1

2

3

IVAN RAOS / ŽALOSNI GOSPIN VRT

4

S U V R E M E N I P I S C I H R V A T S K E

5

IVAN RAOS

ŽALOSNI

GOSPIN VRT KRONIKA MOGA DJEČAŠTVA

ZORA ZAGREB, 1962

6

7

ŽALOSNI GOSPIN VRT

8

9

TAKVO NEŠTO. . . TAKVO NEŠTO

Zgrada kakve Bog ni svijet nisu vidjeli. Dugačka čitavu ulicu, pa još jednu sa strane, dugačka kao od moje kuće do crkve u Medovdocu, dugačka kao najduži dernek, tiha kao najtiša jama i žalosna kao crna misa.

Takvo nešto. . . takvo nešto. . . Prozori u prizemlju okovani, a između njih i ulice hod-

nik, pa zid, pa pločnik, i sve to putuje uz čitavu zgradu. . . Bože, vrti mi se od tolikih pruga, i od Strinića auta k to-me.. . od vožnje i vrućine, od brda koja su projurila pokraj mene, od tuge što sam od svog vječno nasmijanog neba otišao u ljude.

Auto je stao pred golemim željeznim vratima sa željez-nim lukom, na kojemu piše: RELIGIONI ET BONIS AR-TIBUS. Što mu ga je to. Bože moj, kakva mu je to zaskoči-ca? Bit će nekakva pobožna zaskočica, jer ovo je kuća po-božnosti, kao rasadnik neki, sjemenište, pa se u nj kao u gnoj ubaci sjeme, a ono izraste, hoćemo reći, mesliđen iliti bosiljak, ćoket i barbaroža.

— Što mu ga to piše? — pitam ja.

10

Ali nitko ne zna što mu ga to piše, ni šofer Strinić, ni moja mater, ni mali Iko Antukin, koji zajedno sa mnom ulazi u ovu svetu zgradu, ni njegova sestra, ni brat mu ko-nobar — nitko to ne zna. To su valjda neke čarobnjačke riječi, nekakva velika popovska tajna, koju nitko ne smije znati osim popova, jer bi sigurno umro.

Skidaju naše madrace s blatobrana i unose ih kroz ras-tvorena vrata u neko okruglo predvorje, široko kao livada, pa kroz druga drvena vrata sa staklenim okom u još golemi-je predvorje, puno slika, hodnika i stubišta, staklenih preg-rada i sunca za staklenim pregradama. Kao da si upao u klopku, u neke vilinske podzemne dvore, zatravljene.

Takvo nešto. . . takvo nešto. . . Pred nama su jedna manja vrata, vrata kapelice, duge i

sunčane kapelice, zagušene mirisima, cvijećem i zelenilom. O, kako je ovdje lijepo dragom Bogu — ovdje ima više cvijeća u jednome danu, nego u mojoj crkvi na kamenju u stotinu godina. Ovdje dragi Bog pliva u samim mirisima, i kupa se u mirisima, i lebdi u mirisima, pa se i sam u miris promeće.

Takvo nešto.. . takvo nešto. . . — Što je ovo? — pitam pokazujući kroz veliki stakleni

zid na prostranu betoniranu prostoriju s visećom motkom i konopom, s nekakvim alkama i štotigaznam.

— Bit će nešto — odgovara moja mater. Toliko i sam znam, pa je više i ne ispitivam. Ni drugi ne znaju. Čini se, da je ova sveta kuća puna

nebeskih tajna o kojima nitko ništa ne zna osim: bit će da je nešto.

I meni je najčudnija od svega ta prostorija s konopima i alkama, prostorija koja ima strop i pod i samo tri zida, a

11

umjesto četvrtoga stupove i lukove iza kojih se otvara veli-ko, veliko dvorište. Premda je u kući, nije ni kuća ni soba. Vrag — Bože mi oprosti, ja posvećen čovjek ne smijem više uzeti u usta to prokleto ime, pa ipak — vrag bi je znao, što je. To je kao neki prijelaz, kao nešto što nitko nikada nije vidio, kao rasipnost neka, ili.. ili neimanjština. I ja, koji sam — to se zna — bio najpametniji u Medovdocu, i ovdje sam. Pa se odmah domišljam.

— To ti je neimanjština — tumačim ja materi. — Hajde, bolan, popovi ne znaju kamo bi s novcima. — E, ne znaju! Reći ćeš ti meni, ne znaju. Kad bi imali

novaca, kao da to ne bi zakrpili i napravili jednu veliku i lijepu sobu.

— Možda im se baš tako sviđa. Ona uvijek nešto govori i ne misli što govori. Kako se

pametnu i razumnu čovjeku može sviđati kuća bez jednoga zida — i bura, i prašina, i zima — takva kuća bila i ne bila..

Više s materom i ne razgovaram, nego lijepo svoje pa-metne misli mislim, i one mi govore, da je siromaštvo raz-log što nema tog četvrtog zida. Ako itko, ono ja sasvim sigurno znam, da je Sveta Mater Crkva tako siromašna, da siromašnija ne može biti. To je najveća prosjakinja, koju je Bog ikada stvorio, jer za nju prose čak i u mom selu, od kojega su i najtužniji prosjaci digli štapove.

Reći ćeš ti meni: ne znaju kud bi s novcima! Bože, koliko se naroda mota ovim predvorjima, ovim

hodnicima, koliko se madraca nosi, koliko dječurlije, koliko momaka u mantijama sa sitnom svjetlucavom pokošćenom dugmadi. . . koliko momčića ko pjevčića — samo što ne zastružu krilom.

Takvo nešto. . . takvo nešto. . . kao neki sajam popova.

12

Iz drugoga predvorja tri dugačke stepenice vode na ka-menu poljanu u kući, a iz te poljane širok i taman hodnik ponire negdje u dubinu, u duboku, u daljinu, u daleku, da se oznojiš dok ga sagledaš.

U tom je predvorju stup, a na stupu zvono. To je neko malo, smiješno zvono, kao anđeosko grabovačko. I još moja mater kaže, da ne znaju kud bi s parama, a imaju tako jadno zvono — od našega medovačkog stotinu bi ih mogao šaliti!

U niši na podnožju širokih stepenica od bijeloga kamena sa željeznom ogradom, sav u staklu nalazi se dragi Bog, naime, dragi Isus s plamenim srcem i zrakama. Gleda te kudgod se makneš, gleda te ozbiljno i pažljivo, da ne bi štogod ukrao. Ja ne znam, ali tu i nema što ukrasti, osim zvona, a ono je previsoko.

Upravo pokraj toga Isusa, koji je viši od najvišega čov-jeka, uspinju se stepenice na kat. I nema toga boga, kad prolaziš pokraj njega, da ga nećeš pogledati, i on tebe, i onda te — premda nisi ništa ukrao niti kanio ukrasti — prođe neka nevaljala zebnja i osjetiš se krivim, makar ništa nisi skrivio.

Istina, Isus je drag, Isus je dobar, ali svejedno, kad ga prođeš, nekako ti je lakše. . . kao da si žandaru umakao.

Na prvom katu opet velika, velika dvorana, opet hodnici i vrata od soba, a tamo, s desne strane, upravo nad onom dvoranom bez četvrtoga zida, vele, da je pozornica, gdje se odrasli đaci oblače kako god zažele, lijepe brade i brkove, pa predstavljaju careve i kraljeve, svece i mučenike, i sve govore nekim promijenjenim glasom, da ih ni rođena majka ne bi mogla prepoznati. I ja bih se tako obukao i predstav-ljao, recimo, žandara ili dida Buju, a mater bi mislila, da sam pravi did Buja, pa bi mi rekla: »Hvaljen Isus, ćaća.« A ja bih pukao od smijeha.

13

I na tu sam se pomisao htio nasmijati, ali ove stepenice, ovi šutljivi zidovi, sve ovo golemo i glomazno, kao da mi prijeti, kao da me straši — i ja dušu u se. Dobar je strah kome ga je Bog dao. To se zna. Ali ja bih ovdje htio vidjeti nekoga kome ga Bog nije dao.

Odmah do pozornice, nad samom kapelicom — Bože, kakva svetogrđa — ravnatelj ima svoje dvije sobe, i tu spa-va! I tu spava! Nad kapelicom spava, nad kućom Božjom, nad samim Bogom!.. . Ima dvije sobe i spava. Bog spava dolje, ispod njega. Kako je dobar Bog, kad ga još nije saž-gao. Spavati i hrkati nad svojim Bogom!

Tako nešto. . . tako nešto. . . hrkati nad samim dobrim Bogom.

Mnogo soba i hodnika, mnogo slika po hodnicima, i svetaca i nesvetaca s dugim bradama i tužnim osmijehom, mnogo tiskanih poslovica. Ali to nisu poslovice, kao one naše u Medovdocu. Tu nemaš ni »Trla baba dlan, da joj prođe dan«, ni »Lako je tuđim gloginje mlatiti« ni »Nestalo vragu posla, pa materi prkno liže« i štotigaznam. Tu su ti sve nekakve poslovice, koje nitko ne razumije: »Neka sunce ne zađe nad svađom vašom«, »Dom moj, dom je molitve«, pa onda »Ispeci, pa reci«. Lako je njima reći »ispeci« kad imaju što peći, a kod nas osim kruha ništa se i ne peče. Strah me je nekako od svega, pa i od ovih poslovica. Ni jedna te ne gleda nasmijano, sve su nekako tmurne i namrš-tene. Ne, ne možeš se smijati. Ljudi, nigdje se ne možeš nasmijati.

Ni na drugom katu. Ni tamo se ne možeš nasmijati. Eto, zastajemo tu pred velikim bijelim vratima nad ko-

jima piše, tako lijepo, kao da je Ivan Lucin ispisao: »Spava-lište I«. To znači, da ima i drugo i treće, i svih osam za nas sto i osamdeset sjemeništaraca. . . pa posebno za časne ses-

14

tre, sluge i starješine (svaki od starješina ima svoju sobu, a to je velika, prevelika rasipnost).

I mater kaže, da je to velika, prevelika rasipnost, jer se u Medovdocu čitava obitelj lijepo i kršćanski smjesti na dvije slamarice oko komina, a malo podalje krava i poneka ovca — pa je toplo ljudima i živini. Ali popovi su toliko bogati i rasipni, da svaki spava u svojoj sobi, pa i nas otjerali u rasipnost nekakvu — jer i mi, eto, spavamo svaki u svojoj postelji. Ne kažem, da bi i krave morale spavati s nama, da nam bude toplije — čovjek treba da živi bolje — ali što je previše, previše. Možda mater ima i pravo, možda popovi zaista ne znaju kamo bi s novcima. Uh, majku mu — sve mi se zavrtjelo, i čovjek bi i opsovao, da se ne sprema za sveca.

Stariji — oni iz drugog razreda — govore, da tu ima još neviđenih čudesa: da svaki razred ima svoju učionicu zase-bno i školski razred zasebno, i svoje zahode, molit ću fino! Zajednička je samo nekakva golema kuhinja i još golemije blagovalište, pranje nogu i tuš. Štomugaje to »tuš«? Kao uzvik nekakav ili tako nešto. Drugaši kažu, da je to kupanje neko, koje štrca. I što će to kupanje, koje štrca, pa i kad ne bi štrcalo što će! Kažu, da se ovdje svake subote kupaju od glave do pete. Ja odmah vidim, da je laž, a ako nije laž, ono nikako nije ni kršćansko ni pobožno djelo. Jer — Bože moj — kupaju se samo mala djeca kad u pelene naprave one stvari. . . A mi smo veliki i jasna stvar, da ne pravimo u pelene one stvari. . . Ali ako i ovdje netko takvo nešto nap-ravi, marš na kupanje, svinjo jedna nečista! Ostale treba pustiti na miru! Noge i ruke, vrat i uši svake subote — to je u redu. I onda to nije nikakvo prokleto štrcanje, nego sredno i uredno kršćansko umivanje. I Isus je govorio: »Tko je čist, treba mu samo noge oprati.« Ja sam čist, a tko je svinja i tko radi u gaće, eno mu taj prokleti »tuš«, kao uzvik neki, kupanje nekakvo, koje štrca.

15

Takvo nešto. . . takvo nešto. . . I to spavalište prvo s trideset i sedam kreveta, a nas je

trideset i šest — tako su nam rekli — i svaki krevet ima svoju žičanu mrežu na koju ćemo staviti madrace i. . . ljuljati se, ljuljati, ljuljati. . . Bože moj, ni Ivan Lucin, ni itko živ u Medovdocu neće vjerovati, da Ivan Bujiničin — to se zna da sam ja — spava na postelji koja se treska, na madracu i bijelim plahtama.. . sam samcat u svojoj postelji!

Takvo nešto. . . takvo nešto. . . sam samcat u svojoj pos-telji, i taj tuš, štrcanje neko.

Mali Iko Antukin, stričević moje majke, i on je sa mnom. Mislim, bit će mi lakše — uvijek je lakše kad imaš nekoga svoga. Njegov brat Pero i udana sestra Ivanka žive u gradu. O, lako njemu. Istina, oni su i meni rođaci u drugom i po koljenu, ali koljena su drugo, a braća su jedno. I jasna stvar, oni sve oko njega, a mene jedva da i pogledaju. Po-mažu mu, i svoj trideset i šestorici netko pomaže. I svi su sret-ni, presretni, rumeni. Svi odviše glasno govore, a moja mater glasnije od svih, jer nema toga koji bi nadvikao Bujinicu.

Ona je svugdje i sa svakim kao sa starim prijateljem. Samo vrcka na onim sitnim nožicama i neprestano se smiju-lji u šaku. Ljudi joj prilaze i pitaju, kako to, da ona tako mlada ima tako velikoga sina — upravo kao da ne znaju kako to. A ona se sve smijulji u šaku i topi se od dragosti. Nekom starcu sve brk poigrava i jedno modro nasmijano oko, pa sve skakuće oko moje matere i nabaciva se, a ona se izdire na nj, kako ga nije stid nevaljano se šaliti u ovoj svetoj kući, u koju je sina doveo na posvetilište Gospodnje. On joj odgovara, da odavde izlaze vragovi — na to se moja majka križa — a ne posvetilišnici, i da će njegov sin biti bez žene samo zato, da bi čitavo selo bilo njegovo.

— Tako je to — veli on, i sve mu se brk smijulji.

16

Zatim opljune prste, pa ga usukuje i gladi: — I sjemenišni ekonom ima kćer, kakvu ljepotu od dje-

vojke! Ali on mu ne bi povjerio ekonomat, jer budala pravi di-

jete djevojci, a pametan pop samo udatim i poštenim žena-ma. Njegov će sin biti pametan pop — jer od pametna oca ne ispada ekonom.. .

Kako može tako govoriti otac budućega svećenika, i u ovoj posvećenoj kući, kako može govoriti. . .

Tako nešto. . . tako nešto. . . Sto osamdeset i sedam je dimova u Medovdocu. I kad bi

sve te kuće složio jednu uz drugu i jednu na drugu, ta bi gomila još uvijek bila manja od ove kućetine.

Valjda veće i ljepše nema na čitavom svijetu. I baš je mene zapala takva sreća da u njoj od sveg srca stanujem.

Pa blagovalište u podrumu s golemim stolovima, podije-ljeno u dva dijela: za niže i više razrede, blagovalište veće od doca dida Buje, veće od najveće livade na Vilinjaku. Pa ti mirisi, to bogatstvo hrane, mesa i manistre, ljudi, koliko mesa i manistre, kao da je Božić. I onda ti uz to daju još kruha i krumpira. I nema tu, da se jede iz jedne zdjele. Jok, batkane! Svaki ima svoj tanjur, kao da si već pop. Hm. . . Možda popovi i nisu tako siromašni.

Ljudi, mesa i manistre do grla. Ni traga kakvoj puri i krumpirima na pilje. Meso, pravo pravcato meso u radni dan, u najradniji, i manistra. . . Ljudi, mesa i manistre, do grla, ljudi. . . Mislim, možda je to samo prvi dan, jer to je ipak kao neka svečanost, gošćenje neko. Međutim, stariji kažu, da je tako iz dana u dan, i da je uvijek meso osim u posne dane, i kako je sve to jadno i loše — to toliko, da se preživi, a ne da se najede. Mesa i manistre svaki dan, i oni

17

to nazivlju »to toliko, da se preživi«. Trebalo bi im pljunuti u lice.

Uopće, ti su stariji i odviše bezobrazni. Sve nas gledaju preko oka i podsmješljivo: kreću se po svim tim čudesima, kao po vlastitoj kući, kao da se oni i ne boje ovih svodova, ovih zidova, ovih hodnika bez kraja, onog Isusa što stražari na stepenicama, kao da se ničega ne boje. I da pokažu kako se ničega ne boje, razgovaraju što mogu glasnije, ciče i urliču. O, ho, milo moje, nećeš ti mene prevariti! Kao da ja ne znam, da oni koji se najviše straše, najviše i viču. Među-tim, oni se izmotavaju i kažu, da viču samo zato, da se izvi-ču, jer će od sutra morati šutjeti.

— Pamet u glavu — kaže majka na rastanku. Kao da svačija pamet nije u glavi, ili kao da netko određuje gdje će je staviti.

— Pamet u glavu! — kaže brat Ike Antukina. — Pamet u glavu! — kaže onaj što opljuckiva prste i

usukiva brk. — Pamet u glavu.. . Pamet u glavu.. . — svi koliko ih je

Bog dao kažu »Pamet u glavu«, kao da je to pozdrav neki: »Hvaljen Isus« ili »Dobar dan«.

Odlaze, svi odlaze. . . I što ih više odlazi, to je veća pus-toš u ovoj beskrajnoj zgradurini, to su svodovi sve teži i zidovi sve više mrki, neprijateljski. . .

Jedan pop okuplja oko sebe nas prvaše, pa nas vodi u crkvu i u spavalište prvo.

— Ovdje — veli — mora biti potpuna tišina. Kao u crk-vi. Nikakvi razgovori, nikakva došaptavanja. Zajednička molitva, i spavanje, jer spavalište je spavalište, a ne brbljali-šte. . . ne može se u crkvi jesti i tako.. .

A jedan do mene šapće: »Ni u zahodu moliti, i tako. . .«

18

»To se zna« mislim ja, ali šutim. — Laku noć — kaže taj pop, taj stariji prefekt, gasi bije-

lo svjetlo i pali crveno. A to crveno svjetlo zaskakuta po sitnoj pokošćenoj du-

gmadi njegove mantije, i učini mi se da to više nije dug-mad, ni crveno svjetlo, nego čitava krunica malih nasmija-nih glavica, rumenih.

— To će gorjeti čitavu noć — šapće drug do mene. — Što će gorjeti? — To crveno svjetlo. — Glupost! Ali on zna sasvim sigurno, da gori čitavu noć, i da je to

velika rasipnost. Kaže, da je od Sinja, i da je ovdje čisto dobro. Da li je i meni dobro? Ne znam, i meni je dobro, samo kad ne bi bilo ovih zidova, koji te nekako stišću, koji su svugdje prisutni, i koji kao da imaju i ruke i oči i dušu. . . i neke goleme kljucave kljove.

— Proći će to — tješi me — i ja volim kad krov prokap-ljava.

Čujem, kako i drugi razgovaraju — šaptom. Onda kao da je netko nožem prerezao sve riječi, sve

šaptove. To se stariji prefekt vratio. — Rekao sam, da se u spavalištu šuti. On ne viče, ali taj njegov mir gori je od svake vike. To

svi osjećamo. I svima su nam oči na zemlji. Svlačimo se krivi i pokunjeni.

On izlazi. Ali više nema šapta. Bože, tu i tamo poneka riječ. I to je sve. Ovdje se mora šutjeti, kao da si sišao u grobnicu. Nije da sam ja protiv šutnje. Ja sam i kod kuće

19

šutio kad me san počeo svladavati. Ali slušao sam, slušao sam ljudsku riječ, slušao sam oca kad bi razgovarao s gos-tima ili s majkom. I ti su me razgovori tako lijepo uljuljava-li. Ovdje je tišina, a tišina je glasnija od svih razgovora, mučnija, hoću reći.

— Laku noć — kaže drug do mene, onaj koji voli kad krov prokapljava.

— Ne smije se reći ni: »Laku noć!« — dobacuje neki treći i prkosno skače na postelju.

Umoran sam. Bože, kako sam umoran, od puta, od vož-nje, od stajanja, od svih tih čudesa i tog crvenog svjetla. Svučem se i legnem. Opružim se koliko sam god mogao. Kako je to divno. Prvi put u životu sam u svojoj postelji, u čistoj i kao namirisanoj. Jest, namirisanoj — o, kako zna mirisati čisto rublje. . .

Takvo nešto. . . takvo nešto. . . Sve se lagano, lagano njiše: soba rumena od rumena

svjetla, i trideset i šest postelja, i trideset i šest rumenih glavica na rumenim jastucima, i sve kao da tone u neku beskrajnu mekanu dubinu, u mrak, u svečan san, iz kojega se nitko ne bi želio probuditi.

Mislim: trideset i šest dječaka u jednoj sobi i svaki u svojoj postelji. . .

I tada u ovoj rumenoj tišini iskrsnuše pred mojim očima pozlaćeni vrhunci mojih brda, Orljače i Sidača, iskrsnuše tako tužni, tako sami, napušteni. Na njihovim padinama bleje moje ovce, i klepke se čuju, i čobani se dozivlju, a moje se medovačko zvono odbija od svih vrhunaca, rados-no, veliko zvono.. . o, zvono moje medovačko!

Bože, kako je teško u ovoj tuđoj samoći, kako je neva-ljalo ovo bogatstvo, kako je bljutavo ovo meso i manistra

20

— kako bih se sada najeo pure, svoje vesele pure iz zajed-ničke zdjele, iz koje s nama i mačka jede. . . kako je ljepša zajednička postelja, na kojoj su samo daske i slamarica, koliko su te daske mekše od ovih žica koje treskaju. . .

Vratite mi moja brda, moje klepke, moje ovce, moje kamenje. . . moje medovačko zvono!

Ne, ne mogu gledati te šutljive zidove, to zaklano crve-no svjetlo, podrugljivo. . . te stravične kljove, kljucave.

Čitav se zavučem ispod pokrivača i plačem, plačem. . . i sve je mokro od suza, i lice i ruke, i jastuk i plahta. . . I ni na što ne mogu misliti, nego na svoja brda i na onu malu osamljenu kućicu u strani, osutu zlatom predvečerja. . .

Zašto sve to nije samo ružan san, zašto sve to nije. . .

21

JEDAN DAN I MNOGI ISTI DANI

Najgore ti je, batkane moj, dok se ne upoznaš. Ni vrag nije crn kakvim ga prikazuju. To se zna. Bilo je ljudi, koji su se s njim spetljali, i da nisu dušu prodali, mogli su se tako krasno pozabaviti. Jer on ima kopita i plameni jezik, i mudar je — đavo ga nosi — i mora da zna mnogo šaljivih pripovijesti.

Ali k vragu vrag, ovdje se o njemu ne radi, nego o sje-meništu — o kući Božjoj. Priznajem, plakao sam, kukao i uzdisao za svojim kravama i čobanima, i bojao sam se, ljudi, bojao sam se ovih golemih zidova-kljova i još golemi-jih praznina među njima, ovih starijih prefekata-žandara, ovih mirisa. . . svega ovoga.

Ali kad čovjek dozna, da i nema mirisa, nego da je to jedan jedini miris bijele kave pomiješan s tamjanom, vošta-nicama i mirisom lizola po zahodima, onda se nema čega strašiti. Kad dozna da su ti zidovi isti, kao i oni u Medov-docu, samo malo veći, onda se ne boji ni zidova ni onoga što je za njima. Stariji su prefekti popovi, kao i drugi popo-vi, a sjemeništarci čobani, kao i ja, e pa majku mu — oh, ovo je sveta kuća i ne smije se kleti — e pa majku mu,

22

čovjek se zaista nema čega bojati osim da ne prekrši sveta sjemenišna pravila.

Ni vrag nije crn kakvim ga prikazuju. To se zna. Ja sam uvijek govorio, da se čovjek bolje snalazi u gra-

mu — a to ti je vrlo mala mjera — velim, u gramu svjetla, nego u vagonu mraka.

A svjetlo kaže, da smo tu samo zato, da slušamo. Sada treba doznati koga se mora slušati, a kad to doznaš, onda ti je sve jasno.

Ja sam na brzinu doznao, tko sve zapovijeda u sjemeniš-tu, a za drugo me nije ni briga.

Mnogi zapovijedaju u sjemeništu, ali počnimo po redu: Prvo, dragi Bog. Čast mu svaka, jer on zapovijeda svug-

dje, pa neka i ovdje zapovijeda. Drugo, Blažena Djevica Marija sa zlatnom krunom, pla-

vim plaštem i pascem oko struka, s kuglom zemaljskom i zmijom pod nogama. Neka i nje — lijepa je.

Treće, kosti svetoga Krescencija, mučenika i zaštitnika našega. Čast i njemu, napose od kako sam doznao, da Kres-cencije dolazi od »rasti«. Rasti, rasti, dušo moja, ali kako ćeš mi izrasti, kad kosti same ne izrastaju. Ali bolje je da si tako mali, da imamo nekoga i od naših, koji zapovijeda.

Četvrto, zapovijedaju svi sveci i ugodnici Božji povješa-ni po zidovima i utopljeni (utopliti, a ne utopiti) po molit-venicima.

Peto, sveti otac papa, četiri metra visok sveti otac papa, koji visi u blagovalištu i u svakoga upire okom bilo u čelo, bilo u zatiljak; ali upire. . . visi i upire. . . Neka i njega, tu je, ali daleko je, i neka upire, samo neka šuti.

Šesto, kardinali, koji, istina, ne vise na zidu, ali vise u mi-sli i pozna ih se po šeširu, kakav ni jedan drugi čovjek ne

23

nosi. Neka i njih, kad imaju šešir kakav nijedan drugi čovjek ne nosi; nitko se nije uplašio šešira za koji zna da je šešir.

Sedmo, nadbiskup. S njim je isto, kao i s kardinalima, ali ne baš sasvim isto, jer on je Hrvat.

Osmo, biskup. E, biskup je sasvim druga stvar. On je tu, naime, on gdjekad dođe tu — to je njegovo sjemenište. Ali s njim je lako, i dobro bi bilo da češće dolazi, jer on samo šetucka po vrtu, a sve sjemenišne starješine, koje ćemo tek spomenuti, skakuću oko njega i kokodaću, da je milina. I tako, oni rade svoj posao, a mi svoj. To se zna.

Ovi, što sam spomenuo, i jesu i nisu starješine, i s njima bi pošten čovjek već nekako izišao na kraj, ali s ovim, koji slijede, baš nikako. Ovi su uvijek uz nas, i kad im se naj-manje nadaš, najčešće na njih naletiš.

Prvo, ravnatelj — jedan komad po dva i pol komada; ovo drugo s obzirom na težinu.

Drugo, duhovnik — jedan komad po jedan i pol komad; on je malo mršaviji.

Treće, stariji prefekt — dva komada po jedan komad; ti su debeli baš kako treba.

Četvrto, ekonom — jedan komad po desetinu komada. I to je najsmješnije od svega. Bar bi on morao biti kao bačva, a bakalar je tovljena svinja prema njemu. On nam uostalom i ne zapovijeda.

Peto, mlađi prefekti — šest komada, za svaki razred po jedan. Oni nisu ni popovi ni blizu popova, nego đaci iz starijih razreda, prišipetlje starijega prefekta. A oni su ti najgori, kao i kaplari u vojsci.

Osim toga u sjemeništu se nalaze i oni, koji nisu starje-šine, niti nam zapovijedaju, a niti nas slušaju. Mi radimo svoj posao, oni svoj — i mirna Bosna.

24

To je u prvom redu časna sestra predstojnica, pa šest ča-snih sestara i pet pomoćnica, koje nam kuhaju, peru rublje i krpaju čarape. Zatim pet momaka, pet gorštaka, koji metu sve, i učione, i kupaone, i razrede i spavališta, uređuju vrt, režu kruh i stavljaju nam tanjure na stolove. Da, i zvone. . . E, e, i crkvu rede. . . i. . . i svašta.

Tu ti je još liječnik, bog bogova liječnik, koji sve liječi aspirinom i ricinusom. On spava u gradu. I mali grbavi knjigovođa spava u gradu, i učitelj glazbe — taj je opet Do-dobemol — i taj spava u gradu, i. . . i gotovo.

Da, vraga — Bože, oprosti — vraga »i gotovo«. A gim-nazija, moj gospodine, gdje ti je gimnazija?

Pa tu je, tu je. . . Direktor, kanonik sa štapom i bolesnom nogom; profe-

sori, osamnaest na broju, svi građani i honorarni, osim dvo-jice svećenika, koji i spavaju u zgradi.

Sada je sve tu, gospodine moj, i što hoćeš?! Ako čovjek malo mućne glavom, onda dozna, da u

zgradi osim svetaca i svetica Božjih spava nas stoosamde-set, njih dvadeset i pet, što iznosi, gospodine moj dvije sto-tine i pet što osoba, što osobica, ne računajući kokošinjac i dva psa. Svinjac nemamo, to ima bogoslovija.

Čovjek može stotinu godina misliti, pa se ne bi mogao domisliti koji je najveći starješina u sjemeništu.

— Dragi Bog? — An, an! — Ravnatelj? — An, an! — Pa tko onda? — Zvono.

25

— Zvono?! — Zvono.. . Da, da, zvono.. . Zvono je glas Boga živo-

ga, koji govori: 5.30— 5.45 ustaj, moli se i oblači, operi se i namjesti

postelju. 5.45— 5.55 svlači se, trči, čučanj, raskoračni stav, je-

dan-dva. . . 5.55— 6.40 šibaj na misu, kleči, moli se i pričesti. 6.40— 7.30 moli, uči, pa opet moli. 7.30— 7.45 moli, posrči kavu s kruhom, pa opet moli. 7.45— 8.00 odmaraj se, pripremaj knjige i tornjaj se iz

učione u razrede. 8.00— 8.45 moli, budi pažljiv i poslušan na prvom škol-

skom satu i čuvaj se jedinice i »razrednice«. 8.45— 8.50 pet minuta bez buke, bez velike buke. 8.50— 9.35 budi pažljiv i poslušan na drugom školskom

satu i čuvaj se jedinice i »razrednice«. 9.35— 9.40 pet minuta bez buke, bez velike buke. 9.40— 10.25 budi pažljiv i poslušan na trećem školskom

satu, čuvaj se jedinice i »razrednice« i moli, što nisi dobio jedinicu, ili ako si je dobio, da ne dobiješ još jednu.

10.25— 10.40 idi po komad suhoga kruha, ako hoćeš i u crkvu i spremaj se za šetnju.

10.40— 11.50 šetaj onamo kamo te odvedu i ne uzvra-ćaj kad ti mularija viče: »Popići — govnići«.

11.50— 12.00 raspremi se od šetnje i ne zaboravi očisti-ti cipele.

12.00— 12.30 moli, ručaj, moli.

26

12.30— 13.30 ljeti spavaj, a zimi, kasnoj jeseni i ranom proljeću igraj na svom igralištu. Ako hoćeš načas posjetiti kapelicu, možeš.

13.30— 14.50 moli, uči, moli. 14.50— 15.00 pripremi knjige i seli iz učione u razrede. 15.00— 15.45 moli, budi pažljiv na četvrtom školskom

satu, čuvaj se jedinice i »razrednice«. 15.45— 15.55 ne galami za školskog odmora. 15.55— 16.40 budi pažljiv na petom školskom satu, ču-

vaj se jedinice i »razrednice«, moli. 16.40— 17.00 pojedi kruh svoj nasušni i ako hoćeš svra-

ti u kapelicu. 17.00— 18.00 na igralište, na svoje igralište, a ne u Go-

spin vrt. 18.00— 19.30 moli, uči, moli. 19.30— 20.00 moli, večeraj, slušaj Marthyrologij, moli. 20.00— 20.35 odmaraj se u učionicama, ljeti prošetaj po

vrtu. 20.35— 21.00 u kapelicu, ispitaj savjest, moli. 21.00— 5.30 moli, svući se, spavaj, ne misli nečisto i ne

sanjaj nečisto, i čim te ujutro probudim, odmah na noge, jer dok ležiš u toplom, nećeš se othrvati nečistim mislima ni djelima, da, nedjelima!

Tako zapovijeda svakim danom, osim četvrtka i subote kad je škola ujutro, osim nedjelje i blagdana kad nema ško-le, kad su odmori duži i šetnje tako dugačke, kao najduži kilometar, osim listopada kada je listopadska pobožnost s krunicom, osim svibnja kad je opet svibanjska pobožnost s pjevanjem i blagoslovom, osim Velikoga tjedna kad je, zna se što je, osim. . . Da, kad su svečane akademije, tamburaši,

27

predavanja o svetom Tomi i Augustinu, kad su predstave o Tomislavu, mlinovima cara Proba i tko zna o čemu, ili kad dođe kakav čarobnjak s golubovima i jajima, koja guta, da ih opet iz džepa izleže, ili kad naiđe kakav pop-putnik, koji nam pripovijeda o krajevima, koje je vidio i na platnu nam šibom tumači snimke, koje je sam snimio i sam kupio. . . ili kad ravnatelj govori o Parizu, Rimu, Veneciji i drugim krš-ćanskim gradovima. . .

Bože, kako su veliki ti kršćanski gradovi, u kojima ništa i nema osim crkava i same samohrane pobožnosti. Eto, u Parizu, ima samo nekakav visoki toranj, a ostalo same crk-ve, crkva do crkve i samo pobožni kršćani, koji u njih ulaze preko velikih trgova. I u svim gradovima tako: same crkve i sama pobožnost. Bože, kako nam srce ponosno udara: svugdje sami samohrani kršćanski svijet, same crkve i sje-meništa. I ja ne znam zašto nas u propovijedima straše »svi-jetom« i njegovim »grešnim napastima« kad u stvari nigdje i nema toga »svijeta« osim u Splitu i okolici.

Da, imamo i »duhovne sastanke«, ali ti ne mijenjaju glas zvona, glas Božji, jer se obavljaju za vrijeme učenja. I to nije ravnateljev posao, ni posao starijega prefekta. To je posao duhovnika i nikoga drugoga na svijetu. O, duhovnik, o. . . sama žalost i ljepota.

28

TKO ŠTO JEDE U SJEMENIŠTU

Mi, đaci, mesa i manistre, kupusa i krumpira, jaja i mr-vica i svega blaga Božjega, kao što nitko nikada nije jeo u Medovdocu, pa ni sam pop. Ovdje se mesa i manistre poje-de više u mjesec dana nego kod kuće u dvije godine. I nika-da nema ni pure ni kukuruznog kruha, nego fini pekarski kruh, da ga se najedeš dok ga gledaš.

Posluga se hrani nakon nas u blagovalištu i jede koliko može. I nema tu »Ostavi, bolan, malo i za večeru«, jer veče-ra ti se, moj batkane, kuha sasvim iznova, da prste obližeš.

Časne setre jedu još bolje i od nas i od posluge — vidio sam kad sam upao u kuhinju, jer je tamo jedna časna sestra iz Medovdoca. Njima je, hoćemo reći, svaki dan Božić. I nama je, ne kažem, ali njima je ipak malo božićniji.

Starješine?! Ej, starješine! Njima nije ni Božić ni božić-niji! Sigurno ni kralj bolje ne jede. Oni jedu — ovo moram šapnuti — pečeno meso i pečen krumpir i još salatu k tome. Svaki dan imaju punu puncatu čašu vina, a kolač tri puta tjedno.. . tri puta na tjedan, moj batkane, i to pravi pravcati kolač, tortu ili savijaču, dok ti se ne podrigne.

29

I prosjaci jedu u sjemeništu. Gore na sjevernoj strani, na malim vratima koja vode u kuhinju. Tih prosjaka ima kao kusih pasa. Svaki od njih lijepo nosi svoj tanjur ili svoju zdjelicu i čeka. Ima ih muških i ženskih, mladih i starih, šarenih. Tako lijepo stoje u repu pod zidom i čekaju. . . če-kaju dok mi pojedemo, a onda sluge sve naše ostatke naba-caju na jednu hrpu i to lijepo njima razdijele. I tako prosjaci dobiju i mesa i manistre, i kupusa i krumpira i svega blaga Božjega. O, i prosjacima je svaki dan Božić. Ne moraju imati ni zubi, da to progutaju, a ne kao oni naši nesretni bezubnjaci u Medovdocu, što po tri dana razmaču kukuruž-njak u vodi, da ga onda na neki način uzmognu progutati.

Ovdje se svaki dan piruje, svaki dan. A sinovci kanonič-ki i sinovi vinogradarski govore da je to napoj, a ne ljudska hrana. Marva jedna ohola i lažljiva! Kao da itko na svijetu, osim bogova olimpskih, ovako raskošno jede!

Svaki dan mesa i manistre. Svaki dan mesa. . . Pa opet. . . jesi sit i opran, svoju vlastitu postelju imaš i

toplo ti je. . . pa opet, gdje su otvoreni prostori mojih brda, klepke mojih ovaca, kamenje bez kraja i čobanske vatre na kamenju, vrisak do umora i sna na gumnu punom pljeve i izvijana žita?

Zašto se tamo ne može učiti za popa i čovjeka? Zašto ne uz ivanjske kresove bez stražara, pod golim nebom bez žica, bez krletke?

Možda to samo Bog može: biti sit i slobodan.

30

UČIONA JE JEDNO, A RAZRED DRUGO

Trideset i šestorica u prizemnoj dvorani, popođenoj nau-ljenim mornarskim podom, u velikoj dvorani s prozorima koji gledaju na dvorište časnih sestara i na kokošinjac. Ali mi ne možemo vidjeti ni časne sestre ni kokošinjac, jer su prozori tako visoki, da se moraš ljestvama penjati do njiho-vog donjega praga. A baš bih volio vidjeti kokošinjac i časnu sestru u njemu — bilo bi kao da sveti Franjo govori pticama.

Osamnaest crnih i dubokih klupa s rupicama za tintu, s policama za knjige, sa sjedalom i naslonom, uopće sa svim što đaku treba. I ovdje je, kao i u svakoj sobi na zidu križ, križ je svugdje osim — to se već zna — a pod križem stol mlađeg prefekta, to jest onog šestaša u mantiji, koji nas čuva kao torni pas.

Naš se prefekt zove Žic. I to mi je tako lijepo, jer se u mom selu tako draže goveda i bijesne žene: »Žic, vole, žic!« A kad se kravu vodi pod bika, onda se govori »Kič, vole, kič, krava!« I kad se već tako zove, onda je svakako svetije da se zove Žic, nego Kič. To se zna.

Svi se ovi mlađi prefekti šepire i prave se kao da su oni nekakvi veliki starješine. A šestaši su. Pa što?! Kilenc, bato,

31

budi ti šestaš. O, kad ćemo biti petaši i šestaši i branati mantijom po svim hodnicima, brijati bradu i imati dlake pod pazuhom i tako.. .

Taj je Žic ozbiljan i veoma pobožan, a to je čudnovato kod čovjeka s takvim imenom. Bože, on bi se morao smijati kao lud. Tko zna, možda njemu njegovo ime i nije tako smiješno. Jedan se zvao Guzina, i to je njemu bilo isto, kao i meni Raos.

Ja nikada neću biti prefekt, jer se ne znam u crkvi onako pobožno držati, iskriviti vrat i oči i gledati kao da si erav. Eto, ne znam se iščinjati. A kad bih se iščinjao, bilo bi mi kao da me nema pred Bogom. A ja s Bogom volim razgova-rati onako ljudski, kao čovjek s čovjekom, kazati mu koliko ga volim, i da on meni kaže koliko me voli i kako se za mene dao razapeti na križ. Onda i ja njemu kažem, kako bih se i ja za nj dao razapeti, ako bi mu to što pomoglo. I tako, sve ljudski, i što tu treba iskrivljavati vrat i oči!

Nikada neću biti prefekt. Dragičević, Zukan, Merčep i Vranješ, to je druga stvar. Oni još bolje od ovoga Žica zna-ju nakriviti glavu i iskrenuti oči, oni će biti i prefekti i sak-ristani. I kad se oni mole Bogu, usne im klepeću, kao zmiji jezik. Ja stanem, pa ih gledam i divim se njihovoj pobož-nosti. Drugaši ih nazivlju »farizejima«. Uopće ti drugaši. . . ti su drugaši strašno pokvareni, i pakao je otvoren pod nji-ma. Misle, ako su svršili prvi razred, da su Boga za bradu uhvatili, a ne znaju nesretnici, da Bog nije mačji kašalj, da ga se za bradu hvata.

I onda pljujem ja na tu njihovu pobožnost, jer se i u crkvi smijuckaju i neprestano se okreću, da li ih prefekt promatra.

Ja sam pobožan sam za sebe, i to je moja stvar. Stoga najradije idem u kapelicu kad u njoj nema nikoga, nego ja i

32

Bog i vječno svjetlo. A nema ništa ljepše od polumraka i vječnoga svjetla u njemu. Sve je tiho, sve mirno, sve otaj-stveno.. . crveni se crveni ogrtač svetoga Karla Boromej-skog, a u svetohraništu, u maloj bijeloj hostiji kuca majušno srce Isusovo.. . kuca kao i moje, jer, eto, mi se tiho volimo, i znamo da se volimo, i najradije smo sami. Tada ne molim, niti on traži da molim. Stojimo tako u polutami, gledamo se, ćutimo se, i lijepo nam je.

Starješine bi rekli, da to ne valja. Ali što znaju starješine što se događa između mene i moga Boga!

Ali sada smo u učioni, nas trideset i šestorica, i prefekt Žic stražari.

Ipak je to velika stvar biti šestoškolac, i biti prefekt. Onako fino imati svoj stol na podiju, svoje knjige na stolu i nemati nikoga, da te gleda, da te nadzire. . . pa se šetuckati među prvašima i znati, da te se boje, da te se svi odreda boje. . . Imati bilježnicu s našim imenima i svakoga mjeseca u nju unositi ocjene za svakoga od nas pojedinačno: pobož-nost, urednost, ponašanje i štotigaznam, i tu knjigu nositi starijemu prefektu i razgovarati s njim, kao s jednakim, s rukama na stražnjici! I onda svakoga mjeseca stariji prefekt s tom knjigom upada u učionu. A kad on s tom knjigom upadne, onda nema toga čovjeka, koji bi i u jednom od nas napipao srce.

Za vrijeme učenja uči i prefekt Žic. Sjedi podlakćen, prstima zaklanja oči, a kroz prste gleda. Kao da mi ne zna-mo, da on kroz prste gleda, naime, između prsta. Sve vreba, vreba, kao mačak, a onda najednom zaskoči. I ne zaskače on vikom i bukom. Zaskoči kao zmija: pogledom. Čim ulovi kakav šapat, kakav nemir, samo te probode pogledom, opljune prste i prevrće, prevrće stranice Knjige ponašanja dok ne nađe tvoje ime, i onda te samo zabilježi. Ne kaže

33

ništa, samo te zabilježi. I čitav je dan nesretan, ako nekoga ne zabilježi.

Uvijek i svugdje je s nama, osim u školi. Tada i on ide u svoj razred i nikada ne dršće pred profesorima, jer on je prefekt Žic, prefekt i odlikaš.

Nikoga se ne bojim, kao njega. Ni pisnuti, ni okrenuti se, a bolje ti je odmah umrijeti, nego zijevnuti. Ako ti je nešto nejasno, ne obraćaj se ni drugu s lijeva ni drugu s desna, ni drugu ispred sebe, ni drugu iza sebe, već bez šuma i na vršcima prstiju priđi prefektovu stolu i čekaj dok on ne podigne glavu. On će ti rastumačiti. Ako pak kaniš ići na zahod, onda ne prilazi na vršcima prstiju, nego lijepo sjedi u svojoj klupi i podigni dva prsta. I onda čekaj, čekaj, čekaj, ako možeš dočekati, a dočekati moraš, jer se nikada nije dogodilo, da bi se čestit sjemeništarac u gaće napravio.

Uvijek imaj na umu, da si ti svet čovjek i da je učiona sveta stvar.

Razred je nešto drugo. Tamo nema ni prefekta, ni stari-jih prefekta, uopće nikakvih žandara. Tamo ti je sloboda, kakve nema nigdje na svijetu.

I to nije podrum s prozorima do kojih se ljestvama treba penjati, to ti je prvi kat, a ne mačji kašalj, prvi kat, batkane moj, sa širokim prozorima i parketom. A naš je razred naj-ljepši. Iz njega se vidi i dvorište časnih sestara, i kokošinjac, i sva pusta igrališta, kao i Gospin vrt, vidi se čak i na drugu stranu preko sjemenišnog zida, vidi se obrtna i srednjoteh-nička škola. Tamo idu i muški i ženski đaci, već momci i djevojke, i razgovaraju između sebe, kao da to nije ništa. Kako ih nije stid! A zašto bi ih bio stid, kad neće biti sve-ćenici, nego ovce svećeničke.

Da, da, oni su S v i j e t . Sve što je izvan ove svete zgra-de zove se Sv i j e t . A S v i j e t je nešto nisko, najniže, đa-

34

volski grešno i prljavo. Mi smo zato tu, da taj Svijet učini-mo manje grešnim i manje prljavim, mi, zamjenici Božji. Ja neprestano mislim, kako mora biti đavolski teško s tim Svi-jetom, ta toliko ga je popova popravljalo, a on je opet ostao što je i bio — Svijet. Valjda stari popovi nisu bili toliko sveti, koliko mi, valjda nisu bili toliko blizu Bogu, nego su se miješali s tim Svijetom, jeli i pili s njim, kao što i danas rade popovi u mom selu i oko njega.

O, treba se uzdići visoko, visoko nad taj Svijet i gledati ga što je moguće s višeg.

Moj je otac imao tako malo razbora kad je uspoređivao popa s časnikom. . . nesretnik se nije ni sjetio, da nema toga generala, cara i kralja, koji ne bi kleknuo pred najbjednijim seoskim župnikom i povjerio mu prljavštine, koje ni rođe-nome ocu ne bi povjerio. O, kako je car kukavan pred jed-nim najobičnijim popom. I sam general De Sonis, pobož-njak veliki od Solferina, pada na koljena, pada, majku mu — Bože oprosti, ne smije se kleti — ali pada na koljena pred običnim popom. O, svećenik je nešto veliko, najviše, a opet skromno, najskromnije, kako ono reče Izidor Poljak, najveći od svih pjesnika:

»Na grobu mi neće biti mramornoga spomenika, već križ, priprost, jednostavan, ko i život svećenika.«

E, moj jastrebe, ko i život svećenika! Preko puta hihoću djevojke i vješaju se o ruke mladića. I

onda se opet javlja najveći od svih pjesnika:

»Ženo, ja se bojim, pa sam zato svojim

35

očima ja reko: »Pogledajte u tla kada mimo idu djevojke sa bijelim ljiljanom u ruci, a sa grešnom željom u očima toplim.«

E, moj sokole, »a sa grešnom željom u očima toplim«! S djevojkama sam prekrižio jednom zauvijek. Dosta ih

je bilo u pučkoj školi za čitav život. Vidiš, ja pripovijedam o djevojkama, umjesto o razredu. Ljudi, ovdje nema velikog tučanog zvona. Električno

zvonce zvoni prije i poslije svakog školskog sata. I to je najveća radost i najveća promjena: ciliče to zvonce, ciliče, da ga je milina slušati.

I nema ovdje straha. A, jok! Ni mantije s onom blista-vom i pokošćenom dugmadi, ni ovratnika, ni prsnice. Ovdje su kravate, kravate i svijetla odijela, ovdje su profesori svje-tovnjaci s dugim i zalizanim kosama — nas šišaju pri koži.

Ovdje se nemaš koga bojati. Jer svi ti profesori svjetov-njaci, ako malo mućnu glavom, odmah će razumjeti, da su oni manji od nas, da će danas sutra klečati pred nama i istresati svoje gadarije, a mi ćemo im u ime dragoga Boga oprostiti ili ne oprostiti. »I sve što razdriješite na zemlji, bit će razdriješeno i na nebesima.« Znaju oni to, batkane moj, ali znamo i mi.

Meni su i inače ti ljudi zgodni. Najzgodniji je profesor crtanja, veliki kipar Mirković, što neprestano nekog vraga radi s licem i poziva nas, osobito mene, u svoju radionicu na Marsu. I Do-dobemol je zgodan.

36

Taj Do-dobemol najsmješniji je čovjek na svijetu. Sav je bijel, podrezuje bijeli brk, neprestano govori, ali ga nitko ne razumije. I on je zabio u glavu, da će nas naučiti, kako se čita pjevanje. Zamislite: čitati pjevanje. Donio nam nekakve brabonjke s repovima i kaže, da su to kajde, da je to to.

Ja sam se, kao pametan čovjek, odmah nasmijao i rekao mu, da se sve na svijetu može naučiti čitati osim tih brabo-njaka. Onda su se ovi mudrijaši oko mene — kanonički nećaci — meni u brk nasmijali i rekli, da se to zaista čita harmoniumom i pjevanjem. Zatim su, tobože, pjevali kao da pjevaju iz tih brabonjaka. . . Nećeš, majčin sine! Ako je tebi stric kanonik, nije ni mene ždrebica oždrebila. To se zna.

I onda: »do, re, mi, fa, sol, la, si, do. . . do, si, la, sol, fa, mi, re, do. . .« Sve kao neke čarobnjačke riječi babe Daleru-še, koje izgovara dok skače po trbuhu moje matere i iz nje-ga boljeticu izgoni.

Pa onda: »do-dobemol, re-redjezis«, »fala domi, mido lafa« i štotigaznam.

I onda nam u kapelici pokazuje još i sliku svete Cecilije s anđelima. Ona sva blažena svira na harmoniumu, na koji su joj podmetnuli isto ovakve papire s kvačicama, brabonj-ke s repovima, tobože: eto, vidite, i svetice čitaju brabonjke.

A da nas sasvim izlude, rekoše, da je to izum nekoga svetoga oca pape, Grgura. Sve čekam kad će se sjetiti nekog drugog svetog oca pape, koji je izumio pismo za miris i okus, za svaku vrstu vina i slatkiša, pa, batkane moj, jedi nejedući i pij nepijući. . . E, to neka oni meni, pa ću im sve uzvjerovati.

Ali ja sam o svemu tome mislio i na kraju se domislio. Kakvo vražje čitanje! To su oni složili, da ispitaju našu pamet: tko će prvi otkriti prevaru.

A tko će prije od mene!

37

I tako ja ustanem i sve lijepo i skladno rastumačim uči-telju pjevanja, gospodinu Do-dobemolu.

A njemu se sve kosa diže i ruke tresu — nije se ni u snu nadao, da će ga jedan prvaš ovako, na brzinu raskrinkati.

O, ho, dragi moj, Do-dobemol, taj sam! — Bum ti zapisal »razrednicu«, ti klipan, ti osel, ti hudič

prekleti. . . Bože moj, kakvim to smiješnim jezikom govori! — To šola, to ne krčma, prekleti hudič. . . Majko slavna, kakvim to jezikom govori! Najednom mi postade jasno, da sam morao šutjeti. Jer

sve je ovo i napravljeno zbog toga, da se šuti, i da se tako svačija pamet ispita. To je kao natječaj neki. Morao sam šapnuti i to samo učitelju pjevanja ili kojem od starješina. Istina, sada svi znaju, da sam ja pametan, ali o drugoj tride-set i petorici ne znaju ništa, osim o Marku, a njega će tako i tako za koji dan istjerati, jer mokri poda se. To mi nikako ne ide u dušu. Pa što ako mokri poda se! Nije svetost u mokrenju. Moja baba Kata zna, da se pokojni don Pavao ne jedanput probudio i mokar i pijan, pa opet je bio svet i čes-tit pop. Ona je vidjela i nekoga biskupa, kojega je prevarilo vino. A mnogo je gore kad ti vino smuti pamet, nego voda pišalo. To se zna. To znam ja, ali ovdje, ovdje. . . I tako će jadni Marko opet k ovcama, samo zato što je mokrio poda se. A mogao je biti svet i uzorit svećenik.

Ne, nisam ja protivan ni pjevanju, ni crtanju, ni gimnas-tici, jer tu se ipak čovjek oslobodi i razbrblja, a nema ni bojazni od drugoga reda, no pošteno sudeći, sve su to skupa glupe stvari, a gimnastika gluplja od svega.

Nastavnik gimnastike zove se Murat. Ja mislim, da se drukčije i ne mogu zvati nastavnici gimnastike. Obučen je,

38

da ljepše ne može biti, i sve se smješka, sve se kočoperi i vješa se palcima o prsluk dok mi plazimo jezik do zemlje.

— E, nećeš, majčin sine — mislim ja — ako si ti izmis-lio trčanje, i ja sam slezenu!

Slezena, slezena, pa bog! — I ne trčim. I koji je vrag doveo tjelovježbu u ovu svetu kuću, kad

joj i samo ime govori, da pripada ljudima od tijela, a ne nama — odabranicima Promisli Božje promislene. A ovdje ne samo, da se radi školska gimnastika, nego svako ubogo jutro prije mise, prije svete pričesti, prije svega: »Raskorač-ni stav! Čučanj! Jedan-dva! Jedan-dva! Savijaj se u pasu! Ispravi koljeno! Prste k zemlji. . .« I klanjaj, klanjaj, kao da se za hodžu spremaš, a ne za katoličkog popa! Neka te ku-kavne starješine samo jedanput zamisle svetoga oca papu, kako gol golcat do pasa pravi čučnjeve i klanja! Neka zami-sle ti nesretni starješine!

Inače je škola sasvim podnošljiva stvar, dapače vesela. . . samo kad bi čovjek mogao naučiti sve ono što od tebe zah-tijevaju. Ali kad bi čovjek sve znao, onda ne bi bio čovjek, nego Bog. I ja sam se odmah na početku složio s pokojnim Sokratom: »Znam da ništa ne znam.« Samo se profesori nisu složili sa mnom — ali to je tek sitna razlika u mišlje-nju.

Na kraju ja ipak stotinu puta više volim razred nego učionu. Naime, u razredu smo i mi u neku ruku svjetovnja-ci, pa se i svjetovno smijemo.

Nekidan je posjetio naš razred don Frane — o, ho, don Frane Bulić, moj batkane, najveći učenjak svijeta — i kud će, kud će. . . pravo na mene.

— Prevedi mi — veli — Ti si magarac. — Tu es asinus — velim ja.

39

— Ne ja, nego ti — veli on. — Non ego, sed tu — velim ja. On se sve smješka i tambura prstima po klupi. Ja stojim

i gledam ga ravno u oči, ali malo rubom oka gledam razred, koji se u pregršt smije. Sada i ja shvaćam što govorim i pomalo se stidim. Ali opet nisam ja takav čovjek, koji bi se do kraja zastidio i. . . kad upnem, upnem, pa bio zid od ka-mena ili stakla.

Don Frane dugo griska usnice, pa će onda, kao da se ne-čem domislio:

— Prevedi ovako: ja sam magarac. E, nećeš, moj sokole! — Tu es asinus. — I opet ja! Zar ti baš nikako ne možeš biti? Ja ga pogledam i namignem mu, o, imam ja srca i nami-

gnuti: — Da ne bude svađe, recimo: Is est asinus. Dugo sam bio ponosan na taj razgovor i razred na mene,

napose zbog onoga: »Da ne bude svađe. . .« — Odakle si? — okrenu don Frane na drugo. A kad sam mu sve pravo i pošteno kazao, nasmiješi se i

reče: — Iz Vlaške? A? Ubij Vlaja, pusti vuka! — Kakva je to poslovica, koja se ne slaže — kažem ja

— Da je: »Ubij Vlaja, pusti jaja« bila bi sasvim druga stvar. On mi malo rukom prodrma glavu: — Muči! Još će od tebe biti čovjek. — Nisam Splićanin — Onda se brzo ispravim — Vra-

njic je drugo, mala Venecija i tako — Don Frane je bio iz Vranjica.

40

— Lopužo — reče on i osmjehne se — A sad ću vam ispričati jedan svoj razgovor s nekim prijateljem. Sreli se baš na Peristilu. Izmijenismo nekoliko svakidašnjih riječi, kad se on uozbilji i upita me: »Slušaj, don Frane, sve mi se čini, da ovaj sveti Duje i nije svetac, nego nekakav rimski legionar, pustahija neka.« »Po čemu ti se čini?« upitah ja malo iznenađen. »Vidiš — reče — on je patron Splita. Pat-ron uvijek nešto učini za svoj grad. Pa mislim: kakav ti je to patron i svetac, koji u tisuću i pet stotina godina nijednoga Splićanina nije mogao učiniti čovjekom!«

Bože moj, svi smo se raspukli od smijeha, razumije se, osim trojice Splićana.

I tako, u razredu se smijemo kao svjetovnjaci — baš nas briga — a u učioni se ne smijemo nikako; ako se gdjekad i omakne, onda je to nekakav pobožni smijeh. . . kao u crkvi ili na groblju.

41

TO JE GOSPIN VRT I GOSPIN DJEČAK

Bože moj, evo me opet izjeda tuga. . . Večeri su najgore, večeri prije spavanja, večeri ugušene samoćom.

Sve je mrko, i obijeljeni zidovi mrki, i trideset i šest že-ljeznih kreveta, kao trideset i šest jasala s kojih visi trideset i šest lanaca tišine. Dave, dave. . . i čovjek se ne smije osmjehnuti čovjeku, ne smije ga nazvati imenom i šapnuti mu jednu riječ, jednu sasvim nedužnu riječ: »teško« ili »kiši« ili svetu riječ »Bog«.

Ima zlih ljudi, koji hvataju ptice i zatvaraju ih u krletke, ali ni u snu im ne pada na pamet, da ih vežu lancima tišine. Ptice žvrgolje i pjevaju, i nitko im ne oduzima pjesmu. A ovdje prefekt još bdije, još je potpuno obučen, pa ipak se ni jedna od ulovljenih ptica ne smije oglasiti.

Još malo i utrnut će bijelo svjetlo, a upaliti crveno, koje će sablasnim sjajem osvijetliti trideset i šest mrtvaca omo-tanih bijelim pokrivačem, mrtvaca koji dišu. I to mrtvačko disanje, i crveno svjetlo, i tišina u kojoj nema ni pucketanja parketa, u kojoj se ništa ne čuje osim žalosnih udaraca srca i teških neprijateljskih koraka u hodniku. . .

Koraci, koraci, koraci. . .

42

To stariji prefekt obilazi krletke i osluškuje da li će kak-va ptičica zacvrkutati.

Stariji je prefekt crn, i brada mu je oštra. U ruci nosi priklopljen časoslov, a crna mu se mantija vuče po zemlji, crna mantija na kojoj gori trideset rumenih svjećica, trideset dugmeta upaljenih ovom crvenom svjetlošću.

Zašto gori ta žarulja i trideset sablasnih svjećica — kad se u mojoj kući prije sna gasila petrolejka, a otac nije obila-zio s poklopljenim časoslovom, uopće nije obilazio. I nitko mi ne može reći, da se nije živjelo dobro s kolobarom pet-rolejke na stropu.

Dolazi i odlazi stariji prefekt, ali ostaju tragovi njegovih širokih stopa, i čini se, da netko nevidljiv čitavu noć, čitavu vječnost ulazi u njih i šeta, šeta. . . s časoslovom u ruci i s trideset rumenih svjećica od vrata do vrška cipela. . . čitavu noć nevidljiv netko.

Vani je kiša, sitna kiša i tjeskoba. I ta sitna kiša čitavu noć pucketa na staklima i sa svojim bezbrojnim nogama tapka dolje po dvorištu časnih sestara, a onda tiho, sasvim tiho odlazi u Gospin vrt i nastavlja beskrajno koračanje po lišću, po laticama, pa travi i živici, po puteljcima, po bijelim pošljunčanim puteljcima. . .

Kad bih bar o toj kiši mogao progovoriti drugu s lijeva ili on onome s desna i upitati ga za kiše u njegovom kraju, da li su tako mekane i usitnjene i kako miriše opalo lišće u jeseni za dugih jugovina u krošnjama borova i čempresa.

Desni je s mora. Bože, kako to u njegovu svijetu sve mi-riši i kako pod sagnjijalom travom žive čitavi narodi crva i bubica, goli i mokri, pa ipak ne lože vatru i ne traže koma-dić suhe zemlje. . . A more se samo propinje i huči i nosi te negdje daleko, daleko, u samu vječnost. . . Bože moj, zašto se nisam rodio na moru.

43

Lijevi je s brda, kao i ja, s gola kamenja. Tu i tamo ka-kav grm, tu i tamo kakav osamljen hrast. Kako izgledaju danas ti grmički i ti hrastovi, danas dok po njima pada sitna kiša, a jugovina ih pokušava odnijeti u svom širokom i turobnom naručju. . .

Kad bih mogao progovoriti! Znam, da bi i onaj drugi progovorio, da je i kod kuće progovarao i dozivao majku. Majku je mogao uvijek dozvati, kadgod mu se prohtjelo, i reći: »Vani je kiša, i ne lete šišmiši«. Mogao joj je reći to, da po kiši ne lete šišmiši, ili bilo što. Ali. . . mogao je reći. . . po kiši ne lete šišmiši.

Mogao je reći i kako šišmiši imaju lijepu, nježnu ruži-častu njušku i kako ih voli. I ja volim šišmiše i Gospinu sliku na baršunu. I nekako mi je tužno i lijepo kad mislim na šišmiše i Gospu, pa zaželim, da je i Gospa šišmiš, onaj mali, cičavi, ili opet, da sam ja šišmiš, pa da se skutrim na njenoj baršunastoj ruci. . .

Gospa je jedino lijepo u ovoj sivoj zgradurini s deset kr-letaka, u kojima šuti sto i osamdeset zatočenih ptica. Jedino lijepo.. . Ona i njen vrt.

I po tom vrtu šetao bih ja i mali Isus držeći se za ruke, kao dva brata, dva tužna brata, a Marija bi nas gledala i smješkala se.

I tako ja, Isus i Marija. . . Bog Otac je nešto sasvim drugo. To je ono golemo oko

na kapelici, što uvijek gleda, što uvijek straši, a ne smije se nikada.

Ni onaj raspeti Krist, ni on nije tako moj, ni onaj veliki, veliki na početku stuba. Moj je Isus mali, onaj iz Betlehem-ske špilje, na slamici ispod pobožnih volova. Sva su mu leđa rumena od slame, i mala okrugla stražnjica rumena. Kako bih je poljubio, tu malu okruglu! Igrao bih se s tim

44

djetićem, nosao ga i tepao mu, brisao mu suze svojim du-gačkim: »Oooo. . .«

Volim i onog pametnog dvanaestgodišnjeg dječaka, što svećenicima tumači Sveto pismo, njega najviše volim — pametnog dječaka. S njim bih mogao razgovarati o svemu, o ocu, o majci, o vragolijama moga djetinjstva, učio bih ga pjesme koje se uz gusle pjevaju, čarolije što oko ognjišta šetuckaju, stotine smicalica i doskočica.

On bi me pažljivo slušao i smiješio se. Zatim bi on meni pripovijedao svoje doživljaje: kako je na magarcu bježao u Egipat, što je sve tamo vidio i jeo, o palmama i datulama, kako se vratio i sve što je radio u svom djetinjstvu, a što nitko nije opisao.

To bi bilo divno. To bi zaista bilo divno. E, samo kad bi se Isus pojavio, pravi, živi, maleni. . . Lijepo bismo se uhvatili za ruke i odšuljali u Gospin vrt.

On bi me učinio nevidljivim, tako da me stariji prefekt ne otjera, i onda bismo u miru šetali tim prekrasnim pošljunča-nim stazama između ruža i cvijeća, između mirisa.

Držati se za ruke i šetati, šetati. . . Na igralištima oko Gospina vrta sto sedamdeset i devet sjemeništaraca skače u oblacima prašine, urliče i vrišti, a pomahnitala lopta udara o ruke, o glave, o trbuhe, o ramena.. . Ta bi nam daleka buka godila, kao da ljetnim popodnevnim snom okružuje ovaj čarobni perivoj. . . sanjiva buka sunčanog podneva, usanjano plavo nebo.. . I nitko ne bi doznao, da ja držim Isusa za ruku, da šetam s njim i razgovaram. . . Bože, što bi to bilo divno, da nitko ne dozna za našu ljubav, za naše razgovore. E, kad bi se Isus pojavio!

Što kažem »pojavio«! On je tu! I tako često, tako gusto — uvijek je tu, uvijek kad se krišom ušuljam u Gospin vrt. Istina, ja ga ne vidim, ali ćutim ga: rame uz rame, korak uz

45

korak. Osjećam ga, ljudi, osjećam kako zrači, kako je jed-nak meni, jednako visok, jednako star, jednako pametan i jednako tužan. . . toplina je njegove ruke u mojoj ruci, i neka me čudna silina prožima, sanjiva krv oblijeva, pijanstvo nečuvene dragosti. Znam da je uza me, da ništa ne postoji zvan nas dvojice, da nitko na svijetu ne može razbiti našu ljubav i privrženost, nitko osluhnuti one slatke riječi koje jedan drugome šapćemo.

O, kako razgovaramo, kako ozbiljno i mudro, kako ljudski. . . a toplo, toplo, majko Marijo, da se rastopiš. I tajanstveno. Nekome, koji bi nas sa strane promatrao, činilo bi se, da sam sam i da sam sa sobom razgovaram — a to je najljepša tajna. Da pravo kažem, ni ja ne čujem Isusa, pa se i meni čini da i umjesto njega govorim. Ali nije tako. On mi u misli šapće. . . jer otkud bih znao sve ono što mi on o sebi otkriva, otkud bih znao, kad to nitko ne zna! A on mi pri-povijeda o svemu, što je kao dječak radio.

— Da li si ti — pitam ga dok ruže mirišu, a rosa skaku-će niz okupano lišće — da li si ti iz obijesti krao kokoši majci Mariji?

— Nisam — šapće mi u misao — nisam, jer majka Ma-rija nije imala kokoši.

Po tome se odmah može znati, da mi zaista šapće, jer otkud bih ja mogao znati da majka Marija nije imala koko-ši! Da sam ga pitao, da li je puške pravio i Josipu krao ba-rut, onda bih i ja mogao odgovoriti, da nije — svi znamo da onda nije bilo ni baruta ni pušaka! Ali da majka Marija nije imala kokoši, to nitko ne može znati, ako mu on ne otkrije.

— Ti nisi imao prijatelja Ivana Lucina i Ivana Džajuši-na, ni strica Miku?

46

— Nisam imao nikakva strica ni polustrica, a to mi je žao. Moj se prijatelj nije zvao Ivan Lucin, nego Kainan ben Jared.

Eto, i otkud bi mali Raos znao, da postoji nekakav Kai-nan ben Jared!

Onda mi je pripovijedao kako su on i taj Kainan ben Ja-red svakakva čuda stvarali, kako su nekom starom Jonatha-nu, dok je spavao, bradu za maslinu privezali, a on se upla-šio, da je iz masline izrastao. . . Pa što sve nisu stvarali u tesarskoj radionici svetoga Josipa: kako su sjekire nazublji-vali i poslije ga uvjeravali, da su to miševi učinili. . . Bože, kako smo se smijali stotinama naših šala i smicalica!

Onda bih se ja uozbiljio i rastužio: — Kako je sada sve to daleko, kako je sve to daleko,

mali Isuse, odkad odosmo u ljude! Na to bi se i on rastužio i uozbiljio: — Jest, prijatelju moj, zaboravismo se smijati i nećemo

se nasmijati dok nas ne razapnu. Tad bih osjetio kako me grčevito stišće za ruku, i taj bih

mu grč uzvratio. U tome je bilo nešto osobito toplo i lijepo, nikada tako lijepo kao u tuzi.

Htio sam mu se toliko puta potužiti na starijega prefekta, na strah, na one zidove-kljove, i na to, što me tjeraju na igralište, umjesto da me ostave na miru, tu, u samoći Gos-pina vrta, da razgovaram s Isusom.. . htio sam se potužiti, ali onda bih se sjetio, da bih se morao potužiti onom veli-kom Isusu, razapetom i uskrslom, jer tko će poslušati ovoga maloga Isusa, ovog žalosnog dječaka! Ali onog velikog Isusa kao da i ne poznam, on je sasvim drukčiji, i kao da nije moj — nije ovaj dječak, isto tako bespomoćan i tužan kao i ja sam.. . O, mi smo mali, ubogi i ustrašeni. . . i on se

47

sigurno boji starijega prefekta, i prefekta Žica, i drugaša Brekala. Mali, ubogi, i nitko nas ne razumije osim majke Marije, koja sjedi pod sjenicom usred perivoja, među samim ružama, plete i od vremena na vrijeme pomiluje nas svojim krupnim i toplim očima. A mene te oči prožimaju kao neka silna milina, sav zadršćem, i toplo mi je, toplo. . . izgorjet ću.

— Prekrasna je tvoja majka — šapćem mu. — I tvoja je — kaže on, a ja znam da samo tako kaže. — Moja je m a t e r — kažem ja — a tvoja je ma j k a . — To je jedno te isto. — A ne, ne! Ma t e r je tako nešto što mora biti, a ma j -

k a mu dođe, kao neka velika i fina gospođa. . . lijepa. . . A majka Marija, kao da sluti da o njoj govorimo i što

govorimo, gleda me, tobože, mrko napoprijeko, ali ja vidim, da joj se zjenice smiješe i da joj je milo što je m a jka , a ne ma t e r .

Zatim opet šetamo i pričamo o tugama i radostima. . . i opet prolazimo pokraj sjenice i majke Marije, koja plete. . . i opet taj pogled, taj blagi smiješak, te vlažne ružičaste usne kao najfinija ružina latica. . . poludjet ću od tolikih vlažnih ruža, od tolike miline.

Zvono. — Zvono — kažem ja, kao da kažem: smrt. — Zvono — kaže Isus, i ja osjećam kako mu se glas

slomio kao napukla bronza. — Mora se — kažem ja. — Mora se — kaže on. — Mora se — ponavljam žalosno. — A kad je zvonilo u

mome selu, onda se ništa nije moralo. Mogao si se ispružiti

48

na šušnju ili na travi i slušati kako zvonjava ispunja čitavu dolinu.

— Za večernjih zvona mogao si zapaliti vatru — kaže on. — Zapaliti vatru. . . — A sada se mora. Vele, dužnost. I majka Marija postaje ozbiljna, stroga. — Znam, mali Isuse, znam, majko Marijo. . . dužnost. I

kakav bih to bio svećenik kad ne bih vršio svoje svete duž-nosti! Rđav svećenik, mali Isuse, rđav svećenik, majko Marijo! Pa što, ako tuga legne na dušu. . . treba muški stis-nuti zube.

— Muški — ponavlja mali Isus, ponavlja tvrdo kao da izrasta.

— Muški — kažem i ja što mogu tvrđe, i okrećemo se brzo svaki na svoju stranu, da ne vidimo slabost, da ne vi-dimo suzu.

I dok tako odlazim ne osvrćući se, čujem majku Mariju kako šapće za mnom:

— I to će proći. . . A kad vas zvono ponovo istjera na ig-ralište, dokradi se opet. . .

Dokrast ću se, majko Marijo, dokrast ću se, mali Isuse, pa ćemo se opet držati za ruke, šetati i šaputati. . . Pričat ću ti jednu smiješnu priču strica Mike i kako sam volio truli miris juga u grmlju moga kamenja, u prohladnom umiranju jeseni kad isto tako sitne kiše padaju. . . Doći ću, mali Isuse. . .

Ali. . . Sada nema zvona. Sada je noć i tama, i crveno svjetlo, i

trideset i šest ptičica u krletci, vezanih lancima tišine. Dugo ćeš me čekati, majko Marijo, dugo. . . svog malog osamlje-nog dječaka.

49

Vani neprestano rominja sitna noćna kiša, i čuje se teško razdaleko disanje tame. Više se ne uvlače sjene u zaborav-ljene stope starijega prefekta, a crveno svjetlo sve više sliči smirenju i snu.

Male se oči sklapaju, i malo tijelo propada u duboko, toplo, zanjihano.. . Dugo ćeš me čekati, mali Isuse, dugo, majko Marijo, dugo.. .

To san silazi, to umor, to zaborav.. . to sanja o velikom bijelom svjetlu. . .

Kućica u prisoju gori od ljetnog podneva. S njena pop-ločena krova diže se zažareni zrak poput plamena. Jedna djevojčica po krovu baca krv, i od toga nastaje vatra. Kakva je to djevojčica na krovu moje kuće?

To nije djevojčica, to je valjda san. Jugovina putuje svijetom. Željeznica. Brod. I rokće dvije

tisuće divljih svinja s ježevom glavom, čitav grad igra no-gomet, i sve je nogomet, čitav je svijet golema nogometna lopta. A Petar Brekalo, onaj iz drugoga razreda, slavodobit-no viče: »Sjemenište miriši po skorupu i lizolu. Hej, po skorupu i lizolu. . .« I misli, da je nešto veliko otkrio. A opet ja bez njega ne bih znao odakle taj miris u svim zidovima, u svim hodnicima.. .

To je valjda san. Kiša hoda Gospinim vrtom, tiho, mačji. Dječak se Isus

naslanja na mladi čempres i gleda nekud u daljinu. Sanjiv je i tužan, a ja znam i zašto je tužan: nema s kim razgovarati, nema koga držati za ruku. Ujutro, mali Isuse, ujutro. . . nije dugo, ujutro. . . nije tako dugo.. .

A sam znam, da je dugo, predugo. Kiša pada oko njega, a on je sasvim suh, i kosa mu je

suha. A bila bi stoput ljepša kad bi pokisla, kad bi se s onih

50

zlatnih uvojaka cijedila kap po kap, kap po kap.. . Bože, što volim kisnuti.

Ovdje nam ne daju ni kisnuti. Kap po kap, kap po kap.. . To vječnost hoda. . . To san. To vječnost. To kiše. . . Mali Isus spava u čaški

goleme, goleme ruže. Majka Marija ne spava. Plete. I dugo će plesti u dugu,

kišovitu jesenju noć. . . Mali Isus spava. . . Zašto i ja ne spa-vam do njega u čaški goleme, goleme ruže. . .

Ovdje nam ne daju ni kisnuti.

51

MUSA JE SAN, MUSA JE NEDOKUČIVOST

Nekoliko tisuća četvornih metara utoptana zemljišta og-rađuju s juga i sa zapada Gospin vrt. S istoka je dvorište i sjemenišna zgrada, a sa sjevera visok betonski zid, koji čiste duše odvaja od Sv i j e t a .

Ti četvorni metri, to su vam igrališta. Prvo igralište, odmah do bogoslovije, pripada nama prvašima.

Naime, s nama prvašima, a i s ostalim je sve nekako ču-dno i kao nekako nepravedno i nevaljalo. Prvo i prvo, svi dobivamo podjednako jela — a to nije pravedno, jer oni osmaši mogu pojesti svakako više od nas prvaša. Drugo i drugo, u kapelici, mi prvaši, koji smo u stvari najdalje od Boga i oltara, klečimo najbliže oltaru, a osmaši, koji će sutra biti bogoslovi, sasvim na početku kapelice, odmah do vrata, da mogu prvi kliznuti. I onda to igralište — meni je svejedno, najviše bih volio, da ga uopće nema — ali to najgore igralište daju nama prvašima, a mi smo najbliži igri.

Premda se već u petom razredu oblači mantija, ipak s petašima i šestašima čovjek nekako iziđe, jer ni njihova igrališta nisu bogzna što, ali iziđi ti na kraj sa sedmašima i osmašima! To ti obuku listere, zabiju ruke u njihove sjajne džepove i izigravaju gospodu kakvu ni Bog ni čovjek ne

52

izigrava. Jedino je pravedno to, što gradska mularija i za njima, kao i za nama jednako viče: »Popići-govnići«. Svaka čast gradskoj mulariji!

Eto, ta gospoda sedmaška i osmaška imaju Musu, pola metra povišenu nad svim ostalim igralištima i učionicu u istoj sobi, gdje i razred. I sad mi se čini pravedno, da ti sedmaši i osmaši jedu što i mi i jednaku količinu, i da su što dalje od Boga, jer to i zaslužuju. I neka im kao i nama: »Popići-govnići«!

Bože, kad ćemo mi opružiti čitavu ruku, svih pet prstiju, pet razreda, obući mantiju i brijati se, izgledati tako ozbiljno i tako staro. . . Kad ćemo imati Musu? Još šest godina, šest godina — čitav život. Ne, ne, nije meni do Muse, ni do trave na Musi, meni je do života, do veličine, pa onako s visoka gledati one jadne prvaše na njihovom jadnom gline-nom igralištu. Mora da je to silan užitak.

Kako je naše igralište uza sam Marijin vrt, kadgod mi se pruži prilika, šmugnem tamo. Zavučem se među lišće i ruže. Ako dođe mali Isus, dobro, ako ne dođe, onda mislim na nj i na Mariju, mislim i o mojoj maloj crkvici u Medovdocu, o crkvici okruženoj čempresima i grobovima.

Tako maštam i danas. Maštam, maštam. . . A onda: lagan dodir na mom uhu, kao od grane. Dušu u se! Dodir se poja-ča i nekakva sjena na rubu oka. Trgnem se. Najednom mi se učini, da ta sjena već dugo stoji na rubu oka i da taj dodir već dugo pritišće moje uho.

— Čuo si, da se ne smiješ odvajati od drugih — bio je stariji prefekt.

— Tu je tako lijepo — mucam — tu je Gospa i. . . — Gospi ćeš biti miliji, ako si među svojima, ako se

vladaš po pravilima sjemeništa, po njenim pravilima.

53

Tu snizi glas i tajnovito prošapta: — Ona ih je kazivala u pero onome, koji ih je pisao. Tužno oborim glavu i teška se srca popnem uz nekoliko

stepenica na svoje igralište. Bože, kolike vike i cike, kakve jurnjave za onom lop-

tom, kakve dernjave, kakvog bijesa. . . i kako je sva ta razig-ranost daleko od mene.

— Vuče, Vuče. . . Ovamo — deru se svi u jedan glas, bi-jesni, uznojeni i zapjenjeni — Vuče. . . zar me ne vidiš. . . Meni. . . Ovamo.. . Vuče. . .

To zovu Vuka, onoga Vuka, što ima glavu za dvije kape i vrat za dvoja vješala. Neukrotiva je ta glava za dvije kape i mlatarala bi bilo po čemu, po klupama, po klecalima, po tanjurima, a najradije po lopti. Bio je lud za loptom. Znao bi je položiti na zemlju i udarati je glavom tako brzo, da nisi mogao brojiti udarce. Onda bi se oko njega okupili, bockali ga i dražili dok netko ne bi šaptom najavio dolazak prefekta.

— Što se to njega tiče — mrmljao bi Vuk — moja gla-va, moja lopta.

No svejedno bi ustao, zatrčao se i uz mahnitu dernjavu raspalio loptu nogom — a to je bilo zabranjeno — snažnije od bilo kojega osmaša. A lopta bi se uzvila, Bože, do neba i pala preko visokoga zida u dvorište bogoslovije, ili na dru-gu stranu do Srbinove daščare, onoga metar i pol visokog Srbina, što makedonski govori i mulariji iznajmljuje bicikle.

— Eh, to je udarac — divio bi se čitav razred, a i u pre-ziru drugaša ja sam vidio divljenje.

Vuk bi se od srca smijao svojim golemim ustima, i taj je smijeh bio glasniji od svega smijeha zajedno, mogao si ga čuti daleko preko »Hajdukova« igrališta.

54

Počinio bi čudesa taj Vuk kad ne bi bilo mantije starije-ga prefekta. Pokazao bi on to svima, a u prvom redu druga-šima, koji se najviše šepire i najviše nas preziru. Ukrotio bi on te drugaške tikve, i ne samo drugaške.

— Neka me samo puste, Musa je naša! Onda smo ga svi gledali s udivljenjem. Taj bi momak

rascijepao sve osmaške glave, a kad bi ih rascijepao, raskre-čio bi nožurine na njihovom igralištu i riknuo: »Bog i prav-da, Musa je prvaška!«

Kad bi bilo po mome, mogli bi ukinuti sva igrališta. Pa ipak sam svim srcem uz Vuka, jer svi misle da su prvaši stoka jedna, a u stvari svi su drugi stoka, i raspali ih po njuš-ci, a prvaše pusti na miru, jer su najmanji i najustrašeniji.

A tajni glas govori: »Ljubi i neprijatelje svoje«. Lako je ljubiti neprijatelja, koji je stotinu kilometara da-

leko, ali ljubi onoga, koji je tu i koji ti se svakim danom ruga samo zato, što si u prvom razredu (a on u drugom) i koji ti svako jutro otima po prst-dva igrališta. A igralište je sve! Ako je dragi Bog povukao crtu i rekao: »Ovo je prvaš-ko!«, onda je to, moj sokole, prvaško, pa makar Brekalo i Orlandini stražnjicu oderali. Ali drugaši su Sodoma i Go-mora, ne poštuju Božju crtu, nego mlataraju nekakvim kol-cima i viču: »To je naše, naše, naše. . .« Još te životinje prijete, da će razmrskati sve prvaške glave, ako se usude preko granice. Ali mi imamo Vuka, a on se zalijeće kud mu se svidi. Ako se zaleti kakav drugaš i takne ga, onda: neka Bog bude milostiv njemu i svim drugašima redom. Ali dru-gaši se boje Vuka više nego starijeg prefekta.

Vuk se opet ne boji nikoga osim starijega prefekta. I tako ja, onako zbunjen i nespretan, iziđem iz Marijina

vrta i zađem među svoje, u svu tu viku i zarumenjene obraze.

55

— Vuče, ovamo, Vuče. . . Vuče. . . I ja se moram igrati. Zašto moram? U vrtu je tako lijepo, tako tiho, misliti o

Isusu i Mariji, u grmlju među ružama, šetati s Isusom i šaputati. . .

Ali prefekt kaže, da moram među svoje, mahnitati i ba-cati loptu daleko preko zida bogoslovije, i da je to njihova sveta volja. Ne, ja ne znam zašto bi to bila njihova sveta volja, ali kad prefekt tako šapće ono o pravilima. . .

U taj čas lopta, kao pun mjesec, stade silaziti s vrha vi-sokih borova.

Moram vršiti sveta pravila, koja je Gospa u pero šaptala. . . Sada! Zatrčim se natraške, da dočekam tu golemu loptu, da je

dohvatim i potrčim s njom, da zaboravim na sve što nije igra, što nisu sjemenišna pravila, što nije Božja volja. . .

Lopta je sve bliža i bliža, a ja trčim natraške sve brže i brže. I onda. . . udarim glavom o nešto tvrdo kao kamen, kao čelik.

— Izbi mi oko.. . Sotono.. . Zatim snažan udarac nogom u moju stražnjicu. Pridignem se i prijeđem dlanom po zatiljku. Bio je krvav. — I ja krvarim — mislim — zašto me onda nazivlje so-

tonom i još k tome udara! Prestade igra, i razred se natiska oko nas. — Zapamtit ćeš svoga Boga — tuli glava za dvije kape,

a usta joj razvaljena, Bože, kako golemo, kako ružno. — Što se dogodilo? Sada tek Vuk udari u plač, u krivljavinu. Činilo se da je

čuvao najbolje snage za dolazak starijega prefekta.

56

— Ova mi je životinja oko izbila. — Kako to govoriš bratu svojemu? — Kad jest životinja i sam vrag slinavi. — Vuče! — zagrmi stariji prefekt, a moj ti Vuk utihnu,

utihnu, da se i sam uplašio tolike tišine. — Pogledaj me — reče stariji prefekt, a Vuk skinu ruku

s lijevoga oka, oblivena krvlju, i pogleda ga s oba. — No, vidiš, da ti nije ništa izbio. — Ali meni se činilo, kao da mi je izbio. — Ti si njega vidio, a on tebe nije, Vuče. — Ja ništa ne vidim — cmolji Vuk — kad igram, ja

mislim samo na igru kako nalažu sveta sjemenišna pravila. Protiv toga ni stariji prefekt nije mogao ništa, tek reče: — Ali Pravila kažu, da se i u igri treba obuzdati. To ti je

pouka za drugi put. A sada ga lijepo zamoli za oproštenje. I ovaj medvjed među dječacima, koji bi prije samome

sebi odgrizao ruku, nego svojevoljno molio »tog slinavca«, to jest mene, za oproštenje, zastruže hrapavo, negdje iz dubine grla, iz utrobe:

— Oprosti. — Nemam što oprostiti — rekoh, tobože, lijeno, a srce

mi sve dršće od radosti opraštanja i pomirenja. — Brže oprosti! — odreže stariji prefekt. — Nemam što oprostiti kad me nije ni uvrijedio — iz

javih svečano. — Onda stisnite ruke. . . Tako.. . A sada u bolnicu, neka

vam zaviju rane. Kako je to lijepo kad te oviju bijelim zavojem pošto su

ti obrijali obrvu, a meni potiljak. Kod kuće rana i nije rana,

57

nego ogrebotina, na koju se metne malo pepela ili zemlje, tople kravlje balege ili plijesni s pršuta.

— Kod kuće je sve crna zemlja — kaže Vuk — crna zemlja i crne težačke ruke. Ono je laž o bijeloj pogači. Ka-kva pogača u težaka! Čanak nezačinjene pure i krumpiri u ljusci.

— A i jest tako! Ja se zamislim i opet u sebi kažem: »A i jest tako.« I što tu laje gospodska deriščad Drviš i Dragičević i Vu-

lić, da ne mogu probavljati ovako ogavnu hranu. . . kao da su im kod kuće padale u žvale pečene jarebice. Vrane! E, da je i vrana bilo. . . Sve bi te cmizdravce trebalo svući do gola i išibati.

— Ako dođe do šibanja, tu sam — kaže Vuk. — I onda te majke u šeširima. . . — kažem ja. — Da, majke u šeširima — zareža Vuk. — I dolikuje li da majka jednog svećenika nosi šešir! Vuk me nekako ozbiljno pogleda, kao da mu je nešto

ovaj čas sinulo. — Pa da! Samo kojekakve droljetine nose šešire. — Primi bratsku opomenu! — uletim ja kao iz topa.

»Bratske opomene« dijele se uvijek kad se nešto loše učini, a Vuk je izgovorio jednu ružnu, veoma ružnu riječ.

— Primam bratsku opomenu, ali svejedno samo drolje nose šešire.

Pa kad se i ja malo zamislim, ima pravo. — Jesi li — nastavlja Vuk — ikada vidio šešir na Bla-

ženoj Gospi? Na kakvoj djevici i mučenici? Pa zbilja. . . Ovaj Vuk mora da je strašno pametan.

58

— Nego — češkam se za uhom — nije meni do šešira, nego do pekmeza.

— Sve bih ja to u zahod — plane Vuk, a zatim prezrivo pljune — pekmezari!

Nekoliko ove gospodske deriščadi nije, tobože, moglo jesti suh kruh, pa bi im majke donosile pekmez, a oni su ga držali u posebnom ormaru u predvorju blagovališta. Nikada u životu nisam okusio pekmez, ali prije bih umro, nego njihov liznuo. Pljujemo mi na njihov pekmez i na njih, i na sve one koji ne mogu živjeti o kruhu i vodi.

I baš mi je drago što sam se sudario s Vukom, jer da se nisam sudario, možda nikada ne bih doznao, da i on mrzi te ljigave pekmezare, kojima ni vrat nije ispucao od sunca, nego mlatara onako fin kao u golovrate kokoši.

Ali razred je razred i čuvajući razred i sebe čuvaš, bra-neći sjemenište i sebe braniš. A tko kaže, da sebi nije naj-bliži, treba mu javno pljunuti u usta.

Tako i Vuk govori. Najprije on, Vuk, s glavom za dvije kape, uza nj gorštaci, pa uzmorci, tek onda razred, a sasvim na kraju gospodska deriščad. Drugi razred spada u neprija-telje, i svi razredi u neprijatelje, a sedmi i osmi u krvne, jer oni imaju Musu, najljepši san na svijetu i loptu broj pet.

— Pa ipak, kad čovjek pravo razmisli, i ti sedmaši i osmaši opet su nam bliži od starješina, od ravnatelja i prefekta. . .

— A od duhovnika? — O, to je drugo. O, duhovnik je drugo. Don Grgo ili kako ga ja zovem

Don Anđeo. A i jest anđeo s ljudskim rukama, i nema toga dječaka, koji ne bi kroz oganj protrčao, da mu ruku poljubi. Starješine se može mrziti, može voliti, a može se pokraj njih i sasvim ravnodušno proći. Pokraj Don Anđela ne pro-

59

lazi se tako. On je nad svima i nad svecima. Istina, i on je debeo. Ali njegova debljina nije ravnateljeva debljina, nje-gova je debljina nekako prozirna, kao da je od slonove kos-ti, i njegovo oko uvijek suzno od ljubavi.

Nema toga, koji ne bi obožavao Don Anđela. — Zašto njega ne izaberu za papu? — upita me odjed-

nom Vuk. Bože, kako na to nisam prije pomislio. Pa da, treba ga

odmah izabrati za papu. — Pa da — kažem — on je zaista svet. Jesi li vidio, on

kao da i ne korača, nego lebdi. Ja sam siguran da otisci njegovih stopa ne bi ni u snijegu ostali.

— Bit će zato — Vuk opet svoje misli — što ovaj papa još nije umro. Znaš, bilo bi dobro, da umre papa.

Ja sam se odmah s njim složio, ali sam za svaku sigur-nost nadodao:

— Božja volja. Zatim ušutjesmo. I svaki misli svoje. Ja mislim kako je

svijet dobar kad ga gledamo kroz Don Anđelove ruke. I drukčije. Uopće, svijet je dobar i pobožan; zašto nas straše! I zašto kažu, da ima onih, koji ne vjeruju u Boga! Kako se može ne vjerovati u Boga, kad svako dijete zna da posto-ji!. . . I izvan ovih zidina ljudi idu na ispovijed i pričest, i razgovaraju s Bogom, kao što i ja razgovaram. Samo što oni nemaju toliko vremena, koliko mi imamo i ne vise im po zidovima svete poslovice, kao što nama vise: »Dom moj, dom je molitve« i »Ne pljuj po podu«.

— Je li tako, Vuče? — Što, je li tako? — Ništa. Hoćemo li na igralište? — A da gdje ćeš!

60

Ali baš u taj čas zvono prekinu odmor. Igrališta se začas isprazniše. Đaci se sa svih strana slije-

vaju u dvorište. Sve ih je više i više i svi kliču Vukovoj povezanoj glavi. A Vuk je volio da mu kliču, da mu se smiju i bio je pripravan na svaku ludoriju, samo da ga svi gledaju. O, činio je svašta i smijao se s njima, smijao se svojim golemim ustima u kojima se nisu vidjeli ni zubi ni jezik — samo duboka tamna praznina.

Gomila nam dolazi u susret, a mi se još uvijek držimo za ruke. Onda nekakav sedmoškolac doviknu:

— S kim si se boo, Vuče? A to »boo« tako je fino pristajalo njegovu vratu, tako fi-

no. . . — S njim — naceri se i upre prstom u me. — S Buljookim! — nakesi se jedan drugaš. — Sa Semideponencijom! — dometnu drugi i prasnu u

smijeh. — S Paralelama i Meridijanima! — povika ih još neko-

liko. I svi se smiju, svi iz svih razreda, sva sto sedamdeset i

devetorica. A ja stojim sam samcat, sam nasred dvorišta, kao uzet. Mislim: umrijet ću od tolikoga poniženja.

Nemam snage da se maknem, ali smažem je da ne prop-lačem.

Smijeh i poruga nestade negdje s koracima i glasovima, i kad sam se pribrao, više nikoga nije bilo na pustom dvoriš-tu. . . tek jedna blaga ruka na mom ramenu.. . don Anđelova.

— Oprosti im za male crnčiće. Njegove me oči gledaju tako milo, tako blago, tako dobro. Mogao sam progutati suze uvrede, ali ne i suze ljubavi. . .

61

MOJA KAPA, MOJE CAJGANO ODIJELO I SEMIDEPONENTNE HLAČE

— Buljooki! — Semideponencija! — Paralele i meridijani! Nitko to ne može razumjeti, nitko utješiti osim duhovni-

ka. A nikome ništa nisam skrivio, nikome se nisam podrug-nuo, nego svakoga nekako obilazim i poštujem, ustrašen od svih, ustrašen od svega.

I onda, čemu tolika poruga, kad je to bilo najljepše odi-jelo, koje je itko ikada obukao u Medovdocu. Novo novcato sa sivim prugama. Mislio sam da nitko neće imati ljepše, i da će mu se svi diviti, a ja ću skromno oboriti glavu i oči, kao da kažem: »Eh, nije to nekakvo bogatstvo, nego eto. . .«

Majka ga je tri dana krojila i šivala, i kako pomnjivo! Svi su me kod kuće gledali kao mladu nevjestu i govorili o tom odijelu, kao o nekakvom čudu neviđenu. I postavu je imalo, i dugmad, i džepove, i jedan unutrašnji džep, tobože, za novčanik. Ali meni je taj unutrašnji džep sasvim suvišan. To se zna. Ipak, neka ga gdje je. Jer oni kanonički nećaci, krmci jedni — Bože, oprosti — imaju ne samo džepove,

62

nego i novčarke u njima s pravim i živim novcima. Upravo su odvratno bogati. I peru zube. Oni i još neki vinogradarski šmokljani.

Izbio bih ja njima te zube i tu razmetljivost. A opet. . . lijepo je to oprati zube i imati u ustima pregršti one mirisa-ve pjene. Bože, da mi je samo jednom oprati zube, samo jednom.. . Ali tko će to kad »Kalodont« košta sedam dinara, a četkica dvanaest! Nije moj otac kovač dukata ni udovica svetoga Ilije, nego neispavani mlinar u Marinkičinu mlinu.

Ali samo jednom, samo jednom okušati tu prokletu mi-risavu ružičastu pjenu. . . I dok su svi bili na igralištu, ušu-ljam se u spavalište, uzmem iz Dragičevićeva noćnog orma-rića četku i savijem na njoj čarobnu ružičastu zmiju. Kakva je to slast, ljudi moji, kakva slast. . . i ona pjena, i ono ugod-no peckanje po desnama i nepcu.. .

Bože, zašto mi ne daš bar jednu tubu na godinu i jednu malu, sasvim malu četku s prozirnim drškom. . . Ne bi bilo bogatijega od mene. Ali kud bi Bog došao kad bi dijelio zubne paste i četkice. . . a moj otac nije milijunaš. . . Jednu tubu i jednu četkicu. . .

Mržnji nas nitko ne mora učiti. Ja to znam. Mrzio sam ovu gospodsku deriščad. Ne, ne, nisam ih mrzio, jer ih ni-sam smio mrziti. Nisam ih mrzio, mrzio sam samo njihova ružna djela, oholost, bogatstvo i proždrljivost. Oni svake nedjelje popodne izlaze u grad, ulaze u slastičarnu i — kak-ve li ružne proždrljivosti — svaki od njih pojede po čitava dva kolača, i još se tim hvali. Dragičević se razmeće, da je jučer pojeo šest, šest kolača u jedno popodne. . . Ljudi, pa to neuporedivo više košta od jedne paste za zube.

I onda nose odijela od vune, kao da su već neka velika gospoda, i kravate, kao učitelj i, profesori i sudac u Imots-kome. I šešire bi nosili, samo da smiju. A jok, batkane, kape

63

sa zaslonom, kao i svi! E, baš mi je drago. No njihove su kape mnogo ljepše i mnogo manje od moje, premda su im glave veće, kao da ih je netko napuhao. A i jest ih napuhao. To se zna. Glupošću.

I ja imam kapu. Tugu, a ne kapu. Može se reći da nije lijepa, ali opet nije ni toliko ružna, da bi izazivala smijeh čitavoga razreda, čitavoga sjemeništa.

Istina, velika je to kapa i kao naduvena. Rub joj tačno pristaje mojoj glavi, ali ona šupljina razlijeva se uokrug, kao izdužena lopta, pada mi preko zatiljka, preko ramena. . .

Bila je to svijetlosmeđa kapa s tamnosmeđim prugama u obliku meridijana i paralela.

— Meridijani i paralele. . . Meridijani i paralele. . . — i svi su se smijali, svi su se rugali, čitavo sjemenište i gledali me kao nekakav nevaljao izuzetak, kao nešto ružno i smrd-ljivo, što nikako ne spada među njih.

Više nije bila sramotna kapa, ja sam bio osramoćen. Prestajali bi tek onda kad se više ne bi mogli smijati. A mene je boljelo, Bože, kako me je boljelo, i ništa ni-

sam mogao učiniti, tek snositi bol što si mogao tiše i misliti: lako se rugati siromaštvu jednog maloga dječaka.

S koliko sam mržnje stavljao na glavu tu prokletu kapu, s koliko zebnje očekivao prvu porugu, prvi smijeh, prvo:

— Meridijani i paralele! I nisu stali na tome. Kao krpelji. Ne puštaju te dok se ne

presite krvi, a onda prežderani otpadnu. Ovo su neki osobito prokleti krpelji, koji se nikada ne mogu nasititi.

Jedan razroki drugaš rugao se dugo mojim krupnim očima i nazivao me buljookim. I to nije dovikivao, nego bi u prolazu šapnuo, a to je gore od svega, to šaptanje u prola-zu i onaj nijemi pakosni smijeh na njegovom iskrivljenom

64

licu. A bio je razrok, majko moja, kako užasno razrok. . . i ja mu nisam mogao porugom odvratiti — bilo mi ga žao.

No njegov se šapat proširio, i svi su me zvali buljookim, a ja nisam buljook. Ljudi, dođite i vidite, da nisam buljook, jer ovdje to nitko neće da vidi.

Nije samo kapa, nisu samo oči, i hlače su bile. Ni duge ni kratke s valjkastim nogavicama, od klečanja napuhnutim koljenima, a sezale su jedva do polovice lista. Prozvaše ih semideponencijom, a i mene uz njih.

Kad bi se umorili kapom, hvatali bi se hlača, i svi su se hvatali, od onih najmanjih do onih što branaju mantijom. Svi su se smijali, pa i Branko, koji je imao isto takve cajga-ne hlače, ni duge ni kratke, samo što njegove nisu bile do polovice lista, nego tri prsta ispod koljena. Najviše me je boljelo, što se on smije, umjesto, da bude sretan što se nje-mu ne smiju. Toliko sam puta odlučio, da mu uzvratim, a onda bih se uvijek u posljednji čas predomislio — i njega mi je bilo žao. A mene nije bilo žao nikome. Bože, kako je ovaj svijet nevaljalo sagrađen.

— Paralele i meridijani! — Semideponencija! — Buljooki! I svaki dan tako, svaki dan, svake šetnje, svake igre. . . Ali bilo je nešto čemu se nikada nisu smijali, o čemu ih

nikada nisam čuo govoriti, bilo je nešto strašnije od meridi-jana i paralela, izbuljenih očiju i semideponentnih hlača. . . moje cajgano odijelo m r tva čk i z a uda r a .

Nitko na svijetu ne može znati odakle taj smrad, taj za-dah. A smrdjelo je, smrdjelo po plijesni i zahodskoj jami. Da li je to takva roba, ili ju je vlažnu uhvatila plijesan, ili. . . To nitko živ ne zna. Ali nije bilo toga komadića, koji nije

65

zaudarao, odvratno, nepodnošljivo. U početku sam mislio, da mi netko zloban nešto strašno podmeće. Pretražio sam sve džepove, iskretao, izvrtao, stotinu puta pregledao čitavo odijelo centimetar po centimetar, i podstavu. Ništa. Stresao sam ga, provjetrivao, čistio i prao. Uzalud. Zaudaralo je čitavo, zaudaralo je jednako. I ramena, i rukavi, i džepovi, i okrajci, i sami su rubovi zaudarali. Sve je bilo jedan neču-ven smrad, kao da se sam raspadam.

Drugovi su šutjeli, i svi su šutjeli. Ali stoga su govorila njihova lica i njihovi pogledi. . . Da su se bar smijali! Ali oni su skovali zavjeru šutnje i nenapadno se odmicali od mene, tobože, da naprave »žrtvicu« učinivši mi mjesta. A to je bilo gore od svega, to odmicanje, te žrtvice.

Kad bih se nekome odviše približio, vidio bih, kako mu se lice gadljivo skuplja i nosnice stišću.

Na šetnji, u učioni, u razredu, u blagovalištu, u crkvi, i u crkvi su se, tobože, nenapadno odmicali od mene.

O, nemojte, nemojte bar u crkvi, bar za Križnog puta nemojte, bar za pričesti zaboravite da sam kužan. . .

Ali i tu, i svugdje i uvijek. I nema nikoga, koji bi me poštedio, koji bi izustio makar

jednu toplu, srdačnu riječ, nešto, kao: »Ti si dobar. Ti si žalosno nesretan.« Samo Isus i Marija, samo se oni nisu nikada odmakli od zadaha raspadanja.

O, prinesite jednu »žrtvicu« za mene! Ali. . . ovdje se ne prinose »žrtvice« za mene, nego za

obraćanje malih crnaca. I ostavlja se drago jelo i jede se mrsko, skupljaju se marke i staniol s čokolade, koju jedu samo gospodska djeca. . . Ta gospodska djeca, ona mogu kupiti čitava brda čokolade i obratiti čitavu vojsku malih crnaca — a mi, koji nemamo ni za zubnu pastu, mi ne mo-

66

žemo nikoga obratiti, mi, koji ne znamo ni kako izgleda čokolada. Bog je žderanju Gavana bacio na dno pakla, a kud će s nama Lazarima, koji ništa ne možemo žrtvovati ni marke, jer nam nitko ne piše, ni staniol, ni milostinju. . . o, mi siromasi, mi smo jedna sasvim nepotrebna stvar.

Bože, kako se osjećam malim i slabim, ništavnim, kao pokisli ptić, kao nepotrebni stari dronjak, sasvim nepotrebni stari dronjak.

Jedan mi se jedini čovjek nikada nije narugao, ni u mis-li. Don Anđeo. S koliko su me blagosti dočikale njegove vječno turobne i kao nenazočne oči, njegovo blago lice od bjelokosti.

Na oca me podsjeća don Anđeo, ma onog mog oca u is-to ovakvim semideponentnim hlačama, samo starim i iskrp-ljenim, skorenim od znoja i brašna.

Tek mi se sada počinje otkrivati moj otac, ta neizrečena prijetnja djetinjstva. Nikada se nije spustio do mene, ljubio me i tepao, a ipak. . . ipak me je tako silno volio. I tek sada vidim njegove dobre crne oči, kako me krišom promatraju, njegovu natučenu mlinarsku ruku, kako mi se primiče, da me podraga, i kako se s polovice puta zbunjeno povlači. . . Toliko me volio, da se stidio ljubavi.

I don Anđeo se stidi. Stoga je tako strog i dostojanstven. A ja sam uvjeren, da bi najradije zagrlio jednoga od nas, jednoga najžalosnijega, i rasplakao se s njim i nad njim, rasplakao se, tako.. . od ljubavi.

Kad bi on znao, da mi se uvijek rugaju, kao što su mi se danas narugali, ne bi nikada skinuo ruku s mojega tjemena, nego bi ostao uvijek uza me i plakao sa mnom, a ja bih ljubio njegovu mekanu, mekanu ruku.. .

Ali ne, ne! Ništa mu neću reći. Neka misli, da je to da-nas bilo samo slučajno.

67

Trpjeti, najbolje je trpjeti, za nj, za Mariju, za dječaka Isusa i za obraćenje malih crnaca. Jer mi, mi siromasi, koji ne možemo obraćati staniolom i milostinjom, mi ćemo trp-jeti — valjda i to kod Boga nešto vrijedi.

— Paralele i meridijani. . . Paralele i meridijani. . . Bože, ne mogu više podnijeti. . . Mislim i mislim.. . Da

mi kapa, kao slučajno padne u more? Da odijelo, kao slu-čajno, potrgam na bodljikavoj žici?

Ne, ne! Treba trpjeti. Sveci su i gore stvari otrpjeli. . . Osim toga moj je otac tako siromašan, tako umoran i neis-pavan, da bi ga tolika nesreća ubila.

68

DUHOVNI SASTANCI I MALI CRNČIĆI

Svaki dan nas sto i osamdeset prisustvuje njegovoj misi, sluša njegovu propovijed, pričešćuje se iz njegove ruke. Najslađe se pričestiti iz njegove ruke, čini ti se, kao da se dvostruko pričešćuješ.

Da nije njega, ovo bi bila kuća mržnje. Jer stariji prefekt — žandar — i upravitelj — poglavica žandarski — zar te mogu naučiti ljubavi?! Svatko zna, da su nam oni neprijate-lji, da nas uhode i vrebaju, prijete i kažnjavaju, da nikada s njihovih usta ne silazi ni jedna prijateljska riječ, ni jedna topla. A s njegovih samo takve silaze.

Kakav sam ja bio dječak u svojim brdima? Rđav dječak i rđav kršćanin, ohol i neposlušan, kradljivac i napržica.

A sada? Sama svetost. Istina, starješine ne vide neke osobite po-

božnosti u meni, a pogotovo prefekt, koji moju molitvu jedva jedvice ocjenjuje s tri — htio bih znati koliko ocjenju-je svoju i kada to moli, kad neprestano uhađa našu! Ali ja sam ipak svet, jer se u duši svetim osjećam.

Ako i ne izvrćem bjeloočnice i ne krivim vrat, ipak mo-lim, usrdnije od svih, i ako se smješkam za vrijeme molitve,

69

to se smješkam od milja malom Isusu i njegovoj maloj na-žuljanoj stražnjici.

Ali don Anđeo zna, da ja molim, don Anđeo sve zna. Kad si tužan, ne govori: »Trpi, Gospodin će ti stostruko

vratiti.« To zna svatko reći. On uopće ništa ne govori, samo te gleda i onda ti nekim blagim, neljudskim glasom pripovi-jeda neku tužnu priču, da te još više ražalosti i dovede dot-le, da se tugom počneš naslađivati. I onda ti kaže neku toplu riječ, kao: »Nitko ne može osjetiti ljepotu, ako nije žalostan u duši«, »Nitko se ne može očistiti, ako ne spozna bol.«

O, to je veliko, to je najviše. I sada znam, da nikada ni-sam toliko sretan, kao onda kad sam žalostan, kad sam pov-rijeđen, kad je jugo i kad trune lišće u napuštenom Gospinu vrtu. . . i don Anđeo nije ništa drugo nego jedna velika, veli-ka tuga.

Svakoga tjedna, za vrijeme učenja, održava sa svakim razredom napose, duhovni sastanak.

Duhovni sastanak.. . o, velika je stvar duhovni sastanak, velika radost.

U svakom razredu visi drvena škrabica s imenom sveca zaštitnika. U tu se škrabicu stavlja staniol i marke s pisama, koja najprije pročitaju stariji prefekti.

Čemu služe marke i staniol? Tome se nikada ne biste domislili, da vam već nisam rekao. Da, da, za obraćanje malih crnaca. Malo markica, malo staniola, sve se to smije-ša i izmiješa, pa pošalje misionarima. Misionari, ne budi lijeni, to odmah pokažu crnčićima; ovi se zatrču na staniol i šarene markice, a moji ti misionari brže bolje za škropioni-cu, pa škropi i krsti. I eto ti malih crnaca kršćana, da ne znaš kud bi s njima.

70

Ej, naš ih je razred najviše obratio. Staniol, markice i žrtvice, žrtvice, moj sokole.

Što su to žrtvice? Stani. Počnimo ispočetka. Duhovni je sastanak jedno veliko veselje, u prvom redu

zato, što tada ne učimo, nego razgovaramo, i nije u sobi onaj žandar Žic, nego don Anđeo. A kad je on među nama, onda je to rajsko uživanje sviju svetih.

Don Anđeo otvara sastanak s velikim izmirenjem, pod geslom svetoga Pavla: »Neka sunce ne zađe nad svađom vašom«, a to je najljepša izreka, koju je ikada itko izrekao.

— Tko je s nekim u svađi? — pita blago don Anđeo. Ustajem ja, Čupić i još neki. — Rekao sam Drvišu, da je žderonja — kaže Čupić. — Moli ga za oproštenje. — Molim bratsko oproštenje. — Opraštam — kaže Drviš nekako s visoka, kanonički

nećak. — A ti? — pita mene. — I ja sam Drvišu rekao, da je žderonja. Onda ja pitam oproštenje, a on mi oprašta — sve su to

žrtvice za obraćanje malih crnčića. — A ti? — pita Čotu — I ti si rekao Drvišu, da je žde-

ronja? — Ne, ja sam rekao Vuliću. Ovaj je onome rekao, da je tovar, onaj onome da je gla-

va kupusa. . . i sada, na duhovnom sastanku, sve se to mora izgladiti i svak se sa svakim izmiriti.

A mi to tako uvijek i upriličimo da se na duhovnom sas-tanku ima što govoriti i is kim izmirivati. A to je najljepše

71

od svega. Zlo je onda kad nitko nikome ništa ružno nije rekao. Ali mi uvijek nešto pronađemo, a ako nitko ništa ne pronađe, onda se nešto izmisli, pa čovjek sam sebe prave-dan optuži i tako napravi dvostruku žrtvicu.

Osim toga opraštanja, najljepša je »bratska opomena«. A te se bratske opomene dijele, da je milina.

Učenje je dosadna stvar. I onda neprestano vrebaš hoće li netko šapnuti. Pa kad šapne, onda mu ti odmah šapatom dovikneš: »Primi bratsku opomenu!« Ali ne dovikneš mu samo ti, nego i drugih pet, jer nitko ne želi, da mu jezik zaboravi hodati.

»Primi bratsku opomenu«, onda ti on odgovara: »Pri-mam bratsku opomenu«. I to je najzabavnije baš onda, kad se uopće ne smije govoriti. Naime, bratske se opomene mogu uvijek dijeliti. A mi smo ih dijelili šakom i kapom. Ako u crkvi prestaneš na čas moliti, ako se glasno nakaš-lješ, ako se namrgodiš na jelo, ako opereš samo polovicu nogu, a koljena, tobože, zaboraviš, ako si se pokušao kri-šom nasloniti dok drugi kleče, ako ružno pogledaš starijeg prefekta, ako šmrkneš, ako ti izmakne vjetar, uvijek se nađe netko koji će ti došapnuti, a još radije doviknuti: »Primi bratsku opomenu!« A ti ćeš mu kao kršćanin i sjemeništarac odgovoriti: »Hvala na bratskoj opomeni!«

Onda sve te bratske opomene, oproštenja i izmirenja, i mnoštvo drugih lijepih stvari svakoga tjedna još ljepše ispi-šeš na komadiću papira i dakako bez potpisa, tutneš u škra-bicu. Pa uz staniol i marke — eto ti pune vreće žrtvica za obraćenje malih crnaca.

Evo mojih žrtvica za posljednjih sedam dana: Prikazao svetu misu za misije 5 puta Prikazao svetu pričest za misije 6 puta Prikazao Gospinu krunicu za misije 3 puta

72

Prikazao kratke molitve i uzdahe 100 puta Pitao oproštenje 23 puta Oprostio 32 puta Otrpio uvredu 19 puta Dao bratsku opomenu 90 puta Primio bratsku opomenu 35 puta Jeo nedragu hranu 1 put Odrekao se drage hrane 20 puta Odmah ustao 5 puta Oprao vrat i uši 2puta Oprao koljena 2 puta Žrtvovao se na gimnastici 1 put

Ima tu gadnih stvari i čisto uperenih protiv mene. Osim rizi-bizi za mene nema nedrage hrane, pa tako ja tu žrtvicu jedva jedvice jedanput tjedno mogu zabilježiti. Ali to nado-knadim na taj način, da se odreknem posljednjega najslađeg zalogaja. Ja mislim, da bi nam svaki dan morali davati uza sve drugo i rizi-bizi, onda bih se ja odricao drage i jeo ned-ragu hranu, a mali bi crnčići curili kao iz vodovoda, i začas bi bio obraćen čitav svijet.

Koliko žrtvica, Bože moj, koliko žrtvica, a najviše krat-kih uzdaha i bratskih opomena.. . Pa kad se sve to zbroji, onda smo mi najbolji razred u čitavom sjemeništu, a to ćemo i ostati, jer ćemo te žrtvice gomilati i gomilati, da ih ni brod neće moći odnijeti.

Evo, sada, kad don Anđeo iziđe iz učionice, svi će usta-ti, a ja ću i dalje sjediti. Onda će svi u jedan glas: »Primi bratsku opomenu: ustani!« I eto ti trideset i pet žrtvica. Onda ću ja reći: »Magarci!«, a odmah zatim: »Molim brats-ko oproštenje!« Oni će oprostiti, i eto ti još trideset i pet žrtvica. . . Bože moj, mi ćemo ih na milijune napraviti. I ne treba više nitko brinuti o malim crnčićima.

73

I onda kad malo porastemo — za četiri pet godina — i obučemo crnu kleričku mantiju, doći će u sjemenište poseb-ni papin izaslanik i upitati:

— Gdje su petaši? — Tada ćemo biti u petom razredu i pomalo brijati bradu.

— Tu smo, preuzvišeni — reći ću ja i poljubiti mu prs-ten.

— Hitno se spremite — reći će on — Po nalogu svetoga oca pape moram vas odvesti u Afriku.

— Zašto — upitat ću ja — kad mi pripadamo biskupiji splitsko-makarskoj, nekoć solinskoj?

— Vi ćete i ostati u svojoj biskupiji. Afriku ćete samo posjetiti, zato što je vaš razred obratio gotovo polovicu crnčića. Obraćenici žele da vas vide i da vam zahvale.

I odlazimo u Afriku, igramo se s crnčićima, i oči su nam pune suza zbog njihova obraćenja, a i zbog toga što smo tako odrasli, pokroviteljski odrasli.

74

ŠETNJE NAŠE

Tko kaza da je šetnja ništa! Šetnja je sve, naime, šetnja bi bila sve kad ne bi bilo moje kape s meridijanima i parale-lama i moga cajganog odijela, što zaudara mrtvački — na semideponentne sam hlače navikao, što više, gdjekad mi se pričinja da je to dobro, da je to nekakav osobiti znak Provi-dnosti: ti goli gležnji od nogavica do cipela što podsjećaju na štake i drvene noge. Sasvim sigurno neki osobiti znak, jer sam i nekoga sveca vidio u takvim hlačama, a to sasvim sigurno znači, da hlače imaju nekakvu vezu sa svetošću.

Tko zna, što je Providnost namjerila sa mnom? U »Ka-toličkim misijama« uz »Anđela čuvara« najboljem časopisu na svijetu, vidio sam misionare pod šljemovima, i sve mi se čini, da je jedan od njih imao iste ovakve hlače. Samo sad ne znam, da li je to bio misionar ili urođenik. Svejedno, glavno da ih netko svet nosi i da se probija kroz džunglu, a lavovi ga gledaju pospano, kao staroga prijatelja: ni da mrdnu, ni da zarokću. Tko zna, što ću ja postati, svetac ili misionar ili lav, koji ne rokće.

Pojud, Pojišan, Turska kula, Marjan, sunce, more, i nas sto i osamdeset uz more. A more ti je najljepše.

75

Mi se tako raziđemo po obali, po kamenju i lijepo ski-damo cipele i čarape. A onda zagrćemo nogavice, i svi za-grću nogavice, svi osim mene i onih, koji nose kratke hlače. Nikada u životu nisam nosio kratke hlače — uvijek sam bio odrastao.

Tako stojim i gledam kako zavrću nogavice, gledam i uživam. A ispod nogavica duge bijele gaće s onim vrpcama i vrpčicama, s onim, kako vele kurdelama i učkurima. . . Hohoho.. . Neka mi sada kažu, da li je ljepše vidjeti te za-sukane nogavice sa svim zavrzlamama ili moje semidepo-nentne hlače! Sve ih to steže, kao gužve oko nogu, a ja lijepo i kršćanski gazim u more, i nikom ništa.

I kape skidamo. O, i to je velika radost! Neka sada stanu pa gledaju, čija je glava manja i ljepša! O, ho-ho, batkane moj!

A oni pusti borovi mirišu nad nama, mirišu đavolski, ta-ko da se ne može osjetiti čak ni mrtvački vonj moga cajga-noga odijela. Ej, sad smo ravni, prijatelji, sad možemo o svemu govoriti, pa ćemo vidjeti tko će pametnije.

I što ova gospodska deriščad zna o čobanima i ivanjskim kresovima, o bolesnim tabanima, sijelima i guslama!

— Mi znamo plivati. — Čudna mi čuda, i konj zna plivati. — Ali ti ne znaš. — Nisam valjda konj. I onda se oni hvataju toga »plivati«, kao i splitska mula-

rija: »popići-govnići«, i ništa drugo pod kapom nebeskom ne znaju izmisliti. A da je sjemenište u Medovdocu, to bi se svaki dan nova pjesma pjevala, i smiješna, da ti se pupak od smijeha odriješi.

76

— Ovamo, dragovići, ovamo svi, osim Ike Antukina. Vidite onaj bor? I vidite škriljku u mojoj ruci? Vidite? A sada gledajte.

Zasučem rukom i trznem, a kamen pogodi bor u sred sredine.

I oni se nadimlju, ali ne ide. — Tu treba gađati, moj sokole! To konj ne umije, konj

zna samo plivati. »Gdjekad vi mene — mislim — pritisnete vašim bogat-

stvom i vašom porugom, ali opet sam ja na nogama, moj sokole, kao mačka, svoj na svome, svoj na tuđemu i na sjemenišnome. To se zna.«

Samo da nema starijega prefekta i »Dobar je strah, kome ga je Bog dao«, pokazao bih im ja stotinu čudesa, od kojih ni jedno ne bi bilo za obraćanje malih crnčića. Ovako: dušu u se, moje kljuse, i: tko te hrani, toga ocem zovi. Neću ja, da zbog vas izletim iz sjemeništa, kad su me već ovdje ugurali. Ne zbog toga, što se stidim biti čobanin, nego što više ne mogu biti — sad bi mi se tamo rugali poganije, nego što se vi rugate.

Šetnje naše, šetnje naše. . . I sunca, i zraka, i šume, i tog prokleto opakog svijeta — mrzim ga zbog grijeha, a ipak ga volim zbog slobode.

Možeš skakati po kamenju, možeš tražiti puževe i pri-ljepke, možeš razgovarati o svemu i svačemu, možeš se čak i iskrasti, pa se zavući u osamu — stariji prefekt ne može očima u svaku rupu i svaki žbun.

I onda to, to je najvažnije, da smo gologlavi i da oni imaju zasukane nogavice i da je miris borova jači od smra-da moga cajganoga odijela. . . onda sam ja prvi, dragovići.

77

— Znadete li vi nešto o »Zlatarovu zlatu« i »Kletvi nev-jere«? A? Stričevi su vam kanonici, a moja baka seljanka, pa je ipak pročitala sve romane koji su ikada napisani. Uči-telj ih je Bilić imao pun puncat ormar.

Drviš se odmah isprsi: — I ti misliš da su svi romani na svijetu stali u taj or-

mar? — Ti ne misliš? — Može biti, može biti — osmjehuje se — ako je ormar

bio kao Biokovo. — Ma nemoj! — sad se i ja osmjehujem — Bio je to je-

dan običan, običan, najobičniji ormar. Jasno, da je to tebi začudno, kad nikada nisi ni čuo za nekakav roman.

Dobar dio razreda skupio se oko nas i bulji kao u dva pijevca, koji su se tek počeli kostrešiti. A meni to godi, godi. . . neka vide, kako ću tog »učenog« kanoničića stjerati u kravlji rog.

— Moj stric — uvijek se on na strica oslanja — ima če-tiri ormara puna tvojih romana. A ja mislim, da još ima poneka knjiga, koje on nema.

— Prvo i prvo — kažem ja — ti ne znaš koliki je ormar učitelja Bilića. Možda je to kakva ormarusina veća nego sva četiri tvoga strica. Drugo i drugo, da li tvoj stric kanonik ima samo romane ili ima i svetih knjiga?

— Ima i svetih knjiga. — E, moj batkane, i svetih knjiga! A tih je najviše. On-

da je razumljivo, da se na svijetu nađe još poneki roman, koji on nema.

Što sam se smijao, i svi su se smijali sa mnom. A on je ostao kao popišana — primi bratsku opomenu — kokoš.

78

Draže mi je to, nego išta na svijetu. Takva pobjeda nad kanoničkim pekmezarom. To me je toliko zanijelo, da sam htio još više, još više slavlja i divljenja. Najprije sam se u misli obratio dragom malom Isusu: »Isuse, ovu mi laž op-rosti za moju kapu, za moje oči i za moje cajgano odijelo«, a onda sam rekao osobito ponosno:

— Znadete li vi, da je Šenoa bio rođak moje bake? — Aaaa. . . — Nema tu »Aaaa. . .«, nego zaista. — Nešto kao tvoj stric? — upita netko. — Da, da — uvlačim bradu u podbradak — tako nešto. — Aaaa. . . — sad je to bilo iskreno udivljenje. A ja odahnem. Sada i ja imam nekakva strica, koji nije

mačji kašalj, nego malo veća zvijer od tih kanonika i poš-tanskih činovnika.

79

OTKRIVENJE

Sjemenišna je knjižnica golema, valjda isto tako golema, kao i učitelja Bilića, i svatko može posuditi kakvu god zaže-li. Ja sam odmah zaželio Šenou. To se zna. Je li mi stric ili nije, trista mu gromova.. . dictum, factum et perfectum! Čitao sam njegove romane i plakao, čitao pjesme i opet plakao. Ej, kad bi se moglo uvijek čitati i uvijek plakati! Ali čitati se smije samo za kratkih odmora u učioni i za vrijeme učenja, ako ti prefekt dopusti, a on ti dopusti samo onda, ako si se izvrsno pripravio za školu — ja se nikada nisam ni poluizvrsno pripravio. No ipak sam čitao, trista mu gromo-va — kako to samo Šenoa lijepo kaže: »Trista mu gromo-va!« — ja sam čitao pod klupom, pod jastukom, za kratkih školskih odmora, u onom kratkom času prelaženja s dužnos-ti na dužnost, i u zahodu, trista mu gromova, i u zahodu!

I nije bio tu samo Šenoa, niti sam ja čitao samo Šenou. Bilo je tu, moj sokole, na stotine velikih i proslavljenih pisaca od Milutina Mayera i Ise Kršnjavoga do Velimira Deželića oca i sina, i Narcis Jenko tu je bio i Izidor Poljak, najveći pjesnik. . . pa onda knjige nenadoknadive i nedoku-čive: »Genoveva«, »Ružica Cesargradska«, »Osveta je mo-ja, ja ću je vratiti«. . . pa onda ona najljepša knjiga od svih

80

knjiga, knjiga o Jusufu, koji se pokrstio i postao Josip kad je vidio sve muke i nevolje bosanske raje. A ta se raja, moj sokole, digla na strašan ustanak i sve pod tajnim glasom ćukanja. To je tako sablasno, da čovjek sav protrne i led ga ledeni oblije kad u noći, dubokoj i gluhoj, čuje samo: »Ćuk. . . ćuk. . . ćuk. . .«, a zna da to ne ćuče ćuk, nego čov-jek, ustanik i osvetnik, borac za krst časni i slobodu zlatnu. I čovjek sav strepi, da li će ubiti ćuka-osvetnika ili će im umaknuti. Bože, umrijet ću od bojazni. Daj, daj, brže, hoće li im umaknuti. . . Bravo! Umakao je. . . Kakvo odahnuće. . .

Kako to ljudi pišu, kako umiju splitati i rasplitati, kako te zarobe i rane.

Kako to umiju, kako to umiju. . . Pa Petar Preradović, general i pjesnik. Taj Petar Prera-

dović, i »Putnik«, i »Zmija«. . . čudesa. Pa opet Šenoa, be-smrtni Šenoa: »Kugina kuća«, »Fratarska oporuka«, »Posto-lar i vrag«, »Strmogled« »Propast Venecije« i štotigaznam. I kamen bi proplakao!

Da li bih i ja mogao pisati? Ali o čemu pisati? O čemu pjevati kad je Kačić sve ju-

nake opjevao, sve bojeve i okršaje, kad je i zmija opjevana, i kugina kuća, i poklade, kad je sve opjevano. . . Da to nisu drugi učinili, ja bih učinio, isto tako kao i oni, ama baš isto od stiha do stiha, od slova do slova — ta drukčije se i ne može učiniti.

Trista mu pasjih para, zašto je sve opjevano! Ipak.. . Vidiš, nije sve. Tko je, uzmimo na primjer, op-

jevao moju babu? Nitko, uzmimo na primjer. Fino. Onda ću je ja opjevati:

»Moja baba babuška na dušeku deduška.

81

Malo kunja, malo spava, bijeli joj se bijela glava. — — — — — — — — — — — — Sitna kiša sipi, moja baba hripi!«

Bila je to duga, duga pjesma i začudo nimalo plačna. Razred ju je otkrio i glasno pročitao, i smijao se razred.

Bože, od svega se srca smijao. — A što ti je to »deduška«? — pita podrugljivo kano-

nički sinovac Drviš. I moram priznati, zbunio me, jer ja ni sam ne znam što

bi to moglo biti. . . ali mora da jest nešto, kad je napisano. Onda me prefekt — čast svaka tome Žicu — izvlači,

pametno i učeno: — To je — kaže — pjesnička sloboda. — Jasna stvar — smješkam se pobjednički — pjesnička

sloboda i tako nešto. . . pametno, to se zna. Kanonički sinovac Drviš smije se kroz napuhnuta usta i

namiguje prefektu Žicu, kao da je s njim koze pasao. Onda se više ne može suzdržati i smijati se u napuhnuta usta, jer se sama od sebe razvališe u gadan hihot:

— Pametno, to se zna. . . Sada i prefekt Žic — hulja jedna žandarska — hihoće s

kanoničkim sinovcem i dobacuje mi bezočno: — Čini se da tu pjesničku slobodu i na latinski primje-

njuješ, a da se o francuskome i ne govori. I čitav se razred smije s njima. — Primite bratsku opomenu! — To je sve što sam mo-

gao reći. Ali poruga je jača od žrtvica.

82

ČAROLIJA VELIKIH BLAGDANA

Kako je to svemudrost Božja sve lijepo uredila u čovje-ku i oko njega, i kako jedan čovjek u sebi nosi stotinu ljudi, i svi su ti ljudi različiti, a opet isti, opet jedan čovjek. Čov-jek u učioni uvlači dušu u se, u razredu se obijesti, na igra-lištu je postiđen i pokunjen, u Gospinu vrtu rasplakan.. . Bože moj, kako je sve to napravljeno, i kako se ne može, kad se govori o blagdanima, uzvikivati, ni »trista mu gro-mova«, ni »moj sokole« ni »batkane moj«, nego sve pobož-no i ozbiljno, da ne može ozbiljnije.

A blagdani su neka osobita stvar. I nije to stoga, što ne-ma škole, što su odmori duži, što više svijeća gori u kapelici i što pokaznica čitav dan zrači kao najžarče sunce.

Sve je to drukčije, i Bog drukčije silazi nego običnim danom, nekako svečanije i blistavije.

I onda kupanje. Ono »tuš« nije uzvik neki i podvala, ne-go zaista kupanje, koje štrca i lijepo te svega opere od glave do pete, vrućom vodom, da je milina. A onda oštar glas starijega prefekta: »Pusti hladno!« Tada šibne mlaz studene vode, misliš, oborit će te. No pravi sjemeništarac stisne zube i prinese žrtvicu za obraćenje nekog malog crnca. Kolike sam ja obratio, majko mila, ali mogu vam reći, da je

83

to najteže obraćenje. Ima i takvih, koji se uklanjaju tom ledenom mlazu, skvrče se u kutu kabine do zapovijedi: »Zatvori!« Ali zlo se provedu. Jer stariji prefekt čeka vani i svakome stavlja ruku na golo rame. I onda je to jedna velika sramota. A još gore od sramote jest glas savjesti koji govo-ri: »Mogao si spasiti dušu jednog crnčića, a nisi htio.«

Crnčići, crnčići, mali, prljavi, zamazani, musavi moji crnčići, životinjice moje uboge, ja ću vas obratiti, sve do jednoga.

Najlakše ih je obraćati na velike blagdane. Tada čovjek ima toliko vremena za molitvu i za žrtvice. . . i na kraju to mu pravi veliki užitak. Na primjer, kad umreš i dođeš u raj, samo pljesneš rukom, a ono se stotinu malih crnčića strči oko tebe: to ti ljube ruke, to ti zahvaljuju, to hoće da ti budu sluge čitavu vječnost — ta bez tebe bi otišli u muke paklene za sve vijeke vjekova, amen. A ti se onda sve stidiš, a ipak ti je drago, pa ih sve odbijaš: »Manite, manite. . . sad smo u raju, i ovdje, baš čovjeku sluge i nisu potrebne«. A oni opet navaljuju: »Mi ćemo te služiti, i gotova stvar.« »E, pa kad baš hoćete — kažem ja — onda mi lijepo napravite postelju i na neki način očistite cipele«.

Kažem vam, blagdani su neizreciva stvar. Bezgrešno za-čeće, kad petaši oblače mantiju, pa Božić. Ej, Božić! Svi ga dočekujemo budni u blagovalištu, uz sto i jednu pobožnu pjesmu, a bogme i uza smijeh. Pa kad dođe vino i mandulet, ne pjevamo »na tom mladom ljetu«, nego:

»Na tom manduletu veselimo se, mladoga kralja mi molimo.«

A onda kad popijemo ono malo vina, i kad nema starije-ga prefekta, onda pjevamo najdražu i najsmješniju pjesmu na čitavom svijetu:

84

»Niti biskup, niti papa, ni njegova sveta klapa neće nama zabraniti ovo rujno vino piti.«

I smijemo se, grcamo od smijeha, i na poklade grcamo od smijeha i pjevamo rugalice starješinama i profesorima:

»A Barbetti Klaudije profesor je iz kemije. Kyrie, Kyrie, Kyrie, ’leison, Kyrie, Kyrie, Kvrie, žaba ima perje. Pa sve viče: »Dat ću dvicu, zapisat ću razrednicu.« Kyrie. . .«

Bože, kako su to smiješne pjesme, i kako mora biti velik pjesmik, koji to sastavlja — neki petoškolac.

I tako je svaki veliki blagdan veliko veselje, a Veliki tjedan velika žalost. Od Gluhe nedjelje srce se steže, a od Cvjetne umire. Pa »Tužaljke« u sumrak, i nigdje nijedne svijeće osim onih trinaest na trokutu. I što sumrak više pa-da, to »Tužaljke« postaju sve žalosnije, svijeće se na trokutu gase polagano, jedna za drugom, a zebnja postaje sve gušća i gušća, mogao bi je rezati. Na kraju ostaje samo jedna svi-jeća, Isusova, koju sklanjaju iza oltara, gdje su pjevači, harmonium i slika Svete Cecilije s onim repatim brabonjci-ma, koji se zaista mogu pročitati.

»Jerusolime, Jerusolime, Obrati se Gospodinu Bogu svojemu.. .«

A mene boli taj glas, ta pjesma, taj mrak, ta noć, što je pritisla kapelu kao grobnicu, boli, ljudi, svisnut ću od bola.

85

I onda ono najstrašnije, najpotresnije: »Smiluj se meni, Bože, po velikom milosrđu svojemu, i po mnoštvu smilova-nja svojega, zbriši zloću moju.«

Tada mi se čini, da su svi ljudi bolesni i nesretni, gladni i promrzli, da su svi na koljenima i u neopisivim mukama vape, očajnički vape, i da im nitko neće pomoći. Čitavu noć sanjam o tim bijednim ljudima, o tom bijednom sebi.

A na Veliki Petak svi idemo u grad na noćnu procesiju, i to je nešto najdivnije, što je Bog i svijet upamtio. To te čudesno čudo zapljusne u oči, i jednostavno onijemiš.

Na svim prozorima voštanica do voštanice, a iza njih pobožne glave staraca i starica, kao od voska salivene. A procesija, procesija se pružila u beskraj, s jedne i s druge strane ulice tiskaju se milijuni ljudi i gledaju, gledaju, ludi od pobožnosti.

Biskup i kanonici, vikari i monsignori, popovi i đakoni, redovnici, časne sestre i klerici, i svi u predivnom svečanom ruhu, u bijelim kotama, u bogatim plaštevima nose moći svetaca, kosti u zlato i srebro okovane, svete ruke, svete noge i drvo križa Jelene Križanice, križa na kojemu je Gos-podin za nas izdahnuo. A biskup pod zlatnim »nebom« — okolo torci i ferali na stožinama šarenih stakala. . . Bože, kolike rasipnosti svijeća, boja, sjaja i pjesme. . .

Pa stari Kaštelani u narodnoj nošnji s golemim šarenim voštanicama, pa Lučani i Varošani, činovnici i obrtnici, škole i katolička društva. . . to ide u beskraj. I mi sjemeniš-tarci s krunicom u ruci.

Sve je to beskrajno veliko, a najveći kanonik Luger, ka-nonik nad svim kanonicima, bas nad svim basovima:

»Puče moj, što učinih tebi? Ili u čem ražalostih tebe? Odgovori meni.«

86

I ništa se ne čuje osim tog njegova glasa na Narodnom trgu. A meni se čini, da taj glas čupa podlogu ispod nas i da svi polagano propadamo sve niže i niže, do samih vrata paklenih.

»Ja pred tobom otvorih More Crljeno, a ti kopljem otvo-ri rebra moja.«

I čuju se glasni jecaji starih žena, starih žena, koje su mnogo trpjele i koje su sada nepotrebne. I ja plačem s tim starim ženama, s mojom dobrom ćoravom babom Katom, koja je uvijek trpjela, s raspetim Isusom i sa svim ovim ljudima izgubljenim u plamenu voštanica, u grijehu, bijedi i nezahvalnosti.

»Ja tebe napajah vodom spasenja iz stijene, a ti mene napoji žuči i octom«.

Sve mi se vrti, sve me boli do sna, do povraćanja, i te sta-re zidine sa stotinama svijeća, i te stare žene koje su uvijek trpjele i taj demonski bas, koji do vrata pakla silazi. . .

Slomljeni se vraćamo i teturamo, pijani od umora, od boli, od čarolije voštanica, od Golgote, od raspetoga. . .

O, treba biti milosrdan prema žalosnom Bogu.

87

DUHOVNE VJEŽBE

Duhovne vježbe. To je fina stvar. Ne, nije to fina stvar. Tri dana šutnje, potpune šutnje, posvudašnje. Tri dana. . . tri dana kao tri godine. Tri dana. . . Koliko je to sati? Hej, koli-ko je to sati, koliko minuta!

Ni šapnuti ne smiješ, ni okrenuti se drugu. Nigdje. Ni na hodniku, ni u vrtu, ni na igralištu. Jer ako se okreneš, onda ćeš se i osmjehnuti, a osmjehnuti se, Bože, to je jednako ubojstvu. Nitko ne zna kakve su to muke. Tantalove. Evo, riječ ti je na vrh jezika, ali moraš je progutati. Tantal bar nije morao gutati jabuke.

Ali mi se ipak domišljamo, i svaki se domišlja na svoj način, i onda svi opet dođemo na isti način. Ispovijed. Nai-me, na ispovijed možeš ići i govoriti koliko hoćeš. Onda brže bolje napraviš kakav greščić, pa trči na ispovijed, pa opet napraviš greščić. I tako po dva tri puta dnevno — inače bi poginuo od šutnje. Na kraju ispovijed i nije nekakav govor, jer tamo moraš šaptati. A opet. . . makar i šaptati. Od moga razreda na to sam prvi došao ja. To se zna. A meni je dan prije toga rekao jedan drugaš. I to se zna. E, baš to se ne zna. I tako sam ja postao nekakav izumitelj, hoćemo reći, Tesla na području duhovnih vježba.

88

I za tih duhovnih vježba ima ispovjednika koliko god hoćeš. I sve vanjski, isusovci i kapucini, pa pater Perica, sveti pater Perica s dugom bradom, jer mu puca koža pod britvom. On nam, uz duhovnika i ravnatelja, drži svete re-kolekcije, peterostruke dnevne propovijedi: o Bogu, o Majci Božjoj, o anđelima i svecima, o paklu, o paklu najljepše govori, kao da se upravo iz njega vraća, o ljiljanima svetog Alojzija, hoćemo reći, Vjekoslava, o velikom slovu T svete Tereze od Malog Isusa, upisanom u zvijezdama, o nebu i rajskom uživanju svih svetih. . . da proplačeš, da se iskidaš, i nikako ne možeš prežaliti što već nisi mrtav, pa lijepo u bijelim bjelcatim haljinama ne radiš ništa, nego pjevaš Bo-gu, i nije te briga ni za školu, ni za drugi red, ni za starijega prefekta, ni za što. . .

Divno govori pater Perica, i ja mislim, da nikada, zani-kada nije bilo na svijetu takva govornika. Samo.. . samo kad bi se nakon toga moglo istrčati na sunce, na igrališta i brb-ljati, pet minuta brbljati, bilo što, pa makar ponavljati jednu jedinu riječ: pop-top, snop-ćop. . . bilo što.

E, kad bi se moglo brbljati, onda bi to bile jezične, a ne duhovne vježbe.

Ovako smo uvijek u crkvi na molitvi i vječnom klanja-nju. Dragi Isus neprestano stoji u pozlaćenoj pokaznici i sve zrači. Zrači i šuti. Pa kad pomislim, kako i on tu po čitav dan stoji i šuti, onda je i meni lakše šutjeti.

Kad nismo u crkvi, šetamo po igralištima i Marijinom vrtu. Svaki za sebe, svaki s knjigom u ruci i pobožnom mišlju u glavi.

Sad bar mogu biti u Gospinu vrtu koliko me volja. Ali sada me taj vrt nikako ne privlači. Niti se javlja mali Isus, niti majka Marija plete u grmu ruža — sve je nekako pusto i prazno, valjda zato, što Gospin vrt ne okružuje vika dječa-

89

ka, pa se onaj zrak u njemu ne može zgusnuti, ne može te opiti ni začarati. I sada ja ulazim u taj vrt, ali džabe ti, nije to onaj moj vrt u koji se iskradam, niti je u mojoj ruci topla ruka nevidljivog Isusića.

Do kože ošišane glave prolaze i samo prolaze, a čovjeku se čini da su to sve neki gluhonijemi, neki ludi, i pomalo se počinje bojati, da zaista nismo onijemili.

A riječ te škaklje u grlu, majko mila, kako škaklje — ne možeš je zadržati. Ne mogu, ubijte me, ljudi, ne mogu.

U susret mi dolazi Vuk, onaj s glavom za dvije kape i vratom za dvoja vješala. Kako tek njemu mora biti dosadna ova grobna tišina, ovo mrtvačko vucaranje, u kojemu se ne čuje ništa osim šuštanja mantija i šljunka pod koracima. A on — mudar li je — ubija tu šutnju tako, da svom snagom struže vrškom cipela po šljunku. I onda kašlje: kad ne može izbaciti riječi, bar da kašalj izbaci.

I meni u taj čas sine divna misao. Stanem preda nj, iz neba pa u rebra:

— Primi bratsku opomenu. Ne kašlji. — Hvala na bratskoj opomeni. Neću kašljati. — Što je? — i prefekt Žic uvijek pada iz neba u rebra. — Dao sam bratsku opomenu — opravdavam se. — A ja sam je primio — kaže Vuk — I neću više kaš-

ljati. Da je to netko drugi rekao, prefekt Žic bi pomislio, da

mu se ruga. A ovako samo što nije isplazio jezik od blesava iznenađenja. To je dobro, dobro je da se i on jedanput ble-savo iznenadi i zapilji se u čovjeka, i da sve, što ima reći, jest blesavo čuđenje:

— Kako se može ne kašljati! — Sve se može kad se hoće — kažem ja. To se zna.

90

A Vuk sažimlje ramenima i gleda nedužno i kao pre-vareno:

— Ne znam, ali kad je bratska opomena, onda se valjda može i ne kašljati.

— Za duhovnih vježba nema bratskih opomena — i pre-fektu se Žicu sastaviše obrve. On misli, da je osobito pame-tan kad sastavi obrve.

— Ni da se zapali kuća? — mudrijam, samo da izgovo-rim što više riječi.

— Dosta! Mogao bi lako odšetati do starijeg prefekta, a ti znaš što te tamo čeka.

— Znam, ali ja tu nisam.. . — Šuti! — Hvala na bratskoj opomeni, šutjet ću. — Ja ne dijelim bratske opomene, nego zapovijedam —

bjesni prefekt Žic — Ja nisam tvoj kolega, nego tvoj pre-fekt.

— Znam ja. . . ovaj. . . kako bismo rekli. . . — Šuti! I prefekt Žic ode dostojanstveno kao onaj glasoviti pu-

ran iz dvorišta časnih sestara. Ipak sam se narazgovarao — makar i ovako — i svalio

kamen sa srca. Treba još samo jedan dan šutjeti. I to će proći, a onda. . . što onda? Kao da ćemo onda bogzna kako pametno razgovarati! Sada tek vidim, da mi gotovo nikada pravo i ne razgovaramo. Prvo i prvo, zabranjeno je s poje-dincima drugovati, drugo i drugo, odmori su tako kratki, da baciš u tutanj desetak riječi. . . za večerom se čitaju životi svetaca. . . jedino se malo razbrbljaš za vrijeme ručka ili na šetnji, a i tada brbljaš gluposti. Kao da je važno što se brb-lja, glavno je, da čovjek ne zaboravi govoriti!

91

Ali kad jednom počneš brbljati, onda te ni Bog ne može zaustaviti. Sve samo izmišljaš, kako bi nekako nekažnjeno. . .

Evo prilike. Dolazi mi ususret Čota. To je opet jedan iz moga razreda. Ja lijepo zabijem glavu u život velikog hr-vatskoga sveca Petra Barbarića, i onako, tobože, kao da ništa ne vidim, zabušim se u Čotu. On odskoči i htjede vris-nuti. Ja pobožno iskrivim lice:

— Oprosti, brate, nisam te htio. — Opraštam — kaže on. — Brate, drugi ću put malo bolje pripaziti, da ti ne na-

nesem kakvo zlo. E, ako je prefekt Žic mudar, mudar sam i ja. Pa ako se

ne smije davati bratska opomena, može se pitati bratsko oproštenje sve dotle dok prefekt Žic ne zabrani. A kad zab-rani, već ću ja nešto drugo izmisliti.

Sutra svršavaju duhovne vježbe. Bože, bit će takve ga-lame kakvu Bog ni svijet nisu upamtili. Ja ću galamiti više od sviju. To se zna.

92

MARIJO, SVIBNJA KRALJICE...

Ej, kad dođe svibanj, Gospin mjesec, e kad dođe svi-banj. . .

»Marijo, svibnja kraljice, ti majko rajskog slavlja, pred sliku tvoju ružice na pozdrav svibanj stavlja.«

A ruža, ružica, Bože moj. . . puna kapelica, puni oltari, pun Gospin vrt. I sve miriši, sve miriši, čitavo sjemenište, i ne po skorupu i lizolu, nego po ružicama, po rosi, po mla-dom jutru, a najviše po tome, što moja križaljka ima sve više i više crnih tačkica.

Kakva križaljka, kakve tačkice? E, sokole moj, to je i opet moj izum. Drugaši kažu, da to

i oni rade, i da to svatko radi. Ali tko će vjerovati poganim drugašima!

Ja sve to imam lijepo na kockastom papiru. Otvoriš pa-pir i odmah vidiš, da do kraja školske godine imaš još 17 puta hrvatski, 15 puta latinski, 15 puta matematiku... A onda kad svrši školski sat, ti opet izvadiš svoju križaljku i

93

zacrniš. . . e, više nije 15 puta latinski, nego 14 puta, a pre-kosutra će biti 13 puta. . . Pa kad čitava križaljka bude crna, eto ti šesti lipnja!

Svi dolaze k meni, zaviruju u moju križaljku, i ja u neku ruku postajem vrlo važna ličnost. I vidim, kad se o križaljci radi, da ih ne smeta ni moja kapa, ni moje cajgano odijelo, ni semideponentne hlače. Sad mi se uopće ne rugaju, a da se i rugaju, ne bi me ni izdaleka boljelo kao u početku — čovjek navikne, kao magare na batine. I u tom ti je sve!

— Koliko još puta imamo povijest? — pita Čupić. — Što će ti — velim ja — povijest mora znati svaka še-

prtlja. Jedanaest. — A matematiku? — Što će ti to! — velim ja — matematiku zna svaki bri-

jač. Ja sam sve to u pučkoj školi naučio. Deset. On me gleda nekako ispoprijeka: — A francuski? — E, to je druga stvar — kažem ja — to ćemo odmah

pogledati. Sad se on naceri: — E, druga stvar, je li?! A to zna ne samo svaka šeprtlja

i svaki brijač, nego i svako francusko dijete. . . I ceri se, kako se ceri i sve do pusta uživanja grize nokte

— on čitave godine ništa drugo i ne radi nego grize nokte, do mesa, a kad više nema što gristi, grize meso.

I što on meni tu o francuskom, kad ću ja sigurno — ne baš sigurno, ali po svoj prilici — izvući dobar. Evo, i sada, da me baciš gola golcata u tu Francusku, znao bih bez rječ-nika zapitati komadić kruha i čašu vode — a što će ti više, monsieur, mademoiselle!

94

I tako ja lijepo sat za satom križam u svojoj križaljci i uživam ko prasac u brlogu. A kad baš hoću, da se od srca nauživam, onda ne križam sat za satom, nego, tobože, za-metnem križaljku, pa je nakon dva dana pronađem — to ti je pravo veselje — i onda s osobitom sporošću iskrižam deset proteklih sati — a to ti je drugi i najveći užitak.

I onda razgovaraš sam sa sobom: — Da ti to nisi nešto odviše prekrižio? — Nisam, na časnu riječ. — Nemoj ti tu na časnu riječ i tako. . . nego daj da to li-

jepo pogledamo. I onda gledam, prebrajam, provjeravam i nalazim da je

sve u redu. — A koliko to još imamo sati toga i toga? — Toga i toga imamo toliko i toliko sati. — Mnogo. A sutra koliko ćemo imati? — Toliko i toliko. — Bolje bi bilo da je toliko i toliko danas. — E, i ja znam. Još bi bilo bolje da je toliko bilo prek-

jučer, ali, rođkane moj, carta canta i protiv toga, kakono kaže sudac u Imotskome, nema pravnoga lijeka.

I tako ja razgovaram sam sa sobom i sve češće zalazim u kapelicu i molim Gospu, onako prijateljski, da mi da do-bar iz francuskoga i latinskoga, a za sve ostalo ću se sam pobrinuti.

Istina, ona mi nije ništa zasigurno obećala, ali ja mislim, da je to sasvim sigurna stvar, jer, eto, čitavu smo godinu nekako prijateljevali i razgovarali se, a sada sam svako jutro u njenom vrtu, i nijednu joj ružu nisam otkinuo, nego ih sve milujem i redim molim joj se pedeset puta na dan i pjevam

95

joj bez sluha — e, lako je sa sluhom pjevati, ali pjevaj ti bez sluha. . . I na kraju ne tražim ne znam što, samo to toliko, da se čovjek nekako izvuče iz neprilike i da mi se Matkovići ne rugaju kad dođem na praznike u Medovdolac. Osim toga kad bih ja bio na njezinu mjestu, a ona na mome, ja bih joj bez daljnjega izišao na ruku. A tko će pomoći sirotinju, ako ne sirotinja, ona je u štalici rodila, a i ja — tako reći.

». . . pred sliku tvoju ružice na pozdrav svibanj stavlja.«

Bože moj, tko li je napisao te predivne stihove! O, kad bih ja mogao nešto takvo napisati, a ne »moja baba babuška na dušeku deduška«. O, napisao bih ja, ako ne baš tako, a ono slično, samo da nema starijega prefekta. On kaže, da je moje učiti, a ne pisati nekakve glupe stihove, jer da iz latin-skog i francuskog šepam, kao da sam vuk šeponja. I još nadodaje, da je to Božja volja. Sve štogod on kaže, sve je Božja volja, kao da dragi Bog ništa drugo ne može željeti, nego što želi stariji prefekt! I kao da dragi Bog nema baš nikakva drugog posla osim da sve povjerava ovoj četverou-glastoj glavi.

Mrzim ga. Ne, ne, dragi Bože, ja znam, da bi tebi bilo krivo kad bih rekao, da ga mrzim, stoga neću ništa reći, a ti misli, misli što hoćeš. I ruku mi sijeci, ali ne mogu priznati, da je njegova volja isto što i tvoja volja, i da i ti dok govo-riš pljuckaš na sve strane, kao da kiša pada. Ruku mi odsi-jeci, ali ne mogu priznati, da ti pljuješ čovjeku u lice.

Ne smijem reći, da ga mrzim, ali mogu reći, da se vese-lim što je na križaljci sve manje i manje dana, sve manje i manje sati, i što ću uskoro kući, na praznike, u moje kame-nje, u moje trave, koje miriše kao i Gospin vrt. . . i što ću

96

tamo slobodan sastavljati pjesme Mariji, kad mi brane, da ih sastavljam u njenom vrtu.

Bože, da mi je taj vrt ponijeti sa sobom na praznike, pa ući u nj rano rano ujutro, kad se sunce tek pomoli, a pusta rosa pada po ružama, svježa i nasmijana. . . i onda samo malo povučeš jednu granu, a rosa se strese kao biseri, kako pregršti bisera. . . Nikada nisam vidio biser, ali to bi se si-gurno stresalo kao biseri.

Još malo, nekoliko dana, i vratit ću se kući. Eto, prošla je čitava godina, govorio sam o svemu, a o drugovima ni riječi. Ne znam. Čini mi se, da su oni manje nego išta u me ulazili. A i kako bi ušli, kad ne smiješ ni s kim prijateljeva-ti, nego pristupiti svima kao da jednome pristupaš.

I mali Iko Antukin, s kojim sam proveo najveći dio dje-tinjstva, i on mi je nekako tuđi, možda zato, što ga ovdje ne zovu Iko, nego Ante, kako mu piše u krsnom listu. Možda i zato. Možda i zato, što sam ustrašen, što su mi se rugali. . . možda i zato. . . Tko će znati. Možda najviše zato, što su me iščupali iz moga kamenja, iz mojih opanaka i presadili u ovaj gospodski svijet site tuge.

97

PRVI PRAZNICI

Sjedneš u autobus, i on te vozi u tri mjeseca slobode. Divno je to. Što sve ne obećavaju ta tri mjeseca.

I ne sjedaš više onako ustrašeno i izgubljeno. Ta pred kim bi se strašio! To su sve sami samohrani seljaci, ovčice moje buduće. Premda još nisam pop, ali ipak, oni se već sada moraju s nekakvim poštovanjem odnositi prema meni: sutra ću biti. Osim toga ja sam prvi čovjek iz Medovdoca, koji je, uz pomoć Božju, svršio prvi razred gimnazije, i to klasične, moj batkane, i tu ti je klasična naobrazba, a ne mačji kašalj. I što ti seljaci znaju o klasičnoj naobrazbi. . . Ovdje sam ja veći od šofera i od bilo koga, osim od Petra Brekala, koji će sada u treći razred. I dogodine, kad se bu-demo vozili, opet će taj Petar Brekalo biti veći od mene, jer će ići u četvrti razred. . . i to je najgluplje od svega, to: Petar Brekalo. Ali ako ja dogodine postanem veliki katolički pje-snik, onda on može ići i u stoti razred, pa će me opet odoz-do gledati. Dakako, da će tada biti najveći Izidor Poljak, pa Đuro Sudeta, pa ja — jer za nekog trećeg i nisam čuo, a kad ja, kao svećenički podmladak, nisam čuo, onda ni ne postoji treći, osim možda kakav šeprtlja.

98

Svakim okretajem točka srce mi sve brže i brže kuca: vidjet ću svoja brda, svoje gole kamene vrhunce Sidača i Orljače. . . Eno, eno, već se vidi vrh Sidača, onaj vječno sivi i vječno žalosni vrh, koji mi je izmamio suze kad sam ga pred devet mjeseci posljednji put gledao.

Sve bliže i bliže u moje kamenje, moju jasenovinu i tilo-vinu, koja više i nije žuta, u suze i smijeh moga djetinjstva.

Katuni. Cista. Lovreć. Otac mlinar, sav brašnav, izlazi preda me. Rukujemo se. On je ponosan na me i ja na nj, i oči nam sve nekako igraju, a njemu i gornja usna.

— Majka te čeka na Kažiputu. I zaista čeka. S užem. Prti moj pleteni kovčeg. Povila se

malo pod njim i gleda me, nekako odano, nekako ponosno i misli: »Za inat, za inat čitavome selu. . . moj sin je svršio prvi razred. . . I tko će se od vas s njim mjeriti, a i sa mnom uza nj.«

I pravo misli ta majka, i zna što je red i pomazanik Bož-ji — svećenički podmladak. Iz ruku mi uzima i jedan lagani smotuljak: da se, eto, učena glava ne umara.

A ja koračam uza nju, i sretan sam što prepoznajem svaki kamen, svaki grm, svaku kuću. . . i sjećam se svih vragolija djetinjstva. O, sada će se sve to obnoviti. »Tri Ivana Medovljana, tri Raosa, gola bosa«. . . Bože, kako že-lim, da se sve to obnovi, a znam, da se ništa neće obnoviti, jer ja sam već rekao: »Zbogom mladosti!« i otišao u ljude.

— Rana, ranae. . . — Bit će i 'rane, sinko, glavno je da si mi ti živ i zdrav i

da si prošao u školi. Ja je u čudu pogledam, a onda se, tobože, prisjetim: — Ja i zaboravio da ti ne znaš latinski. Nije to hrana,

majko, nego rana, ranae. . . žaba.

99

— Čula sam da tamo u Metkoviću i žabe jedu, ali nije ti to dobra 'rana.

Ja je onako samilosno gledam, pokroviteljski nekako: — Ne radi se ovdje o hrani, majko, nego ja mislim svoje

misli. Ona zastade i nekako me zabrinuto pogleda: — Ne valja se, sinko, dati u misli. Jer eno ti Ivan Gaj-

tan. Svršio šest razreda kod fratara, mislio, mislio. . . pa poludio.

Ja joj ne odgovaram ništa, tek mislim: »Ne mogu ja s tobom razgovarati, majko. Ja sam klasično naobražen čov-jek, a ti ni čitati ne znaš. Kako ćeš onda shvatiti, majko, što je to sacerdos in aeternum — ono »ae« čita se »e« — kako ćeš shvatiti! Nije ti to rana, ranae, majko, to je sacerdos in aeternum!«

Baba Kata me grli i ljubi i gleda me zadivljeno onim svojim jednim okom i govori kako će i njoj biti bolje dok sam ja kod kuće, jer onda moja majka neće na njoj iskalji-vati bijes, kako ga iskaljuje dok mene nema.

Sestra Kata u nekim tužnim modrim suknenim dronjci-ma.. . Devet joj je godina, a gola i bosa, i gladna. . . a na njoj leži sve. čuva dijete Mariju, i dijete Božicu i ono naj-mlađe, koje se ove godine rodilo, dijete Antu. Njega je Pro-vidnost poslala, da se ne zatre loza i da razuvjeri starješine u sjemeništu, koji ne vjeruju, da su me moji poslali s čistim nakanama, nego, eto, da izučim, jer je kod njih najjeftinije, a poslije, da ja tu lozu sadim. Baš mi je drago što ih je Pro-vidnost zaskočila i poslala nekoga tko će lozu saditi.

Babe Kate mi je žao, gladne, i ove druge gladne Kate na kojoj sve leži. Ali čini se, da tako Bog hoće i bolest moje majke, koja kad god ushtjedne, može biti bolesna, a tada

100

povuci-potegni, i devetgodišnje dijete bez djetinjstva čitavu kuću drži!

I to je dijete zbunjeno preda mnom, pred svojim velikim i učenim bratom. Slaba je i kržljava, bljedolika, po čitav dan se tare i još k tome ide u školu. Ali što se može! Ne valja se miješati u Božje poslove.

Kod kuće se jede, kao i prije, ali ipak mnogo slabije, jer, eto, na mene se golem novac troši — više od dvije trećine očeve zarade, a od one jedne njih se sedmero hrani i oblači. Kubure s malo krumpira i raštike, začinjaju lojem, jer je mast preskupa — Bože moj, pružaju se koliko je dug pokri-vač — a nedjeljom otac donese goveđu džigericu od pet-šest kila i plati je manje nego kilo mesa, i onda ti je to pra-va svečanost, koja se zna i u drugi dan protegnuti.

Ja ne jedem što i ukućani — to se zna — jer, hoćeš ne-ćeš, ja sam ipak gospodin i svećenički podmladak, pa ne bi ni pristajalo niti bi Bogu bilo ugodno, da jedem soparnu seljačku hranu. Meni skuhaju malo manistre i riže i začine uljem. Onda poneka seljanka pošalje kakvo jaje ili komadić sira, kao što i popu šalje i stavlja mi na dušu, da je se sjetim s ponekom misom kad je više ne bude.

Osim toga ja sam svake nedjelje, a gdjekad i u obične dane na ručku kod župnika, kod don Ivana.

Njemu seljaci daju janje za jednu misu, i onda kod njega te pečene janjetine koliko god hoćeš. Svake nedjelje dolaze mu na ručak učitelji i učiteljice iz Grabovca, a i ovi iz Me-dovdoca, jer sada i Medovdolac ima školu. Tada se peku po dva janjca, a don Ivan toči svoje dobro jeseničko vino.

Svako jutro služi misu, a ja mu kod mise pomažem. Mlad je to čovjek, nema još trideset godina, rumen i veseo, uvijek nasmijan. Poslije mise šetamo njegovim oborom, ili sjednemo na bucal njegove čatrnje i razgovaramo.

101

On me pita kako je u sjemeništu i tako. Ja sve hvalim, hvalim i onim što bih morao pokuditi, ali zašto bi čovjek kudio, kad iz toga može izvući samo neugodnosti.

Na tom oboru uvijek ima ponetko: don Ivanova majka i sestra, zvonar, crkovnjaci, pa još neki seljaci i djeca. Kad ih je najviše, tada mi je najmilije razgovarati s don Ivanom.

— Nominativ s infinitivom? — pita don Ivan. — Luna solis lumine colustrari putantur. — Bene — kaže on. — A i jesmo bene — kažu seljaci i na nas očima zjevkaju. »Ej, ne znate vi, što je to klasična naobrazba!« i gledam

ih nekud s visoka, sav sretan, što ja i pop tako učeno razgo-varamo, a oni od toga vrag mrve ne razumiju.

A kad razgovor zapne, i kad seljaci misle, da smo izrekli sve što znamo, ja samo onako lijeno i umorno uzdahnem:

— Cornix cornicis oculos non efodit. A don Ivan nadometne: »Post durum vinum purum«, i

onda se ja divim njegovoj pameti, a on mojoj, a svi seljaci našoj.

Kad sam dolazio kući, mislio sam kako ću se izbjesniti s djecom svoga djetinjstva, a sada, kad sam došao, vidim, da se prošlost nikako ne da vratiti, da su oni jedno, a ja sveće-nički podmladak, i da se više osjećam ravnim s don Iva-nom, nego s njima. I oni to osjećaju. Neki mi i »vi« govore, ali to ne mogu podnijeti. Neka se oni dive mojoj pameti i učenosti, ali kad smo već jednom bili »per tu«, i ostanimo.

Bože moj, kako sam ja odskočio, kako odskočio — što sve od čovjeka ne učini klasična naobrazba i svećenički podmladak!

102

Pa i učitelji i učiteljice. . . nije to ništa veliko, to su u ne-ku ruku kolege i kolegice, samo što oni nemaju klasičnu naobrazbu, pa ja i don Ivan opet nekud odskačemo.

Tu lijepo sjedimo za stolom, smijemo se i pjevamo, glo-đemo janjce s ražnja i pijuckamo vino. . . I sve je dobro, i sve je izravnano, dok ja i don Ivan ne prijeđemo na latinski, a onda svih tih učitelja i učiteljica jednostavno nema.

Ja samo sipljem latinske poslovice, a don Ivan mi pono-sno kima glavom i kaže:

— Discipulus meus. A ja im još ponosnije prevodim: — Moj učenik. Onda se don Ivan rastuži i počne skandirati — i ja ću to

naučiti u petome razredu — nekako žalosno, Bože, kako žalosno:

»Cum subiit illius tristissima noctis imago, qua mihi supremum tempus in Urbe fuit, cum repeto noctem qua tot mihi cara reliqui, labitur ex oculis nunc quoque gutta meis. . .«

I onda onako na smrt tužan uzima čašu i s dubokim je uzdahom strusi u ožalošćeno grlo. A zatim, da razbije mȍru zapjeva:

»Gaudeamus igitur. . .«

A učitelji i učiteljice prihvate — to je jedino što imaju od klasične naobrazbe, mislim, da ih je i to don Ivan naučio.

Volim toga don Ivana, ne zbog janjetine i latinskoga, ni zbog toga što je pop, nego zbog toga što je učen čovjek i što mi je pružio najveću radost, koja se može pružiti: um-

103

jesto njega, ja držim »dotrinu«, hoćemo reći, poučavam djecu katekizmu i pripremam ih za prvu svetu pričest.

Odmah čim sam došao na praznike, reče mi »Dođi po-podne«, i ja sam došao.

Djeca se okupila u hlad pod kestenom — ima tu djece i starije od mene — a don Ivan im tumači tajnu presvete hostije i to tako pametno, kako nitko na svijetu ne zna:

»I u najmanjem dijelu svete hostije nalazi se sva krv i čitavo tijelo Isusovo, čitav Krist. To vam je kao veliko og-ledalo. Uzmite ga i razbijte, pa će i u najmanjem komadiću biti čitavo vaše lice. . .«

Bože moj, kakve mudrosti! Ima li i jednoga bezbožnika, koji na ovo može odgovoriti!

I dok ja tako stojim osupnut i zanesen, don Ivan me po-vuče za rame:

— Hajde, sada ti nastavi, ja idem za svojim poslom! Taj se njegov posao sastojao u šetnji kroz selo, ili bi se

spustio u Grabovac do pošte i učitelja i tamo malo zaigrao na karte ili na balote. A kad učitelji odu na praznike, igrat će sa seoskim momcima, i ako pobijedi, onda će skakati kao mladi ždrebac od puste sreće i radosti.

— Uzmi i to, šiba je u raju izrasla. A ja sam smeten, ljudi, strašno smeten: eto, tek sam svr-

šio prvi razred gimnazije, i već sam jednak i popu i učite-lju. . . i mogu šibati, šibati. . . ljudi, ja mogu šibati, i Ivan Lucin, i Ivan Anin, i svi ti moji vršnjaci stoje tu oko popova obora i gledaju me kako tumačim djeci i starijoj od sebe, i kako se igram šibom pred njihovim očima, i kako sva ta djeca dršću preda mnom. . . ljudi, poludjet ću i ja, i Ivan Lucin, i Ivan Anin, i svi moji vršnjaci od tolikoga čuda.

104

Djeca gledaju u me, kao u Boga, a ja sve šećkam izme-đu njih, tumačim im, ispitujem i sve ruke držim prekrižene na stražnjici, kao stariji prefekt. . . smješkam se kao i on, svijestan vlasti koju imam u ruci.

Djeca shvaćaju i ne shvaćaju, znaju i ne znaju, ali mirni su i poslušni, kao da don Ivan nije ni otišao. I ja ih zaista nikada ne bih ni ošinuo, da šiba nije u raju izrasla, i da se oko popova obora ne kupe druga djeca, moji vršnjaci, a i odrasli ljudi. I onda, da pokažem tko sam i što sam, pogra-bim prvoga koji je nemiran ili ne zna i nekoliko mu puta šibom poškakljam dlan.

Samo nikada nisam udario dvije male s Dobrinača, ko-jima će uskoro biti četrnaest godina, i grudi su im počele bubriti. Kad bih god odlučio, da ih udarim, te bi me grudi ubole ravno u srce i neka bi se čudna milina oko njega raz-lila — nikako ih nisam mogao udariti. I u san su mi dolazile te grudi, i ne pod bluzom, nego — odstupite nečiste napasti — nego gole i sve se nekako uvijale i bubrile, da si ih mo-gao pogledom pratiti.

Budio sam se sav uznemiren i odmah se obraćao Gospi, da me zaštiti, da obrani svoga jadnog dječaka, koji toliko voli nju i njen vrt.

— Što si ljubio, dobro si ljubio — govorio bih sebi sjećajući se djevojaka svoga djetinjstva — više tvoje posve-ćene usne ne smiju taknuti đavolska usta žene. . .

Kada bih sutradan ponovo došao držati »dotrinu«, rekao bih sebi, da ne smijem ni pogledati djevojčice s Dobrinača. Ali đavao je u čovjeku, i oči bi same od sebe padale na njih, i baš na grudi, na grudi, koje su iz dana u dan sve više bub-rile i sve nasrtljivije u san dolazile.

Tako sam sâm samcat djecu pripremao na prvu svetu pričest, i svi smo bili zadovoljni, i ja, i djeca, i don Ivan.

105

Toga dana rodila se u meni silna želja, da se popnem na oltar i da umjesto don Ivana održim propovijed: Bože, što bi moja baka Kata bila sretna, i moja majka, i svi koji me vole ostali bi zapanjeni i zadivljeni, kao svećenici u sinagogi kad im je dječak Isus propovijedao Bože. . . a Matkovići bi pukli od jada, oni Matkovići, što neprestano zadirkuju moju ma-ter: »Bit će ti on pop kad i moja krava!«

Ne, ne, ne usuđujem se na to ni misliti, a kamoli pitati don Ivana. Osim toga znam, da bi me morao odbiti sve kad ne bi htio. . . Bože, da mi je održati propovijed o katoličkim misijama.

O, nisam ja samo zableušio selo svojim poučavanjem djece, ni svojim razgovorima s don Ivanom, svojom, kako da kažemo, klasičnom naobrazbom. . . ja sam ga očarao s Jakovom.

Kakvim Jakovom? Jakovom, prijašine moj, Jakovom. Svi su mislili, da ni Bog ni vrag ne zna razgovarati s Ja-

kovom, dok ja nisam došao. Jakov ti je bio deset godina u Belgiji i talio čelik. Vratio se s tri nova odijela, dvije lule, jednim pokošćenim štapom i jezikom koga ni Bog ni vrag ne razumije.

Jednom se pred mojom kućom okupilo dvadesetak se-ljaka kad naiđe Jakov s lulom među desnima, jer više nije imao ni jednoga zuba.

— Comment ça va, mon garçon? — obraća mi se s oso-bito gospodskim držanjem.

Ja sasvim ozbiljno odgovaram i još k tome sa zidića, da budem malo viši, a usput i veći:

— Bien, bien, mon ami. — O, la làa. Vous parlez frangais très bien.

106

— Oui, oui, mon cher ami. Dans Paris il y a une rue. — Dans Liège aussi, mon garçon. Donnez moi un mor-

ceau de pain. — Cherchez chez ma mère. — Ça va bien. . . — Ça va bien. — Adieu, mon garçon! — Adieu, mon ami. Dans Paris il y a une rue. — Dans Liège aussi. A seljaci izdrečili oči na nas i ne mogu, a da se glasno

ne dive i sve govore Jakovu: — Eto, ti deset godina u Belgiji, a on godinu u Splitu. . .

i eto, on naučio i tvoj i popov jezik. — He, he — smijem se ja — i povijest, dragi moji, i

matematiku, i fiziku, i zemljopis, i. . . do sutra bih mogao nabrajati.

Tako ja njima, neka znaju s kim razgovaraju. A Matija Jukušića šapće: — Bože moj, kad je u godinu dana toliko naučio, koliko

će još naučiti u jedanaest godina. . . Praznici su velika stvar, a ja u njima još veća. To se zna.

107

GRANICA SE POMAKLA

Praznici brzo prolaze. I kad bi škola tako brzo prolazila, nitko me ne bi izbacio iz sedla.

Evo nas opet u onoj golemoj sivoj zgradurini, koja mi se više ne čini ni golema ni siva, ni strašna, a najmanje najve-ća na svijetu. I hodnici više nisu dugi kao najduži kilometar, ni predvorja kao najveća livada, ni dvorana s lukovima kao rasipnost neka i siromaštvo. Danas je to sve tako malo, zato što je poznato, a dvorana s lukovima obična gimnastička dvorana. Nema više mišolovke ni straha, da će te nešto odnekuda zaskočiti: to je naša kuća, i svaka je stvar na svom mjestu, isti neprijateljski vosak na licu starijega pre-fekta i ista blagost na don Anđelovim obrazima. . .

Sada smo mi drugaši, a na svijetu nema ništa veće nego biti drugaš, osim dakako biti trećaš. I kao što sam lani mr-zio te ohole drugaše, tako mi je danas jasno, da drugaši drukčiji i ne mogu biti.

Prvaši? Prvaši su opet isti, kao što smo mi lani bili. Klinčići mo-

ji, blesavi! Zabulje se bilo u što, ukopaju se kao magare među tračnice i ni makac.

108

I tako nekako nepovjerljivo i ustrašeno gledaju Isusov kip na početku stepenica, Božje oko nad vratima kapelice, zvono, zid, bilo što, kao da je to neko čudo neviđeno.

Onda i u tebe gledaju kao u čudo, u tvoje slobodno po-našanje, u tvoje korake, koje ništa ne može zbuniti. . . Onda vidiš, da si im i ti jedno od čudovišta, pred kojim dršću.

A ti samo rasteš, rasteš. . . do neba. Hej, dragovići, ne znate vi s kim imate posla. I kočoperiš se više, nego što bi se sam od sebe kočoperio.

U jednom uglu otvorene gimnastičke dvorane zgurio se jedan prvonja, i sve mi se čini, da će napuniti gaće.

Gleda sav u strahu sva ova čudovišta, gimnastički stol s prečkama, motku, konope, karike. . . i što ih više gleda, sve je ustrašeniji.

— Izgubio si oca? — prilazim mu ja onako, drugaški. — Jesam — dršće mali. — Nećeš ga više naći — kažem ja sasvim mirno, a mali

brizne u plač. — Jesi li ti — nastavljam — jesi li ti ikada u svojoj pr-

vaškoj glavi čuo za Dantea, na primjer? Nisi! A i gdje bi čuo! Kod ovaca se ništa ne čuje o Danteu. Dante je rekao, moj šmokljane: »Napustite svaku nadu, vi, koji ulazite.« A ti si ušao, zar ne?

Maloga obliše suze. I taman sam ga htio utješiti, kako to nije ništa izgubiti

oca u ovakvoj zgradurini, i kako ću se ja pobrinuti, da ga smjestim u postelju, a on će me iz zahvalnosti poštivati više nego ikoga, kad odnekuda uskoči otac i mali, sav uplakan, potrči k njemu.

— Ništa, doći će drugi — mislim ja.

109

I zaista dođe neki drugi, zastade kao ukopan i zagleda se u motku koja visi, u konop i karike. . .

— Gledaš? — pitam ga što sam mogao bezbrižnije drže-ći ruke na leđima.

On ne reče ništa već i dalje pilji u ta čudesa i ne misleći ništa zabaci i on ruke na leđa.

— Gdje to stavljaš ruke! — dreknem ja — Ti i ne znaš, s kim govoriš.

On se sav strese, skupi ruke preda se i pogleda me prep-lašeno:

— Ne znam, gospodine. — E, to mi se sviđa, to »gospodine«. Tako ćeš mi uvijek

govoriti. — Hoću, gospodine. I on se opet zagleda u ta čuda neviđena. — Gledaj — šapćem ja — samo gledaj. Za koji ćeš dan

i ti visjeti. Za svaku neposlušnost visjeti. On šuti. — Ded ti, zelembaću, odgovaraj kad te stariji pita. — Gospodine, niste me ništa pitali. Jest. Nisam ga ništa pitao. Ali ja se činim, kao da mi on

čitavo vrijeme nije rekao ni jednu riječ. Neka odmah upoz-na, da sve ono što on govori nema ama baš nikakve vrijed-nosti. Stoga ga upitam:

— Zar si nijem? — Nisam. — E, baš lijepo od tebe, što nisi nijem. Jer kakav bi to

pop bio? Nijemi pop, nevaljao pop, sine. Imaš li oca? — Imam. — Neće ti jezik otpasti, ako nadodaš: gospodine.

110

— Imam, gospodine. — Vidiš, i to je dobro, što imaš oca. Jer pravi pop mora

imati oca, a taj otac vinograd. — Ima i vinograd. Ja ga pokroviteljski potapšam po ramenu i kažem: — To je dobar znak, sinko.. . A da li te je često tukao? — Ponekad. — I ovdje će te tući. Možda ću te i ja tući, jer i ja sam

tvoj stariji. Recimo, ako ne opereš uši. Pereš li uši, mali? — Gdjekad, gospodine. A to »gospodine« ulazi u me kao zadovoljština za sve

meridijane i paralele, za semideponentne hlače, za cajgano odijelo, za sav strah i sve uvrede. I sada strašeći tog jadnog prvaša, osjećam neku osobitu slast osvete, osjećam kako perem onoga lanjskog prvaša isto tako izgubljena i ustraše-na, osjećam kako mu vraćam čistoću i ljudskost.

— Vidiš, golube, ovdje nema »gdjekad«, nego »uvijek«, svaki dan, dragi moj, svaki dan. Ali u tome ima i jedna velika utjeha: svaki put kad opereš uši, obratit ćeš jednog malog crnčića.

— Kako obratiti? — Dovesti ga u krilo Svete Matere Crkve. Ti opereš uho

i kažeš, ne, ne moraš ništa kazati, dovoljno je i pomisliti: »Ovu žrtvicu namjenjujem za obraćenje crnčića Tumbe« — ne moraš mu ni ime spomenuti, kažeš za bilo kojega crnčića — a otac misionar već trči za njim, lovi ga lasom i pokršta-va. Ako ne opereš uši, onda. . . Pogledaj ove alke. Zovu se: karike, upamti: karike. Jesi li upamtio?

— Jesam.. . Crnčića Tumbe. . .

111

— Karike, magarče. Ah, oprosti za ljubav maloga Isu-sa. . . Šutiš? Ti moraš odmah odgovoriti — »Oproštam ti za ljubav maloga Isusa.« To su ti bratska oproštenja, a postoje i bratske opomene.. . mlad si, to ćeš već naučiti.

On me gleda i ništa ne razumije, a ja uživam, što ništa ne razumije. Neka zna s kakvom učenom glavom razgovara.

— Ali mi smo o nečem drugom govorili. Ako ne opereš uši, gledaj što će se s tobom dogoditi.

I skočim na karike, žestoko se zanjišem, zatim u njih uvučem noge i stadem se njihati strmoglavce. I tako njišući se naglavce gledam kako se njegove oči šire od užasa i divljenja.

— Pol ćeš dana ovako visjeti, ako ne opereš uši. Prije nego sam sišao s karika, on je sav izbezumljen

prekrio lice rukama i pobjegao. — Neka. Tako mu i treba, majku mu — Bože oprosti —

prvašku! Granica se pomakla. I nije to, gospodine moj, »Spavalište prvo«, Igralište pr-

vo«, »Učiona prva«, i »Razred prvi« i prvi do oltara, a na ručak posljednji. . . Nije to, gospodine moj, sve je to: drugi, druga, drugo, iliti među nama, ljudima klasične naobrazbe: secundus, secunda, secundum.. .

E, dragi moj. . . Onda je Drviš, kanonički nećak, nekog malog poučio da se »Hvaljen Isus« latinski kaže: »Ego sum asinus«, što hoće reći »Ja sam magarac«, i onda je bilo smijurine koliko ti Bog hoće.

Ali ima i jedna žalosna stvar: iz moga razreda više ne može biti trideset i šest svećenika — trojica se nisu vratila, ostalo nas je trideset i tri, a to je sveti broj Isusovih godina. E, pa ni to nije šala: trideset i tri svećenika iz mog razreda. . .

112

— Sada smo na drugom igralištu, i tko će s nama. . . kli-če Vuk, što ima glavu za dvije kape i Puvalica, kojega su prozvali tako, jer nije znao kako se zove pumpa, pa je naz-vao puvalicom, kliču i drugi, kliču svi osim mene.

— I nogomet bi trebalo igrati — buni se Vuk — a ne ovaj pišljivi rukomet, bablju igru.

A nogomet je najstrože zabranjen, i pravo je što je zab-ranjen, ja bih i ovo zabranio: čovjek samo skače i divlja, a ne zna zašto divlja.

Zašto ne nabave bicikle, kao i ovaj Srbin ispod sjemeni-šnog zida, koji ih iznajmljuje splitskoj mulariji, pa bi čovjek znao, da se vozi. Ili, na primjer, da nam dadu puške, pa da gađamo u pločice ili u kape — imao sam ja pušaka u dje-tinjstvu — i onda bi čovjek znao, da je pogodio ili da nije pogodio.

— Base-ball. . . Base-ball. . . — klikne Drviš, kanonički nećak, i Dragičević nakrivljene glave, i Vranješ, najljepši od svih dječaka, koji su ikada živjeli na tom svijetu. . .

I ja donekle volim taj base-ball. . . i batinom tući tenis-loptu. Ali ni to nije ništa, čovjek samo besmisleno trči. A biciklom bi se bar vozio. . .

Ali svejedno mi smo sada glavni, drugaši su uvijek glavni — to se zna, a dogodine će biti trećaši, i to se zna.

Sada je svugdje drukčije, i u učioni, i u razredu, i u Ma-rijinom vrtu. . .

Pa kad se gdjekad iskradem, više ne razgovaram samo s Isusom i Marijom, nego i sa samim sobom, potpuno zabo-ravljajući na njih i sve mislim, kako bi bilo divno, kad bih učinio nešto veliko, veliko, čudesno: preskočiti sve razrede do mature i bogosloviju završiti za godinu. . . onda me sam

113

papa zaredi za svećenika, za najmlađega svećenika, koji je ikada koracao po zemlji.

O, Bože, što bi to bilo fino: petnaest- pa i šesnaest-godišnji svećenik. . .

Bože, prosvijetli me i šapni, što bih to mogao veliko na-praviti. Pjesme? Možda pjesme! Vidiš, dragi Bože, s pjes-mama bi se moglo nešto učiniti. . . ti bi mi mogao šaptati najljepše pjesme na svijetu, a ja bi ih bilježio. . . Učini mi to, učini svom malom Raosiću, to tebi nije ništa. . . Ti samo šapći, a za ostalo ću se sam pobrinuti. . . za papir. Istina, nemam novaca, ali naučit ću sitno, sitno pisati. . . samo Ti šapći. . . pisat ću na starim zadaćnicama i izbrisanim pismi-ma moga oca, samo šapći. . .

114

NJIHOVA KUHINJA

Ljudi, ništa se ne može bez klasične naobrazbe. Kad ka-žem klasično naobraženom čovjeku: »Mens sana in corpore sano«, sve je razumio. A ostalima bih to mogao čitav sat ponavljati, pa ne samo nego i. . . Stoga, batkane moj, ako nisi klasično naobražen čovjek, uzalud je sve ovo što pripo-vijedam.

Kad kažem: »Mens sana in corpore sano«, klasično nao-bražen čovjek odmah pomišlja na kuhinju, a to je baš ono što hoću.

Njihova kuhinja. To je u stvari i naša kuhinja, ali samo po tome što se u njoj i za nas kuha. Dakako, tamo nitko od nas ne smije ni nos gurnuti, ne zato što bi ti ga vrata piikli-ještila, nego što tako naređuju sveta sjemenišna pravila. A kome to nije dosta, ima i drugih dokaza.

Što ne smije nitko, smijem ja. To se zna. Časna sestra Teofanija rođena je u Medovdocu. Tamo se zvala Marija — ili tako nešto — i bila je smeđa, vrat joj ispucao od sunca i uža, a ruke hrapave i crne od branja jasenova lišća, od gu-ljenja krumpira i orahove ljuske. Ali, kad se čovjek Bogu posveti, onda sve to ode k vragu.. . i sada su joj ruke glatke i meke kao tijesto, a put bijela bjelcata kao mlijeko.. . Bog

115

tako obijeli svoje. Još je i sveti kralj David znao da milost Božja poljepšava: »Poškropi me isopom, i obijelit ću se; operi me, i postat ću bjeliji od snijega.« Isop je valjda neka-kva milost Božja, jer da je kreč, rekao bi: okreči me!

I tako, zahvaljujući sestri Teofaniji, ja sam jedini mogao ući u krilo časnih sestara — osim, ne daj, Bože, u njihovo spavalište — i guliti krumpir.

A nema veće časti ni ljepote od guljenja krumpira dok se drugi loptaju i urlaju. Ovdje je neka sveta, pobožna tiši-na, i časne sestre ispod glasa kakoću. Čovjek se tako ugod-no osjeća, među ovim svetim ženskim svijetom, s nožićem i krumpirom u ruci. Onda se sjećaš djetinjstva i toga kako si kod kuće krao salo i kopao krumpiriće, i strica se Mike sjetiš: »Odnesoše lončiće, pokopaše krumpiriće. To-dore-de!« pa ti je pri srcu još ljepše i mekše.

Ali nije ljepota samo u guljenju krumpira i kvocanju ča-snih sestara, nego i u samoj kuhinji. Sve bijela ploča do pločice, štednjak kao naša medovačka crkva. . . pa se kuha, pa se peče za nas, za njih, za starješine. . . kao da su svatovi!

Pa pusti lonci, kao u najvećoj trgovini. Oni veliki, naj-veći, to su naši, a oni mali, najmanji, puni nekakvih umaka i umačića, mirisa i miriščića, to su njihovi — starješinski, to se zna.

Volim časne sestre ne samo zbog tih miriščića, a i one mene ne samo zbog sestre Teofanije, nego i zbog toga što sam učen čovjek, pa im tumačim mnoge stvari iz povijesti, fizike i latinskoga. I one, kao i popovi, mole časoslov, i to latinski, a kako latinski ne znaju, to im ja lijepo tumačim:

— »Credo«, to ti je »Vjerovanje«, »Miserere mei Deu-s. . .« to ti je »Smiluj se meni, Bože!«, »Stabat Mater Dolo-rosa« to ti je »Stala mati pod Raspelom«. . .

116

Tako i one uza me postaju učene i klasično naobražene žene.

Dva tri puta ulovio me je stariji prefekt i zabranio, da više ulazim, ah dobre časne sestre uvijek bi krivnju uzele na sebe, i tako pravile »žrtvice« za obraćenje malih crnčića.

Ponekad, kad nikoga ne bi bilo u blizini, mlada i lijepa sestra kuharica digla bi poklopac s onih malih lončića-umačića-miriščića i dodala mi zalogajčić.

Bože moj. . . to je ambrozija. — Kušaj malo ovo — i dodaje mi zalogaj. — To ti je —

veli — janjetina u umaku od rajčica. Drugi put: — Kušaj ovo. Ovo ti je — veli — govedina na lovačku. — Ovo su ti — veli — punjena teleća prsa. . . ovo ti je

odrezak esterhazi. Bože moj, Bože moj, kakva sve čudesa ne jedu te starje-

šine. . . Gdjekad bi mi odrezala komadić torte, i onda više nisam

znao gdje sam. Ali. . . jednoga dana znao sam i odviše dobro gdje sam i

kako sam. Kad bih rekao, da je odrezak oštriji od noža, nitko mi ne

bi vjerovao. A ja ponavljam i ponavljat ću dok sam živ, da je naravni odrezak oštriji i od najoštrijega naravnog noža, oštriji i od britve.

Upravo ga je sestra kuharica izvadila iz tave i stavila mi ga na krišku kruha, koju sam držao u ruci, kad se vrata naglo otvoriše.

A u vratima, sokole moj, jastrebe, nitko ni manje ni vi-še, nego ravnatelj.

117

Svega si me mogao izrezati, ali ne bi iscijedio ni kapi krvi.

Bože moj, znaju li i ljudi, koji nisu klasično naobraženi, što je to strah? Mene nigdje ne napušta, a najmanje u kuhi-nji. I u drugim bih se prilikama trzao na svaki šum koraka, neprestano očekujući, da će se pojaviti stariji prefekt. Ljudi, ja sam sa svih strana obzidan strahom, živa me u strah uzi-daše. Poznaš sve te zidove, sve te svodove, sve slike i sva vrata i ne osjećaš straha sve dotle dok ne kršiš sveta pravila sjemeništa. Ali, ako ih i najmanje prekršiš, jao tebi. . . nep-restano ćeš osjećati nečije korake za sobom, šuštanje manti-je starijega prefekta, neko oko skriveno u zidu, nečije šulja-nje, tiho, mačje. . . netko te neprestano vreba, vreba, vreba. . . Ako te uvreba, pa što? U čitavom zavodu nema ni jedne šibe, ni jedne ćuške, ni jednoga stajanja u kutu, ni magareće klupe. . .

Ali ima nešto strašnije od svega: mogu te istjerati. A onda, Zbogom mantijo, Zbogom sveti oltaru, Zbogom Isuse u bijeloj hostiji. . . Zbogom, gospodine školarče. . . cur, quomodo, quare fecerunt me arare. Ali ni orati se više neće moći, jer će se čitav život smijati tebi i tvojoj klasičnoj naobrazbi, a mlinaru će Petru puknuti srce od sramote.

I dok sam obim rukama trpao u džep odrezak, koji je još cvrčao, nisam vidio ravnatelja, nego mlinara Petra kojemu je puklo srce.

— Što se tu događa? — pita ravnatelj glasom čovjeka, pred kojim se hoće nešto sakriti.

— Ništa — kaže sestra kuharica. — Ništa — protisnem ja i grizem se za usne: onaj prok-

leti odrezak peče, peče kroz džep, kroz hlače, kroz košulju, a vruća mast probija na sve strane. Bože, izgorjet ću. Kakve tek moraju biti muke paklene.

118

— Što bi se događalo? — sada pita sestra kuharica. — Nekako ste se trgnuli kao nečista savjest — govori

ravnatelj dok mu ruke od debljine nekamo na stranu strše, bljeska se oznojena ćela, a nauljena i skovrčana kosa sa zatiljka pokriva debeli golokosi vrat.

— Naša je savjest čista — govori sestra kuharica i neka-ko se povrijeđeno isprsava.

Za leđima kršim masne ruke, masne i ispečene, i sve je-dnom drugu stiskam, ali je nikako ne mogu stisnuti, klizi, klizi. . . Bože, pa čovjek se ne može ni zaboljeti.

— I što ti s tim rukama — obraća se meni — kao kakav mađioničar?

— Nije to — mucam — kao kakav mađioničar. . . To je ovako, eto, u neku ruku.. . Iz poštovanja. . .

— Pa ih iz poštovanja držiš na stražnjici! Brže bolje stavim ih preda se, ali opet provlačim jednu

kroz drugu. — Oprostite. . . — mucam. On sada priđe bliže ne dižući pogleda s mojih ruku, a ja

samo mislim: gotovo je, mlinaru Petru puknut će srce, a Matkovići će likovati: »Bit će pop kad i moja krava!« Prok-leti Matkovići, prokleti odrezak, prokleti. . .

— Kakve su ti to ruke? Jesi li možda mast miješao, što li? — To su. . . ovaj. . . vježbe. — Kakve vježbe? — skida naočale i zapilji mi se u oči.

Umrijet ću. — Ja sam kriva — čujem negdje u dalekoj daljini sestru

kuharicu — omakla mi se boca s uljem i tako sam ga proli-la.

Ali ravnatelj je ne sluša, nego pilji u mene:

119

— Kakve vježbe? — Pa te. . . gladijatorske. . . Kažu, da su se mazali uljem i

klizili. . . Htio sam to vidjeti. . . kaže časna sestra. . . I mens sana in corpore sano, i sveta sjemenišna pravila. . .

Bože moj, da mi je znati što on misli, dok mu ja tako li-jepo i kršćanski govorim.

— Što tu petljaš! Hajde, odlazi k svojima, jer sveta sje-menišna pravila nalažu, da uvijek budeš sa svojim razredom.

Ne znam kako sam izišao, ali to je bio najsretniji trenu-tak pod ovim krovom. Mlinaru Petru neće pući srce, i Mat-kovići se neće naslađivati: »Bit će pop kad i moja krava«, i odrezak me neće naučiti orati, i. . . Bože, koliko slatkih »i« !

120

I OKO NJIHOVE KUHINJE

»Svijet« počinje tu, odmah preko zida, kod Srbinove ba-rake, na cesti između nas i obrtne škole, »svijet« počinje odmah do njihove kuhinje.

»Giovannina Cocola ima muža sokola«. »Šjora Vice Bočina udavat’ se počina.« »’tipe Bala, tlenta-tle.« A za njima čitava povorka staraca i starica u krpetinama

— čitavo božjačko carstvo na malim vratima. Ima i mlađih među njima, ali svi su nekako podjednako obučeni, hoću reći, goli, i svi podjednako gladni, hoću reći, siti našim ostacima.

Ima ih i cotavih, i grbavih, i kljastih, i onih kojima se tresu ruke, i onih kojima se trese čitavo tijelo. Ali svi imaju krmelje u očima i nekakvu ugaslost, što li, koja na čas nes-tane kad stanu jedan drugoga zabadati ili se svađati s čas-nim sestrama.

»Sigurno su mnogo griješili ovi ljudi — mislim — kad im je Bog oduzeo pamet i kaznio ih na svakakve načine.« I starješine kažu, da ispaštaju lakomislenu mladost.

121

Ja ih češće promatram i razmišljam kako je Bog sve to premudro skrojio i podijelio kome gaće, kome opanke, i kako je u premudrosti svojoj izabrao dva mjerila kazne: »svijet« kažnjava neimanjštinom, a odabrane izobiljem, jer samo dobri i milosrdni svećenici hodaju poderani i gladni. Ravnatelj je, čini se, mnogo griješio, jer je tako ugojen, tako pretio. I don Anđeo je ugojen. . . Ah, don Anđeo je nešto sasvim drugo — on sam sebe kažnjava debljinom — to je žrtvica za obraćenje crnčića.

Da su veliki grešnici ovi prosjaci oko kuhinje ne potvr-đuje samo njihova bijeda, nego i bogohulne riječi koje do-bacuju časnim sestrama dok im dijele naše ostatke. Ali ni tu nisu čvrsta značaja, jer čim im časna sestra kaže, da neće dijeliti, odmah udare u druge diple, i da vidiš, javore moj, kako se melju Očenaši i Zdravomarije, kako se sklapaju ruke, kleči i štotigaznam. Kad dobiju, pripiju se uza zid i isprazne zdjelicu dok bi okom trepnuo. I opet su gladni — nezajazi.

— Giovannina Cocola ima muža sokola — stanu dražiti ludu Cocolu, kojoj nema više od trideset godina. To je dra-ženje zdravo i ne draži je, nego joj godi, te se, onako us-pravna kao svijeća, svija u pasu, vrti bokovima i pljuje na njih, jer joj zavide što se udaje za kapetana.

Tu je i Stipe (’tipe) Bala, ali ne jede ovdje — on je stal-no aboniran kod pojudskih fratara — a ovdje dolazi, kao jedna vrsta inspekcije. On nema ni tanjura ni zdjelice, pa se prema njemu s nekim poštovanjem odnose, i kad on kaže »’tipe Bala, tlenta-tle«, onda ti je to najveća mudrost, a osim te najveće mudrosti nikada ništa ni ne izgovara.

Ovo dvoje i šjora Vicu Bočinu pozna čitav Split, i čitav ih Split zadirkiva, osim nas, kojima je to zabranjeno. Rav-natelj kaže, da su ih Splićani izludili, jer Splićani su opak i

122

od Boga proklet narod, uhvate se čovjeka kao đavo duše i ne puštaju ga dok ne poludi. Zatim ga sjemenište hrani, a oni se s njim zabavljaju. . .

— Bože moj — mislim ja — zašto ti Splićani ne izlude i starijeg prefekta. . . Kako bismo se svi natiskali na ovu žiča-nu mrežu, koja nas dijeli od dvorišta časnih sestara i gledali ga kako jede naše ostatke. . . Zašto ga ne izlude. . .

Šjora Vice Bočina, to je opet nešto posebno. To je neka sitna, mala ženica, kao moja baba Kata, s pletenom kapicom na maloj staroj glavici, sa suknjom do zemlje. . . a gipka je u toj suknji, tako gipka, kao da joj je dvadeset godina. Ima štap kojim razgoni splitsku mulariju, piskutljiv glas kojim prosvrdla i najtvrđi zid, na kraju bakren prsten s golemim staklenim kamenom.

Usprkos svim zabranama starješina, ne možeš srcu odo-ljeti, a da se i ti gjekad ne podrugneš tim grešnicima, koje je Bog kaznio, ne možeš a da bar ne podvikneš:

— Giovannima Cocola ima muža sokola. — Šjora Vice Bočina udavat’ se počina. — ’tipe Bala, tlenta-tle. Svi znamo, da je to ružno, da je grijeh, ali ne možeš:

stotinu ga puta povučeš s vrha jezika, ali sto i prvi preskoči, i tu se ne da ništa učiniti, nego otrčati na svetu ispovijed. Lagao bih kad bih rekao, da nam je žao što preskoče. . . ljudi, slast je rugati se iskrnjemu svomu, velika slast.

Ali to naše ruganje nije bilo onako okom u oko, jer iz-među nas i njih ima dobrih šezdeset metara. Moralo se do-vikivati, a nikako nisi mogao naravnati glas tako, da te oni čuju, a stariji prefekt ne čuje — i to je bila najveća muka u toj raboti. Ali mi smo izmisliti trube od papira, pa je bilo lakše.

123

Jednoga dana kad smo tako dražili šjora Vicu Bočinu, ona se otcijepi od ostalih prosjaka i pođe ravno prema žici mašući svojim crnim štapom:

— Pokazat ću ja vama — vrišti onim svojim kao igla oš-trim glasom — kome ćete se rugati, popići, vražji popići. . . govna popovska. . .

Po tome sam poznao da ona nikada nije bila klasično naobražena žena.

I maše onim štapom, i maše, i vrišti. . . sve do žice. A dalje. . . žica je.

Svi se oko mene smiju i još je grublje zadirkuju, a ja onako više začuđen, nego ustrašen, gledam je nekako znati-željno i nastojim je što bolje vidjeti, što bolje upamtiti, jer je nikada nisam vidio iz takve blizine, i one njene oči, i pletenu kapicu, i prsten s golemim kamenom.. . Zaustavlja se preda mnom, a meni se čini, da me probola pogledom. Bože, oprosti, u tim očima vidio sam nešto ljudsko.

— Ti si dobar. Tebe neću — govori i ne skida pogleda s mene, a ja se ne usuđujem ganuti, kao da me je zmija začarala.

— Pogledaj ovaj prsten — i unosi mi prsten gotovo u oči. Drugovi je prestaju izazivati i natiskuju se oko mene, da

je čuju. — Ja u njemu sve vidim — nastavlja šjora Vice — sve.

Sudbinu svakoga od vas, i znam sve o svakome. Malo vas je dobrih. I malo će vas reći misu. Ni ti nećeš biti pop. A i što će ti to. Pred tobom je velika budućnost, momčiću, veli-ka budućnost. . . oženit ćeš najljepšu ženu, šjoru Vicu Boči-nu. Čestitam ti, sretniče! — i kroz žičanu mrežu provlači svoja dva modra staračka prsta.

124

Bože, kako me ispunjaju gađenjem ta dva stara koštu-njava prsta, ali opet u meni se budi nešto ljudsko, i ja hva-tam ta dva prsta — rukujem se.

— Tako, momčiću moj. . . Bit ćeš mi muž. Ti i ne znaš kako dugo na tebe čekam. Bit ćeš gospodar ovoga čarobno-ga prstena, kraljevat ćeš nad sudbinom, a popove pošalji k vragu.

I dok svi oko mene vrište od smijeha, ja je gledam u ne-doumici i mislim: »Bože, ako je to zaista moja sudbina?«

— Čuješ li kako se glupani smiju. Ljudi ne znaju kad im dolazi sreća, i stoga su nesretni, a ti znaš. . . Ničega se ne-moj bojati, a najmanje toga što sam stara. Na dan našega vjenčanja bit ću tako mlada, kao kap rose. . . i u ovoj mojoj kapici. . . Ne sviđa ti se moja kapica?

Ne znam zašto, ali rekoh: — Lijepa je. — Je li da je lijepa? Plela sam je pred četrdeset godina, i

još je uvijek lijepa. A? Bit ću ti lijepa, golube boj, bit ću ti lijepa na dan vjenčanja, kao nijedna.

Sada se tek sa svih strana prolomi grohot — i sjemeniš-tarci i prosjaci i mularija, koja se popela na sjemenišnu ogradu — a pogrde počeše pljuštiti kao ljetna kiša. Šjora Vice se opet zblani, uzmaha se svojim štapom i svojim prodornim vriskom nadvikuje smijeh. Ali on je rastao neza-ustavljiv i nepobjediv.

Kad je skinula pogled s mene, osjetih kao da sam se ne-čeg neugodno teškog oslobodio, a sa mnom se oslobodi i moj smijeh. Ljudi, što sam se smijao, smijao. . . Ja neću biti pop.. . o, luda ženo. . . ja neću biti pop. . .

125

Uto se ona okrenu i pogleda me ne u oči, nego negdje između očiju, a ja sam vidio kako u tim očima mržnja pre-lazi u tugu, u golemu.

— I ti, vjereniče moj. . . — i više ne reče ništa. A meni je bilo. . . Bože, a meni je bilo, kao da sam svih

sedam smrtnih grijeha počinio. — Oprosti, za ljubav maloga Isusa oprosti. . . Ali ona me ne čuje ili neće da čuje. Vraća se prosjaci-

ma, ne onako mladenački žustro, kao kad je dolazila, vraća se bolno, starački slomljeno.. . Bože, što sam učinio i kakvo to đavolski okrutno srce nosim. . . đavolsko srce!

126

ROMANOPISAC VELIKI

Bože onoj, koliko je to jedan mali čovjek — kao što sam ja — nagruvao ljudi u sebi, i kako svi ti ljudi nekim drugim jezikom govore, i kako je svaki od njih nekakva ličnost, a opet svi zajedno ja. Ali drukčiji su svi ti ja, drukčiji u kuhi-nji, drukčiji u školi, drukčiji u učioni, drukčiji na praznici-ma, drukčiji u kapelici i najdrukčiji, hoćemo reći, u sebi. Jesi li ti, moj Bože, tako odredio, ili je to klasična naobraz-ba. . . Ljudi, ja pišem roman, najveći poslije romana »Muče-nici« i »Sanguis marthyri«.

— Kako se zove? . . .»Nestor«. — Homerov? Odmah se vidi, da ste klasično naobražen, ali moj Nes-

tor nije Homerov Nestor. Moj se roman zapravo zove »Nes-tor — roman iz prvog doba kršćanstva«.

— Tako, dakle! Dobro je da ste rekli ovo »dakle«. Zaista, dakle, to je

najbolji roman poslije romana »Mučenici« i »Sanguis Marthyri«.

127

Moj Nestor nije nikakav starac, nego kršan kršćanski mladić iz Nicomedije, junačina od brka do brka, a pobožan, pobožniji od kadionice. Nije nikada postojao, kao što nikada i ne postoje osobe u romanima — Bože moj, pisci su zato, da ih izmišljaju, a oni to tako lijepo izmisle, kao da su zais-ta ljudi živjeli i radili ono i onako kako to oni pišu.

Dakle, počeo sam pisati roman, naslov i sve što treba. Pi-sao sam ga u bilježnicu s kockama, pisao za kratkih odmora, kriomice za vrijeme učenja i na satu crtanja i pjevanja.

Pisao, pisao. . . i napisao pedeset stranica. I onda sam ih jednog lijepoga dana pročitao. . . i, neću da ti duljim, dogo-dilo se čudo: Nestor više nije bio izmišljena osoba, jer nije moguće, da bi mali Raos mogao sve to izmisliti. Ja sam bio samo sredstvo, a Bog je šaptao od riječi do riječi sve kako je bilo s tim velikim i svetim kršćanskim mučenikom.

I tako sam na pedesetoj stranici prestao pisati i odlučio prije svega pronaći tijelo ovog svetoga mučenika, a onda dovršiti započeto djelo. Jer to više nije roman, nego pravi i istinski životopis jednoga velikoga sveca.

I otada sam se za svakoga odmora, za svake šetnje, za svakog sna uspinjao na veliki bijeli brod, kojim je putovao naš profesor zemljopisa i držao nam predavanja s projekci-jama, uspinjao se, kažem, na taj brod i putovao.

Putujem tako mrk i ozbiljan, uronjen u misli — u stvari se pretvaram, samo da me putnici što više promatraju i da se što više raspitkuju o meni, da se dive mojoj ozbiljnosti i, hoćemo reći, misaonosti.

Brod putuje na istok i zaustavlja se. Dostojanstveno sila-zim i ne osvrćem se. Znam, da su oči sviju uperene u me, i cvatem, štono riječ, kao oholost i paunov rep.

Putujem kopnom, putujem.. . i onda: tu smo!

128

Nicomedia! Da, nekada Nicomedia. Danas Izmit. Izmit. . . to svi znamo. Ali pod Izmitom?! Vidjet ćemo, smješkam se. Moji me kopači već čekaju s

uzdignutim mašklinima, hoćemo reći, budacima. — Kopajte ovdje — zapovijedam dostojanstveno. I stotine se budaka zabi u zemlju. — Sada opreznije! I oni zaista kopaju opreznije. Najednom netko povika: — Rupa. Ja se s visoka osmjehnem: — Nije rupa nego rov. A oni zijevaju na me onim svojim začuđenim očima. . .

otkud ja sve to znam. Ali ja se samo značajno smješkam i veličanstveno sila-

zim u rov okružen desetcima bakalja. Preda mnom se otva-raju najveće katakombe svijeta. Hodnik do hodnika, sarko-fag do sarkofaga, mučenik do mučenika. I na svakom mu-čeniku ime i prezime, podaci o rođenju i smrti — sve to lijepo visi ispisano na ceduljici, kao u muzeju.

Ali mene ovi mučenici ne zanimaju. Samo naprijed, sa-mo naprijed, iz rova u rov, i ne treba posipati pepeo niti sukati pređu — povratak prepustite meni.

— Stoj! — kliknem, ali ne više dostojanstveno. Na sivom kamenu velika rimska pismena: Nestor Marthyr. I ništa više.

129

Nalažem da se sarkofag otvori. Unutra sasvim uščuvano mučenikovo tijelo: čovjeku se čini, da nije umro, nego da spava. Pod glavom mučenika svitak požutjele pergamene. Razvijam ga. Ljudi. . . ama od slova do slova sve ono i ona-ko kako sam ja u svom romanu napisao. Sada ću čitavome svijetu dokazati, da Bog nadahnjuje pisce, da im upravo u pero govori. . . Dakako, govorim o katoličkim piscima; one druge nadahnjuje đavao, i ovo je velika i sveta istina.

I tako svakim danom, i u crkvi, i u školi, putujem bije-lim brodom, šutljiv i zagonetan, već poznajem sve putnike na brodu, sve njihove navike i nevolje, svakoga od svojih kopača, svaki hodnik katakomba, svakog mučenika s cedu-ljicom.. .

I u tim slatkim putovanjima zaboravih pisati o Nestoru. Onda je i onih pedeset stranica iščezlo. Tko ih je uzeo,

tko ih je uništio. . . nikada neću doznati. Za jedne burovne šetnje, jest, za jedne burovne šetnje

još sam se jednom sreo s Nestorom. Ljudi, zima nije od Boga! Ovo smrznuto nebo kao neko vražje ogledalo, a bura cvili poput nekrštene djece — ni disati ne da.

I tako šetamo u dugom dvoredu, kad oni prvi počeše uz glasan smijeh izvikivati:

— Nestor! Nestor! Pomislih, da to mene zovu — kad sam počeo pisati ro-

man, prozvaše me Nestorom — ali baš u taj čas bura prili-jepi o moje semideponentne hlače arak papira. Veliki nes-pretni naslov: Nestor — roman iz prvog doba kršćanstva«. Ne sagnuh se, ne digoh ga. Dva tri koraka ostade tako prili-jepljen o moje semideponentne hlače, a onda ga novi zamah vjetra odnese niza smrznutu ulicu. . .

130

Istina, u tome sam vidio prst Božji, ali nije mi se dalo pisati ono što sam već jedanput napisao, a osim toga sjetio sam se svoga oca i njegova pripovijedanja o smrznutim vojnicima pod brzojavnim žicama tamo negdje na Piavi, u Tirolu, gdje li. I onda ti smrznuti ljudi pod tim smrznutim žicama, Bože moj, bit će to čudesan roman: »Čika Petar pod brzojavnim žicama —roman s talijanskog ratišta«. Napisao sam dvadeset i dvije stranice, i ni makac. . . zapravo nije se više ni moglo napisati o smrznutim ljudima pod smrznutim žicama.

Zatim sam prešao na veliki roman u tri dijela »Paliku-ća«. Napisao sam naslov i jednu stranicu, a onda mi je sinu-lo, da je najveća glupost pisati romane, ne glupost, nego trud, i rekao sam samome sebi: »Budalo, zašto je Bog stvo-rio pjesme!«

Pjesmu je najlakše pisati, i što je najglavnije, ona je uvi-jek dovršena. Ako ne znaš što bi dalje pisao, stavi tačku, i Bog te veselio!

Stariji mi prefekt zabranjuje da pišem pjesme, ali ispov-jednik mi kaže, da nije grijeh pisati pjesme, dakako, pobož-ne pjesme: Isusu i Mariji, svetom sjemeništu i tako. . .

Marvo jedna, stariji prefekte, slušat ću ja svoga ispovje-dnika, svetog oca kapucina, a ne tebe žandara! Ovo ti najo-zbiljnije govorim.

131

BOGA I SAVJEST MOŽEŠ VARATI SAMO DOK GRIJEŠIŠ

Ispovjedaonica je ichthys, a ichthys je riba, a riba šuti. Koliko je bilo žrtava ispovjedne tajne, koliko je svetih sve-ćenika smaknuto, što nisu htjeli odati grešnika. . . Ichthys je riba. . .

Ispovijedam se svake nedjelje, i češće — nije se igrati s dušom, ni s paklom, a s Bogom je dobro biti dobar.

Ispovijedam se kod don Anđela, ili kod patra Perice, ili kod oca kapucina s dugom riđom bradom.

Danas je neki drugi kapucin, neki novi, i ja ga gledam začuđeno, a on mene i ne vidi, jer su mu vjeđe spuštene i glava nekud ustranu okrenuta.

— Jesi li dirao »šporko«? — Jesam kad bi se prolila tinta ili na šetnji kad bih na-

šao kakvu krpicu. . . tako mi je ostalo iz djetinjstva. — Ne pitam to, sinko moj, nego jesi li dirao ono na što

mokriš? To »na što mokriš« kod nas se drukčije zove. Ali neka

bude »šporko« kad se zaintačio.

132

— Jesam. — Koliko puta? — Ne mogu se sjetiti. — Dva, tri? — A, više, više. . . On uzdahne: — Sinko moj, to više ne smiješ raditi, jer je sveta čisto-

ća najdragocjeniji alem-kamen u kruni Blažene Djevice Marije, a Gospodinu se ništa više ne mili od čista naraštaja. Pokaj se i ne griješi više.

Bože moj, Bože moj, kako sam okorio u neznanju i opa-čini. Nikad nisam ni pomislio, da je to grijeh. Ali što ću sada, dragi Bože, što ću i kako ću kad si ti sve to nezgodno uredio, nezgodno smjestio i objesio, kako da kažem. Čovjek mora biti veliki vještak, da se pomokri, a da ne dodirne »šporko«. Ali kad je to takav grijeh, Gospodine, bit ću vješ-tak veliki.

Nije to baš tako laka stvar. Hlače možeš raskopčati, a onda? Skakućeš, treskaš, naginješ se, muku mučiš, ali ne ispada.

Onda se sav u groznici obraćam nebu: — Gospodine, u gaće ću ako mi ne pomogneš. I pomogao mi je Gospodin. Upravo kao da mi je šaputao: — Pa skini gaće. I tako sam ja skidao gaće, a poslije sam se domislio, da

se to »šporko« može i maramicom obaviti. A kad smo se tuširali, Bože, bio sam tako silno oprezan. . .

— Jesi li dirao »šporko«? A ja sav blistam: — Ni jedan jedini put. Vještak sam ja veliki.

133

On se, kao malo trgnuo i pogledao me, ali nije ispitivao dalje, nego opet svetački zaklopio vjeđe i glavu odvezao ustranu.

— O, vještak sam ja veliki. Jednoga dana penjao sam se uz glatku drvenu gimnas-

tičku motku, šest metara visoku motku. Bože, neki neobični pritisak na ramenima i grudima, a krv pusta udara na sve strane, a neka milina dolje, Bože, neka čudnovata milina. I što se više uspinješ uz tu motku, to je i milina veća, to krv u tebi bubnja, to te sanjivi umor guši, buka u sljepoočicama, u mozgu.. . to je tako ludo, Gospodine, ta motka i to što se u nama događa. Penjem se, penjem do stropa, i osjećam da se sve više gušim, da se gubim. . . past ću u nesvijest, Gospo-dine, od te sile neviđene, od te sile nečuvene. . .

I kad sam se glavom dotaknuo stropa, sruči se slabost na mene, i skliznuh.

Više nije potrebna ni maramica ni skidanje hlača, ni vje-štak veliki, Gospodine. Znam ja što je to, samo to u mojim brdima čobani drukčije zovu.

Sladak je grijeh, Gospodine. Da li je to uopće grijeh? Jer nisam znao, jer. . . na koncu to ja nisam ni učinio,

nego glatka drvena motka i napor i. . . Dragi Bože, o tome moramo ozbiljno razgovarati. Ti znaš da ja ne volim gimna-stiku. Ali ti mi zapovijedaš, da je moram raditi. Budimo pošteni. Ti si mi zapovjedio, da se penjem uz ovu prokletu motku. Je li tako, da si mi zapovjedio? Ako si mi zapovje-dio, pa makar se ne znam što dogodilo, ja sam vršio tvoju svetu volju. Budimo do kraja pošteni, Bože moj. . . jer da ti nisi naredio. . .

A onda nekakav debeli glas promrmlja u meni:

134

— Ako nisi sagriješio, što se toliko opravdavaš! Protrnuo sam od toga glasa i odmah otišao u ispovjeda-

onicu: ichthys je riba. — Jesi li dirao »šporko«? — Jesam — premda nisam. O, sada znam sve, i nisam

više vještak veliki. Sutradan je bila znatiželja. A znatiželja je bila sve dotle

dok je trajalo, a onda kratko uvjeravanje Boga o znatiželji i na kraju pakao otvoren i ispovjedaonica.

Onda se opet penjalo na motku, jer je Božja volja da se penjemo, jer je gimnastika i sveta sjemenišna pravila. . . jer je stotinu »jer«, stotinu isprika, ali. . . samo dok griješiš možeš varati savjest i Gospodina.

135

DOKLE ĆEŠ ME MUČITI, O, GOSPODINE!

Ako ima anđela među dječacima, onda je to Vojtjeh. Takvo lice nema ni jedna djevojčica, takvu kosu ni jedan mali crnčić.

Kako me je zaokupio! I najednom. Kud god pogledam, njega vidim, na što god pomislim, on iskrsne. Kad sam mu blizu, trnem. što se ovo sa mnom događa. Gospodine?

Kao da se nastanio u meni. Sve što kaže ili učini, sve je savršeno.

— Volite se podjednako — govori don Anđeo. — Ne odvajajte se od ostalih, i ne prijateljujte u dvoje, i ne šapćite u dvoje, i ne učite u dvoje, i ne molite u dvoje. . .

I sjemenišna pravila, i stariji prefekti, i ravnatelj, i svi najstrože zabranjuju drugovati u dvoje.

Zašto to zabranjuju, zašto? — Volite se podjednako. Kako se to može podjednako voljeti druga s desna i

druga s lijeva, kako Vuka i Vojteha? Ne, ne može se podjednako voljeti, nikoga jednako voljeti.

136

Ja maloga Iku Antukina — sada ga zovemo Cvite — vo-lim od djetinjstva, i ne samo zato, što mi je rođak i što sam s njim čitavu školu svršio. . . volim ga, eto. . . tko zna zašto volimo. Ali. . . htio bih s njim razgovarati o našim brdima, o mjesečini, o zvonima i kravljim klepkama, ali on kaže, da su to gluposti i misli samo o tome, kako bi se u Grabovcu moglo napraviti igralište i osnovati nogometni klub, a ne ovaj odvratni rukomet. Mogu li ja s njim razgovarati o Go-spinom vrtu i ponekoj suzi. . .

Vojtjeh je drukčiji. I on igra, i on se ukrada u treće spa-valište, da može gledati utakmice na »Hajdukovom« igrališ-tu, ali kod njega mi je — ne znam zašto — sve to drukčije.

Bože, pa ja ga volim više nego išta na svijetu. I sve je to najednom iskrslo, i muči me, neprestano mu-

či. . . u školi, u crkvi, na ulici, u postelji, u postelji se najče-šće javljaju nekakve prikaze: gole žene s don Anđelovim licem, s Vojtjehovim, sve češće s Vojtjehovim. I štipljem se, o prevrćem se, i ne mogu zaspati. . .

Nekud iz daljine, iz pećine, don Anđelov šapat: — Zaspi čim legneš i ustaj na prvi zvuk zvona. Bježi od

sebe, bježi od samoće, bježi od lijenosti, i nikada nećeš sagriješiti. A kada te spopadnu velike napasti, iskoči iz postelje i ispljuskaj se hladnom vodom — to osobito štiti svetu čistoću.

Lako je tebi govoriti, don Anđele, kad si ti anđeo i kad te ne muče napasti jake i velike, jake i velike, don Anđele. . .

— Napasti su jake, ali volja je jača i milost Svevišnjega. . . Milost Svevišnjega, milost Svevišnjega. . . Istina, milost

Svevišnjega, ali ukloni motku iz dvorane, ukloni gole žene iz duše, ukloni ruke, učini, da ne griješim bez straha dok griješim i otvori strah pred paklom prije grijeha.

137

Bože moj, Bože moj, tako sam kukavan, tako slab i gnjio. Najveći sam griješnik, koji je ikada hodao po zemlji, ali Voj-tjeha ne volim, štono riječ, bludno, ne volim ga bludno. . .

I ne šapći mi kako nije bezgrešna moja naklonost prema njemu.

Bezgrešna je, kunem ti se, bezgrešna je! I ne šapći, da me i sama pomisao na nj uzbuđuje, da mi

srce jače kuca, a usne se suše, i kada svi pospu, da se šu-ljam njegovoj postelji i ljubim ga u lice.

Samo tri puta, Gospodine, samo sam se tri puta došuljao i poljubio ga u obraz, ali tako lagano, tako lagano, Gospo-dine. . . I pri tome — ti najbolje znaš — nisam imao ni jedne zle primisli, čak ni golih žena, ni napasti bludne, što više, Gospodine, ja ne mogu ni sagriješiti dok na nj mislim, ne mogu se penjati uz motku ni druge stvari raditi. Ja ga čisto volim, Gospodine.

— Nije li tada jedna druga naslada u tvojoj duši, u tvo-me srcu? Nisu li ti grudi i opet pune, prepune?

Ali nije to tjelesnost, Gospodine, to je. . . to je. . . kako bih ti rekao.. .

— Sjedinjenje duša, zar ne? Sjedinjenje duša i onda kad u noći poput aveti lunjaš pustim hodnicima i okrećeš glavu od moje slike, koja te tako dobrohotno gleda? Zatim, pun nemira, ulaziš u spavalište i pri rumenoj svjetlosti gledaš ga kako spava, gledaš ga i gušiš se... Nije li to tje-lesnost?

Nije! — Nije? Zašto vrištiš, ako nije! Nije, Gospodine, nije. . . vidiš li kako ti tiho i sa suzom

govorim.

138

— Nikada nisi — povika Gospodin glasom bijesnim i velikim — nikada nisi poželio biti s njim u istoj postelji, s tijelom uz tijelo, s obrazom uz obraz?

Ali ništa drugo, ni jedne sramotne želje, Gospodine; ča-sna riječ, Gospodine.

— Zašto onda to ne učiniš? Zašto mu ne kažeš? Ne pre-dložiš? Zašto?. . . Ali ti mu nikada nisi ni došapnuo, da ga voliš više nego druge, niti si mu ičim dao naslutiti. Napro-tiv, toliko si puta bio surov prema njemu, samo da te ne otkrije, da ne posumnja. Ti bi umro od stida i straha, da se probudio dok si ga ljubio.

Samo tri puta, Gospodine, samo tri puta i neću nikada više. — Zašto bi umro od stida i straha? Odgovori! Zbog sro-

dnosti duša? Umro bih zbog srodnosti duša. . . Dokle ćeš me mučiti, o, Gospodine! — Dok ga ne iščupaš! Vidiš li, da ga ne mogu iščupati. . . — Možeš i moraš, jer Sodomu sam sažgao sumporom ! Bože moj, Bože moj, zašto mi ne vjeruješ! Ja ga ne vo-

lim tako, kako ti govoriš. . . ni sam ne znam kako ga volim ni zašto ga volim. . . tako to dođe, Gospodine, tako to dođe. I ne muči me više!

I jecam od boli, od čame, od poniženja. . . Tko će me osamljena utješiti! Dječak Isus, samo dječak Isus u Gospinu vrtu. On razu-

mije, on sve razumije: što je to držati se za ruke i voljeti se. . . jer zašto imamo srce!

Dobro je da je svibanj, da uskoro odlazimo kući, da sam i drugi razred završio, da i dječak Vojtjeh odlazi. . . dobro je

139

otići kad nitko nikoga ne razumije, kad svatko živi u sebi i za sebe i to svoje prokleto srce nosi zatvoreno.

140

DRUGI PRAZNICI

Taj pas. . . taj pas. . . Zna li tko, na primjer, što je to kilometar? »To ti je —

veliš — udaljenost od nas do one zgrade.« Lijepo. No ja ne govorim o takvom kilometru, o kilometru u pravcu. Uzmi ti neki drugi kilometar, recimo, od Samca duba do popove kuće, a između njih nekoliko breščića i brežuljčića, dolinica i zavojića, uzmi ti jedan takav kilometar, koji ti se čini tri-put duljim. Sada kod Samca duba zamisli dječaka, koji se nakon devet mjeseci vraća kući, a na nevidljivom popovu oboru psa, kojemu je taj dječak kućicu sagradio odmah do popove kuće. I tako, eto, dječak dolazi, pas čuči na popovu oboru, a vjetar puše prema Samcu dubu. Nema tu tako vraž-jega njuha, koji bi te donjušio. I najednom, da ne duljim, i najednom taj pas skoči meni za vrat. . . i njegovu veselju nema kraja. A ni mome. A sada ti nađi nekoga, da mi sve to lijepo rastumači.

I taj popov bijeli pas, s tri okerne mrlje, bio je moje naj-veće prazničko veselje. Tako me je tim dočekom zarobio, da nisam mogao bez njega, a ni on bez mene.

Kamo god bih se maknuo, u stopu me je slijedio: po og-radama, po brdu, po vinogradima i cestama. Dok bismo don

141

Ivan i ja bili u crkvi, on nas je čekao pred crkvenim vrati-ma. Kad bih ja držao djeci »dotrinu«, a don Ivan negdje u selu igrao na karte ili balote, on bi ležao u hladovini kestena i mirno čekao dok ne otpustim djecu. . .

I taj pas bio je nešto najveće ovih praznika... Da, i jedna mala s Dobrinača, koja je ove godine dolazila na »dotrinu«.

I lani su bile dvije male s Dobrinača, kojima su grudi bubrile i u san mi dolazile, ali lani, lani još nije bilo drvene motke, lani nisam ni znao što je grijeh. A ove godine nije napast bila nešto neodređeno i skrivala se samo u grudima, koje bubre, ove godine. . . dok bih djeci tumačio vjerske istine, neki bi đavao skidao ovu malu s Dobrinača, svu je skidao, i moje su se oči obarale s grudiju dolje, ali ne od svetoga stida.

A kad bi se djeca razišla, ja bih se povlačio negdje u og-radu.. . i mislio na tu malu s Dobrinača. . . a onda sav užas-nut pred slikom nenadane smrti, kao mahnit pojurio bih don Ivanu, da me pomiri s Bogom, da ne umrem u smrtnome grijehu.. . ichthys je riba.

Inače je sve bilo kao i lani: svake nedjelje učitelji i uči-teljice, oko janjca na ražnju, učeni razgovori, karte i »bu-će«, hoćemo reći balote — mene i popa malo tko može pobijediti, a ako i pobijedi, to je samo slučaj.

Nekoliko sam puta s don Ivanom išao k bolesnicima udaljenim po desetak kilometara. On je jašio na konju, u bijeloj koti, sa svetotajstvom na prsima. Ja sam išao pred konjem i zvonio malim srebrnim zvoncem. I to je bilo lije-po, najljepše. Kud god smo prolazili, ljudi su skidali kape i klecali na koljena, a meni je srce raslo, raslo. . . Bože, znao sam da svaki od njih pomišlja: »Vidi Ivana Bujiničina, kako raste i kako se ubrzo neće više zvati Ivan, nego don Ivan.« Kako je to lijepo, jablane moj, kako lijepo.. . a od svega

142

najljepše što tako zajedno u skladu i ljubavi putuje Bog, pop i svećenički podmladak, to se ljudima opet pričinja, da putu-ju tri nerazdruživa ratna druga.

Kod kuće je isto kao i lani. Mater iskaljuje bijes na babi i na čitavom selu, a ćorava baba Kata u ono jedno oko siplje prašinu od sipine kosti, koju sam joj ja iz Splita donio, a to joj vidu uvelike pomaže, i neprestano uzdiše nekako žalos-no: »Sinko, sinko, da mi je dočekati tvoju mladu misu, pa umrijeti!« Ja je bodrim, da će je sigurno dočekati, jer ona je još tako reći mlada, ta ima jedva sedamdeset i devet godi-na. . . pa još devet godina. . . pa još devet. . . sitnica.

143

JEDAN RADOSTAN DOGOĐAJ

Radostan za nas sjemeništarce, a žalostan i tužan za rav-natelja bogoslovije Kasku. On je odmah izvjesio crnu zasta-vu. Mi smo oklijevali, oklijevali, ali kad je došla gužva k vratu, naš je ravnatelj kršćanski razmislio: bolje izvjesiti crnu zastavu, nego da gimnaziji oduzmu pravo javnosti. Ali tugu nije mogao izvjesiti, jer ne znam da li je itko od sve-ćeničkog podmlatka i njegovih pastira, osim ravnatelja bo-goslovije, don Marka iz Grabovca i don Luke iz Lokvičića, bio žalostan zbog ove nenadane smrti.

A i kako bi bio žalostan kad je taj čovjek ožalostio čitav hrvatski narod, ubio mu Stipicu, a osim toga, kažu, da nije vjerovao ni u Boga. Ako netko ne vjeruje u Boga, onda ga ni na groblju ne mogu pokopati, nego kao psa. . . u gomilu.

Da mi je znati zašto ga kanonik Kaska voli. Valjda ga je taj čovjek nekada potapšao po onom debelom trbuhu i reka-o: »Ti za sve nas moliš«, kao što je nekad potapšao po ra-menu moga oca, mlinara Petra, njega jedinoga između tisu-ću Lovrećana, i rekao mu: »Ti nas sve hraniš«. . . zato što je moj otac izišao preda nj u skorenom mlinarskom odijelu. I moj ti se otac raspekmezio. A nije ga volio, nije. Ali otkad ga je potapšao po ramenu, brk mu sve poigrava, i nikada ne

144

propušta priliku, da uz čašu vina onako, tobože, uzgred ubaci: »To se dogodilo one godine kadno me je kralj potap-šao po ramenu«.

Mene nije tapšao, i ja ga nemam za što spominjati. Um-ro, pa umro! Jedan bezbožnik manje u kraljevstvu Božjem na zemlji.

Kažu da su mu posljednje riječi bile »čuvajte mi Jugos-laviju!« Petaš Jakša, najveći političar, kaže, da je to izmiš-ljena glupost. Veli: ako čovjek vjeruje u Boga, duboko i predano, onda će u takvom nezgodnom času dok ga metci rešetaju reći: »U ruke tvoje predajem duh svoj!«, a ako nije pobožan, onda će reći »Majko mila!«

— A »Čuvajte mi Jugoslaviju«? — kažem ja. — Ne! Samo ono dvoje, trećega nema. — Nema? — Nema! A kad Jakša kaže: nema, onda nema. Meni je svejedno što je rekao. Možda bi za spasenje

njegove duše bilo pametnije da je rekao »U ruke tvoje pre-dajem duh svoj«, jer to bi u neku ruku bilo savršeno poka-janje.

Zvono. Što je sad? — U spavalište! Oblačite se za doček! Kakav doček? — Moramo ići na brod i pokloniti se — kaže kanonički

nećak Drviš. — Kome se pokloniti? — Sjeni velikoga kralja — kaže on pobožno obarajući

oči i cereći se pakosno.

145

— Jeste li poludjeli! — uzrujavam se ja — Ići na doček bezbožniku! Srdžba Božja past će na nas i sažgat će nas ognjem i sumporom kao Sodomu i Gomoru!

— Mora se i to — kaže mirno Vranješ — jer zbog ove šetnje nećemo tri dana imati škole.

— E, to je onda sasvim druga stvar — pomirljivo ću ja. — Mrtve treba poštivati.

Kažu da se pristojno ponašamo i da se izvana pokloni-mo, a u srcu neka nosimo što nosimo.

— E, i to je onda druga stvar — kažem ja — izvana nema škole, a iznutra, tko te pita!

Bože moj, što je ovo! čitav Split crn, kao i ovaj crni pa-robrod. Zar je svijet zaista poludio?! Na svakoj kući crna zastava, a odmah vidiš, da to nije ni sjemenište, ni gimnazi-ja, ni ured. . . Kuće stambene, mirne, gradske. I crne zasta-ve! Dobro sjemenište; ono ima gimnaziju i pravo javnosti. Ali stanovi? Neće valjda stanovima oduzeti pravo javnosti!

Sve se u crno zavilo, i sve kao žalosno. Samo je mulari-ja ostala ista.

— Popići-govnići! Prvi put da mi je to bilo drago čuti. Eto — mislim — još

ima živih ljudi u ovoj grobnici. I meni dođe da povičem »Popići-govnići« ili nešto slično, samo da ne bude ovo.

Čitav se Split natiskao na obali. Mnogi imaju rupčiće i brišu oči. I žene, domaćice. E, neka profesori, e neka djaci, neka i činovnici. . . ali zašto domaćice, naše vrijedne kato-ličke domaćice?

Tako mislim i tako šapćem. A petaš Jakša stoji do mene i samo s visoka kaže:

— To je Split! — kao da je tim sve objasnio.

146

Ja ga pogledam kao tele šarena vrata, na što on reče od-lučno, da ne može odlučnije:

— Da, to je Split! A odlikaš Zukan šapće do mene: — »Tko ima oči, neka vidi; tko ima uši neka čuje« sada,

i vazda, i na sve vijeke vjekova. Amen. Branko opet mrmlja: — Da je izmolio devetnicu sv. Anti Padovanskom, sve-

tac bi ga očuvao od nenadane smrti. — Pravoslavci — dobacuje Čupić između griskanja no-

kata — nemaju sv. Antuna Padovanskoga. Odmah do mene Čota sve na prste nešto broji, sve kima

glavom i uzimlje ramenima, pa se opet vraća, poništava i nanovo broji — nikako ne može uskladiti računicu.

— Što to brojiš? — upitam ja. — Koliko bi dana bilo, odnosno koliko ih ne bi bilo kad

bi se umiralo. — Kakvih dana? — Bez škole! Da kakvih! — Pa? — Nakupilo bi se podosta, a kad bi sve pošlo za rukom,

i odviše. Eto, sada je umro kralj, pa tri dana nemamo škole. Onda od tuge za kraljem umre kraljica. Brat bratu vrijedi i ona dva dana. To ti je pet. Onda umre kanonik Kaska. I njemu dva dana! To ti je sedam. Pa ni biskup nije više mlad čovjek. . .

— Primi bratsku opomenu! — Ne dam ja biskupa. — Hvala na bratskoj opomeni. Vidim, malo mu je neugodno, malo se i zacrvenio, a on-

da, kao mačak oko vruće kaše:

147

— Ali, recimo, kad bi se radilo o pet dana? — Ne — rekoh odlučno — Ja ga poznam od svoje če-

tvrte godine. A kad nekoga poznaješ od svoje četvrte godi-ne, onda mu ne možeš željeti smrt.

— Ne kažem da mu ja želim — uvija se Čota — nego ako bi se onako, kao slučajno dogodilo. . .

— E, ako je kao slučajno, bez ikakva našega udjela i že-lje; pa ako se uz to i s Bogom naredio. . .

— Nu, dakako, nego s Bogom naredio! — Onda pribroji i to! I tako, u tom brojenju i pribrajanju, nismo pravo ni vid-

jeli što se događalo na brodu ni u vlaku na koji su ga preni-jeli, ni tko je govorio ni što se govorilo, samo sam jedno naučio: svaka smrt donosi nekima radost, a nekima suze.

148

VELIKA BOLEST

Napokon! Dođe najljepša stvar u mom životu. Velika bolest. Velika gripa. Hura. . .

Zvono. Neka ga, neka zvoni! Zvoni za druge. I crkva je za dru-

ge, i škola je za druge, i gimnastika je za druge. . . sve je za druge. Za nas je sloboda, najveća sloboda samo kad ne bi bilo iznenadnih posjeta starijega prefekta. Kao vjetar naleti na vrata, i baci se na prvoga od nas, upravo zaskoči. Hop! Knjigu! Ne znam, što ima protiv knjiga i zašto ti baš uvijek otima knjigu iz ruku. Lista, okreće, prevrće, a oči mu se stežu kao u mačke, i na kraju ti je vraća. Kakva mu je to naslada listati knjige!

Velika bolest, to je najveći dar za nas dječake. Nije to dan-dva, aspirin-ricinus u bolnici s devet kreveta, i gotovo. Dvije su učione ispraznili, čitave dvije učione. I tako nas trideset-četrdeset a i više, leži danima, danima i pokrivačem nadiže termometar, ako se pod pazuhom ne nadigne. I onda čitamo, čitamo. . . Šenou? Ma kakvog Šenou! On je bezuvje-tno velik, ali ne i najveći. Stasio i Nela, Zbiško i Danuša, Vinicije, eh, Vinicije. . . »Quo vadiš, Domine?« i riba u

149

pijesku, i Petronijeve prerezane žile, arena. . . Bazarov.. . besmrtni Bazarov.. . Sve za Bazarova!

Svi smo mi Bazarovci, a ja najveći — to se zna. Ne, ne, to nije mogao napisati čovjek. To je neki silni

demon napisao. Jer i ja sam, pobogu, književnik, pa što? Napisao sam »Lastavicu«:

»Pa mi reče: Bolan brate, pozdravi mi sve Hrvate!«

Gdje ti je to, a gdje Bazarov! — A Dostojevskij? A Gončarov? A Gogolj? — zapitki-

va netko podrugljivo — A Lavić Tolstojić, golubinji moj? O kakvim to glupostima govori kad je na svijetu jedan

Bazarov u romanu, kao jedan Bog u Svetome pismu! I kak-va to imena izmišlja, da se učenim pokaže? I što mu je to Dostojevskij, kad samo Lovrećani umjesto »dosta« kažu »dosto«, pa bi prema tome morao biti Dostajevskij, osim ako ne dolazi od: »do sto đavola!« I Lavić Tolstojić. . . tko mu ga je opet to!

Bazarov, sokole moj, Bazarov! To ti je nešto. Kolikogod nas je bilo u bolnici, svi smo ga pročitali i

bili i ludi i pijani. . . Bazarov, i ništa više. — Čitaj, momče — i onaj netko gurne mi pod nos dvije

knjige — Je li to Dostajevskij ili Dostojevskij? I zbilja piše: F. M. Dostojevskij »Poniženi i uvrijeđeni«.

Ali svejedno, ja se ne dam smesti: — A tko ti kaže, da to nije štamparska pogreška!. . . Hej,

dragi moj, kad bi ti znao što je to štamparska pogreška!

150

— Hej, dragi moj — odgovara on — kad bi ti znao, da ima čitav metar različitih knjiga s tom istom štamparskom pogreškom. . . Uzmi i čitaj!

I taman ja otvorio knjigu i pročitao tri četiri rečenice, kad naleti stariji prefekt: sve mu mantija vijori, sve mu oči sijevaju, i ravno na mene:

— Ha! Dostojevskij! — i zgrabi mi knjigu. Onda priskoči drugome: — Ha, Turgenjev. . . Opet Turgenjev. . . Sve to sklonite iz

knjižnice, svu tu rusku pogan, do posljednjega slova. . . Bjesni on, a ja ne znam zašto bjesni. Kupi knjige, a ja ne

znam zašto ih kupi. — Svu tu pogan rusku, svu tu pogan komunističku. . . A kad se izvikao kaže: — Čitajte Milutina Mayera, oba Deželića, Šenou, Tomi-

ća, Osman-Azisa. . . Hej, hej — mislim ja — kud si otišao! Ako pravoslavne

ne smijemo čitati, zašto bismo čitali Turke, koji su kršćane na kolac nabijali. Osman-Azisa, Mulabdića i tako. . . Uosta-lom, sve smo to pročitali.

— Živote svetaca čitajte! I to smo pročitali, i svake nam večeri za vrijeme večere

čitaju iz »Marthyrologija«, znamo ih napamet. Poslije podne jedan se vratio iz đačke knjižnice: — Sve su ruske klasike odnijeli u nastavničku knjižnicu. I tako, sada ležimo i ne čitamo ništa. Bar ja ne čitam. Da

mi je bar dao da pročitam što piše taj bezbožac Dostojev-skij. Ali oteo mi ga je tako reći na prvoj riječi.

I Vojtjeh je došao u bolnicu. Bože moj, kako mi je rav-nodušan. I što je to bilo u meni, da nisam mogao spavati, da

151

sam ga svugdje vidio, da sam kao pijan lunjao hodnicima i bio sretan što sam ga triput poljubio u usnuli obraz. Kad bih ga sada morao poljubiti, zgadio bi mi se život. Što je to u nama, Bože moj!

Otkad nam odnesoše knjige, ubi nas dosada. Onda me je Bog prosvijetlio, i ja sam jasno čuo kako mi

govori: »Sinko moj, ako ti se ne da čitati, a ti piši, jer jesi li ili

nisi katolički književnik?« »Jesam, Gospodine moj.« I počeo sam pisati: »Dujam Vukodlak — istiniti roman s

Lovreća«. A to je zaista bio veliki i sveti dogođaj u kojemu je sud-

jelovao i moj otac. On mi je čitavu stvar po istini ispripovi-jedao.

Bio je nekakav krčmar Dujam, koji je za života pravio stotine lakrdija. Bio je toliki lakrdijaš, da ga ni smrt nije mogla smiriti, pa se lijepo povukodlačio i lakrdijao dalje. Valjao se kao mješina po krovovima i cestama, stavljao brabonjke u kótle s mlijekom, crknute miševe u buraće, ježeve u postelje i svašta. . . I molili su, i zaklinjali, ali ba-dava. I onda moj otac sabere sedam svetih fratara, sedam najvećih zaklinjača i za mračne noći odvuče ih na groblje. Fratri se poredali oko Dujmova groba i čitaju zakletvu, a zvonari i crkovnjaci stoje pripravni, da na mig moga oca dignu grobnu ploču. Nitko čitavu noć nije smio ni zakašljati ni kihnuti, a to je bilo najteže, pogotovu mojemu ocu, jer on neprestano kašlje. U prvi cik zore moj otac zgrabi s obje ruke dobro naoštren glogov kolac i dade znak. Digoše plo-ču, a on u tren oka svom snagom zabije glogov kolac u Dujmovu mješinu i prikova ga o zemlju. A iz te mješine razli se pusti smrad, da Lovreć još i danas od njega smrdi.

152

I tako ja, batkane moj, napisah roman na sto i dvadeset stranica, istiniti kršćanski roman o moći svetoga zaklinjanja i svetog glogova štapa.

Svi mi se u bolnici dive, i tako.. . — Eh, da ga je tiskati — kažem ja. — Ništa lakše od toga — kaže Miloš iz moga razreda.

— Moj brat radi u tiskari. — A tko će mi dati novaca? — Kakvih novaca, budalo Božja. Oni će to tiskati i još

će tebi platiti. Tako se to radi. Što ovaj naklapa! Čovjeku će tiskati knjigu i još mu pla-

titi! Sigurno mu se od boljetice pamet preokrenula. — Dakako — nastavi Miloš — ali sve ono što tiskaju to

je njihovo. — A tako? Kako sam sretan, kako sretan. . . više i ne sumnjam u

njegove riječi, nego mu šapćem: — Reci ti svome bratu, neka ga tiska, i neka mi dade

samo dva primjerka, a ostalo njemu. I nikakvih novaca neću. Je li pošteno?

— Ne budi lud — skače on sav zapanjen — ni pare im ne poklanjaj: što je tvoje, tvoje je.

— Govori ti s bratom, a za drugo ćemo lako. — Jasna stvar da ću govoriti. Ni jedne noći nisam tako slatko usnuo.

153

DON ANĐELOV IMENDAN

Dugi slabo osvijetljeni hodnici pokraj spavališta. Tišina, duboka i tajanstvena. Gdjekad sam od sebe zapucketa drve-ni pod. I ništa se više ne čuje. Tek daleko kucanje zidnoga sata na dnu hodnika. Sve spava. . . samo ja ne mogu zaspati, moje je srce ludo od nemira. Lagano se šuljam hodnikom do zahoda i natrag do spavališta. Ako me netko uhvati. Ne, ne može me zaskočiti. Bože, kako sporo odmiče vrijeme. . .

Šuljam se gore-dolje, gore-dolje između dva siva zida, koji kao da dišu, dižu i spuštaju prsa. . . i ove slike po zido-vima u tom škrtom svjetlu, kao da se pomiču, da žive, kao da će izići iz svojih okvira i početi razgovor sa mnom.

Jedanaest je sati. Još čitav sat, čitav sat, a klatno se tako jednolično i tako polagano njiše.

Meni srce sve jače udara, sve mi veća težina u grudima, neka čudesna i topla težina, kao slast neka, blaženstvo. Nit-ko nije tako blizak čovjeku, kao čovjek, dobar čovjek — mogao bih za nj umrijeti.

Još je sat do njegovog imendana, manje od sata. Čitavu sam godinu spremao ovo iznenađenje, čitavu godinu, i ču-vao ga od svakoga, i od sebe.

154

Don Anđeo. . . Sve što o njemu mogu reći jest njegovo ime. . . O čovje-

ku, koga volimo ne možemo ništa drugo reći, nego ime, jer štogod rečeš, sve je nedorečeno.

Iako su joj spori koraci, ipak je dokoračala. Upravo ot-kucava. . . ponoć.

Tada i ja zakucah na njegovim vratima. Polagano. Boja-žljivo. Pa još jednom.

Nitko se ne odazva. Lagano pritisnem kvaku i odškrinem vrata. To ga je probudilo. Protare dremovne oči i začuđeno se

zagleda u me. Ne kažem ni »Hvaljen Isus«. Ništa. Pođem k njemu, zapravo poletim, čvrsto ga zagrlim i

poljubim u oba obraza. Dvije godine nosim želju, da ga poljubim u oba obraza. I, eto, poljubio sam ga. Kakve ra-dosti, kakva olakšanja.

— Sretan vam imendan. On ustaje. Ganut. Neko vrijeme drži moju glavu na svo-

jim grudima i miluje me po kosi. Onda digne moju glavu i poljubi me u čelo. — Hvala ti, sinko. Oči su mu pune suza. — A sada pođi spavati! Odlazim. Bože, skakao bih, skakao, čitavu bih noć

skakao.. .

155

APOSTOL ILI HERETIK

Sve je malo pomalo pogdjekad nekako dobro i veselo. I Gospin je vrt veseo u rano proljeće. I stariji prefekt. Jest, sokole moj, jastrebe, i stariji prefekt nije osobito strašilo. Tako, osrednje. Treba se samo naviknuti. A ja sam se po-malo navikao i s klasičnom naobrazbom razumio: omnia tempus habet, što je rekao mudri Salomun pred toliko i toliko stotina godina. I stariji prefekt ima svoje vrijeme, u kojemu pripovijeda vragolije, a onda svi — u svako vrijeme — znamo, da on nije oduvijek bio aždaja (u križaljkama: ala) i žandar.

Spartanci su bili pametni ljudi: neka djeca rade što ih je volja, neka i kradu, ali. . . ako ih uhvatimo, zapamtit će svo-ga boga! Tako mu i treba. I živjela Sparta, Lakedemon, da se klasično izrazim! I živjela spartanska djeca u sve vijeke vjekova, amen. Glavno je da stariji prefekt vidi samo dobro, onda je svima dobro: on radi svoje, mi svoje, pa Bog te veselio! Jedino se tako može lijepo živjeti, kršćanski i sje-meništarski. Kad za kupanja pusti hladnu vodu, skloni se u kut, ali malo smoči ramena, jer te samo po ramenima pipa. Brbljaj dok se ne otvore vrata spavališta, a onda brzo zatvo-ri oči, kao da si umro, a ne zaspao, i diši pravilno i duboko

156

— jer stariji prefekt zna: kad se spava, da su oči zatvorene i da se diše pravilno i duboko. Za vrijeme učenja ne smiješ čitati, ali smiješ ići u zahod. Knjigu pod košulju, pa zadovo-ljan ti, i on, i sveta sjemenišna pravila — i mir Božji u kući molitve. Ljudi uvijek pronađu način da se lijepo živi. Mora da je stariji prefekt strašno glup čovjek.

Vojtjeha sam zaboravio — to sam već rekao — i to je u redu. Ali opet ništa nije u redu, jer Vojtjeha sam volio bez grešnih želja, a sada kao golema rijeka navaljuju želje u obliku djevojaka što vrckaju stražnjicama tu preko puta, u obrtnoj školi. Opiremo se, opiremo, ali ne možeš se nepres-tano opirati. No Bog je i to uredio: otrčiš na ispovijed, i opet si čist, kao da si tri dana bio pod tušem od samoga mlijeka i kajanja.

I tako je sve to lijepo i kršćanski uređeno. I zidovi više nisu sazdani od opeka straha, niti slike izlaze iz okvira, zastrašujuće slike. Sve je pomireno.

Kažem vam, dade se živjeti. Koji mi vrag neprestano šapće, gdje treba i gdje ne tre-

ba: stariji je prefekt ipak glup čovjek. — Osušit će vam se kičma! Ja nisam vidio nikoga kome se osušila kičma. Ali mora

da se gadno suši kad se o tome toliko govori. Gdjekad me obuzme užasna strava, jer protiv toga ne pomaže ni sveta ispovijed.

Ali pustimo to. Naime, moram reći, iako sam malo do-šao k sebi, da je ipak još uvijek ljepše u školi, nego u učio-ni, premda se baš u školu strah preselio. Ako padneš, moj sokole, nitko te više neće podići iznad ovaca! No uz strah Božji i malo vlastite pameti, i slaba se ocjena uredi, jer nije samo stariji prefekt glup čovjek.

157

Lani smo, na primjer, morali nacrtati ružu. Ja sam lijepo uzeo nov novcat blok broj V i odnio nastavniku crtanja:

— Gospodine profesore, ne znam početi. . . Kad biste mi vi samo malo olovkom.. .

A on mi olovkom izvuče i lišće, i ružu, i sve. Sutradan opet ću ja: — Gospodine profesore, ja sam ovo malo zgužvao olov-

kom.. . Kad biste mi vi samo lišće obojili, onako zelenkasto, u preljevima.. .

I on oboji. Onda opet i konačno: — Gospodine profesore, evo ja sam olovkom, i lišće, i

tako.. . Šteta da pokvarim. . . nekako ne mogu baš pravu crvenu boju izabrati. . .

— Što si daltonist? — uvijek je iskretao i vrat i glavu, kao da guta onu Adamovu jabuku i nikako je ne može pro-gutati.

— Molim? — kažem ja. — Slijep na boje? Ne znaš razlikovati? — Tako nekako, molit ću fino, kako god izvolijevate

zaključiti. . . meni bi trebalo, ovako, samo ružu zacrveniti. I on zacrveni. Sutradan se čitav razred smijao, jer sliku koju je čitavu

sam naslikao, ocijenio je: do ba r . E, kad bi svi bili takvi! I nastavnik je fracuskoga divan čovjek. Kažu, da sedam

jezika govori, i nema te proklete internacionalne riječi koju on ne zna. Ja sam se uvijek čudio zašto ne piše romane kad zna toliko riječi! Bez pretjerivanja, mislim da bi to bio naj-veći književnik na svijetu. Ali za nas je i ovako dobro, jer

158

kad smo nespremni ili kad nam se ne da odgovarati, samo gurnemo Merćepa. Merćep je uglavnom odlikaš i najveći političar u sjemeništu, poslije petaša Jakše. Taj Merćep čita »MOSK« i same samohrane političke i socijalne knjige. Njegova je razredna dužnost, da iz njih vadi tuđice. I onda, moj sokole, kako smo rekli, kad nam se ne da odgovarati:

— Gospodine profesore, što znači homeoterapija? A moj ti se profesor odmah i s veseljem ukapča, i ne

može nahvaliti našu žeđ za naukom. I tako je čitav sat izgu-bljen, hoću reći dobiven.

Kažem ja, treba znati s ljudima. Nastavnik je fizike opet sila na svoj način, što sila! Naj-

silnija sila, koju je ikada Bog i svijet vidio. Umalo što nije dorastao do dva metra. Obrvice mu nisu »morske pijavice«, nego dobre podlanice, a oči kolutaju, kao vrtuljak. Trza ustima, trza ramenom, trza čitavim tijelom — trzavac neki. Svi mu se smiju, i profesori, i starješine, a mi đaci — to se zna — najviše. I u lice mu se kesimo. On ništa. Tko zna na što misli i kakvi ga strahovi obuzimaju, jer to je najveći strašljivac kojega sam ikada vidio. Dosta je samo šapnuti »Direktor«, da se zabaci na leđa i da mu se vječno kolutave oči ukoče. Govori nekakvim dubokim, dubokim glasom, a svaku riječ rasteže do Brača i natrag. Od svih pjesama na svijetu on zna samo jednu:

»Fizika je sila, fizika je moć. Tko ne uči fiziku taj ne može proć.«

Hej, dragi naš, mislimo mi, ti si je učio, pa kako to pro-laziš?! Tako da pred svakim dršćeš, ustrašeni mišiću polj-ski, a ne kućni!

159

— Sada ćemo — svaka mu je riječ dva pedlja duža od kilometra i naslanja se ili na »górika« ili na »dólika« — sada ćemo, gorika, preći na novu lekciju.

— Dólika — kažemo mi. On kao da i ne čuje. — Tu ćemo se, dólika, sresti s jednim od najvećih fizika

svijeta. Tko bi mi znao reći ime toga velikana, dólika, koji je prvi, górika, formulirao tri osnovna zakona gibanja?

— Ja, gospodine profesore — jer dok je on izgovorio tu rečnicu, ja sam već zavirio u slijedeću lekciju.

— No da čujemo, górika, Raosa. — Ja sam dólika, gospodine profesore, a vi ste górika. — Ti si jednako mudar i górika i dólika — reče on i ne

nasmija se, i baš tim što se nije nasmijao, postidi me. Ali stoga je razred prasnuo u smijeh, i najednom se svi nađoše na njegovoj strani.

Zbunio me taj smijeh, ta nevjera razreda, i sam ne znam ni zašto stojim ni što je pitao. . .

— No, Raos, ako znaš kaži? — Što? — i odmah se priberem. — No? — Nevton, gospodine profesore. — Nevton?! — Nevton! — Nevton.. . Neće biti Nevton. Valjda Njutn? — Kakav Njutn!. . . Nitko nju ne tone, jer tonuti je nep-

relazan glagol, gospodine profesore — ako ćemo o gramati-ci, tu sam!

E, nećeš ti mene, majčin sine. I ja uživam u sebi, i raz-red uživa u meni, i svi se cere šašavom profesoru fizike.

160

— Njutn, Raos, Njutn. — Osim toga — brzam ja onako, sigurno, kako i doliku-

je — osim toga tako piše i u »Fizici«, i ja ću vam crnim po bijelom bjelodano dokazati.

— A ma nemoj ti meni, dólika, dokazivati. . . Piše se Newton, a čita se Njutn; piše se i: bon jour, a čita se: bon žur.

— E to je druga stvar. To je francuski, a ovo je ime. Nomina asinorum ubique scribuntur.

Nećeš ti mene, majčin sine, da si još jedanput toliki. To ti je klasična naobrazba a ne fizika, mišu moj.

— A ma tvoj jezik górika-dólika, kao kravlja klepka. — Kad bi dragom Bogu bilo milo, da se jezik ukiseli,

onda bi umjesto njega stvorio krastavac. I neka se i to upamti.

Tako ja njemu. On zakima glavom: — Raos. Raos. . . bit ćeš veliki apostol ili veliki heretik.

Neka se i to upamti. A to me uvrijedi, Bože, sva kršćanska krv plane u meni: — Bio ja apostol ili ne bio, ali misionar ću biti. I sve ću

crnčiće ovoga svijeta učiti »Nevton«, i svi će crnčići ovoga svijeta od jutra do sutra vikati »Nevton, Nevton, Nevton.. .«

— Zlo ćeš ih učiti. A sada da te urazumim. — Nema mene tko urazumijevati. . . Tako se moglo razgovarati s jednim jedinim profesorom

na svijetu, s njim. I jedino si prema njemu mogao biti bezo-brazan, a nama je baš to trebalo: biti zao prema nekome, a mogao si samo prema dobrome.

— Heretik ćeš biti, veliki heretik. Hoćeš, Boga mi.

161

— Ne kuni se ni pravo ni krivo — govorim mu lijepo propovjednički — »Riječ vaša neka bude: da-da, ne-ne. ..« I ja to moram prijaviti direktoru.

Problijedio je, Bože, kako problijedio. . . Na čitavom svi-jetu nije bilo jednog jedinoga đaka, koji bi se toliko bojao direktora.

Gleda me jedan časak bez kapi krvi, a onda, kad se malo oporavio od prvog udarca, reče, tobože, smireno:

— Ja sam rekao: bora mi. — A niste, niste. . . Rekli ste, Bože oprosti, »Boga mi«. — Ne kleveći me, Raos. Rekao sam: bora mi. Je li, Voj-

tjeh? — Ja sam čuo: »Boga mi« — kaže sasvim mimo Vojtjeh. — A ti, Drviš? što si ti čuo? — »Boga mi«. — A ti? A ti? A ti?. . . Ali svi su čuli »Boga mi«, i uživali u njegovim mukama,

u očima punim straha, u očima koje su s užasom gledale kako niz brzac odmiče korica kruha.

Onda se ja razmetnuh dobročinstvom: — Ovaj put ćemo vam oprostiti. — Bravo, Nevton, bravo.. . — povika Branko, onaj

Branko, koji kao i ja ima semideponentne hlače, i čitav mu se razred pridruži. Ali profesor se fizike ne uzradova, nego još više problijedi od straha, da će buka domamiti direktora, a onda više nitko neće moći spriječiti nesreću.

Mislim, da nitko nije bio sretniji od njega kad je zvonce najavilo konac sata.

— Junački si ga izmučio. . . Bio je sav u znoju, Nevtone...

162

Od tada me ne zovu Raos, nego Nevton. Ali to nije bila poruga u znak poraza, nego veselost neka, priznanje — počast u neku ruku.

Ipak nam je od svih profesora ovaj bio najdraži; možda zato što smo ga mučili i što je bio isto tako ustrašen miš, kao i mi sami.

— Apostol ili heretik. . . Mjesecima sam bio sretan. Ta o meni se govorilo, i ne

samo u mome, nego u svim razredima, i svi su se smijali, i profesori, i starješine.

Teku dani, teku.. . a onda jednoga dana, hopa-cupa, stvori se inspektor iz Beograda.

— Da je i iz Rima — kažu Vranješ i Zukan. Lako njima, oni su odlikaši, ali za nas druge ne može se

reći da srce ne drhti, a nastavniku fizike ne drhti samo srce, nego čitavo dva metra dugačko tijelo. . . kao trska, kao prut, Bože, kao da ga ljuta groznica trese. Ne zna kud bi s očima, ne zna kud bi s rukama, s onim dugačkim, dugačkim nožur-dama.. . samo mlatara sobom od jednoga kraja razreda do drugoga i neprestano izbezumljeno ponavlja: »Sad će upas-ti. . . Sad će upasti. . . Pazite, sad će upasti. . .«

— Kako li se ono zvaše? — pitam, da ga rastresem, jer mi se gadno sažalio.

— Magarašević — zamuckiva, a onda kao da se nečega uplašio, našeg huncutskog smijeha, čega li — To je ime, kao i svako drugo ime, upamtite, kao i svako drugo ime.. . ni ružno, ni smiješno. . . jedno obično, najobičnije ime.

— Prezime — kažem ja — jer to je gramatički. — Da, da, prezime. Evo ga! — protrnuo bi na svaki šum

s hodnika.

163

I zaokupljeni njegovim strahom, zaboravismo na svoj. I tako se naš strah polagano pretvarao u šapat, u žamor, u smijeh. . .

— Mir, djeco, za jedinoga Boga, mir — preklinje nas očajnički, a meni se čini, na, sad će kleknuti — mir za vaše drage male crnčiće. . .

Zatim dugo šeta, šeta i mrmlja: — Glavno je da čovjek ne izgubi glavu, glavno je da ne

izgubi glavu.. . Najednom, kao da je našao slamku spasenja, sav se ozari: — Zukane, što ti znaš najbolje? — Sve — reče odlikaš i ne trepnu okom. — Pitat ću te barometar i termometar. Upamti. I digni

ruku kad te upitam to: barometar i termometar. I svi dignite ruku, osim dvojice trojice, ali ja ću samo

njega pitati. A ti, Merćep? što ti najbolje znaš? — Emulziju. — Emulziju? Dobro, emulziju. Upamtite, kad kažem:

emulzija, svi dignite ruke, a ja ću samo njega pitati. . . Dra-gičević?

— Sila ustrajnosti. — Vrlo dobro. Sila ustrajnosti. Vrlo dobro. . . A ti, Čota? — Ja ne znam ništa. Razred prasnu u grohot, a jadni se profesor pograbi za

kose: — On ne zna ništa. . . on ne zna ništa. . . Svejedno, digni

tu prokletu ruku, koja ništa ne zna. Neću te ništa pitati, ali digni je. . .

— A ako me inspektor upita?

164

— O, Gospode, Gospode... Onda, onda. . . sruši se u ne-svijest, razumiješ li: u nesvijest! A ti, Raos?

— Jasna stvar, Nevtona! I još jasnija stvar, razred se prolomio od smijeha. Bo-

že. . . sve se treslo, a on jadnik više od svih, ali ne od smije-ha. Ako sada naiđe inspektor. . .

I baš u taj čas netko šapnu: — Inspektor! Razred ušuti, kao da si ga presjekao, a on se, kukavac,

skameni. Zatim, kad se ništa ne dogodi, dovuče se do podija i sruši na stolicu.

Ja dignem dva prsta i iziđem. Prošetam malo hodnikom, pogledam malo kroz prozor i

vratim se. Koji mi je vrag šapnuo, da pokucam na vrata. . . — Slobodno! Bezbrižno ušetam u razred. Ali u istom času kad sam ja

otvorio vrata, golemim korakom, najvećim korakom, koji je ikada u životu napravio, iskorači prema meni profesor fizi-ke. Kakav izbezumljeni izgled kad se umjesto pred inspek-torom našao preda mnom. Jedna mu je noga na podiju, a druga se ispružila gotovo do vrata. Tijelo mu se savilo u pravom kutu, a ruka istrčala na rukovanje, kao batina, kao buzdovan.. .

Stegnem tu ispruženu ruku i srdačno je potresem. — No, pa kako ste? — upitah, dok još nije došao k sebi. A razred. . . Bože, da je u taj čas naišao inspektor, mislim da bi vris-

nuo od straha vidjevši našeg nevoljnog profesora tako ras-krečena, tako zatečena s obrvama kao podlanice, s kosom

165

koja mu se rasula preko obrva, s usnama, koje se i skame-njene trzaju. . . ustrašena, gola i posramljena.

Ali inspektor nije uopće došao ni na jedan sat profesora fizike.

— Heretik ćeš biti, najveći heretik — reče mi drugi dan. A ja sam ga zbilja volio. . . možda sam ga zato i mučio.

166

OTAC IZIDOR

Bošonti. Bengalija. Nije to bengalska vatra, nego hrvats-ka katolička misija.

Pred nama stoji pravi i živi hrvatski misionar, koji sutra odlazi u Indiju, u džunglu, među lavove i tigrove, da odnese luč Evanđelja. Ljudi, u Indiju, ljudi. . .

E, sad je gotovo. Što je gotovo? Gotovo! Nema na svijetu te sile, koja bi me odvratila od

moje davne želje i volje Božje. I što ti je to biti pop u Me-dovdocu, ispovijedati stare babe, učiti djecu vjeronauk i s učiteljima igrati na buće!

Gotovo! Bog me je za nešto više odredio, za nešto straš-no veliko.

Idem u misionare! I već se gledam na golemom prekooceanskom parobro-

du. Vjetar me ugodno šiba po obrazima i raznosi kose. — Lijepa li popa — kaže neka mlada i krasna djevojka. Ja se ne osvrćem, tek kažem u sebi: »Odstupite paklene

napasti.« Ali opet ne mogu reći da mi ne laska.

167

U to s donje palube dopre do mene užasna svađa i bo-gohulna psovka.

Trgnem se i spustim se s pramca na palubu, ozbiljan i dostojanstven, kao spomenik. A zatim povičem glasom strašnim i velikim:

— Sinovi bezumlja, kojim putem udariste! Milost Božja i gnjev Božji, kao plameni mač lebdi nad glavama vašim. Izaberite!

A oni, svi do jednoga, najprije zanijemiše, a potom se rasplakaše kao djeca. Sve ih ispovijedim i pričestim, i mno-gi od njih javiše, da će me slijediti na mom mučnom misio-narskom putu.

I opet šapnu ona ljepotica: — Divna li misionara! Ja se i opet ne osvrnuh, tek promrmljah: »Odstupite, pa-

klene napasti!« Evo me u Indiji. Isti dan otpoče veliko djelo obraćenja.

Kao munja letim od grada do grada, a ljudi se samo prostiru u prah i pepeo i jecajima zazivaju Boga. Na lomačama iz-gorješe knjige neznaboške. Indija je obraćena. Čitava. Ama, ljudi, čitava. Čitava!

Gazim u Kinu. I Kina pada na koljena pred riječju Bož-jom. Gotovo sam je čitavu obratio kad se dogodi strahota. Đavao uđe u velikoga šamana na sjeveru. Provališe divljaci na metlama i lisičjim repovima, sijući smrt u hodu. Padaju moji vjerni, padaju kao snoplje. Ali nijedan ne krenu vje-rom. Zazivlju Isusa i Mariju, »Živio Krist kralj« i sami se bacaju na mačeve.

Goloruk srćem među pobješnjele krvnike i stanem pla-meno propovijedati. Ali tko će kamen taknuti. . .

168

— Na križ s njim — zagrmi šaman veliki — na križ s njim, kao i s njegovim bogom!

— Molim samo jednu milost. — Ho, ho, — ceri se šaman sa zubima glodavca — mi-

lost moli. . . — Molim samo to, da me pribijete s glavom prema

zemlji. — Vrlo duhovito, vrlo duhovito, samo što smo to već

jednom vidjeli i nasmijali se tome. Ukoso ćemo mi tebe razapeti, ukoso! Ili ne. Još bolje kroz nogu i kroz ruku isti čavao. Hahaha. . . Tako ćemo mi tebe, tako. . . Visjet ćeš kao žaba. . . Hahaha.. . kao žaba. . .

— I žaba ću biti za svoga Boga — odgovaram dostojan-stveno.

I raspeše me kako rekoše. I križ moj zabiše u pećinu na obali.

Ali tada Bog odredi, da se razbjesni more, i ono se raz-bjesni i križ moj iščupa iz stijene, te ga ponese sa sobom. A orao jedan, od Boga poslan, neprestano kruži nada mnom i donosi mi hranu i vodu u kljunu. I onda jednoga dana — kakve radosti — donese mi »Kalodont« i četkicu za zube. Eto, sada i ja imam četkicu za zube, a ne samo Vranješ, Dragičević i Drviš, nećak kanonički. . . I orao mi pere zube držeći držak u kljunu. I usta su mi puna pjene — kako to pecka i miriše, Bože moj. . . usta su mi puna mirisave pjene.

More me nosi danima i danima, a orao me slijedi u stopu. I onda. . . jednog bijelog proljetnog podneva.. . Ne, ne

mogu zamisliti. . . more me unese u splitsku luku. Čitav se Split slegao na obalu, čitav do posljednjega dje-

teta. Vijore zastave, hrvatske i one srca Isusova, mašu bijele maramice, a iz stotina grla uzdiže se jedan jedini poklik:

169

— Živio otac Izidor! — to sam ja, taj otac Izidor. — Živio naš mučenik, naš svetac! Mene prožima neka čudna milina, kao ona kad sam se

verao uz motku, ali ova nije grešna. Skidaju me s križa, ali tragove čavala ne mogu skinuti.

Stigme.. . stigme.. . Isus, Sveti Franjo, Tereza Neumann i ja! Stigme.. . Stigme.. .

Oblače mi ornat od srebra i zlata, stavljaju mi u ruku srebrni pastirski štap, a na prst ribarski prsten s alem-kamenom. Sjajim kao sunce. . .

Najednom se raspukoše nebesa, i glas strašni, strašniji od najstrašnije grmljavine, glas Boga živoga, koji govori:

— Oče Izidore, oče Izidore, plaću si svoju pobrao na ulici i ne traži je od mene!

Tako je i Mojsiji morao govoriti. — Skidaj paučinu sa sebe, odbaci lažni sjaj, trebam te

na drugom kraju! I zastidim se uvelike. Trgam sa sebe srebro i zlato i dra-

go kamenje, svu tu ovozemaljsku slavu i sjaj biskupski, i eto me opet na brodu.

— Lijepa li popa — kaže neka mlada i krasna djevojka. Ali ja se ne osvrćem, tek kažem u sebi: »Odstupite, ne-

čiste napasti.« Eto me opet u Indiji, u Kini, na križu, eto opet orla s

vodom i hranom, s četkicom za zube, eto opet Splita i pok-lika, zlata i srebra, i glas iz grmljavine:

— Oče Izidore. . . Onda opet bijeli brod.. . danima, tjednima, u molitvi, u

snu, u suzama.. .

170

I šapćem ispovjedniku, kapucinu, jer to don Anđelu ne mogu povjeriti:

— Je li to oholost? Taština? Grijeh? Ili možda ljubav, ljubav nebeska? Je li me to demoni raspinju ili se duh Božji nastanio u meni? Mora li to tako biti, i što mi je činiti?«

A on odšaptava iz daljine, ledene i tuđe: »Treba se toga kloniti, sinko moj, moliti i ne misliti.« Kako se može ne misliti kad je uvijek bijeli brod, i Kina

i šaman veliki, i križ i glas Božji strašni. . . Reći ću don Anđelu, moram mu reći. On će zasigurno

znati je li se duh Božji nastanio u meni ili je sotona bacio klicu oholosti.

Ali nisam mu rekao. Nisam imao odvažnosti. Bojao sam se da ne pomisli da sam poludio.

171

RASADIŠTE GENIJA

Bože moj, Bože moj, koliko toga u jedan mah živi u čov-jeku: i otac Izdor, i smijeh u školi, i bojazan od loše ocjene, i svađe na šetnji, i nemir u blagovalištu, i varanje starijega prefekta, i molitva čista najčistija, i popuštanje nečistoj napasti, i razgovori s Isusom i Marijom u Gospinu vrtu, i. . . stotine »i«, Bože moj, kako si nas to nevaljalo stvorio. . .

I književnost. . . Eto, ja sam književnik. Eto, to ti govori i »Dujam vukodlak — istiniti roman s Lovreća«, i pjesme i. . .

Ja ne znam ništa, ništa ne znam, samo to, da sam genij, i da tome nisam kriv.

I što je još gore, nisam jedini. Čitav moj razred, razred je genija! Eno ti Zukan! Taj ti, batkane moj, svu svetu teologiju

ima u malom prstu, a da se o grčkom i latinskom i ne govo-ri. Odlučio je učiti i hebrejski, i onda je gotovo.

Eno ti Merćep! Taj ti je opet, batkane moj, sociolog ka-kva zemlja nije rodila. Nema toga što on ne zna o uređenju ovog našeg svijeta, o korporacijama, sindikatima, štrajko-vima, i svemu.

172

Eno ti Vranješ! Takva pjevača majka nije rodila. I nije to u zboru. On ti sam pjeva, i u našoj kapelici i u katedrali svetoga Duje.

Eno ti taj i ovaj. . . ah svi, brate, što ćemo ih nabrajati! Pa onda Benzon! Taj ti je veći pjesnik od mene, mnogo

veći, i štono riječ, suvremeniji. Ja volim onako, kao Prera-dović, kao Šenoa. . . a on ti sve nekako drukčije, kao neka-kav Sudeta, Lendić, Kokić, Ujević, Cesarić i Tadijanović — vrag bi znao sva ta imena i gdje ih on pronađe. On će biti najveći satirik, kojega smo ikada imali. To se odmah može razabrati iz njegove prve satirične pjesme, namijenjene drugu Čoti:

»Čota Marko, šterika, uči mi za klerika. Kad obuče bijelu kotu, nitko neće poznat Čotu. Jupaj-dija, jupaj-da, Čota Marko šterika!«

Kako to teče, kako se prelijeva. I zamisao! O, ho, i zami-sao! Pa ono: »Jupaj-dija, jupaj-da« — odakle li to izmisli!

To je jedina pjesma, koja stoji, jer ima srok. Inače, on tvrdi, da suvremeni stihovi uopće ne trpe srok, i da tako pjevaju svi pravi pjesnici. . .

I, eno ti ga na! Kako sam mogao zaboraviti! Martin Kut-leša iz petoga razreda — on je bez sumnje najveći pjesnik u sjemeništu, najveći marijanski pjesnik. Samo kažu, da i on pjeva u tom slobodnom stihu.

Bilo kako bilo, ja mu ne priznajem pjesmu bez sroka, i gotovo!

173

I tako ovdje možeš genije grabiti i šakom i kapom. Sa-mo Branko nije nikakav genij, onaj Branko što kao i ja nosi semideponentne hlače. Ne, ne, nije! Jer kakav mi je to ge-nij. . . Odmah ćete vidjeti. Naime, preveo je Lafontaineovu basnu »Vuk i janje«:

»Vuk i janje stajahu jednom pre-' dubokom rijekom.. .«

— Gdje ti je tu srok? — pita profesor iz francuskoga, onaj koji zna sve tuđice i koji bi mogao napisati stotinu romana samo da hoće.

— Kako: gdje je srok?! — čudi se Branko — Pa tu je: jednom — rijekom! I ne samo da se slaže m, nego i om. To je dvostruko dobar srok, gospodine profesore, dvostruko dobar srok.

Nikada od njega pjesnika, i što tu treba trošiti riječi. Nisu geniji samo u mome razredu, premda ih je tu najvi-

še, ima ih po čitavome sjemeništu, i na svakom području. Spomenuo sam petaša Kutlešu, pa Jakšu — kažu da na

čitavom svijetu nema jačega političara od njega. On zna sve o Obznani i Hrvatskom pitanju, o Starčeviću i Radiću, a da se o međunarodnoj politici i ne govori.

Jes’ vidio, moj sokole, koliko genija na jednoj hrpi! Što o tome treba govoriti, kad je Bog najprije sebi bradu stvori-o, pokupio sve što je valjalo i doveo u ovu svetu kuću svo-ju, a »Svijetu« ostavio glupost i tu i tamo ponekog pamet-nog čovjeka u Katoličkoj Akciji, kao na primjer Dr Brajšu, koji je i nama držao divno predavanje o Augustinovim »Is-povijestima« i katarzi boli.

174

DON ANĐELOVA SMRT

Još jučer, kad sam mu se ipak do kraja povjerio govorio mi je blago, kako samo on zna govoriti:

— Svi smo mi u tvojim godinama puni velikih snova. — To nisu obični snovi — kažem ja — to je poziv. — Sinko, moj, otac Izidor nije poziv, nego taština. Ti

odlaziš u misije, da učiniš čudesno djelo, kojemu nisu dora-sli svi misionari zajedno i da ih je još tisuću puta toliko. Za nekoliko dana obraćaš Indiju, Kinu, čitav svijet. . . Zašto? Da uveličaš slavu Božju?

— Dakako! — kažem ja. — Ili da se slavan vratiš? Ovo me je malo zbunilo, te ne rekoh ništa, jer sam po-

mislio na glas iz grmljavine i. . . — Da li bi otišao u misionare i onda, kad bi znao, da za

čitavoga života nećeš obratiti ni jednoga neznabošca i da nitko neće znati ni gdje si živio, ni gdje si umro?

— Pa bih — kažem to tako, tako nesigurno.

175

— Otići među gubavce, sam ogubaviti i nepoznat umri-jeti u tom jadnom svijetu gubavaca, popljuvan od onih za koje se žrtvuješ!

— Pa bih — ali to više nije samo nesigurno. On se nasmiješi onako blago, kako se samo on zna smi-

ješiti: — Sve će to doći s vremenom. Zasada nauči biti dobar

čovjek. . . jer tko zna, dijete moje. . . tko zna, da li ćeš biti i svećenik, a kamoli misionar!

Bože, kako su me jučer zaboljele te riječi i kako danas vidim, da me je zaboljela taština.

Sinoć je još bio zdrav, a jutros ga nađoše mrtva, na po-du, do postelje.

— Izdalo ga srce u nastupu padavice — tumači četvrtaš Brekalo.

— Padavice?! — pitam skamenjen. On zazviždi nekako otegnuto: — Nisi znao da je padavičar? Ma bravo. I nikada se nisi

upitao, odakle mu tolika dobrota! A onda doda nekako poslovično i zamišljeno: — Svi su padavičari dobri. I Dostojevskij je bio padavičar. Kako može tako svetogrdno govoriti! Kako može uspo-

ređivati ovoga sveca s tim šugavim pravoslavcem, čija je djela stariji prefekt izbacio iz đačke knjižnice. . .

Pobjegoh od njega, od sviju i od svega u svoj žalosni Gospin vrt, kojim je on tako često koračao — što koračao, lebdio — i rasplakah se kako se nikada u životu nisam ras-plakao. Znao sam, da sam izgubio nešto što mi je bilo naj-vrednije na svijetu, da sam izgubio jedino ognjište uz koje sam se mogao ogrijati.

176

U mojim suzama on ponovo oživljava: njegove oči, nje-govo lice, njegova tiha pojava, tiha kao ožalošćena ruža.

Opet me je pronašao stariji prefekt, od kojega sam uspio sakriti suze, i otjerao me k mojima.

Za vrijeme odmora prilazim njegovu odru i gledam ga, dugo ga gledam. O ne, on nije mrtav, on samo spava. I stojim tu sav u strepnji: sad će podignuti vjeđe i nasmiješiti se svojim vječno dobrim okom.

Na hodniku čujem kako netko poluglasno govori: — Tri dana nećemo imati škole. Baš fino. Bože, mogao bih ga ubiti. A kad je pala noć, ja sam se javio, da još s trojicom ču-

vam odar. Nikada nisam bdio uz mrtvaca, ali on kao da i nije mrt-

vac. Razgovaram s njim, kao da živi. On kaže, da je pretje-rao ono, da možda neću biti svećenik, a ja opet kažem, da sam i ja pretjerao s ocem Izidorom i tako.. . priznajemo.

Onda mu ja kažem, da je njegova smrt u stvari samo ša-la. I on kaže, da je šala, i da se pričinio mrtvim samo zato, da vidi tko ga sve voli, a sada je više nego sretan jer zna, da ga toliko volim. Zatim se ispravlja i kaže, da on zaista nika-da nije posumnjao u moju ljubav, samo u snagu.

Ja njemu opet kažem, da bi bilo sasvim besmisleno kad bi stvarno umro — jer što će nam sjemenište bez duše.

Onda opet govorim samome sebi, da su sve to gluposti — on je zaista umro, i tu više nema pomoći.

— Gledaj! Najednom kao da mu se lice pomaklo, kao da se nasmi-

ješilo. Ne: ono se uistinu nasmiješilo, i vjeđe su se na trenu-tak podigle. Još jedanput, još jedanput, mnogo puta, i sve češće što je noć više odmicala.

177

Nije umro! Nije umro! Samo je zamro, jer ima onih, ko-ji samo zamru.. .

I sav zadihan u zoru budim starijega prefekta: — Nasmiješio se. . . nasmiješio se. . . — Nije se nasmiješio, sinko moj — odakle toliko bla-

gosti u glasu starijega prefekta — nije se nasmiješio ni ot-vorio oči. To su samo voštanice drhtale na njegovom licu.

— Ali ja sam tako jasno vidio i ne jedanput. . . — Odviše si uzbuđen, sinko, i pospan, i. . . — Ali ja sam vidio kako mu se podižu kapci, samo ne-

ma snage da ih podigne. Treba mu dati snage, snage, injek-ciju. . . — i stanem očajno lomiti prste.

— Možda imaš pravo. Obećaj mi da ćeš se umiriti i poći spavati, a ja ću odmah upozoriti liječnika.

— Hoću, hoću. . . Bože, kako sam mu zahvalan: oživjet će, oživjeti. . . i

ova golema zgrada, ledena i stravična, opet će dobiti svoju dušu.

178

NALOŽITI VATRU. . .

Uuuuu.. . ovako isto zavijala je bura u Medovdocu. Uu-uuu.. . kao prigušeno zviždanje u golemu puževu školjku. U čovjeka se uvlači strava. Ne, ne strava, neka čudna nelago-dnost, neki dragi strah izgubljenosti. Čini se, da je sve ome-teno i da ništa ne postoji osim tog zlokobnog zviždanja i male, ugodne, sanjive topline zatvorene u tebi. I taj divlji studeni vjetar, kao da je sve smrznuo, sve umrtvio i zavijao, sve osim one male sanjive topline prožete čudesno dragim strahom izgubljenosti.

Da sačuvaš taj strah i tu toplinu potrebno je biti u zavje-trini i naložiti vatru, potrebno je biti u Medovdocu ispod zida »šimatorja«. »Šimatorja«? Groblja! Ne, ne groblja: groblja su svugdje po svijetu, u svakom gradu, u svakom selu, a »šimatorje« je samo moje, medovačko: s poploče-nom crkvicom i zdepastim zvonikom, sa šest čempresa, tri bora i četiri hrasta, s dvadesetak drvenih križeva okićenih papirnatim vijencima, rastrganim od kiša i vjetra, s gole-mom, nekoliko metara dubokom jamom, u kojoj se zidaju grobovi, s visokim stepeničastim zidom, što zatvara tišinu.

I onda pod tim zidom.. . did Mate, did Iko, Kljajo, Stipe Pavlov, Jozo Carev, did Ikiša, ja i vatra. Ja mali, mali, a oni

179

veliki i stari. Lule pripaljuju ugarcima i miješaju žbuku; onda je unose unutra, u onu veliku jamu, zidaju nove gro-bove i čude se što se grobovi grade istim materijalom kao i kuće. A i jest to čudno.

A bura preko visokoga zida kao pobješnjela britva. Sve je ispunjeno njenim zviždanjem i fijukanjem, sve je skame-njeno njenim dahom, sve osim mene i moje male topline pod zidom u zavjetrini, gdje nema ni ćuha vjetra. Sjedim sklupčan i podstičem vatru. Bijeli i vrući dim bljeska se na zimskom suncu, kao u ljetno podne isijavanje s kamenih krovova.

Meni je toplo, i bura mi ništa ne može, nitko mi ništa ne može, jer sam zatvoren u svoj mali prostor pod zidom u prančioku. Sjediš skutren uz svoju malu vatru, sa svojom malom toplinom, udišeš reski miris vapna, spokojno osluš-kuješ zavijanje vjetra i mirni polagani razgovor staraca. Oduvijek sam volio razgovor staraca, ne kao neku priču, kao neku smislenost. . . volio sam ga kao zvuk, kao glazbu koja uspavljuje. Bio je uvijek čist i topao, a ovdje najčistiji i najtopliji, i bura mu ne može ništa. A to je najdivnije: bura mu ne može ništa. Ona, koja uvijek donosi i odnosi glasove, lomi ih, utajiva, pojedina koljenca jednostavno briše, ovdje je nemoćna: svaki treptaj njihovih glasnica čist je i potpun, kao da nema ni daška vjetra. Isto tako svaki zvižduk bure bio je čist i potpun kao da nema ni njihova disanja. Ona je imala čitavu dolinu i sve nad zidom, a oni svoj mali prostor pod njim.

I zatvoren tako u svoj mali prostor pod zidom u pranči-oku, uz svoju malu vatru, zatvoren u svoju malu toplinu i dragi strah izgubljenosti, satima sam mogao slušati zajed-ničku pjesmu ljudi i bure, zajedničku, a ipak tako oštro odvojenu.

180

Uuuuu.. . i ovdje zavija isto tako, ali nema pjesme moje bure, moje male vatre u zavjetrini, razgovora mojih djedo-va, sna koji silazi od male topline, od dragoga straha izgub-ljenosti.

Uuuuu.. . ovako isto zavijala je bura u Medovdocu, kao što zavija ovdje, na južnoj strani Marjana, kod špilje Sveto-ga Jere. Kad zavija bura, zašto uvijek ne idemo ovamo, nego po Turskim Kulama, Pojudima i Trstenicima? I kad dolazimo ovamo, zašto ne naložimo vatru i šutimo. . . samo da prefekti i osmaši govore, kao starci, polako i razgovjet-no, i da su njihovi glasovi jedno, a zviždanje bure drugo? Zašto svi viču i vrište i skaču. . .

Zašto ne smijem naložiti vatru! Iskradam se sam pod golemu liticu, u zavjetrinu. Eto tu,

tu bi trebalo naložiti vatru. Ali ne smijem naložiti vatru, sve da imam šibice ne bih

smio naložiti vatru. Ništa se ne bi dogodilo. Tu je gol kamen pod golim ka-

menom. Skupio bih malo suharaka i češera, potpalio, pripio se uz stijenu, slušao buru i žamor ljudskih glasova. Ništa se ne bi dogodilo. Ali. . .

. . . ne smijem naložiti vatru. Iz dana u dan, iz bure u buru, iz godine u godine . . . . . . ne smijem naložiti vatru. Ljudi, ali ja silno želim naložiti vatru. Zar je to tako ve-

lik grijeh, zar je to tako velik zločin naložiti vatru! Iz dana u dan, iz bure u buru, iz godine u godine . . . . . . ne smijem naložiti vatru. I da imam i suharke, i češere i šibice . . . . . . ne smijem naložiti vatru.

181

Zavlačim se pod pećinu, u osamu, žalostan se grijem na žalosnom zimskom suncu i sanjam o vatri.

— Uvijek se nekamo odvajaš. Bježi k svojima! Neprestano mi je za petama. Ne samo da mi ne da nalo-

žiti vatru, nego ni sanjati kako bi bilo lijepo naložiti vatru. . . kao u Medovdocu pod visokim zidom »šimatorja«, dok vapno miriši, a bura i starci razgovjetno razgovaraju zatvo-reni u svoju malu toplinu.

Ne daju mi naložiti vatru.

182

TREĆI PRAZNICI

I ove su godine, i don Ivan, i bolesnici, i pečeni janjci, i »dotrina«, i pas, i moja brda, i sestre me češu po leđima i tabanima, i ograde i čobani, ali. . . ove godine čovjek je i odviše odrastao, da bi se sitnicama zadovoljio. A sitnice su i svakidašnji odlasci u Grabovac, k didu Buji, koji ima krčmu i peče janjce za puste grabovačke i lovrećke momke. Tu su karte, tu su »buće, tu je »lamura«, pa i nas dva školarca — ja i mali Iko Antukin — zaigramo protiv velikih i, jasna stvar, dobivamo.

— Koji će vrag nadigrati školovane ljude. A nama to godi, pa se pravimo i školovaniji nego što je-

smo, i sve latinski razgovaramo, tobože da nas ne razumiju. — Secundum magnam misericordiam tuam — kažem ja. — Et secundum multitudinem miserationum tuarum dele

iniquitatem meam — nadovezuje on nekako teško zabrinuto. — Dixit Dominus Domino meo: Sede a dextris meis —

nastavljam ja ovaj učeni razgovor recitiranja psalama, a on ga objeručke prihvaća.

— Donec ponam inimicos tuos scabellum pedum tuo-rum.

183

Eh, što nam teče taj latinski. Ni hrvatski ne bismo brže govorili.

— Ante, apud, ad, adversus, circum, circa, citra, cis. . . — In mundo non de mundo! — prosijeca me odlučno. — Eo rus magis itineribus — protivim se ja nekako pov-

rijeđeno. — Nomina asinorum ubique scribuntur — na to će on

pomirljivo. A seljaci nas gledaju s udivljenjem i čude se kako to

nama lijepo teče, pa kad sjednemo s njima kartati, onda nas sasvim ozbiljno opominju:

— Da nam sada ne vrdate tim prokletim popovskim je-zikom.

E, kad bi oni znali, da nam ništa ne bi pomogao taj pro-kleti popovski jezik!

Samo did Buja sjedi na solaru s bukarom u ruci i smi-jucka se ispod sijedoga brka:

— Pred rajom svaka gradska baraba može igrati uče-njaka...

Ali ja svejedno vidim, da uživa u nama, u našoj učenos-ti, pa da ga počastimo, obraćamo mu se »s osobitim pošto-vanjem«, kao na kraju pisma:

— De profundis clamavi ad te, Domine: Domine, exaudi vocem meam.

Na to did Buja savije čalmu od ručnika i klanja nam se do zemlje:

— Merhaba, efendije. Šućur Allahu, hamam, turbe, kur-be. . .

I sad on veze turski, a mi latinski, a sva trojica mislimo: »U Turčina vjere ne imade« i »Latini su varalice stare«, i

184

kako su jedni i drugi harač kupili po ovom kamenju — samo nam ne ide u glavu što su mogli skupiti.

Eto tako. U Grabovcu je, hoćemo reći, raj na zemlji prema onome kako je u sjemeništu. Tu se oko krčme dida Buje skupljaju galantari iz nekoliko sela; svaki se prsi i troši, da se dopadne djevojkama, a Manje diže bačvu proše-ka i razbija je o betonski pod — ma da je najružniji, naj-ljepši je. Galantari to je naša dika, dika cijele Imotske Kra-jine. Dućančić na trbuh, pa po Evropama! Nema toga grada u kojemu nisu kao kod kuće, ali ipak kod kuće su najviše kod kuće. Njihovim pričama i pričicama ni kraja ni konca — samo što uvijek govore o jednom te istom: kako su pre-varili ovoga i onoga Švabu i Žudiju, ili opet kako su prevr-nuli ovu ili onu Švabicu ili Čehinju. . . A nakon tih Švabica i Čehinja, nema toga sveca koji ne bi dirao »šporko«. A opet nema toga sjemeništarca, koji zatim ne bi otrčao na svetu ispovijed, pa opet čist kao od majke rođen — sve do nove priče. I tako se sve to lijepo — Bože oprosti — gadno vrti.

Cvitin brat ima bicikl, i to je velika radost. U jedno po-podne obojica smo naučili voziti, i majstorski voziti, batka-ne moj, sokole. A sutradan ja sam se isto tako majstorski prosuo po cesti. Na sreću, osim dragoga Boga nitko me nije vidio.

Osim toga u Grabovcu ima, što Slavonci kažu: tušta i tma lijepih djevojaka, pa se nas dvojica s njima upuštamo u šale i razgovore, i mislimo. A pri tim mislima i primislima srce uvijek nekako čudnovato udara, i krv udara tamo, gdje po svetim sjemenišnim pravilima nikada udarati ne bi smje-la. O, kad bi se među tim djevojkama našla samo jedna milosrdna i samo jedanput dala svećeničkom podmlatku, da čovjek kršćanin i to jedanput okusi. Onda bi Bog učinio, da nam se to zgadi, i nikada više ne bismo dirali »šporko«, pa

185

čak ni u želji ne bismo sagriješili protiv svete čistoće. E, kad bi se našla jedna jedina! Ali ni u Grabovcu ni u Medovdocu ne nađe se ni jedna milosrdna, kao što se u Sodomi i Gomori ne nađe ni jedan pravednik. O, gdje si, milosrdna, da ne bude zlo čovjeku, a sjemeništarcu napose! Bože, samo jedanput. . . samo jedanput šapni jednoj da bude milosrdna. . .

Odstupite, nečiste napasti! Ove godine Cvite bratu, a ja ocu ponekad ukrademo ci-

garetu, i onda pušimo negdje pod međom, u kamenju, da nas nitko ne vidi, eda ne bismo sablaznili iskrnjega svoga, jer bolje ti je mlinski kamen oko vrata i oko.. . i jezik. . . nego.. .

Onda opet vozimo bicikl, svaki dan bicikl. . . — Bit ćemo najbolji biciklisti na svijetu. — I okolici — kaže did Buja i namiguje i okom i brkom. Nakon takve poruge o tome više ne govorimo pred njim,

niti pred ikim drugim, osim pred samim sobom. — Zamisli — kličem — kad budemo prvi na svijetu,

onda će sve novine pisati: »Dva klerika, dva popa — prvaci svijeta u biciklizmu« ! To će biti velika pobjeda Svete Ma-tere Crkve.

— U kratkim hlačicama i mornarskoj majici — Cvite pobožno iskrivljava glavu.

— Jesi li poludio! — skočim — Kakve kratke hlače i mornarske maje! U mantijama, jablane, u mantijama! Neka se zna, da se voze klerici, a ne šuga svjetovna!. . . Osim toga, kad ideš uz brijeg, lijepo skupi mantiju, i nikom ništa. Kad ideš niz vjetar, ti je raširi, pa će ti služiti kao jedro.

— E — zanese se on — e, na to nisam mislio. Ali mo-ram priznati da je lukavo. Samo suci. . .

186

— Ostavi ti suce. Bog će suditi svojima. Mi treba da uz-jašimo, a drugo je njegova sveta briga.

Grabovac je eto tako, ali Lovreć je. . . Lovreć. Tamo je moj otac mlinar u motornom mlinu tetke Kate. Jasna stvar, da sam ja tamo kao u svome i da ručam kod tetke i da mi njena kći Anđelka uvijek gurne u džep nekoliko cigareta. I to je djelo kršćanskoga milosrđa, veoma fino. Ali najfinije je to, što na Lovreću ima mnogo više djevojaka nego u Grabovcu i Medovdocu, i što su mnogo bolje obučene, gotovo kao Splićanke, i što su okate i bokate, sisate i guzate — Bože oprosti. I onda mi je toplo, toplo, nažalost samo meni.

»Oj, djevojko sa Lovreća? je li i’ko u te kreća?« »Je ’tijo, nije smijo, oj!«

I ja bih htio, ali što može jadna kršćanska duša kad one neće da se žrtvuju za svećenički podmladak!

Tada bježim iz mjesta gore u gradinu, među stare rimske ruševine, jer Lovreć je (Ludrum, Labineca, a možda Laurea-tae) rimsko vojničko naselje, a možda i biskupija Ludrensis. I baš tu me je Bog prosvijetlio i nadahnuo. . . kad sam otko-pao tri rimska novčića. zagrmio je i zatutnjio u meni glas strašni i veliki koji govori:

— Don Franu sam poslao, da otkopa Solin i kraljevstvo hrvatsko, tebe šaljem, da otkopaš Ludrum i sva rimska na-selja u Imotskoj Krajini. Bit ćeš arheolog veliki.

— A otac Izidor? — pitam, tobože, žalosno. — Pusti oca Izidora, za ovo sam te odredio. — Neka se vrši volja tvoja!

187

U stvari se vrši moja, jer ono o ocu Izidoru, podmetnuo sam, tobože, kao da se nisam odrekao misija i mučenja, i Kine i pribijanja na križ. . . To je, tobože, moja najveća želja, ali ako je Bog drukčije odredio — njegova volja!

Ja i dragi Bog uvijek i sve nekako pomirljivo uredimo — zadovoljan on, zadovoljan ja. To mi je zaista najbolji prijatelj, jer za mene uvijek nešto novo izmisli baš kad se staroga zasitim.

Tako i te večeri, čim sam se vratio kući, udari me mišlju pod rebra: za arheologiju ima vremena — to je ionako od-ređeno za kasnije — sada treba napisati putopis, da književ-nost ne zanemariš.

Ali kako pisati putopis, ako se ne putuje? Pa putovat ćemo, trista mu gromova, rekao bi Šenoa. I sutradan, s trideset dinara u džepu, s olovkom i biljež-

nicom u drugom, krenuh na veliko putovanje. Pješice — naravno — jer ja sam učenjak, istraživač, a ne turističko smeće.

Prebacim se preko Orljače u Zagvozd. Odmah se vadi bilježnica: osvajački pohod Napoleona, pobune krajišnika, probijanje velike ceste, careva ploča usječena u prokop prijevoja Turija. Sve to treba pogledati u povijesti. A ovdje treba pribilježiti izvještaj poštanskoga službenika talijanskoj upravi pošta u Splitu: »Monte Turia, pasja vira. Karoca rota, mula cota. Marko Luetić, poštijer.«

Tako se pišu putopisi, batkane moj, sokole! Treba sve unijeti, i brda, i cestu, i kuće, i ljude, i povijest, i smješi-ce. . . Bit će to najbolji putopis, koji je ikada napisan.

I politiku! Jasno, i politiku treba unijeti. Eno ti u župi dva seljaka pjevaju gange:

»Priko neba poletila zvizda,

188

za Jevtića glasovala. . .« (domisli se sam!)

Ovakva jedna politička pjesma nije na odmet. Odmah čovjek zna gdje je i s kakvim narodom ima posla. Kad to ne bi bio sveti svećenički putopis, unosio bih ja i ljubavne pjesme, na primjer, kad se govorilo o Zagvozdu:

»Oj curice iz Zagvozda, bi li dala za dva grozda?«

Ali to ne dolikuje svećeničkom podmlatku, i stoga će putopis, u neku ruku, ostati sakat — bez onoga, što je, ho-ćeš-nećeš, ipak Bog čovjeku dao.

Umjesto toga napisao sam čitavo malo poglavlje o steć-cima, pa neka se kršćanski svijet radije zabavlja smrću, nego poganim stvarima.

I tako ja, kao svećenički podmladak, spavam i jedem kod župnika ili kod drugova. Sa župnicima veoma ozbiljno razgovaram o svom znastvenom putovanju, o knjizi, koju ću im na dar poslati kad bude objavljena. Oni nekako sumnja-ju, da će ikada biti objavljena, a to me kao učenjaka — pomalo vrijeđa. No tješim se, da seoski župnici nemaju nikakva smisla za putopise i druge učene stvari: u vječnom druženju sa seljacima i sami ponovo postaju seljaci.

Od sela do sela, od župnika do druga, i onda bijelom ce-stom, bijelim privijama preko vrletnoga Biokova na more, u Podgoru, u Tučepi, u Makarsku. . .

Ovdje se, milo moje, ne može ništa pribilježiti osim pus-te ljepote. Planina i more, more i planina. Tu ću u putopis unijeti trideset i sedam, ako ne i četrdeset stranica o prirod-nim ljepotama.

189

Makarska—Baška Voda—Brela. Vrulja! Vrulja! To oko ljudsko nije vidjelo. To uho ljudsko nije čulo. Toliko jezovi-te ljepote vrišti iz nje, iz te beskrajno modre uvale, ustraše-me prijetnjom planine. Ne, ne, to se ne da ispripovijedati — može se samo jednom potpuno doživjeti i samo jednom zabilježiti. Evo stranice iz putopisa:

»Podne. Šenoa bi rekao: »Mili Bože, sunce vraški žeže.« I kad cesta zavi iza jedne vrleti, puče. . . puče poda mnom, preda mnom, nada mnom, puče toli lijepa, toli duboka, toli modra, toli grgoljava Vrulja. Toli divlja kamena planina, kao od komada — da se učeno izrazim — kao rasječeno grlo ljevka gotovo se okomito ruši na tisuće metara (pjes-nička sloboda, a baš se tako i čini) u sinje more. To je Vru-lja. Vrulja, jer vrije. To vrije ne odnosi se na 100° C, nego se samo čini da u širokom kolobaru vrije, a ono u stvari ne vrije nego izvire u vrtlogu, u moru, u sinjem i dubokom, Mare nostrum, i sto velikih i šezdeset malih lađa. Tu je smrt i za čovjeka i za čamac. Nema ševrljanja: ako hoćeš okusiti ljepotu, moraš se otrovati i umrijeti — baba mi je i o tom pričala jednu priču, o trovanju. . . Kako je ovdje sve to lijepo i ubavo! Lijepo i ubavo more. Lijepe i ubave sike, oštre kao noževi. Lijepo i ubavo suro kamenje, na kojemu nema ništa osim kamenja, što se ruši u obliku rasječena ljevkova grla. Lijepo i ubavo sunce na nebosklonu. Lijepo je i ubavo staja-ti ovdje na okuci toli tvrde i toli bijele kamene ceste, naslo-niti se na prsobran i bilježiti u putopis najljepšu i najubaviju stranicu. . . A sada u Rogoznicu, da me ne uhvati gluha i neprijateljska noć.«

Lijepa je i ubava i Rogoznica, i Omiš i pakleni kanjon Cetine, kroz koji sam prošao u gluhoj i slijepoj noći, ali najljepše i najubavije su Jesenice, jer ću u njima ostati dva-desetak dana kod don Ivanove rodbine.

190

Jesenice su lijepe osobito zato, što sam se baš tamo, na licu mjesta, uvjerio, da je »svijet« ne samo opak i zao i do dna duše pokvaren, nego i neizrecivo glup. Sada znam, da je pobožnost samo u mojim brdima, a da je »svijet« ova prljavština uz more. Tu ima sva sila komunista i drugih svjetovnih gadova.. . Da sam ja Bog, ne bih čekao ni pokoru ni pokajanje, nego s izmetom ravno u pakao! Ravno u pa-kao s huljama! Ne samo da kunu i psuju Boga — i kod nas ga ljudi za nevolju opsuju — nego ga i niječu, prokletnici. A to je vrhovna glupost što im je lijepo dokazao don Jure, najpametniji pop, kojega sam ikada sreo:

— Prijatelji moji — a to »prijatelji moji« uvijek je izgo-varao pomalo podrugljivo — Tja, prijatelji moji, samim tim što psujete Boga, priznajete ga.

— Psujem ja i vještice — dobaci mu jedan bezbožnjak. Don Jure se malo povuče i sve se gladi dlanovima po

prsima. Vidim ja: smišlja. Smislit će on, ne boj se. I smislio, ali nešto kudikamo veće nego odgovor na to vještičje pita-nje, nešto što mora pokositi sve bezbožnike ovoga svijeta:

— Tja, prijatelji moji, niječete Boga. Možda je i tako. Jer i bez njega je sve razumljivo. Tako malo prije, polazeći od župnoga dvora, nekakav me bljesak ubode u oko. Ja odmah rukom: hop — baš kaza »hop« — i ulovim sat u zraku. Evo ovaj.

— Ma nije moguće, don Jure — začudi se netko. — Tja, prijatelji moji, sve je moguće. I što je najzanim-

ljivije ovaj je sat sam nastao, sam se pokrenuo i sam se o zrak objesio.

— Glupost! — pljune u stranu onaj bezbožnik. — Tja, prijatelji moji, vi ne vjerujete, da je tako mali

mehanizam mogao sam od sebe nastati? A vjerujete, da ovaj

191

silni svemirski mehanizam sam od sebe jezdi — baš tako kaza: »jezdi« — a da ga nitko nije ni stvorio ni pokrenuo, nikakav urar nebeski!

Gukni sad, golube, isprsi se, majčin sine! Da mi je biti tako pametan kao don Jure. . . Sam me je

Bog na nj namjerio, da u svoj putopis ovu predivnu mudrost unesem.

U Jesenicama sam ostao dvadesetak dana. Kod don Iva-novih. Grožđe, vinogradi, breskve, težaci koji uz nadnicu, dobiju i pet litara vina. Stranci zijaju od čuda: kako to da nisu pijani, a oni su u stvari još uvijek žedni. Tu je i tvorni-ca na Dugom Ratu s bezbožnim radnicima i studentima. Najbezbožniji je neki Bogoslav — kakvo bogohulno ime — Kadić za kojega drugi Kadići, sjemeništanci i bogoslovi, mole Boga i usput ga »mažu« na balote. Tako smo ja i Branko igrali protiv njega i još jednog bezbožnika — i jasna stvar, gdje Bog neće biti na strani svojih odabranih!

I moja je tetka na Dugom Ratu — ona uvijek govori protiv popova, i kaže, da ja nikada neću biti pop, jer mi ona stvar viri iz očiju. O tom je najbolje šutjeti.

Najljepša stvar u čitavom ovom kraju — dakako, da to neću unijeti u putopis — jest don Ivanova nećakinja, godinu dana starija od mene. To je zaista najljepša djevojka, koju je oko ljudsko vidjelo. Rumena, Bože, kako rumena. . . tvrda, Bože, kako tvrda, kao najtvrđa šljiva. Kad je vidim, samo otvorim usta; kad zatvorim oči, samo je ljubim — platonski, Bože, platonski bez ikakve grešne primisli. Ustajem prije sunca, samo da je vidim kad otvara prozor; odlazim u vino-grad, u koji je ona otišla; pripovijedam joj o svom putova-nju, o Medovdocu, o don Ivanu, a mislim kako bih dao sve na svijetu, da je mogu poljubiti u onaj šljivasti obraz, u ustašljive. I ona mene nekako milo gleda. O, kad bih smo-

192

gao snage za jednu pravu riječ. . . ali prije bih propao u zem-lju od stida. Ne mogu spavati, ne mogu pobožno ni svetu misu slušati — volim je. Vrag me je potpuno zaosjenio.

Kako bi bilo lijepo biti pop i nju oženiti. Odstupite paklene napasti! Da je se oslobodim, silazim na Mali Rat. Tamo ljetuje

neki student prava iz Zagreba s dvije djevojke. Bili su neko vrijeme kod učitelja u Medovdocu, i djevojke su se na zgra-žanje čitavog sela sunčale u kupaćim kostimima na terasi školskog zahoda.

A selo je pljuvalo, selo je vikalo: — Kurvetine. . . Došle ste nam zrak ogaditi. Žene su bile najbjesnije. Htjele su ih kamenovati. Don

Ivan se založio, i kaže da su takvi običaji u svijetu. Ali žene iz Medovdoca ne priznaju takve običaje. I ja sam, kao svjetski čovjek i svećenički podmladak, rekao da to dopušta Sveta Mater Crkva. I da dokažem, kako u tome nema sabla-zni, svaki sam dan silazio do škole i gledao ih kako se sun-čaju. Umalo nisam obnevidio od tolikoga dokazivanja. Pos-lije bih išao don Ivanu na ispovijed, i sve bi bilo u redu.

A to je bio zaista pobožan svijet, samo što sam ja u duši nečist — nisam toliko ni nečist, koliko lako podliježem napasti.

Eto, oni su sada tu na Malom Ratu. Iznajmili nekakvu sobu i leže na podu na madracima. Sve troje. U kostimima. Ja u semideponentnim hlačama, istina nekim novim, ali opet semideponentnim. Šale se sa mnom. Prevrću se onako polu-gole. A meni krv samo tutnji u sljepoočicama. Griskam donju usnu i mislim: »Eto, taj student. . . Jedna je sigurno njegova. Sigurno. A druga? Zašto se druga ne smiluje meni, to joj vjerojatno nije teško. . . Zašto mi se ne smiluje, da i ja

193

jednom vidim što je to, da to nije ništa, pa da bude vječni mir i čistoća. Zašto mi se ne smiluje. . .«

A možda su i djevice?! Može biti. Jer su tako pobožne, i znaju mnogo pobožnih priča, osobito o iskušavanju svetaca. I s kakvim pobožnim licem pripovijedaju:

»Sveti Antun pustinjak življaše na stupu vrlo visokom i ne imađaše ništa osim šešira, kojim se branijaše od sunca.

I Bog dopusti đavlu da ga iskuša. A đavao posla ženu lijepu i pohotnu. I žena svuče sa se-

be haljine svoje do krpice i posljednje i stade pred stup. I zovne sveca glasom umilnim i bludnim:

»Antune, Antune. . .« A svetac reče: »Evo me. Tko zove?« »Ja te zovem, Antune, da me pogledaš.« A Antun spusti svoje oči k zemlji i vidjevši ženu golu i

napasnu, spozna, da ga Bog iskušava, te skide šešir svoj s glave svoje i pokri sramotu svoju držeći šešir obim rukama.

Tada reče žena: »Antune, Antune, uzdigni desnu ruku k nebu!« I Antun uzdigne desnu ruku k nebu. Tada reče žena: »Antune, Antune, uzdigni lijevu ruku k nebu.« Antun spusti desnu ruku i prihvati šešir svoj, kojim je

pokrivao sramotu svoju, i podiže lijevu ruku k nebu. Tada reče žena: »Antune, Antune. . . a sada obje ruke uzdigni k nebu!« Antun obje ruke uzdigne k nebu. I gle, Gospodin učini

čudo, šešir ostade na mjestu svojemu.«

194

Mora da su veoma pobožne kad znaju i one živote sve-taca, kojih nema ni u velikom »Marthyrologiju«, iz kojega nam pri svakoj večeri čitaju. . . Ne, ove se neće smilovati.

Ali dobro je, da sam se sreo s njima, jer ovaj lijepi život sveca uvelike će obogatiti moj putopis.

Vraćam se kući za dernek na svetoga Roka, medovač-kog zaštitnika. I dobro je, što se vraćam, da pokažem Mat-kovićima, onim Matkovićima, koji neprestano govore, da ću biti pop kad i njihova krava, da im pokažem tko sam i što sam, i da im — sad kad je Maček pobijedio — u brk zabi-berim hrvatsku zastavu. Oni su uvijek uz velikosrpsku vla-du, uz žandare i uz austrijske pandure.

Pokazat ću ja njima i njihovim žandarima, što je sjeme-ništarac, što je svećenički podmladak, što sam ja.

Ispnem se na zvonik i razvijem hrvatsku zastavu. — Živio biskup! — a mislim u sebi »Živio Maček!«, i

oni znaju da to mislim, i žandari znaju, pa nekako zastaju među narodom i sve me odozdo mrko gledaju.

A u meni kuha sveta sjemenišna krv: — Živio biskup! Živio biskup! — Vikni nešto drugo! — izaziva jedan od njih. A u meni puče i bijes i junaštvo, pa neka me istjeraju iz

škole: — Živio biskup! Živio Maček! I zatvorim oči čekajući kad će žandari zapucati. A onda,

kad nitko ne zapuca, povikah nekim šupljim prebijenim glasom:

— Živjeli i kanonici. . . Poslije mi je majka rekla, da su se žandari raspitkivali

tko sam i što sam, i da su htjeli podnijeti prijavu, ali kad su

195

doznali da sam Bujin unuk, samo su odmahnuli rukom — vrednije je Bujino vino od prijave.

E, kad je tako, baš mi je žao što se nisam još poštenije izvikao. Vikao bih čak i »živio stariji prefekt!« mrcina jed-na gadna. Vikao bih bilo što, samo da vičem, da se izvičem, da se isprkosim.

Kad je otac doznao za taj moj junački podvig, umjesto da me pohvali, što sam mu na diku, pogleda me ozbiljno, a ipak nekako dobro i toplo:

— Ne budalači, sinko!

196

SVE JE GROBLJE

Sve je groblje. Ova je kuća groblje. I ja sam groblje. Tako čovjeku dođe, da je sve groblje, sve sami mrtvaci, i čovjek zaželi da i sam bude mrtvac. I kakve su to gluposti i misije i putopisi. . . Čovjeku je najljepše kad je mrtvac. Li-jepo umrijeti pomiren s Bogom i usnuti u Gospodinu tamo kod nasmiješenog don Anđela.

Ne, ovaj život ne valja. Imamo novoga duhovnika. Čovjek bi mogao čitav život

pogađati tko je, i ne bi pogodio. Stariji prefekt! Bože, kako se to čovjek izmijeni preko noći. Sama bla-

gost i toplina. I pogled mu je nekako mekan, plačan, i ruke, kao da uvijek sanjaju, i lice tako dobro, tako anđeosko. . . Kako se to čovjek može od žandara preobraziti u anđela. I glas mu je postao tih i sladak, kao bolestan. Ljudi, taj je glas do jučer strašio. Kako to može, kako to može. . . I da nisam poznavao don Anđela, mislio bih da na svijetu nema takva čovjeka, takve dobrote. Ali tko je poznavao don An-đela i samo se jednom zagledao u njegove oči. . . toga se ne može prevariti.

197

Mene se ne može prevariti. Ova je kuća ostala bez duše, i nitko joj je neće vratiti.

Tako sam žalostan i tako sam. Ostalo je samo zvono-strašilo.

Šetnje nisu više šetnje: vrisak, prepirka, smijeh. Teške su šetnje. Drugi još i sada zavrću nogavice i namaču noge u more. Oni koji znaju plivati, kupaju se. A meni je najljepše pod kakvim borom, pod kakvim kamenom.. . meni je naj-ljepše kad idemo na Sustjepan, staro splitsko groblje, kad idemo na razvaljene

Kavanjinove dvore, na rt Marjana ili do pećine svetoga Jere. Meni je najljepše samovati među ruševinama, među mrtvacima. I ruševine i mrtvaci su tužni i bespomoćni kao i ja. I more volim. Gledati ga s litica. Ma koliko bučilo, ma koliko se propinjalo, ja znam, da je osamljeno, i bespomoć-no — tužno, kao i ja.

Na Sustjepanu je najljepše. Tamo su šutljivi osamljeni svjetionici, more i okomita litica, grobovi pod tihim plačem vjetra u čempresima i gola brončana ljepotica s očima izgu-bljenim u smrti i beznađu — kažu da je to Rendićeva »Noć« ili »Tuga«, ja ne znam, ali znam da bi baš tu, do te nesretne žene, i moja žalost lakše plakala.

O, kako bih ostao ovdje sam sa svojim nevoljama i ne-voljnim mislima, kako bih radosno samovao.

Ali ovdje ti ne daju samovati. Misle, da nečiste misli misliš. A kad je čovjek tužan u zavjetrini na ruševinama i među mrtvacima, ne može misliti nečiste misli. Čovjek je tužan, pustite ga tuzi. Dovraga, pustite ga tuzi, pustite ga groblju!

— Hajde k svojima! Hajde k svojima! Hajde k svoji-ma.. .

198

A gdje su moji?! Kad je čovjek tužan, onda nema svojih, onda nikoga ne-

ma. Pustite ga groblju. Pustite ga da razgovara s mrtvacima!

199

STIGME, ISUSE, STIGME...

Mnogi su ga vidjeli plakati, ali nasmiješio se nije niko-me. Ni Ivanu, kojega od svih najviše ljubljaše.

I ja se više ne smiješim. Već dugo. Žalostan sam i izgu-bljen na tom svijetu. I tako ja volim njega, i on mene. Voli me više od sviju, i mora me voliti više od sviju, jer ga vo-lim više, nego što ga svi zajedno vole. I ne dječaka koji je sa mnom prvih godina šetao po Gospinu vrtu, ne. Ni onoga Isusa na križu umorena. Ne! Volim ovog Isusa. . . ovog pravoga Isusa, onakvog kakav je naslikan na drugom katu sučelice stepenicama. . . ovoga nujnog, nujnog Isusa.

Svaki dan ga sve više volim, svaku noć. Kad svi zaspu, ja se išuljam iz svoga kreveta i tiho, tiho,

na vršcima prstiju, priljubljen uza zid hodnika idem k nje-mu. Stajem pred njegovu sliku i gledam ga. I on mene gle-da. Kudgod se maknem, njegov turobni pogled ne silazi s mene. To je pogled pun ljubavi, ljubavi kakve nigdje nema.

Dugo, dugo stojim pred njim, tronut do suza i sa suzom u oku šapćem mu:

— Nasmiješi mi se, nasmiješi mi se, makar sa suzom.

200

I kada tako dugo, dugo stojim i kad ga tako dugo, dugo molim, on se gane i u slabom žutom svjetlu njegovo se lice pomakne, a na usnama mu zadršće tako žalostan, tako divno žalostan smiješak. A ja plačem, plačem od sreće, što se osmjehnuo, što se od svih ljudi jedinome meni osmjehnuo. Vraćam se u spavalište i blaženo zaspim.

Iz noći u noć tako. Ispočetka je strog i nepomičan, i od-više ozbiljan, i odviše božanski. Ali što duže stojim, što ga duže preklinjem i što noć dalje odmiče, njegovo lice postaje sve mekše, sve tronutije. . . i na kraju više ne može odoljeti mojoj ljubavi, slomi se, nasmiješi se i proplače. Sinoć sam jasno vidio kako mu se suza zabljeskala u žutome svjetlu.

Kako se volimo, kako se volimo.. . I svaki dan sve više, i svaki dan sve luđe, i svaku noć sa sve više suza. . .

Ja mu obećajem, da ću se pokoravati svetim sjemeniš-nim pravilima, da neću misliti nečiste misli, niti činiti nečis-ta djela, da ću učiti koliko budem više mogao, samo da on nekako uredi, da me nitko od starješina ne zateče dok s njim razgovaram.

I ja sam činio tako, i on je činio tako, i bili smo svake noći sve bliži i sve se više voljeli. . . Poludjet ću, koliko se volimo.. .

I onda jedne noći, kad je bio veoma tužan i kad mi se više nego ikada smiješio svojim tužnim smiješkom, rekao sam mu što sam tako dugo, dugo tajio. . . kao da se pred njim može nešto sakriti, kao da on ne čita i najskrovitije misli, ali, eto, ja sam tajio, a on se činio da ništa ne zna.

— Stigme, Isuse, stigme.. . Kao da se iznenađeno trgnuo, a ja znam, da on zna za

moju žeđu i da se ne treba trzati.

201

— Stigme, Isuse, stigme.. . kao svetome Franji, kao Te-rezi Neumann.. . Udijeli to i jednom malom tužnom Hrvatu, da i ovaj narod, koji je tisuću godina za tebe krv lio, ante-murale christianitatis, da i taj narod ima svoga sveca, svoga Franju iz Assisia, svoju Terezu iz Konensreutha u svjetlu religije. . . Nemoj me tako samilosno gledati. Udijeli, pa smo gotovi!

A on me i dalje samilosno gleda, nekako tužno, nemoć-no, kao da bogzna što tražim. A i jest, tražim mnogo, ali što je to njemu!

I slijedeće noći tako, i mnogih drugih noći, mnogih tje-dana i mjeseci.

Onda sam uzeo britvu i zarezao dlanove. — Vidiš, ja sam načeo, a ti dovrši. Ne moraš ništa učini-

ti nego raširi ruke i pusti zrake iz svojih rana, da otvoriš moje. A to ti nije teško. Reci bratski: raširiti ruke i pustiti zrake, i moji će dlanovi zakrvariti, a bezbošci će pasti na koljena kličući imenu tvojemu. Zašto ne obratiš bezbošce? Ili želiš da odu u pakao!

Sutradan sam zarezao još dublje. — Evo vidiš, sada su to prave rane. I ako pustiš samo jed-

nu zraku, probit će mi dlanove, lako će ih probiti. Ako ti je još uvijek teško, samo reci, ja ću ih sutra još više izdupsti. . . Sti-gme, Isuse, stigme.. . svom malom nesretnom dječaku.

On šuti. Gleda me nujnim rasplakanim pogledom i šuti. Najednom nestade blagosti iz tih očiju, nestade boli. To više nije pogled prijatelja, nego pogled stranca — sumnjičav, nepovjerljiv, ispitivački. A to me ubode tako duboko. . . o, ništa ne može zaboljeti kao sumnja onoga kojega voliš više od samoga sebe.

202

— Ne, Isuse, ne! Nije to iz oholosti, iz taštine. Nije to zbog toga, da se pred drugima mogu pohvaliti tvojom milo-šću, tvojim biljegom,. . . nije to da me za druge biljeguješ, nego za sebe. . . Kako me ne razumiješ! Ja više nemam ni-koga i ništa osim groblja. Don Anđeo je umro, i nitko više ne razumije siromašnoga dječaka, nitko s njim ne razgova-ra, nikome ne smije otkriti ranu.. . jer sve je grijeh i sve je zločin štogod napraviš. Novi duhovnik samo ispovijeda, a kad propovijeda, propovijeda svima. Profesori su tuđi, i ravnatelj je tuđ i dalek, kao i uvijek, a prefekti su žandari, koji su sretni samo onda kada te u zlu uhvate, žandare ne možemo dobrotom obradovati, žandari nemaju razumijeva-nja za našu bol. . . Razumiješ li. . . nitko ne pita maloga dje-čaka što ga boli. . . što ga boli groblje, što ga boli samoća, što ga mame mrtvaci. . . I da me uhvate kako ti svake večeri u pola noći — na ovom pustom hodniku sazdanom od sa-moga straha — očitujem ljubav, kaznili bi me, kaznili bi me.. . jer ni svoga Boga ne smiješ voljeti kad hoćeš, nego kad ti zvono zapovjedi. A koliko dječak pati što voli svoga Boga, to nitko ne pita. . . Nitko ništa ne pita maloga dječaka. Daju mu jesti, da može učiti i moliti. Smiju mu se što ima traljavo odijelo, što je siromašan, smiju mu se kad kaže da je pjesnik, smiju mu se kad kaže, da je tvoj vitez, smiju mu se. . . Onda on lakrdija i lupeta svašta, da ih nadviče, da glupošću i smijehom sakrije suzu, koju nikome ne smije pokazati osim tebi. . . Nije oholost, eto što je: mali dječak nema prijatelja. A ti misliš, da tvoje znamenje tražim iz taštine, da im doviknem tko sam i što sam, da ih bacim na koljena, jer si me učinio svetim. . . O ne, Isuse moj, ne! Tražim samo svog velikog prijatelja, odraslog, prijatelja sazdana od boli, prijatelja koji tu bol voli. . .

Njegove oči opet postaju mekane, blage, i jedna golema suza zamuti njegove široke zjene.

203

— Evo, u ovim dugim ledenim noćima, nadojenim stra-hom, dok svi spavaju, dok smo ovako neviđeni i sami, pro-govori. Progovori. . . Malo je to što se milo gledamo, što ti lice omekša i zadršće suza, malo je. Progovori! »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ«. Riječ hoću, hoću svojega Boga! Zar je to grijeh i taština? Ispraznost zar je to?. . . Eto, eto što tražim. Razgovarajmo kao ljudi, kao prijatelji, da ne budem ovako prokleto sam, da znam da me voliš, da me netko izuzetno voli, kao što i ja nekoga izuzetno volim. O, da znaš kako prokleto mogu voljeti, kako ludo, kako neodgovorno — do smrti. Voli me i šapći mi kako me voliš. . . Ili dokaži da me voliš, dokaži i daj mi stigme.. . Želim ih da znam da si ti uvijek uza me i u meni, da me i z u z e t n o voliš. Nikoga nemam osim tebe — zašto me mučiš!. . . Zar je to zaista tako golema stvar za tebe, koji si svemoćan, to: udijeliti stigme jednom malom žalosnom dječaku. . . I nemoj ih udijeliti kao znak, kao bi-ljeg, nego zaista kao pravu i živu otvorenu ranu, neka boli, neka boli do neizdržljivosti. . . za tebe će boljeti.

Sada me gleda nekako ozbiljno, preozbiljno, i svake noći sve ozbiljnije i sve tužnije. I onda mi se učini, da se njegove usne potresno miču i da mi kroz progutane jecaje šapće:

— Ne traži čudesa. Hoću da me spoznaju po ljubavi. — A sam si čudesa učinio; i kći Jairova, i sin udovice iz

Naima, i Lazar, i bolesnik subotnji, i vragove si u krmke prometao. . .

Ništa. On ne širi ruke, ne pušta zrake na moje rastvorene i ranjene dlanove. A ja svejednako plačem, plačem i zakli-njem. A kada se isplačem, uzdižem oči k njemu i vidim, da i on plače, i da mu teku suze krupnije od mojih, i da su mu oči na smrt žalosne. I kao da šapće rasplakani Bog:

204

— Vidiš li koliko te ljubim i koliko sam žalostan poradi tebe! Ali ne mogu ti udijeliti što tražiš. Ne mogu, i ne ispi-tuj zašto. . .

I plače, plače. . . O, kako je teško gledati rasplakana Boga. I tako svake noći kad svi zaspu. . . u hodniku bez kraja, u

slabašnom žutom svjetlu punom sjena, u pucketanju drva i njihajima stare ure. . . čitavu jesen i zimu proplakasmo ja i moj Bog.

205

ŠTO! POPA U MEDOVDOCU. . .

Ubiše ga. Ne ubiše ga baš, ali grdno ga raniše. Matkovići, JRZ-ovci,

a da tko bi! Zbog čega? Zbog Svete crkve katoličke i hrvatskoga naroda. Glaso-

vao je za Mačeka — a za koga će! — na Mačekov rođendan nas smo dvojica po brdima vatre palili i iz mužara pucali. . . dok su se Matkovići pjenili od bijesa. Samo bi mrke objesili brke, škrgutali zubima i šutjeli.

»Na njene usne šutnja je stala, ko da je znala: vlada je pala. . .«

E, majku mu, neka pada i vrijeme joj je. Ako ćemo pravo i po duši, i ti su Matkovići po rođenju

Hrvati, pa i dobri katolici — svi su na nedjeljnoj misi, ispo-vijedaju se i pričešćuju, kršćanske dužnosti vrše. . . Ali, eto, oni hoće uvijek i svugdje biti prvi, pa misle: ako smo uz vladu, i mi smo vlada. »Kilenc, bato!« rekao bi Toma, ne možeš ti protiv sela, protiv naroda.

206

I iz prkosa prema selu sagradili su i kapelu. Zovu bisku-pa, da im je posveti. A selo k biskupu: »Prisvitli, takva i takva stvar. . . vi je posvetiti možete, a mi svi odosmo u lutorane!« Biskup odmah vidi na čijoj je strani pravda, i sada neka u kapelu tjeraju ovce. Nisu oni dorasli selu, pa pucaju od bijesa. A selo njima lijepo pjesmu pod nos:

»Matkovići gradili kapelu. U nju meću Trteljinu Jelu, (gobavu usidjelicu) Viculina da ih ispovijeda, (to je opet raspop) a Davida, da im propovijeda, (to je opet gluhonijem) na oltaru Franu i Gobicu, (to su opet grbavci) svoga sveca i svoju sveticu.«

A don Ivan na strani sela, Boga i naroda. I onda: pras! Iz petnaest metara punu pušku sačme u šiju. I tek mi se sada objasnilo, zašto je Providnost don Ivana obdarila tak-vom bikovskom šijom. Inače, Zbogom. Ovako se sačma zabila u slaninu, pa ni makac.

I da si vučju kuglu stavio. Providnost čuva svoje. I nemoj se sada izmotavati pred istražiteljem, da je don

Ivan, tobože, napastovao tvoju ženu i tako. Tko će u to povjerovati, da pop, da svet čovjek napastuje nečije žene!

Samo ti lijepo u tamnicu, kako Bog zapovijeda, a za drugo ćemo lako.

Baš zavidim don Ivanu. Tko bi rekao, da će nešto tako veliko postići, da će postati mučenik svoga Boga i svoga naroda.

Nekoliko sam ga puta posjetio u bolnici. Kakvim je sa-mo svetačkim mirom podnosio bol; kažu, da nije ni zajauk-nuo dok su mu sačmu iz vrata čupali.

207

O tom zločinu spjevali su u Medovdocu kilometar du-gačku pjesmu, i sada je uz gusle pjevaju na svim sijelima i u svim selima. Bože, kako su me pretekli, jer ja sam se baš na to spremao.

Šteta. Svaki put kad iziđem iz bolnice, pomislim: »Kakav muče-

nik, kakav mučenik!« I svaki put nadometnem: »Šteta, što ga nisu ubili. Kakav bi tek onda bio mučenik, kakav mučenik...«

208

OKRUŽNI URED

»Što, doktori. . . ti kišobran! Svi oni oko mene moraju badava plesati.« Tako je govorio moj otac kad bi nedjeljom skinuo svoje ukrušeno mlinarsko odijelo i obukao svetačno, koje je još prije deset godina iz Srijema donio. »Neka se svi moji razbole — sve će to krankasa!« I to »krankasa«, to je kao nekakav »Sezame!«

A i jest »Sezame!« Jednog lijepog dana ponosno ušetam u razred i sve se

smijuljim, a najradije bih se raspukao od smijeha, i ne zato, što mi je nešto smiješno, nego zato što sam tako, tako sretan.

— Idem u grad — kažem. A čitav razred zinuo od čuda: — U grad? U radni dan! — Pa što je na tome — kažem ja bezbrižno, kao da je to

sasvim obična stvar, a najradije bih se rasuo od oholosti. — Pa ni Drviš ne izlazi u radni dan. — A ja, eto, izlazim, makar nisam kanonički nećak. Kakva je to pobjeda, batkane moj, kakva pobjeda! Nitko

iz ove kuće ne izlazi u grad, osim kanoničkih nećaka i onih

209

koji imaju roditelje ili braću u gradu — a eto, ja izlazim i u radni dan.

— To vam je »krankasa«, prijatelji — izšetam iz razre-da, i da imam krilo, zastrugao bih.

Onda lijepo na »krankasu« iliti okružni ured. Divna je stvar taj okružni ured, najdivnija na svijetu. A

od svega je najljepše čekanje. Tu ti je ponajprije onaj fini miris bolnice, šetaš, šetaš i udišeš taj miris. Drugi ti je uži-tak pljuvačnica. Ima ih nekoliko po hodnicima, a ti šetaš od jedne do druge i sam se sa sobom natječeš: tko će bolje pljucnuti u sredinu.

I onda tu dolazi mnogo ljudi, žena i djevojaka. A ti sve to gledaš i prisluškuješ što govore — i lijepi su ti svjetovni razgovori sve dotle dok ne dirnu u Boga, u liječnika i u čekanje.

Ja ne znam što oni imaju protiv čekanja, kad je to od svega najljepše. Evo, na primjer, sada svi moji, i kanonički nećaci s njima, uče. . . sada izlaze na mali odmor. . . sad su u crkvi. . . sad opet uče. . . stariji prefekt svugdje stražari. . . A ja lijepo šetuckam ovim hodnicima, slušam svjetovne raz-govore, gledam svjetovne cure, pijuckam u svjetovne plju-vačnice i čekam. . . Trebalo bi do sutra čekati!

Samo da taj svijet nije toliko nevaljao i ogrezao u grije-hu i svakoj opačini. Psuje Boga, i liječnika i kurvanjsku bolesničku blagajnu i da će sve to lijepi đavao odnijeti kad se zgrče pesti. . .

Onda su pozvali mene. Bijeli liječnik i bijela sestra. Bo-že, kako je lijepa ta bijela sestra — najljepša na svijetu. A još je ljepša u tom mirisu bolnice — i čovjeka kršćanina prožme neka milina — Odstupite paklene napasti!

210

Taman počeh govoriti liječniku kako su mi oči nevalja-le, kad u sobu provali nekakva ljudeskara rušeći sve što je ikada bilo na nebu i zemlji.

— Ako me je zarazila, doktore, ako me je zarazila, zak-lat ću kurvetinu!

Uzdižem oči k nebu i zazivam Boga, da mu oprosti. A kada oči spustih, imao sam što vidjeti. Onaj nesretnik izva-dio sramotu svoju, pa je pokazuje i sestri i liječniku. . . a oni sve to gledaju i pipaju. Bože, prije bih umro, nego to poka-zao! Pravi su mučenici i sestre i liječnici, oni to još i dodi-ruju.

— Zarazila te je — reče liječnik. A on poskoči, kao da je pomahnitao, kao da je stotinu

đavola ušlo u nj, a sigurno ih je ušlo barem deset: — Zaklat ću kurvetinu, zaklat ću je, svih mi bubrega

Božjih. . . Veliko je milosrđe tvoje, o Gospodine, kad nisi otvorio

zemlju pod nogama njegovim. Prikazat ću dvadeset misa za spas njegove jadne duše.

I kad ne bi bilo ovakvih bogohulnika, onda bi okružni ured bio raj na zemlji. Ovako me je sasvim zbunio, jer nije bilo dana kad se ne bih zavjetovao, da ću prikazati toliko i toliko svetih misa i pričesti za toga i toga grešnika. . . I sada sam sasvim zbunjen: ne znam ni za koga ni koliko. . . ali čini mi se, da bih morao živjeti barem tisuću godina, da svoj zavjet ispunim.

Atropin! Atropin je najljepša stvar na svijetu. Vidiš, a ne vidiš, ideš u školu, a ne dršćeš — ne smiju te pitati; sjediš u učioni i ne učiš. . . Divota jedna predivna! Osam dana. Na kraju kažu: jedno oko + 0,25, a drugo + 0,50. I naočale. To svakako. Vraški me raduju te naočale, samo što mi sme-

211

taju gledati. No kad čitam, ja ih skinem. Ali kad idemo u šetnju ili kad zađem među starije, onda ih stavljam: neka se zna, da od gluposti nitko nije obnevidio.

Kad je svršila stvar s očima, izmislih zube. I tako sva-koga tjedna na okružni ured. A sestra zubarica najljepša sestra na svijetu. Bože, kako rumena i šljivasta. Gledam je, da poslije mogu o njoj sanjati, a poslije sna otrčati na svetu ispovijed.

Više mi nije najljepše čekanje i pljuckanje u pljuvačnicu. Izmislio sam nešto bolje. Ujak mi je na prolasku ostavio dvadeset, a tetka Kata deset dinara. Svaki put uzmem dinar i kupim jedan »Vardar« i bronhi-bombon. Onda u jednoj zabi-tnoj ulici pušim i sišem bombon. Bože, čitav mi tjedan prsti mirišu najčudesnijim mirisom na svijetu. Ipak ima nešto dobro u »svijetu«, kojim nas straše — taj svjetovni miris.

212

KNJIŽNIČAR — SAMOZVANAC

Čovjek uvijek izmisli nekakvu požrtvovnost, da promi-jeni ovaj strašni glas zvona, koji mi sve manje sliči na glas Božji. Onda čovjeka uhvati požrtvovnost za zdravlje, pa ide u sjemenišnu bolnicu ili u okružni ured; pa požrtvovnost pomoči, te se otkrade u krilo časnih sestara, pa im pomaže guliti krumpire, peći hostije i glačati rublje; požrtvovnost molitve, pa se lijepo zavučeš u kapelicu dok drugi nabijaju loptu, griješ se uz prozor na suncu i moliš se svome Bogu. Uopće, požrtvovnost je najljepša stvar na svijetu — samo što se stariji prefekt s tim uvijek ne slaže.

Knjižničar je nešto veliko, najveće — u čitavom sjeme-ništu ima samo jedan. A ja sam još kao prvaš sanjao o to-me, kako je na svijetu najljepša stvar živjeti među dvije tisuće knjiga, dok drugi sjede u učioni, a na njih neprestano vreba mačji pogano oko prefekta. Istina, ni knjižničar nije čitav dan u knjižnici, nego sat-dva, ali to se ničim ne da naplatiti: hodaš kad te volja, sjedneš kad te volja, izdaš knjigu kad dođu po nju. . .

Knjižničar se razbolio, a mene isti dan sveta požrtvov-nost zgrabi za kose i — dum — u knjižnicu.

— Preuzimam komandu.

213

I kao da se ništa nije dogodilo: đaci dolaze po knjige, ja im dijelim, prema njihovoj dobi i mom nahođenju. I nema toga, da ću ja izdati knjigu, koja đaku ne odgovara.

Dolazi mi neki mali prvaš i gleda u mene kao u Boga ili u starijega prefekta, a meni se srce topi od miline.

— Daj mi »U pustinji i prašumi«. — Marš! Vidi ti njega, ja sam tek u trećem razredu počeo čitati

Sienkiewicza, a ovo derle prvaško. . . — Evo ti »Genovevu.« — To sam već pročitao. — Čitaj još jedanput, neće ti škoditi. Kidaj. A prvaš se isprsi: — Primi bratsku opomenu. — Primam bratsku opomenu. I ne kažem ti: kidaj, nego

te bogoljubno i kršćanski molim, da nestaneš. I moj prvaš ode s »Genovevom«. Htio bi odmah »U

pustinji i prašumi«! A gdje mu je Milutin Mayer, gdje De-želić otac i sin, gdje »Gospodin Rafo«! Ej, batkane moj, još ćeš se ti nakusati sjemenišne čorbe do Šenoe!

I tako ja lijepo izdajem knjige prema brku i obrazu, a svome razredu štogod hoće. Najslađa mi je stvar kad dođe kakav sedmaš ili osmaš i traži baš onu knjigu, koju sam za nekoga iz svoga razreda odvojio:

— Žalim — kažem ja — ali već je na čitanju. Tako, tako, moja gospodo.. . i mali maturanti imaju ne-

kakvu vlast. Prošlo je mnogo dana, a da me nitko nije upitao: tko me

je postavio za knjižničara. Moji u razredu su znali, da me nitko nije postavio i zvali su me samozvancem.. . ali sve

214

ono što se događa u razredu, to u razredu i ostaje — don Anđeo je prokleo doušnike.

Stariji je prefekt gotovo svaki dan dolazio na čas-dva u knjižnicu, razgovarao sa mnom, gledao tko što čita i pohva-lio me, što sam se sam sjetio urediti knjižnicu kako Bog zapovijeda. . . i gdje sam ja to naučio.

— Sam od sebe. — Prije je bila samo bilježnica po abecedi, a sada si na-

pravio karticu za svakoga pisca, pa opet karticu za svako djelo. . .

— Tako mi je zgodnije. — Lijepo, lijepo, trebalo je to jedanput urediti. A onda, kao da mu je najednom nešto sinulo, ugrize se

za usnu: — Slušaj! A tko je tebe postavio za knjižničara? — Ovaj. . . — kažem ja — U stvari. . . moglo bi se reći. . .

kako da kažem, to je nekako samo od sebe došlo. — Samo od sebe, veliš? — Pa tako.. . recimo.. . onaj se razbolio. . . ja sam htio

čitati, drugi je htio čitati, svi su htjeli čitati, a nema knjižni-čara. . .

— Onda ti kao Napoleon! Uskoči, brate, i drži. — Ja sam to. . . kako bih rekao.. . ja sam to iz svete po-

žrtvovnosti, i to sam prikazao za misije. On neko vrijeme stoji namršten, kao da premišlja, a on-

da kucne srednjakom o stol: — Dobro. Ostani. Samo pazi, ti ove godine imaš malu

maturu. — Učim ja, učim. . . — Hvaljen Isus — i ode. Onda malo zastade pa se vrati:

215

— Pjevaš li još pjesme? — Pjevam. — Nemoj mi pjevati pjesme. Uči, i uči. Ako je Bog od-

redio, da budeš pjesnik, kao župnik ćeš imati i previše vre-mena.

— Ali što u tome ima zla? Eno, u crkvi pjevaju moju himnu svetom Krescenciju, na akademiji pjevaju moju pje-smu žetvi. . . Profesor ih je glazbe uglazbio. . . Znači da to nije mačji kašalj.

— A ja ti kažem uči. . . i zaplijenit ću ti svaki stih, koji napišeš.

Zavidan mi je kao pas. Svaka šuša-buša može postati nekakav stariji prefekt, ali pjesnik. . .

No danas mu opraštam sve, jer me je ostavio u knjižnici. A za drugo ćemo lako.

I tako lijepo sat-dva na dan živim tu među knjigama, lis-tam koju hoću i ostavljam ih kad hoću. A dok sam je uređi-vao, ispisivao one puste kartice, a to je trajalo čitavu vječ-nost, dopustili su mi da radim i preko odmora. I tako sam sretan, ljudi, tako sam sretan, što me nema na igralištima, u onoj buci, u onom ludom natjerivanju lopte. . . ja i moje knjige. . .

Samo šteta što su izbacili ruske klasike, toga Dostojev-skog, i Gogolja, i Gončarova, i. . . A ipak je ostalo i Rusa: Lermontov, Ševčenko, Puškin. . . Oh, Puškin i divni stihovi iz »Evgenija Onjegina«:

»A Onjegin ode kući, otišo se preobući.«

Tu ima i indeks zabranjenih knjiga, koje kršćanske duše bez velikoga smrtnoga grijeha čitati ne smiju. Tu je nekakav Flaubert, Gorkij, Renan, pa najveći od svih bezbožnika

216

Zola. . . i stotine i stotine drugih. O, taj indeks ima više stra-nica, nego sjemenište đaka. . . Bože moj, Bože moj, da mi je negdje pronaći jednu takvu knjigu, da vidim što ti bezbož-nici pišu, samo tako, iz znatiželje. . . Odstupite, paklene napasti!

Ali ja, Bože moj. . . kao književnik. . . razumiješ ti me-ne. . . samo da vidim.. . Kažu, da biskup može dopustiti. Meni bi to svakako morao dopustiti, jer nisam samo knjiž-ničar nego i književnik, Bože moj. Kad bi bila jedna takva knjiga u knjižnici, ja bih je pročitao. . . onda bih se odmah ispovjedio, Bože moj. . . jer katolički književnik mora znati što bezbošci pišu, da ih potuče.

I onda izvučem neku tanku, tanku knjižicu. Pjesme. Ne, jedna jedina pjesma.

Kakva li svetogrđa! Kako je to moglo doći u đačku knji-žnicu! Besramnost besramna. . . Tu se pjeva o nekom osječ-kom franjevcu i o tome što je i kako je radio sa ženama, s razvratnicama.. . Bože, krv mi bubnja o slijepoočice: prsnut će. Uf, što je on to sve radio, uh, i koliko puta, uf. . . polud-jet ću.

Ne, ne smijem to čitati! Ne smijem to čitati. . . — Polako — kaže neki glas u meni — Najprije pogle-

daj, da li je na Indexu. — Što tu treba gledati. To se odmah vidi. — Ništa se odmah ne vidi — kaže sabrano onaj glas —

Pogledaj. I ja sam gledao, i gledao, pročitao čitav Index od počet-

ka do kraja, ali nigdje ni traga toj knjižici. — No — kaže onaj glas — ako je nema u Indexu, znači

da nije zabranjena.

217

— Nije — priznam pošteno, ali ipak neki treći glas če-prka po meni.

— Nije i gotovo — kažem ja, i pročitam pjesmu do kra-ja, i još jedanput, i još nekoliko puta. . . Onda sam otišao na ispovijed, ali ne toliko zbog knjižice.

Što je ovo opet?! Na sreću, tu se ne pogrđuje svećenika. Marin Bego: »Niz našu obalu«. O, koliko je tu pipkanja i gonjanja i svakakvoga draška-

nja, a kad padne noć, onda svaki kao orao grabi svoj pli-jen. . . »Odstupite, paklene napasti!« Sve mi se zavrtjelo, zavrtjelo, i guši me. . .

Ne, ne, ovo je velika knjiga, i ne mogu je utajiti, ne mo-gu reći, da je nisam vidio; da se zalijepila za drugu. . . I pođem starijemu prefektu:

— Što ćemo s ovim? On uzme knjigu i pročita naslov: — »Niz našu obalu«. Zemljopis. Lijepo. Da. . . U prvom

redu daj je svome razredu, jer vi se spremate za malu matu-ru, bit će vam od koristi.

Mislio sam, da ću se srušiti. No to kod mene traje samo časak, a onda mi dođe, da puknem od smijeha. . .

Ej, prefekte, moj crni prefekte, koristit će nam, koristi-ti. . . I ne boj se, da je svi nećemo pročitati, i ne jedanput! I dvostruko će više smrtnih grijeha kapnuti u ispovjedaonicu.

Svi smo je pročitali, i ne jedanput, i ne dvaput. . . i ne nađe se ni jedan Juda u Israelu.

218

PUDING, MOJA GOSPODO, PUDING...

Bio je to najizbrijaniji, najpodšišaniji, najnamirisaniji i najnakinđureniji vjeroučitelj na svijetu. Ni mršav na debeo, ni krupan ni štrkljast — baš kako treba. Lice rumeno i nape-to kao u djevojke, a kažu, ako nije prevalio, ono nije ni daleko od pedesete. Bio je kao učenik, kojega Gospodin ljubljaše.

Mi se divimo njegovom stasu i obličju, i potajno i u brk, a on se samo smješka i učeno odbija pohvale:

— To je tlak, mlada gospodo, niski tlak. Tlak je bitno u čovjeku, tlak je pokretač svih ljudskih djelatnosti. Ja imam tlak osamnaestgodišnjaka, i stoga su svi moji pokreti, pokre-ti osamnaestgodišnjaka, i stoga se nikada ne osjećam stari-jim od bilo kojega bogoslova. Ali, mlada gospodo, za to — da me krivo ne shvatite — nisam ni kriv ni zaslužan.

Na to mu se mi još više i bezobzirnije divimo, a bogme i zavidimo — primisli su tu zle i opake — i govorimo: »Nije to samo tlak«, a da i ne slutimo što bi drugo moglo biti.

A on objeručke prihvaća:

219

— I nije samo tlak, mlada gospodo, svakako da nije sa-mo tlak. I dragi je Bog rekao: »Čuvaj se, čuvat ću te!« Čov-jek mora paziti na sebe.

Imao je nekakav visoki, visoki, gotovo uškopljenički glas: — Ja se svako jutro do pasa ispljuskam ledenom vodom.

To je veoma važno. Krv živne, i žile se jačaju. Dakako bez sapuna, gospodo, jer sapun suši kožu, i ona postaje hrapava, lisnata, suha i stara, i što je najvažnije svrbljiva. Zamislite, ja se operem u sapunu, uđem u razred i stanem se češati. . . Molim?! Molim, kako bi to bilo neozbiljno i neugodno! Ali ne govorimo o tome.. . Svako jutro i svako veče — tjelovje-žba. To je važno, dječaci moji, tjelovježba i masaža, vrlo važno. . .

A mi u zboru ponavljamo: — Vrlo važno. — Onda svaki dan brijanje, i to kod brijača. . . ručnik

uronjen u toplu vodu, ali ne prevruć, ne prevruć, to je vrlo važno.

— Vrlo važno — ponavljamo mi. — I na kraju: gastronomija. Gurmanstvo, moji dječaci.

Znate li vi što je to gurmanstvo? Kako ćete i znati uz ovu praseću hranu! Bez hvale mogu ustvrditi, da sam ja jedini pravi gurman u ovoj zemlji. To nije ni teško. Ovo je zemlja ovčara i govedara, u kojoj nitko i ne traži kruha vrh pogače, u kojoj je pečena janjetina najveći domet, a to je vrlo važno.

— Vrlo važno — ponavljamo mi. Kad počne govoriti o tom gurmanstvu, zbogom, vjero-

nauče! I grkljan, i jednjak, i vrat, i žile, i podbradak, i us-ta. . . sve se to razmeckano steže od puste sline, napunjene svim gurmanskim čudesima.

220

— Kavijar. . . kavijar, na primjer. Nije to pečena janjeti-na. Kineska jaja, jastog s majonezom.. . majoneza, gospo-do.. . pa stotine vrsta švicarskoga sira s crvima i crvićima! Lijepo uzmeš nož i vilicu, pa te male debeljuškaste crviće iščeprkaš i pojedeš, a sir, naravno, ostaviš. . . Blaženstvo, mlada gospodo, blaženstvo iliti eutanazija.

I bijela gusta pjena savija mu se u kutovima usana. — Ali puding, gospodo, puding.. . Ne ovaj od praška !

Fuj! Pravi puding u dvostrukoj pari kuhan.. . puding.. . Zažmirio bi i otišao nekud daleko, kao da s blaženom

slašću tone u golemo i mlako pudingovo jezero. — Puding, gospodo, puding.. . — tako je Romeo morao

uzdisati za Julijom. I koji mu je vrag taj puding! Da mi je to bar jednom u

životu okusiti, to što se u dvostrukoj pari kuha i što mora biti laganije od pare. Ali nama sirotnim sjemeništarcima nije dano da okusimo ni puding ni Juliju.

— Putovati, moji đaci, putovati. . . — vraća se sanjivo iz pudingova jezera — putovati. . . I to čuva mladost. Novi krajevi, novi zrak, novi vidici, i nadasve promjena hrane. Ja svake godine putujem bar mjesec dana. Obišao sam sve evropske zemlje, osim onoga — oslobodi nas, Bože — cr-venoga pakla. Bio sam u Turskoj i Perziji, Egiptu i Palesti-ni. I nije bilo tog prokletoga nacionalnog jela, tog prokletog specijaliteta, koji ova usta nisu kušala. To je život! A glu-pani uzmu vodič pod ruku, pa od crkve do džamije, od spomenika do mosta, od muzeja do galerije, i ručaju s nogu. Kad se vrate kući, misle da su pozobali svu pamet svijeta, a u stvari, vraćaju se gluplji nego što su bili kad su otišli. . . Krčmice, moji đaci, krčmice, male, zabačene, neugledne krčmice, i ništa drugo, krčmice. . . Pa kad te konobar posluži jelom, u tanjuru ti je donio sav društveni i kulturni život

221

svoje zemlje. Poslušajte me, pa kad uzrastete, tražite ljude u tanjurima, a ne u muzejima.. .

Na stranu što nas to zabavlja, i što se smijemo, ali. . . ka-ko jedan svećenik može tako govoriti! Kao da je jelo. . . Bičevati bi ga trebalo.

— A jeste li vi — glasno se u meni buni svećenički po-dmladak — a jeste li se vi ikada odrekli toga pudinga za obraćenje malih crnčića?

— Sinko moj — uzdahnu duboko vjeroučitelj — jeo ja puding ili ne, crnčići će se obratiti ili se neće obratiti. Vi znate, da jedna sveta misa više vrijedi od svih pudinga. Pa ja umjesto pudinga prikažem svetu misu, i miran sam za čitavu godinu.

— Ako biste se još i pudinga odrekli... — navaljujem ja. — Ma pusti, sinko, ja prikažem i deset misa, i dvade-

set. . . — Ali ako biste se još i pudinga. . . — ustrajan sam doz-

laboga. — Ama, sinko, dokle ćeš ti s tim pudingom!

222

INAČE, ŠKOLA JE SAGRAĐENA OD SMIJE-HA

A najveći je na pol korizme. To je dan laži i podvala. A podvaljivati se može svakome, i drugu, i prefektu, i profeso-ru i direktoru — i nitko ti neće za zlo uzeti.

Preklani je bio direktor don Stipe, onaj don Stipe, što smo ga zvali: »He melete, Don Stipine gete«. Na pol kori-zme predavao je u sedmom razredu. Prije nego je ušao u razred Dragić je izišao, a na svoje mjesto posjeo pravog i živog karnevala. Onda je don Stipe prozvao Dragića.

— Boli ga — kaže drug do njega i sve karnevala miluje po glavi, koju je spustio na klupu.

— Što te boli? — pita don Stipe zabrinuto. — Boli ga, boli — kaže drug — ne može ni govoriti. A razred samo guta smijeh. Onda don Stipe siđe s podija i pođe do Dragića. Kako je

slabo vidio, nije ni primijetio da to umjesto Dragića sjedi karneval. Don Stipe ga sve gladi po glavi, po tikvi, i sve ga hrabri:

— Nije to ništa. . . Nije to ništa. . . Popij aspirin. . .

223

A kad je vidio, da se Dragić ne miče, podiže mu glavu, i onda.. . Bože, razred puče u takvu smijurinu, da se jeka do danas čula.

Ove se godine Drviš toliko proslavio, da mu opraštam, što je kanonički nećak i pekmezar, i što svake nedjelje jede kolače.

Profesor iz zemljopisa bio je pop, uspravan kao svijeća; glavu uvijek drži četiri prsta iznad vrata, kao da preko brda gleda.

— Nikakvih gluposti — uleti u razred bijesan kao vjetar. — Danas je pol korizme, i svatko zna da je pol korizme, a ja najbolje. Unaprijed znam sve vaše trikove: vodu u tintar-nici, prolijevanje ljepila po stolici itd. . . Za mene nema pol korizme, nego rad! Mogu vas još i na to upozoriti, da nika-da nisam nasjeo tim glupim i jeftinim đačkim tri. . .

Ali ne dovrši, nego poleti sa sve četiri u zrak: pod svaku nogu na stolici podmetnuli smo staklenu kuglicu.

— O ho! »Ne nasjedam ja trikovima«. . . — i razred se valjao od smijeha.

Ustaje bijesan, kao nikada: — Razrednicu, razrednicu ću ja vama — dere se, umače

pero u tintarnicu i piše. Brus, batkane moj! U tintarnici je voda. — Za uši ću ja vas, za uši. . . I potrči između klupa prema jednome, koji se najviše

smijao. Jest, učeni moj. . . konopac, i on se preko konopca skljo-

ka koliko je dug i širok. Takve smijurine Bog ni svijet nisu zapamtili.

224

I onda se Drviš proslavio, proslavio sebe i razred. A ta se slava pronijela po čitavom sjemeništu, pa čak izvan njega sve do bogoslovije, i jeka će o tome trajati dok je Boga i svijeta. Privezao na konopac desetak praznih kutija od paste za cipele, pa kad je sat svršio, a don Ivo od zemljopisa još uvijek bjesnio, pribije mu čavlićem jedan kraj konca za petu.

I moj ti don Ivo izlazi iz razreda, a mi iga, uz dreku i viku u gomili pratimo kroz cijeli hodnik. Za njim zveče one prazne limene kutije, kao tisuću praporaca.

— Hoćete li prestati s tom bukom, divljaci. . . A mi pucamo od smijeha. . . poludjet ću. Jedan mu se od

nas, sav rasceren, unese u lice. A don Ivo od zemljopisa izmahne onom svojom ručetinom i odvali mu takvu pljusku, kakve nikad nisam vidio.

— Ti ćeš se meni u lice ceriti. I više mahnit nego bijesan s onom uzdignutom glavom

uleti u zbornicu, a za njim svih deset praznih limenih kutija. Bože, kakav se grohot prolomi u zbornici! Bože, umrijet

ću. . .

225

IMA I PONEKA SUZA

Suza je, na primjer, pater Ante. On nije nikakav pater Ante, nego svjetovnjak. No, mi ga zovemo pater Ante, jer je imao postati Isusovac, pa je prije zaređenja pobjegao. Pre-daje nam latinski. To nije profesor, to je zvijer. Kladio bih se, da u nedjelju na večer ne može zaspati: jer nije nikome zabilježio drugi red.

Nikoga na svijetu ni starijega prefekta ne mrzim koliko njega. Istina, često maštam o tome kako bi bilo lijepo, da sam žandar, pa da malo poškakljem starijega prefekta, ili da sam kineski car, pa da mu malo zasladim život kineskim kliještima ili onom kineskom kapljom na čelo, ili da sam ljudožderski poglavica, pa ga onako malo skuham. . . Ali otkad je došao pater Ante, ni jedanput nisam skuhao starije-ga prefekta. Kuham njega. Onako ga malo zaronim u vrelu vodu, pa ga izvadim i sve mu sa smiješkom govorim: »Ka-ko je, a? Ovako ti nas u latinski. Marš u lonac!« Onda ga opet vadim, opet mu se smješkam i razgovaram, pa opet: »Marš u lonac!. . . Marš na ražanj,. . . Marš u kineska kliješ-ta!« Jadna ti majka — on svugdje gdje god ga tutnem.

I kad čitamo Cezara, nema toga majčina sina, koji će pročitati: »quod pater ànte habuerat«, svi mi čitamo i čitavo

226

sjemenište: »quod pater Ante habuerat«. A on nikako ne može shvatiti, da znamo, ali nećemo, pa bjesni:

— Pročitaj ti, Čota! — Pater Ante. — Ti, Cvitković! — Pater Ante. — Ti, Zukan! (a to vam je odlikaš veliki) — Pater Ante. I svi: pater Ante, i uvijek: pater Ante. — Pater ànte, pater ànte. . . — bjesni jadni pater Ante, a

mi opet: Pater Ante. . . I onda se sasvim izbezumi, siplje druge redove i prska ih

slinom. Kad se god radi o njemu, onda smo svi složni kao pčele,

i o tome se ne treba dogovarati. Nekidan Čota čita, kad ga on presiječe: — Kako?! I a m? — Tako kod mene piše. — I a m? — Piše i a m, gospodine profesore. — Evo ti jedinicu. A kod tebe, Raos? — I a m. — Evo i tebi jedinicu! A kod tebe, Dragičević? — I a m. — A kod tebe?. . . A kod tebe?. . . A kod tebe. . . Uzalud bjesniš, pater Ante, kod svih piše: i a m, i kod

drugoredaša i kod odlikaša. I kad je čitavom razredu podijelio jedinicu, sav zapje-

njen i izbezumljen otrči po direktora.

227

— Kakve su to gluposti? — upita direktor. — Nisu to gluposti — kaže pobožnjak veliki i odlikaš

Zukan — Gospodin profesor je pitao, kako u našim knjiga-ma piše. A u našim knjigama piše: i a m. Da se i a m čita j a m, to zna svaki prvaš, a kamoli neće mali maturant. — Kako to »mali maturant« gordo zvuči — A gospodin profe-sor nije pitao: »Kako se u tvojoj knjizi čita?«

Na to direktor nešto šapne u uho pater Anti, koji još više pocrveni. Valjda mu je šapnuo: »Glupane!« ili tome slično. Bilo kako bilo naš ti je pater Ante sve do kraja sata brisao druge redove. A mi smo čitavo to vrijeme šaputali: »Tko ne zna pisati, zna brisati. Da si naučio, ne bi se mučio.« i druge kršćanske i sjemeništarske poslovice.

Ma koliko sam ga god u mislima mučio i raspinjao i u loncima kuhao, ipak mi se jednom grdno ražalio.

Upravo smo izišli iz sjemeništa, zaokrenuli kod »Hajdu-kova igrališta«, da se popnemo na Marjan, kad povika Dra-gičević:

— Eno pater Ante sa svojom.. . Uz ogradu »Hajdukova« igrališta šeta neka djevojka, a

uz nju pater Ante. Bože, kako je rumen i kako stidljivo gleda u zemlju. Ni jednom nije podigao pogled ni na nebo, ni na djevojku, ni na našu kolonu.

— I ništa joj — nastavlja Dragičević — pristojnije nije mogao pokloniti od Tivarova hubertusa!

Tek sada primijetih, da djevojka ima nov novcat Tivarov hubertus. Dragičević je sve čuo od svoje tetke: kako je pater Ante zaljubljen ko sivonja, kako dršće, kako joj donosi po jedan karamfil, i kako joj je, sav rumen od stida, poklonio hubertus: »Primi ovaj sitni darak. . .«

228

I svi se smiju, čitava kolona, čitavo sjemenište — priča o hubertusu i ljubavi za čas je obišla sve, od prvoga prvaša do posljednjega osmaša.

A Dragičević se uzobijestio i viče: — Umro bih od stida prije nego bih nekome poklonio

»Tivarov« hubertus. Da li ga je čuo? Sigurno ga je čuo, jer nas ni dvadeset

koraka ne dijeli; sigurno ga je čuo, jer je nevoljni pater Ante još dublje zario glavu u vrške cipela i pocrvenio, kao da si mu kožu oderao.

Bio sam sretan, silno sretan, ali na čas. Onda me zaboli njegovo siromaštvo, kao i siromaštvo moga oca. I tko će se narugati mome ocu, zato što mi kupuje cajgano odijelo i najjeftiniju kapu?! I kad bi honorarni suplent Ante mogao kupiti krzneni ogrtač, kupio bi ga djevojci koju voli. Ali on je morao otkidati od usta, da joj i to kupi.

Zli smo, Bože, zli. . . Neću ga više kuhati ni bacati u ki-neska kliješta.

229

NAJSTRAŠNIJI DAN

Da su pogani Grci znali koliko će jada nanijeti jadnom svećeničkom podmlatku, nikada ne bi izmlisili nepravilne glagole.

— Sutra ću ispitati ovu trojicu — spomenu i mene među njima — za konačnu ocjenu. Naučiti nepravilne glagole.

Zatim umirovljeni profesor Gross s dugom sijedom bra-dom i s isto tako dugim i sijedim nosom priđe na svoje omiljene savjete:

— Kad zabijate čavao u zid, morate najprije vrškom čavla ostrugati malo, veoma malo boje, krede ili kreča — prema tome čim je i kako je stijena obojena — a zatim lagano, lagano zabiti tanji, po mogućnosti čelični čavao, a onda ga lagano iščupati vukući ga u istom smjeru u kojemu ste i zabijali. Ne smijete ga drmati, jer ćete tako oštetiti kredu ili kreč, već prema tome čim je i kako je stijena obo-jena. Zatim ćete uzeti malo deblji čavao i zabijati ga, opet lagano, lagano i uvijek u istom smjeru. . .

Kako je bilo lijepo slušati te divne savjete umjesto grč-koga, a kako je sada strašno. . .

230

Profesore Grosse, sve nepravilne glagole! Ja ne znam ni jedan, niti ću ga ikada naučiti. Do sutra? Sve nepravilne glagole. . . Ne znaš li ti, nesretni profesore Grosse, da ih jedino Zukan zna, i da ih je učio danju i noću, i po zahodi-ma, i po šetnjama, i umjesto Očenaša u crkvi. . . Ne znaš li ti, nesretni profesore Grosse, da ovim ubijaš jednoga sveće-nika! Sutra ću pasti. Onda ću petnaest dana učiti samo grčke nepravilne glagole, i opet pasti. Onda ću k ovcama, profeso-re Grosse. . . Zbogom moj lijepi svećenički pozive! Sjeti se Boga! Toliko će duša otići u muke vječne samo zato, što si me pitao nepravilne glagole. Sjeti se Boga, profesore Gros-se, i duša što će otići u pakao.

Kad je izišao, čitavom je razredu bilo jasno, da je moja sudbina zapečaćena.

Strašna noć. . . Noć bez sna, noć ispunjena molitvom i zaklinjanjima. Nije bilo toga sveca, kojega nisam zvao. Ako mi nebo ne pomogne, nitko mi neće pomoći.

Ne, ne, na sat ne smijem doći. Umrijeti, ali na sat ne! — U bolnicu! — pomislim. Onda za kratkog odmora. . .

Ali. . . na vratima sjemenišne bolnice ispeo se golem lik starijega prefekta, i svaki put kad bih ga ponovo pogledao, bivao je sve golemiji i golemiji. Kerber je to, a ne stariji prefekt.

Već zvoni. Bježim. Kamo? Ne znam. Bježim. I onda mi opet sine spasonosna misao: u zahod.

Zaključam se i brojim: »Jedan. . . dva. . . tri. . . pedeset devet. . . šezdeset. Jedna minuta. . . Jedan.. . dva. . . tri. . .«

Što je to? Ja sam davno nabrojio četrdeset i pet minuta, a ne zvoni!

Što je to? Ja sam davno nabrojio pedeset. . . šezdeset. . . sedamdeset minuta, a ne zvoni!

231

Zazvonilo je kad sam nabrojio devedeset. Najužasniji sat u mome životu. Smrt bi bila milosrdnija

od tih minuta, od tih misli među minutama, među broje-njem.. .

Silna graja na hodniku i glas profesora Grossa nad svim glasovima:

— U trideset i devet godina službe ovo mi se nije dogo-dilo. Letjet će iz svih gimnazija u državi, iz svih. . .

— Ma nemojte. . . ma nemojte. . . — plačljivi glasovi mo-jih drugova.

— Iz svih! Iz svih! Iz svih. . . — viče profesor Gross i svaki put strašnijim glasom.

A ja mislim: »Ne treba iz svih. Dosta je i iz ove, da se vratim k ovcama.« I vidim oca, i vidim majku, vidim sra-motu, koju više nitko ne može oprati. A sa svih me strana oblijeće ona prokleta rečenica: »Bit će pop kad i moja kra-va. . . bit će pop. . .«

Da se nisam prislonio o zid, pao bih. Moji me sveci iz-nevjeriše.

Starješine skočiše na mene, svi od prefekta do ravnate-lja, kao psi, kao zulumćari.

Ubijte me, ali nisam mogao drukčije. Letjet ćeš iz gim-nazije, iz sjemeništa. . . I onako bih odletio. . . Ubijte me.. . ali ne kesite zube na mene te strašne zube, ubojite. . .

Dan nakon sjednice ulazi u razred direktor, don Lovre, s prozivnikom pod rukom. Sjeda. Govori o pripremama za malu maturu. Zatim čita ocjene, po abecedi. Ja znam što će mi pročitati.

— Raos!

232

Ustajem. Podupirem se rukama o klupu da se ne srušim. On me uporno gleda, strogo, strogo i sve se više smrkava. Dugo šuti. Kako je užasna ta šutnja. . .

Napokon obara pogled na prozivnik. Čita: — Vjeronauk: 5, hrvatski: 4, francuski: 3, latinski: 3,

grčki. . . I šuti. Čitavu je vječnost trajala ta šutnja. — . . .slab. Ne reče »dva«, nego »slab«, a to je bilo najgore, to

»slab«. Premda sam očekivao, pogodi me kao nožem, i sruših se. Negdje kao iz magle, iz duboke, čujem direktorov glas: — Ipak smo ti dali dobar, da se ne vratiš k ovcama. Ali ja više nisam bio u takvom stanju, da bih se mogao

radovati.

233

MATURA PRED VRATIMA

Ipak me nisu napustili moji sveci zaštitnici i moja majka Marija. Dadoše mi dobar iz grčkog, i sada mogu kao čov-jek, kao i drugi ljudi učiti za maturu, istina za malu, ali ipak maturu. Treba svojski prionuti uz knjigu. Glupost! Moji su sveci uza me — više se ničega ne bojim.

I kakvi su mi to predmeti na maloj maturi! Hrvatski? U malom prstu, i pravopis i gramatika! Ja sam rođen u Me-dovdocu, batkane moj! A pjesnici? Napamet. . . Sam sam pjesnik i pročitao sam sve pjesnike ove zemlje, i Milakovi-ćevu i Badaličevu antologiju. . . Matematika? Pa to smo sve učili u pučkoj školi. Ne baš sve, ali dobar dio. Nije to ništa. Istina, čovjek mora malo učiti, malo ponoviti. . . ali. . . ovaj mjesec treba živjeti! Jer sve do velike mature nema više ovakva mjeseca, sve do velike mature zapovijedat će zvono.

Za nas nema zvona, osim za molitvu i ručak. I dok se drugi znoje u školi, mi šetamo njihovim igralištima, svim igralištima, svim puteljcima rascvjetanog Gospina vrta.

Gospin vrt. . . Čitav mjesec dana u Gospinu vrtu, čitav mjesec mladih

jutara, čitav mjesec pupoljaka i ruža, čitav mjesec rose. . .

234

Svaki dan gledati kako se otvara novi pupoljak, kako dozri-jeva nova ruža i stotine bumbara u ružama, stotine šarenih leptira. . . A mirisi, ljudi, mirisi, pitomi mali vražići, što se po čitav dan izležavaju u ružama, dobri vražići Gospina vrta.

Ruže, bijele i crvene, perunike i zijevalice, ljiljani, ot-rovni ljiljani. I sjenica usred vrta, gdje je majka Marija plela dok smo ja i djetić Isus šetali držeći se za ruke. . . Pa Gospi-na špilja. Lani smo je sagradili i u njoj napravili izvor, koji nikada ne presahnjuje.

U dubini špilje bijela Gospođa govori maloj Bernardici, a ja stojim sakriven iza glogove živice i prisluškujem.

Bože, da mi je ovaj vrt i ovu špilju prenijeti u moj Me-dovdolac! Čitavih se praznika ne bih iz njega maknuo. Ali tamo nema perivoja, tek nešto vrijeska i smilja među kame-njem.

Imat ću jednom takav vrt, i bit ću Gospin vrtlar. Tko kaza, da ne znam pjevati i da nemam sluha! Ta ja

čitava jutra pjevušim sebi i Gospi, i moje me pjevanje zano-si više od ičijega. Tako šetam i pjevušim, stvaram sasvim nove stihove, sam ih uglazbljavam i odmah pjevam. Gospa me sluša i divi mi se.

Bit ću Gospin cvrčak i cvrčati dok se ne raspuknem. Još sedam mjeseci, pa ću i ja imati i ovratnik, i prsnicu,

i mantiju. Bit ću Gospin gavran, gakati joj čitava jutra i zasipati je cvijećem.

A kada dođem na praznike, neću ništa raditi, nego čitave dane kititi njen oltar mojim siromašnim cvijećem: mesliđe-nom i garifulima, ćoketom i barbarožom.

Bit ću Gospin cvjećar.

235

Onda ću je jednoga dana lijepo izvesti iz svoje male medovačke crkvice i odvesti u brdo, na Vilinjak ili Munitića dolac i reći:

— Lijepo je ovdje. Ona će reći: — Bit će još ljepše. I kao što je naredila anđelima, da prenesu trsatsku, od-

nosno loretsku crkvicu, tako će im i sada narediti, da prene-su Gospin vrt na Vilinjak. . . da ga prenesu sa svim ružama i zijevalicama, sa svim perunikama i ljiljanima, sa svim živi-cama i stazama, sa sjenicom.

Onda ćemo ući pod sjenicu, sjesti jedno uz drugo i drža-ti se za ruke.

Bit ću Gospin ženik. A mirisi, ljudi, mirisi, pitomi mali vražići, čitav će se

dan izležavati u ružama — u Gospinim ružama Gospini vražići.

236

VELIKO PODNE

Zašto dršću, Bože, zašto toliko dršću? Da je crni stol, razumio bih. Ali zeleni stol — zelena nada.

Pred profesorima? Profesori su na našoj strani. Njima je i te kako stalo do

toga, da se iskažu našim znanjem. Znamo mi to. I direktoru je stalo, i ravnatelju, i svima. To je najbolja gimnazija u državi. . . ne baš najbolja, ali druga po redu.

Pred inspektorom? Da je to Magarašević — razumio bih. On ima podrezane

brkove i nekakva je krupna ljudeskara. Ali ovaj čovo pred nama s punim brkovima.. . Je li Bog i svijet zapamtio, da netko s punim brkovima može biti zao i nekome uliti strah!

Kažu, da taj inspektor piše učene knjige, da se zove Ba-zala i da je filozof. A svakome je glupanu jasno, da filozof ne može biti rđav čovjek. Zašto ga se onda boje!

Kažu, da ne vjeruje u Boga, da je slobodni zidar i da je uz vladu. I to je glupost. Dovoljno ga je pogledati. Gdje bi ova ovčica božja, ovaj nasmiješeni brk mogao biti uz vladu, i slobodni zidar, i ne vjerovati u Boga! Bože, ja dobrotu

237

osjećam na godinu svjetlosti. Drag mi je, a kad je meni netko drag, onda ti je to najbolji znak.

Sjedi tu i, tobože, sa zanimanjem sluša ispite, kao da zna svaki predmet. Brus! Ne znaš ti, brkati mišu moj, ni pola mise. A direktor ga mota oko prsta, da je milina, čim počne odgovarati kakav lošiji đak, direktor se odmah naginje k tom inspektoru i nešto mu šapće, tobože, nešto neobično važno. . . A mi znamo, da ga zavodi, dok profesor đaku ne došapne odgovor.

Ne možeš pasti, da hoćeš, kad nas se toliko udružilo protiv jednoga čovjeka, i još k tome dobroga čovjeka.

Lijepa je predstava ta mala matura, i taj zeleni stol, i profesori koji sjede i šute, pobožno kao u crkvi. . . Ali dugo traje, i postaje pomalo dosadno. Treba na neki način razbiti dosadu i progovoriti dvije riječi. Obijest se neka uzvrpoljila u meni i silom hoće da iziđe.

Prilike ima uvijek, ako hoćeš. Eto, profesor hrvatskoga Dunatov oštri olovku. A meni đavao ne da mira, te mu do-bacim svoju, kao da je dobacujem drugu.

— Naoštri der i meni — i »ti« mu kažem, kao drugu. Bio je to dobar profesor i šaljivčina velika, pogleda me,

tobože, mrko, zareži i opsova mi majku. — I ja tebi! — nema ti toga kod mene. Kako ti meni,

tako ja tebi, pa Bog i Marija. — Što je to? Što je to? — uplete se direktor, i sve mu

oči sijevaju. Uh, vraški je strog taj direktor. — Ništa — odmahne profesor hrvatskoga i usput mi

namigne — oštrimo olovke. Kako može tako ravnodušno lagati, a ja sam sav protr-

nuo na jedan direktorov pogled. Hvala mu, stotinu mu puta hvala: da je rekao istinu, odoh ja k ovcama.

238

Nekako oko podne, jadna ti majka, prozvaše mene. Mo-ja se stara pouzdanost vratila, odgovaram sigurno, da je milina. Predmet za predmetom odlazi — nadajmo se — da se više nikada neće vratiti.

Matematika. Dva zadatka zgužvam na brzinu. Ali treći! Da me ubiješ ne mogu se sjetiti. A profesor matematike, Tocilj, najstroži i najljepši profesor na svijetu, šapće mi i nogama i rukama i ustima. Uzalud. Toliko sam zbunjen, da ga ne bih čuo i kad bi glasno govorio. I drugi šapću. Ništa, ništa, ljudi, ništa. . . nemojte šaptati, ništa ne čujem.

Spasio me Bog i moja bezobraznost. Veselo, i sigurno, kao da svu matematiku svijeta imam u

malom prstu, bacim na ploču prvu formulu, koja mi je pala na pamet. A moj profesor zinuo i očima i ustima i sve vrti glavom, da ne valja. Kao da i sam ne znam da ne valja. Ja mu samo namignem i šapnem: »Ne zna on matematike«. On — inspektor.

I moja kreda skakuće po ploči — plesačica, a brojevi vrcaju — varnice. Tuf-tuf-tuf. . . i onda tri brze i odlučne crte ispod rezultata. Gotovo.

Profesor tek što se od užasa nije uhvatio za glavu, kad od zelenog stola dopre dvostruki »Bravo!«. Inspektor, za-divljen mojim znanjem i mojom brzinom, nije mogao odo-ljeti, da mi pljeskom ne oda priznanje.

A ja to iskoristih, pa iz svete skromnosti, u trenutku iz-brisah zadatak — za svaki slučaj. Usput namignem profeso-ru:

— Jesam li vam rekao, da on nema pojma o matematici. — Svejedno nećeš dobiti odličan — odšapne on kad je

došao k sebi.

239

— Ja sam i s dobrim zadovoljan — šapćem i mislim, »I s dobrim se ne vraća ovcama«.

Sjednem na klupu i s užitkom odahnem. Eto, i to je prošlo, to strašilo od male mature. . . sad sam

napokon odrastao čovjek. Sada ćemo četiri niža razreda, čitava četiri razreda (gledati onako s visoka, oholo, kako samo petaši umiju.

Petaši. . . petaši. . . Na svijetu nema ništa veće od petaša.

240

ČETVRTI PRAZNICI

Pljunem ja na svakoga, koji ne brani sebe i svoga. Stoga poštujem Ujevića, onoga Ivana Ujevića, koji uči za fratra, i sada je kao i ja svršio četvrti razred. On ti, brate, brani frat-re, a ja popove. Već se dva dana prepiremo o tome tko je korisniji crkvi i hrvatskome narodu. On kaže: fratar. Ja kažem: pop. I da se prepiremo do sudnjega dana, on bi go-vorio: fratar, a ja: pop. To mi se sviđa, makar je svakome čovjeku jasno, da se fratar uopće ne može usporediti s po-pom. Ja tvrdim, da je bio jedan jedini vrijedan fratar, sveti Franjo, a i taj je bio bos. On opet kaže, da ne vrijedi ni jedan pop osim don Petra, kod kojega smo gosti. I to je pošteno i s moje i s njegove strane: ja njemu priznajem jednoga, on meni jednoga; da ja njemu priznajem dvojicu, i on bi meni. Ali meni se čini, da je dosta priznati jednoga.

Ja mu tvrdim, da je sva pamet ovoga svijeta skupljena u popovskoj glavi.

— Čut ćeš danas — i pri tome mislim na propovijed, koju će u ovome selu održati naš stariji prefekt onaj bolji, don Jakov, koji je sada postao duhovnik. Bio je to velik govornik i od Boga prosvijetljen. Već se unaprijed topim od sreće, kako će ovo fratarsko đače ostati otvorenih usta.

241

Ali taj duhovnik, taj stariji prefekt, uništi sve: »Kršćanske majke, ugledajte se u gordi primjer svete

Ane, čiji blagdan danas slavimo, i učite svoju djecu, kao što je i ona Mariju učila. »Kćeri moja, blažena kćeri moja — govorila je sveta Ana — kadgod prođeš pokraj djeteta ili starca, pokraj gavana ili ubogara, pokraj sveca ili psovača, sagni glavu svoju, ponizno i kršćanski, i pozdravi s »Hva-ljen Isus«. I neka ne bude ni jednoga dana u tvome životu, u koji ne bi izmolila Gospinu krunicu. . . I vi, kršćanske maj-ke, učite svoju djecu, sinove i kćeri. . .«

Mene obliva i rumen i stid, a Ujević me gurka laktom pod rebra i šapće fratarski zlobno:

— Eto ti popovske pameti. Ana je učila Mariju pozdrav-ljati s »Hvaljen Isus« i moliti Gospinu krunicu. . . eto ti popovske pameti. . .

A mene stid i sramota, i. . . ali ne dam se, ne dam se: — Vidiš li, da sve žene plaču, sve do jedne. . . i što ćeš

više!

Don Ivan se nakon one pucnjave nije više vratio u Me-dovdolac. Novi župnik nije došao, i tako grabovački vodi obje župe, naime, bolje reći on služi misu, a matični ured vodim ja. Bože moj, kako je to divan osjećaj: voditi matične knjige. . . Izdavati dokumente, krštenice i vjenčane listove, a najdivnije je od svega, što i Matkovići — oni Matkovići, koji su govorili da ću biti pop kad i njihova krava — dolaze već sada meni kao pravome popu. U svako doba dana ili noći, kadgod seljacima što zatreba, odem i napravim. Ali kad mi dođu Matkovići, onda kažem:

— Ljudi, imam ja i svoga posla, dođite sutra. — Ma hajde, bolan Ivane, to ti je deset minuta. . . — Žao mi je — kažem ja — ali imam i svoga posla.

242

A moja mater uživa više nego itko na svijetu, pa kudgod stigne, prva joj je:

— Eno im na, ni u vojsku, ni u školu bez moga Ivana. I tako ja umjesto grabovačkoga popa vodim matični

ured, ali novac za uslugu ne ubirem za se, nego za nj. To se zna. No ipak sam se nadao, da će mi dati koji dinar. A kad mi ne dade ni pare — bio je to škrtac nad škrtcima — uda-rim i ja u druge svirale. Da bude vuk sit, i koza cijela, on oštećen, a moja savjest umirena, počeo sam izdavati doku-mente na vjeresiju. Ja, istina, nisam imao koristi, ali nije ni on.

— Koliko sam dužan — pitaju me seljaci. Ja lijepo odgovaram: — Toliko i toliko. Plati grabovačkom popu kad budeš

imao. A oni nikad ništa nemaju, pa Bog te veselio. Onda, jednog lijepog dana, dosadi mi i takav posao, i

grabovački pop i župni ured, skupim svoje rute i odoh u Jesenice don Ivanu. Ovaj put nisam išao pješice, jer me prošla volja za naukom i putopisima, nego lijepo i gospods-ki autobusom.

Dakako, da novaca nisam imao. Ali i ovaj se put za to pobrinula moja nebeska zaštitnica.

Ja sam lijepo stao pred nju i otvoreno joj rekao: — Draga moja Gospe, pošao bih u Jesenice, ali nemam

ni prebijene pare. Treba mi pedeset dinara. Hoćeš li mi posuditi? Vratit ću ti pošteno, čim budem, imao.

Ona je kimnula glavom, u znak privole, a ja sam istre-sao škrabicu.

Istina, savjest mi je rekla, da je to u neku ruku krađa. Ali ja sam savjesti rekao, da to ni u jednu ruku nije krađa,

243

nego posudba. Baba mi je pripovijedala, da su, negdje u njenom djetinjstvu, uhvatili nekog siromaška, koji je s Gos-pe skinuo zlato. Taj je siromah izjavio na sudu: »Nisam ukrao. Rekao sam Gospi, da mi pozajmi, jer sam siromašan i ne mogu platiti put do Amerike, pa kad u Americi zara-dim, ja ću joj vratiti. Gospa je rekla: »Uzmi!« Onda je sud pozvao biskupa i upitao ga: »Da li je to moguće?« Biskup je odgovorio: »Moguće je«. I čovjek je bio oslobođen. Tako i ja sada odgovaram, samo malo učenije od biskupa, kao što je veliki skolastik Duns Scott odgovorio i na malo škakljivi-je pitanje: »Mogao je. Dolikovalo je. Dakle je učinio.« Po-tuit. Decuit. Ergo fecit.

I to: »Potuit. Decuit. Ergo fecit« bio je moj odgovor na sve, a najviše na bezbožne gluparije studenta Kadića i dru-gih bezbožnih studenata u Jesenicama i na Dugom Ratu.

Kažu oni meni: — Ako Bog postoji, jesi li ga vidio? A ja njima: — Ako Staljin postoji, jesi li ga vidio. Potuit. Decuit.

Ergo fecit. A oni se smiju i kažu: — Vidiš, da Staljin postoji, jer i sam kažeš: moguće je,

dolikuje, dakle postoji. — Da, da, batkane moj — smijem se slavodobitno — Potuit. Decuit. Ergo fecit i tebe i tvoga Staljina, da

vašom glupošću dokaže postojanje svoje. Jer da da nema nevjernih, kako bi bilo vjernih, da nema tmine, ne bismo poznavali svjetlo, da nema pakla za vas, kako bismo se radovali nebu! I da vas đavli nabiju na ražanj . . . potuit, decuit, ergo fecit, batkani moji. . . A sada, da vas smažemo na »buće«.

244

Lijep je život u ovim Jesenicama, i more, i ljudi, i svi-jet. . . I svi se kupaju osim mene, jer ne znam plivati. A i da znam, to svlačenje, to oblačenje. . . samo se čovjek umara. Osim toga nije Bog za šalu stvorio hladovinu, nego da se kršćanske duše odmore. Potuit. Decuit. Ergo fecit.

Ipak naljepše razgovaram s don Ivanom, jer se u svemu slažemo. No znam, da bih se još ljepše slagao s njegovom nećakinjom, koja je ove godine dvaput ljepša nego lani. Eh, slagao bih se ja, samo se ona ne bi složila. Trebalo bi da Bog i to uredi, bar jedanput. Potuit. Decuit. Ergo fecit. Vra-ga »fecit«!

I ove sam godine otišao, a da je nisam ni poljubio, tek sam joj na rastanku nešto duže zadržao ruku u ruci, a ona je moju nešto življe stisla, i taj stisak osjećam još i sada, u Medovdocu.

Bože moj, hoću li ikada doznati kako je to sa ženom! Samo jedanput, Bože, makar u znanstvene svrhe!

E, pa i to mora jednom biti. I ustremih se na svoje me-dovačke djevojke i čobanice. Više nemam dlake na jeziku, nego odmah kršćanski i otvoreno:

— Bi li mi dala? One odgovaraju kršćanski i otvoreno: — Oženi nas, pope, pa isti čas! E, mile moje, oženi nas. . . Našao bih ja i boljih za »ože-

ni nas«. Napokon je jedna pristala, ali pod uvjetom, da je prije

toga trideset puta poljubim u usta. I to muški. — Kako to muški? — Onako, sa slinom — kaže ona. — Kako sa slinom?

245

— Onako, na mokro. — Na mokro?! — Je, pope, na mokro. Usta na usta, jezik na jezik i on-

da žvači. — Ma što žvači? — Kruha i pršuta! — Žvači. . . — kažem više za sebe. Neka je i to. Ali kad osjetih tuđu slinu na usnama, u meni se sve pre-

okrenu i pobjegoh što su me noge nosile. Ako se svugdje mora na mokro ljubiti, nikada neću poz-

nati ženu.

246

MARIJA AGREDSKA, SESTRA BRANDIJANA I JA

Neka je silna gorčina u ustima, i nepce se suši. Hodnici postaju sve širi i širi, a zidovi mekani kao jastuci. Žagor drugova oko mene tone negdje u daljinu, u ljeto, u livadu. Bljeskaju munje i vatrometi uz tutnjavu bubnjeva. To Bog silazi niz rijeku, Bog-ratnik sa svim vojskama i silom nebe-skom.. . sve se raspada u prah pred srdžbom njegovom. Na mene ide Bog-ratnik s plamenim očima i mačem, ubojitim, na mene ide. . .

Oganj je silni oko mene, pogiboh.. . Nečije me ruke hva-taju, nečije bijele ruke, neprijateljske. Ne u oganj, nisam vještica nego kršćanin, sjemeništarac, svećenički podmla-dak.. . Ne u oganj! U ispovijedi ćemo sažgati sve grijehe, sve ružne misli. . . Ne u oganj! U ispovijed!

— Četrdeset i jedan sa dva — šapće bijela sestra Teofila. — Četrdeset i jedan sa dva — mislim. — Kakav je to

sveti broj: četrdeset i jedan sa dva? Tri je sveti broj, i pet, i sedam i devet, i dvanaest. . . Četrdeset i jedan sa dva, to mora biti neki osobito svet broj, koji se uči u trinaestoj

247

školi, četrdeset i jedan sa dva. . . četrdeset i jedan sa dva. . . što mu je ono sa dva. . .

— Trbušni tifus. Treba ga smjesta prenijeti u zaraznu bolnicu.

Tko to govori sestri Teofili?. . . Tifus. . . Zarazna bolni-ca. . . O kome to govore? O meni. . . Valjda o meni, a ja nemam snage da išta poduzmem. Tifus. . . Smrt. . . ludilo. . . ispadanje kose. . . to smo u higijeni učili. Tako je, smrt. I ja ću umrijeti, kao što je umro Biličić, kao što je umro Či-keš. . . U ovoj kući svi dobri umiru. Oni su umrli od tuber-kuloze, i nisu bili pjesnici. Kažu od slabe prehrane. Nitko ne umire od slabe prehrane, nego od Božje volje. . . A ovdje je hrana dobra, dobra, najbolja, u Medovdocu ni na Božić nije takva. . . Samo kanonički nećaci govore, bagra jedna. . . I ja ću umrijeti. Bože, možda već sada. Dobro je umrijeti kad čovjek nema smrtnoga grijeha, i kad te gore čeka don Anđeo, moj don Anđeo. . .

Kamo me to nose, nose, nose. . . i voze i opet nose. . . U oblake? U perje?. . .

Sada je mir. I čovjek tone, tone. . . Spava mi se. . . Budim se osut krupnim grašcima znoja. Bijela bolnička

soba s tri postelje, s tri tuđa čovjeka, sasvim tuđa. Jedna časna sestra sjedi na mojoj postelji.

— To je zarazna bolnica? — pitam ja. — Dobro je — smiješi se sestra — Pala je ispod četrde-

set. Ja sam sestra Brandijana. Zgodna je sestra Brandijana, premda je već davno prešla

tridesetu. — Hoću li umrijeti, sestro Brandijano? — Svi ćemo umrijeti. Ali od ovoga nećeš. Možda ćeš

oćelaviti. . .

248

— Oćelaviti?! O, smrt je bolja od ćelavosti! — Sve je bolje od smrti — kaže sestra Brandijana i pru-

ža mi šalicu čaja. — Tim ćeš se hraniti dvadeset dana. — Samo da ne oćelavim. . . Divna je sestra Brandijana, tužna je sestra Brandijana.

Ubrzo smo se sprijateljili.

»Svaka ptica svome jatu, koludrica popu bratu.«

To se zna. Sestra mi Brandijana pripovijeda svoju tužnu priču. Os-

tala je siroče ubogo u najranijem djetinjstvu. Stric joj je postao skrbnikom i mučio je na najstrašnije načine. Onda se sestra Brandijana zaljubila u nekoga mladića i zaklela se da se ni za koga neće udati nego za nj. Stric je na brzinu isko-ristio zakletvu, dao momku lijepu svoticu novaca, i momak se oženio drugom. A sestra Brandijana od žalosti otišla u samostan. To je stric baš i htio, da se tako dočepa njena imanja. Međutim, čudnovati su putovi Božji. Kad je sveti red doznao za namjere strica, zgrabio je imanje za sebe — a stricu šipak. Red sveti zna što čini, i nekakav seljo ne može nadmudriti Boga.

Napisat ću roman o tome, o toj divnoj ljubavi sestre Brandijane, o tom krvoločnom stricu i mladiću kukavici, a iznad svega treba istaći ulogu svetoga reda, neka lopovi spoznaju, da ovdje od krađe nema vajde. Bit će to roman pun suza i svete pobožnosti.

Ljudi, čitajte roman »U masliniku«! Već sam napisao dvije stranice. I vjerujte mi, napisao bih ga čitavoga, da nije bilo Marije Agredske. Naime, svemu je tome kriva sestra Brandijana. Ona mi je donijela »život Blažene Djevice Ma-

249

rije« koji je napisala Marija Agredska. U stvari ta Marija Agredska bila je samo pero u Gospinoj ruci, jer joj je Bla-žena Djevica sve od riječi do riječi, od slova do slova u uho šaptala. Marija Agredska bila je samo pisar, a pisac je bila Blažena Djevica, stoga je naslov djela sasvim pogrešan i neistinit. Moralo je lijepo pisati: »Majka Božja iliti Blažena Djevica Marija: Moj život i moje uspomene kazivane u pero pisarici Mariji iz Agrede, mojoj dobroj služavci.« Ovako se ta Marija iz Agrede kiti Gospinim perjem, a o Gospi se tek u uvodu govori, pa ispada da književnik nije ona, nego Marija Agredska. Ja bih na Gospinu mjestu pobjesnio.

Ali sve to nije važno. Najvažnija stvar u svemu jest ta, da je ipak Gospa književnik. Gospa književnik, ja književ-nik — kud ćeš ljepše. Sad mi je jasno zašto smo se od po-četka zavoljeli i zašto smo najradije boravili u Gospinu vrtu.

Onda mi pade na um predivna misao. Napisat ću roman o Isusovu djetinjstu i dvadesetak legenda o Gospi. Pa kad sve to lijepo napišem, poći ću u Marijin vrt, sjesti u sjenicu i čekati. Onda će doći ona i sjest će pokraj mene. Kad se lijepo narazgovaramo o svemu i svačemu, ja ću joj sa smi-ješkom predati rukopis:

— Molim te, pročitaj. Ona će sve to pažljivo pročitati i reći: »Ovo valja, ovo

ne valja. . . Ovo se u istinu tako dogodilo. . . ovo se uopće nije dogodilo. . . ali dogodilo se ovo i ovo, što ti nisi spome-nuo.« I onda će mi kazivati »ovo i ovo« što nisam spome-nuo. Pa kad mi sve to lijepo izdiktira, onda ćemo tiskati knjigu:

Književnici Blažena Djevica Marija i Ivan Raos: Život djetića Isusa i legende o Gospi

250

Tako, batkane moj! Tada će zaista biti dva pisca, a ne pisara.

Hvala Bogu, temperatura mi je nekoliko linija pala ispod četrdeset, i sada mogu mirno pisati legende o Gospi.

Već sam dvije napisao i počeo treću kad me prekinu mladi obalni radnik, koji je ležao do mene:

— Pusti to pisanje i fantaziraj. — O čemu? — kažem ja. — Fantaziraj, bolan, o golim ženama. O kurvama. Ti ni-

kada nisi bio kod kurve? — Kako te nije stid! — kažem ja i zazivam Boga. — Ti još i nisi pop. Mogao bi jednom otići. Ja znam

mnogo dobrih drolja. Samo se ti osloni na mene, i nećeš se zaraziti. Brat uvijek nosi limun sa sobom.. . Ima i poštenih drolja, koje ti odmah kažu: »Bolesna sam«. Ja im onda dam deset dinara za poštenje i ne trebam limun. Ima poštenih drolja, ali ima takvih pogrda, koje šute. Tim ne dam ništa, nego ih ispljuskam.. . Jednom ću te odvesti, pa ćeš vidjeti da to nije rđava stvar. Ne moraš ni limun nositi, ja ću ga ponijeti.

»Gospe moja — šapćem — ne daj da slušam ove nečiste riječi. Ogluši me. . . ali ne sasvim.«

— I nema te drolje — nastavlja obalni radnik — i nema te proklete drolje, koja neće zajauknuti, ako je i najmanje bolesna. Osloni se na me, mali moj, i ja ću ponijeti limun za obojicu, da se zna što je pravo prijateljstvo.

To vrag šapće na njegova usta. Ne, ne, ne slušam te, vraže. . . ja pišem legende o Gospi.

— A bila je opet jedna, mali moj, jedna prokleta mala drolja s takvim čudesnim grudima, s takvim grudima... kao

251

dva ukvasana kruha... jedna prokleto vješta drolja, izmije-šana.

I svaki dan tako, svako veče. . . I onda te drolje, s grudi-ma kao dva ukvasana kruha čitav dan i čitavu noć miješaju se s legendama o Gospi.

— A bila je opet jedna, mali moj, jedna prokleta arci-drolja.

Gospe moja, ti me nisi baš nimalo oglušila. Ja ga psu-jem, ja ga karam, ja ga odvraćam. . . pomozi mi, da ga obra-tim i izvedem na put pravde i istine, pomozi mi bar to, kad me nisi htjela oglušiti.

Svaki dan, svako veče, svaku noć. . . dva ukvasana kruha i arcidrolja.

— Izvukli smo se, mali moj, i to je dobro. Kad budemo mogli stajati na nogama i dođemo do nekakve snage, odvest ću te.

— Nemam novaca! — Bio je moj odlučan odgovor. — Ništa zato. Prvi put ću ja platiti i odvest ću te majčici

sviju drolja: čovjeku je važno kad ide prvi put, da bude pošteno.

Trideseti dan ustajemo obojica, i ni jedan ne može staja-ti na nogama. Rukama se pomažemo, da ne padnemo. Svaki je izgubio preko dvadeset kila.

— Nevaljala je to bolest, mali moj. Čovjek se osjeća kao da je iz groba ustao, pa se uplaši života. Morat će nas odvu-ći do kočije.

— Ja ću pješice u sjemenište. — Ne možeš, sinko — kaže sestra Brandijana — ne mo-

žeš ni stajati.

252

— Čovjek ima volju — kažem ja i dignem ruke sa stra-nica kreveta. Stojim. Zatim utisnem zube u donju usnu i prijeđem čitavu sobu, a da se ni na što nisam oslonio.

Umjesto pljeska, sestra Brandijana zakima tužno glavom: — Ne možeš, sinko moj, ne možeš. I ono čega sam se najviše stidio, nisam više mogao

skrivati: — Nemam novaca za kočiju. — Ne brini, mali moj, imam ja, ionako zajedno izlazimo. A kad sam sišao pred sjemenišnim vratima, stisne mi

junački ruku: — Moju adresu znaš. Iskradi se jednom, i ja ću te od-

vesti najljepšoj, majčici sviju drolja: čovjeku je važno kad ide prvi put, da bude pošteno. . . inače mu se zgadi, mali moj. . .

— Pusti ti mene — kažem i sve obaram oči i izvlačim ruku iz njegove oznojene ruke.

A on ne pušta, nego šapće kao đavo pakleni: — Ne brini, mali moj, odvest ću te jednoj prokletoj ar-

cidrolji, majčici sviju drolja. . . samo se osloni na mene.. . Dok mi stariji prefekt pomaže da uđem u sjemenište i

nešto govori, zapitkiva, ja neprestano slušam jedno te isto: »Odvest ću te jednoj prokletoj arcidrolji, majčici sviju dro-lja. . . odvest ću te. . . osloni se na mene.. . majčici sviju drolja. . . prokletoj arcidrolji. . .«

253

JA SE OPORAVLJAM, A ONI U TROJE, GOSPODE…

Ležim u sjemenišnoj bolnici. Mogu ustati i pomalo ho-dati. Sestra Teofila kaže, da će se izgubljena težina ubrzo vratiti. Kljukaju me odrescima i jajima na oko. Tako nešto ne jedu ni starješine.

— Hoćeš li kući na oporavak? — pita stariji prefekt. — Ostat ću ovdje — kažem ja — »Revnost za dom tvoj

izjede me.« A u sebi mislim: »Ti ne znaš, moj stariji prefekte, kako

bih ja želio otići kući, u moja brda, među svoje ljude, u svoje ograde, što čudesno tuguju, u mladu južnu jesen. Ali, dobri moj, ako zaista misliš na moj oporavak, nemoj mi to više predlagati. Tamo je samo kupus, krumpir i poneko jaje, u nedjelju goveđa pluća. . . ovdje me kljukate odrescima, i naravnim i bečkim, i sirom i jajima, ovdje danomice boži-ćujem.«

— Dobro, sinko moj — kaže on — ostani. Bit ćeš manje izložen napasti svijeta.

Napasti ima svugdje, dobri moj, još nitko nije uspio pobjeći od sebe.

254

I tako ležim u sjemenišnoj bolnici, jedem kao papa, i svaki dan dobivam gotovo čitav kilogram.

Na veliko čudo, kosa mi nije opala, tek se nešto prorije-dila, i nije više onako kovrčava kakva je bila pred mjesec dana kad sam se prvi put fotografirao, onako sam za sebe. To je bila najčudesnija stvar: biti sam na svojoj fotografiji. I sve ti se vidi, i nos, i usta, i uho, sve, sve, i nekako veliko. . . I onda nema tu hoćeš li me prepoznati među desetcima drugih ošišanih lubanja na izletu, na Jadru, na Klisu, u Šolti i Trogiru. Tu sam sam na svojoj fotografiji, na koju sam potrošio čitav imetak. Ali, moja je!

Čovjek bi mogao čitav život proživjeti u sjemenišnoj bolnici. Tu je sve lijepo, bijelo i čisto. Uvijek mnogo đaka iz svih razreda. Ujutro se pričestiš i popiješ kavu, onda ručaš i večeraš. . . i onda gotovo. Zvono neprestano za druge zvoni, i ono školsko, i ono od učenja, i ono od molitve. Ništa se tebe ne tiče. Sve ti je na volju ostavljeno: možeš učiti, možeš čitati, možeš razgovarati, a ja mogu i pisati, premda je stariji prefekt upeo baš na to, da ne pišem. A ja pišem, legende o Gospi i roman o sestri Brandijani. Napisao sam već deset stranica toga romana, pa zapeo, zapeo sam i s legendama o Gospi. Ali sa stihovima nikako ne mogu zape-ti. To curi; to curi samo od sebe.

Neprestano me progone slike golih bludnica, o kojima je pripovijedao onaj obalni radnik. Gledam ih, eto, tako sad jednu sad drugu, i onda pišem ljubavne pjesme. Ali svete ljubavne pjesme, mili moj, svete.

Svete? Jest, svete. Kažu, da su starim slikarima bludnice pozira-

le za sliku majke Božje; poštene nisu htjele. I po tome sam spoznao, da je dragi Bog bludnice stvorio za modele. Ako mogu pozirati za Gospinu sliku, mogu i za Gospinu pjesmu.

255

Tako su se i meni priviđale bludnice, ja sam ih gledao i drhtao gledajući, a onda pjevao njihovim dražima, pjevao i pjevao, i na kraju objasnio, da se tu radi o Blaženoj Djevici, odnosno svetoj Crkvi.

Nekoliko je takvih pjesama iznenada ščepao stariji pre-fekt i žandarski se obradovao kad je vidio naslov »Moja vjerenica«.

— A ha! — reče samo to, a oči mu praseći zasjaše, i sja-le su sve jače i sve pakosnije što je dalje čitao. A onda se razočaraše i oči i stariji prefekt — moja je pjesma svršava-la:

»jer to znade svaka beba, da je Crkva svećeniku vjerenica dana s neba.«

Tako ti je to, mili moj stariji prefekte! A ti mislio: hop — izgon iz ove kuće, svetosti i — marš k ovcama!

I tako ja njemu uvijek, pa neka lovi! Svete su ovo pjes-me, stariji prefekte, a ti si pogana i sitna dušica.

Taman kad sam izišao iz bolnice, potpuno oporavljen, i ponovo se uključio među sto osamdesetoricu do kože ošiša-nih, naiđe ujak Ikica i ostavi mi pedeset dinara. Toliki no-vac nikada nitko nije vidio. Bože, mogao bih kupiti četkicu za zube i sve, ali. . . ne mislim više na četkicu, ni na što, tek na jedno: kako sam mogao zaboraviti adresu onoga nesret-nog obalnoga radnika, kako sam je mogao zaboraviti. . . I ne mora on meni ništa plaćati. Imam ja toliko novaca, da mogu i dva puta posjetiti majčicu sviju drolja. Ali ne! Po sjetit ću je samo jednom, da ispitam što je to, da proučim — dragi Bože, ne gledaj me tako poprijeko, to ću učiniti samo iz znanstvenih pobuda, iz znanstvenih. . .

256

Ali nikako se ne mogu sjetiti adrese obalnoga radnika, »mali moj«, baš nikako.

Pa što! Mogu i sam. Eto, iziđeš, pa ideš. Dođeš u one sitne splitske uličice i

šetaš, šetaš... Jedan mali grbavac — mora biti grbavac — promatra te svojim sitnim uigranim očima, zelenim. On tačno zna što ti u srcu nosiš, ali neće da se oda. Gleda te i smijulji ti se: pušta te da se mučiš. A kad si se dobro namučio, prilazi ti s podrugljivim smiješkom u brku, u oku i na grbi.

— Htio bi, momčiću? — Samo iz znanstvenih pobuda — branim se ja dosto-

janstveno. — Da, da — on se uozbilji — rijetki su danas junaci na-

uke. Baš te žalim. — Moramo nešto i žrtvovati — kažem ja. — Dok liječnici raskapaju lešine, ne može se reći da

uživaju — govori on ozbiljno i s razumijevanjem, a onda se naceri. — I ja tebe, momčiću, vodim jednoj lešini.

Vodi me u nekakvu trulu vežu i uz trule drvene stepeni-ce. Sve ovdje zaudara po truležu, po vlazi, po plijesni.

— Zbogom, momčiću, — naceri se još jednom — samo zakucaj na ova vrata.

Počekam dok siđe niz stepenice, a onda pokucam. — Naprijed. I ja ulazim. A žena bludnica, izvaljena na postelji gola

golcata, puši cigaretu i čeka me. — Samo izvolite, samo izvolite — govori i ne ganjava se. A meni srce u grlo — zadavit će me. — Hvaljen Isus, gospođo bludnice.

257

I odmah se ugrizoh za jezik: nije tu ni mjesto ni vrijeme, da se slavi Gospodina, te promucah:

— Dobar dan, gospođo kurvo. Ona samo kimne glavom, pokaže mi da sjednem do nje

na postelju — a meni oči ispadoše, Bože, ne mogu ih nika-mo pomaknuti, kao da su prikovane.

— Čime mogu poslužiti? — pita ona. Što tu treba pitati. Samo me stavlja u nepriliku. — Ja mislim ovaj. . . ukratko, nešto ćemo obaviti u znan-

stvene svrhe, jedan, hoćemo reći, pokus. . . Nemojte me krivo razumjeti, jer i ovo, što ćemo raditi može biti nauka, ako je Duh Sveti i pomoćnica kršćana. . . razumijete li. . . prosvjeta narodu!

— Kojeg to vraga blebećeš! Šuti i skidaj se. A mene nekako stid skinuti se. Ali, ako je to jedanput i

u znanstvene svrhe. . . — Primi bratsku opomenu i ne gazi me! — prodere se

netko. Trgnem se. Gdje sam to? U sjemenišnom dvorištu. — Hvala na bratskoj opomeni, i oprosti — mrmljam —

To je samo mašta. On oprašta i odlazi, a ja nastavljam šetati. . . I onda opet

pakosne zelene oči malog grbavca, trule stepenice i »Hva-ljen Isus, gospođo bludnice«. . .

Kako sam mogao zaboraviti adresu obalnoga radnika! I onda jednoga dana izbaciše iz moga razreda trojicu, i

to smjesta. I to smjesta. Noću kad bi svi pospali, oni bi se zavukli pod isti pokri-

vač i u troje dirali »šporko«. Sada ih u troje izbaciše. Isuse,

258

onda je motka pametnija, i to što čovjek uradi ostaje između njega i tebe, a ti nisi stariji prefekt, nego dobrijan, uvijek spreman za opraštanje.

Tih večeri nije dolazio grbavac niti me je vodio uz trule stepenice, tih dana ni motka me nije privlačila, tih su se dana i noći sasvim povukle nečiste napasti od straha pred Bogom, paklom, motikom i ovcama.

Mislio sam na studente u Dugom Ratu i na jedan njihov razgovor o egipatskim svećenicima, koji su se dali uškopiti radi nauke i bogova.

Zašto i nas nisi uškopio, Gospodine? Zašto i mi nismo oni iz Evanđelja po Mateju: »Jer ima uškopljenika koji su se tako rodili iz utrobe materine; a ima uškopljenika koje su ljudi uškopili; a ima uškopljenika koji su sami sebe uškopili carstva radi nebeskoga«?

Zašto nas nisi uškopio u utrobi materinoj, da ti se u čis-toći možemo posvetiti?

Zašto se sam ne uškopiš? Ne znam se uškopiti, i bojim se. . . gledao sam ovna i

oblicu drvenu, i čekić drveni, i nigdje nisam vidio toliko užasne boli kao u ovnovim očima, toliko žudnje za smrću.

Nitko od tebe ne traži bol, nego odricanje. Kad bih se mogao odreći, ne bih ti predbacivao što me

nisi u majčinoj utrobi uškopio.

259

ČUDNOVATI SUSRET MNOGO BLIŽI ISTINI NEGO SNU

Mjesec me uze za ruku i odlučno reče: — Slijedi me! Povede me kroz grad nepoznatim ulicama. Korača mu-

ževnim korakom i ima samo jedan obraz osvijetljen. — Kamo me vodiš? — Vidjet ćeš. Prolazimo kroz grad, koji i nije grad, nego nekakva sab-

lasna razvalina. Sretosmo tek dva pijanca i jednu bludnu ženu. A bludna žena nije bila nitko drugi, nego jedna učeni-ca obrtne škole, koju je vjetar zagalio do kukova kad sam je jednom promatrao s prozora u hodniku.

— Da li je to učinio da se nasladi ili da joj se naruga? — Da je ponizi — odgovori tvrdo Mjesec. Kad iziđosmo iz grada, reče: — Ti si veoma osamljen? — Veoma — potvrdih.

260

— I nemaš nikoga u toj prokletoj kući, kome bi se izja-dao, tko bi te utješio i savjetovao, nemaš nikoga kome bi se do kraja povjerio?

— Nemam. I sav blažen očekujem, da će mi on pokazati nekoga,

pred kim se ništa ne mora skrivati, nekoga. . . ali umjesto svega on reče s dosadom:

— Nigdje nema nikoga, tko bi pomogao čovjeku, ni u toj prokletoj kući, ni u tom prokletstvu izvan nje. Sve je prokleto, moj pjesniče.

— Zašto: pjesniče? — Zato, jer ti godi — nasmiješi se nekako podrugljivo i

izvede me iz grada. Putujemo tako kroz noć, kroz šutnju. Penjemo se na veli-

ku ruševnu tvrđavu. O, tu sam tvrđavu vidio sa svim njenim kulama i puškarnicama — ovoga smo proljeća bili na njoj.

— To je kliška tvrđava! — Nije dobro oživljavati mrtve. Što on to govori? I što tu ulaze mrtvaci? Zar ne smijem

reći, da sam prepoznao tvrđavu u kojoj sam bio? I kamo me to vođi?

Strašno je služben taj Mjesec - žandar, pandur nijedan. Ne govoreći ništa jednostavno me ugura u mračni i vla-

žni podzemni hodnik. Dugo, dugo silazimo niz skliske ka-mene stepenice, a onda opet dugo, dugo putujemo, dok se ne zaustavismo pred teškim čeličnim vratima. Mjesec ih otključa i otvori, zatim se ukoči i gledajući nekud kroza me, reče i odviše dostojanstveno:

— Izvolite. A meni to bi smiješno, te se i ja naprčih:

261

— Hvala, gospodine lakaju. Nego, gospodine lakaju, niste li vi možda upropastili onu malu iz obrtne škole, kojoj je vjetar digao suknju?

On se ne ganu, niti me pogleda, tek reče onako uspravan i nepomičan, kao da si ga od bronce izlio:

— Gospodine, morali biste se stidjeti zloće. Idite, čekaju vas.

Ja se postidjeh i uđoh. Silna me svjetlost obasja, i stadoh bez daha. Jedne se ruke raskriliše, i prije nego što sam se mogao pribrati, nađoh se u nečijem zagrljaju.

— Sinko moj, sinko moj. . . Bio je don Anđeo. Onakav isti kakav je za života bio, s

onim svojim punašnim rukama punim dobrote, s očima punim blagosti, s licem dobrim kao od voska.

Obamrjeh od sreće. — Vi?!. . . Bože, vi. . . — Da, Ja. . . Pozvao sam te, jer si tako osamljen i prepu-

šten samome sebi — reče i povuče me na klupu od samoga cvijeća.

Klupa se nalazila na rubu prostrane cvjetne terase. Pog-ledam dolje, a ono se u beskraj pružio prekrasan perivoj pun vodoskoka i sjenica od samoga mramora. Po stazama u svetoj šutnji šeta mnoštvo golobradih svećenika i klerika i svaki od njih čita Augustinove »Ispovijesti«. Među njima prepoznajem nekoliko sjemeništaraca, koji su ovih godina umrli. Dragičević kaže, da su umrli od jadne hrane, i da bi i on umro kad ne bi imao pekmez u ormaru. Na to sam mu rekao, da ja nemam nikakva pekmeza u ormaru, i da ga gotovo nitko nema osim njih pekmezara, pa smo svi živi i zdravi!

— Je li tako? — upitah don Anđela.

262

A on ne upita: »Što: je li tako?«, nego, kao da čita moje misli, reče:

— Bog ih je pozvao, jer su mnogo trpjeli. Ja iskolačih oči. On se blago osmjehne: — Čudiš se kako znam što misliš? Kad ti objasnim, ne-

ćeš se čuditi. Ti sada upravo misliš: zašto i tebe Bog nije pozvao, kad si i ti mnogo trpio?

Ja još više razgoračih oči. — Nije te pozvao, jer nisi trpio. — Kako kad sam.. . On me presiječe: — Nisi trpio, sinko moj! Ti si patnju pretvorio u nasla-

du. Ti se nisi mučio, nego radovao, tvoja je bol ustvari bila radost. Sve tvoje trapnje, sva tvoja rezanja dlanova i jauci za stigmama i misijama, sva raspinjanja oca Izidora, sve tvoje suze pomiješane s Kristovim na slici u hodniku, sve je to bliže grijehu, nego kreposti. Ti si blagosivao patnju, a ovi su je mrzili, pa su joj se ipak šutke podvrgli. U tome je njihova veličina. A kad je iskrsla opasnost, da i oni pođu tvojim stopama, Bog ih je k sebi uzeo. Odgovorit ću ti i na to što sada misliš.

— Ali otkud znaš što mislim? On zakima glavom: — Zaboravljaš, da mi više nismo ljudi, nego duhovi, a

duhovi imaju daleko veći broj osjetila od vas. Osim toga vaše ljudsko znanje tako je rđavo i puno zabluda, da vi u stvari ne znate ništa. Vi, na primjer, držite, da se misao rađa u vašoj glavi; nasmijao bi se, kad bih ti rekao, da je misao fino eterično biće, koje se slobodno kreće svemirom. A ona to i jest! Slobodno eterično biće, koje se giblje 101245786 brže od svjetlosti. A ta je brzina pravi pužev hod ako se usporedi

263

s brzinom drugih, vama potpuno nepoznatih, eteričnih bića — misli kojima duhovi misle.

— Ako su misli. . . — Znam. Ima biljaka, koje jedne životinje truju, a druge

liječe. Ima i misli, koje su jednima glupe, a drugima mudre. — Pa ipak ljude dijelimo na pametne, osrednje i glupane

— uspio sam do kraja izreći rečenicu. — Varaš se. Jedni i drugi i treći hvataju misli, koje jure

strahovitom brzinom, tek su jedni sabraniji pa ih više uhvate i znaju ih izreći, a drugi u njima ne nalaze ništa osobito, pa ih puštaju da lutaju dalje. Kad bi ti malo prisnije živio s ljudima, vidio bi kolike gluposti znaju izreći mudraci i koli-ke mudrosti luđaci. Rekoh ti, da ima i otrovnih misli, a te su najpogubnije, jer ih ljudski soj najradije prihvaća. I što je misao pogubnija, to je lakše prihvaćaju — opake su misli kao i korov: rastu i na najlošijoj zemlji.

Ne, to mi o mislima ne ide u glavu, osim toga mene više zanima ono što vidim, te ga upitah:

— Mi smo sada u raju? — Da, sinko. — Uvijek sam mislio, da je raj negdje gore nad zvijez-

dama, a on je, eto, smješten ispod stare hrvatske tvrđave. — Ni prije ni sada ne misliš dobro. Raj je isto tako bes-

konačan kao i svemir. A što smo mi baš tu. . . zaboravljaš, sinko, da smo i odviše srasli sa zemljom. Čovjek voli ka-men na kojemu je nikao i želi što dulje ostati na njemu. Tako je i s nama. Teško se odijeliti od sunca, od mora, od ljudi, od domovine, od svega onoga, što nas je za života radovalo. Stoga nastojimo ostati što duže. A kad se jednom otisnemo u čistoću zraka, kad nas svemir začara svojim prostranstvom, onda se teško vratiti u taj mali i bijedni kraj.

264

Pa kad se jednom navratimo, tada više neće biti ni Gospina vrta, ni Gospina dječaka, a možda ni zemlje — ni ičega što nas je za života veselilo. Stoga nastojimo što duže ostati u starom kraju. Zapamti, sine, da je sekunda vječnosti nei-zmjerno duža od života zemlje.

— A pakao? Gdje je onda pakao, ako je čitav svemir raj? — Pakao? Nema pakla, sinko. Ili. . . ovo je pakao. Ja se trgoh od tolike bogohule. — Jest, sinko moj, nema pakla, još bolje: ima samo pa-

kao. Istina, nema ni zmija, ni kipuće vode, ni zapaljene smole, ni vragova što ti dušu na ražnju okreću, ali ima nešto užasnije od svega toga, ima v j e čn o s t . Vi to zovete vječ-nost, a mi d o s ada . Nikada stati, nikada otpočinuti zauvi-jek. Ti misliš, da je velika stvar skakati od zvijezde do zvi-jezde, pa makar sličile jedna drugoj kao jaje jajetu. Jest, lijepo je to skočiti jedanput i dvaput, i dva milijuna puta. A onda? Skakati bezbroj milijuna puta. . . Koliko čezneš za samoćom u Gospinu vrtu, pa ipak, kad bi ti dopustili, da tamo budeš koliko god hoćeš, pobjegao bi nakon deset da-na. Možeš li sada pojmiti kakav je pakao v j e čno s t ?

— A Bog? — Misliš li da je on oslobođen toga pakla? — Zaboga, don Anđele! On se osmijehnu nekako turobno: — Kao da i On to ne zna, kao da i njega ne ubija dosa-

da. Istina, on je u nešto boljem položaju od nas, jer je sve-moguć, pa izmišlja stotinu načina, kako bi ubio dosadu i vrijeme, koje ne može ubiti. Ponekad stvori kakvu novu zvijezdu, pa je razbije, da je opet može stvoriti, umijesi kakvog glupana iz blata i osudi ga na besmrtnost. Ali kako je sve te gluparije neizmjerno puta napravio, i to ga je poče-

265

la ogađivati. Onda mu šuhne, da se pretvori u ovo ili ono biće, siđe na ovaj ili onaj planet, dade se mučiti i raspeti — pa onda opet i opet. . . dosada, beskrajna paklena dosada.

Najednom se trgne, kao da se nečega prestrašio i reče: — Rekao sam ti mnogo više, nego što sam ti smio reći.

Ne zbog sebe i zbog toga, što bih nekome za to morao od-govarati — ovdje se nikome ne odgovara — nego zbog tebe. Pomutit ću ti ono malo veselja, što ga još u vremenu nosiš, ono malo užitka u boli. A sada idi.

Toplo mi stisne ruku i primi me u svoje široko naručje: — Vrati se, sinko moj, vrati se u žalosni Gospin vrt i. . .

ljubi gusjenice, ljubi gusjenice. . . Velika me kornjača iznese. Dok je svojim glomaznim i

golemim tijelom gazila niz strminu, dopirao je do mene preklinjući don Anđelov glas:

— Ljubi gusjenice. . . sine moj. . . ljubi gusjenice. . . Ljubit ću gusjenice, don Anđele, ljubit ću gusjenice. Svi smo mi neke tužne gusjenice, koje se nikada neće

iščahuriti u leptira. Okovani smo, a ne vidimo okova — navikosmo. Obzidani strahom, ne strašimo se — navikos-mo. Jadne tužne gusjenice ubrzo na sve naviknu, ako se nađe vlat trave i murvin list, jadne i tužne gusjenice, koje su počele svoj vijek dosade, svoj vijek vječnosti. . .

I tu malu ovozemaljsku ljudsku dosadu treba ubiti, ubiti velikim strastima, ubiti velikim djelom. A ja veliko djelo započinjem, veliko djelo dovršavam — deseteračku tragedi-ju u pet činova: »Šimić Andrijica, hajdučki harambaša«. Deseterac teče, teče, da ga ne možeš zaustaviti, tri su biljež-nice ispisane, a na kraju treće piše velikim slovima: KRAJ. Ipak kraj, ipak jedno zamašno djelo do kraja dovedeno. Kraj, ipak kraj. . .

266

Ali. . . tu ima i ženskih uloga, i ljubavi, i žena, koje go-vore o ljubavi. Tko će to izvesti? U sjemeništu ne igraju žene, niti se muškarci u žene preoblače. Eh, zašto nisam u obrtnoj školi, tamo ima žena, mnoštvo čarobnih žena, koje zagaljuje vjetar — tamo bismo mogli izvesti tragediju, i bila bi to predstava, kakva predstava. . . Ja bih na primjer igrao Andrijicu, a ona mala, ona crna mala, igrala bi njegovu djevojku. Pa kad bismo se ljubili, mi bismo se zaista polju-bili, i meni bi svijet iskliznuo ispod nogu, meni hajdučkom harambaši. . .

Miloš sjedi do mene, onaj Miloš, koji ima brata u po-povskoj tiskari. Istina, taj mi brat nije nikada tiskao »Dujma vukodlaka«, ali to nije ni važno. Važno je je samo ono što Miloš govori. A Miloš govori:

— Bogovi bi prste lizali. Igrat ćemo je ovoga ljeta. — Igrati, igrati. . . — srce mi staje i onda opet tuče, ludo. — Obići ćemo sva sela Imotske Krajine. — I Hercegovine? — pitam bojažljivo. — Naravno, Šimić je Hercegovac. I mogu ti reći: past će

velika para. A meni samo oči igraju, i u tom igranju zaboravljam i

gdje sam i što sam, i zidovi više nisu obzidani strahom, nego pripremom.

— Moja baba ima starinske haljine, a djed ječermu sa srebrnim tokama, a kubura, peškira i pojasa. . . koliko ti duša želi u Medovdocu.

— Moje bi selo i deset družina moglo odjenuti — kaže Miloš.

— Onda ovih praznika? — Ovih praznika!

267

I svaki dan smo završavali s »Ovih praznika!« — i to je bilo kao neka vrsta Očenaša.

268

OBRTNA ŠKOLA I ŠTO SE TAMO VIDI

Nasuprot sjeverne strane sjevernog krila neka čudna stvar — obrtna škola.

U ranu jesen i kasno proljeće spavamo popodne, a ja — neka čudna stvar — ne spavam nikada.

Hodnik do spavališta i zahodi do hodnika sa svim svo-jim prozorima — i opet neka čudna stvar — gledaju u obrt-nu školu.

A najčudnija stvar u stvari jest zahod, jer svi viču, zido-vi i duhovnici, starješine i ispovjednici: »Bježite od zahoda, kao od budne postelje!«

Kako poslije podne ne mogu spavati, onda mi je sasvim svejedno bio u zahodu ili u budnoj postelji — nećeš, batka-ne, uteći nečistoj napasti.

I mogu vam reći, da imaju pravo svi zidovi i duhovnici, starješine i ispovjednici: zahod je najveći neprijatelj svete čistoće. U svom predavanju »O svetoj čistoći«, koje sam održao na duhovnom sastanku, i koje sam nakitio mnoš-tvom grčkih i rimskih citata, upravo ta zahodska nakaza zauzima jedno od najvidljivijih mjesta i predstavlja vječno živu opasnost za čestita sjemeništarca.

269

Predavanje je bilo toliko uvjerljivo, da mi je poslije du-hovnik rekao:

— Sinko, i odviše dobro poznaješ sve opasnosti. — To se zna — kažem ja — znanost traži. . . — . . .pokuse! Mnogo si griješio, sine, mnogo. . . — Mnogo sam griješio! — uzdahnem, i umjesto, da ka-

žem: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen«, ja rekoh — Kako griješio, kad još nisam ni jednoj ženi ni ruku stisnuo!

— Ali stotinu si ih puta u misli svlačio. E, to je bila istina. Ali kakva ti je to istina! Žalosna. . . To moje predavanje o svetoj čistoći bilo je toliko dobro,

da su ga pojedini drugovi i po nekoliko puta pročitali sami za sebe. Kasnije sam doznao, da im je služilo u veoma, veoma grešne svrhe.

A Dragičević šapće: — Preko bludnosti se prelazi šutnjom, ako se želi saču-

vati čistoća. A ti si mi se i odviše razgalamio. Naravno, ja sam se duboko uvrijedio i zgranuo, ali ni-

sam mogao razuvjeriti ni njega, ni. . . sebe. . . ni prozor koji gleda preko ceste na obrtnu školu.

Taj zahodski prozor, to je jedino oko, kroz koje se može donekle slobodno gledati u močvaru bludnosti i prljavosti, neznanja i svake opačine, u pakao koji se zove s v i j e t .

I tako čovjek kroz to oko gleda u taj pakao, da se zgrozi i da se što više sjedini s Bogom. Moramo upoznati neprija-telja, da bismo se znali protiv njega boriti. Ja pažljivo upoz-najem i gledam ga čisto znanstvenim pogledom. Ali ma koliko se god uvjeravao, da je sve to iz znanstvenih pobuda, uvijek neka prokleta crna ruka ispiše u zraku crnim slovi-ma: In mundo, noti de mundo.

270

Nije to neka poštena ruka, jer bi inače znala, da ja nisam od svijeta, nego u svijetu, ali ako sam u svijetu taj opaki svijet moram i upoznati.

I tako, dok drugi spavaju, stojim nalakćen na zahodski prozor i gledam sv i j e t , te šarene djevojčice, gipke kao mačke i pune kao šljive, te šarene moguće bludnice ispod moga prozora. Dva me kata dijele od njih i jedan zid, koji bi skokom preskočio, pa ipak nikad zanikad zauvijek nijed-na neće usnuti na mojim grudima. To je prokletstvo! Isu-se. . . samo jedanput, da mir siđe u dušu. . .

Onda naiđe vjetar i igra se njihovim haljinama, zavlači se pod njih, miluje ih. . . eto, jedan ih vjetar miluje, a jedan Gospin pjesnik nikad ih neće pomilovati. Te haljine, te haljine. . . kratke i široke. . . da mi ih je skinuti, samo jednom skinuti. . .

Odstupite nečiste napasti! Tu es sacerdos in aeternum! — Odlazi od prozora — viče neki grubi glas u meni —

Odlazi i misli na svetoga Alojzija. . .

»Alojzije, Vjekoslave, rajsko dijete, rajski cvijete. . .«

— Mislim ja, mislim — govorim — ali ne mogu spava-ti, spavanje me ubija.

— I kad bi te liječilo, ti bi ostao ovdje. Djevojke iz obrtne škole primijetile su me na prozoru,

pa mi svakim danom domahuju i cere se. A ja, eto, stojim tu ukipljen i voštan i buljim u njih, a da mi se ni jedna žilica ne pomakne.

Gledaju me i s ceste, i iz dvorišta obrtne škole i sa škol-skih prozora. Cerekaju se, svijaju i dovikuju:

— Jesi li se u me zaljubio, popiću!

271

A ja sam bio zaljubljen u svaku od njih i svaku svaki dan u mislima svlačio.

I tako stojim na prozoru, nemoćan da im bilo što došap-nem, nemoćan, da im se osmjehnem, nemoćan i umoran njihovim životom i njihovom slobodom. O, one mogu hoda-ti same kud ih je volja, i kad je sunce na ulicama, i kad su električne svjetiljke, i poljubiti se mogu, i. . .

A mi kad iziđemo, izlazimo u redu, u tom prokletom re-du od stoosamdeset pri koži ošišanih glava.

Iza prozora modelarnice, momak se čitav unio u usta djevojke, a ona ukapa nokte u njegov vrat. . .

Bože, samo jednom da mi je tako. Bila je to divna žena, predivna, najdivnija, koja je ikada

živjela u tom paklu, što se naziva s v i j e t . I gledao sam je i želio — prokleta li mene — želio, da je

gledam onako dugo, sanjivo i uplakano, kao što sam gledao rasplakana Krista, da je molim za poljubac, kao kad sam njega za stigme molio.

Gospodine, Gospodine, jesi li me prokleo, da tako mis-lim, ili ti je još uvijek drag tvoj nesretni dječak? Ako me nisi prokleo, upravi moje korake da ispijem kalež gorke želje, pa ću ti čitavog vijeka služiti u čistoći.

Ne, ne slušaj me, Gospodine, jer to ne govorim ja, nego sotona paklena iz usta mojih, ja samo tebe s ljubavlju gle-dam, jer jedino si ti ljubav. Bila je samo slabost, jadna ljudska slabost, koja se više neće ponoviti. Odsijeci mi no-gu, ako se ikada više primaknem zahodskom prozoru, isko-paj mi oko, ako ikada više spuze u dvorište obrtne škole.

A sutradan? Opet sam se zaklinjao Gospodinu.. .

272

JEDNA NESVJESTICA

Gospodine, zašto si izmislio obrtnu školu i djevojke pod suknjama? Zašto si izmislio šetnje u dvoredu? Zašto si iz-mislio žandare nad svim našim satima? Zašto si izmislio, da nas boli ljubav, i Tvoja ljubav, i ljubav cvijeća i ljubav žene, svaka ljubav? Zašto nisi izmislio mir i mnogo malih uličica, koje vode od okružnog ureda, i svaki dan bronchi-bombon i cigaretu da nam miriše na kažiprstu?

Zašto si izmislio grčki? Neka ga uče arheolozi, ali ne i tvoji svećenici, koji te

neće hvaliti na grčkom, nego ti glagoljati, tvoji popovi-glagoljaši!

Zašto si izmislio grčki? Ali, na sreću, umjesto Grossa izmislio si Niku Kučića. I

to je dobro, jer da nema toga profesora, nikada te ne bih pretvorio u kruh i vino — to si pametno učinio, Gospodine.

— Raoš, ne žnam sto cu s tobom. . . — Ništa, gospodine profesore, najbolje ništa. — Ništa? Ma nemoj. . . — smijucka se on, i brk mu se

smijucka — Najbolje ništa. Onda ja tebi zapisem dvojku i ništa.

273

— Zapišite vi meni trojku, pa me nemojte pitati sve četi-ri godine.

— Tovar ši ti, Raoš, veliki tovar. Sve premišljam, da li bih mu dao bratsku opomenu za

uvredu, ali nisam siguran u što će se to izroditi, te rekoh: — Tovar je Gospodina u Egipat nosio, sveti ga Franjo

naziva bratom, a. . . — Puštimo mi švetoga Franju, on je imao šlab iz grč-

kog. Hajde dođi, da te malo proresetam. I gleda me onim sitnim očicama, onim slatkim ustima

pod brkovima, što se uvijek smiješe. — Ovaj. . . — češkam se po glavi — kako bih vam, ho-

ćemo reći, kazao. . . — Kazi ti meni: »Ne žnam, kao sto nikada ne žnam, i

spusti mi dvojku.« Kad god izgovori »dvojku«, nekako se sav rastopi od

miline, kao vjeroučitelj kad kaže »puding«. — Kakva dvojka — njišem se licem i ramenima — Ka-

žem, da se baš za odličan nisam pripravio, ali vrlo dobar. . . — Vrlo dobar. . . — ušilji se on i kao nekako iskoči pre-

da se i stade se od srca smijati neprestano ponavljajući — vrlo dobar. . . vrlo dobar. . . — kao da sam rekao ne znam kakvu šalu. A i jest bila šala.

Prilazim mu, stajem u istu ravninu s njim i pružam mu bilježnicu s nepoznatim riječima. On počinje pitati ili s vrha ili s dna stranice ne preskače ni jedne riječi.

Tako on lijepo čita hrvatske riječi, a ja grčke, on grčke, ja hrvatske — i sve ide kao po vrpci, čovjek sve zna.

Najednom se okrene i pogleda me s nevjericom: — Raoš, pa ti ši naucio švaku rijec.

274

— To mi je u krvi. Sve ili ništa. A čitav razred zna, da ne znam ni jednu jedinu riječ od

svih koje sam »znao«, i već se počinje smijati. — A sada čitaj! Počnem čitati i brzo ubacujem papirić s prijevodom. — Sto to cinis? Neka vidim knjigu. Brzo izvlačim papirić i zajedno s rukom gurnem ga pod

stol. — Moja je knjiga čista — kažem ja. — Cista? A imas deset rijeci ispisanih. — Vidjeli ste da znam riječi. — Promijeni ti knjigu. Mijenjam knjigu kod prvoga druga i vješto u nju ubacu-

jem papirić s prijevodom. Profesor ne zna što se događa, ali zna, da nešto nije u redu.

— Daj mi tu knjigu. Vadim papirić, i opet s rukom pod stol. — Ma sto to cinis? — Ništa. Malo sam nervozan, zubobolja. . . — Pod stolom zubobolja? — U stvari i nije prava zubobolja, jer me koljeno boli,

ali može se reći zubobolja. . . — Ti mi sve nekako vrdaš. Hajde, čitaj iz ove knjige,

cista je. Ja opet s papirićem u knjigu. On hvata taj moj pokret i

baci se s obim rukama na knjigu. Ja opet hitro izvlačim papirić i guram ga u džep, razred puca od smijeha. On zna, da se nešto događa, nešto nevaljalo, samo što ne može uh-vatiti.

275

Lista, lista, čitavu je knjigu prelistao, a onda reče pora-ženo:

— Nema, ništa nema, a opet ima. Ti mi ovdje carolijas. . . — Ovaj, oprostite, ali Božjem svećeniku reći, da čarolija. . . — Kakav si ti svećenik! Ti si tovar! Vraća mi knjigu i ne skida pogleda s mene, ne skida ga

s ruke, koja čeka samo jedan trenutak nesabranosti, da izvu-če papirić iz džepa i stavi ga na pravo mjesto.

— Citaj! Ne ces ti mene.. . Sada citaj. Bože, sad je gotovo. I onda pogledam u strop i ustrašeno

zaviknem: — Pazi! Svijećnjak! Svi se trgoše, i on se trže, a to mi je bilo dovoljno, da

izvučem papirić i ubacim ga u knjigu. — Sto opet carolijas? — Oprostite, učinilo mi se da svijećnjak pada. On se upilji u me, sav blaženo nasmiješen. — Ucinilo ti se da pada, pa nije pao. A meni se ucinilo,

da ce ti pasti cetvorka, a pade ti dvojka. Hajde na mjesto. — Zašto? Ja znam. Sve sam riječi znao, a prijevod

imam u malom prstu. — Rekao šam: na mjesto, i dvojku. . . Vidis, kako cu ti

je lijepo napisati. Drugima tako lijepo ne pisem ni peticu. Vidiš, tako. . .

— Kad je tako — kažem ja — onda moram pasti u nes-vijest.

— Sto?! — Kažem, da moram pasti u nesvijest. Zatim se polagano spustim na pod, stavim knjigu pod

glavu i raširim ruke i noge.

276

— Sto je tebi? Ješi li poludio. . . — Ne — kažem ja — samo sam pao u nesvijest. — Dizi se! — Ne može — kažem ja — Tko je ikada vidio, da se

onesviješten čovjek diže bez octa. — Dat cu ja tebi i opasku. — Najbolje, ubijte me. I dijete može ubiti onesviještena

čovjeka. Razred se davi u smijehu, a on, jadnik, toliko se izbe-

zumio, da ne zna što bi učinio. Najednom skoči i potrči kroz razred:

— Idem ja po direktora! Začas nestade smijeha, i svi se ukipismo na svojim mje-

stima. — I opet ti, Raos — grmi don Lovre — I opet ti, i uvi-

jek ti. . . cukun cukunitis iz cukunskoga sela. Letjet ćeš mi, letjeti, a da se nećeš ni okrenuti.

Kad se izvikao, ode. A ja sam bio tako siguran, da neću letjeti.

Malo zatim pozove me k sebi. Nakon duge propovijedi, reče mi, da od profesora zamolim oproštenje.

Ulazim u razred, kao u grobnicu. Mir. Profesor nepres-tano gleda u stol. Onda se ohrabruje i podigne pogled na mene, ali ne može izdržati — osjeća se krivim.

Ja mu prilazim, polagano i ponosno i ne skidam očiju s njega. Kako mu je neugodan taj moj uporni pogled. Sada misli, kako ga mrzim i kaje se zbog svega — a ja ga volim, tako silno volim.

Zaustavljam se pred katedrom. Dugo ga gledam, dugo i uporno. On opet podiže zbunjene oči:

277

— Sto sad? Sto sad? Hajde na švoje mješto. . . — Gospodine profesore, kao kršćanin i svećenički po-

dmladak, molim vas, da mi za ljubav malog Isusa oprostite. — Hajde na svoje mješto. . . hajde i uci grcki. . . — Ne, ne, ne mičem se odavde dok mi ne oprostite. — Dobro, dobro, oprastam, oprastam.. . — Ali ne tako. Ja to hoću imati napismeno. — Ma sto napišmeno?! — Hoću da dan i noć imam pred sobom crno na bije-

lom, da ste mi oprostili. — Ma sto da ti napisem, ma sto? — Nešto ćemo napisati — kažem ja. Nakon dugog savjetovanja i dogovaranja napisa što je

ljepše mogao: »NAPISMENA OPROSNICA

Ovim opraštam Ivanu Raos, učeniku V. razre-da Biskupske klasične gimnazije u Splitu, na-nesenu mi uvredu, koju ovdje neću navoditi, kao i njegovu nesvjesticu s time, da me više neće uvrijediti niti padati u nesvijest za vrije-me moga sata, a napose za vrijeme njegova is-pitivanja.

Nastavnik grčkog jezika prof. Niko Kučić«

— Je li sada dobro? — Mnogo vam hvala, gospodine profesore, i nikada

vam to neću zaboraviti. — Hajde, hajde, nemoj še jos i rašplakati.

278

A razred se sve u šaku smije. On to i ne opaža. Vidim, da neprestano razmišlja o prvoj »napismenoj oprosnici« u svojih trideset i nekoliko godina službovanja.

Uputim se prema klupi, a onda se, tobože, stidljivo ok-renem:

— A što ćemo s dvojkom, gospodine profesore? — Hm.. . — griska sijedi podrezani brk — Hm.. . Ipak

ši nešto žnao. . . Dat ću ti trojku. . . Covjek vas mora malo zastrasiti, inace bi mu se popeli na glavu.

Bože, hvala ti do groba, i ove si mi godine pomogao u grčkome.

279

DVA VELIKA DANA, NAJVEĆA

Pljesak. Kakav pljesak! Kakav prolom slave! Kakva krupa i grmljavina — kuća će se srušiti, i moje malo, ludo srce neće izdržati. To meni tako sumanuto plješću, i sjeme-ništarci, i majke, i sestrice sjemeništaraca, male, lijepe ses-trice bijelih ruku i ružičastih usana, male, mirisave sestri-ce. . . i stariji prefekt plješće. Svi plješću meni, izgubljenom na otvorenoj pozornici, meni, Židovu-lihvaru iz »Podzem-nih mlinova«, iz najljepše drame, koju je ikada Bog i svijet napisao. I Petar je Barbarić igrao u »Podzemnim mlinovi-ma«, blaženi Petar Barbarić, naš čovjek, golubinja duša, blaženi. . . sigurno će i mene proglasiti blaženim, i kad Sveti otac papa bude najavio moju beatifikaciju. . . Ali dosta je i ovo, ovaj pljesak, ovaj oduševljeni šapat: ni pravi glumac ne bi tako odigrao. Neki pobožni odvjetnik uvjerava starijega prefekta, kako sam ja najizrazitiji glumački talent, kojega je ikada vidio. A meni je najdraže, što to baš starijem prefektu govori, baš starijem prefektu, glupanu, neka zna s kim ima posla.

Bože, igrati, igrati, tu u tom svjetlu, u tim kulisama, u toj odjeći, s tom nosurinom, s tom kesom, s tom šmin-kom.. . igrati, čitav život ne silaziti s pozornice, igrati. . .

280

Tebi u slavu. Nisi mi udijelio stigme, nisi me učinio misio-narom, ni arheologom, učini me. . . glumcem velikim.

Ljudi, pijan sam, pijan. . . teturam, toliko sam pijan. Bio je to velik dan, najveći i živio sam od njega do no-

vog, još većeg i još blistavijega dana. . . do najvećega dana koji je ikada bio i koji će ikada biti.

Bio je to trideseti travnja — dan hrvatskih mučenika. Na taj se dan svake godine daje svečana akademija, a ove godi-ne, uz akademiju, Bože. . . ove divne godine uz akademiju. . . Ova će se godina pamtiti dok je svijeta i vijeka:

»POSLJEDNJI RAZGOVOR HRVATSKOGA BANA GROFA PETRA ZRINSKOGA I ŠURJAKA MU FRANJE

KRSTE FRANKOPANA U TAMNOJ TAMNICI BEČ-KOG NOVOG MJESTA« Dramska slika u jednom činu

Napisao: IVAN RAOS, učenik V. r. Biskupske klasične gimnazije u Splitu

Redatelj: Ivan Raos Scenograf: Ivan Raos Rasvjeta: Ivan Raos Kostimi: Ivan Raos

Osobe: Ban Petar Zrinski………….. Ivan Raos Franjo Krsto Frankopan…… Ante Cvitković

Šaptač nepotreban Kakav pljesak! Kakav prolom slave! Što se događalo u

mom prokletom srcu, što se događalo.. . . .To je bila najbolja drama na svijetu, bolja i od samih »Podzemnih mlinova«, a gluma.. . Bit ću pisac, bit ću glumac, bit ću redatelj, bit ću. . . bit ću. . . Bit ću sve, bogare ti, Bože oprosti!

281

PETI PRAZNICI

— Dobili smo novoga popa — kaže majka u kasnu ve-čer na autobusnoj postaji.

— To je lijepo — kažem ja razborito. — A tko je s njim? — Nećakinja. Valjana djevojka. — Stara djevojka? — upitam, a mislim: neće bit. — Mlada — kaže majka — i kršna. Bit će joj dvadeset i

šest ili dvadeset i sedam godina. Šutimo i odgrizamo komadić po komadić noći. Najednom će majka: — Samo, sinko, pametno. O politici šuti. Kažu, da je

jeftićevac. — Nećakinja? — Pop. — Kako se nosi? — Kao i svaki pop. — Ma ne pop. Nećakinja? — Na gradsku, sinko. Sama svila. . . — Hm.. . Kažeš, na gradsku? I sama svila. . . Šarena?

282

— Šarena, sinko. Gotovo! Ljudi, gotovo! Zaljubljen sam prije nego što

sam je vidio: sama svila, šarena. . . kao djevojke iz obrtne škole. Onda sasvim sigurno u hodu vrcka, kao i djevojke iz obrtne škole, onda sasvim sigurno. . . Ma gotovo, i ovo je odviše, da se čovjek do ludila zaljubi.

»Deset godina starija — mislim — a možda i dvanaest. Pa što! Stara koka, dobra čorba. To se zna. I onda: prava ljubav ne pita za godine. A ako ovo nije prava Ijubav, onda ja ne znam što je! Jer prava ljubav, batkane moj, jer prava ljubav nastaje baš ovako — šakom pod rebra!«

Gazim tako kroz noć po kamenoj cesti, pod nebom pu-nim zvijezda, pod mojim blistavim nebom. Sa svih me stra-na okružuju mrke sjene brda, ali ne osjećam se zarobljen, nego slobodan, slobodniji nego ikada; i ta brda ne smanjuju prostore, nego ih otvaraju — o svijet je premalen za naša slatka uzbuđenja, a naša uzbuđenja krnja bez pjesme. Pje-vajmo pjesmu u ovu gluhu noć, pjevajmo divnu, najdivniju pjesmu ljubavi:

»Oj ti seko Jelo, tvoje lice bijelo, tvoje lice rumeno, ljubit ću ga ja.«

— Sinko, što je tebi! što to pjevaš? — usprkos noći ra-zabirem u njenim očima i stravu i iznenađenje.

— Ne brini — velim — majko, to je. . . tako.. . iz znan-stvenih pobuda. Folklor. Hej, ne znaš ti, stara majko, što je to folklor, naš hrvatski folklor, naša samonikla kultura, majko stara. . .

283

— Ne znam ja što ti je to, ali, sinko, ne dolikuje sveće-niku pjevati takve pjesme.

— Nemam vremena — velim ja — da ti tumačim što je to sveti hrvatski folklor, ali kažem ti: to je vezano uz svetu tradiciju i hrvatsko državno pravo. Eugen Kvaternik, Miho-vil Pavlinović — naš imotski zastupnik, pokojni, Ante Star-čević, Vlatko Maček, znaš. . . Eto, sveto je.

— Sinko, ti si sasvim poludio. »Poludio — mislim i osmjehujem se s visoka — što bi

tek rekla, moja jadna seljačka majko, da znaš kako sam se u ovoj toploj noći, punoj zvijezda i kamenja smrtno zaljubio u.. .«

— Kako joj je ime? — upitah glasno. — Kome? — Pa toj popovoj nećakinji? — Slavica. ». . . u Slavicu, deset, a možda i dvanaest godina stariju

od sebe, a da je nisam ni vidio! što bi na to rekla, moja jadna seljačka majko, koja valjda i ne znaš što je ljubav, što bi rekla na to, da se čovjek zaljubi, a da i ne vidi predmet svoje ljubavi! Kako ću ti ja objasniti, da je to intuicija navr-nuta na klasičnu naobrazbu, i da takvo grožđe ne raste u seljačkim vinogradima; i da je to nešto tako silno i veliko, da se sve seljačke ljubavi Imotske Krajine kao od šale može strpati u mali džep na hlačama. . . Mare, Mare, ni Bog ti ne bi objasnio što je to intuicija stopljena s klasičnom naobraz-bom. To ti je kemijski proces, Mare, a ne maslokaša, to je barut, i dosta je samo odsjaj jedne zvijezde, da sve ode u vražju mater.«

284

Kad smo prolazili ispod popove kuće, petrolejka je još gorjela, a to je bio vidni znak, da je ona do petrolejke. Ve-ze. Veze maramu svom neviđenom draganu:

»Sedam dana ljubila se nisam. Maramica, marama, ostala kod dragana. Pa se pusta osušila usta. Maramica, marama, ostala kod dragana.«

Nema tu vrdanja. Treba je odmah u prolazu zapljusnuti podoknicom. Neka zna, da se brat ne šali. I što smeta, ako nemam sluha — imam srca!

— Sinko, umukni, da te pop ne čuje! — Neka čuje — isprsim se prkosno. — Neka jeftićevac

sluša hrvatsku pjesmu u Hrvatskoj zemlji! — Ama, sinko, ti baš misliš, da sam budala! Pomalo ljuta i uvrijeđena požuri, a uprćen se kovčeg za-

ljulja na povinutim leđima. »Sada je ona prestala vesti — mislim — i nagađa tko je

to propjevao s toliko ljubavne boli i bolnog čeznuća. Što tu treba nagađati! Jer na takav način može pjevati samo čovjek klasične naobrazbe, a u ovoj pustoši. . . Bože, ona već zna, ona već mora znati koliko je ljubim, i njeno srce već zamire s mojim.. .«

Čitavu je noć bila u mom snu. U zoru sam se probudio i do sunca kolebao na kakav

način da joj otkrijem ljubav. Bože, kako? Aha, sjetio sam se jedne vojničke. No odmah sam odustao, jer mi se učinilo nedostojnim, da čovjek klasične naobrazbe stane mirno i vojnički odreže:

»Gori lampa, gori gas, ja vas volem, lično vas.«

285

Onda mi je mnogo bliža naša lijepa hrvatska narodna: »U te sam se zajubijo kano pašče u košćicu.«

Ta bi bila osobito prikladna i zbog toga, što joj je stric jeftićevac, pa neka zna, da je ovdje hrvatska pjesma i hr-vatska ljubav.

Tako ću i učiniti. Odmah nakon mise i pričesti. Uputim se crkvi. Kako je crkva između moje i popove ku-

će, dogodilo se, da smo se ja i don Jozo baš pred crkvom sreli.

— Dođe, Ivane? — i kao da smo se stotinu puta vidjeli, srdačno mi potrese ruku.

— A evo dođoh, don Jozo — i ja njemu kao starom znancu. Tako ti je to među svećenicima i svećeničkim po-dmlatkom, kao da se od rođenja poznaju.

Jasna stvar, nakon mise ja s njim njegovoj kući. Bože, što mi srce udara dok se penjem na travnati popov

obor, obor moga djetinjstva, najljepši obor na svijetu. Na oboru ona. Slavica. Onakva vilinska i čudesna, kakvom sam je i zamišljao, šarena svila na božanski bijelom tijelu. Ah, kakvo tijelo, divno, prostrano. I kukovi, i struk, i ramena.. . od komada. Kao odvaljena od kršnosti i ljepote. Bijela i debela, kako ružičasto debela — kao ruža.

— Dođe, Ivane? — i kao da smo se stotinu puta vidjeli, srdačno mi potrese ruku.

— A evo dođoh, Slavice — zadrhtah čitavim tijelom i svim žeđima prošlosti, svim romanima i stihovima, i haj-dučkom tragedijom u pet činova.

Treba odmah, pomislih, a onda se stadoh skanjivati. Ne valja. Dovraga, ja sam pjesnik, pa da joj narodnom pjes-mom ljubav izjavljujem! I odmah. Iz neba, pa u rebra! Ne,

286

dragi moj, zna brat što pristaje. Osim toga i kad bih htio, ne bih mogao: onijemio sam od tolike ljepote.

Ni sutra, ni prekosutra. Tek nakon sedam dana, jednog sunčanog popodneva kad je don Jozo otišao u Grabovac.

Sjedi ona na drugoj, a ja na prvoj kamenoj stepenici pred kućnim vratima. Ona veze, a ja gužvam snop papira u džepu od hlača.

— Divno vezeš — kažem ja. — Tako — užimlje ona božanskim ramenima. Onda opet veze, a ja gužvam snop papira u džepu od

hlača. — Ovu si ružicu predivno napravila — kažem ja. — Tako — užimlje ona božanskim ramenima. Ona opet veze, a ja gužvam snop papira u džepu od hlača. — Ne mogu više — najednom provali iz mene, kao u

hropcu. — A što ne možeš? — začudi se ona božanskim očima. — To — skočim i bacim joj u božansko krilo snop zgu-

žvanih i oznojenih papira. — To su moje noći, golubice-lastavice, to su moje neprospavane, ili pravilnije rečeno, probdjevene noći. . . golubice-lastavice. . .

I činilo mi se, da ništa na svijetu ne može nadomjestiti te dvije čarobne riječi: golubice-lastavice.

I opet sam joj čitavu noć pisao pjesme, i drugu i treću noć. I svako joj jutro donosio taj svoj krvavi ljubavni bol. A ona, nedokučiva i neosvojiva, smješka se sa zvjezdanoga prijestolja, i dok je gledam pseći žalosno, ona sasvim mirno zabija nož u sve kljetke i pretkljetke jadnog pjesnikova srca:

— Ne budalači, bolan Ivane — i to je sve što kaže.

287

Dok don Jozo šeta oborom i moli časoslov, ja s njom sjedim na bucalu čatrnje i vapim iz dubina:

»Smiluj se meni, Slavice, po velikom milosrđu svojemu, i po mnoštvu smilovanja svojih usliši ljubav moju.«

A ona: — Ne budalači, bolan Ivane, mater bih ti mogla biti. — Ah — uzdišem ja — ne govori riječi gorke, pregorke,

ne razdiri razderano pjesnikovo srce nožem mesarskim, jer ću ti svršiti, lastavice-golubice, jer ću ti svršiti kao »Luna sije, kladvo bije pozne, kasne ure že.«

— Kakva ti je to opet zavrzlama?! O, ubij me, ali ne govori tako, kao da ne znaš što je to

klasična naobrazba i Prešernova Julija i Šantićeva Emina! — Opameti se, Ivane. Ti učiš za popa, imaš svoje sveto

zvanje. . . — Pusti zvanje, nego se ti smiluj i poljubi me. A ona, nemilosrdna kao i Prešernova Julija, gizdava i

ohola, valja se kao da sjedi ne znam na čemu, otvara božan-ska usta da nešto kaže, pa ne kaže ništa, gnječi ruku u ruci, češka se za božanskim uhom:

— Ne znam.. . ne znam.. . Proći će to tebe. — Golubice-lastavice, ni poslije smrti! A ona se opet svija, previja i uzdiše: — O, kako bih ti pomogla. . . — Poljubi me, golubice-lastavice, pa smo gotovi! Ona se ugrize za usnu: — Slušaj! Jedanaest sam godina starija od tebe. — Pa što?! — Pogledaj me, dovraga! Ja sam i zdepasta i debela i. . .

288

— O, nebesa! — kliknem, da se don Jozo na drugom kraju obora trgao. — Zdepasta i debela! Tako huli na sebe najljepša od svih žena, ljepša od sunca i mjesečine bajne, od Danice zvijezde sjajne, od moje pjesme ispjevane. O, nebe-sa! O, rajske sile! O, moje pjesme tebi proplakane! Sjeti se, okrutnice, da su samo pjesme istinite, da su pjesme svetišta nad svetištima; sjeti se što sam rekao u noćašnjoj pjesmi:

»Nema stasa, tvoga stasa kud prolazi ljudska noga, kud se trusi milost Boga: u košute ni u pasa nema stasa, tvoga stasa, tvoga stasa umilnoga.«

Sasvim bi sigurno pala na tu divnu pjesmu, da don Jozo nije završio časoslov i pozvao me:

— Ivane, prošetajmo do Matkovića. — Jao, mila — šapnuh joj — ostavljam svoj čemer do

tvojih nogu. Sutradan je bilo prekasno. Uvukao se jad u me, jad i

očaj, spoznaja o. . . — Znam, golubice-lastavice, da me ne možeš ljubiti. A i

kako bi mogla blistavija od sunca i mjesečine bajne zavolje-ti prosjaka, ružna, nakazna, buljooka, koji je osim toga imao i trbušni tifus.

Ona uvuče ramena, kao da ne zna što bi rekla. — Bože. . . — počne i zapne. — Nema tu: Bože. . . počne i zapne! Nego reci otvoreno,

da hoćeš moju smrt. To je uostalom i sudbina pjesnika. Svi smo mi Prešerni, svi moramo biti ubijeni od okrutnice.

— Ne govori gluposti.

289

— Gluposti! — plane u meni sva ljubav — Gluposti, a za mene je konopac već obješen.

— Za samoubojice nema spasenja. — E, to me jedino zadržava, to: pakao. Ali od ovoga

pakla ni pravi nije gori. Ako ne želiš da siđem na dno pra-voga pakla, onda postupi onako kako sam ti savjetovao u šesnaestoj kitici pjesme »Ljubi me«, koju sam ti prekjučer poslao:

»Ljubi me, jer kajat ćeš se gorko kad ugledaš pjesnika gdje visi. Tvoje suze presahnuti neće, jer nitko ga više ne uskrisi.«

— Bože, što si brbljav. A meni srce puče, ljudi, puče kao tikva. Stisnuh među

zube svu svoju bol: — Imaš pravo, golubice-lastavice, imaš pravo da gaziš i

zgaziš, što. . . — Molim te, samo jednu riječ. — Koliko god hoćeš, neprežaljena ljubavi moja. Prezre-

no pjesnikovo srce saslušat će riječ tvoju, kao što. . . — Samo jednu riječ. . . — . . .kao što bi slušalo pjev rajske ptice. I primit će tvo-

ju riječ, ma kako gorka bila, kao melem na ranu, kao zraku sunca ozebla ruka. . .

— Molim te. . . — Nemaš ti što moliti. Samo zapovijedaj, golubice-

lastavice. . . — Ali dopusti mi. . .

290

— Nemam što dopuštati. Na meni je da slušam, da te či-tav život slušam, jer nema ljepšega žubora od tvoga glasa, što sam, ukoliko se sjećaš, u jednoj pjesmi izričito istakao:

»Tvoj glas je romon potočića hitrih i zveket srebra u židovskoj kesi; pa makar štošta govorili ljudi, najljepša bit ćeš, jer najljepša jesi.«

— Smijem li napokon i ja progovoriti? — O, vrijeđaj me, okrutnice, vrijeđaj! Drugo i ne zaslu-

žujem. Smiješ li napokon i ti progovoriti! Kakve li ubojite ironije, da ne kažem sarkazma, što opet spada u trope i figure. Ta ja ništa i ne želim, nego da jeku tvog srebrnog glasa ponesem sa sobom na drugi, možda bolji svijet.

Ona duboko uzdahnu: — Potreban je glas da nastane jeka. — Dobro, dobro. Ušutjet ću kao zaliven, deset ću godina

šutjeti, mila, deset robijaških godina, jer slomljeno je srce moje i »žalosna je duša moja dok ne otpočine u tebi« ili kako sam ti u onoj pjesmi rekao:

»Osamljen sjesti na kakav sinji stećak — ostaviše ga bogumili — da svijetu pjesnik okrene svoj plećak i svoju tužnu tugu da zacvili.«

— Dobro, dobro, a sada slušaj. Ja sam poštena djevoj-ka. . .

A u meni plane sva kršćanska i sjemeništarska krv: — Poštena! O, kako možeš to i spominjati! Zar si tako

brzo zaboravila moje stihove pune svetoga bijesa:

291

»Ja sam ko ranjen lav: bijesan, pomaman, ljut kad jedna riječca podla pane ti na čisti put.«

— Bože moj. . . majko moja. . . — Ne prevrći očima, draga, nego govori. Uho je moje

poželjelo riječ tvoju, kao ozebao rosu. . . ne, ne rosu. . . sun-ce, sunce, sunce moje previsoko! »I leti soko s niska na visoko, oj Zoro, Zorice. . .« A ono o rosi odnosi se na »Ro-site, nebesa, Pravednoga.. .«

— A sada me poslušaj! I upravo kad mi htjede reći nešto veliko, najveće, iziđe

don Jozo: — Ivane, prošetajmo do Matkovića. I tako ostadoh bez njenih božanstvenih misli. Bože, mo-

žda je to moja brbljavost skrivila, ali što mogu kad mi je srce prepuno.

— Sinko moj — jedne večeri stade majka kršiti ruke — sinko moj, đavao te je zaosjenio, i čitavo selo zna, da te je zaosjenio.

— Tako ne bi smjela govoriti majka jednoga svećenika. Oči joj najprije planuše, a onda se zališe suzama: — Matkovići imaju pravo, đava’ im srce odnio, svi ima-

ju pravo i svi se naslađuju mojoj nevolji — uvijek se netko naslađuje njenoj nevolji. — Bit ćeš pop kad i njihova krava. I koja je sotona dovela tu pogrdu, da ti dušu opogani«.

— Slušaj, maja, da mi o njoj nisi više ni riječ progovori-la, jer ću zaboraviti tko smo i što smo.

A ona u plač kuknjavu!

292

— Kukavica, da bi kukavica. Vrag ju je doveo, da mom-čiće zavodi!

— Slušaj, maja, ako ne umukneš. . . — Viči, viči, sine! Na koga ćeš, ako ne na onu, koja te

je rodila i bijelim mlijekom zadojila. Ali sjeti se, da ima Bog i ćaća: jedan gleda, a drugi će čuti!

To me pogodi, ljudi, pogodi do bubrega. Ne, ne ocu, ne Petru mlinaru!

— Ne ćaći, maja, ne ćaći. . . Ona se primiri kao da postade razborita. — Pa što misliš, tugo moja? Što naumi s ovom ludom

glavom? Tada i ja počeh razborito i kršćanski: — Bolje biti dobar katolik, nego rđav pop. — Tako misliš, jade moj! I oženit ćeš curetinu dvanaest

godina stariju? — Jedanaest, samo jedanaest! — A čim ćeš je hraniti, kukavice moja? — Imam zdrave ruke i svoje pjesme. Oho, znaš li ti što

su to pjesme! Ona me ošinu onim svojim čudnim očima: — Budalaši pjevaju pjesme, a ljudi žuljevima puru zara-

đuju. Ona ne će pure, sine, nego mesa i manistre, i svile i kadife. . . A što ćeš ti, kukavice moja, ako ćaća digne ruke od tebe?

— »Bog koji se brine za ptice nebeske i ljiljane u po-lju. . .«

— Ljiljani slabo jedu, sine. A da nema ćaćinih žuljeva, slaba ti korist, Bože, oprosti. . .

293

A u meni izraste svećenički podmladak, izraste kao hrast:

— Ne huli, ženo! Na to ona htjede još nešto reći, ali meni dobro došla ona

hula, uhvatih se za nju i žestoko se uvrijedili umjesto Boga: »S onima koji hule na Svemogućega, nije meni razgovarati« rekoh i povukoh se u sobu. Dugo sam čuo kako sjedi pred kućom na osami, kako sjedi i plače. Bilo mi je žao, ali tko može protiv ljubavi!

Što mi je činiti? Bože, što mi je činiti? Najbolje se objesiti. O, kad ne bi bilo pakla. Pregorjeti? O, da, da! Moram je pregorjeti! Ima užitka u odricanju,

ima naslade u patnji. Sutradan sam joj napisao najbolniju i najočajniju pjesmu:

»Obući ću na se crnu reverendu, služit ću vjerno Bogu kod oltara, tiho ću jecat i moliti za te, jer ljubav moju ništa ne obara.«

I tako, sav izrazbijan, izlomljen, izgubljen, nosim joj pjesmu i svoje zgužvano srce:

— Pročitaj je, preda mnom je pročitaj, možda ću umrije-ti od bola.

I taman kad je počela čitati, iziđe iz kuće don Jozo: — Ivane, idemo u Mustapiće, zaklinjati vrane! Zaklinjati vrane? O, zakljinjati vrane! Najednom zabo-

ravim na svoju bol, na svoju ljubav, na crnu reverendu, i na samu smrt: prvi put ću vidjeti kako se zaklinju vrane. I ne

294

zaklinje ih ma tko, nego don Jozo, najveći zaklinjač u kraji-ni, a možda i na svijetu. Bože, bit ću zaklinjač veliki, ništa drugo ne želim, nego biti zaklinjač veliki, najveći. Zbogom ljubavi, odoh u zaklinjače!

Uzimam škropionicu punu svete vode, a don Jozo izli-zanu, poderanu, u kožu uvezanu knjigu. Kakva me sveta strava prožima pred tom knjigom, kakva sveta strava dok preko don Jozina ramena gledam krupna crna, čarobna slo-va i slušam riječi velike i strašne.

Sa svih strana navalila Mustapića i Matkovića čeljad, poklecala i raskajnički se buba u prsa: »Smiluj se nama, Gospodine!« A don Jozo, velik, velik do neba grmi glasom strašnim i čarobnjačkim:

»Zato za Uputjegnie iste Riiçi Boxje i putti gniegova Porodjegnia za kripost, i Moghuchstvo Boxje Riiçi u kriilu Otcza, viçgniim naçinom stojechi za ishodjegnie Riiçi od istoga Bogha Otcza, Boxanstveniim naçinom prog-hlassujuchie za jednakost iste Riiçi s’ Boghom Otczem za jedinstvo nerazdiglienoga biitja Riiçi Boxje s’ Otczem Boghom za prinessegnie iste Riiçi k’ Otczu jednaku seb-bi, i viçgniemu Boghu za sveto Zaçetje Porodjegnie Navisstegnie i Uznessegnie D. Marie za Velliçanstvo gniezino, i onniih Nebbeskiih Moghuchstvaa Mihovilla, Gabriella, Raffaella, i ostallih Angelaa, i Arhangelaa Pris-togliaa Gospostvaa Poghlaviczaa Vlastiih Kriposti-ih Keerubinaa i Serafinaa koi istomu Boghu svaki daan pivatti faale nepristaju govorechi: Sveet, sveet, sveet Gn Bogh Sabaot, i za Angele nasse Straxanine, i odvitnike ovoga Puuka, i stagniâ Mihovilla Arkangela, Jakova Apos-tola, i Kristofora Muçenika, i Sveetoga Roka.

Ja, don Jozo, nedostojni, Svechienik, i sluxbenik Bogha Svemoghuchiega, naslognien na onnoga, kojega oblast no-

295

sim, istim Oruxjem oruxan, nadskaçem vaas sve Duhove Odmetnike proghnane od Nebbeskiih Sidalisstaa, kojegako-di naroda, varste, çina, reda, naravi, staressinstva, i Vladav-stva jeste, i vaas Vlasti Ajerske, alli Coviçanske, alli Diava-oske u ovomu Ajeru alli gdise nahodite, koim potajno, alli oçitto dana jest vlastita oblast probuditi, uzbuçiti, darxati, liipiti, motati ove Oblake, gradde, Vitre, Mugnie, i Vrane, i ovo sve smuchiegnie Ajera vexem i svezati, i stisnuti odluçujem; zato u Riiçi primoghuchioj Bogha zaçetoga zakligniem kunnem prokligniem stiskam vexeem tirram proghonim vaas od Ajera od Nebba od Obla-kovaa od gradda od Vitaraa Zakligniem stiskujem vexeem Omlohavivam i razsipgliem vaas Vrane od Oghgnia od Vode od Jamme od Goraa od Varko-vaa od Dubinaa vaas Ajerske vlasti Çoviçanske, alli Diavaoske, i vamii protivnikom, ako neispunite podpunno zapovidi po menni, don Jozi, zapovidane, i Vrane ne na-pusstite ova poglia i vinograade Proklea vaas Bogh Ottacz Bogh Siin Bogh Duuh Sveti, smeja vaas Bohg Ottacz Bogh Siin Bogh Duuh Sveti, iskorenua vaas Bogh Ottacz Bogh Siin Bogh Duuh Sveti, u nissta obratio vass Bogh Ottacz Bogh Siin Bogh Duuh Sveti, i ovo smuchiegnie Ajera. Opet vexeem, i vezati, i stisnuti vaas sve Vrane odluçujem, i zapovidam vamii svima navisehiu-jem, i govorim pod ossudu proklestva Svemoghuchiega Bogha.. .«

I dok govoraše ove riječi svete i strašne, mene sveti i strašni srsi prožimahu. A kad je svršio, rekoh u strahu Bož-jemu:

— Idem pokupiti crknute vrane. Na to će Nikola Mustapić, koji zna mnogo o zaklinja-

njima:

296

— Mora proći crna noć sotone, i ta će crna noć sotone prije sutrašnje zore u svom naramku odnijeti vrane na kuku-ruze i polja, koja nisu zaklinjana ni blagoslovljena.

I zaista, ljudi, zaista, sutradan nijednu vranu nisi mogao vidjeti u Mustapića docima.

O, bit ću zaklinjač veliki, najveći, zaklinjač i samo zak-linjač. . .

Ali kako su vrane otišle, a Slavica ostala. . . Bože, srcu se ne može zapovijedati.

I onda, onda je došao najdivniji izlet u mome životu, u Vrgorac, u don Jozino rodno mjesto.

Dopratio sam ih do Grabovca. A kad su sjeli u poštanski auto, ja sam se odmah pozdravio i pobjegao, da mi rastanak bude lakši.

Onda čujem don Jozin glas: — Vrati se, vrati! Pođi ti s nama, bit će lijepo. Na moj

račun. Potrči. A meni srce u grlo. Trčim, trčim što mogu brže. Gubim

dah, i neka se silna draga slabost razlijeva po čitavom tijelu. Brže, brže, brže. . . a slabost je sve veća, sve luđa, sve opoj-nija. Gotovo.. . Bože, trčanje je kao i motka. . .

Sada je dobro, sada je sve dobro. Ja sam uza nju, i auto vozi kroz beskrajno duboku i dugu planinsku dolinu. To je najčarobnija dolina, koja je ikada po svijetu hodala, ovaj, bila. . . Kad bih je mogao primiti za ruku! Dolinu? Ne, Nju! Ali i ovako.. . Ne traži kruha vrh pogače.

Polje hercegovačko zeleno i modro, drvoredi najvitkijih jablana uz najbjeliju cestu! O, koraci naši, tako lagani i tako mekani, kao da ne dodirujete zemlju! O Vitino i Vrištice, najljepši od svih izvora iz grotla pećinskoga! O, kavanice do izvora:

297

»U jednoj maloj turskoj kavani sjeđasmo sami, pili smo čaj.«

Istina, nismo sjedili sami, jer je s nama bio don Jozo i još neki, i nismo pili čaj, nego kavu, ali meni je srce udara-lo, kao da smo bili sami i pili čaj. O, kad bi se smilovala i poljubila me samo jedanput, samo jedanput na mekoj zele-noj krpici trave do zelenoga izvora. . .

Vraćamo se iz ovoga raja zemaljskoga opet kroz pjesmu jablana, samo što je sada noć. Pun se mjesec razlio poljem, cestom, nama i jablanovima. Nikada takve mjesečine:

»Obasjala, obasjala, obasjala je sjajna mjesečina, obasjala, obasjala obasjala je brda i doline.«

O, kakve čarobne, opojne i lude mjesečine u drvoredu jablana, u potoku, na kamenju i kalpacima žabljih ljubavni-ka, kakve čarobne, opojne i lude krvi u meni. Za ovu se noć isplatilo živjeti, za ovu mjesečinu, za kao slučajan dodir njene gole ruke golom rukom, njene gole mišice golom mišicom. Ljudi, isplatilo se živjeti za ove slatke trnce, koji te od pete do tjemena prožimlju kroz sve žile, kroz srž, za don Jozinu pjesmu u pustom polju, punom zrikavaca:

»Kukuruzi već se beru. Haj, haj, haj! što mi radiš, moj dilberu? što radiš, što činiš, što me ne ženiš?«

A ja joj šapćem:

298

— Zapjevaj i ti tu pjesmu, meni je zapjevaj, najmilija. Ona se osmjehnu, namigne mi nekako prpošno, vrago-

ljasto i zapjeva:

»Ženit mi se još je rano. Haj, haj, haj! Ženit mi se još je rano, počekaj me, djevojano, dok smislim, dok se promislim.«

— Promisli se što brže. A ako me kaniš ubijati, ubij me odmah.

*

Praznici postaju sve manji, a moja bol i očaj sve veći. Još nekoliko dana, i ja ću se vratiti u sjemenište, na koje sam tako reći i zaboravio, i nekako u drugoga čovjeka izras-tao, još nekoliko dana. . .

Don Jozo ode nekamo, ode nekamo na tri dana. Sada ili nikada! Noć i tmina su uvijek na strani zaljubljenih.

Kako su prokleto sitne rupice na visokom zidu popove kuće! Oprezno, oprezno do prozora u polukatu. Hop! Ljos!. . . Po koji sam to put opet na zemlji! Oprezno, oprez-no.. . Hop! Ljos. . . Prokleto su sitne rupice na visokom zidu popove kuće.

Oprezno, oprezno.. . Hop! Napokon. Ali. . . prozor je iz-nutra zatvoren. Na sreću, okviri su truli i iskrivljeni. Ići će. Željezna šipka i odviše glasno govori. Ako me čuje! Neće valjda. Prozor je na stubištu polukata, a njena soba na katu.

299

Krrr. . . Dušu u se. Ništa. Mir, duboki mir sna. Evo me na stubištu. Pametno. Korak po korak suspregnuta daha. Tako. Tiho. Bešumno. Mačji. I mačji na kvaku vrata njene sobe. Samo da ne zaškripe. Lagano, lagano. . . Samo su zacijuknula.

I onda krik, sablastan krik. U svjetlu mjesečine, koja se razlila po njenoj postelji,

ugledah nju i Gobicu Matkovu kako su se skvrčile i prilju-bile uza zid, izbezumljene od strave.

A mene žicnu golema bol, te upitah iz tame: — Što se dogodilo, golubice-lastavice? Kao da nestade užasa s njena lica, ali još uvijek ostade

strah: — Jesi li to ti, Ivane? — A tko bi drugi mogao biti, golubice-lastavice? Ona odahne: — Bogu hvala. Mislila sam da je provalnik. — Pa i jest provalnik, golubice-lastavice, provalnik lju-

bavi viteške, najviteškije, u neku ruku, Romeo bez balkona. — Ako ti nisi lud. . . Ja se primakoh i sjedoh na rub postelje: — Toliko ti je trebalo da to saznaš! O, golubice-

lastavice, kako ti nepažljivo čitaš moje zanosne pjesme.. . jer ja sam ti to matematski tačno, uza svu pjesničku slobo-du, matematski tačno saopćio:

»Moj korak, korak je luđaka. Što ljubav od mene čini! Uskoro ću biti opsjednuta baka sa štapom na mjesečini.«

300

A ona samo uzdiše: — Bože. . . Bože. . . — kao da na ovom svijetu nema ni-

koga osim Boga. Na mjesečini razabirem kako se Gobica Matkova pod-

smjehuje pakošću svih grbavaca, i misli: »Bit ćeš ti pop kad i moja krava!«

»Sada ili nikada!« šapće đavao. Što: sada ili nikada? »Jesi li muško ili baba — razgovjetno me izaziva — Po-

ljubi je!« Muško sam, trista mu gromova. Poljubit ću je — nisam

se verao uza zid da joj krpe istresam! I onako, odvažno i muški, iznenada pograbih njenu oblu

i punašnu ruku i poljubih je. . . u lakat. Ljudi, takve naslade, takog blaženstva, ljudi, poludjet ću od ljepote. . . I onda, tako pijan od slasti i pobjede, nisam više trebao ni četvrtinu snage, da je još jedanput poljubim. . . u lakat! Neka zna s kakvom momčinom ima posla!

Htio sam i treći put, ali ponestade mi muške snage, te onako omamljen i pijan otrčah u pijanu noć. . .

»Ljubim tebe, dušo, Ludo bez prestanka I opih se tobom Od šake do lakta, Pa kad mjesec zađe I zahrče tama, I ti ćeš se ganut Goloruka, sama.«

Ovu joj pjesmu nisam poslao — mogla bi seljački proči-tati ono »od šake do lakta«. A žao mi je. To je moja najbo-

301

lja psihološka pjesma, jer tačno kaže na čemu će se okrutni-ca slomiti i zašto će se ganuti. Osim toga sadrži dvije prek-rasne pjesničke slike: »Goloruka, sama«, pa ono »I zahrče tama«.

Ali ja ću to već nekako izbrusiti — sretan čovjek ne po-znaje zapreke, ni vatru, ni vodu, ni nož!

Sretan sam čovjek.

302

RAZGOVOR SA ZIDOVIMA

Bože, koliko trpim! I pravo je da trpim. Propao, nestao, sasušio se, ali nitko mi ne može oteti moj san o poljupcu u lakat.

Vratio sam se u sjemenište, u tamnicu. Mora da sam iz-gledao kao mrtvac, jer su me odmah poslali kući na opora-vak i produžili mi praznike za mjesec dana. Kakve radosti, kakva ushićenja! Opet je vidjeti, opet biti njen pas i možda, možda opet jedan do smrti otrovan poljubac u lakat, mož-da.. . Ali ne bi ništa osim tuge, koja je postala golema, pre-golema, osim vječno budne slabosti pod koljenima. . .

I tako prođe i taj žalosni mjesec oporavka, i evo me opet tu, pred tom sivom zgradom, koja me više ne dočekuje kao svoga, kao sjeme Božje i pomazanika Kristova. Stranac sam, kukavan i prezren stranac. Kako to teško pada, to: stranac. Kako su mrki i neprijateljski ovi zidovi, kako me gledaju s gađenjem i govore s mržnjom:

— Okreni se! Tvoj je ulazak lažan, i tvoja molitva lažna! — Nemojte, zidovi, nemojte — molim ih, ubog i malen.

— Nije moj povratak lažan, nego sam izubijan i začuđen. Kad bi me ona voljela, ne bih se više vraćao, našao bih

303

komadić kruha. Ovako. . . ne znam što mi je činiti. Izubijan i začuđen. . . loman kamenčić na otvorenoj cesti: prvi kotač, koji bi me mogao mimoići, zdrobit će me.

— Neka te zdrobi kad si već prvoj kušnji podlegao. Više i nisi čovjek, nego dronjak na vjetru. Pogledaj zavodsku svjedodžbu prošle godine, i nećeš se prepoznati.

— Što svjedodžbu prošle godine! Ista je kao i ova, ista! »Njegovo je vladanje prema pravilima sjemeništa slijedeće. Vanjska pobožnost: v eoma dob a r . Društveno vladanje: U po na š an j u v i š e pu t a n e op r e z an i n eoz b i -l j a n . P uno pu š t a s l ob ode j e z i ku . Urednost: v e -oma d ob a r . Ista je zidovi, ista.

— Ti nisi isti. — Isti sam, isti, samo što mi je srce smućeno, i nema

nikoga kome bih se povjerio, osim vama, zidovi, ali ni vi me ne razumijete.

— Tko može razumjeti pomazanika Božjega, koji luduje za starim ženama!

— O njoj vam zabranjujem govoriti! — Misliš li, da ćeš joj viteštvom smanjiti broj godina! — Ušutite, ušutite. . . vi, vi, koji zatvoriste jedan svijet i

učiniste ga lažnim i neljudskim! Oduzeste nam ljubav. Zaš-to? Zašto, pitam vas? Nije Grgur VII. uveo celibat, da nam uščuva čistoću, nego da zaštiti crkvena dobra, da ih siroma-šni svećenici ne potroše na gladnu djecu. Crkveni vinogradi i oranice oteše nam očinstvo. Uškopiše nas zbog dukata. Zaboga, zidovi, uškopiše nas zbog dukata i crkvenih vinog-rada! I ženidba je sakramenat!

— Jest, ali ne ovo! — Što: ovo? Zar je putenost poljubiti nekoga u lakat,

gledati ga u oči i željeti, da te pomiluje očima? U braku se

304

ne miluje očima, u braku samo postelja škripi, kao što mi je očeva i djedova škripjela. U braku i nema ništa osim škri-panja postelje. Ali. . . ženidba je sakramenat! Vidite li, zido-vi, škripanje je postelje sakramenat!

— Bogohulniče! — Jest, zidovi — šapćem slomljeno i razočarano — jest,

tako to ispada: ja sam bogohulnik, ali. . . ipak u braku škrip-lje postelja, a ženidba je sakramenat. Ja sam bogohulnik, zidovi, pa ipak, da nije bilo Hildebranda, bio bih i pop, i muž, i otac. Da nije bilo Hildebranda, da nije bilo srebra. . . postelja bi škripjela, a ja ostao svet čovjek, s v e t , zidovi.

— Zlo je s tobom, sine naš, tvoje je srce opako i u zlu ogrezlo, te nemaš ni toliko poštenja, da se vratiš s našega praga, nego ulaziš da okužiš ovaj sveti zrak. Okreni se i odlazi. . . f a r i z e j u !

— Meni je potrebna utjeha, a ne psovka, kršćansko mi-losrđe, a ne proklinjanje. Okrutni ste, zidovi, i bezdušni, i sve je bezdušno nakon don Anđelova odlaska. Nitko više ne razumije malog nesretnog dječaka.

— No to ne smeta malom nesretnom dječaku, da i dalje dolazi srkati sjemenišnu čorbu. . . maloj prepredenoj hulji!

— Dolazim, što nemam gdje skloniti glavu. Ali ne skla-njam je badava.

— Misliš, da su dovoljni dugovi mlinara Petra, da preh-rane i školuju maloga hulju? Dugovi, na čiji račun? A sti-pendija? Na čiji račun?

— Vratit ću je, ako iziđem. Ali sada ne mogu izići. Ra-zumijete li, ne mogu izići! Mlinar je Petar pošten čovjek i vratit će svoje dugove.

— Glavno je da glupi popovi kreditiraju? Zar ne, mala huljo?

305

— Mnogo je djece u mlinara Petra, a ono što zaradi jed-va im dostaje za puru i kukuruzni kruh. Oni gladuju, zidovi, svi oni gladuju, da bih ja bio sit; oni su svi goli, da bih ja mogao imati semideponentne hlače. Mlinar Petar ne zna što se u meni događa, ali ja znam: kad bih izišao, da bi ga to ubilo. Suze me dave, zidovi, ali to bi ga ubilo. Više ni ned-jeljom ne jedu goveđa pluća — samo puru, puru bez mlijeka i začina. A najstarija sestra, u dvanaestoj godini, služi neg-dje. . . kod tuđih ljudi, gola i bosa, siroče malo, ubogo. Ali vas ne može ganuti ljudska bol, vi imate svoja upisana pra-vila. No i ja imam upisano svoje ljudsko poštenje. Ne bojte se, ne ulazim da izigram, ne ulazim da lupeški jedem tuđi kruh na vjeresiju. Ako je moje srce žalosno, moj je razum zdrav i značaj čvrst — ukrotit će to prokleto nevaljalo srce kao odvažan jahač pomahnitala konja:

»Obući ću na se crnu reverendu, služit ću vjerno Bogu kod oltara, tiho ću jecat i moliti za nju, jer moju ljubav ništa ne obara.«

I bit ću dobar pop, veoma dobar pop — pregaženi su uvijek najbolji. Bit ćete sretni, zidovi, i vi, i mlinar Petar, i majka Mara, i ona, ona okrutnica. . . svi ćete biti sretni, a bol prepustite meni. Ja ću biti žrtveno janje, jaganjac Božji koji uzima grijehe svijeta. . .

I kao da su omekšali ovi kruti i sivi sjemenišni zidovi, kao da su se ganuli i sa suzom prošaptali:

— Uđi, nevoljno dijete, uđi mnogo ti se oprašta, jer si mnogo ljubilo. . .

306

SONETNI VIJENAC

Sve je opet po starom i smijeh, i suze, i pjesnik veliki, najveći. Jesi li ti, mili moj štioče, ikada čuo za sonetni vije-nac? To je veće čudo nego bečki odrezak u Medovdocu. A moj je — nisam siguran — četvrti ili peti u našoj književ-nosti. To ti, milo moje, u prijevodu znači, da sam četvrti ili peti — nisam siguran — pjesnik pod našim rosnim pjesnič-kim nebom.

Svaka šeprtlja može napisati pjesmu, pa i sonet, ali so-netni vijenac! Šest sam ga mjeseci skladao, a ti ga pročitaš za jedan sat — i nikom ništa! Gorko je biti pjesnik, gorko moj brate, a najgorče je pisati sonetni vijenac, i to njoj — svojoj neprežaljenoj ljubavi. . . a opet pisati ga, kao tobože, Bogu i Hrvatskoj, kako mu i akrostih magistrala govori:

MAGISTRALE Bogata ti si, domovino, svime: Od mora, polja, stazica i puti Gora do vrlih, gdje hajduci ljuti Uvijek šapću tvoje divno ime

I mriju hrabro na usnama s njime.

307

Hrvatska zemljo, pamet moju smuti, Ruka ti čarna čaran san ukruti, Već ko da nisam ja sin tvoje klime.

Avarski, hunski sad se barjak vije, Turski alaj-barjak, lav mletački riče; Stani, ne kloni, pjesnik suze lije

Koje sad grudi božanske ti liče, O, samo jednom daj da sa njih pije, Jao, i već ti posljednji srok sriče.

O, nitko, nitko nije nanjušio, da to nije samo »Bog i Hr-vati — šuti pa plati«, nego da netko drugi »pamet moju smuti«. A opet jest i Bog, i Hrvatska, i Ona — o sve je moju pamet smutilo, a najviše stariji prefekt, njuškalo jedno prokleto, koji nema drugoga posla nego preturati po mojim stvarima dok se pričešćujem ili u molitvi sjedinjujem s Bo-gom.

— Pođi sa mnom! To je najgore od svega, to »Pođi sa mnom!« Ulazi u svoju sobu kao gizdavac neki, a ja mislim: glu-

pan i žandar. Sjeda za stol. Ja stojim. Gleda u stol, ja u njegovu ruku

na stolu. — Nikako se — sav dršće od bijesa, a ja znam da puca

od zavisti — nikako se ne možeš osloboditi tih vražjih pje-sama?

— To su Božje pjesme — kažem ja i pobožno obaram oči. — I Martin Kutleša je pisao Božje pjesme, a otkad je

izišao iz sjemeništa, potpisuje se Amor Amoenus. Prevedi to!

308

— Mila Ljubav — prevodim pobožno, a mislim »Blaže-ni Martin Kutleša, blažena Mila Ljubav. E, kad bi i meni moglo biti!«

— Eto, tako ti ide: počne se s Bogom, a svrši s vragom. — Ali meni je — mucam — meni je mila ljubav Bog,

Hrvatska, crkva. . . — I njemu je bila. A sada? Mila Ljubav! Mila ljubav,

đavaoska. . . »O, kad bih i ja mogao. . .« mislim, a kažem: — Možda je on u svetu crkvu zaljubljen. — Još ćeš ga i braniti! — Ne branim ja njega, nego samo tako kažem. Bože moj, kad bi on znao, da sam i ja nekakav zaljub-

ljenik, samo ne sretni kao Martin, mislim da bi me smrskao. — Slušaj što ću ti reći — uozbilji se nakon duge šutnje

— radije ti više ljubi Boga i Hrvatsku, a manje im pjevaj. Gospodin voli čisto srce, a ne riječi velike i razmetljive. Sveci su šutke pjevali Bogu i umirali šutke. A ti pjevaš iz oholosti i taštine. I ne pjevaš na slavu Božju. . .

A mene nešto ubode — otkrio me je, otkrio. . . i sada na-trag ovcama!

— . . .nego na svoju! Ako ne zarobiš oholost, zarobit će ona tebe. A sada idi i ne griješi više, idi i ne pjevaj više. Hvaljen Isus!

Što je sad? Zar zaista nije nanjušio ljubav u mom sonet-nom vijencu? Zar nije nanjušio, ili me hvata na lijepak?

— No, što stojiš? Rekao sam, Hvaljen Isus! Ne, ne hvata me na lijepak. — Na sve vijeke — promucah i iziđoh sretan, presretan

kao nikada.

309

JEDAN TUROBAN DAN

Bezgrešno začeće. D ecu t . Po tu i t . E rg o f e c i t . Bez toga se ne da ni zamisliti, a s tim je tako kristalno jas-no: majka-djevica i bez istočnoga grijeha k tome.

Ulazna vrata, predvorje, hodnici i vrata od kapelice u borovini i lovoru. Danas je svečanost nad svečanostima: oblačenje novih klerika, tj. nas, šestaša.

»Marko Čota, šterika uči mi za klerika. Kad obuče bijelu kotu, nitko neće poznat Čotu.«

Onoga Čotu iz Čavčine, kojemu otac od prvoga razreda govori »vi«, »jer kako bi se jednom svećeniku, pa makar bio i moj sin, moglo reći »ti«, kao i svakom čobaninu!«

To je onaj Marko Čota iz Čavčine, to je ona glasovita Benzonova pjesma, to je. . . ali više nije ni zabavna ni smije-šna. Žalosna je. Bože, kako je danas žalosna! I Marko čota žalostan.

Kapelica izgara od pustih svijeća, glazbe i pobožnosti, blistaju se oltari u uškrobljenoj preobuci, ljeska se srebrno i

310

pozlaćeno posuđe, svijećnjaci od žute mjedi. Miris tamjana, miris molitve, miris svetosti — sve je zagušeno mirisima.

Na klupama prekrivenim krvavim baršunom kleči nas sedamnaest (toliko nas je ostalo od one trideset i šestorice) kleči s rasporenim mantijama na sebi, s bijelim kotama preko ruke, s ovratnikom i prsnicom u šaci. . . I Marko Čota. Bože, zašto mi se danas baš Čota čini tako žalostan!

Bruji harmonium i zbor dječaka: »Magnificat anima mea Dominum: et exultavit spiritus

meus in Deo, salutari meo.« Otraga, sasvim u dnu kapelice, teku suze radosnice ubo-

gih seljačkih roditelja. O, ovo nije naš dan, moj dan, ovo je dan mlinara Petra i Mare Bujine, na kojemu će im zavidjeti svi u selu. I svim će ovim roditeljima zavidjeti svi u selu, i svi će uz sinove klerike postati nešto više, veliko. . . prvi, prvi u Alpama.. .

Okrećem se i promatram svoga oca. Kako je ozbiljan, kako svečan. Nitko ne može primijetiti da je uzbuđen, nitko osim mene. A ja vidim onu njegovu gornju usnicu kako lagano, lagano podrhtava ispod podrezana brka i znam, da bi mlinar Petar — kad ne bi bilo muškoga ponosa — najra-dije zaplakao, i kad svrši ova svečanost, najradije bi me izgrlio i izljubio, ali znam i to, da će mi brzo i što bude mogao ravnodušnije samo stisnuti ruku. Bože, koliko ga volim, što tako može suzdržati suzu i što uvijek prozrem kad je suzdržava.

Quia respexit humilitatem ancillae suae; ecce enim ex hoc beatam me dicent omnes generationes.«

To je njegov veliki dan i veliki trošak: odijelo, kaput, cipele, mantija. . . na sreću, platio je samo robu, a tetak je sve besplatno sašio. Inače, da je šivao kod Gašperta u Zag-rebu, kao mali Ante i drugi, bio bi do kraja upropašten. . .

311

Ovo je njegov veliki dan. Eto sina u mantiji, pa još dvije gimnazije i četiri bogoslovije, i bit će pop, pravi pop, a ne kad i Matkovića krava. Najvažnije su dvije gimnazije, jer se bogoslovija ne plaća. A to je važno, najvažnije, jer, eto, uza svu stipendiju, on je još uvijek dužan, i uvijek dužan. . . Ali kad se obuče mantija, onda se ne tjera samo tako — zbog duga. Zna to dobro mlinar Petar, stoga je njegovo srce rado-sno i za nj se pjeva »Magnificat«. A majka Mara kleči, gleda me i ne može sakriti ni smiješka ni suza, ni ono što misli. A misli: »Neka sada Matkovići kažu »Bit će pop kad i moja krava«, neka kažu, majčin sine, staru im majku! Puknut će od zavisti.« I Marino srce puca od sreće, što će oni pući od zavisti.

Bože, zašto se nisam obukao lani, preklani, da i ja osje-tim radost ovoga dana. Ovako »Magnificat. . .« ulazi u me kao »De profundis. . .«

Ljubim te, ljubim te, Slavice, i ne mogu misliti na ovu svoju žalosnu svečanost, nego na te i na Hamleta: »Ofelijo, idi u samostan!«

O, sestro Brandijano, nevesela sestro! Dok sam plakao nad tvojom nesretnom ljubavlju, nisam ni mislio, da će me za godinu dana ista kob skobiti. Ti si se obukla, i ja se obla-čim. »Ofelijo, idi u samostan!«

Quia fecit mihi magna qui potens est: et sanctum nomen eius.«

Gospode, kako je danas gorka ta pjesma, a kako je ne-kada bila čarobna i uznosita. Gospode, gorka je. . .

O, kad bi svi ti priređivači svečanosti, stariji prefekti i ravnatelji, mlinar Petar i mitronosac biskup.. . kad bi mogli zaviriti u moju dušu, u moju gorkost pregorku, kako bi se zgrozili i kako bi me osudili. Nitko ne bi razumio malog, očajnog dječaka, nitko osim don Anđela, a don Anđela nema.

312

Jedan po jedan prilazimo k oltaru. Mitronosac na nas navlači bijelu halju i čara, čara iskrenutim očima, rukama i glasom: »Svukao Gospodin s tebe staroga čovjeka i obukao te u novoga: sveta, pravedna i istinita.«

Čara, čara, čara. . . Sve je neka opaka čarolija, opsjednu-će neko.

— Hajde, ti si na redu — gurka me drug sa strane. Ja sam na redu? Bože, ja sam na redu! Morao bih se ok-

renuti i izići, jer to nije za mene — ja sam prokockao sveto zvanje. Morao bih se okrenuti. Ali, kada se okrenem, kamo ću?

Neću se okrenuti, jer se ne mogu okrenuti, jer se ne smi-jem okrenuti. Gospodine, ti znaš, da se ne smijem okrenuti. Ali ne smijem ni pristupiti — moje srce nije čisto. A moram pristupiti, ti znaš, da moram, moram radi mlinara Petra, radi Matkovića, radi svega, jer ako ne pristupim, pogiboh. I nemoj me spržiti, što ne pristupam čista srca i čiste želje. Ubio si mnoge koji su se igrali s tobom, koji su ti svetogrd-no prilazili, sažgao si gromom, usolio i pougljenio. Nemoj mene, nemoj svoga maloga dječaka, koji te je toliko volio, i želio stigme, i želio raspinjanje, i držao te za ruku u žalos-nom Gospinu vrtu. . . nemoj svoga žalosnog dječaka. . .

Prilazim pun zebnje i strave, svetogrdan i proklet. Gos-podin će me ubiti, ubit će me Gospodin. . . a mitronosac će umjesto čarolije ustuknuti užasnut:

»Odlazi, sotono, iz kuće Božje, jer. . .« Neću čuti što dolazi iza toga »jer. . .«, jer će Gospodin

pustiti strijelu svoju, i umjesto mene ostat će na podnožju oltara komad ugljena, kao opomena svima onima, koji sve-togrdno pristupaju.

313

I onda. . . u magli, u polusnu, u rumenilu straha vidim blage mitronoščeve ruke kako čaraju oko mene, kako na me navlače bijelu kotu, i negdje iz daljine, iz daleke i provlaž-ne, dopire mekani šapat: »Svukao Gospodin s tebe staroga čovjeka i obukao te u novoga: sveta, pravedna i istinita.«

Hvala ti, Gospodine, što me nisi spržio. . . možda ti jedi-ni razumiješ nevoljnoga čovjeka, ti jedini. . . raspeti. . .

Kao pijan odteturam na svoje mjesto, preliveno krvavim baršunom.

Svečani ručak, »bobići« i vino, i suze moje majke. Mli-nar Petar zadržao je svoje dostojanstvo i muževnost. Zadr-žao ih je i na fotografiji, na kojoj nitko ne bi mogao primi-jetiti, da je u tuđem kaputu. Bio je sretan, znam da je bio sretan — neka je bar netko.

Sunce na dvorištu, sunce na igralištima, i u sjemenišnoj lourdeskoj špilji sunce. I ne škiljavo, prosinačko, već veliko, blistavo i sjajno, mlado i okupano sunce, koje kao da se dotjeralo za ovu svečanost, da svojim sjajem uveliča slavlje sedamnaestorice novih klerika.

O, sve je bilo sjajno i blistavo, i sretan smiješak na svim usnama, neka vedra pobožnost u svim rukama. . . samo na žuto lišće Gospina vrta, umjesto rose, padala je moja tuga duboko u noć, u čemernu svečanost samoće.

314

HOFFMANNSTAHLOV »ČOVJEK« I NJEGOVA MAJKA

— »Čovječe. . . čovječe. . .« Glas nevidljivoga iz tmine, iza sablasnih kulisa: »Čovječe. . . čovječe. . .« Divna li sna, divne li stvarnosti. To je ono pravo, ono

veliko, to je umjetnost, to je kazalište. Prvi put u pravom kazalištu, u amaterskom, ali pravom. U šest godina gledali smo tri pobožna nijema filma, ali u kazalištu nikada nismo bili, nikada.

I sada smo tu. Svaki na svom mjestu i pred svakim po-zornica, velika pozornica, kao pet sjemenišnih, i glumci, pravi glumci amateri i prave glumice i prava velika predsta-va: Hoffmannstahlov »Čovjek«.

»Čovječe. . . čovječe. . .« Na svaki zov čitavog me prožimlju srsi i ona čudesna

strava pred nepoznatim i tajnovitim, pred velikim najve-ćim — nema toga pisca koji bi mogao kriknuti potresnijim krikom.

»Čov. . . je. . . če. . .« kao zla savjest, kao posljednja opo-mena Božjega milosrđa. Vječnost, ponori, vječnost. Propa-

315

dosmo, spasite nas, propadosmo. I modre košćate ruke na vječnost osuđenih. Ah, te ruke, te modre, te košćate, te ruke očajnika za koje više nema milosrđa. . . Zar zaista nema milosrđa, ili je Božje milosrđe tako maleno, da ga jedan greščić, jedna noć s bludnom ženom, jedna noć i jedna ne-nadana smrt može preskočiti?

»Čov. . . je. . . če. . .« Bože. . . jedna noć i jedna smrt, koja te je zaskočila prije

pokajanja. . . zar je to dovoljno da budeš izgubljen za svu vječnost!

— Gledaj Vjeru — gurne me drug s desna — Imam ja vjeru, imam.. . — branim se zatečen — Ma Vjeru, Burićevu sestru. Ona igra majku. — Ah, pa ja je gledam čitavo vrijeme — ugrizoh se za

jezik — ali nimalo mi se ne sviđa. — Što! — okomi se on, ali ga smiri pogled starijeg pre-

fekta. »Dobro sam se izvukao — mislim — dobro sam se iz-

vukao. Pa ja čitavo vrijeme gledam nju, i samo nju, i ski-dam joj crnu koprenu i ljubim je u uplakane obraze. Zalju-bio sam se prije nego sam je i pogledao. A Slavica?. . . Nije pošteno. . . Što nije pošteno? Ljubi li ona mene? Ne ljubi. E pa onda?! Osim toga, ta Slavica, to je stara žena, jedanaest godina starija žena, a ova je moja vršnjakinja, možda i mla-đa. Hej, možda i mlađa, i tako božanski divna, predivna. . .

Izlazim iz kazališta, pijan od predstave i još pijaniji od Vjere.

Te sam večeri, dakako u zahodu, napisao jedan božanski sonet:

PRVI SUSRET

316

Ko noć si bila čarobna i bajna na daščicama pozorničke sale; i nisi znala da si moja tajna; premučna tajna — bez ikakve šale.

Blijedo ti je lice kao krajna bljedoća ptice, golubice male. I dok je bila svud sparina stajna, umoran, strven molio sam vale

da miris tvoj mi donesu u šaci: neka se jedna uspokoji duša. I moja usna tebi cjelov baci,

al’ tvoje srce san moj i ne sluša. Čemerno će moji odzvanjat’ koraci, od teških suza izrast će mi guša.

Njena je ljepota bila dostojna toga soneta, kao i taj sonet njene ljepote.

Sutradan je došla posjetiti brata. A meni srce u grlo, i samo me odnese u čekaonicu. Ona sama. Ja sam. Ona pro-matra slike na jednoj strani zida. Ja promatram slike na drugoj strani zida. Ja nju pogledavam ispod oka. Ona mene. Šutim ja. Šuti ona. »E — mislim ja — to je konačno prava, ona prava«, što ona misli, to ne znam. Ali čini mi se da podrhtavam i ja i ona. Podrhtavamo i šutimo. Na kraju, više kao za sebe, progovori ona:

— Gdje li je taj moj brat! — Na igralištu — uskočim kao strijela i kao strijela na-

dodam — Moram vam čestitati.

317

— Na čemu? — oči joj se razgoračiše, tobože, od čuđe-nja, ali rumen koja joj je udarila u obraze, rekla joj je, da je izdana.

— Na ulozi Majke — i mene obli rumen. I tako oboje rumenimo. Ja se uz to i znojim. Nije šala, mili moj, voditi ovakav smion razgovor i uz to muški pružiti ruku.

— Eto, čestitam. — Hvala — reče ona i obori oči. — Eto — kažem ja malo zbunjen, gdje nećeš, — bilo

je divno — a u sebi mislim »Bila si divna, a danas si još divnija«.

Trebalo bi još nešto reći. Ali taj moj prokleto brbljavi jezik kao da se ukočio. I kao da se moja ruka ukliještila u njenu.. . Što ću s tom nesretnom rukom? I zašto taj prokleti brat već jednom ne dođe! Od vremena na vrijeme ja bih rekao: »Eto čestitam. Bilo je divno.« Ona bi na to odgovori-la: »To nije ništa. Obična predstava«. Ali ja sam znao, da joj je drago, da joj i stotinu puta ponovim, samo sam se bojao, da me zbog toga ne proglasi glupanom, pa rekoh:

— Znate. . . i ja sam u neku ruku.. . tako nešto. . . pjesnik. — Znam, brat mi je pripovijedao. — Da, ovaj. . . — Jednom ćete mi pokazati vaše pjesme. Kako sam uzdrhtao. Ona bi željela pročitati moje pjes-

me! Koliko sreće, koliko sreće u jednom jedinom času! A onu sam u Medovdocu morao prisiljavati da ih čita.

U to dođe brat, a mi se veoma nespretno oprostismo. Prvo što mu je rekla bilo je: »Doći ću ti opet preksutra pod večer«. Odmah sam shvatio, da je to namijenjeno meni, a ne bratu.

318

I došla je preksutra podveče. Čekao sam je u predvorju, a brat je i opet bio na igralištu. I opet je dugo trajalo dok joj nisu doveli brata.

I svaki dan bi dugo trajalo dok joj ne bi doveli brata. Otada je češće dolazila, a ja sam znao da dolazi više

meni, nego bratu, i to je bila najljepša spoznaja. Dugo smo bili zbunjeni. Onda smo se polagano počeli

oslobađati. Kao nehotice dotaknuo bih njenu ruku, kao ne-hotice očešao bih se o njeno rame, kao nehotice, kao neho-tice malo bih se sagnuo, i moje bi usne, kao nehotice, do-dirnule njenu kosu, njeno čelo, njen obraz. I ona je sve to primala, kao nehotice. . .

Kad se u atriju ne bi čuli nikakvi koraci, ugasili bismo na čas svjetlo u čekaonici, tobože, da se obradujemo sumra-ku — i kao nehotice približili obraz obrazu i kao nehotice usnom se dotakli usne. I bili smo ludi od sreće cijelu noć, cijeli dan do novoga sastanka. Bože, da je u taj čas naišao stariji prefekt. . . jadan ja i još jadniji mlinar Petar. Ali stariji prefekt nikada nije naišao. Bio je s ostalima na igralištu. Jednom je zavirio, ali mi smo unaprijed znali da dolazi, pa sam ja gledao slike na jednom zidu, ona na drugom. Nije rekao ništa, tek: »Vi čekate brata?« I otišao. Onda se naglo vratio, kao da je nešto zaboravio: »A ti? Ti bi radije bio i u zahodu nego na igralištu. Trči k svojima.« I ja sam otrčao.

Tako je to išlo. Dolazila bi svaki drugi dan podvečer. Više ne šutimo. Razgovaramo, neprestano razgovaramo.

Ja kažem: — Volim te. Ona kaže: — I ja tebe. Ja kažem:

319

— Mnogo te volim. Ona kaže: — I ja tebe. Ja kažem: — Bolje je biti dobar kršćanin, nego loš svećenik. Ona obara glavu i kaže: — I ja tako mislim. Onda ja opet kažem: — Volim te. Ona kaže: — I ja tebe. I tako lijepo razgovaramo onih deset-dvanaest minuta do

bratova dolaska, i oboje smo sretni cijelu noć i cijeli dan do novoga susreta. A ja se cijelu noć i cijeli dan prisjećam naših pustih razgovora.

Sada malo duže zadržavamo usne na usnama. I onda. . . Jedne večeri dogodila se strašna stvar. Ne

znam što je bilo, ali ja sam malo čvršće pritisnuo usne na njena usta i zahvatio joj vršak jezika. Ona je užasnuto ustu-knula:

— To je grijeh! To je smrtni grijeh. To ni oženjeni ne smiju činiti.

Zaklinjao sam se svim na nebu i na zemlji, da to nije bi-lo hotimice, nego, eto, ni sam ne znam.. .

— Svejedno — reče ona — svejedno se ispovjedi, kao da si smrtno sagriješio.

Obećajem joj sa suzama. Ona se malo umiri, a onda reče: — Nećemo se dva tjedna vidjeti. . . za pokoru grijeha.

320

REMETA

Više nisam knjižničar, a to znači da više nemam onog svog posebnog vremena u kojemu zvono zvoni za druge. Sada zvoni i za me.

Remeta! Sjajna misao! Mene Bog i dobra misao nikada ne napuštaju. A mislim

ovako: »Ja sam pjesnik, Martin Kutleša je pjesnik. Martin Kutleša dok nije izletio, bio je remeta — pjesnici su remete. Dakle, moj pjesniče. . .«

Razumije se, razumije se. . . I ja opet, šutke, uskočih u ispražnjeno mjesto. »Revnost

za dom Tvoj izjede me.« Remeta je sve. Remeta je više nego sve. On priprema

misnu odoru, kiti oltare, pali i gasi svijeće, iz krila časnih sestara donosi misno vino i hostije. . . on se kreće, on se kreće, za čitavoga obreda on se kreće ispred oltara, po sak-ristiji, prebire, sređuje, prčka, prčka. . . Ljudi, on bilo što prčka, dok stoosamdesetorica kleče na tvrdim hrastovim klupama i na koljenima dobivaju kopita. On šeta po sakristi-ji, i nitko ga ne promatra osim oka Božjega i njegove sav-

321

jesti. A savjest kaže i Bog kaže: može se šetati, jer koljeni-ma se ne moli, nego srcem. Hej, ljudi, srcem se moli, štedi-te koljena.

I onda dok na svih paze prefekti i stariji prefekti, na tebe ne pazi nitko. Sam si svoj gospodar u svojoj sakristiji, šetaš, šetuckaš, sjediš, sjeduckaš, radiš, raduckaš što ti se sviđuc-ka. Čuješ li: raditi što ti se sviđa. . . Raditi što ti se sviđa. . . raditi što ti se sviđa. . . Kako je onda sve lakše, sve ljepše, sve smislenije. Ni škola više nije strah, ni stariji prefekt strašilo. Imaš gdje odahnuti, imaš svoj kutak i malo slobode u tom svom kutku. Možeš zakasniti, svugdje možeš malo zakasniti, i u blagovalište, i na igralište i u učionu — crkvu si spremao! I možeš otići malo ranije i s odmora, i s ručka, i s učenja — crkvu ideš pripremiti. Ne, ne, zvono ti ništa ne određuje — uvijek možeš prije i poslije njega, ali ne po njemu, ne po njemu.. . pa makar minutu, ali ne po njemu. I onda staneš pod to zvono, gledaš ga i ceriš se, a ono ti ne može ništa — ne zapovijeda ti više. Ti si remeta!

Kalež. . . Kalež. . . Četiri sam godine drhtao i zavidio svima koji mogu tak-

nuti kalež, pozlaćeni kalež. A, eto, sada ga ja dotičem, prip-remam, oblačim, imam ga u obim rukama. . . u obim ruka-ma, i. . . veselim se što mi zavide. To je sve. Imam kalež u obim rukama, a oni ga smiju samo gledati.

Ako hoću mogu svaki dan ići u krilo časnih sestara: donijeti vino za mise i rezati hostije i peći hostije, ako mi se sviđa. A sviđa mi se, kako se ne bi sviđalo. I nisu to kliješta, rođače, klimava i zarđala kao u Medovdocu, i ne peče se na lozini. To su ti, rođače, električna kliješta — čitava naprava.

322

Sestra Teofanija umuti brašno, a ja kašiku muteža na kliješta i pritisni. Gotovo. Pa opet tako, pa opet. Treba mnogo toga: preko dvije stotine pričesti svaki dan, a i za moju gubicu nešto neposvećenih i okrajaka. Režeš, režeš, režeš. . . a rezači oštri, kao britve. Velike i male hostije režeš i pomalo jeduckaš, i tu kod časnih sestara i tamo u sakristiji nakon pričesti. Popiješ naprstak misnoga vina, i tko će s tobom.

O, remeta je najveća stvar, koju je sjemenište izmislilo. Stoga je i pravo, da tu najveću stvar prigrabe i najveći ljudi, a tko je veći od pjesnika, od Martina Kutleše i mene!

I onda uvijek možeš naći izliku za malo mira, za malo samoće: treba urediti oltar, treba pripremiti crkveno ruho i posuđe, treba pripaziti na vječno svjetlo, treba. . . stotine treba. . . Tada se zavučeš u crkvu i malo se razgovaraš s Isusom, sa svetim Stankom i Alojzijem, sa svetim Karlom Boromejskim i svetom Terezijom od Malog Isusa, s Mari-jom ili sa samim sobom. Sjediš i brbljaš bilo što, dok te sveci nijemo gledaju sa zidova i nekako prekorno. A ti ih onako malo podbadaš:

»Bojite se takmičenja. A? Krivo vam je što sam došao malo bliže k vama, pa strepite, da vas ne pretaknem? Pola-gano. Okušat ćemo se. Mi se Imoćani volimo sa svakim okušati: što je bolji junak, više nas izaziva. Ne zaboravite, da sam ja veliki Isusov prijatelj. I što mi nije udijelio stig-me, ne znači, da me je odbacio. Plakao je sa mnom i još će plakati. Moj Karlo Boromejski, jednom će umjesto tvoje visjeti moja slika, jer ja ću biti makar pedalj bliži prijestolju Gospodinovu. Od remete do sveca nije velik korak, ako si dobar s Bogom. A ja sam dobar, da ne mogu biti bolji. Što kažete? Djevojka Vjera? Pa što onda? Kao da ona umanjuje moju svetost? Ona me baš u posljednje vrijeme nagovara,

323

da nema smisla zbog nje profućkati sveto zvanje, treba osta-ti tu i sasvim se posvetiti Bogu. To ću i učiniti, iz prkosa prema vama, prema vašoj zavisti i oholosti. . . He, he. . . A osim toga dobro se zaljubiti, dobro je griješiti, biti veliki grešnik, najveći. . . kao da ste zaboravili, da je u nebu veće veselje zbog jednog obraćenika, nego zbog stotinu praved-nika. Vi ste pravednici, a ja ću biti veliki, najveći grešnik, da zbog mene na nebu bude više veselja, nego zbog milijun vas. . . Hehehe.. . A vi ste šuplje glave kad se tome niste mogli domisliti. . .«

I tako ja njih od vremena na vrijeme žicnem, a oni se pokunje — ne mogu na kraj sa mnom.

A podvečer, kad ima doći Vjera, uvijek izmislim neki sveti posao u sakristiji i kapelici. I to je dobro, to je najbo-lje. Deset minuta u čekaonici, deset minuta o kojima je vrijedno danima sanjati. Gledamo se u oči, šapćemo i drži-mo za ruke. Gdjekad naslonimo lice na lice, usnu na usnu, i onda se sve zacrveni od puste krvi koja navre i navire, kao da u nama i nisu potočići, nego goleme i silne rijeke.

324

RAZGOVOR S VRAGOM

— Molite, molite, molite i nikada nećete izgubiti vjeru, nikada posumnjati.

Molim, molim, molim. Bože moj, molim. A sotona šapće: — Divna li rješenja! Jedite, jedite, jedite, i nikada nećete

ogladniti. Molite, molite, molite. . . Nemojte misliti, i nikada nećete izgubiti ništa. Nema milosti molitve, mali moj, to je samo vezanje vremena. Dok moliš, misliš na ono što moliš; dok misliš na ono što moliš, nemaš mogućnosti misliti na ono što ne moliš, glupančiću. Treba te zaokupiti, milo moje, i onda ti se čini, da ćeš prije zaspati, ako moliš Očenaše, nego ako brojiš do tisuće. A jednako ćeš zaspati, glupanči-ću, i jednako nećeš sagriješiti bludno. Broji i misli na broje-ve, nikada nećeš sagriješiti, jer i brojevi su jednako čarobni i sveti kao i Očenaši.

Odstupi, đavole, odstupi od krštene duše, brojevi nisu jednako sveti kao i Očenaši.

— Pokušaj, glupančiću. . . broji, broji. . . do tisuće, do dvije i neprestano misli na brojeve, usnut ćeš bez grijeha.

325

I ja sam brojio, brojio i neprestano mislio na brojeve, i zaista usnuo bez grijeha. I brojevi su sveti!

A sotona se ceri: — Vidiš, mali moj. . . ja uvijek istinu govorim. Osim to-

ga, od kako si remeta, ti pomalo i zaboravljaš moliti. Kradeš hostije, kradeš vino, šećkaš po sakristiji dok drugi kleče, šećkaš i utucaš vrijeme, jer te nitko ne promatra. Klekneš samo za vrijeme podizanja. Još malo pa nećeš ni tada kleča-ti. Bit ćeš moj, milo moje, sasvim moj. . . i to je jedino raz-borito, što ćeš u životu napraviti.

Neću, neću biti tvoj, sotono! Marija je moja, Isus je moj i Božje oko na vratima kapelice, to je moje od kad sam se rodio, i ni smrt mi to neće oteti. . . moje. . . I bit ću pop, sveti pop, i ne zato, što mlinar Petar nema novaca, i ne za inat selu, i ne što sam razočaran u ljubavi. . .

— Hahaha.. . nego za inat meni?! Hahaha.. . Kakvo je to zvanje, golubice-lastavice, kakvo je to sveto zvanje iz inata? A htio si ga se odreći zbog jedne debele babe! Slušaj, šmok-ljane, ako i budeš pop, bit ćeš upravo zbog onoga, što sada niječeš: zbog mlinara Petra, zbog prkosa, zbog nesretne ljubavi, zbog puta manjega otpora. Ali, golube moj, sokole, nećeš mi pobjeći. Hahaha. . . kako je to divna stvar imati jednog stigmatiziranoga, jednoga oca Izidora, misionara i mučenika. . . Baba ti je neprestano govorila: »Pakao je pop-ločan kaukama popova i fratara«. I tvoju ću kauku u kaldr-mu ugraditi, i tvoju, moj pope-jastrebe.

Dosta! I letim na ispovijed, i plačem, i kajem se, i molitva se

opet vraća, i klečim, klečim čitavo vrijeme u sakristiji, premda me nitko ne vidi.

Bit ću pop, bit ću sveti pop. Isuse, pomozi. . .

326

Ne, ne, nije ovo tamnica, ovo je kuća ljubavi i milosrđa. A sotona šapće: — Pođi sa mnom u predvorje, da ti pokažem kršćansko

milosrđe. Hahaha. . . »Rosite, nebesa pravednoga. . .« Velika kiša pljušti, pljušti. . . velika kiša. . . Dva mladića gledaju prosjački starijega prefekta. On

skuplja lice u neugodnu grimasu i sliježe ramenima. Mladići pokunjeno odlaze. . . u kišu, u veliku kišu.

Stariji prefekt pogleda mene, i kao da je osjetio potrebu, da nekome nešto kaže, reče:

— Nismo sklonište za skitnice. — Kakve skitnice? — upitah. — Ova se dvojica izdaju za njemačke bogoslove. Možda

i jesu. Tako im i u putnicama piše. Pa što? Htjeli bi badava jesti i spavati. Kažu da su pobjegli pred

Hitlerom. — Pred zatornikom vjere — kažem ja. On se ledeno osmjehnu: — Da su zaista vrijedni kršćanski pastiri, ostali bi tamo i

položili život za svoga Boga, kako reče mudri Tertuglian: »Sanguis marthyri semen christianitatis«. A oni bi badava jeli i spavali. Ne znam njemački, ali sigurno su to protes-tantski bogoslovi.

Ja se odmah zagrijem: — Fino! Da smo ih zadržali, mogli smo ih lijepo obrati-

ti. Da potrčim za njima: sigurno su gladni i okisnut će? Velika je kiša.

Stariji se prefekt razljuti: — A što se to tebe tiče! Na te neće pasti ni jedna kap.

327

I ode. Onda promrsi, kao da sebe umiruje: — Uostalom rekao sam im da nemamo praznih postelja,

kao što i nemamo, jer one prazne. . . to su ipak nečije postelje. A sotona se ceri za mojim leđima: »Rosite, nebesa, pravednoga. . .« Možda su protetes-

tantski bogoslovi, zar ne? Kao da protestantski bogoslovi ne kisnu na velikoj kiši. »Nemamo postelja«. Pa jasno. Onih šest praznih. . . »to su opet nečije postelje«, onih u bolnici ili onih kod kuće. A ako su gladni, Bože moj, neka stanu na mala vrata s Giovaninom Cocolom, šjorom Vicom Bočinom i s Tlenta-tle! Ako nemaju zdjelice, neka je kupe ili potraže u smeću. . . Zgražaš se, mali moj? Zgražaš se na samu pomi-sao, da bi izvukli zdjelu iz smeća, začepili rupe kruhom i s prosjacima na malim vratima jeli tvoje ostatke. . . Kakva poniženja, mali moj, kakve uvrede! A nikada nisi pomislio, glupančiću, da su i prosjaci ljudi, i Giovanina Cocola, i šjora Vice Bočina. . . da i njih vrijeđaju ti vaši ostaci, kojim se razbacujete kao milosrđem? Nikada se nisi upitao, zašto i bogoslovija nema mala vrata? Zašto i ona ne dijeli ostatke?

Zašto? — Zato, mali moj, što uzgaja čopor svinja, a sjemenište

ih ne smije uzgajati. Osim toga jeftinije je podijeliti siroma-sima, nego odvoziti smeće.

Odlazi, sotono, jer oni bi mogli u dvorištu bogoslovije hraniti svinje, ako ne smiju ovdje.

Bio sam tako ponosan, što sam ga pribio uza zid. Ali so-tona se ne da smesti, nego se još više naceri:

— Vidim, bit ćeš izvrstan pop, lukaviji si od njih. A onda nekako preozbiljno uzdahne: — Vidiš, mali moj, tome se nisu dosjetili. Sotono, sotono, nećeš me na lijepak dobiti.

328

Onda mi se pričini, da se naglo uhvatio za bradu i stao se grozničavo nečega prisjećati. Najednom, kao da se domi-slio, udari me po ramenu:

— Pođi sa mnom. I uvede me u glazbenu dvoranu. Zaboravio sam reći, da

već pet godina učim glasovir, a da još nisam došao ni do bas-ključa. Nije to čudno. Naime, učim glasovir iz dva neo-bično važna razloga: prvo, da jedan sat tjedno izbjegnem učionici i prefektovu oku, a drugo, da se malo porazgovo-rim sa starim i dragim učiteljem glazbe. Adamič. On je uglazbio nekoliko mojih pjesama i misu, kažu, najljepšu misu. Ima ženu i dvije kćeri, a ovo mu je jedina zarada, neka jadna honorarna zarada: ni čestito odijelo ne može kupiti. I zbog toga mi je još više omilio — toliko me pod-sjeća na oca, i volim ga kao oca.

Uđem u dvoranu. Sam je i okrenut mi leđima. Stoji na lijevoj nozi i na prstima prebačene desne. Gleda nekamo kroz prozor u kišu, u veliku kišu. Neposlušna mu se sijeda kosa razletjela. Divna je ta njegova neposlušna kosa.

Kad sam ušao, on se ne okrenu. Šutim, dugo šutim; teš-ko je osloviti čovjeka, koji ti je okrenut leđima.

— Ne boj se, priđi — glas mu je nekako čudan, taman, pomalo gorak, a pomalo drhtav. — Priđi Raos.

Uplašen tim glasom, a još više svojim imenom, prilazim polagano, da ne narušim ovu sivu tišinu, što je napučila mrtvu dvoranu.

Kad sam mu prišao, on se lagano okrene. Bio je čudno-vat: i jak i strven, i prkosan i uplakan... bio je čovjek, koji se lomi, ali još uvijek pridržava prije nego se potpuno slomi.

— Čudiš se, što sam te prepoznao, a da se nisi ni oglasio. Prepoznao sam te po šutnji. . . po šutnji, koja naslućuje i poš-

329

tuje tuđu bol. I ja sam takav. Stoga te i volim. Nećeš se sjeća-ti. . . Došao sam kad si bio u drugom razredu. I ti si došao učiti glasovir, u stvari, došao si ukrasti malo slobode, malo vremena, u kojemu te ne gleda žandarsko, nego ljudsko oko, malo vremena oslobođena od straha. Sjećam se kako ti se jedan bezočno nasmijao: »A po što dolaziš, ti s magare-ćim uhom!« I svi su se smijali i vriskali: »Semideponenci-jo« i »Paralele i meridijani«. U tvojim zaprepaštenim očima nisam vidio uvrijeđenost, nego očaj za izgubljenim jedinim slobodnim i jedinim ljudskim satom na tjedan. Kako si se obradovao kad sam rekao: »Mir! Svirat će bolje od svih vas.« Toga smo časa obojica znali, da u ovih pet godina ništa nećeš naučiti. Eto, zavolio sam te, što te je boljelo. Zavolio sam te, što. . . Ti ne važeš, nego slijepo letiš za prvim udarcem srca. I dobro je da si takav, i ostani takav. Mašta je ljudska. . . i srce je ljudsko.. . a pamet je đavolsko djelo. . . Eto, to sam ti htio reći na rastanku.

— Na rastanku?! — Ne znaš? Saznat ćeš. Ali ja sam bio uporan. On me pogleda i nekako se gorko

osmjehnu: — Odlazim. Lani je otišao stari nastavnik crtanja, onaj

koji vas je pozivao u svoje ateliere na Marsu, i došao novi. Obojici je trebalo kruha, ali. . .

— Ali. . .? — Ništa. I meni sine, te rekoh: — . . .novi je rođak direktora gimnazije. — A moj je nasljednik — nadoda gorko — brat ravnate-

lja sjemeništa, a osim toga radi i na državnoj gimnaziji. Ja imam cestu. . .

330

Onda se još jednom gorko osmjehne: — I cesta ima svoju ljepotu i. . . svoju tugu. C’est la vie.

Neću umrijeti od gladi, naći će se kakav privatni učenik. Ali nije stvar u tome, moj dječače. Neka ravnateljev brat ubire tri plaće. Neka — ravnateljev je brat. To je ljudski. I da je rekao: »Čovječe, razumiješ li, to mi je brat«, ja bih razumio. Ali on je imao smjelosti. . . Ti znaš, da sam dan i noć ovdje radio: škola, crkva, poučavanje, zborovi, akademije, i misu sam im skladao i štotigaznam. . . Ali ravnatelj je imao smje-losti da me gleda u oči dok govori: »Pet smo godina iz krš-ćanske samilosti podnosili vaše neznanje, vaše šarlatanstvo, sve u nadi, da ćete jednom nešto naučiti. I samo zbog vaše bijede naše je očinsko srce kroz prste gledalo vaše nedos-tatke. No kako ničim niste pokušali zadržati naše milosrđe, to smo zaključili, da vas ovim danom otpustimo. Shvaćam vaš položaj, ali shvatite i vi moj: ne smijemo uludo rasipati nebeski novac, a s druge strane ne mogu iskopati talent ondje, gdje ga Svemogući nije zakopao«.

— Nitkov! — rekoh obliven suzama. On me pomiluje po kosi: — Tiše, mladiću moj, sami smo krivi, što smo mnogo

više prostodušni, nego oni lukavi. Do jučer je govorio, da je moja misa izvanredna, i da je moj zbor najbolji u gradu.. . Da, ali do jučer je njegov brat bio na gimnaziji u Osijeku, a danas je došao u splitsku gimnaziju. . .

— Nitkov! Svi su ovdje nitkovi. . . — Pssst. . . Umiri se. Ti. . . ti ostani čovjek. Jer nema to-

ga blaga kojim se čovječnost može kupiti. Makar čitav svi-jet bio protiv tebe, ako si pred sobom čist, veći si od svih. I ako te pregaze, ne mogu pregaziti čovjeka u tebi.

— Nitkovi. . .

331

— A malo je ljudi. . . veoma, veoma malo ljudi. . . veoma malo. . .

— Nitkovi. . . nitkovi. . . nitkovi. . . — govorim sve tiše, sve gorče, i sve tiše i gorče plačem na jednim ljudskim grudima.

332

DRUGI RAZGOVOR S VRAGOM

Za odmora jedan stražari pred vratima učionice, baš kao onda kad smo provaljivali u zbornicu da popravimo latinske zadaće, jedan stražari, dok se gotovo čitav razred natiskao oko harmoniuma i poluglasno pjeva:

»Moja je ženica ptičica selica, rado mijenja dom; sad ljubi jednoga, sad ljubi drugoga, ljubi dušom svom. . .«

Merćep, veliki sociolog, u jednom kutu raspravlja s od-likašem Zukanom o papinim enciklikama »Rerum nova-rum« i »Quadragesimo anno« kao o konačnom i jedinospa-savajućem društvenom uređenju, a ja — nekad najglasniji — sjedim u drugom kutu i promatram kako se vijaju oblaci nad osamljenim Gospinim vrtom.

I onda, sasvim iznenada, đavao sjede do mene i naceri se:

— Kakvu li to pobožnu pjesmu svećenički rasadnik pjeva!

333

— Što je u tome zla — slegnuh ramenima. — To je samo dobro, sokole moj, jastrebe, za mene dob-

ro. I dobro je, da stražar pred vratima stražari, kako ne bi paklene napasti ušle.

A meni dosta đavla i njegova podbadanja, te rekoh ljutito: — Stražari samo zato, što je stariji prefekt veoma glup

čovjek. Don Anđeo bi razumio. . . Vrag se nekako gadljivo namršti i odmahne rukom: — Bah! Don Anđeo bi sve razumio! Ne zabavlja me nego umara, te mu rekoh umorno: — Razumio bi, crni moj, razumio bi, da je mladost, da

je ludost, da u mladim nogama teče mlada krv, i da mlada grla škakljucaju pjesme, koje čitav svijet pjeva. Don Anđeo bi sve razumio, a ovaj žandar ne razumije ništa. Don Anđeo je ostavio nešto veliko u nama. . .

— »Kukavica kuka«! — podrugne se zajedljivo. — Ostavio je drugarstvo. Kod onih, koji ga nisu pozna-

vali, više i ne znaš tko je doušnik. . . kod nas nema špijuna. — Ali ima drugih divota, sokole-jastrebe, ima toliko to-

ga, da sam sasvim zadovoljan. Ja se nakostriješih: — Što toliko toga? Imaš možda jedino mene, jer je

krv. . . jer je žena. . . jer je. . . ali oni su prostodušni, valjda i ne znaju što pjevaju. . . pjevaju tako, iz znatiželje, iz umjet-ničkih pobuda. . .

— Hehehe.. . Još si ti najnedužniji među njima, ali i. . . najtaštiji. I ta ti taština ne dopušta, da ni u zlu nitko nema prednost pred tobom. U svim ovima gledaš anđele, jer ako bi im priznao jednakost, ode tvoja ličnost. Njihovi su doživ-

334

ljaji sitni, beznačajni, a tvoji golemi, pregolemi, da ih jedva možeš nositi. Sinčiću moj. . .

— Ne zovi me svojim sinom! — I ne zovem te. Zovem te »sinčićem«. Sinčiću moj, svi

su ovi na jedan ili na drugi način proživljavali sve što i ti: i misije, i ekstaze, i raspinjanja, i stigme, a i. . . ljubavi. . . tek što su oni bili malo smioniji. Ti samo sanjaš o ženi, a ja znam dvojicu iz tvog razreda koji su je imali. Hehehe.. . kako ti se to lice iskrivilo, sinčiću! Kako se netko usudio, da prije od tebe pozna ženu! Hehehe. . .

— Nije istina! A on se i dalje kesi i gleda me s visoka s jednom đavol-

skom nasladom: — E, nije istina!? Kako te to upeče, a!. . . da i u zlu ima

boljih od tebe. Ti misliš, da si vrag zna što otkrio, kad ono-ga glupana nazivaš glupanom, kad znaš, da su kršćanski mučenici jedno, a kršćanstvo drugo, da je gramzivost pres-vete hijerarhije potisnula osnovne kršćanske zasade: ljubav i milosrđe, da nije bilo Teodozija, kako bi sve to drukčije izgledalo, i da Hildebrand nije izmislio neženstvo, kako bi ti toplo i pobožno preo uz svoju popadiju. Vidiš, Drviš, kano-nički nećak i pekmezar, misli pametnije: dobro je da je bio Teodozije i Hildebrand — onako bi imao jednu ženu, a ovako je čitavo selo moje i još poneka iz drugoga sela.

— Ne, ne misli on tako! Svi oni misle: samo jednom okusiti ženu, a Bog će učiniti, da mi se zgadi, a onda čitav život živjeti u čistoći.

— Sinčiću, sinčiću, nikada ništa od tebe. Čitav ćeš život smatrati ljude boljima, samo zato, da ih ne smatraš jedna-kima.. . i oslijepit ćeš od taštine, šteta što nećeš biti pop.

335

— Ja ću biti pop, sveti pop, i popravit ću kuću Gospod-nju, koja se počela rušiti. I ne zovi me sinčićem.

— Ništa ti nećeš popraviti, sinčiću, nego nadrljati. He-hehe. . .

— Što se tu neprestano cerekaš. Misliš. . . — Hehehe.. . jest, mislim. Mislim, kako vas je pred šest

godina bilo trideset i šest, kako vas se zakrabuljilo sedam-naest i kako će samo jedan biti pop.

— A taj ću biti ja! — Nećeš, sinčiću, nećeš. Ti ćeš biti pop kad i Matkovića

krava. Dođe mi da mu pljunem u usta, kad on odskoči: — Čini se, da je ovakvim pjesmicama odzvonilo. Evo

tvoga glupana, nosi oči pola metra pred sobom. I đavao nestane. Vrata se naglo otvoriše i uleti izbezum-

ljeni stražar: — Čuo vas je iz druge učionice. I uđe glupan s očima pola metra pred sobom, s bijesom

punim zamuckivanja: — Svi ravnatelju, svi! Svi ćete letjeti iz kuće Božje! Onda Bašić, sazdan od same pobožnosti i alojzijanski

iskrenutih očiju, stade preda nj i reče sveto, kako samo on zna:

— Velečasni, tu je više kreposti nego grijeha. Da je to ma tko drugi rekao, razletio bi se od bijesa. Ali

stariji je prefekt poštivao Bašićevu pobožnost, i bijes mu nešto splasne:

— Kreposti?! — Velečasni — reče Bašić i poniknu očima — besramni

plesovi sve više obuzimlju svijet: tango, fox i drugi, baš oni

336

u kojima tijelo dolazi uz tijelo, oni, koje je sveta Majka Crkva najstrože zabranila. Mazurku, polku, valcer Sveta Mater Crkva dopušta. A mladost hoće ples. Ako je mi ne naučimo dopuštenim plesovima, onda će je kakav bezbožni učitelj ili komunist s harmonikom naučiti zabranjenima i odvući k vragu i. . . Ovo je valcer. . . krepostan ples.

Što on dulje govori, stariji ga prefekt sa sve više zani-manja sluša, da se na kraju preda:

— Možda imaš pravo, ali onda ne pjevajte taj valcer s nečistim riječima, nego neki. . . neki pobožniji. . .

— Možemo i narodne pjesme — javi se odnekuda Kačić. Stariji prefekt živne: — E, e, to! To, to. . . narodne valcere i narodne pjes-

me.. . naše hrvatske katoličke pjesme i valcere. Na to Kačić stavi prst u uho i na užas sviju zapjeva:

»Živo meso u loncu se vari. . .«

Problijedismo kao krpe. S Kačićem je gotovo, a mi će-mo, u najbolju ruku, proći s ukorom ravnatelja.

Ali stariji prefekt, na naše najveće zaprepaštenje, nasmi-ješi se široko i kao polaskano:

— Eto to! To je i pjesma i zagonetka: puževi se živi va-re, zar ne?!

Gospode. . . arciglupana! Puževi. . . Lijepi puževi. . .

337

TE DEUM...

Nije to:

»Zakantaše, »Te Deum« popovi, Zagrmiše sileni topovi, potrese se Dunav voda ’ladna. . .«

Nije to, batkane moj, nije to. . . Ispružena je čitava ruka i nešto više. Šest prsta, šest raz-

reda, šest latica divljih ruža, kojima je vjetar očešao ramena u sinkopiranju proljetnih gitara i Šenoinih stihova, hramlje. Hramlje, sve hramlje, a čini se: stoji na zdravim nogama i nema optičke varke. A tko zna što je optička varka dok je ne otkrije. . .

Kapelica je imala biti sunčana gimnastička dvorana s ka-rikama i motkom, grešnom motkom, na kojoj se vara Boga i savjest i dostojanstvo svećeničkoga podmlatka — »Kako je lijep čist naraštaj. . .« — i tako, ali Providnost je Providnost i protiv Boga ne puše južina, niti smrtnici okreću čelik, da se ne bi rastopio. Uzaludno je bombardiranje atoma kad Pasteur — trovatelj kunića i druge nedužne zvjeradi — ide na svibanjske pobožnosti s krunicom i ćelijom života »omne

338

vivum ex vivo«, don Toma Karmelić i posljednjem glupanu dokazuje kako »Zakoni prirode potvrđuju obstojnost Bož-ju«, Augustin piše »Confessiones«, a Toma Akvinski stotine tomova. I neka onda Voltaire umire u proklinjanju s rukama zagađenim u vrčini, neka zaziva Boga, koji mu se neće odazvati, i neka slijepi Kelsos laže ono o Pantherasu, koči-jaš nijedan! I što laje Jena s Diederich-Verlagom, i neki Drewsi, Reimarusi, Smithi, Robertsoni, Jenseni, Kalthoffi, Vollersi, Renani, Straussi — ne valceraši, nego oni drugi — Dupuisi, Lublinski, Binet-Sanglei i Rasmusseni, opsjednuti vragom, kad je Biblija najčitanija knjiga, a Toma Kempenac projezdio na oblacima svjetlosti kroz sve muskule sa se-damdeset i više udaraca u minuti. . . da nema tame, ne bismo poznavali svjetlo: omnia ad maiorem Dei gloriam.

»Tebe Boga hvalimo. . .« Piskutljiv glas generalnoga vikara Njegove Preuzviše-

nosti kadi velikoga Boga i uzima finim punačkim prstima obrednik rimski — s potpisima biskupskim i same Svete Stolice imprimatur — iz drhtavih ruku malog ministranta, njišući nad albom vestis teški bijeli pluvijal izvezen srmom žeženom sa srcem Isusovim u plamenu za nas. Tope se svijeće, i svetohranište lebdi u tamjanu. A đavao šapće o lijepoj bijeloj lakrdiji, ali dosadnoj u ponavljanju, i kako je kršćanstvo predrasuda kao i djevičanstvo na pomolu Tanit-hinih vrtova, heladskih hetera, rimske Sobure i uopće trgo-vine ženskom robom, gdje je novo bilo uvijek skuplje od upotrebljavanoga.. . i to što se sačuvalo ne pokazuje prst Božji, jer se mnogo tame nakupilo i mnogo religija sačuvalo starijih od ove, i da Tibetanci poznaju raboš, a Indijci Tro-jedinoga, i na kraju medicina i fiziologija dopuštaju začeće, ali ne i porođaj s hymenom, i neka se to za svaki slučaj zapamti.

339

Decuit. Potuit. Ergo fecit. Odstupi, sotono, iz hrama Bo-žjega, iz duše moje.

A đavao šapće: — Glupan si ti, eto što. Decuit. Potuit. Ergo fecit. Treba

vjerovati u život, u napredak, u ljubav, u gondulu sa žen-skim izgubljenim gaćama umjesto zastave, u čelik, u nebo-dere, u bodež sa zaliscima. . .

Kakav mu je to bodež, štilet s jelenovom nogom! »Tebe anđela silna vojska. . .« Sveti Alojzije i bucmasti sveti Stanko. Freska. Gledaju

me nekako prekorno, i ja se povijam pred tim pogledom kao sramežljiva povijuša, a nemam se pred čim povijati, jer moja je vjera nepokolebljiva, a što đavao šapće, on uvijek šapće, i Bog ga je postavio, da šapće i svojim šaptom nep-restano potvrđuje opstojnost Božju i cerenjem mu odaje slavu.

Sunce je zaplesalo vrtoglavicu, i boje su vrtoglave uz kovčeg zavjetni, pogane. Ipak je sve to netko stvorio, netko pokrenuo, da se vrtuljak zavrti u svemiru, da dim bude dim i žena rodi ženu u ognju, sve je to netko zapalio plamenom stvaranja. I neka đavao šapće što hoće, ali željezo nije boja, ni sat nije pao umjesto žira na donju čeljust ispod pohlepnog svinjskog jezika, urar je to nebeski... netko je sve zapalio.

I Dragičević se pravi važan i kaže, da svako dijete od Hollywooda do Manile, od Hammerfesta do Capetowna vrijedi onoliko, koliko po posljednjoj modi skrojenih odijela ima — on baš ima takvo jedno — Polonije Laertu.

»Odijelo imaj skupo prema kesi, ni šareno, ni pirlitano sjajno, jer čovjeka po ruhu često poznaš, a rodom, zvanjem u Francuskoj prvi

340

baš u tom birani su, gospodski su.«

I još kaže, da je Gospodin s njega svukao staroga čovje-ka i obukao ga u pravedna, sveta i istinita.

Sveti moj Stanko i Alojzije, ne gledajte me tako, jer ja tvrdim i uvijek ću tvrditi, da je sve ovo ipak netko stvorio, do vraga, urar nebeski, sat se ne lovi u zraku, kao u ljubav-nom zanosu iščupano pero golubice.

Sveti Franjo u kostrijeti i Martin na konju s polovicom kabanice — što bi se dogodilo s tom kabanicom kad bi na svakom kilometru sreo novoga prosjaka i kolika bi bila krpica pri sto i pedesetoj diobi? A to što nešto jest, nije ni rod, ni zvanje, ni djevojka s perajama. Ono ima svoj put u krinolini i smokvinu lišću, jer vječnost je jedna i jedan pog-led iz nje, a ti, đavle, odlazi, jer nećeš iskušavati Gospodina Boga svojega na gori vele visokoj uz okole neprijateljske.

»Tebe sveta uzvisuje Crkva. . .« Kažu studenti s Dugoga Rata, da Francuska nije mogla

roditi Johnsona (Sloboda Fraza, koja nije drugo, nego zaba-va puku) kao prijatelja Burkea, Wilkesa i obožavatelja Foxa.

Ja opet kažem, da je Crkva golemi brod, a molitva bunar dragoga kamenja. Dürerov plavokosi Krist veoma je sladak, sladak, kao moj. Brada mu je djetinja, i u pogledu ima mnogo ženskosti, nešto plašljivo i nježno. Kažu da to i nije Krist, nego sam Dürer, a ja kažem, da je Krist i da je glupo misliti na autoportret, jer zašto bi Dürer visio u sjemeniš-nom predvorju kad nije ni pop, ni svetac, ni hrvatski knji-ževnik.

Što to đavao neprestano šapće o ženama, o golim žena-ma i o tome kakav je ženski pupak, i da je to na kraju pred Bogom svejedno: peo se uz drvenu motku, zavukao se pod

341

pokrivač ili prespavao sa ženom, sve je to smrtni grijeh i za sve je pakao otvoren, i kako je ta Božja pravda ustvari pri-mitivna i djetinjasta, okrutna i nerazborita i štogod hoćeš.

— Jer, mali moj — ceri se đavao kao obalni radnik — uzmi nož i pokolji sve ljude, sve do jednoga, sve žene i svu djecu, obeščasti sve crkve, izniži sve psovke, zatri sve, sa-mo ostavi jednoga ispovjednika, lijepo se ispovjedi, i eto raja koliko god hoćeš. Ali jednom prespavaj sa ženom, koju si uz to, pošteno platio, i dozvoli, da te udari, recimo, grom, taman dok si griješio i nisi imao vremena da se pokaješ. . . dođe ti, mali moj, na moj ražanj za svu vječnost.

»I pravo je« mislim ja. — Đavola je pravo. A ako se onaj ne pokaje, obojica će-

te doći k meni na svu vječnost, zar je i to pravedno, mali moj? Sve zločine sabiti zajedno, a na drugoj strani samo penjanje uz motku — i da je vaga izravnana? Kukavno ti misliš, glupančiću, kukavno. Prespavaj sa ženom, i sve će proći.

»Ženo, ja se tresem pred ljepotom tvojom; radi nje su mnogi izdali — i Boga.«

i jedna slobodnozidarska bolnica u »Katoličkom đaku« s devedeset i osam postotaka onih, koji jurnuše na šestu za-povijed Boga Mojsijeva, Israelova, Abrahamova Boga. Eto, eto što donosi blud i bludna žena i gaženje svete čistoće. . . eto, bolnice pune mladeži, kojoj nosovi otpadaju i suše se kičme, suše se kičme, što su se uz motku penjale, suše se kičme. . . I tako ti mladići hodaju s isušenim kičmama — to

342

je užasno, Bože — kao kosturi i sasušena drva i ne mogu ni gledati, jer su im oči suhe od sasušene kičme.

»Vjerujemo da ćeš doći kao sudac.« Tamo nas Spasitelj pozdravlja kroz sunčanu prašinu, je-

dna mu je zraka zaparala jagodicu, rumeni se — dijete nad zakačenom udicom, i luduju ruke dojenčeta na majčinim prsima misleći da jabuku grizu. Pogled starijega prefekta počiva na mom zatiljku — ja uvijek sasvim tačno znam kad mene gleda, i svaki zna kad njega gleda, jer peče, zaista peče i tačno u onoj jamici na zatiljku.

Bože, mnogo ih je istjeranih, mnogo onih koji su se zav-lačili jedan drugome u postelju i dirali »šporko«, mnogo onih koji su prkosili, onih koji su opsovali Boga.. . Da, da, i Čizmić. . . je još don Anđelu na samom oltaru opsovao Bo-ga, i don Anđeo mu je onda odvalio ćušku, jedinu koju je ikada ikome odvalio. A Čizmića su isti dan otpustili, i vrata su se za njim zauvijek zatvorila.

Eto, duhovnik nam preporučuje molitvu za istjerane, jer je vrag ričući lav, a Bog je Čistoća i voli čist naraštaj. Molite...

Oh, molim, molim za Čizmića i za sve izgnane, molim i gušim se u molitvi.

A vrag šapće: — Treba čitati »Salambo«, sokole moj, jastrebe, i

»Madamme Bovary«, i Zolu i još mnogo lijepih knjiga, da se čovjek oslobodi predrasude, koju nazivlju vjerom, da progleda. A vjeru nije teško izgubiti, recimo, kao narukvicu i dragu maramu. Čovjek malo žali, a onda se utješi, i dobro mu je bez uholaže u uhu i mušice u nozdrvi. Stariji je pre-fekt »kozmička osoka« i trebalo bi ga po goloj žitkom pruti šibati i učiti ga odgoju. Uostalom, sva ta zavodska atmosfe-ra podsjeća na katakombe i gnjila jaja, sve bi to trebalo

343

ognjem sažeći, i ne boj se mlinara Petra, mudar si ti, dječa-če, sam ćeš se snaći. . . i ničije pseto živi bolje od svih gos-podskih pasa na ulici — slobodno je — i put manjega otpo-ra nije onaj koji je naoko lakši, nego onaj koji nam je vred-niji; ne zanosi se blezgarijama »per aspera ad astra«, zvijez-de su tako daleko, a ljudske stvari na dohvatu ruke, i djevo-jačke grudi mirišu na mjesečini po mladome sijenu i oroše-nim jaglacima. Laž je i tu i tamo, momčiću, i »Times« laže kao i »Osservatore Romano« — sve je to kržljavo kao rahi-tična djeca i jezici s članom, i neću ti ništa više reći, jer i ovo što sam ti rekao, nisi razumio.

»Aaaa. . . aaa. . . aaamen!« Drhtaj prođe kapelicom. Nečije blijede punašne ruke,

željne milovanja, ječe uz stijene u šupljim drvenim bokovi-ma uklete žene-božice utopljene u bojama, što nestaju za baršunastim prijestoljem velike Bogomajke. Vikar je mitro-nosac, i oči su mu lomača Bruna i Spinoze, po kojoj se prosuo sagoreni prah brata Girolama s kucajućim srcem, eppur si muove vidjelo se nad mrljom od nosa, i trbuh uski-sao i meckast. Kroza nj se provlače djeca, malena djeca u stvaranju kad se stožina u gumno utače.

»U tamnoj smrdljivoj sobi umire gordi Mel. . . kh, kh.. . Melangton, Lutherov pobratim i brat po sotoni. Do njega njegova majka. »Sinko moj — reče starica — koja je vjera bolja?« Na to će skršeni heretik u zavijanju i mukama pak-lenim: »Majko, u našoj se ljepše živi, a u rimskoj umire«. S tim riječima. . . skvrčen, kao puž iščilen. . . u zabludu, pred-ragi. . . na praznike. . . vjera. . . djevojke, kao od sotone op-sjednute, vrebaju na vašu mladost. Svijet je pakao, drzak i sebeljubiv. . . križari. . . mačevi. . . krepost. . . Klonite se žena i mirisa grijeha njihovih, sačuvajte svetu čistoću, jer Duh

344

Sveti kaže: »Sve što se može cijeniti, ne može biti dostojno čistoga srca.« (Crkv. XXVI, 20). . . Sada, predragi. . .«

A đavao šapće: — Starci postaju dalekovidni i uzimlju naočale, Bog je

prilično star, i leće mu moraju biti veoma teške. Tri godine zločina od lopova do špijuna. Papa se užasno razbolio, i to je izazvalo strahovitu zabrinutost u nebeskom Gornjem Domu, te je unajmljen kuhar s transatlantika »Saturnia« (modra vrpca!), crnac Jimmy C. specijalist za folklorna jela, voćne sokove i puding, gospodo, puding. Jedna mala dje-vojčica skliznula je po ljestvici: Djevica Marija—Marija—Mary, i ništa se zbog toga nije srušilo, ni zemljotres ni vul-kan, tek je banjo zaglušniji i balafo sentimentalniji.

Odstupi, sotono, hram je ovo Božji, i kuća molitve. Ne-ću izdati Boga svojega!

Kapelica se prazni. Sto i osamdeset pri koži ošišanih lu-banja izlaze iz mraka tisućljeća i nikako ne mogu izići.

To opet đavao šapće, opet đavao. . . Poneki odvrne nekoliko navrtaka, ali nikakve koristi od

toga, jer se životni sok iz polomljenih mladica cijedi i nep-lodan kaplje na zemlju, a da ne pokrene ni jedan pup — svi su orunjeni negdje davno u pramaljeću kad se trešnje plode i ženke najradije začinju.

Odstupi, sotono, i ne otvaraj mi u mislima Adamovićevu »Francusku gramatiku«: »Le premier besoin de l'âme est celui d’aimer et d’être aimé.«

— Ne otvaram je ja, mali moj, ona je neprestano pred tobom otvorena, i ne samo pred tobom. Svi je znate naizust i usprkos vašem htijenju, ona postaje vašom najdivnijom i najiskrenijom molitvom, pred svakom je Madonom molite, premda vam zapinje i u grlu i na nepcu, i baš stoga što za-

345

pinje, ona je vaša — najiskrenije se uvijek ljubomorno pro-guta.

Iz crkve u blagovalište. Žamor se diže u hodniku, najpri-je lagan, kao kad se vraća sa sprovoda, a onda sve življi i bučniji, kao da se ide na pijanku. Jedna riječ starijega pre-fekta, i sve utihnu.

— Tako je to, mali moj — šapće zabrinuto sotona za mojim leđima — tako je to, jer je tako napisao Paragraf Prvi najstarijega nepisanoga zakona o robovima: »Ne laj, cuko, ostat ćeš bez kosti«. A Paragraf Prvi dobacuje kosti. Ako ih želiš imati, šuti, mali moj, pseći moj sokole.

U blagovalištu visi tri metra visok papa i stražari nad svim našim razgovorima, nad svim našim mislima. Blago-sivlja nas s jednom rukom i briljantnim prstenom na njoj, a u drugoj drži serdarsku batinu.

Dragičević sjedi do mene, i dok se puši Kneippova slad-na kava, Dragičević mi krišom pokazuje sliku djevojke s duboko izrezanom haljinom na grudima, i šaptom pripovi-jeda da se zove Marija i kako ga je jedne tople noći odvukla na sjenik i pomamno se bacila na nj u žagoru mora i mirisu trave. Znao je što je htjela Marija, i on je htio. Ali stid i neznanje i krv u obrazima.. . Pobjegao je u noć i spoticao se o gustu mjesečinu, što se motala između nogu i kesila se, kesila, Bože. . . Ah, odvažnosti je nedostajalo. Sada duboko žali što nije pio kad je mogao piti, a ja žalim što nisam bio na njegovu mjestu. No ne smijem žaliti, jer vrag — neprija-telj ljudi — kao ričući lav, i sveti otac papa, i stariji prefekt, i čita se iz Marthyrologija velikoga život svetoga Sebastija-na kod golih bludnica — on je izabrao strelice krvave.

A đavo šapće: — Juda, sin Jakova Israela dobro se ponio pri susretu na

raskršću s Tamarom, nevjestom svojom, prespavavši s njom

346

kao s bludnicom, i uopće, svi su se Jude dobro ponijeli, i to je comme il faut, pa makar i ne cvjetale breze, ne ostavljali se štapovi i ne zvonili srebrenjaci. Putifarka nije bila žena ili je Josip bio uškopljenik.

A Dragičević opet pokazuje sliku: — Sviđa ti se ovo ženče? Bože. . . što tu treba govoriti o ženi i ženskom stidljivom

rublju i gonduli sa ženskim gaćicama umjesto zastave — sve je to strast i grijeh, znak protiv neba i svetoga zvanja. . . a Anki je vidio grudi kad joj je pukla naramenica, i još je nešto vidio na rubu tog nesretnog kupaćeg kostima, na pi-jesku, u kapljicama mora. . . i ja sam to nešto vidio u djetinj-stvu, to nešto. . . to nešto. . . marš u ispovjedaonicu!

A đavao šapće: — Znao je Hildebrand što radi. I nije bila mala stvar

trošiti crkvena dobra na gladna usta popovske djece, a si-monija je mešetarenje, kao i svako mešetarenje, makar ne vuklo korijen od Simona Maga, kao magija, ni od kakvog Simona. Stoga, mali moj, ne ostavljaj madrac ove godine, jer sedamnaest kila vune ipak je sedamnaest kila vune, a to je dosta za početak. Poslije će se naći kakav izlaz, jer sve na svijetu ima barem jednu rupu. Ponesi ti taj madrac tamo u svoju »Vlašku« — bolje će se provjetriti, tamo je zrak čist i zdrav, a ovdje su moljci i rđav živinski naraštaj.

— Ništa neću nositi, sotono — o sada se i ja njemu s nasladom kesim — ništa neću nositi, i bit ću pop, bit ću pop, bit ću pop. . . a ti crkni na žeravici.

Ali đavao se ne da smesti i ničim mu ne možeš podreza-ti onaj iskešeni smijeh:

— Budi pop, golube moj, sokole, budi pop. Popovi su uškopljenici po Mateju, koji sebe uškopiše kraljevstva nebe-

347

skoga radi. No stoga se ispeše na ljestvicu posredničku i kao marvinski trgovci hodaju po svim zemljama i svim religijama kupujući duše Bogu, osiguravaju ti nebo za kak-vo šilježe ili jalovicu, za nekoliko novčića i tucet jaja, za varićak pšenice. . . Oni tebi molitvu, ti njima paricu, i izdaju ti propisnu putnicu za nebo sa svim tranzitnim vizama pre-ko čistilišta. I tako lijepo prosjede u kakvom selu, na lada-nju, jedu i piju i neprestano ponavljaju: »To nam je jedino zadovoljstvo — ta nemamo žena!« A, mangupi jedni, imaju i žena! I dobro je, orle moj, što je tako i što si taj put izab-rao, jer filozofija Očenaša nije »Budi volja Tvoja«, nego: »Kruh naš svagdašnji daj nam danas«. . . i da ja, mali moj, dijelim smaragde i briljante, tijare i kruh naš svagdašnji, nitko se ne bi sjetio dobroga Oca, koji ne može ili neće da dade išta osim kraljevstva nebeskoga, a i to je problematično.

Odstupi, sotono, i svoj prokleti jezik ne diži na onoga, koji te je za svu vječnost prokleo.

Ne, ne, neću izgubiti vjeru! Prije i ruke i oči i mlinski kamen oko vrata, nego vjeru, moju vjeru, vjeru djedova, vjeru milijuna svetih. . .

Sloboda, sloboda, i buka, i vika. . . danas odlazimo na praznike. Šest razreda, šest je razreda ostalo za mnom, šest prsta, šest latica divljih ruža. . .

Danas odlazimo, danas. . . Sotono, neću izgubiti vjeru, neću je izgubiti. . . ni vjeru, ni sveto zvanje!

»Efeta, to jest: otvori se na ugodan miris, a ti, đavle pak-leni, odlazi. . .«

348

»J’ACCUSE. . .«

Bože, koliki sam to izrastao. Momčina. I nema više se-mideponentnih hlača ni kape s meridijanima i paralelama. Mantija je tu. I crno odijelo ispod mantije — šteta što se ne vidi — i šešir, kršćanine, crni šešir na crnoj glavi. I kaput, crni, dakako, i cipele crne, i prsnica, samo ovratnik bijel bjelcat, kao da je od same čistoće.

Vrtim se po predvorju i šepirim se među svim nižima, među neobučenima. Prvaše jedva da i pogledam, ali stoga oni gledaju u me, kao u Boga i sve negdje skrovito uzdišu: »Kad ćemo i mi tako«. Polako, polako, golići, nakusat ćete se sjemenišne čorbe dok dođete do mene. A kad dođete do mene, ja ću već pjevati mladu misu, i Bog me veselio.

A sada pleteni trskov kovčeg u ruku i šibaj kući. I baš kad sam uzimao kovčeg, uđe u predvorje moja uči-

teljica iz pučke škole, moja učiteljica Mȁra. To je najljepša djevojka, koju je oko ljudsko vidjelo. Onda je imala osam-naest, sad će valjda dvadeset i pet, ali ništa se nije promije-nila: ista je, kao onda kad je došla. Uskoro će se udati za nekoga studenta prava, samo čeka da on svrši.

— Danas odlaziš? — pita me.

349

— Danas — velim. — Znaš što, ostani za sutra, pa ćemo zajedno. — Kako hoćete — kažem ja, onako uljudno i poslušno,

a u sebi se radujem, što ću malo s njom prošetati po Splitu i narazgovarati se. . . eto, draga mi je, mnogo mi je draga.

Iziđemo u grad. Sunce pripeklo, Bože. . . — Pasja vrućina — kaže ona i briše znoj s vrata i s čela,

a na sebi nema ništa osim ljetne haljine. Najednom pogleda mene i zastane začuđena, kao da je

ne znam što vidjela. — Sinko moj, pa tebe će kap udariti! Skini taj zimski

kaput sa sebe. — Ne smijem — kažem ja — ne dolikuje se svećenič-

kom podmlatku hodati u samoj mantiji. — Gaće, košulja, odijelo, mantija i zimski kaput — broji

ona i svaki se put nanovo začuđuje. — Gaće, košulja. . . — Kad bih imao lister, ne bih morao nositi zimski ka-

put, ali lister je preskup. I tako hodamo gradom, po tom Božjem lipanjskom sun-

cu, a znoj probija, probija, probija. . . kako je teško biti sve-ćenički podmladak. Najednom me Mȁra uzme pod ruku:

— O, Paul Muni! To svakako moramo pogledati. »Sav-jest čovječanstva«.

I držeći me čvrsto za ruku uvede me u kino. Upravo kad smo ulazili, prođe mimo nas Vjera. Bože, zašto se tako trgla i na moj zanosni pozdrav okrenula glavu.

Istina, tri sam filma gledao, ali ovo je prvi put, da gle-dam pravi film. Jer »Put u Svetu zemlju«, »Sveta Terezija

350

od maloga Isusa« i »Sestra Marija« bili su neizrecivo dobri i veliki filmovi, ali ovo.. . ovo.. . ovo je čudesno.

J’accuse. . . J’accuse. . . J’accuse. . . Bože, kako to šapće, kako to šapće. . . u koloplet brzoga

vlaka. I taj je Zola — oprosti mi, Bože — ljudski, ljudski. Čovjek je taj Zola, koji se do kraja bori za čovjeka. . .

Jus-tice. . . Jus-tice. . . Jus-tice. . . U točkove brzoga vlaka, u savjest čovječanstva, u čov-

jeka. . . Ljudski je taj Zola, ljudski. A na Indexu je, i ne smijem ga čitati, napose ne »Lourdes«, ne »Lourdes«. Ali, ako ovdje ima potpuno pravo, onda i tamo ima barem malo prava, jer čovjek koji negdje iznosi čitavu istinu, na drugom mjestu ne može iznijeti potpunu laž. Bože, što on piše u tom svom »Lourdesu«. Ja sam čitao Bertrainovu kritiku »Lour-desa«, možda taj Bertrain, makar bio učenjak svjetskoga glasa i imao ne znam kakve veze sa Svetom Stolicom — jedinom sveticom na četiri noge — možda taj i taj Bertrain i nema sasvim pravo, možda ipak taj Zola govori dobar dio istine, jer ovdje govori čitavu istinu. . . Ali tko zna što on govori u »Lourdesu« — čudesa svakako priznaje, jer su očigledna.

— Divan je Paul Muni — kaže Mȁra. Ja ne rekoh ništa, niti sam mislio na Paula Munija, nego

na Zolu, na Lourdes, na Bertraina, na optužbu, na istinu, na pravdu.. . na izbačenoga učitelja pjevanja i nastavnika crta-nja, na veliku kišu i otjerane njemačke bogoslove, na siro-mahe pred malim vratima sa zdjelicama iz smeća izvađe-nim, i opet na Zolu, pravdu, na optužbu. . .

J’accuse. . . J’accuse. . . J’accuse. . . Jus-tice. . . Jus-tice. . . Jus-tice. . . — u točkove brzoga

vlaka, u savjest čovječanstva, u čovjeka.

351

OKO VELIKE SMOTRE

Seoski župnici ne nose mantiju, nego samo odijelo, še-šir, ovratnik i prsnicu. I klerici mogu tako. Ali ja ponosno nosim mantiju i branam njom kroz čitav Medovdolac, kroz sve ograde i vinograde, kroz sve komšiluke: neka se vidi tko je tko i neka Matkovići puknu od bijesa. Bogme i puca-ju na veselje meni i mojoj materi, i ne govore više »Bit će pop kad i moja krava«, nego mi lijepo, skladno i pognute glave kažu: »Hvaljen Isus«, a ja svoju glavu zabacujem kao mlado ždrijebe i odgovaram »Vazda budi«.

Nema što: ponosan sam i gizdav. A imam i zbog čega. Stoga me je svugdje: po Lovreću, po Grabovcu, po Poljici-ma i Imotskome, i svugdje branam ovom svojom manti-jom.. . neka se zna što se ima znati! Neprestano mi se čini, da su oči sviju uprte u me, da mi se dive, da sve djevojke uzdišu: »Krasna li popića. . . e da k nama dođe kad reče misu!« A meni srce u grlu, meni je srce neprestano u grlu.

I rođak mi se obukao, mali Iko Antukin, hoćemo reći Cvite — pa tko će s nama! Često smo zajedno u Grabovcu — tamo ima zgodnih djevojaka, a Cvite s jednom i nasamo ostaje i kaže, da se ljube pravo u usta.

352

Svraćamo i učiteljicama, i već se davno ne ponašamo kao đaci, nego kao kolege i još više — ta mi smo klasično naobraženi ljudi. I pop dolazi, i poštar i dva studenta — igramo karte i popijemo po čašu vina. To je velika stvar, to je najveća stvar, koju jedan đak može poželjeti.

Lovreć, to je opet druga stvar. Tamo odlazim sam. Ka-žem, Lovreć je sasvim izuzetna i čisto moja stvar. Tamo su najljepše djevojke, golube moj, i najdivnije sise, tamo »doj-ke rastu na uvojke«. . . A dvije djevojke, ej, ej, dvije djevoj-ke! Lijepe, najljepše. A od svega je najljepše to, što su me uvele u sobu. Sve im grudi igraju, sve im bedra poskakuju, sve im oči gore, a usne se suše, pa ih svaki čas oblizuju kao mačka ranjenu šapu. . . poludjet ću. I grle one mene, i grlim ja njih, i sve se troje stežemo i stišćemo. Samo malo odvaž-nosti, i ovdje ne treba čekati mjesecima, da ih poljubiš u lakat, samo malo odvažnosti. . . Tuf! Pravo u usta, jednu pa drugu. I na divno čudo, nit su me opsovale, nit pljusku od-valile, nego poljubac uzvratile. I jedna i druga, ljudi, na divno čudo.

I na divno čudo gorim ja, gori i jedna i druga, i sve prs-tom stružu po mojemu dlanu.

Grle me i ljube u usta, i sve moju glavu drže, a ja neka-ko njihove obje držati ne mogu, pa ih grlim oko pasa i lju-bim ih sad u obraz, sad u oko, sad u usta, gledam ih nekako prosjački i mislim svoje nečiste misli, ali one ne razumiju molitvu moju.

Najednom kao po dogovoru obje prasnuše u smijeh: — Popiću, popiću, pa ti još nijednom u životu nisi po-

ljubio curu. . . Hahaha.. . Jadni naš popiću, slabo su te učili. Ti samo cmačeš, a ni cmakati ne znaš, a kamoli bi znak razumio.. .

353

I smiju se, smiju kao lude, natežu me, povlače. Više nema žara u njihovim očima, to je sama prokleta obijest. U to uđe majka jedne. Odoh ponižen i postiđen. Bože, kako se ljubi i kakvi su to tajanstveni znakovi. . .

Pitao sam momke i momci su mi rekli. Sada znam i ja, ali znam i to: kad te ismiju. . . ponovno te neće pozvati u sobu.

I eto. . . . . . tu je počelo Hrvatsko kraljevstvo, tu na Duvanjskom

polju, u Tomislavgradu. I danas pritisnuše polje desetci i desetci tisuća ljudi, žena i djece, s hrvatskim pjesmama i trobojkama, pijani od narodnog zanosa, od narodne tambu-rice i pjesme, od dobrog narodnog vina, mostarske žilavke i pečene janjetine. . . Bože moj, eto tu je sav hrvatski narod sa svojim zastavama i šarenim krpicama, sabio se tu oko peče-nog janjca i pečene gude, uz bukaru vina, uz mješinu. . . sav moj hrvatski narod na kraljevskom polju. Divota jedna.

A još su veća divota ogranci »Hrvatske seljačke sloge« na visokom podiju, podignutom usred polja, usred kraljev-skoga polja. . . pjesme poju, noge dižu i kola izvode. Divota jedna, kraljevski šarena!

I govori se drže, i zdravice, i pljesak, i potcikivanje, i »Živio Maček!«, »Živio Pernar!«, »Živio Bariša Smoljan!« »Eno Bariše, eno Bariše. . . živio Bariša!« »Živio Paško Kaliterna!« (Onaj Paško Kaliterna: »Ča pušćate da van se seredu na glavu — otvorite justa!«) »Živio Maček!«

To se grli, to se ljubi, to suze u očima: eto, tu smo mi, Hrvati i katolici. I toliko nas je, da smo čitavo polje pritisli. A žandari pitomi kao jaganjci: ako pisnu, čitavo će se šare-no more preliti preko njih, i puške ih neće spasiti. Ali i oni to znaju, pa u svojoj žandarskoj glavi pametno misle: bolje

354

je sjediti uz bukaru vina i pečena janjca, nego zamećati kavgu.

Ogranak za ogrankom, kolo za kolom, pjesma za pjes-mom, bukara za bukarom.. . I one dvije s Lovreća pjevaju, rumene i zagrijane, a trobojke im vijore oko struka, oko kuka, oko sisa, koje nikad mira nemaju. Ah, ove dvije, ove dvije — na čitavom polju nema ljepših dviju. . . O, sve je na njima hrvatski-katolički ludo i napeto, nožice igraju, a bo-kovi mijese, mijese — ispadoše mi oči:

»Tri su boje u tkanice moje: crven, bijela, a na kraju plava, znači da sam Hrvatica prava.«

Jesi, dušo, jesi, Hrvatica i katolikinja. . . a kad se budemo vraćali kući. . . Hej, Hrvatice, Hrvatice, kad se budemo vra-ćali kući. . .

I vraćamo se, u noći, kamionom. Jedna sjedi na klupi preda mnom, a druga je negdje postrani. Sve je veselo, sve je pijano, sve promuklo od vina i pjesme, i sve govori, a nitko ne sluša. O, dobro je da je sve pijano i da sve govori, a nitko ne sluša.

Moje su ruke na njenim ramenima. Oj, Hrvatice, katoli-kinjo, na tvom vratu. . . A krv samo šiče, šiče, i kad bih razrezao žilu, briznula bi do neba.

Kamion naglo uleti u priviju, a mi se zaljuljasmo. I. . . ljudi, divote jedne. . . djevojka mi se sruši u krilo sa svom svojom pogolemom napetošću.

— Ostani tako — šapćem ja — ostani tako, Hrvatice-katolikinjo, ostani tako u hrvatskom katoličkom krilu.

Neko vrijeme ostade ugrijana i rumena, a onda se nag-lim trzajem uspravi i prasne u grohot:

355

— Hahaha.. . Ne mogu, pope, ne smogu. To je hrvatsko krilo tvrđe od kamena. Nažuljat će me, pope. . .

I to su — prokletstvo jedno — svi čuli, i svi u živinski hihot prasnuli, a ja oborih oči u hrvatsko krilo tvrđe od kamena.

A kad se sve zaboravilo, opet se odvažih i uzeh njenu ruku. Dugo sam je držao u svojoj i dugo je stiskao. I ona je stiskala moju.

»Ah — pomislim — sve će biti dobro.« I onda joj krš-ćanski i muški zastružem kažiprstom po dlanu.

Ona umjesto, da to shvati ozbiljno i pobožno, prasne opet u smijeh:

— Uznapredovao si, popiću, uznapredovao, ali. . . malo prekasno.

Ubio bih je. Tako ona meni, Hrvatu i katoliku, tako ona meni na pre-

sjajnoj proslavi Hrvatskoga kraljevstva! Od bijesa nisam je više ni dotakao, nisam htio ni pomis-

liti na nju, nego sam čitavo vrijeme, iz prkosa, mislio i go-vorio o velikom hrvatskom i katoličkom slavlju na Duvanj-skom polju. I neka, sotona paklena, sjedi na jelovoj dasci kad joj je hrvatsko krilo pretvrdo!

356

NINOČKA

Današnji dan kao da je rođen za velike đogođaje. Ponaj-prije jutro je bilo blistavo i sjajno — pontifikalna misa. Kao da sam mali kanonik Žiška, najveći majstor ceremonijala, svim tim upravlja. Podigao je štapić, i sunce je odskočilo na vrh planine, svi kameni bregovi i visoravni, protkani grm-ljem, planuše najprije zlatom, a onda rastopljenim srebrom; umjesto orgulja zasviraše krave i čobanski rogovi od jase-nove kore, zbor dječaka nadomjestiše ptice, oltarske čipke cvijeće i leptiri, a dolje, iz duboke doline, s osamljene zele-ne rijeke veličanstveno se uzdizaše oblaci tamjana u beskraj-no plavetilo, čisto kao suza, čisto kao duša sjemeništarca.

Bože moj, zašto don Ivan, onaj don Ivan na kojega su pucali, a koji sada župnikuje u ovoj pustoši bez puta i opu-tine, zašto taj don Ivan u ovo okupano jutro, ni u jedno jutro, ne silazi sa mnom u ovu čarobnu dolinu? Bolje da ne silazi: mnogo brblja, a svaka riječ skrnavi ljepotu.

Ljudi, sve je divno, sve je prijateljsko! I riđovka je prija-teljica, ova stara riđovka smotana u lijepi šareni kolač pod međom, pod suhoziđem. Siguran, da mi u ovo jutro neće ništa učiniti, pružam ruku da je pomilujem. I pomilovao bih je, da nisam primijetio kako dvije lijepe male riđovke repe-

357

lje oko nje. Povlačim se, jer to više nije riđovka, nego maj-ka-riđovka.

Dolje na dnu duboke doline nema ni ovaca ni čobana, ni ljudskih glasova. Dolje je veliki mir zelene rijeke, dolje su bumbari i rakovi, dolje je divota samoće i okupano nebo nad iščezlom maglom.

Ne znam plivati, ali svlačim se i gol silazim u golu vo-du, siguran, tako siguran u dobrotu ovoga jutra, a siguran i zbog toga, makar je rijeka ovdje sami brzac, ono je i sami plićak. Čitavo jutro tako: ja i rijeka i rakovi, koji sve više i više pune moju torbu. Tko će pojesti tolike rakove kad ih ni don Ivan, ni sestra mu Ana ne jedu! Gade im se. A ništa na tom svijetu nema ljepše od rakova.

Znam unaprijed što će reći Ana. I rekla je: — Opet moram kuhati tu gadalinu. — Samo ti kuhaj — rekoh ja — za pokoru grijeha. A ja

ću ih također za pokoru grijeha. . . pojesti. I pojeo sam ih. To se zna. Poslije ručka htjedoh opet na rijeku. No don Ivan upravi

moje korake na drugu stranu. Bolje. Spasio sam čast jedne čestite djevojke.

— Ivane — reče pružajući mi popis nove školske djece — molim te odnesi ovo onoj drolji, jer s njom ne razgovaram.

Oči mu bljesnuše nekim nepoznatim sjajem. Zatim se smiri i mirno mi počne objašnjavati, ali glas mu je svejed-nako bio drhtav i kao napuknut.

— Ne dolikuje svećeniku da razgovara s takvim. . . ne-kakvim.. . što ja znam, zavela je dva popa, tri učitelja i jednoga šofera.

358

Meni oči kao lopari. Pomislih: »O kad bi bar mene htje-la zavesti, a i hoće, akobogda, jer Providnost se brine za nevolju svojih odabranih«, a rekoh:

— Don Ivane, ne treba bježati, nego liječiti grešnike, jer na nebu će biti veće veselje zbog. . .

— Zbog ove nema nigdje veselja, sinko. Nju je uzaludno liječiti, jer je neizlječiva. Hajde, i vrati se odmah.

Čitavim putem Bog je šaptao: »Evo ti prilike: obrati je!« Čitavim putem vrag je šaptao: »Evo ti prilike: povali je!« Bože moj, ja bih htio i drugo i jedno! Đaci su još bili u razredu kad sam ušao. Ljudi, kakva

divna zavodnica! — Ovo vam šalje don Ivan — kažem što mogu mirnije,

ali sada je i meni glas nekako drhtav i kao napuknut. Ona mi veselo pruža ruku. — Hvala, mladi gospodine — o, »mladi gospodine«! —

Ja sam Ninočka, a vi ste sigurno Ivan, don Ivanov gost? — Kako znate? — Kao da vi. . . možemo i »ti«. . . kao da ti ne znaš, da

sam ja Ninočka! Odmah ću pustiti djecu, pa ćemo popiti crnu kavu.

— Znate. . . — »Znaš«! — zaprijeti mi smiješkom i prstom. — Znaš, nikada nisam popio crnu kavu. — Onda će ti ovo biti prvi put. Negdje se mora početi,

dečko moj. Ljudi, Gospoda vam Boga, ljudi, tek što smo se povukli

u njenu sobu, ona pristavila džezvu, a ja sjeo na postelju, već sam bio smrtno zaljubljen.

359

Ona sjede do mene, nabaci ruku na moju, a mene svega podiđoše žmarci.

— Sigurno su ti o meni ružno govorili? — Ovaj. . . — Znam, znam. Tako je to uvijek. Kad je djevojka mla-

da i poželjna, pa odbija nasrtljive mužjake, onda je iz osvete blate.

— Sasut ću im zube u grlo! — planuh. — Vidi se da si valjan momak. Ali pusti ih neka govore,

umorit će se. — O ne — izgovaram svečano. — Ja sam gledao

»J’accuse«, molit ću lijepo. A tko je jednom gledao »J’accuse«, molit ću lijepo, taj ne može šutjeti na nepravdu.

Kako sam ponosan, Gospoda vam Boga, kako sam po-nosan! Nema samo Zola, i ja imam svoga Dreyfusa!

Čim smo popili kavu, ustadoh. — Kamo ćeš? — Don Ivanu, da mu sve skrešem, da mu. . . — Pusti. . . Gdjekad moramo i oprostiti. — I opraštanje ima svoje granice. — Božje nema — uzdahne ona pobožno i prebaci ruku

preko moga ramena. — Ljudi su zli, pa ako i mi dobri pos-tanemo zločesti, tko će opstati!

O kako sveto izgovara svete riječi, i onda oni. . . O, ne, ne! Ja osjećam, da tu nema opraštanja ni pomirenja.

— Ja sam gledao »J’accuse«! Ona me umiruje milovanjem po kosi i vratu: — Pusti, Ivane. Gdjekad se ne da ništa učiniti. Ljudi se

rađaju pod dobrim ili zlim zvijezdama, a ja sam rođena pod najgorom.. . Eto, kad ti ispripovjedim svoju tugu.. . Pred

360

nekoliko godina voljela sam nekoga mladića, ludo. . . ludo smo se voljeli. . .

Ali njeni su priječili tu ljubav. To ih je natjeralo, da se još više vole, do suza, do nesreće. Onda je netko nekoga ubio. A njeni rekoše momku: »Idi u Ameriku ili ćemo se zakleti, da si ga ti ubio.« Momak je stisnuo zube i otišao. Ona je za sve to saznala u noći njegova odlaska. U spavaći-ci je iskočila iz postelje i pojurila na kolodvor. A snijeg je bio. Ona je svejedno jurila. Prekasno. Vlak je upravo izlazio iz postaje. Bio je snijeg. Vikala je, on je nije čuo. Trčala je za vlakom, vlak je bio brži. Snijeg je bio, veliki, bijeli sni-jeg. . . Posrtala je, ustajala, trčala, pa opet posrtala i ustajala. Bio je veliki, bijeli snijeg. . . veliki, bijeli. . .

— Onda sam konačno pala — i da sada opet ne padne, obim se rukama objesi o moj vrat, a oči, iz kojih su tekli potoci suza, udariše u moje oči.

— Oprosti! Tako si me na nj podsjetio — dah joj gori na mom licu.

— Ništa, ništa — rekoh — razumijem ja ljudsku bol. U to netko snažno zakuca na vrata. — Tko je? — trže se Ninočka. — Mate, lugar. Posla’ me pop, da se Ivan vrati. Već je

šest ura. — Odmah ću, odmah — rekoh i htjedoh ustati, ali njene

me ruke posjedoše. — Ostani još malo. Tako si me na nj podsjetio. Opruži

se! — i polegne me na postelju. Sama ostade sjediti. Njene me oči majčinskom šutnjom promatraju, njene se ruke ses-trinski provlače kroz moje kose. . .

— Tako si mio, dječače, i plemenit. . . plemenit. . . — I ti si dobra. . . najbolja. . .

361

Njene oči, pune suza, ne silaze s mojih, njene grudi drh-te od unutrašnjeg plača i polagano se spuštaju prema meni, sve majčinskije, sve drhtavije.

— I usne su ti kao njegove — tako slomljeno šapće — kao baršun. . .

Polagano, polagano njene usne siđoše na moje. Ja se tr-goh od iznenađenja, od miline, od tisuća slatkih đavola, koji zaigraše u meni. Ona potrese glavom, kao da sam je prenuo.

— Oprosti — reče bolno — ne znam što radim. Na čas mi se učinilo, da si On.

— Ništa, ništa — hrabrim je muževno — dogodi se. To je u medicini poznato pod nazivom »halucinacija«.

— Bit će da je tako nešto. — Ali ako ti to pomaže — rekoh — samo se olakšaj. A čini se, da joj pomaže, jer se jadnica tako pohlepno

bacila na moja usta, kao da je mjesec dana gladovala. A meni to drago, ljudi, a meni to drago. Samo ona ne smije znati, da mi je drago, jer bi je duboko zaboljelo kad bi saz-nala, da tu ima i užitka, a ne samo kršćanskoga milosrđa. Sigurno bi pljunula na me kad bi saznala, da ovako prljavo iskorištavam sjećanje na bolnu i svetu ljubav.

— Tako me na nj podsjećaš — šapće i otkida usta od mojih samo dok to šapće.

— Baš mi je drago — uspijem i ja šapnuti — što mogu učiniti nešto, da ti olakšam bol.

— Još bi mi više olakšao kad bi se znao poljubiti. — O, znam se ja ljubiti — rekoh uvrijeđeno. — Znaš, ali ima i drukčije. . . — i usnama, kao kliješti-

ma, zahvati moje usne i stade ih iz sve snage nekamo odvlačiti.

362

— Daj mi jezik — šapće slomljena ludim bolom. — To je grijeh — kažem, a mislim: »Nije to loš grijeh«. — Tko ti je to rekao? — Vjera, jedna moja djevojka — rekoh ponosno. — Reci joj, da ne zna ništa. Ovako se ljubi, mali moj. . .

ovako.. . ovako.. . ovako.. . Bože, kako je to divno i nečiste misli pobuđuje, ali. . .

ostat ću bez usana, sigurno bez usana. — Tako, mali moj. . . tako se ljubi. . . grizi, grizi me.. .

do krvi. . . Sad opet zaboravih na svoju ugodnost, sjetih se njene

boli i pomislih »Eto, sirotica poludjela. Bolje bi bilo da nisam došao: ne bi se sjetila svoje nesretne ljubavi, ne bi je duša tako zaboljela, da je moram gristi kako bi joj laknulo!«

— Zagrli me, zagrli me.. . čvrsto. . . čvršće. . . — i čitava se pružila po meni, hropće od muke, grca. O, siroče malo, ubogo.

Onda opet kucanje na vratima i glas lugarev iza vrata: — Reka’ je pop, da odma’ dođeš. Već je devet ura. — Odmah ću, odmah ću. — Ostani još malo, mali moj, mali moj. . . — dahće mi u

kose, u lice, u usta. — Ostat ću dokle god želiš, jer si toliko pretrpljela —svi

moji jadi činili su mi se tako ništavni prema ovoj jednoj jedinoj njenoj boli. . . Bio je snijeg, veliki, bijeli snijeg. . . i vlak progutan od noći. . .

Grlimo se, ljubimo se, valjamo se po postelji. Ali čini mi se, da joj sve to ne olakšava bol, nego je još i povećava, jer sve istrganije šapće, jače dahće i prevrće očima.

363

A sotona šapće: »Uhvati je za grudi kad toliko želiš, ne-će ni primijetiti.«

Odstupi, đavle! O, kad bih smio taknuti te božanske grudi, mislim da bih umro od ljepote. Ali da ih taknem, kako bih jadno ispao u njenim očima: tako podlo iskoristiti nečiju bol, nečije povjerenje. . . tako podlo. . . Ne, ne, ne mogu biti takav gad!

Ali. . . onako slučajno? Slučajno?! Vidiš, to bi se moglo. Možda u tolikom uzbuđenju i ne primijeti. Fuj, i to je pod-lo! Ako i primijeti, to je opet kao slučajno. . . A?!. . . Ne!

Bože, ispalo je ljepše nego što sam mogao sanjati. Čim sam ruku stavio, ona mi je obima pritisnu:

— Tako. Samo stisni. Jače. . . jače. . . — gubi dah — srce će mi popustiti. Tako, tako pritisni, onda manje boli. . .

Tek tada primijetih da joj stišćem desnu dojku. O, tugo moja, još se i ta nevolja morala dogoditi ovoj divnoj ženi: srce na desnoj strani!

— Ne čuje se — zaprepašteno prošaptah, više za sebe. — Zamrlo je — dahće — promasiraj, promasiraj. . . Još i ta nevolja! Ove divne grudi, stvorene za milovanje,

moram gužvati i gnječiti, jer srce popušta. Ali što se tu može, kad se radi o jednom dragocjenom životu. Najednom se osjetih velik, i vrač, i čarobnjak i liječnik: uslijed tog trljanja, srce je prokucalo. . . na lijevoj strani.

Onda opet prokleti lugar za vratima: — Već je jedanaest sati. . . — Doći ću čim izliječim gospođicu. Čujem kako se iza zaključanih vrata nakašljava, a zatim

njegove korake koji se lijeno udaljuju.

364

Ninočka, jadnica, iz zahvalnosti što sam je vratio u ži-vot, baci se žestoko na mene i stade mi obasipati poljupci-ma i vrat, i oči, i kose. . . ugušit će me u zagrljaju. Steže me, prevrće, čitavo joj se tijelo trza, a haljina se povukla visoko iznad koljena. Morao bih spustiti tu haljinu. Ali ne! Činit ću se kao da je nisam ni primijetio, a od vremena do vremena krišom ću pogledati ta gola božanska koljena.

Njene se grudi lome pod mojim grudima, njeno se tijelo trza pod mojim tijelom.. Koliko trpi, koliko trpi!. . . Najed-nom grčevit i bolan plač, kao da čitavo tijelo plače. A mene nešto probode:

— Dušo, zaboga, zar ti je opet zlo? — Nije. Lijepo mi je… Plačem od toga što mi je lijepo. Onda i ja zaplakah od toga što mi je lijepo, od toga što

sam nekome olakšao bol, od kršćanskog milosrđa. Suze nam se miješaju s poljupcima i poljupci sa zagrljajima.

Ali sotona paklena tu kršćansku pjesmu dobrote ogađuje nečistim mislima: kako bi bilo divno. . . zavući ruku pod njeno koljeno. O, ni sotona paklena ne usuđuje se zamisliti dalje, samo pod koljeno i dva prsta više. Odstupi, sotono!

A ona dahće i dahće. . . čitava je sami samohrani grč. Kao da se opet vratila stara bol. . . bio je veliki snijeg i tako.. .

Možda ne bi ni primijetila da joj zavučem ruku pod ko-ljeno i dva prsta više.

Luđače, ako primijeti, propade sve, a potonja će bol biti gora od prve.

— Dragi, dragi, mali dragi. . . — i njena koljena lome moju nogu.

Bože, zavući ruku pod to koljeno i dva prsta više! — Stisni me! Slomi me!. . . Čini mi se da sam rođena s

tobom, dragi moj.

365

Eto vidiš, jadnica misli, da mi je sestra. Kako je to milo, i sada jednom svinjarijom pokvariti sve.

— Samelji me, zgnječi me. . . uzmi me.. . Kakva naivnost! O, milo moje! »Uzmi me!« Kad bi ona

znala što to znači! Sad mi je sve jasno. Jadnica je negdje izlanula to »Uzmi me« i jasna stvar, da su prljavci, koji ne znaju što je to naivna ljudska duša, riječ protumačili u nje-nom pravom značenju i proglasili je droljom.. . »Uzmi me!«. . . A da samo pokušam zavući ruku pod koljeno i dva prsta više, kako bi se brzo osvijestila! Valjda je mislila: uzmi me na krilo.

I ja je uzimam na krilo. Ona samo uzdahnu i zakoluta očima. Jasno. U to opet prokleti lugar iza vrata:

— Reka' je pop, da je ponoć već prošla i da te dovedem živa joli mrtva.

Ona skoči s moga koljena, zabaci kosu i spusti haljinu: — Možeš ići. — Bilo je divno — rekoh. — Da — odsiječe ona nekako tvrdo, a ja sam odmah

spoznao, da se uvrijedila i razočarala: proniknula je, da joj namjerno nisam htio spustiti podignutu haljinu, nego da sam se krišom naslađivao njenim golim koljenima.

Don Ivan me dočeka s provalom bijesa: — I tebe je smotala kučka! — Don Ivane — isprsih se — nije lijepo tako govoriti o

djevici. — O djevici?! — Da, o djevici. Ja to najbolje znam. — Po čemu ti to najbolje znaš?

366

— Ovo vam je pod ispovjednu tajnu: nisam joj se usu-dio zavući ruku pod koljeno, a to je najbolji znak.

Najednom nestade bijesa i pogleda me kao u nekom čudu: — Sve je u redu, ali. . . za svoje dobro vrati se sutra kući.

367

STARIJI PREFEKT, JUGOVINA I JA

Sve se svršilo tako iznenadno i tako glupo, kao prepad iz zasjede. Učiteljice iz Grabovca zaboravile su ključ od stana kod poštara u šestanovcu. I to je zapečatilo moju sud-binu: zaboravljeni ključ u Šestanovcu.

— Kampijune — tako su me nazivale — skokni po ključ.

Ja na bicikl, i kao vjetar s vjetrom. Za dvadeset minuta četrnaest kilometara. Sa Šestanovca se utrkujem s autobu-som. E, nećeš, majčin sine! I nije. U stopu smo došli u Gra-bovac. Ja, stari Božji biciklist! — Sav si u znoju — veli Mȁra — brže u kuću!

Uđem i obrišem se. Zatim se sve troje naslanjamo na prozor i promatramo kako jugovina povija i krši krošnje stabala. Ima neka sotona u jugovini: čovjeka uvijek pograbi čama i osjeti se tako malim i ubogim i tako sretnim što je još topao.

U to iz autobusa, s kojim sam se utrkivao, iziđe stariji prefekt, koji je slučajno došao u Grabovac odslužiti misu. I vidjevši me ovako nasmijana između dviju mladih učitelji-ca, tko zna što je pomislio u svojoj ludoj glavi. — Uvijek

368

sam govorio da je glupan i arciglupan, a kako i može biti pametan netko tko se zove don Ivan Kalajdžić.

Zastade pod prozorom i ošinu me žandarskim pogledom. — Izlazi! — prodera se i proslijedi prema župskom stanu. Učiteljice me pogledaše: — Ajme, kakvo je ovo čudovište! »Šest godina živim ja s tim čudovištem« mislim, ali ne

govorim ništa, već se uputih k vratima. — Jesi li poludio — skoči Mȁra — dobit ćeš upalu pluća! A ja razmislih i uvidjeh, da ću dobiti upalu pluća, te os-

tadoh. Prođe tako nekoliko minuta, a spljoštena se glava stari-

jega prefekta pomoli na prozoru. I opet bez pozdrava, bez naklona, pasji se izdera:

— Ne kaniš izići! A Mȁra reče nekako prkosno i izazovno: — Hvaljen Isus, velečasni. Uznojen je, i ako iziđe, dobit

će upalu pluća. On joj ne odgovori ni »Vazda budi« niti je pogleda, ne-

go se šutke šepiri pod prozorom, kao da je ovo dvorište njegova kokošinjca, kao da je Grabovac i čitav svijet sje-menište, a on jedini gospodar u njemu.

— Izlazi! Vidim, vrag odnio šalu, te iziđem. Stanem uza nj. Kao da je pas stao. Ne osvrnu se na me,

nego pođe cestom gledajući pitajboga gdje. A jugovina puše, puše više nisam uznojen, nego oledenjen. Ima neka sotona u jugovini.

Šetamo i šutimo. Pas i gospodar.

369

— Svršeno je — provali iz njega kao povraćanje. —Dosta ti se govorilo, dosta savjetovalo, dosta se za tebe molilo. Ali tebe je đavao obilježio. Crkvu si osramotio i sveto zvanje, i ovu svetu haljinu koju nosiš.

— Uznojen sam bio, a vani je jugovina. — Jesi li bio uznojen kad si gledao od Boga i od Crkve

prokletoga bezbožnika Zolu? »A to je, dakle — pomislim. — Vjera me izdala, ljubo-

morna Vjera.« — Pa to. . . — zamucah. — Šuti! Ili, govori što te volja. Od danas su za tebe vra-

ta sjemeništa zatvorena, za svu vječnost, a vrata se paklena uz škripnjavu počinju otvarati.

S kolikom je nasladom to izrekao. Baš kao da uživa što će biti jedan pop manje.

Ja ne protrnuh, niti se uzbudih. I baš mi je drago, da se sve tako svršilo, da je on bio tako životinjski iskešen, i da sam gledao Zolu, i da je bila jugovina. . . da nisam osjetio strah, kojim sam se čitavo dječaštvo strašio, da nisam osje-tio krivnju.

Tek mislim: »Bože, koliko sam se borio da očuvam sve-to zvanje. . . borio protiv lijenosti, protiv zloće, ponosa i bijesa, protiv nečistih napasti i žena, protiv sušenja kičme i motke, i đavla, protiv svega, svega. . . i onda ova žandarska životinja u životinjskom bijesu sve to sruši. Jedino bi don Anđeo razumio, jedino bi don Anđeo pomogao. . . i ja bih sasvim sigurno bio dobar pop. Ali ove žandarske životinje ništa ne razumiju osim jednoga, da su gospodari sjemeništa i da je sjemenište čitav svijet. Dobro, da je tako, da ne vide jednu pukotinu na nebu koje nije njihovo, dobro je da ne razumiju ništa, dobro je. . .«

370

— Dobro, da je jugovina — rekoh glasno. — Što kažeš? — vlažni mu se zubi zabijeliše, kao zubi

mačke. — Ništa — sažmem nevoljko ramenima — ništa. — Ni ja tebi nemam više što reći — i ode u župni dvor.

371

MOJ OTAC RAZGOVARA S RAVNATELJEM I SA MNOM

Ukočila se majka, ukočio se mlinar Petar. Razbijen je veliki san o velikom sinu, Matkovići će s pravom udarati o tave i važe i vikati: »Bit će pop kad i moja krava!«

— Trebalo bi pisati biskupu — kaže otac — trebalo bi otići u sjemenište i razgovarati s ravnateljem, kao čovjek s čovjekom.

— I ja tako mislim — složi se majka — kao čovjek s čovjekom.

I eto nas pred ravnateljem, pred debelim, debelim ravna-teljem ćosava potiljka, ćosava tjemena i gotovo ćosava lica. Bog neka vas očuva obilježenih!

Čim smo ušli, već u predvorju naletjesmo na nj. Moj otac skinu kapu, pokloni se duboko i reče: — Hvaljen Isus, prečasni. Ali ćosavi mjehur ne odgovori, nego se još više nadu i

izmjehuri, stade se razmahivati napuhnutim ručetinama i vikati:

— Ne može, ne može, ne može. . .

372

Meni dođe da viknem »Može!« samo da ga nadvičem, da ga ušutkam. Ali ne rekoh ništa, vidjevši jadno pognutu glavu mlinara Petra, vidjevši je prvi put pognutu, prvi put poniženu. Ni jedan kralj nije imao dostojanstvo moga oca, a sada se slomio — kao pregladnjeli prosjak.

— Mi i ne znamo — muca — zašto ste ga izbacili. — Ali mi znamo! — grmi generalni vikar mitronosac. — Kao otac. . . — Mi smo očevi! — Ja vas ipak najponiznije molim i Bogom zaklinjem,

da mi kažete zašto ste ga izbacili. Ali mitronosac ne govori, nego bijesno šprica slinu kao

iz polivaljke za loze: — Čaša je puna, puna, puna. . . kupila se kap po kap, i

posljednja se prelila. Čaša se prelila, eto to je, posljednja je kap prelila, i. . . i. . . Hvaljen Isus.

— Ali — rekoh ja — gdje su te kapi i koja je posljednja? — I za ovu bi te drskost trebalo istjerati! — Šuti, sine — šapće otac — šuti i ne bacaj slamu na

vatru. Onda se prosjački obraća generalnom vikaru mitronos-

cu, od bijesa izbezumljenom: — Za ljubav Božju, smilujte se: siromašan sam čovjek. — On vam se morao smilovati — upre prstom u me, a

da me nije ni pogledao. — I: Hvaljen Isus! — Vazda budi — kaže ponizno otac. — Mi ćemo do bi-

skupa. — Tako? Idite, idite i do pape! Ali zapamtite, da ću izići

s jednim nepokolebivim zahtjevom: ja ili on! Mislim, da vam je jasno za koga će se odlučiti i biskup i papa.

373

— Za jedinoga Boga, smilujte se. Evo.. . Na sreću, to je debelo klupko mesa okrenulo glavu i oti-

šlo. Na sreću, velim, jer moj je otac već bio spreman da sklopi ruke i klekne, a ni ja ni on to poniženje ne bismo mogli podnijeti. Ubio bih, ubio tog presitog mitronosca, koji je šest godina mljackao o ljubavi, o milosrđu, a danas ne može smoći jednu jedinu čovječansku riječ.

Uzmem oca ispod ruke i iziđemo. J’accuse. . . J’accuse. . . J’accuse. . . u točkove brzoga

vlaka, u savjest čovječanstva, u čovjeka. . . Ali grad i sunce i to što se moj otac nije ponizio do kra-

ja, moj bijes pretvoriše u šutljivi prezir. Uništen i slomljen vuče se otac dva koraka za mnom i

šuti, Bože, kako ga je to satrlo, kako je najednom posivio i ostario, kako se nikada više neće pomladiti.

U to odnekud iskrsnu Ninočka. Priđe mi nasmijano i sretno:

— O, momčiću. . . Mislila sam, da se nikada više neće-mo sresti. Otprati me malo.

— Kako te ne bih otpratio! I onako u mantiji i zimskom kaputu u podnevnom sve-

đenju kamena i asfalta, uzmem je pod ruku i ne osvrnuvši se na oca proslijedih s njom.

Otac ustukne, ali ne reče ništa, tek se u pristojnoj uda-ljenosti uputi za nama.

— Tko ti je to? — upita Ninočka. A mene stid priznati, da mi je taj srušeni posivjeli čov-

jek, što tako izgubljeno i pijano tetura za nama, da mi je taj nevoljni čovjek, koji nikada više neće biti mlad, da mi je to otac, te šapnuh brzo i tajanstveno:

374

— Agent. Pod paskom sam. — Zašto? — pita i ona šaptom. — Buntovnik, i tako.. . Politika. Ti to ne razumiješ. O, kako sam narastao i u svojim i u njenim očima. . . što

sve ne znači buntovnik jednoj maloj seoskoj učiteljici, koja drhti pred svakim za svoju mjesečnu plaćicu. . . ovdje plaća-ju čovjeka, da mene slijedi!

— Ja sam stigla — zaustavi se naglo. — Zbogom, mož-da ćemo se na jesen vidjeti.

— Svakako — i dugo držim njenu ruku u svojoj. Ona naglo prinese svoje lice mojemu, poljubi me i šapne: — Čuvaj se tog prljavog agenta i klizni mu što prije. Kada ostadoh sam s ocem, omjeri me nekako tužno i

prijekorno: — Mislio sam, da su oni krivi, ali sada sve vidim: žen-

ske su ti udarile u glavu i odvrnule te od Boga. U pol bijela dana ljubiš se nasred ulice. . . kao pas. . . kao pas. . . a ne misliš što ćeš sada!

Zatim ušuti. I tako u dugoj šutnji besciljno se klatimo gradskim ulicama.

— Uđi ovamo — zapovjedi. Uđosmo u perivoj. — Sjedni! Sjedosmo. Mučne su šutnje, mučne i beskrajno duge. Ne gledamo

se. Naime, on mene ne gleda, a ja uporno promatram njego-vu gornju usnu, koja neprestano drhti, drhti. . . kao što nika-da nije drhtala. . . Kakva oluja bjesni u njemu, kakav rsak polomljenih nada.

— A sada?

375

Ne odgovaram. — Fakin i gradski lopov. Drugoga nema, jer ja te dalje

ne mogu školovati. A tko će kad ja ne mogu?! I što sada? Ništa. Ni seljak, ni gospodin. Sa šest razreda ne možeš biti ni općinski pisar, jedino. . . Fakin i gradski lopov. Lijepo si odabrao, čestitam.

Onda opet šutnja na pijesku s kojega isijava toplina. On me uporno ne gleda, a ja uporno promatram njegovu gornju usnu, koja još upornije drhti.

— Fakin i gradski lopov. — To »i«, to me »i« đavolski smeta. A on baš upeo na te riječi i na to prokleto »i«.

— Fakin i gradski lopov. I što to više ponavlja, u meni sve više nestaje sućuti i

javlja se dosada, umor, ravnodušnost. Što tu glupari taj moj seljački otac, koji je četrdeset i jednu godinu čuvao nekakvo kraljevsko dostojanstvo, da ga u jednom času baci u blato do tustih nogu naduvenog kukca-mitronosca!

A kad je valjda po stoti put ponovio »Fakin i gradski lo-pov«, ustane i reče:

— Možda još sve nije izgubljeno. Pođi u šibensko sje-menište i moli. Čuo sam da tamo primaju svako smeće. Primit će i tebe.

Zavuče ruku u unutrašnji džep i izvuče posljednje novce: — Pođi odmah odavde, jeftinije je. Ako te ne prime,

otac. . . otac će već nešto smisliti. Gume mi novac u ruke i okrene se da sakrije suzu. Kakav sam ja gad, kakav gad!. . . a njemu su suze u

očima ne zbog vlastitog poniženja, nego zbog moje sitosti! I uzmem tu natučenu ruku, pocrnjelu od varnica ispod

sočivice, od komadića mlinskog kamena, koje se usjeklo u

376

svaki milimetar kože, uzmem tu ruku i poljubim je. . . kao da je don Anđelova.

377

BIT ĆU POP — IZ PRKOSA

Dok me vlak vozi prema Šibeniku, neprestano ponav-ljam jedno te isto: »Bit ću pop, bit ću pop — iz prkosa! Iz prkosa prema onom životinjski žutom žandaru, iz prkosa prema ćosavom mitronoscu, iz prkosa prema svim tim jad-nicima.. . S kakvim ću ih prezirom gledati na mladoj misi! Ne, ne biti župnik, jadni, odbačeni seoski župnik. Naprijed, naprijed do kanonika, do biskupa, i nikada ne imati trbuh kukca-mitronosca! Bit ću mršav biskup, najmršaviji biskup koji je ikada bio. Onda ću pozvati preda se tog zelenog glupana sa spljoštenim licem i tog meckastog kukca-mitronosca i gurnuti im prsten na poljubac. A onda.. . onda zagrmjeti za sve što su učinili nevoljnom dječaku i mlinaru Petru, i svima, svima.. . Za sve će odgovarati, za to što je toliko sjemeništaraca pomrlo i izletjelo; što je izletio Marko, jer je mokrio poda se; što su izletjeli Ante, Šime, Slavko, Mirko i toliki drugi, jer su časovito podlegli napasti i zajed-no dirali »šporko«, što je umro Biličić i Čikeš. . . za sve će odgovarati! A ja ću sam, kao biskup, svoje sjemenište uzeti u svoje ruke, i sa svakim ubogim dječakom razgovarati kao otac, kao prijatelj, kao don Anđelo. . . i nitko neće biti istje-ran, niti će itko pobjeći, sve će biti sami samohrani sveti

378

popovi i misionari. . . a mlinar Petar bit će sretan, presretan, jer njegov sin neće proigrati njegovu bol i ruke izranjene varnicama mlinskog kamena.. .«

I sve do Šibenika tako. A u Šibeniku? — Nema biskupa. U toplicama je. Pođoh u sjemenište u haljinama najsvečanije pobožnosti.

Odmah se ponudih, da ću posluživati kod mise. Pokazah sve svoje znanje remete, svu pobožnost svećeničkog podmlatka: uzdasi, iskretanje očiju, lomnjava prstiju, oduljeni obrazi svetoga Alojzija. . . neka vide, neka svi vide kakvog svetoga čovjeka tjeraju iz onoga žandarskoga sjemeništa.

— Možeš ručati kod nas — reče toplo ovaj stariji prefekt. »To je čovjek« pomislih, ručah kod njih i upitah: — Biskup sutra neće doći? — Neće ni za mjesec dana. — Što ćemo sada? — zabrinuto ga pogledah, kao da je

to naša zajednička briga. — Vrati se kući i napiši molbu. Vjerujem, da ćemo te

primiti, jer ti u stvari nisi loš dječak. Erare humanum est. — Hvala vam lijepa i. . . Hvaljen Isus. Primit će me, primiti, i dokazat ću svima, dokazati. . . Divan je ovo grad. Šubićevac, Mandalina, borovi, more,

vinogradi. . . I opet borovi, mnogo borova. . . Kala Larga, trg, katedrala. . . Tu se isplati živjeti.

I šetam tim najljepšim gradom, šetam. . . Prije sutra ne-ma vlaka.

Nije mi krivo da još malo ostanem ovdje. Morao bih negdje i prespavati. U sjemeništu? Ne, ne! Mislili bi da sam prosjak, a ja imam nešto novaca, imam novaca.

379

U hotel? Pa jasno, u hotel! Gospodski. No kako nikada nisam prespavao u hotelu, spopade me nelagoda: ne znam kako se to radi, kako se to plaća, kako se to spava. . . Ništa. Probdjet ćemo noć.

Šetati, šetati. . . I šetnja me odvede daleko izvan grada. Cesta, noć, vinogradi i glad. Bože, kako sam gladan.

A grožđe je odmah do puta. Bože, grožđe je odmah do ceste, i između mene i njega samo bodljikava žica kroz koju se može provući. Bože, grožđe je odmah do puta. . .

Vraćam se sit, a ipak umoran. Noć je duboka i beskraj-na. Nikada svanuća.

Sjedam na klupu u perivoju i slušam glazbu iz Narodne kavane. Tamo su žene, bludne žene. . . Bože moj, bludne žene, i nije da ja nemam novaca. . . Odvuku te u sobu i za-čas se skinu. Kažu, da čarape ne skidaju, da im to oduzima mnogo vremena. Pa neka ostanu u čarapama. Ona smeđa što pjeva pred otvorenim prozorom.. . Gaćice skidaju. Punašna je ova smeđa i mora da ima čvrsta bedra. Nije to kao Ni-nočka: možeš slobodno zavući ruku pod koljeno i više. Kažeš da ti je zima i da bi ogrijao ruku na gnijezdu od ma-hovine. I griješ ruku! Onda se usplahiri čitavo malo ružičas-to tijelo, i predmeti gube svoju tvrdoću, i ti je gubiš. . . ras-plineš se, sve se raspline. . .

Odstupite nečiste napasti! Ne smiješ više pogledati u prozore Narodne kavane, ne smiješ ispod prozirne haljine naslućivati ništa. Makni se, Smeđa! A baš u tom času Sme-đa se previla preko prozora i snop svjetla osvijetli joj dvije jabuke, ružičaste jabuke ispod crne prozirne haljine, koja se rastvorila na grudima.. .

Ne, ne! A kad je Smeđa nestala s prozora, i meni drijem počeo

padati na oči, pomislih: trebalo bi popiti crnu kavu.

380

Dobro, popij kavu, ali da se oko tvoje ne zaustavi ni na jednoj. . .

O, neće! Ulazim. Svi me nekako čudno gledaju, što je to čudno!

Kao da klerik u mantiji ne može ući u dva sata u noći i popiti kavu. Kao da klerici nisu žedni i pospani, kao da njima kava san ne razbija i ne pomaže, da bdiju, da prođe noć, i da mogu otići.

— Crnu kavu — stidljivo gledam u stol dok govorim konobaru.

— Molim — kaže on, i premda ga ne vidim, znam da se belji i namiguje gostima.

Jedna od onih žena prilazi mome stolu njišući se u bo-kovima. Nije Smeđa. Bijelka. Ispod lagane oprave, umjesto trbuha, previjaju se tri savijače. Bože, trebalo bi ih zamijesi-ti i napraviti jedan čestit okrugao kruh, s mnogo kvasa. . . svakako s mnogo kvasa. . . I toplo mi je od toga miješenja na loparu bez drška. . . Kakav je to lopar bez drška?! Držak svakako treba nasaditi.

A tri savijače, kao tri debele zmije, kao tri goleme uig-rane usne prilaze sve bliže i bliže. . . golema dvostruka usta.

— Slobodno? Ne rekoh ništa, nego se ustrašen još više uvukoh u se:

činilo mi se, da se svi udovi uvlače u me, da sam klupko, da sam nekakva mješina omotana vrećom mantije.

— Došao i ti u kuću Božju, da odslužiš svoju prvu misu — smije se Bijelka nekim čudnim šupljim smijehom — i da grešnicu svetom vodom poškropiš. Hahaha. . . Moja je škro-pionica dobra, ako je tvoje škropilo čestito. Hahaha.. .

Sagnu se i hitro zavuče ruku pod mantiju. Odskočim kao sa žeravice.

381

— Hahaha.. . Bojiš li se škropila ili škropionice. . . ili je sveta vodica iscurila. . . Hahaha.. .

Smije se ona, i čitava kavana s njom. Ali ja ih ne čujem. Bacam na stol dvadeset dinara i bježim, bježim, rumen i zbunjen, postiđen, bježim u noć, u tminu, da dočekam jutro.

382

LJUBICA

Režu se pršuti, peku se janjci, pohaju se pilići, a vino se toči, rumeno vino, i rumene ga djevojke raznose. Dvorište je prepuno uzvanika, sretnih roditelja, rođaka, prijatelja i sveće-nika. A on, mladomisnik, zbunjen i smeten, kao mlada nev-jesta, sjedi na čelu stola i stidljivo slavi svoj najsretniji dan.

— Lijepa li popa, lijepa li popa — šapću djevojke. — Šteta što je pop.

— Da nije — dobaciva nekakav brkonja — sigurno bi vas oženio. Ali ako ste baš navalile, ni popovi nisu bez kršćanske stvari.

— Pogrdo! — Kažem vam, cure moje, popovima se sve može dirati

osim tjemena i prsiju, jer su posvećeni. A onu stvar ni vrag ne maže svetim uljem.

Bože moj, kako se može tako neukusno govoriti, a po-gotovo sada i ovdje, na mladoj misi!

I onda, onda. . . kao da mi je netko dah oduzeo i svu krv sledio.

To lice, bijelo i blijedo. Bože. . . Kao da i ona nema krvi. ili kao da ta krv teče negdje duboko ispod ove bijele kože. . .

383

Kakva bjelina, i lice, i ruke, i ovratnik, i pregača. . . oči, oči. . . samo te oči gore tisućama ognjeva, te zelene oči pri-kovane o moje. Oboje smo tako zatečeni, tako osupnuti, začarani. Naši su se pogledi ukliještili i ne mogu se rastavi-ti. I svi primjećuju, da se ne mogu rastaviti, da su se zagla-vili i da ih ništa ne može otrgnuti.

Čitavu vječnost. Onda se ona prva otrže i naglo se okre-nu s poslužavnikom.

— Tko je. . . Tko je ova mala? — Ne poznaš je? Mislio sam — nakesi se student do

mene — da se popovi i koludrice bolje poznaju. Još sam uvijek bio pop. Naime, nitko nije znao da sam

izbačen, a ja sam marljivo nosio ovratnik i prsnicu usprkos ravnateljeva pisma, da ih skinem i prijetnje, da će me u protivnom predati sudu.

— Koludrica? — Nije baš koludrica. Uči u Splitu kod časnih sestara.

Zove se Ljubica. Ima petnaest godina, i tko mi kaže, da na svijetu postoje ljepše oči, ovim ću ga rukama zadaviti. A zadavit ću i onoga, koji ustvrdi, da je ljubav na prvi pogled samo bajka — i opet mi se naceri.

Za čitave svečanosti, duboko u noć, duboko u mjeseči-nu, naše se oči nisu odvajale i ne znam da li se ikada itko tako ludo grlio, kao što su se grlili naši pogledi.

Još gozba nije svršila, još ni ruke nismo stisli, a već su dva sela znala za ljubav »popa« i »koludrice«, već se njen otac prijetio sjekirom, a moj izgubio svaku nadu da ću pos-tati bilo što osim fakina i gradskog lopova.

Nismo se smjeli vidjeti, nismo se smjeli čuti. Bilo je bolno, ali bilo je i divno, ludo smo se voljeli i boljeli. Bolje-

384

la me je svaki dan, svaku noć, a ta je bol bila ljepša od svega što sam ikada doživio.

Pisma, pisma, pisma.. . i cvjetić poneki, naš cvjetić s kamena. Prijateljice su prenosile pisma i cvjetiće s kamena.

Upravo kad sam se upisao u splitku gimnaziju, dobijem obavijest da sam primljen u šibensko sjemenište.

Hvala ti, Gospodine, što si sve tako divno uredio, što je zakasnilo pismo iz Šibenika, što nikada više neću biti zatvo-ren u krletku sa sto i osamdeset do kože ošišanih ptičica, što nada mnom nitko neće stražariti, nitko, ni žandar-prefekt, ni kukac-mitronosac, ni Krist iz niše sa srcem punim plamenih zraka, što ću se utopiti u najdivnijim očima, koje je tvoja ljepota stvorila. . .

Moj autobus odlazi. Hoću li je vidjeti na prolasku ispred njene kuće? Hoću li je vidjeti prije, nego dođe u Split, u slobodu? Hoću li. . .

S breščića uz priviju dvije ruke, kao dva bijela leptira, kao.. .

Sretna li mene, sretna li mene.. . I sve do Splita ponav-ljam: »Sretna li mene, sretna li mene. . .«

Dva dana nakon toga sastasmo se u bašči male, osam-ljene gostionice. Kakve snove nismo kovali uz čašu limuna-de, na što se sve nismo zaklinjali. . .

— Nitko neće uništiti našu ljubav — šapćem ja. — Nitko — šapće ona. — Ni sjekire tvoga oca! — Ni sjekire — ponavlja ona. — Mi smo prokleti od ljubavi. — Blagoslovljeni — ispravlja ona.

385

Napustila je školu i vratila se kući. Pisma, i pisma, svaki dan pisma. I u svakom pismu kao da joj šaljem čitavoga sebe, kao da je čitavim sobom pričešćujem.

I onda. . . Onda.. . u nekoj prljavoj krčmi neki se trideset-

godišnjak razmeće djevojkama, vadi nekakvo pismo i gura mi ga u šake:

— Čitaj, momčiću, što mi piše jedna guščica. . . školova-na, meni seljaku.

Čitam: »Besmrtni moj. . .« A dalje? Dalje. . . dalje je moje posljednje pismo od riječi do rije-

či prepisano njenom rukom, moje pismo. . . u kojem joj šaljem čitavoga sebe. . . u kojem je. . . čitavim sobom pričeš-ćujem. . .

386

ŽALOSNI GOSPIN VRT

Lutam po ghettu s trideset dinara u oznojenim prstima. Sve je nestalo, i Bog, i ljubav, i čovjek. . . ostao je samo satr-ven dječak na mrtvoj ulici. . . čitavim je sobom pričešćujem. . . A trideset dinara postaje sve vlažnijim i vlažnijim u ruci. . . čitavim je sobom pričešćujem. . . Bože, kolike gorčine. . .

Treba već jednom k njima — tješiteljicama, treba već jednom poznati ženu.

Jedna škiljava, naslonjena na ugao uglovnice, puši. — Mali, hoćemo li? Ne, neću s tobom, mislim, ali ne kažem, da je ne uvri-

jedim. Onda jedna druga, debela i pijana, podbočila se i raskre-

čila, da se održi na nogama: — Hoćemo li, mali? — Mali. . . Mali. . . Mali. . . Neko sitno mršavo stvorenje, otužno se upiljilo u mrke

zidove Dioklecijanova zdanja. Zastajem dva koraka ispred nje i promatram je. Osjetivši da je gledam, prenese oči na me. Bože, koliko je ravnodušne tuge u tim prerano ugaše-nim očima.

387

— Zovem se Anka i stanujem tu, u ovoj kući — kao da je dužna reći ime.

Isti onaj vlažni zapah zidova, iste trule drvene stepenice, ista rasklimana vrata kao u mojim maštanjima, u kojima me je onaj lukavi i podrugljivi grbavac vodao: »Hvaljen Isus, gospođo bludnice«.

Visoko gore u potkrovlju nekoliko metara pljesnivoga prostora i prozorčić, koji gleda samo zvijezde. Zgužvana postelja, bolje divan i umivaonik s izrazbijanom pokošću. To je sve. . . i zadah mrtvaca.

— Moram li se skinuti? — Ne — kažem zbunjeno, postiđeno i nemam hrabrosti,

da je pogledam. — A vi? — Ne! — Ni jaketu? — Ne. — O, vi ste tako dobri, gospodine. Vjerujem, da me ne-

ćete mnogo gužvati. Bolesna sam. Sušica. — Ne — izgovaram, a da više i ne znam što izgovaram i

sav dršćem od nečega čudnog i nevaljalog, od toga velikoga časa, koji sam s toliko znoja čitavo dječaštvo očekivao.

— Moja su pluća rešeto. . . još malo. . . ne znam. Vi ste tako dobri, kao nijedan do sada. Skinut ću samo gaćice.

— Ne bi bilo loše — kažem ja. Ona leže preko postelje i nekako me blago povuče za ruku. — Nemojte me poljubiti, gospodine, to za vas neće biti

dobro. Tamo, malo podalje, izvan ovih sagnjijalih zidina, u jese-

njoj tuzi opala lišća, tamo na osamljenom zaravanku u zavjet-

388

rini, tuguje žalosni Gospin vrt bez Gospe i dječaka turobnih očiju, napušten i opustošen. Okružuju ga samo sivi zidovi mržnje, igrališta buke i reže ga žandarsko oko starijeg prefek-ta. I nema nikoga tko bi ostavio srce među njegovim uvelim ružama, nema don Anđela, nema Gospina dječaka. . .

Potočić je odskakutao, ocvali mirisi, i u naručju dobre sušičave djevojke spoznaješ, da je proteklo nešto lijepo, nešto bijelo i nedužno, zauvijek proteklo, i da se nikada više neće vratiti bure i južni oplodni vjetrovi, da nikada više nećeš onako ludo, onako bezumno poletjeti za svojim snom.

Nikada više nećeš drhtati pred osušenom kičmom, ali ni mučiti se ludom čežnjom za ženstvom.

— Nemojte me poljubiti, gospodine, to za vas neće biti dobro.

Ne znaš, mala djevojko, da te i onaiko ne bih poljubio. Nitko ne zna, mala djevojko, da te ionako ne bih poljubio, kao što ni ti niti itko zna, da se u ovom času u tvom sušiča-vom krilu jedan dječak slomio i jedno dječaštvo pokopalo.

I nitko ne sluti, da su ovog sivog jesenjeg popodneva kradljivci opustošili Gospin vrt, koji se nikada više neće pomladiti, nikada osmjehnuti u kaplji rose, žalosni vrt.

— Možete se oprati, gospodine. Oprati? Nikada više. . . djevojko!

Zagreb, svibanj — kolovoz 1950. Dorađeno od 15. I do 15. II 1958.

389

BILJEŠKA O PISCU

Rodio se 1. siječnja 1921. u Medovdocu kod Imotskog. Pučku školu završio u Grabovcu, šest razreda klasične gim-nazije u Biskupskom sjemeništu u Splitu, a maturirao na Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Promijenio je niz zanimanja: od pipničara i konobara preko honorarnog učitelja, trgovač-kog putnika i statističkog činovnika do novinara. Radio je u nekoliko redakcija časopisa i dnevnika. Sada je tehnički urednik časopisa »Arhitektura« i »Čovjek i prostor«. Stalno živi u Zagrebu.

Od g. 1939. surađuje u mnogim časopisima, povreme-nim izdanjima i dnevnoj štampi. Piše pripovijetke, romane, drame, pjesme i pjesme u prozi. Pojedini su mu manji rado-vi prevedeni na slovački, češki, bugarski, talijanski, nje-mački, francuski i engleski jezik.

Objavljena djela: Utjeha noći (pjesme u zajednici s P. Meštrovićem, 1942) Grold Taguart (pjesan u prozi, 1943) Pjesan Nikođemova (pjesan u prozi, 1943) Dvije kristalne čaše (drama, 1952) Banalna tema (drama, 1953)

390

Bango-bango (lakrdija, 1953) I plovi bijeli oblak (drama, 1954) Tri ratne priče (drame u jednom činu: »Treba sačuvati zele-

ne krijesnice«, »Kolica ne mogu hramati«, »Bol bi se dala podnijeti«, 1955)

Kako je New York dočekao Krista (žalosna igra, 1956) Tri egzotične priče (drame u jednom činu: »Uznemire se

mornari«, »Tojo-ljubičasti obruč«, »Dvije tisuće prvi«, 1956)

Tri Ijubavi (drame u jednom činu: »Ruže hodaju«, »Dolje nema zvijezda«, »M. At. Regul«, 1956)

Volio sam kiše i konjanike (dvije pripovijesti, 1956) Gaudamada (neobične priče, 1956) Zagreb (monografija, 1956) Knjiga o Taquartima (tri pjesni u prozi, 1956) Autodafe moga oca (herojska tragedija, 1957) Vjetar je zastao. . . (drama, 1957) Vječno nasmijano nebo (kronika moga djetinjstva, 1957) Zagreb 1957 (monografija, 1957) Žene i muževi (deset scenskih monologa, 1958) Tri groteske (groteske u jednom činu: »Pod guillotinom«,

»Pua-Pua«, »Ima i većih hulja, g. Fares«, 1959) Pod slijepom pjegom (drama, 1959)

391

SADRŽAJ

TAKVO NEŠTO. . . TAKVO NEŠTO ...................................... 9

JEDAN DAN I MNOGI ISTI DANI ...................................... 21

TKO ŠTO JEDE U SJEMENIŠTU ......................................... 28

UČIONA JE JEDNO, A RAZRED DRUGO .......................... 30

TO JE GOSPIN VRT I GOSPIN DJEČAK ............................ 41

MUSA JE SAN, MUSA JE NEDOKUČIVOST..................... 51

MOJA KAPA, MOJE CAJGANO ODIJELO I SEMIDEPONENTNE HLAČE ............................................... 61

DUHOVNI SASTANCI I MALI CRNČIĆI ........................... 68

ŠETNJE NAŠE ........................................................................ 74

OTKRIVENJE ......................................................................... 79

ČAROLIJA VELIKIH BLAGDANA ..................................... 82

DUHOVNE VJEŽBE .............................................................. 87

MARIJO, SVIBNJA KRALJICE.. . ........................................ 92

PRVI PRAZNICI ..................................................................... 97

GRANICA SE POMAKLA ................................................... 107

NJIHOVA KUHINJA ............................................................ 114

I OKO NJIHOVE KUHINJE ................................................ 120

ROMANOPISAC VELIKI .................................................... 126

BOGA I SAVJEST MOŽEŠ VARATI SAMO DOK GRIJEŠIŠ ............................................................................... 131

DOKLE ĆEŠ ME MUČITI, O, GOSPODINE! .................... 135

DRUGI PRAZNICI ............................................................... 140

JEDAN RADOSTAN DOGOĐAJ ........................................ 143

VELIKA BOLEST ................................................................ 148

DON ANĐELOV IMENDAN .............................................. 153

392

APOSTOL ILI HERETIK ......................................................155

OTAC IZIDOR ......................................................................166

RASADIŠTE GENIJA ...........................................................171

DON ANĐELOVA SMRT ....................................................174

NALOŽITI VATRU. . . ..........................................................178

TREĆI PRAZNICI .................................................................182

SVE JE GROBLJE .................................................................196

STIGME, ISUSE, STIGME.. . ...............................................199

ŠTO! POPA U MEDOVDOCU. . . .........................................205

OKRUŽNI URED ..................................................................208

KNJIŽNIČAR — SAMOZVANAC ......................................212

PUDING, MOJA GOSPODO, PUDING.. . ...........................218

INAČE, ŠKOLA JE SAGRAĐENA OD SMIJEHA .............222

IMA I PONEKA SUZA .........................................................225

NAJSTRAŠNIJI DAN ...........................................................229

MATURA PRED VRATIMA ................................................233

VELIKO PODNE ...................................................................236

ČETVRTI PRAZNICI ............................................................240

MARIJA AGREDSKA, SESTRA BRANDIJANA I JA .......246

JA SE OPORAVLJAM, A ONI U TROJE, GOSPODE… .........................................................................253

ČUDNOVATI SUSRET MNOGO BLIŽI ISTINI NEGO SNU ............................................................................259

OBRTNA ŠKOLA I ŠTO SE TAMO VIDI ..........................268

JEDNA NESVJESTICA ........................................................272

DVA VELIKA DANA, NAJVEĆA ......................................279

PETI PRAZNICI ....................................................................281

RAZGOVOR SA ZIDOVIMA ..............................................302

SONETNI VIJENAC .............................................................306

393

JEDAN TUROBAN DAN ..................................................... 309

HOFFMANNSTAHLOV »ČOVJEK« I NJEGOVA MAJKA ................................................................................. 314

REMETA ............................................................................... 320

RAZGOVOR S VRAGOM ................................................... 324

DRUGI RAZGOVOR S VRAGOM ..................................... 332

TE DEUM.. . ......................................................................... 337

»J’ACCUSE. . .« .................................................................... 348

OKO VELIKE SMOTRE ...................................................... 351

NINOČKA ............................................................................. 356

STARIJI PREFEKT, JUGOVINA I JA ................................ 367

MOJ OTAC RAZGOVARA S RAVNATELJEM I SA MNOM .................................................................................. 371

BIT ĆU POP — IZ PRKOSA ............................................... 377

LJUBICA ............................................................................... 382

ŽALOSNI GOSPIN VRT ...................................................... 386

BILJEŠKA O PISCU............................................................. 389

394

Korektor Smiljka Moharić - Šiletić

Izdavač ZORA Izdavačko poduzeće

Zagreb, Prilaz JNA 2/II Za izdavača Ivan Dončević

Rkp. br. 1181 — 20½ tiskanih araka Tiskanje dovršeno 12. XII 1962.

u tiskari Grafičkog zavoda Hrvatske Zagreb, Frankopanska 26

Din 1500.—

52859

With love, Scan & e-booking by M, Beograd 2013.

395

396

397

398