivajući me na-jgorim imenima, a onda je, nakon što je sh-vatio da nisam obraćala pažnju na njegove prozivke, počeo da objavljuje moje slike i da ih postavlja na raznim stranicama, gru-pama, profilima na Facebooku. Sve mi je postalo još gore.Spas od sramote!Mama i tata su se dogovorili da idemo u policiju i da prijavimo profil, kao i da sazna-mo ko stoji iza toga. Prijavili smo profil za internet-nasilje. Dežurni policajac nam je rekao da će pokušati da u što kraćem roku otkriju počinioca. Nedugo zatim, dobili smo poziv od policije da su pronašli osobu koja je ovo sve uradila. Bila sam veoma zaprepaštena kada sam čula da je to bila školska drugarica iz razreda, Dajana. Bila sam u šoku! Nisam mogla da vjerujem.Nakon kratkog perioda, Dajana je prebačena u drugu školu, nikada je poslije nisam vidjela ni čula. I dalje se zaprepas-tim i pitam zašto je ona to učinila. Nikada nisam dobila odgovor, ali poslije svega, nikada ne prihvatam nepoznate osobe na Facebooku ili nekoj drugoj društvenoj mreži.|

9preventeen

JOVANA ĐURIć, FAKULTET ZA

MEDIJE I KO-MUNIKACIJU, PSIHOLOGI-JA, BEOGRAD

U vremenu u kojem živimo,

nametnut nam je brz život. Moraš

da se trudiš da bi us-pio. Play hard, work hard, i slične rečeni-ce koje slušamo svakodnevno itekako su nam se „zavukle“ u mozak i pozadinski, ili čak veoma direktno utiču na nas. Suoče-ni smo sa iracionalnim uvjerenjima i mo-ralnim imperativima koji nam se nameću kao: Moram i trebam nešto da uradim da bih bio dobar/a. Prirodno, javljaju se stres, napetost, uznemirenost i jedna sveopšta disfunkcionalnost organizma, koja se ma-nifestuje različitim simptomima, a naža-lost i sve većom učestalosti raznih bolesti, kako psihosomatskih, tako i organskih. Svi pričaju o stresu, svi ga navode kao dio svog života, ali šta je to zapravo? Prosto rečeno, stres je skup različitih psiholoških, emocio-

Relax, take it eaSynalnih, fizičkih, fizioloških reakcija i pona-šanja koja se javljaju kada osoba procijeni da se nalazi u opasnoj ili uznemiravajućoj situaciji, ili kada neki problem prevazilazi naše lične kapacitete za njegovo rješava-nje. Ovdje moramo biti pažljivi. Stres nije samo negativan, zapravo je veoma važna njegova funkcija za naš opstanak, jer bez tog stanja opšte napetosti i pobuđenosti se nikada ne bismo snašli u situacijama koje su za nas opasne, i nikada ne bismo napredovali, stres je neophodan za razvoj; kako psihički tako i fizički. Ukratko, ovo ne znači da na prvo prepoznavanje stresa treba da bježi-mo glavom bez obzira. Ipak, pretjerano izla-ganje organizma ovakvom napetom stanju dovodi do velikih problema za pojedinca, a često i do onih najvećih problema kao što su depresija, čir na želucu, migrene i sl.U školskom periodu svi smo izloženi broj-nim faktorima koji utiču na pojavu stresa, kako onih unutrašnjih, tako i spoljašnjih: kontrolni, pismeni, usmena odgovaranja, očekivanja roditelja, sopstvena očekivanja koja mogu biti prevelika ili neostvariva, vi-soke temperature u učionici, PMS, i mnogi, mnogi drugi faktori koje ćete i sami prepo-znati.Najvažnija stvar je zapravo prepoznavanje da se radi o stresu, kako bismo dalje mogli poduzeti odgovarajuće korake. Za početak trebalo bi da poznajemo sebe, svoja uobi-čajena i neuobičajena stanja i da ih budno pratimo. Kada postavljamo ciljeve, treba da ih postavimo u skladu sa ličnim kapa-citetima i mogućnostima. Ciljevima je lako operisati, uvijek ih je moguće preformuli-sati, cjepkati na manje korake, ujedinjavati i postavljati onako kako nam odgovara, sve dok imamo plan kako ćemo nešto uraditi i koje korake treba da poduzme-mo. Razgovori sa prijateljima, roditeljima,

10 preventeen10 preventeen

nastavnicima itekako mogu biti od koristi. Ne ustručavajte se tražiti pomoć za proble-me sa kojima se suočavate, njihovi zadaci i jesu da vam pruže pomoć onoliko koliko to dozvoljavaju njihovi kapaciteti. Prijatelji su tu da se sa njima posavjetujete, da zajed-no analizirate svaki detalj vašeg problema i zajedno pokušate da ga riješite. Treba naglasiti da školski psiholozi takođe postoje sa razlogom, oni su profesionalci koji su tu da vam pomognu, i ne, neće vam čitati misli, i ne, neće znati šta znači sve što kažete ili uradite. Oni su tu i znaju onoli-ko koliko im dopustite da znaju i pomoći će vam isto onoliko koliko im dopustite da vam pomognu. I ne dopustite da vas uskogrudno društvo u kojem živimo spri-ječi da ostvarite svoje ciljeve, pomognete sebi i napredujete. Mislim da ne moram ni da naglašavam važnost pravilne ishra-ne i sportskih aktivnosti koje vam itekako mogu pomoći da ispraznite energiju, ili da jednostavno zaboravite na probleme oko vas i zabavite se sa ljudima koji su vam dra-gi, radeći ono što volite. Raspitajte se kod školskog psihologa o jednostavnim tehni-kama opuštanja i meditacije, ili se upišite na časove joge; dok god radite na sebi, ne možete pogrešno uložiti novac. Pozovite prijatelje i istražujte aktivnosti koje vam se nude u gradu u kojem živite, uvijek se može naći nešto novo i zanimljivo što niste prije radili. Tu je i mogućnost kvalitetnog istraživanja na internetu, pronađite nešto zabavno ili kreativno što možete sami da napravite, isprobajte različite sportove, plesove, iskoristite dostupnost sadržaja na internetu i opustite se. Postoje teorije koje kažu da ako pomognemo drugima, to nam pomaže da se i sami bolje osjećamo. Potražite jednostavan recept i iznenadite porodicu ručkom ili čokoladnim deser-tom, pomozite mlađem bratu ili sestri sa zadaćom, pročitajte lijepu knjigu. Dok god imate nešto da radite, negativan stres vas ne može pobijediti.|

Sljedeća pitanja možete postaviti sebi kada se suočavate sa nekim problemom ili negativnim mislima koje vam se javljaju automatski i možda vam se mišljenje o samom problemu promijeni.

{ Da li je ova misao istinita?

{ Ako jeste, šta je najstrašnije što može da se desi, da li ja mogu da se izborim sa tom situacijom?

{ Kolika je vjerovatnoća da će se desiti „najdrastičniji/najstrašni-ji“ ishod?

{ Na koji način ja deformišem/izo-bličujem/pojačavam sopstveno mišljenje?

{ Da je moja bliska prijateljica imala sličan problem, na koji na-čin bih je savjetovala?

{ Zašto to isto nije prihvatljivo za mene?

{ Koje činjenice (dokazi) idu u pri-log ove misli?

{ Da li postoje druga objašnjenja za ovu situaciju, koja mogu da zvuče realistično i razumno?

{ Koje su kratkoročne i dugoroč-ne prednosti i mane održavanja ovog uvjerenja?

{ Kako će ovaj problem izgledati za pet dana, nedjelja, mjeseci, godina?

{ Šta i ako me drugi ljudi vide u negativnom svjetlu?

{ Da li mi ova misao pomaže ili od-maže da ostvarim svoj cilj?

11preventeen

TIMUR MUŠIć, SREDNJA MEDICINSKA ŠKOLA, SARAJEVO

Projekat koji smo kolegica Sara-Marga-ret Irving i ja pripremali napokon dobija priliku da se realizira na nekoj ozbiljnijoj manifestaciji pod nazivom Bosanska nauč-na Olimpijada 2016. koja se održala 8. i 9. aprila 2016. godine na Burch Univerzitetu u Sarajevu.Pripremili smo projekat koji je vezan za da-nas krajnje ozbiljan najveći problem – HIV/AIDS.U okviru našeg projekta pripremili smo neke činjenice o HIV-u i AIDS-u, stigmi i diskriminaciji i načinima kako da se ona spriječi, načine prevencije i efektna kon-tracepcijska sredstva i metode liječenja HIV infekcije koje smo zajedno osmislili, za koje i neki stručnjaci s kojima smo ra-

Pobijedi aidS, SPaSi Svijet

dili smatraju da su inovativne, a za sada nisu testirane niti su realizirane. U pitanju je ideja koja ima šansu za uspjeh koji može i ne mora biti zagarantiran. Projekat Pobi-jedi AIDS, spasi svijet predstavit će istinu o HIV-u i AIDS-u, borbu protiv virusa HIV kao i nove univerzalne metode liječenja HIV in-fekcije.

Osnovni ciljevi jesu upoznavanje javnosti i šire populacije o HIV-u i AIDS-u, edukacija populacije, smanjenje stigme i diskrimina-cije HIV pozitivnih osoba, podrška HIV pozi-tivnim osobama, osobama koje su oboljele od AIDS-a, promoviranje prevencije HIV in-fekcije, te izlaganje novih metoda liječenja HIV infekcije koje bi se trebale koristiti kao univerzalni lijek za HIV/AIDS. Nakon otkrića

12 preventeen12 preventeen

virusa smatralo se da su homoseksualci kri-vi za ovaj virus, da se samo oni mogu zara-ziti, pa je time i HIV nazvan „pederski rak“. Naravno, kasnije se ispostavilo suprotno. HIV-om se mogu zaraziti svi, bez obzira na spol, rasu, dob, seksualnu orijentaciju. HIV se može desiti svima nama, prenosi se pu-tem nezaštićenog seksualnog odnosa, pu-tem krvi, nesterilnih materijala i s majke na dijete, te drugi načini prijenosa ne postoje. Stoga se nemojte bojati ukoliko zagrlite HIV pozitivnu osobu jer se HIV ne prenosi nikakvim socijalnim kontaktom, a ta će se osoba lijepo osjećati. Imati HIV ne znači imati AIDS. Živjeti život i biti HIV pozitivan nije nimalo jednostavno, morate redovito uzimati terapiju, trpjeti uvrede i poniženja ukoliko neko zna vaš status – što je nepri-hvatljivo ponašanje ljudi prema nekoj oso-bi koja ima HIV. Borimo se protiv HIV-a, ne protiv ljudi koji imaju HIV. HIV/AIDS je uvijek bio tabu tema popula-cije. Mi to ne želimo, mi želimo da svaki pojedinac zna šta je HIV, šta je AIDS, da ne predstavlja opasnost po njih ukoliko se ru-kuju s inficiranim osobama, pričaju s njima ili ih jednostavno sretnu nekad na ulici. To su ljudi kao i mi, diskriminirani od strane društva. Zbog čega, zbog toga što su dru-gačiji?

Svako ljudsko biće je jedinstveno, svi smo ljudi. Prema tome, mi vrijeđanjem i poni-žavanjem ne dobijamo ništa, virus je još uvijek tu, rijetko ko gleda kako ćemo HIV pobijediti. Zbog toga smo kroz projekat ljudima na izlaganje pripremili i naše me-tode liječenja HIV infekcije koje su zapravo za sada samo ideje, te ih, ukoliko se poka-žu dovoljno inovativnim, planiramo uz po-moć stručnjaka i patentirati. Lijek za HIV/AIDS je moguć, iako ne postoji, trebamo da znamo gdje ga pronaći, jer kad smo shvati-li suštinu virusa, shvatili smo i kako odredi-ti načine kojima bismo ga eliminirali. Što se tiče našeg projekta, zajedno smo uspjeli ostvariti saradnju s nekoliko nevla-dinih organizacija koje su nas pomogle, među kojima je i Asocijacija XY i Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE. Važno je znati da nismo sami u ovome i da zajedno možemo da učiniti puno više da se ovaj problem riješi. Tim Mala istraživačka škola – MIŠ vrijedno radi na izlaganju projekta i pripremi ovog projekta za realizaciju jer je u pitanju ideja, i nije sprovedeno nikakvo istraživanje do sada.|

Danas u svijetu imamo oko 70 miliona ljudi koji su inficirani HIV-om i taj broj je u stal-nom porastu, dok je oko 30 miliona ljudi umrlo od AIDS-a. HIV se prvi put pojavljuje 1980-tih godina, tačnije 1983. godine, dok je u BiH prvi slučaj HIV infekcije zabilježen 1986. godine. U svijetu samo jedna trećina od ukupnog broja zaraženih ima pristup terapijama, dok je pod nepoznatim okol-nostima 2008. godine prvi čovjek izliječen od HIV-a, što znači da postoji nada za lijek i čak 1 slučaj izlječenja od 70 miliona sluča-jeva je neizmjerljivo bolji od nule.

13preventeen

TARIK KOVAČ JASMILA TALIć-KUJUNDŽIć

Racionalno razmišljanje je logično, samo-pomažuće i realistično poimanje realnosti i temelj je za procjenjivanje okolnosti da bismo ostvarili željene ciljeve. Suprotno njemu jeste iracionalno razmišljanje koje je štetno jer proizvodi negativne emocije (depresiju, anksioznost, osjećaj krivice, itd.), i ono je prvenstveno samoporažavajuće, nelogično i nerealno. Iracionalno razmišlja-nje se manifestira kroz osuđivanje sebe za nemogućnost postizanja nekog visokog ci-lja. Evo, bit ću iracionalan – Želim za mjesec dana postati astronaut. Ako to ne uspijem, znači da sam glup. Slobodna voljaVrlo bitna činjenica vezana za slobodnu volju jeste da je ona varljiva, zapravo toliko varljiva da se može smatrati da i ne postoji već je uslovljena emocijama, uvjerenjima, predrasudama, društvenim normama, na-vikama, potrebama, društvenim odobra-

vanjem, itd. Nažalost, podsvijest je ta koja uza sve navedene faktore pomaže da do-nesemo „slobodne“ odluke koje su ustvari linija manjeg otpora. Koliko puta si donio ili donijela odluku i ustrajao/la u njoj dok te okolina osuđivala? Koliko puta se uhvatiš da kupuješ stvari koje vidiš na reklamama? – upita jednom vrli pitac neki...Egzistencijalizam Egzistencijalizam je filozofski pravac koji je imao, i još uvijek ima, dubok odjek u litera-turi i umjetnosti. Najznačajniji predstavnici u književnosti su Albert Camus i Jean-Pa-ul Sartre, koji u svojim brojnim književnim djelima ne iskazuju samo svoje egzisten-cijalističke ideje, već i jedan humanistički stav, suštinski iskazan u sljedećim riječi-ma: Slobodni izbor koji čovjek čini sa samim sobom, identificira se apsolutno s onim što se zove sudbina.OdgovornostNajveća vrlina koja čovjeku pomaže u posti-zanju sreće i uspjeha - sam/a si svoj kovač sreće. Sve je u tvojim rukama. Definira se kao savjesno obavljanje dužnosti, a tu se mogu nabrojati dužnosti prema sebi, drugi-ma, školi, kući, porodici, itd.Teorija izbora Williama GlasseraWilliam Glasser, američki klinički psiholog i psihijatar, utemeljitelj je tzv. Teorije izbora. Teorija izbora tumači da je ljudsko ponaša-nje motivirano iznutra, i da su ponašanja naš izbor kojim u datom trenutku najbolje zadovoljavamo jednu ili više osnovnih psi-hičkih potreba. Čovjek je, dakle, slobodno biće koje uvijek odabire svoja ponašanja. Iz teorije izbora, razvila se metoda savjetova-nja nazvana realitetna terapija.Realitetna terapijaTemeljna zamisao realitetne terapije je da, bez obzira na to šta nam se u životu ranije dogodilo, ili šta smo činili u prošlosti, u sadašnjosti možemo odabrati ponašanja kojima ćemo bolje nego prije zadovoljavati potrebe i unaprjeđivati kvalitet življenja.

FaQ

ALMA STRIKA, ARHITEKTONSKI FAKULTET SARAJEVO, KAKANJ

Pred svaku mladu osobu, na putu ka ostva-renju svoje ličnosti, stavlja se i izbor zani-manja. Dvadesetšestogodišnji Haris Liho, trenutno jedan od najmlađih sarajevskih zanatlija, odlučio je naslijediti zanimanje svog oca. Od svoje petnaeste godine inten-zivno radi u limarskoj radnji. Već šest godina radi sam. Zašto baš limarstvo?Od djetinjstva sam vrijeme provodio u rad-nji i učio neke sitnice – kako se koji alat zove. Sve je krenulo tako neplanski. Nisam ga ni ja volio na početku, ali sticanjem okol-nosti i po želji oca, nastavio sam. S vreme-nom shvatiš − šta bi drugo radio ako imaš radnju i možeš nastaviti zanat. Na kraju sam odlučio probati i uspio.Da li ste imali želju za nekim drugim zani-manjem?Može se reći da sam imao, jer meni je ta-kođer velika želja rad s automobilima i po-pravka motora. Uvijek sam volio tako „čač-kati“ da vidim šta je to.Kako izgleda jedan Vaš dan?Prvo ide jutarnja kafa, naravno. Zatim sku-pljam obaveze, da vidim kakav mi je plan, i tako ih i obavljam. Onda ide ručak, odmor i

14 PReventeen

E ne’š to tako dok si pod mojim krovom!Najvažnija stvar kod izbora bilo čega, jeste lično zadovoljstvo tim izborom, a često je realnost zadovoljstvo roditelja. Sjeti se djetinjstva, roditelji ili staratelji te oblače, hrane, govore ti šta je zdravo, a šta ne. Sviđa li ti se danas ona smiješna majica s Mickeyjem Mouseom s fotografije iz dje-tinjstva? A opet, šta te danas „tjera“ da se oblačiš tako kako se oblačiš? Da li si sam/a izabrao/la školu koju pohađaš (prema svo-jim ambicijama) ili je izbor pao nakon pita-nja „Ima l’ hljeba od toga“?Ko to vrlo dobro zna šta me zanima?Jednom riječju – Facebook. Sto posto imaš profil na Fejsu, dangubiš skrolajući zid i ble-jiš u „ništavilo“. Šta korisno možeš saznati o sebi na Fejsu, a da nisu informacije koje si sam stavio/la u opisu? Facebook koristi neke „alate“ kako bi prikupio informacije o tebi, tvoje interese, pretraživanja, lajkove i onda ti servira na zidu sav sadržaj (rekla-me, vijesti, članke, prijedloge grupa, objave itd.) koji ima veze s tvojim interesima. Samo skrolaj po zidu i vidjet ćeš šta Fejs zna o tebi, možda se i sam/a zapitaš. Good luck!|

ČUvaR tRadicije

15preventeen

navečer završavam oko sedam. Ako se ima neki posao jako bitan znam ostati i duže da bi do ujutro posao bio završen. Radno vri-jeme može trajati sedam, osam i više sati. Cilj je izaći mušteriji u susret.Jeste li imali zanimljivih anegdota u radnji?Moj otac je bio dobar majstor, ali i dosta ljut. Imali smo dosta nesuglasica. Znao sam ka-sniti ponekad. Često bi mi govorio dok smo radili da neće ništa biti od mene, ali eto, vri-jeme nosi svoje.Da li mladi mogu očekivati lijepu buduć-nost ako se odluče baviti zanatstvom? Je li jedina opcija upisati fakultet?Za primjer imam jednog svog prijatelja iz srednje škole. Dobro je učio, jako inteligen-tan momak. Nekidan mi je baš rekao da mu je malo i žao što je završio fakultet. Draže mu je bilo da je nastavio sa zanatom. A ja

ČUvaR tRadicije To je stavljanje života „na kocku“. Zapitaš se šta će biti ako ne uspiješ, a ovamo si zatvorio radnju. Ne bih se usudio sad to uraditi.Pored savremenih zanimanja, kakvu bu-dućnost vidite za stare zanate?Mi sporo napredujemo. Kada se uporedimo s većim državama, naša mala radnja je ni-šta naspram njihovih fabrika. Realno, naši zanati pomalo nestaju. Od zanatskih radnji se prave trgovačke i većinom se ide na vari-jantu da se brže zaradi. Većina starih zana-tlija nema nikog da naslijedi radnju, pa se pomalo i zatvaraju.Šta bi mladi mogli da učine po tom pita-nju?Pa mladi bi mogli da, ako se već zanimaju, idu u zanatsku školu i imaju želju da se više angažiraju i da ne izbjegavaju težak rad. Ja sam naučen od malih nogu da zaslužim ono što sam dobio i tako se bolje cijeni svoj posao.Da li biste prihvatili obučavanje mladih koji žele da se bave limarstvom?Pokušao bih pomoći koliko mogu. Najčešće se ide preko škola, da se pokuša naći neko ko bi htio to raditi. Do sada se niko nije ob-ratio.Zašto bi se mladi trebali baviti starim za-natima?Volio bih da ima više zanatskih radnji na Čar-šiji, jer smo poznati po tome. Svi mi imamo drugačija razmišljanja, ali ako neko želi to je dovoljno. S vremenom se posao zavoli.|

sam, lično, također bio jedno vrijeme ne-zaposlen, dok sam sređivao neke papire, i niko mi se nije javio za posao. Opet, svako ima svoj način razmišljanja.Jeste li razmišljali da nastavite s ovim za-nimanjem negdje drugdje?Vjerujte da jesam, ali to nije jednostavno ura-diti. Mora se ostaviti dosta nekih stvari. Rad-nja se mora zatvoriti jer nema ko da nastavi.

Haris Liho

16 preventeen

BARBARA KUSTURA, EKONOMSKI

FAKULTET, ZENICA

P r o p u t o v a t i svijet na bici-klu!? Je li to

moguće? Kakve opasnosti i poslje-

dice takvo putovanje nosi sa sobom? Kakav je

osjećaj biti zarobljen od strane talibana?

Na ta i mnoga druga pitanja odgovorio mi je Somen Debnath, 33-godišnji aktivist, podrijetlom iz Kalkute (Indija). Somen je 27. svibnja 2004. godine krenuo na pu-tovanje svijetom (puni naziv: Around the World on Bicycle Tour for HIV / AIDS Aware-ness and Seminars on Indian Culture 2004 − 2020). Na to putovanje je krenuo sa željom da kod mladih podigne svijest o opasnosti, tihom ubojici današnjeg doba, AIDS-u. Do veljače 2016. godine posjetio je 118 zema-lja, a plan mu je posjetiti 191 zemlju i 27. svibnja 2020. vratiti se u rodnu Indiju.

Držao je predavanja u školama, na sveu-čilištima i u nevladinim organizacijama. Bosnu je posjetio dva puta, 2009. i 2012. godine. Imala sam čast i zadovoljstvo da i sama prisustvujem njegovom predavanju koje je održano u mojoj školi. Pričao nam je o indijskoj kulturi, običajima, razlozima zbog kojih je krenuo na ovu „turu svijetom“ i svi smo ostali „zaljubljeni“ u njegovu pri-ču i njegovu osobnost. Pričao je i o razlogu svoga putovanja. Objasnio nam je koliko je AIDS uzeo maha ne samo u Indiji, nego i u ostalim krajevima svijeta. Kako smo mi, Bosanci, srdačan, veseo i po prirodi gosto-ljubiv narod, ugostiti čovjeka s drugog kra-ja svijeta nam nije predstavljao problem.

Po SvijetU biciklom Sada, nakon nekoliko godina, htjela sam njegovu priču opet iznijeti u javnost. Preni-jeti njegovu poruku borbe protiv ove pod-mukle bolesti koja se širi diljem svijeta iz dana u dan sve više i ne nazire joj se kraj. Na pitanja mi je odgovarao preko Facebo-oka (nažalost, nisam imala priliku sjesti na avion, odletjeti u Sijera Leone i odraditi intervju uživo), no to nikako ne umanjuje vrijednost ove priče, jer se radi o doista posebnoj osobi koja dobru „vibru“ širi i po-rukama. Svaka njegova poruka završava srdačnim pozdravima u kojima vam poželi mir i najljepše želje pa je i samo dopisiva-nje s njim užitak .Ako biste ga pitali: „Bosnu si posjetio dva puta, što misliš o našoj zemlji i nama kao narodu?“, on bi vam rekao:Volim Bosnu, uživao sam u vremenu pro-vedenom kod vas. Moja bh. „obitelj“, brat i sestra (Hari i Feri) su divni i nedostaju mi

Somen Debnath

17preventeen

mnogo, kao i moja prijateljica Lena. Osje-ćam se dijelom te obitelji i u mislima sam stalno s njima. U Zenici sam upoznao još jednog Indijca zahvaljujući ArcelorMittal-u, obišao sam i neke škole u tom gradu i mogu reći da su ljudi divni, osjećam kao da sam se sprijate-ljio i zbližio sa čitavom zajednicom i sve ih smatram svojom obitelji.Ovaj odgovor nisam ni izmislila ni „uljep-šala“, časna riječ, čovjek nas jednostavno voli!Inspiraciju je dobio onog dana kada je kao 14-godišnjak pročitao članak s naslovom: „AIDS je ubitačniji od raka“. To ga je natje-ralo da se zamisli i tu je i nastala želja za podizanjem svijesti o ovom strašnom pro-blemu kod mladih. U nogama ima mnogo kilometara i vidio je najstrašnija i najizoliranija mjesta na svi-jetu. Nisam si mogla pomoći a da ne upi-tam, onako direktno: Najstrašnije iskustvo do sada?Definitivno to što sam bio zarobljen od strane talibana u Afganistanu 24 dana. Četiri dana sam bio izgladnjivan i mučen, devet dana radio kao čistač i posljednjih 11 dana sam radio kao kuhar. Oslobođen sam tek kada su shvatili da im ne predstav-ljam nikakvu opasnost. Bilo je tu još mnogo stvari. Osam puta su me skinheadsi napali, mnogo puta sam bio opljačkan. Suočavao sam se s mnogim opasnostima, divljim životinjama, kao što su nosorozi, pitoni, slonovi i još mnoge druge. Strašno iskustvo, a sada da pređemo na malo ljepše teme. Reci mi, što pamtiš kao posebno lijepo iskustvo?Najbolje iskustvo je sigurno posjeta Gren-landu. Živio sam s psima za vuču i sobo-vima. Imao sam priliku uživati u polarnoj svjetlosti i predivnim ljudima, Eskimima (Inuitima).

Po SvijetU biciklom

Kakve su reakcije ljudi na tvoja predava-nja? Imaš li osjećaj da postaju svjesniji ko-liki problem AIDS predstavlja?Oduševljen sam time što su svi pozorno slušali predavanja i imam osjećaj da su počeli razmišljati više o toj opakoj bole-sti. Nakon svakog predavanja sam primio mnogo pozitivnih komentara, vidio sam da je ljudima stalo do problema takve vrste, iako se ne govori mnogo o njima. Važno je da počnemo širiti svijest o opasnostima današnjice. Da sumiramo, koje si zemlje obišao do sada?Do sada sam obišao neke zemlje Azije, Afrike, 45 zemalja u Europi, zemlje Bliskog Istoka, Obalu Bjelokosti i mnoge druge. Koji su planovi za budućnost? Kamo te ko-tači nose dalje?Namjeravam obići sjevernu, centralnu i južnu Ameriku. Kanadu, Rusiju, Sibir, Mongoliju i Kinu. Koreju, Japan, Fili-pine, Novi Zeland i Australiju. Indone-ziju, Maleziju, Mijanmar i Bangladeš. U Indiju bih se trebao vratiti do 27. svibnja 2020. godine.Svjetskom putniku, od srca, želim još mno-go sigurno pređenih kilometara i mnogo divnih iskustava.|

Somen Debnath

18 preventeen

BARBARA KUSTURA, EKONOMSKI FAKULTET, ZENICA

Riječanka Ines Kalajžić (28), poznata kao i Tinka, prije četiri godine odlučila je poslušati instinkt i uraditi ono o čemu sig-urno većina nas sanja. Putovati svijetom, upijati strane kulture, običaje i upoznavati ljude s neobičnim i zanimljivim životnim pričama. Da li je jednostavno otputovati na drugi kraj svijeta? Kakve vas sve situ-acije mogu zadesiti i što ova iskusna avan-turistica preporučuje svim avanturistima?Odakle nadimak Tinka?Sestra Irena predložila je ime Tines. Majka Mirna je ipak odabrala Ines. Nona Zinka je prisvojila Tinka i krenula se igrati s deminuti-vima. Od Tines u Tinčica, od Tinčica u Tinka. U putovnici Ines, ali za većinu ljudi − Tinka.Kada se kod tebe javio avanturistički duh? Da li si uvijek bila zainteresirana za puto-vanja?Nekako su se u posljednjih pet godina “putnički crvi” poprilično intenzivirali. Ne sjećam se jesam li kao klinka izražavala neku izrazitu želju za putovanjima. Čini mi se da i nisam baš.Kada bi mogla opisati sebe u tri riječi, koje bi to riječi bile?Teško je opisivati sebe... Možda znatiželj-na/neodlučna/ustrajna.Koliko si država posjetila do sada? Oko 35 čini mi se... Iako, brojke i nisu pre-tjerano bitne u ovoj priči.Kako izgleda jedan tvoj dan za vrijeme pu-tovanja?Lijepo je kada u gradu ili selu u kojem se nalaziš pronađeš omiljeno mjesto za doru-čak. Neki fini, zdravi obrok u kombinaciji s kavom za početak dana... Pa švrljanje. Fo-

PUtniČki cRvi toaparat uvijek spreman. Prilaženje lokal-cima. Potraga za interesantnim pričama. Slušanje. Upijanje. Ako se u nekom mjestu zadržim dulje, volim u „program“ ubaciti i neku fizičku aktivnost. Joga, plivanje ili trča-nje mogu uljepšati dan. Druženje s ljudima, muziciranje, zalasci sunca i zapisivanje doj-mova. Naravno, scenarij ovisi o tome koliko dugo se zadržavam u određenom mjestu i koliko vremena imam na raspolaganju.

Ines Kalajžić Tinka

Bez čega ne možeš zamisliti putovanje? Možda je fotoaparat trenutno odgovor na to pitanje. Iako, radim na tome da poste-peno smanjim broj škljocanja i pokušam trenutke pamtiti i bez njegovog posred-stva.Postoji li nešto bez čega si mislila da nećeš moći a kasnije se uvjerila u suprotno?Društvo. Objasni našim čitateljima što se desilo u Nepalu. Teško je opisati što se točno dogodilo u Nepalu. Ako pokušam pojednostaviti pri-ču, dogodio se potres jačine 7, 9 po Richte-

19preventeen

PUtniČki cRvi

ru u kojem je stradalo više od 8.500 ljudi. Za mene osobno, to je najsnažnije iskustvo koje sam imala prilike proživjeti i zasigur-no je ostavilo tragove s kojima se ponekad poprilično teško nositi. S druge strane, predivna je ta spoznaja da si dobio priliku da nastaviš s tim svojim životom i trudiš se konstantno osvijestiti koliko zahvalan bi trebao biti na svakoj i najmanjoj sitnici koja ti ispunjava ponekad običnu dnevnu rutinu. Pored tog potresa, koja je najstrašnija stvar koja ti se desila na putovanjima?Naivnost te može odvesti u poprilično ne-lagodne situacije.

Najljepša sjećanja nosiš iz? Za koju zemlju si se posebno vezala za vrijeme putova-nja? Kostarika. Ali i Indija bi mogla na tu listu. Postoji li zemlja koju nisi uspjela posjetiti do sada a želiš? Japan, Peru, Argentina, Australija, Novi Ze-land... Zašto baš te zemlje?Ljudi čije mišljenje cijenim i poštujem pri-čali su mi o tim krajevima, pa ih zato želim i posjetiti. Čini mi se da bi bio lijep osjećaj fotkati nespojive, lude odjevne kombina-cije japanskih djevojaka s kulisom tek ras-cvalih trešnjinih cvjetova.

Kostarika

Indija

Čini mi se da bi razgovor s djecom odra-slom u podnožju peruanskih Anda mo-gao biti baš zanimljiv. Čini mi se da bi bilo uzbudljivo promatrati postariji par kako pleše argentinski tango u nekom zamrače-nom, skučenom prostoru. Bilo bi zanimlji-vo u Australiji potapšati mladunče klokana dok se njiše u maminom tobolcu… Ili pak otkrivati prirodne ljepote Novog Zelanda.Da li si ikada požalila odlazak u neku ze-mlju?

Indija

20 preventeen20

Možda eventualno Nepal, s obzirom na tra-gični scenarij koji se tamo odvio. Ali možda ne treba žaliti, već biti zahvalan. Što za tebe predstavlja putovanje? Učenje i istraživanje. Otkrivanje i brisanje granica. Nove spoznaje. Kada bi morala preporučiti nekoliko desti-nacija za posjetiti, koje bi to bile?Kostarika, Island, Meksiko, Maroko, Indija, Gvatemala... Svaka od tih zemalja posebna je na svoj način. Splet okolnosti i posebice ljudi koje sam imala priliku tamo upoznati zaslužni su za to da su te zemlje na mojoj listi “omiljenih zemalja koje sam posjetila”. To ne mora nužno značiti da bi se neka djevojka, kojoj i nije najugodnije pri pomi-sli da na putovanje ode sama, osjećala is-punjeno, sigurno ili opušteno u zemljama poput Indije, Gvatemale ili Meksika. Island me definitivno oduševio ljepotama svojih krajolika. Kombinacije vulkana, gejzira i vodopada teško je nadmašiti.Po tebi, koje su najvrjednije lekcije koje si naučila na putovanjima i koje bi savjete dala budućim avanturistima?Budi otvorena, ali ne budi prenaivna. Vje-ruj u sebe i ne dopusti da te strah blokira u novim iskustvima. Slike s Tinkinih zanimljivih putovanja može-te pogledati i na njenoj Facebook stranici: https://www.facebook.com/kalajzictinka/|

DALIBOR KRAIŠNIKOVIć, EKONOMSKA ŠKOLA, BIJE-LJINA

U današnje vrijeme, eko-nomske mi-gracije su česta pojava. To dokazuje veliki broj ljudi sa ovih prostora koji svakodnev-no podnose zahtjeve za dobijanje azila u nekoj od visokorazvijenih zemalja EU-a. Prema podacima istraživanja koje je sprovela Omladinska informativna agen-cija BiH (OIA), 81% mladih želi napustiti BiH. Posljednjih godina u našoj zemlji su aktuelne kampanje koje se bave temom Otići ili ostati u BiH? Ako vam se više svi-đa ova prva opcija, inostrane studentske stipendije mogu biti idealna prilika za to! Stipendije koje se nude preko raznih pro-grama i vlada nerijetko vam obezbjeđu-ju sve uslove, bez ličnih troškova, a vaša obaveza je da postignete određeni uspjeh. Pojedine stipendije zahtijevaju povratak u matičnu zemlju, što takođe ima prednosti, jer ste obrazovanje sticali u kvalitetnijem obrazovnom sistemu, vaši vidici su proši-reni, svestraniji ste, te biste po pravilu tre-bali imati prioritet prilikom zapošljavanja. Iz ličnog iskustva i iskustva svojih prijatelja i prijateljica shvatio sam da procedura za apliciranje nije jednostavna. Obimna do-kumentacija, lični i telefonski kontakti sa ambasadom, te kasno objavljivanje rezul-tata konkursa predstavljaju neke od većih problema potencijalnih aplikanata/ica. No, možda je odustajanje od studentske stipendije za koju smo bili „zagrijani“ za-pravo izgubljena prilika za novu i drukčiju stranu našeg života.

Indija

StiPendija, moj izboR – moj PUt

21preventeen

StiPendija, moj izboR – moj PUt S ciljem dobijanja više informacija obratio sam se studentu i stipendisti Igoru Periću. Igor je jednostavno veoma uspješan stu-dent iz naše zemlje koji je studije nastavio u zemljama Evropske unije.

- University of Burgundy, Le Creusot, Francuska

- University of Girona, Girona, Španija- Heriot-Watt University, Edinburgh, Veli-

ka Britanija.Master tezu sam radio u četvrtom seme-stru u kompaniji Braingaze u Barceloni. Zahvaljujući praksi koju sam radio za vri-jeme Master programa u Institutu za pod-vodnu robotiku CIRS u Gironi i osvojenom prvom mjestu na evropskom takmičenju euRathlon 2015 dobio sam posao u Insti-tutu za robotiku u gradu Karlsruhe u Nje-mačkoj. Istovremeno sam student dok-torskih studija na Karlsruhe Institute of Technology. Tema doktorskih studija mi je analiziranje bioloških osnova inteligencije (neuronskih mreža) sa ciljem proizvodnje vještačkih kognitivnih sistema koji bi dali robotima mogućnosti svojstvene živim or-ganizmima.Prilikom apliciranja za inostranu stipendi-ju, nerijetko se javljaju razne komplikacije. Neke od njih su navedene u prethodnom tekstu, a odnose se na dokumentaciju i javljanje ambasadi. Da li si ti imao takvih komplikacija?Naprotiv. Moja iskustva su krajnje pozitiv-na. Nakon Skajp intervjua mi je plaćen do-lazak na on-site intervju, a zatim mi je po-nuđen posao. Proces prijave za boravišnu i radnu dozvolu je krajnje jednostavan kada se aplicira sa već spremnim ugovorom. Ako vas kompanija želi, vlada ne otežava situaciju. Moj slučaj je bio malo specifičan, jer je robotika deficitarno zanimanje u Nje-mačkoj, zajedno sa medicinom.Danas se mladima nude brojne stipendije, bilo preko vlada ili raznih programa. Neke od njih obavezuju stipendiste da se nakon stečenog obrazovanja vrate u matičnu zemlju. Da li ti imaš takav uslov? Da li bi

Igor Perić

Igore, ti si jedan u nizu od mnogobrojnih studenata koji spadaju u kategoriju „odliv mozgova“. Uspjehe i pohvale si aktivno prikupljao u srednjoj školi, a zatim i na fa-kultetu. Kako je tekao tvoj put od BiH do Njemačke?Završio sam srednju Tehničku školu Mi-hajlo Pupin u Bijeljini kao „vukovac“ i učenik generacije. Zahvaljujući višestru-kim titulama prvaka regiona i republike i dvostrukom učešću na Svjetskoj olimpi-jadi u oblasti algoritama i struktura po-dataka dobio sam besplatno školovanje na Fakultetu za informacione tehnologi-je na Slobomir P Univerzitetu u Bijeljini. Na osnovu dobrog prosjeka i trostrukog učešća na svjetskom studentskom takmi-čenju tehnoloških inovacija Microsoft Ima-gine Cup dobio sam stipendiju Evropske unije Erasmus Mundus. Studirao sam dvo-godišnji program Computer Vision and Ro-botics na tri univerziteta u Evropi:

22 preventeen

mladima prije preporučio stipendiju koja ih obavezuje na povratak u matičnu drža-vu ili onu koja mladima ne postavlja takve uslove?Da, ja sam primao stipendiju Opštine Bi-jeljina četiri godine i stipendiju Fonda Dr. Milan Jelić tri godine. Stipendiju iste fon-dacije sam primio i za Master studije u inostranstvu, što znači da sam obavezan raditi osam godina na području Republike Srpske nakon završetka studija.

primjeru sam se uvjerio da je u nekim slu-čajevima veoma teško pronaći način za to.Čitaoci su već upoznati sa tim da si studi-rao u četiri zemlje. Svaka od njih ima druk-čiji pristup visokom obrazovanju. Po tvom mišljenju, koja država nudi najkvalitetnije obrazovanje i kakav je tvoj stav o visokom obrazovanju u BiH?Obrazovni sistemi se, u neku ruku, pokla-paju sa generalnim stereotipima koji važe za zemlje u kojima su. Najzahtjevniji se-mestar sam imao u Velikoj Britaniji, a naj-opušteniji u Španiji. Što se tiče Njemačke, prosječno trajanje doktorskih studija je četiri godine, što je više od prosjeka u ve-ćini evropskih zemalja. Zahtijevaju se strik-tna radna disciplina, tačnost i efikasnost, a radno okruženje je jako dinamično. Trudim se da budem oprezan sa generali-zacijama. Iskreno smatram da je naš obra-zovni sistem jak i stabilan i da studenti uče tačno onu materiju koja je vrlo atraktivna na internacionalnom tržištu rada. Moje lič-no iskustvo je da ovo najviše važi za sred-nju školu. Naša zemlja zaista pravi jako prepoznatljiv i kompetentan kadar, u ran-gu sa bilo kojom evropskom obrazovnom institucijom.|

Veb stranice u našoj zemlji na koji-ma možete pronaći aktuelne domaće i inostrane stipendije su: Stipendije.ba, STUDOMAT.ba, Zajednica BH stude-nata, kao i u rubrici „Stipendije i stu-dij“ na stranici Mreže za izgradnju mira.

Ali, s obzirom da sam PhD stu-dent, trenutno nemam nikakvu oba-vezu prema Fondaciji i opštini. Moja preporuka je da, ukoliko je moguće, treba ostaviti sebi mjesta za izbor, ukoliko student nije sasvim siguran da želi i može naći adekvatno zaposlenje u svojoj zem-lji. Naravno da je uvijek dobro pomagati privredu svoje zemlje, ali lično na svom

23preventeen

su to odluke, prekretnice koje slijedimo. Neki se pogube, mladost i ludost, rekli bi. Ostati stajati čvrsto na nogama, teško je, ali moramo.Prva solucija je nastavak školovanja, upisi-vanje na fakultet. Dok jedni imaju mučni-nu na sami spomen da moraju učiti, drugi misle da je to jako dobar izbor. S fakultetom imamo mnogo prednosti. Upoznajemo sebe na drugi način, otkriva-mo neotkriveno. Učimo cijeli život tako da je fakultet samo jedna faza usavršavanja vrijednosti koje nam prijaju najviše.Jedva čekam upisati fakultet iako ću se mo-rati jako truditi, jedva čekam. Porodica će mi nedostajati, sama ću se po prvi put brinuti o računima i nekim bitnijim, kako obavezama tako i prioritetima u životu. Malo me i plaši, velika je to promjena ali se nadam da će koliko -toliko biti sve uredu. – Marija

NEJLA BAJROVIć,

SREDNJA TEHNIČKA ŠKOLA

“HASIB HADŽOVIć”, GORAŽDE

Svaki kraj je novi početak. Svaki početak nudi neku novu raskrsnicu na kojoj se nađe-mo. Ako odaberemo srcem, ne zna se da li će to biti dovoljno za ubuduće, ako odabe-remo razumom bojimo se da ćemo na po-sao ići jako mrzovoljni, da nećemo zavoljeti ono što radimo. Život nam se sastoji od mnogo raskrsnica, stalno nešto biramo, razmišljamo a kad od-lučimo pitamo se da li je to ispravno. Da li se zaposliti, upisati fakultet ili se udati? Da li otići ili ostati? Šta uraditi? Neke stvari dolaze same po sebi, sponta-no. Čovjek od svog postanka traži sebe, uklapa se u slagalicu i teži da bude dio ljepšeg života, kako za sebe tako i za dru-ge. Katkad novac nadvlada ljubav i želju da budemo ono što jesmo. Najveću sreću imaju oni koji na vrijeme otkriju šta zapravo žele. Dvoumimo se iz-među želje i onog što nam drugi nameću. Ono što nam nameće društvo i princi-pi istog. Ne znamo, stojimo i blejimo u ni-šta, u naše sve, u tuđe ništa. Ponekad naše mogućnosti nisu u istoj rav-ni s našim snovima. Ali zato smo tu da se borimo kako sa samim sobom, tako i s dru-gima jer tako jednostavno moramo. Neki grade karijeru u inostranstvu ali ima i onih koji se bore, opstaju i ostaju u na-šoj zemlji. Poslije srednje škole imamo period u ko-jem se preispitujemo ko sam, šta želim, šta sam, šta da radim? Depresivni smo, velike

izmeđU niČega na RUbovima Svega

24 preventeen

Umjesto fakulteta neki odlaze u radne po-bjede. Kako stanje u našoj zemlji nije baš toliko bajno, mladi teže nalaze posao. Oni koji se zaposle poručuju kako je bitno po-truditi se i naći posao, također govore da nije zgoreg ni neko vrijeme volontirati jer je poslije lakše. Vaš CV kod poslodavca je ispunjeniji i veće su šanse pri zapošljavanju. Imamo i mla-dih koji misle da je Bosna i Hercegovina sigurnija zemlja za živjeti od bilo koje dru-ge, te da svoje naslijeđe ne bi mijenjali ni za šta drugo ni pod koju cijenu. Kao što kaže naš Aleksa ŠantićOstajte ovdje!... Sunce tuđeg neba,Neće vas grijat kô što ovo grije; Grki su tamo zalogaji hljeba Gdje svoga nema i gdje brata nije...Međutim, postoje mladi koji teže ka boljim životnim standardima, primjer je naša sli-jedeća sagovornica, dvadesettrogodišnja

Minela koja svoju poslovnu karijeru gradi u Njemačkoj.Zašto baš Njemačka?Njemačka je zemlja koja je otvorena za novu radnu snagu u mnogim strukama, na-ročito u medicini. Završila sam medicinsku srednju školu, i ni-sam imala baš nikakvih izgleda za zaposle-nje u Bosni i Hercegovini, pa sam odlučila potražiti svoj poslovni uspjeh u inostran-stvu. S obzirom da sam u Njemačkoj bila u izbje-glištvu tokom rata, jezik mi nije nepoznat. Osim toga, imam i rodbinu koja me je po-držala i pomogla mi da uspijem. Slobodno mogu reći da je ovo posao mojih snova, koji sam prihvatila zbog bolje situacije. Idealno bi bilo kada bih mogla obavljati posao svojih snova u svojoj državi. Iako su mi mogućnosti veće u Njemačkoj, ipak ću tamo biti stranac.

25preventeen

Kako su tvoji reagirali kada su čuli da ćeš raditi tamo?Jasno je da nijedan roditelj ne želi da mu je dijete tako daleko, ali može se reći da su moji roditelji to dobro podnijeli. Podržavali su me od samog početka, što je meni bilo veoma važno. Moralna podrška najbližih najviše znači kada su u pitanju velike odluke.Teče li med i mlijeko kako se priča?Haha! Među omladinom u Bosni vlada mi-šljenje kako je život u Njemačkoj savršen, kako je lahko doći do visokog životnog standarda. Nigdje nije savršeno, to treba znati. Tačno je da su uslovi za život mnogo povoljniji nego u Bosni. Razlika je u tome što se trud i rad više cijeni, što su uslo-vi za školovanje i liječenje mnogo bolji, a na konkurse za posao se možeš javiti bez neke „veze”. Ali isto tako, potrebno je mnogo rada i mnogo ulaganja, koji se, za razliku od Bosne, u Njemačkoj isplati. Svaki korak u životu je potrebno napraviti s pozitivnim razmišljanjem.

***Naš životni put je nepredvidiv, ponekad i nevjerovatan. Mladi parovi se odlučuju na brak. Osnivaju porodice, što je i velika prednost za naše društvo. Porodica je ne-što najljepše što se može njegovati. Porodica je tu kada nema nikog, kada smo sami, porodica je tu da nas potapše po ra-menu i kaže da će sve biti uredu. Kada sam roditeljima saopćio da se ženim ostali su zatečeni, potom je otac skočio od radosti, zapravo, oboje su. Bio sam jako sre-tan, laknulo mi je jer sam očekivao da će me osuđivati. Naprotiv, podržavali su me i jedva su če-kali taj trenutak. Sada kada dođem kući i ugledam suprugu zahvaljujem Bogu što je tu kraj mene. Ona je ta koja mi daje snagu i razlog da živim u sada još ljepšem životu. – Amir (20)

Lijepo je kad imaš neki hobi a još ljepše kada taj hobi pretvoriš u posao. Poslije srednje škole mladi fudbaler Samir ide u Španiju.

Gdje si unajmio mađioničara pa da ideš tamo trenirati?Ja sam mađioničar... Zezam se, i nisam baš. Moja magija je u nogama. To je nešto što me čini sretnim i što jako volim. Još kao dijete volio sam fudbal, kao i većina muškaraca. Desilo se malo čudo, imali smo turnir u Madridu. Na tom turniru sam bio najbolji strijelac i igrač turnira. Poslije mi je prišao scout i rekao da želi razmijeniti podatke. Nakon toga zvao je moje roditelje i imali smo sastanak. Potpisat ću ugovor kada završim školu i to je to.

Rekao si da si bio najbolji igrač turnira, koji je tvoj recept za uspjeh koji si do sada po-stigao u sportu kojim se baviš?Dvije kašike brašna, dva jajeta, šećera od oka, hahah! Da bi uspio u onom što radiš moraš se jako truditi, biti uporan. Pored toga, jako puno treniram i jedem zdra-vu hranu, što je jako bitno. Volim ovo što radim, cilj mi je uspjeti i sve ono što sam naučio o fudbalu prenijeti na mlađe gene-racije. Naravno, ovaj dosadašnji uspjeh ne bi bio ništa da nije bilo moje porodice koja mi je najveća podrška. Jako sam im zahva-lan na tome.

***

Ako još uvijek ne znate šta ćete uraditi sa svojim životom, ne brinite se, ima nas još. Problem biste mogli riješiti balansom iz-među nas i okoline, nečeg što svi priželj-kujemo. Ako imate neke dvojbe, napravite prioritete. Možda vam može pomoći sjeća-nje na djetinjstvo jer smo tada svi sanjali šta bismo željeli postati. Možda se desi neko čudo koje se skriva iza ćoška i smije se jer ga ne možemo pronaći.

Napomena: Neka imena su izmijenjena jer su to sagovornici željeli.|

26 preventeen

NERMANA SUŠA, FAKULTET

HUMANISTIČKIH NAUKA, KOMUNIKOLOGIJA, MOSTAR

Nekada čovjek prolazi kroz život a da ne osjeti ništa što se nalazi po strani. U trenut-ku se životna ravnoteža počinje narušava-ti. Tada primijeti samo kako više ne prolazi kroz život, nego život prolazi pored njega. To se naziva sudbinom. Život nije uvijek bi-jel, nekada je siv a nekada se raspe svaka boja i postane crn.

bolje uslove nema. Nekada je zarađivao 9 000 $ mjesečno a danas ako ima 2 KM u džepu, sretan je. More je bilo njegova veli-ka ljubav. Darovalo ga je različitim užicima a onda je počeo tonuti u životu kao Titanic. Panto se 80-tih ukrcao na brod sve do kra-ja 90-ih, kada mu je na brodu zaplijenjena veća količina droge. Nisam ja to vozio, nisam kupov’o, nisam prodav’o, nisam dil’o, pušio jesam ponekad (hehe). Onda su nas u’vatili u španskim vo-dama, između Valencije i Ibize, i sve su nas priveli. Pitali su mene kao kapetana bro-da, čija je droga? Ja sam rek’o da je moja. Odma’ me pitaše što će mi tolika droga? Ja sam rek’o za ličnu upotrebu i još sam nagla-sio da moji mornari veze nemaju s tim. Ma svi smo mi znali, to su se dijelile pare, jebi-ga, hehe.Nakon suđenja je dobio šest godina zatvo-ra, pa je kazna smanjena na tri. Oduzeta mu je sva pokretna i nepokretna imovina. Kad je izašao iz zatvora, ugledao je samo nebesko plavetnilo. Znao je da nema gdje i da nema ništa. Mogao se jedino vratiti u BiH i pokušati se snaći. Pa je krenuo pute-

igRa SUdbine - Panto maliČić

Sudbina je čudna. Na trenutak mu je do-pustila da ima sve. U drugom trenutku, Panto jedva ima za hljeb. Vjerovatno je Panto najobrazovaniji beskućnik u Trebi-nju. Neki kažu kako je najobrazovaniji čak i u BiH. Panto je završio pomorski fakultet u Barceloni. Ovaj čovjek govori pet jezika. Nekada je, kako kaže, uživao razgovarati s ljudima jer poznaje svjetske jezike, a da-nas jedva da ima s kim progovoriti riječ na svom jeziku. Stara obrušena Novoteksova zgrada je udoban dom za Pantu, jer on više

Panto Maličić

27preventeen

vima i došao za početak do Sarajeva. Bilo je zimsko doba. Lutao je, od grada do gra-da, od kuće do kuće. Bio je jedno vrijeme i u Hrvatskoj. Baš kao beskućnik kakvog je do tada, kaže Panto, gledao samo na filmovima. Prepo-znao je svoju ulogu u životu koji mu je pre-ostao. Odao se alkoholu. Prema njegovom izrazu, počeo je „šljokati“, toliko da mu je i kamen bio udoban za spavanje. Žao mu je što ga nismo viđali u takvom stanju kako bi vidjeli šta nikako ne treba u životu raditi od sebe .

To je još jedan od užitaka koje mu je dono-silo moreplovstvo i novac koji je zarađivao. Danas ljudi kažu kako su to užici, a ovom čovjeku su došli glave. Pitali smo ga da li se kaje?Ono što je mojim sjećanjima plavetnilo mor-sko donijelo nikada ne može biti razlog ka-janja. Ne kajem se ja. Jebiga, da sam znao drugačije, bih ja, ali nisam znao. Ne trebaš se kajati za učinjeno, ali trebaš vidjeti zlo. Moje je prošlo. Ali ima milijarde mladih čije tek dolazi. Nek’ oni ne rade što sam ja, pa se neće ni imati za šta kajati.

Šljok’o sam mnogo. Alkohol mi je bio kao majka rođena. Imao sam problema sa je-trom. Svi viču, aaa od alkohola je. Pa nije! Od kurvi je! Znam, jer sam dobio hepatitis C i B. To ti se prenosi seksualnim odnosom ili mijenjanjem igala. Ja nisam mijenj’o igle nego kurve.

Opasni su ti drogeraški poslovi, gadno je biti ovisan o nečemu k’o što sam ja o „šmrku“ i kurvama. Eto, danas šmrčem hladnoću a ubadam samo dublje u životnu propast. Ni-šta, drugarice moja, hehe. Pored mene život prolazi.Kafa, jogurt ili keksi su sve što za jedan dan Panto sebi može priuštiti. U zemlji BiH, grad Trebinje je obolio od stvarnosti. I mnoštvo drugih gradova su oboljeli. Život se potrošio. Nestao u jednom trenutku, kao onaj čuveni prasak, kako je nekada isti nastao. Život je kocka. Poigravaj se njo-me. Nemoj da te sudbina proguta. Panto ima sebe jednoga i on ne bi da nestane u beskraj tuđih života. On još svoju kocku sudbine baca. Što i morskoj pjeni, suđeno je njemu.|

28 preventeen

NERMANA SUŠA, FAKULTET HUMANI-STIČKIH NAUKA, KOMUNIKOLOGIJA, MOSTAR

Pitamo se često koliko daleko nas putevi mogu odvesti, u kojem smjeru i zašto? Je-dan mladi pilot nam je dao odgovor na ovo pitanje, iz njegove perspektive: Kilometar autoceste vas može odvesti jedan kilometar daljine, ali kilometar piste vas može odvesti bilo kamo.Kako je posmatrati svijet iz tzv. ptičije per-spektive? Zašto letjeti?Današnji svijet je surova realnost. Moram ti priznati da je mene ta realnost opekla. Znaš kada potpališ raketu i ona se lansira u nebo. I mene je realnost potpalila i lan-sirala u Dubai odakle sam počeo letjeti. Hehe... Baš je to pravi ptičiji pogled. Dale-ko od svega, a blizu svemu. A svijet dolje je čudan. Čudni su moji vršnjaci koji se ne žele okrenuti oko sebe i napokon početi

shvaćati da im neće niko sletjeti s neba i dati posao u ruke. Sam to radiš.To su ljudi koji lete dovoljno daleko kako bi pobjegli od zemaljskog nemira, ljudi koji žive san. A opet su dovoljno blizu da se mogu povremeno svratiti u tu realnost, barem kad se vraćaju u svoja gnijezda, odakle polijeću. E, baš tako, Nermana. Ja pamtim gnijezdo koje me je podiglo na noge, samo, ja sam morao uzletjeti. Jednostavno, ja ne letim nebom i zrakom, ja letim snovima. Znaš, ja ti nisam bio jedan od onih dječaka koji su sanjali kako će igrati nogomet i biti prvaci. Ja sam samo htio biti pilot.Druže, jesi li imao plan B? U trenutku kada si pomislio da možda nećeš uspjeti biti pilot.Ja sam svoj koncept uzlijetanja malo obr-nuo. Krenuo sam upravo od plana B kako bih stigao do plana A, tj. ciljnog starta. Oti-

moŽda nebo zna

29preventeen

šao sam u Dubai i počeo raditi kao kono-bar, kako sam ja, eto, i završio srednju ho-telsko-turističku tehničku školu. Tada sam već tečno govorio engleski i njemački jezik. Nisam imao problem s tim zanatom. Ipak je to pošten posao. Nakon toga sam pravio korake ka planu A. Ušao sam u avijaciju.Kako misliš, ušao u avijaciju? A škola?Ma neee, ljubav prema avijaciji je ušla u mene. Šalim se. Završio sam akademiju Turkish Flight Academy u Istanbulu. To je učinilo da 25. 11. 2014. godine postanem to što jesam danas.***Znati šta željeti i za šta se boriti u životu za-visi od tvoje vlastite borbe. Neophodno je. Kada je dobio priliku da radi u avijaciji kao stjuard, naučio je to čuvati ali je naučio i kako napredovati. Dobio je tim ljudi koji su vjerovali u njega. Kada smo već spominjali ptice, jedna od njih mi je došaputala da si poslije funkcije konobara postao stjuard. Nemoj mi reći da u toj ulozi nisi uživao?! Ipak su najljep-še djevojke bile pored tebe.Upravu si. Bio sam jedno vrijeme stjuard. Nije to mnogo ljudi znalo. Skoro pa niko. To je neobičan posao za jednog muškarca ali i mnogo lijep posao. Imponiralo mi je to što su mnogo lijepe i pametne djevojke, stjuardese, svuda oko mene. Međutim, mi smo svi kolege. Na nebu kao jedna porodica. Meni je bilo bitno da na-predujem. Htio sam pokazati sebi kako nije sramota biti konobar. Još manje je sramota biti stjuard. Samo što ljudi našeg mentaliteta u toj ulozi vide samo žene.Istina, ljudi kod nas teško prihvaćaju vi-djeti muškarca u toj ulozi. Međutim, kako su stjuardese lijepe djevojke, moramo pri-znati kako odijelo na stjuardu jako dobro izgleda. Nije li tako?To si ti rekla, hehe. Pa naravno, i stjuardi su zgodni momci. Barem nam tako djevojke kažu.

Da, da, druže, mnogo djevoja-ka kaže kako si jako lijep momak. Ipak je to privlačno zanimanje. Želim vjerovati kako je sada tvoja popu-larnost kod djevojaka još veća. Nego, kako razlikuješ sve one dugmiće? Je li ti se man-talo u početku od svega toga?Dugmići, a da. Pa sve komande imaju po-ziciju. Meni je to manje-više kao automobil sada. Ali kada sam se prvi put sreo s tim, imao sam osjećaj da je svemirski brod. Ali je poprilično jednostavno. Ono što moj po-sao čini teškim su stvari koje trebaš znati u slučaju nužde, procedure i odluke koje treba donijeti.To su bitne i teške odluke. Kada je već sve tako, imaš li ti tu prostora za strah?Straha u ovom poslu ima, naravno, zato i prolazimo rigorozne treninge i simulacije, ali u situacijama kada treba reagirati, onda adrenalin preuzima kontrolu i tek poslije saznaš da nije bilo mjesta za strah. Mislim da je bilo strašno, a nije uopće. ***Dječački snovi se zaista ostvaruju. Neki do-čekaju da žive u bajci koju su sami napisa-li. Ovaj momak nije prihvaćao poraz, učio je i znao odakle će krenuti da bi stigao do plana A. Kako on kaže, obrnutom metodom. Možda je put duži i teži, ali je isplativije. Postizanje ciljeva nekada traži mnogo odricanja. Pa i ljubavni život je skoro pa nemoguće odr-žati, ali zato: Životni stil je dobar, putuješ i upoznaješ nove ljude i nova mjesta a pritom’ si plaćen, nadovezao se moj sago-vornik.Napomena: Identitet sagovornika nismo naveli zbog strogih zakona avijacije i SOP-a (Standard Operating Procedures). Ono što možemo otkriti jeste da je mladi sagovornik govorio iz Dubaija, gdje trenutno i živi, kao i to da ima 21 godinu.|

30 preventeen

AMNA OKANOVIć, GIMNAZIJA,

LUKAVAC

Ukoliko nekim slučajem zalu-tate u prostori-

je tržnog centra na čijim vratima

piše „Knjižara“ i usudite se otići do

polica s, ni manje ni više nego knjigama, na većini njih ćete vjero-vatno primijetiti natpis bestseller. S ob-zirom da je s korica toliko mnogo knjiga novijeg izdanja moguće pročitati baš ovu riječ, nekako ne možemo ne dovesti u pi-tanje njihov kvalitet i pravu svrhu ovog natpisa. Reklama ili ne, često upali i mi po-vjerujemo da je baš to djelo vrijedno naših dragocjenih sati.Međutim, na ovoj knjizi to nećete naći. Upitno je da li ćete je uopće pronaći. Ra-zlog za njenu nepopularnost najvjerovat-nije jeste činjenica da je bila zabranjeno štivo u više zemalja širom svijeta. Naime, nekolicina je smatrala da dijelovi knjige koji sadrže elemente povezane s alkoho-lom, drogom, seksom, homoseksualno-šću i nasiljem nisu primjerene za čitaoce tinejdžerske dobi. Mora da su shvatili da je upravo to ono s čim se mladi ljudi u stvar-nom životu najčešće susreću i što i sami proživljavaju, pa je postalo moguće doko-pati se primjerka.Radi se o primjerku knjige The Perks of Be-ing a Wallflower, ili, na naše jezike preve-dene kao Charlijev svijet autora Stephena Chboskya. Nije potrebno biti veliki po-znavalac engleskog jezika da biste shvati-

li kako naziv djela nije najvjerodostojnije preveden. Štaviše, često se desi da se u prijevodu s jednog jezika na drugi dio šar-ma, kojeg je djelo prvobitno posjedovalo, izgubi. Ali, za riječ wallflower alternativa ne postoji. Opisana je u knjizi: ...wallflower: ti vidiš stvari, ne govoriš o njima i razumiješ. Umjesto toga, naizgled možemo shvatiti samo da se radi o životu nekog Charlieja, što i jeste tačno. Jer, glavni junak i jeste Charlie.Prvo pismoZa Charlieja , stvari koje mu se dešavaju i kroz koje prolazi, saznajemo iz njegovih pi-sama „dragom prijatelju“. Piše mu jer vje-ruje da je on osoba koja sluša i razumije. Obraća mu se i kako bi shvatio šta se de-šava u onim, češćim nego što bi priznao, trenucima kada slike ne žele prestati pro-lijetati pred njim. Ali, najviše jer sutradan kreće u srednju školu. Naposljetku, srednja škola i nije pretjerano ugodno mjesto kada nemaš prijatelje niti izbora da za stolom za vrijeme ručka sjediš s bilo kim drugim osim sa samim sobom. Možda bi sve bilo

tHe PeRkS of being a WallfloWeR − StePHen cHboSky

31preventeen

drugačije kada bi Michael, njegov najbolji prijatelj, bio tu. Ali, on je odlučio otići, bez pozdrava. Jedino što su kasnije objasnili jeste da se ubio zbog problema u porodi-ci. Osoba koja mu nedostaje možda i više nego Michael jeste njegova tetka Helen, koja je bila njegova najdraža osoba na svi-jetu.Tako da, ovo je moj život. I želim da znaš da sam u isto vrijeme i sretan i tužan i da još pokušavam shvatiti kako je to moguće.Charlijev novi svijetNa jednoj od školskih fudbalskih utakmi-ca na koju je otišao, a da ni sam nije znao zašto, upoznaje Sam i Patricka. Ubrzo njih dvoje postaju ne samo Charlijevi prijatelji, već i dvije najbitnije osobe u njegovom životu. Osobito Sam, u koju se zaljubljuje. Nju prati loša reputacija zbog odluka koje je donosila kao mlađa kao i zbog momaka s kojima je izlazila. Charlie se pita zašto dobri ljudi kao što je Sam, njegova sestra i tetka Helen uvijek izlaze s ljudima koji ih na kraju povrijede. Odgovor, koji nikada neće zaboraviti, mu daje njegov profesor engleskog jezika: Mi prihvaćamo ljubav koju mislimo da zaslužujemo. Također mu savjetuje da više učestvuje u životu i stvari-ma koje se dešavaju oko njega, da ne bude posmatrač. I tako, Charlie se upušta u novi

svijet u koji ga uvode Sam i Patrick, a koji je pun muzike, zabava, Rocky Horror Picture Showa, spojeva. Svijet u kojem se popneš na zadnji dio kamioneta i stojiš uspravno, dok se vozite kroz tunel. Sve što čujete je zvuk prelijepe pjesme s kasete. A, na dru-gom kraju tunela vas dočekaju svjetla na zgradama i sve ostalo što vas natjera da se zapitate. I u tom trenutku, kunem se, bili smo beskonačni.Pronalazak sebeSkoro svi ljudi koje voli odlaze na fakul-tet, nastavljaju sa svojim životima. Char-lie ostaje sam i ponovno se osjeća loše, ponovno se stvari pogoršavaju. Ali, ovog puta to ne može kontrolirati. Pojavljuju se slike iz djetinjstva, kada je još bio sasvim mali, kada je još njegova tetka Helen bila živa. I onda, okidač koji vraća sva sjećanja. Sjećanja za koja se nadate da su samo san. Ali nisu. Jer, odjednom je sve imalo smisla. Shvatio je šta nije u redu s njim, šta mu je tetka Helen uradila.Ali, nije je mogao kriviti. Jer, onda bi morao kriviti ljude koji su to njoj uradili, i ljude koji su to njima uradili, i ljude prije njih, a onda bi morao kriviti samog Boga jer ovo sve nije zaustavio. A to nije imalo smisla. To je kao u priči o dva brata čiji je otac alkoho-ličar. Jedan brat je odrastao u uspješnog businessmana i nikada nije pio. Jer, kada je vidio šta je alkohol uradio njegovom ocu, nikada ga nije mogao niti probati. Drugi brat je imao gotovo istu strast za alkoho-lom kao i njegov otac. Pretpostavlja da je naučio piti u očevom krilu.Tako da, pretpostavljam da smo mi ono što jesmo iz mnogo razloga. I možda nikada nećemo znati većinu njih. Ali, iako nemamo sposobnost da biramo otkud dolazimo, mo-žemo da biramo kamo idemo dalje.Na kraju, željeli mi to ili ne, ipak se ne mo-žemo oteti dojmu da je svako od nas, ko pročita knjigu, taj dragi prijatelj. Onaj koji je slušao i razumio.|

32 preventeen

NATAŠA MARKOVIć, FILOLOŠKI FAKUL-TET, NJEMAČKI JEZIK I KNJIŽEVNOST, BANJA LUKA

O životu Dijane Budisavljević malo je toga poznato. Ova velika junakinja i humanis-tkinja je učinila mnogo humanitarnih djela o kojima javnost nije ništa znala. Tek u skorije vrijeme su mediji počeli da istražuju o ovoj junakinji, porijeklom Au-strijanki, a autor knjige Die Heldin aus Innsbruck – Diana Obexer Budisavljević − Boško Lomović je prikazao u svojoj knjizi bitne istorijske činjenice kao i zasluge ove junakinje. Za ime Oskara Šindlera, njemačkog in-dustrijalca koji je od smrti sačuvao 1 200 Jevreja tokom Drugog svjetskog rata, čuo je cijeli svijet. I Irena Sendler, spasiteljka 2 500 jevrejskih mališana iz varšavskog geta, dvije godine zaredom bila je nominovana za Nobelovu nagradu za mir. Ali, za Dijanu Budisavljević, ovu junakinju i humanistkinju, ne zna gotovo niko. Se-damdeset godina bilo je potrebno da sa-znamo bar dio života možda i najveće srp-ske dobročiniteljke svih vremena.Ova Austrijanka je rođena u Insbruku 1891. godine, a u Zagreb se preselila nakon uda-je za doktora Julija Budisavljevića. Ona sa grupom saradnika organizuje Akciju Dijane Budisavljević koja je predstavljena kao jedna od najvećih i najsloženijih humani-tarnih akcija i kojoj se pridružilo više od stotinu ljudi. Oni su rizikovali sopstvene živote da bi spasili djecu od izvjesne smrti. Njena djela i zasluge su jedan od najvećih humanitar-

nih podviga u Dru-gom svjetskom ratu. Ona je izbavila iz ustaških logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj oko 15 000 djece. Tokom spašavanja ili odmah prilikom na-puštanja logora je umrlo oko 3 000 djece iz različitih razloga, kao što su iscrpljenost, tortura, glad, bolest i sl., a većina izbavlje-ne djece, oko 12 000 je preživjela rat zahva-ljujući ovoj junakinji i humanistkinji. Često je pred Dijanu stavljan izbor: svu dje-cu nije mogla da spasi. Jednom je, tako, morala da mališane postavlja na noge – onaj koji ne bi mogao da ustane, nije smio na put.

die Heldin aUS innSbRUck

33preventeen

SLAĐAN TOMIć, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA, SARAJEVO

Do sada smo pisali o društve-nim pojavama, o filmovima, knji-gama, inspirativ-nim ljudskim pričama, pronalazili smo fenomene među tinejdžerima. I ovaj tekst je posve-ćen osobi koja izlazi iz okvira stereotipne tinejdžerke. Ovo je tekst o Nermani Suši, sportistkinji, umjetnici, aktivistici, studen-tici, novinarki i našoj volonterki te najzad, njenoj knjizi Dobro jutro, živote. Nermana baštini osobine srednjovjekovne djevojke protkane razmišljanjem moder-ne djevojke. Marljiva je i vrijedna, poljski poslovi dio su njenog života, a gotovo da su neizbježna inspiracija za njene radove. Često govori uz pomoć olovke i papira, sa-tima, pišući tekstove koje je objavila prije nekoliko sedmica. Knjiga Dobro jutro živote toliko podsjeća na renesansu i preporod, a da li je ova knji-ga preporod i zašto vrijeme koristi pišući, a ne pijući kafe, pitali smo nju, studenticu novinarstva na Univerzitetu Džemal Bije-dić u Mostaru:Imala sam težak život, velike gubitke, a po prirodi sam osoba koju teško ko razumije u maloj sredini u kojoj sam ja živjela, jer imam svoj fazon. Liječenje i smiraj svoje duše na-lazila sam u pisanju. U drugim ljudima sam vidjela ono što drugi nisu. Ja kažem, jedno-stavno se rodiš sa tim, ili jesi ili nisi. Umjet-

Dijanin život je postao i tema dokumentar-nog projekta Dane Budisavljević i Miljen-ke Čogelje - Dijanina lista, koji je osvojio glavnu nagradu EAVE European Producers Workshop i među 129 prijavljenih projeka-ta odabran za najbolji na koprodukcijskom forumu When East Meets West u Trstu.Knjiga je istovremeno i bespoštedna kriti-ka upućena onima koji su jedan veliki ljud-ski podvig svjesno gurnuli u zaborav. Studentkinja Kristina Rendić je nedavno pročitala ovu knjigu, pa sam je pitala da nam otkrije par korisnih informacija.Koje istorijske činjenice saznajemo iz ove knjige?Ono što je najbitnije istaći je da je velika humanistkinja Dijana Budisavljević za vri-jeme Drugog svjetskog rata učinila mnogo značajnih djela rizikujući svoj život. Zahvaljujući svom austrijskom porijeklu, vezama i poznanstvu sa njemačkim ofici-rom fon Kocijanom, uspjela je da oslobodi ogroman broj djece. Ova plemenita žena okupila je sestre Crve-nog križa Hrvatske, doktore i drugo zdrav-stveno osoblje, kao i veći broj uglednih pojedinaca iz raznih oblasti života. Žene su šile košuljice, zarubljivale pelene, pomaga-le danju i noću u njegovanju djece. Ne tre-ba zaboraviti da se radi o Zagrebu tokom 1941, 1942. i 1943. godine.Kakav je tvoj utisak dok si čitala ovu knjigu i da li bi je preporučila i drugima da pro-čitaju?Knjiga mi se veoma dopala i mislim da bi se ljudi trebali informisati o ovoj velikoj humanistkinji, Dijani Budisavljević, čija su djela ostala u sjenci. O njoj i o njenim zaslugama se tek skoro počelo pisati, učinila je mnogo humanitar-nih djela i preporučila bih svima da proči-taju ovu knjigu.|

ajna: dobRo jUtRo, Živote! Život: dobRodošla.

34 preventeen

nost se teško uči. I uvijek kažem kako imam sebe jednu i ne bih da nestanem u beskraj tuđih života. Želim živjeti i kada mog fizičkog lika ne bude. Kako to uspjeti ako nemaš ne-što iza sebe. A ja nemam ništa drugo osim pisanja, papira i olovke. Eto, ljubav prema pisanju i želja za nastankom ovog djela po-tiče odatle. Iz mog ranog djetinjstva. Ja sam i dalje dijete u srcu — odgovara Nermana, dodajući: Ova knjiga danas predstavlja moje novo rođenje. Jer, kako ona živi, od 5. 3. 2016. tada i ja kažem da sam ponovno rođena. Knjiga je posvećena mojoj rahme-tli nani. Ona je bila moj pokretač. Ono što je ona bila, ja sam naslijedila. Ostavila mi je sebe, u prenesenom značenju, i ja živim sebe kroz nju. Ali općenito neka bude jedan od dokaza kako sam krenula putem kojim želim. Dokaz ljudima koje cijenim, poštujem i volim.Roman odrastanja ili roman o odrastanju Za sebe kaže da nije pretjerano emotiv-na, zbog boli koja ju je posjećivala u dje-tinjstvu, a kaže, možda je to zbog toga što umjetnici osjete svu bol svijeta. Ja se slažem s tom konstatacijom jer vidimo na neki drugačiji način ljude i dešavanja. Dobro jutro, živote - je prikaz jedne životne

priče, djevojčice koja nije imala mnogo iz-bora u svom životu a ipak je na kraju iznašla snagu i način da se odupre pozorištu lutaka i cijele porodice kako bi sama kreirala svoj život. Roman o odrastanju ili roman odra-stanja. Nastao je u godinu dana. Kada sam inspiraciju pronalazila u nesrećama tuđih života i suosjećala se sa njima pisanjem. Drugačije sve publiciramo. Roman govori o buđenju novog života djevojčice. Željela sam da ovaj roman nekada nekom posluži kao dobra poruka. Jer, može se mnogo toga izvući kao poenta. Ono najbitnije meni jeste poenta života. Srž postojanja i uopće našeg boravka na ovom svijetu. Naravno, kao pot-pora ljudima koji trpe nešto u svom životu. Htjela bi hda vide kako nisu sami i kako uvijek ima rješenje za sve. Samo moraju gledati s nadom u bolje jer tada će vidjeti rješenja.Kaže da joj je poslije smrti nane, majčina podrška dala utjehu da nastavi ploviti mo-rem zvanim život. A kako kroz život plovi Ajna, glavna junakinja romana Dobro jutro živote, saznat ćete samo ako pročitate ro-man, čiju su recenziju potpisale Jasmila Talić-Kujundžić i Amina Uzunalić. Knjiga o zelenookoj djevojčici registrirana je i u nacionalnoj biblioteci, te možda, jednog dana bude obavezno školsko štivo.|

Nermana Suša

35preventeen

MILICA ČAJEVIć, FILOZOFSKI FA-

KULTET PALE, KINESKI I EN-GLESKI JEZIK

FOTO: MILICA ČAJEVIć

Prije ulaska u sami logor, prije

prolaska kroz glavnu kapiju, imali smo podužu, ugodnu šetnju. Na čelu je bio naš vodič, simpatična nasmi-jana djevojka, koja je neobavezno razgova-rala sa nama, pitala nas odakle smo i kako nam se čini Berlin. Bio je to veoma sunčan dan. Bili smo okruženi prirodom, zelenilom, mirisom lišća i cvrkutom ptica. Približavali smo se glavnoj kapiji. Ispred nje je dosta klupa, drveća, i sve je izgledalo poput nekog odmarališta, ironije li. Izgledao je to kao sa-svim običan dan, sve dok nismo prošli kroz kapiju, i tada je naše čavrljanje prestalo i naša djevojka vodič se uozbiljila.

U PoSjeti logoRU

Arbeit macht frei, ili u prevodu Rad oslobađa je natpis često viđan u nacističkim logori-ma. Natpis je služio da bi davao lažnu nadu zatvorenicima da će biti oslobođeni ako budu vrijedno radili. Naravno, to skoro da se i nije dešavalo. Rijetko ko bi izašao živ iz ovog utvrđenja.

Zatvorenička uniforma, napravljena od najgrubljeg i najjeftinijeg materijala. Zatvo-renici nisu imali drugog izbora, nosili bi tu istu uniformu i ljeti i zimi. I ništa drugo preko toga. Takođe, na slici se vide dva trokutića, jedan žuti i jedan crveni. Ti trokutići su se prišivali na odjeću i označavali su hijerar-hiju zatvorenika. Poznatiji su kao „bedževi srama“. Na vrhu su bili osuđeni kriminalci (zeleni trokut), a zatim komunisti (crveni trokut), homoseksualci (rozi trokut), Jehovi-ni svjedoci (ljubičasti trokut), i na kraju Je-vreji (žuti trokut).

Zatvorenička uniforma

Arbeit macht frei

Sachsenhausen je bio nacistički koncentraci-oni logor pored gradića Oranienburga, nado-mak Berlina. U samom početku bio je logor u koji su dovođeni politički protivnici nacista, a kasnije i homoseksualci, osobe ometene u razvoju, Jevreji, Romi, Poljaci, Rusi itd.

36 preventeen

Kada bi neki zatvorenik prešao ovu bijelu liniju, koračajući prema znaku, ubrzo bi bio upucan od strane čuvara sa tornjeva. Neki su prestupali jer su time bili bliži zidu iza kog je sloboda, a neki su prelazili liniju iz samo-ubilačkih namjera – znali su da će biti ubi-jeni, i da će to biti kraj njihovim mukama. Ali, ako bi slučajno čuvar bio zauzet nečim drugim, zatvorenik bi u pokušaju bjekstva naišao na bodljikavu žicu. Ako bi uspio nju da pređe, čekala ga je dosta viša žica, is-punjena elektricitetom. Ako bi zatvorenik nekim čudom i to preživio, između te žice i krajnjeg zida, triput višeg od njega samog, prolazili su nadzornici sa bijesnim psima. Ako bi zatvorenik nekako uspio preći i taj zid, ubrzo bi bio ubijen ili vraćen u logor od strane običnih građana, koji su, zahvaljujući uspješnoj nacističkoj propagandi smatrali zatvorenike logora najvećim zlom.

Mjesto na koje bi čuvari zvali određene za-tvorenike, pod raznim izgovorima, da po-mognu sa nečim i slično, a umjesto toga bi ih strijeljali.

Spomenik posvećen sovjetskim vojnicima. Ovo su slike vojnika korištene u nacističkoj propagandi, na kojima su vojnici Sovjetskog Saveza predstavljani kao čudovišta i „niža rasa“. Dugo vremena sam stajala posmatra-jući ove slike. I sve što sam vidjela su tužna i izmučena lica, a ne lica čudovišta. Neka lica na slikama su čak dječija. Nažalost, ta loša propaganda je uspijevala u svojoj zamisli.A na zemljištu na kojem su slike su nekada postojale barake. Tu su dovođeni sovjetski vojnici koji su bili ratni zarobljenici, i dolazili su na pregled i da se izmjere. Ali kada bi stali pored daske koja je mjerila njihovu visinu, bili su tačno na pravom mjestu, i neko iz sobe pored bi ih upucao u potiljak kroz ru-picu na zidu.

Bijela linija “spasa”

Spomenik sovjetskim vojnicima

Mjesto gdje su strijeljali zatvorenike

“Ljudske peći”

37preventeen

Nacisti su mnoge zatvorenike ovog logora koristili kao pokusne kuniće u raznim ek-sperimentima. Ukoliko bi eksperiment bio uspješan, njegov rezultat bi bio korišten u većim logorima, kao što je Aušvic. Jedan od primjera bile su sobe u koje su zatvorenici bili pozivani na doktorski pregled, a umjesto doktora u prostoriju bi ušao neki otrovni gas. Rijetko koji zatvorenik bi preživio ovakve ek-sperimente, i njihova tijela su spaljivana u „ljudskim pećima“ prikazanim na slici.

JASMILA TALIć-KUJUNDŽIć, MA PSIHOLOGIJE, SARAJEVO

Vrijeme je za-blude, nezna-nja, lutanja. Tame. Tapkanja u mjestu, izme-đu kazne i nagra-de. Zarobljenosti na površini mora znanja, u iluziji saznanja. Toliko smo samodopadni. Samoljubivi. Egocentrični. Razmećemo se intelektom. Racijem. Ali, šta je saznanje bez bržeg otkucaja srca? Bez suze? Bez koljena, čela i dlano-va koji miluju tlo u želji za Blizinom Istine? Savijanja kičmenih pršljenova, stajanja? Izgovaranja riječi El-Batina, Skrivenog? Osjećaja jasnoće Jasnoga, Ez-Zahira? Do-bili smo Uputu i Radost. Svjetlost. I počelo je u pećini Hira. U vrijeme istog ovakvog džahilijjeta. Iste nesreće. Istih zabluda. Po-slanik s.a.v.s. usudio se biti sam. Usudio se promišljati. Dovoditi u pitanje nametnuto. Dovoditi u pitanje sve laži i zablude. I re-čeno mu je: Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Či-taj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna. (Kur’an, sura El-Alek, 1−5) U susretu sa silinom ovakvog otkrića, sa-znanja, on drhti, pokriva se. Potom dugo ostaje bez ičega. Bez vijesti. Bez radosti. Strahuje i očajava, da li je iznevjerio Gos-podara. Ali ovo vrijeme tišine vrijeme je ra-sta. Sazrijevanja. Pripreme. Za sve ono što će uslijediti. Borbe sa neprijateljima, gu-bitka voljene Hatidže r.a., gubitka voljene

voljeti. miSliti. PoStojati: UČiniti HidŽRU

Spomenik svim žrtvama logora

Nisu svi bili te „sreće“ da umru od jednog metka. Ne, mnogi su umirali od promrzlina, neuhranjenosti i raznih bolesti. Ovo je spo-menik posvećen svim žrtvama ovog logora. Oko dva sata smo proveli unutar logora sa svojim vodičem. U tišini smo išli za njom i slušali. I zamišljali. Bilo je to prostranstvo raznih sumornih zgrada i mjesta, i sve su nosile svoje priče. Ni čitav Preventeen ne bi bio dovoljan da se sve one pomenu. To je za mene na početku bio sasvim obi-čan dan ali će mi zauvijek ostati urezan u sjećanju. Kroz kapiju smo prošli nasmijani i opušteni, a vratili smo se snuždeni i zgro-ženi nad time kakva su sve zla ljudi spremni da učine drugima. Barem ostatak tog dana lišće, drveće, zelenilo i ptice nisu više imali nikakvu čar.|

38 preventeen

djece, Ebu Taliba, ostavljanja doma i svega poznatog, hidžre. Pripreme za prihvaćanje poslanstva i Kadera, Božijeg određenja. Kontemplacija, osamljivanje, promišlja-nje, svjesnost o Jednom i Jedinom: prvi su koraci. Čitanje Knjige koja se čita, ali ne

pročita, jer se čita do življenja i kraja življe-nja − to vječni su koraci, koji su došli i do nas stoljećima poslije, zahvaljujući volje-nom Muhammedu a.s. i ashabima. Zato je hidžra u vrijeme našeg džahilijjeta i tame: razmišljati. Ne čini se teško. Bom-bardirani smo informacijama. Klikamo. Pratimo. Znamo. Ali od toliko širine ne idemo u dubinu. Zato je mnogo teže nego što mislimo. Teže je tražiti istinu iz ljubavi, iz tog srca koje brže kuca. Teže je napustiti plašt ega i samodopadnosti koji potječe od samog Iblisa: Ja sam bolji od njega, mene si stvorio od vatre, a njega si stvorio od zemlje. (Kur’an, sura El E’Araf, 12) Dok se vodimo tim našim „velikim“ Ja, živimo ne-ispunjeno. Za druge. Nevažno. Ne ostavlja-mo istinski trag, i ne dotičemo srca, jer ni-smo autentični. Nemamo stvaran kontakt jedni s drugima. Ali najvažnije: nemamo stvaran kontakt s Voljenim, El-Vedudom. Prvo trebamo umrijeti da bismo se ponovo rodili. Kao što je Poslanik a.s. rekao: Umri prije nego li ti smrt dođe. Umri, i ostavi sve što potječe iz samoljublja. Pohlepu, nepravdu, zlo. Voli istinski. Ne zbog nagrade. Ne zbog kazne. Traži istinu. Strpljivo. Ona nije uvijek očita. Nije uvijek ja-sna. Mnogo češće dobro i zlo su relativni. I to je ono što je Musa a.s. naučio od El-Hidra. Mogu li da te pratim – upita Musa – ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen? Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati – reče onaj – a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš? (Kur’an, sura El-Kehf, 66−68)I zato treba biti spreman na teškoće. Strah. Očaj. Ali ne odustajati. Jer, nama je lakše. Do-bili smo Opomenu, Uputu, Radost. Nekad će biti iskušenja. Nekad zbunjenosti u traganju. Ali nikad ne posustati u ovoj hidžri Ljubavi. Kao što je molila sufijska učiteljica Rabia al-Adawiyya: O Bože, ako Te obožavam iz straha od pakla, tada daj neka u paklu izgorim, ako Te obožavam radi nade u raj, onda mi ga ne daj. No ako Te obožavam zarad Tebe samoga, ne ustegni od mene Svoju vječnu krasotu!|

{ El-Batin – u islamu, jedno od Bo-žijih imena, znači „Skriveni“.

{ Ez-Zahir – jedno od Božijih ime-na, znači „Jasni“.

{ Džahillijet – od arapske riječi „džehl“ – „neznanje“ – vrijeme je lutanja, neznanja i zablude.

{ Skraćenice „a.s.“ i „s.a.v.s“ su skraćenice od „alejhi sellam“ i „sallallahu alejhi we sellem“, što znači donošenje salavata na Po-slanika.

{ Ashabi – prijatelji Poslanika, lju-di koji su vidjeli i čuli Poslanika, i prva generacija muslimana.

{ Riječ „hidžra“ od arapske riječi „hidžretun“ znači preseljenje, seoba i od glagola „hadžere“ – izaći, ostaviti; a smisao u sa-mom tekstu je iz hadisa Poslani-ka: „Najbolja je hidžra napustiti sve što je loše.“

39preventeen

ELMEDINA TIRIć, MAŠINSKI FA-

KULTET, SARA-JEVO

Moda se kroz historiju ra-zvijala u ra-

zličitim smje-rovima. Svako

razdoblje imalo je neki svoj pečat i

odrednice od kojih se baš i nije smjelo odudarati, osim naravno ako ste bili jako smjeli i odvažni. To je sasvim kontradiktorno današnjici kada je moda doživjela vrhunac demokratije. Počet ćemo od antičke Grčke i starog Egipta koji se smatraju jednim od začetnika mode. Egipćani su zbog velikih vrućina i suše no-sili laganu odjeću te su nastojali što više prekriti tijelo kako bi se zaštitili od sunca. Uglavnom su nosili odjeću u bijeloj boji, ili veoma svijetlim bojama. Žene su nosile duge haljine a muškarci kratke suknje − ta-kozvane kiltove.Moda antičke Grčke poznata je po jedno-stavnosti i otmjenosti te važi za jednu od najljepših. Antičke haljine, kakvu je nosila i boginja Afrodita, lepršave, prefinjene i ele-gantne, veoma su prepoznatljive, a modni dizajneri često u njima pronalaze inspira-ciju. Grci su, za razliku od Egipćana, voljeli boje, a naročito žutu. Baš kao stari Egipat i antička Grčka svako sljedeće razdoblje imala je svoja nepisana pravila po kojima se trebalo živjeti i odije-vati, a na ta pravila utjecalo je mnogo fak-tora kao što su ratovi, klima, vjerska opre-djeljenja, geografski položaj, itd. Dvadeseto stoljeće najbolji je pokazatelj promjena u modi, kada je ona iz decenije u deceniju mijenjala svoj oblik. Pa su tako, recimo, pedesete bile poznate po ženstve-

nim haljinama, elegantnim rukavicama i punim suknjama. Hlače su se nosile samo u kući i u neformalnim prilikama, za razliku od šezdesetih kada su hlače već postale veoma popularne i kada su se sve češće počele nositi i van kuće. Muškarci su pedesetih nosili poslovna i konzervativna odijela uglavnom u sivim bojama s dva ili tri dugmeta. Sve manje su nosili šešire a sve više vremena posvećivali frizuri, što je sasvim drugačije od dvadese-tih kada su šeširi bili neizostavni dio muške kombinacije kako u formalnim prilikama tako i u svakodnevnici.Sedamdesete su godine kada je kožna jakna doživjela vrhunac svoje popularno-sti. Džins je isplivao osamdesetih a kratke majice i farmerke s plitkim strukom deve-desetih.Sve se nekako posložilo do kraja dvadese-tog stoljeća. Danas su se stvari poprilično promijenile u svim segmentima društva, pa tako i u modi. Granice slobode pomje-rene su na najviši nivo. Nismo više ogra-

modni izboRi

40 preventeen

ničeni da nosimo ono što su nam neko razdoblje ili situacija nametnuli. Slobodni smo da nosimo punu suknju iz pedesetih s kariranom košuljom iz devedesetih. Slo-bodni smo da nosimo lepršavu antičku haljinu s kožnom jaknom iz sedamdese-tih i Dr. Martens čizmama iz devedesetih. Granice smo ostavili u nekim prošlim živo-tima. Kako da kažem... Raspustili smo se.I nakon svega nameće nam se nekoliko pi-tanja...Da li granice nekada znaju biti dobra stvar?Da li nam je sloboda koju danas imamo oduzela osjećaj za estetiku?Odvede li nas nekada takozvana demokra-tija u pogrešnom smjeru pa biramo ono za što ni sami nismo sigurni da je dobro? Ali eto biramo, jer imamo pravo da biramo...Odgovore na ova pitanja dao nam je po-znati bh. dizajner Arnel Vučić:Ako gledamo unazad na modu, vrlo lako možemo uočiti refleksije raznih supkultura u modnom svijetu, koje su definirale odre-đena razdoblja u modi, utjecaj punka, roc-ka, itd.Tako da su ta “nepisana” pravila vrlo jasna. Danas se moda svela na brzo konzumiranje iste, ogroman se kapital obrće u modnoj in-dustriji, i sve je kao na traci. Diskutabilno je u modi pričati o granicama, jer stalno čujemo moda je sloboda, moda nema granice. Što je zapravo općeprihvaće-na laž. U svakoj ozbiljnoj modi postoje odre-đene granice. Tako da velike firme u svome kodu imaju “granice”, npr. Chanel je uvijek classic, Versace je sexy, Armani je rock. Fan sam toga da se uvijek treba odre-diti mjera, odnosno granica nečega, i dizajner kao autor tu ima potpunu slo-bodu da je odredi, a da li će podbaciti ili uspjeti, to možemo vidjeti kada kolekcija bude gotova. Ili je dobra, ili je promašaj. Mislim da nam krajnje granice ipak pomažu da se održimo na nekom svom putu.|

EMINA SARAJLIć, MJEŠOVITA SREDNJA ŠKOLA NORDBAT 2, VAREŠ

F e m i n i z a m je pokret koji se zalaže za pra-va žena, tj. njihovu jednakost i ravnopravnost. Kroz historiju smo imali doba matrijarhata, koji bijaše u potpunosti iskorijenjen i zamijenjen apso-lutnim patrijarhatom. U patrijarhatu, muš-karci su imali svu moć i prevlast, a žene su imale uglavnom uloge domaćica. Obrazo-vanje, zapošljavanje, slobodna volja čak i za najmanje sitnice, tipa stila oblačenja ili samostalnog izlaženja u javnost... Sve im je bilo uskraćeno. Put ka ravnopravnostiKorak po korak, žene su počele praviti po-mak ka svojoj ravnopravnosti. Naravno, to nije bio jednostavan put. Ovisio je od prili-ka okoline u kojim su se nalazile žene koje su se borile za svoja prava.

feminizam?!

41preventeen

Talas se nije kretao snažno i nije, uglav-nom, išao daleko. Ipak, tu i tamo, kroz izvo-re nailazimo na žene koje su uspijevale. Sjetimo se kraljice Elizabete, koja je prvo-bitno bila politička zatvorenica, a dospjela je na tron Engleske. Vladala je samostalno ali vješto, bolje nego što su mnogi muškar-ci prije nje, mazala lice bijelim kremama umjesto klasične šminke i odudarala tim izgledom od žena u svojoj okolini, dava-la je prihode u dobrotvorne svrhe, bila je jako načitana (postoje izvori u kojima se tvrdi da je govorila čak 10 jezika), te nika-da nije našla partnera – udala se za svoju domovinu. Sjetimo se žena koje su glumile u Shakespeareovom pozorištu obučene u muškarce. Sjetimo se Susan B. Anthony, koja je lice američkog gvozdenog novca coin. Susan je prekršila pravilo izašavši na izbore, iako je bila žena. Kada su shvatili da nije muškarac, poslali su ju na sud, gdje je trebala biti osuđena na kratkotrajnu za-tvorsku kaznu bez uslovnog otpusta kao i svi drugi muškarci koji su izlazili na izbore a nisu ispunili uslove za glasanje. Međutim, budući da je Susan bila žena, sud je odlu-čio dati joj jednu relativno bijednu novča-nu kaznu i pustiti ju na slobodu. Susan je ovo odbila i tražila da odsluži zatvorsku kaznu kao i svaki drugi muškarac. Žene i politikaSjetimo se Clare Zetkin koja je zaslužna za proglašenje Dana žena, koji je prvobitno bio dan žena radnica. Aktivna političarka koja se zalagala za uvažavanje žena na rad-nim mjestima jednako koliko i muškaraca.Osim toga, zalagala se za mir u svijetu, dr-žeći govore tokom cijelog svog života. Sve je krenulo po planu i budućnost se smiješi-la. Međutim, što je više bilo javnih govora, to je više bilo i ekstremnih slučajeva. Savremeni feminizamDanas imamo različite vrste feminizma, različite interese i tok djelovanja, ali mo-derno društvo je sve te skupine u posljed-

njim godinama podijelilo na dvije velike: feminizam (svi oblici feminizma s mirnim protestima i borbom za ravnopravnost) i neofeminizam (ekstremni ili suludi pokre-ti). Devedeset posto žena koje se „samoini-cijativno bore za nešto“ u današnjici sebe nazivaju i feministkinjama iako njihovi in-teresi nemaju veze s feminizmom. Tu na-ilazimo na mnoge komplikacije, između ostalog činjenicu da time blate sve ostale žene koje se zaista zalažu za pozitivan is-hod. Surfajući po internetu, u posljednje vri-jeme sam nailazila na stvari koje su me u jednu ruku dobro nasmijale, a u drugu ostavile u šoku i nevjerici. Koledž Goshen, iz SAD-a, je potvrdio „silovanje pogledom“ kao nešto stvarno. „Silovanje pogledom“ bi značilo da niti jedan muškarac ne smije gledati više od 2 do 3 sekunde u neku žen-sku osobu, inače ju psihofizički vrijeđa i ta žena ga može tužiti na sudu pri čemu bi taj muškarac trebao pretrpjeti jednake poslje-dice kao i onaj koji je zaista dodirom nanio traume i bol. Naišla sam jednom prilikom i na skupinu žena koje zahtijevaju od države da se ulošci više ne naplaćuju, jer su neop-hodni, inače će početi da izlaze neurednih

42 preventeen

pantalona na ulicu, iako smo svi svjesni da su ulošci dio pribora za higijenu koji se uvijek naplaćuje, a čistoća tijela je stvar lične higijene, s čim država nema nikakve veze. Ove spomenute „gospođe“ su se de-klarirale kao feministkinje, i ove ideje kao feminističke, ali kakve ovo sve veze ima s ravnopravnošću žena? Dio pokreta feminizma je prešao u apso-lutnu luđačku želju za superiornošću i ter-min se počeo koristiti kao opravdavanje za svaki banalan protest jedne žene. Da li možemo ijedan ovakav potez, i njegov is-hod, uporediti s onim što je uradila Clara Zetkin? Mnogi ljudi žive u zabludi ne zna-jući šta je tačno feminizam, ko su njegovi pripadnici i za šta se on ustvari zalaže.

Koja je svrha feminizma danas?Realno postavljajući stvari, feminizam bi trebao biti pokret koji ide u korist i jedne i druge strane, ali u normalnim granicama, tj. da svako može izgledati i ponašati se kako hoće dokle god je to u okvirima osnovne etike, bontona i, najvažnije od svega, ne vri-jeđati nekoga drugog. Ideja je ta da bi žene trebale moći naći svoje mjesto u vojsci, u policiji, u teretani i na fudbalskom terenu, ukoliko imaju afiniteta za to, a da ih okolina ne osuđuje, a s druge strane, muškarci koji žele biti modni stilisti, šminkeri, frizeri ili ple-sači ne trebaju se osjećati kao da zbog toga gube svoju muškost. U svijetu nailazimo na dosta medijskog uticaja koji žene nadah-njuje na radikalne poteze a muškarce na to

43preventeen

da imaju krivu sliku o svemu, dok s druge strane u konzervativnijim sredinama naila-zimo na kulturnu, vjersku i historijsku kon-tinuiranu barijeru koja se prenosi s koljena na koljeno. Takav slučaj je i u našoj domovini, Bosni i Hercegovini, u kojoj je ženama omogu-ćeno zapošljavanje i obrazovanje koliko i muškarcima, međutim, sigurno bar treći-na žena je domaćica sa završenom samo osnovnom školom ili dijelom srednje ško-le. Za njihovo stanje nisu krive granice u zakonu, nego u njihovom vlastitom umu, u glasu u njihovoj glavi koji im govori da se one ne mogu dalje usavršavati, iako znaju da je to laž. One prate taj glas jer su odrasle u konzervativnoj sredini i nisu imale većih uzora od svojih majki, tetki, komšinica koje pomno slušaju svoje muževe i dane i dane provode samo u čišćenju i ispred šporeta, i za njih drugi svijet ne postoji.Riječi iz „prve ruke“Budući da se ne izjašnjavam kao članica pokreta feminizma nego samo „simpati-zerka“, takoreći, nekoliko komentara na ovu temu sam tražila i od Jovane Boljanić, mlade feministkinje, da mi malo bolje opi-še svoj život, poglede na taj pokret i kako je on nju promijenio. Za kraj, izdvajam dio razgovora s njom:Što se feminizma tiče, imamo raspon pro-grama kojima je cilj eliminirati svaki oblik diskriminacije nad ženama, bilo da je to samo zbog njihovog spola, bilo da je to zbog etničkog ili vjerskog izjašnjavanja, geograf-skog položaja i slično. Nakon maturiranja, imala sam priliku da putujem i shvatim ko-liko je moja edukacija bila slabija nego što je to u ostatku svijeta. Koliko krivim sistem, toliko krivim i sebe što nisam promijenila sredinu ili način. Na sreću, to sam kasnije nadoknadila, međutim, vjerujem da ima još propusta. Od malih nogu sam bila dru-gačija od drugih djevojčica u svojoj sredini, od porodice, drugara iz škole i slično. Nisam

bila niti drska, niti bezobrazna, niti nevaspi-tana, ali je uvijek postojalo ono „nešto“.

Odgovore na sva moja pitanja koji su mi bili potrebni pronašla sam upravo u feminizmu, i sada je feminizam za mene način života. Što se feminizma kao pokreta tiče, postoji više različitih oblika, ali najpoznatiji bi bili li-beralni feminizam i radikalni feminizam. Ni-sam radikalna ni u čemu, pa ni u izjedanju čokolade koju obožavam. Moj strah je da će se desiti neki preplet ili sukob između libe-ralnih i radikalnih feministkinja i da će to postati ispolitizirano, iskomercijalizirano. S obzirom na mnoge prepreke koje sam ima-la prilikom odrastanja, s edukacijom, okoli-nom, nepotpunom porodicom i slično, svoja rješenja sam našla upravo u liberalnom fe-minizmu. Iako sam ja još mlada i čeka me još mnogo i lijepih i manje lijepih trenutaka i događaja u životu, kroz feminizam se to ne-kako drugačije podnosi. Osjećam se življom i razgovorom liječim sve, nema kritiziranja ili osuđivanja, nema nekog samosažalijeva-nja i slično. Osjećam se slobodnom.

Feminizam je ono što ženama daje tu slobo-du da ne budu diskriminirane ni po kojem osnovu. Te diskriminacije se nekako same po sebi nameću još i prije samog rođenja, kada se sazna spol djeteta pa roditelji idu da kupuju plavu ili rozu majicu, lutkicu ili autić, te poslije kad dijete raste pa se samo pita „da li sam ja manje ženstvena ako obu-čem tatinu mušku košulju“ i slično. Što se tiče tih ekstremnih oblika feminizma, neri-jetko kao priloge na televiziji vidimo sulude proteste i performanse žena koje napadaju javne i vjerske institucije i na taj način se bore za svoja prava. Lično mislim da to nije neki njihov blam, nego blam nadležnih dr-žava i institucija koje su dopustile da se ta-kav bunt u njima probudi i koje su im dale prostor i vrijeme. Feminizam ne uništava ženu, nego ju uništava reklama na TV-u.|

44 preventeen

HARIS BAJRIć, MJE-ŠOVITA SREDNJA

ŠKOLA, ZAVIDO-VIćI

Ljudi često ne r a z m i š l j a j u puno o tome da

budućnost proi-zilazi iz raznih po-

slova kojima se ljudi bave. Dakle, neki poslovi

nisu obični životni poziv, nego nose veću odgovornost od prosječnog životnog pozi-va. Pa tako profesori u školama pripremaju mlade ljude za život, često ne razmišljajući da će im sudbina možda biti baš u njiho-vim rukama, da će ti „učenici“ sutra biti stubovi društva. Često se zapitam, izazvan ponašanjima profesora, da li se oni sjećaju koliko je njihova vrsta autoriteta važna za predstojeće izbore mladih ljudi kojima oni „upravljaju“. Sumirajući sve činjenice, po-stavlja se pitanje − da li odgoj nosimo od kuće ili ga stječemo kroz školovanje?Svjedoci smo da kvalitet sistema obrazo-vanja u našoj zemlji nije na zavidnom polo-žaju, pa često mladi perspektivni kadar na-pušta državu i svoje znanje implementira negdje izvan granica države. U razgovoru s jednim profesorom iz jedne srednje škole u Zavidovićima, dobili smo uglavnom kriti-ke na cjelokupni sistem obrazovanja.Svjedoci smo da se sistem obrazovanja kon-stantno izlaže kritikama, no napredak je skoro nevidljiv. Teško je raditi po pravilniku, a pripremiti veliku količinu ljudi za životne bitke. Lično smatram da se većina mojih kolega, kao i ja sam, trude da svoj posao rade maksimalno učinkovito − izdvaja naš sagovornik.Razgovarali smo i s Tarikom Čahtarevićem, učenikom četvrtog razreda Gimnazije Ri-zah Odžečkić, Zavidovići i on je u suštini

zadovoljan radom svojih profesora.Konkretno u mojoj školi profesori su mak-simalno posvećeni učenicima, često rade i vanredne satove, ako je to potrebno. Me-đutim od kolega iz drugih škola sam čuo da imaju problema s mlađim profesorima koji su, kako oni kažu, do diplome došli sumnji-vim putem, pa im sada često manjka zna-nja – kaže Tarik.Da li je nastavni kadar baš taj adut koji može popraviti sistem obrazovanja ili se mora ići na više pozicije – pitanje je koje se često „vrti“ kada je u fokusu tema kvalitet obrazovanja. Međutim, većina ljudi sma-tra da je zakon nedovoljno jasan, te da su potrebne izmjene zakona. Naravno, kao i u gotovo svakoj situaciji, tako i u slučaju nastavnog kadra, postoji i nekoliko pozitiv-nih primjera. Naime, postoje neki profesori koji pridaju dosta pažnje odgoju, bez obzi-ra što ih većina smatra da je to trebao radi-ti neko prije njih. Zatim postoje i profesori koji izlažu svoje slobodno vrijeme kako bi pomogli učenicima koji žele veće znanje, znanje koje se ne može steći kroz formalno obrazovanje.Najveći problem predstavlja činjenica da više od polovice nastavnog kadra samo is-punjava formalni dio kako bi zaradio platu, ne mareći o tome da baš on upravo odgaja svog budućeg vođu. Profesorski posao za-htijeva velika odricanja i osoba koja se bavi ovim poslom mora biti poprilično umjere-na i strpljiva. Velika rigoroznost i strogoća profesora može podstaknuti mržnju kod učenika prema cijeloj naučnoj oblasti, a ve-lika tolerancija dovodi do mišljenja da je to „nebitna“ oblast. Svaki profesor bi trebao sam sebe preispitati da li, zapravo, dovolj-no ulaže u „pripreme“ mladih građana. Za-pitajmo se da li je kadar koji odgaja mlade ljude dovoljno kompetentan, da li su svje-sni odgovornosti koju njihov život nosi, te da li se dovoljno trude kao što bi trebali...|

velika je to odgovoRnoSt

45preventeen

JASMILA TALIć-KUJUNDŽIć, MA PSIHOLOGIJE, SARAJEVO

Koliko često smo u prilici vidjeti sretna dje-čija lica? Oči koje govore: „Volim. Rastem. Učim. Biram.“? Razvoj odgovornosti i mo-gućnosti izbora počinju od „malih nogu“. Jedinstven projekat koji to omogućava jest i projekat Dnevni centar „Gnijezdo“ osmišljen od strane Udruženja Kriva rijeka, smješten u Solunu kod Olova. Za realizaci-ju projekta zaslužne su tri djevojke: Benisa Avdibašić, prof. razredne nastave, koordi-natorica u centru, Lejla Šehić, diplomirana socijalna radnica i koordinatorica za rad volontera, Amra Mešić, prof. bosanskog jezika i književnosti, koordinatorica aktiv-

nosti u dnevnom centru, s kojima smo i razgovarali, kako bi za Preventeen prenijele pozitivna iskustva svog rada s djecom, te samih početaka nastanka centra i daljnjeg razvoja.Kada i kako je nastao Dnevni centar?Dnevni centar Gnijezdo koji od početka septembra 2015. godine postoji u Solunu nastavak je dobre prakse koju je započela humanitarna organizacija World Vision u ljeto 2014. godine nakon poplava koje su zadesile i Olovo. Tri dječija kutka koja su osmišljena kao utočište za djecu od posljedica poplava bila su smještena u prostorije osnovnih

U gnijezdU zdRavog odRaStanja

škola u Olovu, Olovskim Lukama i Solunu i pokazali su se više nego dobar potez. Kroz igru, zabavu i razne zanimljive radionice djeca su sklonjena s ulice dok je trajalo saniranje posljedica od poplava kako bi stresne situacije koje su proživjeli što prije i lakše prevazišli. S prestankom rada dječijih kutaka koji su postojali godinu dana nakon poplava po-kazalo se da je potrebno nastaviti s ova-kvim načinom okupljanja djece, pogotovo one koja dolazi iz najudaljenijih dijelova općine kako bi popunili vrijeme do po-laska autobusa do njihovih domova ali i razvili njihove kreativne strane ličnosti, pomogli u rješavanju raznih dilema koje se javljaju kroz odrastanje.

46 preventeen

Projekat Dnevni centar Gnijezdo je od ove godine osmišljen od strane Udruženja gra-đana Kriva rijeka i prepoznat je od strane IN Fondacije iz Banje Luke i organizacije Kinderpostzegels iz Holandije i bit će finan-siran do septembra 2016. godine. Koji je osnovni cilj postojanja Dnevnog centra i ko su glavni korisnici?Osnovni cilj postojanja Dnevnog centra Gnijezdo je pružanje podrške djeci da odra-stu u zdrave i odgovorne osobe koje će biti aktivni članovi svojih zajednica.Koliko djece dnevno u prosjeku dolazi, i koje su glavne aktivnosti koje sprovodite s djecom?Dnevno dolazi u prosjeku 30 djece. Centar je otvoren za svu djecu osnovnoškolskog uzrasta, pri čemu je potrebna pismena saglasnost njihovih roditelja za boravak u Dnevnom centru Gnijezdo.

Prednost imaju djeca kojima je potrebnija pomoć pri učenju, usvajanju školskog gra-diva i izradi domaćih zadaća. Kroz razne edukativne i zabavne aktivnosti u Gnijezdu postiže se dodatna socijalizacija djece. Pored navedenog, djeci se pruža moguć-nost i podrška da odrastu u zdrave i od-govorne osobe koje će biti aktivni članovi svojih zajednica. Osim toga, djecu jednom sedmično posje-ćuje i psiholog s kojim vode zanimljive gru-pne i individualne razgovore, te medicinska sestra koja ih, kroz razgovore prilagođene njihovom uzrastu, upućuje u znanja o pra-vilnom održavanju opće i lične higijene, zdravoj ishrani, zdravom životu i slično.Kako se osjećaju djeca tokom boravka u centru?Djeca su zadovoljna boravkom u centru, rado dolaze, neki ga smatraju svojim dru-gim domom, kako smo i nazvali projekat. U centru svakodnevno možemo vidjeti radost, sreću i dječiji osmijeh. Roditelji su također zadovoljni boravkom njihove dje-ce u centru.Djeca su toliko sretna i zadovoljna ovdje da je jedna djevojčica čak pitala: Kada ćemo mi noćiti u centru?Da li postoji neko posebno postignuće koje ste ostvarili u svom radu?Većina djece je usvojila higijenske navike, rado dolaze, rado se druže, učestvuju u aktivnostima, iznose svoja mišljenja i pri-jedloge. Koliko je doista boravak djece urodio plo-dom, možemo vidjeti i u mladoj pjesničkoj

47preventeen

duši, trinaestogodišnjem Kadiru Kopiću, koji je samo za Preventeen napisao dvije pjesme, koje možete vidjeti u nastavku. Kadir je učenik škole Hasan Kikić u Solunu, i vrlo inspirativno nam je poručio da ima veliku svesku čitavu ispisanu pjesmama: njegove ideje su neiscrpne! Dječijem centru u Solunu, Kadiru, i svoj djeci Svijeta, želimo da pronađu vlastite Izbore u životu, svoje Želje i Snove, i da ih žive, kroz odgovoran pristup sebi i svijetu u kojem žive.|

Časopis PreventeenOn je za tinejdžere i one malo mlađe.

Od čitanja Preventeena nema ništa slađe.

Kada ga čitam, meni je drago. Ovaj je časopis

pravo malo blago.

U njemu ima svega, pedantnost i kultura.

Čitati Preventeen je prava avantura.

Kadir Kopić

Moj gradIma jedan grad

u kojem ja živim i tom gradu ja se iskreno divim.

Taj mali grad budućnost je moja

a gradova ima, ne zna im se broja.

Danju vidiš nasmijane ljude, noću na nebu svijetle zvijezde.

U moj grad svi dolaze, tu se čak i ptice gnijezde.

Uvečer kad se vraćaš kući pogledaj svjetla moga grada,

vidjet ćeš fontane, pekare i rijeke i mnogo divnih šarenih zgrada.

Kadir Kopić

Kadir Kopić

48 preventeen

NERMANA SUŠA, FAKULTET HUMANISTIČ-KIH NAUKA, KOMUNIKOLOGIJA, MOSTAR

Historija Dubrovnika, prema legendama, počinje od trenutka kad su ga osnovale izbjeglice iz rimskog grada Epidauruma, današnjeg Cavtata. Na drugoj obali mor-skog rukavca, u podnožju brda nazvanog Srđ, prostirale su se bogate i guste hrasto-ve šume. Kako je hrast kod Slavena nazi-van dub, a hrastova šuma Dubrava, nastao je slavenski naziv Dubrovnik.Klima nas je povukla u Dubrovnik kako bi-smo pobjegli iz maglovite BiH i uživali u ljepotama mora, Straduna, tvrđava i još mnogo drugih lijepih znamenitosti. Nešto naprosto ne mora biti poznato i atraktiv-no da bi bilo lijepo. Mi smo se zadržavali i u parkovima razgovarajući s ljudima. Imaju veoma lijep način izražavanja. To su ljudi koji poznaju i upražnjavaju kulturu. Znaju posjećivati i pozorišta, čitati knjige, slušati muziku. Oni su lovci na čudesa. Upravo je ovo naziv koji potiče od jedne pjesme du-brovačke mlade grupe Silente. Oni slažu ter-cu na tišinu i vole bez da se boje. Omiljeno dubrovačko šetalište i okupljali-šte, mjesto svih velikih pučkih svečanosti i procesija, Stradun, najšira i najljepša grad-ska ulica dijeli staru gradsku jezgru na sje-verni i južni dio i glavna je trgovačka arterija stare dubrovačke jezgre. Stradun je bio jed-no od ljepših mjesta za dočekati Novu godi-nu, gdje je srce ostavila upravo spomenuta grupa, Silente.Upitaše me naši Bosanci jesam li zaljublje-na? Rekoh im kako ne prođe niti jedan dan a da se ja ponovno ne zaljubim u nešto

meni simpatično. Svaki novi dan nosi po-sebne stvari, događaje, ljude i njihove oso-bine u koje moramo da se zaljubimo. Ove zime sam se htjela zaljubiti u njegove oči, ali prevariše me prve zimske zrake sunca što obasjaše Stradun, more i ostaviše trag u meni. Zaljubih se u onu koja bijaše najsjaj-nija. Kad tamo neka starija gospođa sklanja rukama osmijeh a oči su joj sjale od ljubavi. Priđoh joj s kartom u rukama i zamolih je da mi objasni kako da dođem do novog dijela grada. Pojašnjavala mi je puteve do novog dijela, pokušavala se na karti snaći i samo se nasmijala u trenutku, rekavši: Lijep je novi dio Dubrovnika. Samo, večer pada a vjeruj mi da ne želiš propustiti Stradun obasjan noću. Znaš li da je Dubrovnik grad ljubavi?Odgovorila sam joj kako su sve moje dječije vizije grada ljubavi bile nekako u Parizu i Ve-neciji. U jednom trenutku Lucija mi se uči-nila kao osoba koja će mi moći reći i neku legendu o gradu, što me onako turistički zanimalo. Znate šta mi je rekla?Djevojče, mlada si da znaš koji je to grad ljubavi. Upamti, ne postoji nijedna legenda grada koja je zanimljivija od neke ljubavne priče. Ove zidine su divne. Grad bi bio pust bez njih, ali sve ove zidine ne znače ništa bez ljubavi u njima. A svaki je grad grad ljubavi. Moj grad ljubavi je Dubrovnik. Stradun.Sunce mi je pobjeglo negdje iza građevina i zidina a noć je spuštala svoju mrežu na klupu na koju smo sjele nas dvije. Okrenu-te prema moru, posmatrala je Lucija odsjaj svjetla koji je šarao talase mora. Djelovala je kao prava dama koju srećemo u filmovima 70-ih godina. Bež šešir, tamna haljina ispod

dUbRovaČka ljUbavna adReSa

49preventeen

koljena, neke lijepe nanulice i tamnosmeđa mala tašna. Imala je i velike okrugle naoča-le. Pustila sam je da priča svoju ljubavnu priču. Činilo se kao da godinama nikome to nije ispričala a da se zaželjela malo. Ja iona-ko ne bih imala ništa pametnije za činiti do gledati u more i uživati.Nastavljala je...Svaki grad je grad ljubavi. Morat ćeš to na-učiti. Ondje gdje staviš krunu svoje ljubavi. Mjesto čije zidine ne rastavljaju nego spaja-ju duše. Baš kao Stipana i mene tih godina. Volim gledati ka nebu, čini mi se kako samo u tom pogledu vidim mnogo, kako samo taj pogled ne nudi tugu... Jer je moj Stipan sada gore. Volim da sanjam. Da, volim sklopiti oči i snivati o... Ma o bilo čemu. Samo da je lijepo. Volim biti dio te čarolije... Ja volim čaroliju, a ona postoji. Mi smo se zaprosili tamo na Stradunu. I da nema tih uspomena, pitam se, bi li svijet imao o čemu da piše i priča? Ja ne bih, sigurno. Uspomene bole onoliko koli-ko su lijepe bile.Prisjećala se... Gledajući u more koje je vješto mutilo njene misli. Vraćalo ju je u prošlost, neku davnu prošlost... Sjetila se da je za života i za svoga postojanja samo jednom muškarcu obećala da će ga voljeti do kraja života. Da će do kraja života uvijek misliti na njega. I da, krenula je novim pu-tem, krenula je ka nečemu novome ali svaki put bi zastala, sjetivši se njega... Pomislila

bi svaki put šta li bi on na sve to rekao. To-liko godina je prošlo od toga, a ona i dalje kaže da je samo jednom voljela. Samo jednom je obećala i držala se čvrsto toga. Jednostavno, nije ostavio prostora da ga ne voli. Da ga se ne sjeća. I čekala bi nekog po-put njega na obroncima sjećanja, na nekog savršenog bi ju sjetio. Nekog ko više ne po-stoji. Postoji, ali... Negdje... Daleko od ovih granica koje su njoj dostupne.Mladi ste bili tada. Jeste li ikada pokušali sebi pružiti priliku za sreću?Tražila sam nekog sličnog njemu na obron-cima sjećanja, nekog ko ne postoji. Shvatih u trenu da se svi ljudi ovog svijeta razlikuju. A on? On je bio drugačiji i od samoga sebe, kamoli nekog trećeg.Ovo je priča o njima. Ovo je pripovijedanje o jednoj sudbini. Ispisano čežnjom na obron-cima sjećanja. Sjećanja, davnih uspomena. I koliko samo gradova ljubavi postoji. Koliko samo ljepote i boli. Jednom se voli. Hiljade i hiljade godina neće biti dovoljno da iska-žu onaj tren vječnosti kada se sretnu dvije osobe. Dubrovnik je smješten u zemlji koja zvijezde računa. Sve ljubavi nestaju, nekako višom silom bivaju rastavljene. A grad? On uvijek ostaje. Ostaje da pokazuje i preslikava godinama sretne ljude. Ostaje da pokazuje legende, priče, pjesme, događaje. Ostaje da bi i drugi živjeli.|

Autorka: Nermana Suša

50 preventeen

AMNA OKANOVIć, GIMNAZIJA LUKAVAC

Znate li šta je sunce? Bez sunca, barem u svijetu u kojem mi živimo i na planeti koju mi nazivamo domom, sve postaje ništa. Najmanji pomak negdje gore u beskonač-nosti zvanoj svemir i sve je kao da nikada ništa nije ni bilo. Da li je uopće potrebno objašnjavati?Vratit ću se na svoje početno pitanje. Znate li šta je sunce? Lukavčani dugo nisu znali. Nisu ni znali koliko dugo dok se ono jed-noga dana odjednom, iznenada, čak po-malo bezobrazno, usudilo pojaviti. Visoko na nebu, kao iz prkosa nama koji od silne žurbe, frke, strke nismo ni primijetili koliko dugo ga nema. Ali onda, pojavi se i natjera nas da pomislimo da meteorolozi možda nekada mogu biti u pravu. Sve to bi jedna ogromna promjena za nas. Za nas koji smo nekako s vremenom nau-čili snalaziti se u gradu s vidljivošću tačno

tolikom da jedva stignemo izbjeći sudar s prolaznikom koji nam ide ususret. Ta oso-ba često i ostane samo slučajni prolaznik, jer ko bi uspio prepoznati poznanika za-motanog u razne šalove i maske koji slu-že kao odbrana od udisanja potencijalnih bolesti. Te čestice koje udišemo, iako stranog sa-stava i djelovanja, nisu stranog porijekla. One bivaju svakodnevno oslobođene iz auspuha nebrojnih vozila, dimnjaka mno-gobrojnih kućanstava, triju velikih fabrika i nekolicine manjih, a u najnovije vrijeme, kao da nam nije bilo dovoljno, i postroje-nja za spaljivanje guma. Da li time prosto testiraju naše strpljenje, izdržljivost i otpornost tijela, ne znamo. Samo znamo da su za to što rade dobili zeleno svjetlo u vidu okolinske dozvole za pogone i postrojenja za reciklažu rabljenih guma od Federalnog ministarstva okoliša i

ne jednog RUŽnog oblaČnog dana

51preventeen

DINO ŽIVOJEVIć, ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET, SARA-JEVO

Postoji li način da se nekome s drugog govor-nog područja adekvatno obja-sni značenje riječi „sirotinja“? Vjero-vatno bi bila greška definirati taj pojam samo kao dio društva koji oskudijeva finansijskim sredstvima. Google daje jednostavno objaš-njenje sirotinje kao state of being poor. Ruku na srce, tačna definicija, al’ upitno je koliko opširna i temeljita. Možda čak i uvredljivo za jedan društveni sloj, fenomen, kao što je sirotinja davati tako površan odgovor. U posljednje vrijeme je Bog vjerovatno ma-nje zauzet po pitanju zahtjeva stanovništva iz naše države, jer evo već mjesecima ljudi isključivo i intenzivno traže oprost od Fadi-la Novalića, predsjednika Vlade Federacije BiH. Svima je manje-više poznata ta priča od koje je napravljen internet hit, koja je do-sad već i poprilično zastarjela. Priča o tome kako je predsjednik Fadil verbalno udario po sirotinji, optužujući je vjerovatno za postoja-nje. Elem, iako je teško razgraničiti ko sve to spada pod sirotinju, ova dešavanja uvrije-dila su većinu stanovništva. Očito sirotinja obuhvaća mnogo više od ljudi koji se nalaze u apsolutnom siromaštvu, prosjaka koji na ulicama mole za koju marku. Lekcija iz soci-ologije u srednjoj školi kaže da se siromaš-

turizma i, naravno, lični profit. Zbog toga, ne možemo se ne zapitati kako je moguće da u ovako malom gradu koji je već dovolj-no zagađen i u kojem vlada alarmantno stanje, može biti dozvoljeno spaljivanje guma? Među građanima se šuška da se koriste metodama kao što je postavljanje mjerača zagađenosti na Ozrenu, koji pokažu broj-ku koja odgovara gotovo savršeno čistom zraku. Kako ne bismo u potpunosti izgubili povjerenje u nadležne, moramo da vjeru-jemo da su ovo samo puke čaršijske šale i nagađanja, kao što ćemo vjerovati i moliti se višim silama da neće dozvoliti izgradnju deponije za odlaganje šljake površine 110 hektara u neposrednoj blizini ovoga grada. Na ovu ideju je došla Elektroprivreda BiH, a trenutno čekamo da vidimo da li će biti sprovedena u djelo.No, šta drugo očekivati od grada kojeg krasi epitet „industrijski“? Međutim, s tom titulom, kako je i očekivati, dolaze određe-ne posljedice. Jedna je ugroženo zdravlje gotovo svih stanovnika. I tu nastupa dio u kojem se stanovništvo ne može složiti i ra-zjedinjuje se na dva dijela. Na dio koji se bori protiv daljnjeg zagađe-nja, traži ugradnju filtera i, kako kažu, osi-guravanje normalne budućnosti generaci-jama koje dolaze. Drugi pak tvrde da budućnosti nema ako nema hljeba koji će se jesti, a upravo to jednoj četveročlanoj porodici ove fabrike osiguravaju. Stoga, kada se organiziraše protesti, u strahu od gubitka posla i, narav-no, dragocjenog parčeta hljeba, oni stado-še strogo protiv njih. Baš kao što su jedni odlučili da izađu, drugi su odlučili zanema-riti proteste. Da li su time protestirali protiv samih sebe, ne možemo znati. Jedno je sigurno, onako kako većina bude birala, takvo nas sutra čeka. Možda nas i sutra čeka sunce, a mož-da nećemo moći razlikovati dan od noći.|

SiRotinjo, i dRŽavi Si teška

52 PReventeen

TARIK KOVAČ, GRAĐEVINSKI FAKULTET, SARAJEVO

Jedna od n a j l j e p š i h stvari u sva-k o d n e v n o m otkrivanju novih informacija jeste otkrivanje nepozna-tog o poznatome. Vjerovatno ti nije prvi put da držiš Preventeen u rukama i uživaš u člancima koje pišu tvoji vršnjaci, ali možda jeste prvi put da čuješ nešto više o Udru-ženju za prevenciju ovisnosti NARKO-NE, koje se pobrinulo da sad čitaš ovaj kreativ-ni i informativni svezak formata B5.Teško je rad našeg udruženja sažeti u je-dan tekst, ali o onome što bi tebi moglo biti najzanimljivije, za ovaj broj, razgovarao sam s Amirom Hasanovićem, izvršnim di-rektorom Udruženja NARKO-NE, koji nam je za ovaj broj predstavio Udruženje i aktiv-nosti, ali s neizostavnim osvrtom na glavni stub naše organizacije – naše volontere i volonterke.Tri dobra razloga zašto vrijedi volontirati u projektima NARKO-NE-a? Volonterski rad je bitan element solidarno-sti i humanitarne odgovornosti u današ-njem društvu. Volonterizam nije samo po-moć za druge, već i prilika za vlastiti razvoj. Vođeno ovim principima, Udruženje NAR-KO-NE osposobljava srednjoškolce/ke i studente/ice iz cijele BiH, te ih podržava da kroz volonterski rad u svojim lokalnim zajednicama utiču na smanjenje rizika ovi-snosti i promoviraju zdrave životne stilove. Najvažniji dio podrške u razvoju volonter-skog rada je edukacija samih volontera/ki,

tvo može podijeliti u dvije grupe: apsolutno i relativno siromaštvo. Dok se apsolutno siromaštvo definira kao: „nivo prihoda ili potrošnje porodica i pojedinaca ispod de-finiranog minimuma životnih potreba kao što su hrana, odjeća, obuća, stanovanje, gri-janje i sl.“, relativno siromaštvo bilo bi: “mi-nimum prihvatljivog standarda života u jed-nom društvu”, što bi značilo da bez obzira na apsolutne potrebe ljudi se mogu smatra-ti siromašnim ako je njihov životni standard znatno niži od standarda društva. Relativno siromaštvo, relativna sirotinja, očito pola-ko guta mitsko biće, koje je za naše novije generacije samo urbana legenda, kojega se većina starijih sa sjetom sjeća a zove se „srednja klasa“. Srednja klasa, po mnogima neophodan društveni sloj za svaku državu, u tamnom vilajetu od naše zemlje polako pot-pada pod sirotinju u odnosu na bogatunske slojeve, po definiciji relativnog siromaštva. Sirotinja stoga predstavlja možda i najbitniji stub u jednom društvu kao što je naše, jer to je naime velika masa ljudi koja zapravo radi osam sati dnevno u firmama i na taj način privređuje. To je izvršni organ sistema koji je zaslužan za krajnji produkt, dobit koju omogućava onoj preostaloj skupini lagodan život, daleko od bilo kojeg oblika siromaš-tva. Sirotinja pored toga ima još jednu do-sta povoljnu osobinu da se zadovolji malim stvarima, pa ju je lako držati pod kontrolom. Kada se to iskombinira i s onom da sirotinja veoma lako zaboravlja loše stvari i neprav-de koje su joj nanesene, imamo dobitnu kombinaciju za vremenski neograničen mo-nopol u tamnom vilajetu od naše zemlje. Pored svega toga što je drsko, i poprilično je glupo i nezahvalno pljuvati po takvom druš-tvenom sloju bez kojeg ni oni ne bi postojali u ovom obliku, niti bi uživali povlastice koje uživaju sada. Ali opet se vraćamo na onu bezuslovnu osobinu sirotinje da zaboravlja nepravde, što vjerovatno u najvećem dijelu daje slobodu liderima za ovakve postupke. Kada se sve navedeno uzme u obzir, lako se da zaključiti da je state of being poor zaista površna i uvredljiva definicija za jedan ova-kav društveni fenomen.|

meanWHile in naRko-ne

53PReventeen

s fokusom na samorefleksivno i samoor-ganizirano učenje koje cilja na razvoj soci-jalnih kompetencija te ključnih vještina za rad s djecom i vršnjacima/kinjama. Volonteri i volonterke jedni druge po-državaju u lokalnim aktivnostima i time značajno doprinose općem dobru, ali i međusobnoj povezanosti, koje rezultiraju novim prijateljstvima i lijepim zajedničkim iskustvima.Šta jedan NARKO-NE volonter/ka može dobiti unutar Udruženja NARKO-NE osim volontiranja u projektima? Savjetovanje? Stručno usavršavanje? Priliku za volonti-ranje u inostranstvu? Putovanje?Pored uvodnih obuka/edukacija, volonte-ri/ke uživaju kontinuiranu podršku u razvo-ju kompetencija za uspješan angažman na projektu. Svi volonteri/ke NARKO-NE-a koji su najmanje jednu godinu uključeni u re-

meanWHile in naRko-ne alizaciju projekata dobijaju certifikat koji potvrđuje aktivnosti i zadatke izvršene od strane volontera/ki.Dodatno, ovim oblicima priznanja volon-terskog angažmana, NARKO-NE omogu-ćava volonterima razmjenu iskustava, te dodatne edukacije u BiH i inostranstvu, putovanja, izlete, te pozivnice za posebne događaje (proslave i ceremonije).

U skladu s mogućnostima jednom volon-teru/ki u toku godine nakon uspješnog za-vršetka studija u oblastima humanističkih nauka omogućavamo obavljanje priprav-ničkog staža i pružanje podrške stručnog usavršavanja.Na međunarodnom nivou Udruženje NAR-KO-NE je od 2014. godine akreditirana or-ganizacija za slanje i primanje volontera u okviru Europskog volonterskog servisa (EVS), jedne od komponenata ERASMUS + programa. Učešćem u ovom programu omoguća-vamo mladima iz BiH veću mobilnost, te priliku za stjecanjem volonterskog iskustva u jednoj od organizacija unutar zemalja EU-a, uključujući i zemlje koje imaju sta-tus kandidata. Do sada su dvije volonter-ke završile svoj jednogodišnji angažman u

54 preventeen

na, te internet i kockanje/klađenje trenut-no najzastupljenije ovisnosti među popu-lacijom mladih u BiH.U skladu s ovim, u 2016. godini se spro-vodi obimnije istraživanje o uzrocima ali i stavovima mladih po pitanju najučesta-lijih identificiranih ovisnosti. Istraživanje će obuhvatiti 15 općina Federacije BiH, na ukupnom uzorku od 1500 mladih uzrasta od 13 do 17 godina. Cilj je dobiti kvalitetniji uvid u stanje i sta-vove mladih o ovisničkim i rizičnim pona-šanjima (internet, kockanje/klađenje, pu-šenje, alkohol i marihuana), te na osnovu njih donijeti set preporuka i prijedloga za poboljšanje postojećih i kreiranje novih preventivnih mjera primarne prevencije ovisnosti.

partnerskim organizacijama u Švedskoj i Njemačkoj, a dvije volonterke od oktobra prošle godine borave u Njemačkoj na jed-nogodišnjem angažmanu.Gdje sve NARKO-NE vidi priliku da izbavi mlade iz rizične sredine i koja su to naj-rizičnija ponašanja i pojave koje vode ka modernim ovisnostima?U posljednjih 14 godina, koliko djelujemo, pokušavamo staviti fokus na manje sredi-ne i zajednice, gdje su mogućnosti za mla-de u slobodno vrijeme dosta skromnije nego u većim, urbanim sredinama. Nedostatak kvalitetnog sadržaja u slobod-nom vremenu je jedan od glavnih razloga upuštanja mladih u svijet ovisnosti. Rezultati provedenog internog upitnika s oko 600 srednjoškolaca/ki u 2014. godini pokazuju da su alkohol, pušenje, marihua- Šta je Udruženje NARKO-NE napravilo

u 2015. godini, za razliku od prethodnih godina?U 2015. godini smo pored daljnjeg razvoja kvaliteta mjera u direktnom radu s korisni-cima (djeca i mladi) fokus stavili na širenje iskustva i znanja prevencije ovisnosti na druge organizacije i institucije u BiH. Kroz projekat JUPPO, 16 predstavnika/ica iz 14 vladinih i nevladinih organizacija usvajaju osnovne kompetencije iz oblasti primar-ne prevencije ovisnosti koje primjenjuju u direktnom radu s djecom i mladima, čime NARKO-NE direktno doprinosi povećanju

55preventeen

spektra aktivnosti i obuhvaćenosti djece i mladih preventivnim mjerama na područ-ju cijele BiH. Cilj nam je zajedno s partnerskim organi-zacijama raditi na zagovaranju uključiva-nja oblasti prevencije ovisnosti u sistem, te stvoriti okvir za izgradnju stručnog institu-ta za prevenciju ovisnosti u BiH.Najveći izazov u 2016. godini?Jedan od izazova je organizacija završne konferencije na JUPPO projektu u sep-tembru, koja bi trebala omogućiti dijalog mladih s političkim liderima, s ciljem uspo-stavljanja mehanizma koordinacije izme-đu kreatora politike i NVO-a, koji se bave prevencijom ovisnosti u direktnom radu s mladima. Na ovom događaju će i premijerno biti predstavljena web stranica www.preven-

cija.ba koja bi trebala ponuditi spektar stručnih i aktueliziranih informacija o kon-ceptima prevencije ovisnosti, te podržati interaktivnu razmjenu informacija o aktiv-nostima svih pojedinaca i organizacija na polju prevencije ovisnosti i unaprjeđenja zdravlja.NARKO-NE je dobitnik plakete Trening centra SHL House Sarajevo za saradnju pri organizaciji programa neformalnog obrazovanja za mlade u BIH. U kojim kru-govima je rad NARKO-NE-a najcjenjeniji i najprepoznatljiviji?NARKO-NE se trudi i pokušava uspostaviti saradnju sa svim relevantnim organizaci-jama i institucijama koje rade s djecom i

mladima i koje smatraju da je preventivni rad vrlo važan segment u procesima odra-stanja djece i mladih. Ono što je karakteristično za našu organi-zaciju jeste činjenica da jako puno ulaže-mo u sam kvalitet mjera i pristupa u radu s ciljnim grupama, što je prepoznato prije svega od strane naših volontera/ki pa i od strane institucija socijalne zaštite s kojima u partnerstvu realiziramo naše projekte.U prošloj godini ta prepoznatljivost se proširila i na nivo državnih ministarstava, što svakako daje dodatnu motivaciju ali i obavezu za kontinuiranim unaprjeđenjem rada na polju prevencije ovisnosti.|

Odluke koje moramo donijeti u ovim godinama nisu uvijek jednostavne i ponekad sami ne nalazimo rješenje. A onda još kad naiđemo na nerazumijeva-nje odraslih, ali i svojih vršnjaka, to je prava muka. Postavljaju se sve vrste pitanja. Od malih, kao što su kombinacije za izlazak, do odabira studija. Moje mišljenje je da uvijek treba da radiš ono što želiš da radiš i ne obazirati se na one koji te sputavaju u istom. Sve se može kad se hoće! A sve je lakše kad se radi sa osmijehom, kaže Tamara Lukić, sedamnae-stogodišnjakinja i autorica fotografije koju je, kako kaže, uslikala u Disneylandu u Parizu. Tamara je iz Banja Luke, a trenutno je na razmjeni učenika u Ki-elu u Njemačkoj.

Fotografija isključivo predstavlja površinski pogled na svijet i ujedno na ljude. Sve to izgleda crno i nejasno. Ali sama ta svjetlost u pozadini je određeni tračak nade i predstavlja ono prema čemu trebamo težiti i koračati jer će nam to mnogo toga otkriti i uvesti nas u šareni i obojeni svijet, kaže Eldin Mujkanović o svojoj fotografiji. Eldin je devetnaestogodišnjak iz Srebre-nika i pohađa prvu godinu Rudarsko-geološko-gra-đevinskog fakulteta, građevinski odsjek, u Tuzli.

Eldin Mujkanović

Tamara Lukić