issn 1331-703 maijin tsat · naučavao, bogorodica je pralik crkve u redu vjere, ljubavi i...

1MARIJIN TRSAT br. 3/2013

MARIJIN TRSATVJESNIK SVETIŠTA MAJKE BOŽJE TRSATSKE Broj 3/2013

ISSN 1331-703

MARIJIN TRSAT br. 3/20132

Nastavljajući kateheze o Crkvi, danas želim gledati Mariju kao sliku i uzor Crkve. Podsjetit ću u vezi s tim na riječi Drugog vatikanskog koncila. U konstituciji Lumen gentium se kaže: “kako je već sv. Ambrozije naučavao, Bogorodica je pralik Crkve u redu vjere, ljubavi i savršenog jedinstva s Kristom” (63). 1. Pođimo od prvog aspekta: Marija kao uzor vjere. U kojem smislu Marija predstavlja uzor za vjeru Crkve? Pomislimo na to tko je bila Djevica Marija: židovska djevojka, koja je svim srcem iščekivala otkupljenje svog naroda. Ali u srcu mlade Izraelove kćeri krila se tajna koju ona sama nije poznavala; u naumu Božje ljubavi bila je određena postati Otkupiteljevom Majkom. Prilikom naviještanja, Božji glasnik ju je oslovio s “milosti puna” i objavljuje joj taj naum. Marija odgovara s “da” i od tog časa Marijina vjera prima jedno novo svjetlo: usredotočuje se na Isusa, Sina Božjega koji je od nje uzeo tijelo i u kojem se ispunjavaju obećanja čitave povijesti spasenja. Marijina vjera je ispunjenje Izraelove vjere, u njoj je zgusnut čitav onaj hod, čitav onaj put toga naroda vjere, koji je iščekivao otkupljenje, i u tome smislu ona je uzor vjere Crkve, koja ima za središte Krista, utjelovljenje Božje beskrajne ljubavi.Kako je Marija živjela tu vjeru? U jednostavnosti bezbrojnih svakodnevnih poslova i briga koje ima svaka mama: kako priskrbiti hranu, odjeću, brinuti za kuću… Upravo taj obični Gospin život bio je podloga na kojoj se odigrao jedinstven odnos i duboki dijalog između nje i Boga, između nje i njezinog Sina. Marijin “da”, već savršen na početku, rastao je sve više sve do časa križa. Ondje se njezino majčinstvo proširilo obuhvativši svakog od nas, naš život, da nas povede njezinom Sinu. Marija je uvijek živjela uronjena u otajstvo utjelovljenog Boga, kao njegova prva i savršena učenica, razmišljajući o svemu u svom srcu u svjetlu Duha Svetoga, kako bi shvatila i provela u cijelosti Božju volju. Možemo si

sada postaviti pitanje: puštamo li da nas rasvijetli ta vjera Marije koja je naša Majka? Ili mislimo da je daleka, previše različita od nas? U časovima teškoće, kušnje, tame, gledamo li u nju kao uzor pouzdanja u Boga, koji želi uvijek i samo naše dobro? Mislimo na to, možda će nam biti dobro ponovno otkriti Mariju kao uzor i sliku Crkve u toj vjeri koju je ona imala?

2. Dolazimo tako do drugog aspekta: Marija kao uzor ljubavi. Na koji je način Marija za Crkvu živi primjer ljubavi? Sjetimo se njezine raspoloživosti prema rođakinji Elizabeti. Posjetivši je, Djevica Marija nije joj donijela samo materijalnu pomoć, i to, ali je donijela Isusa kojeg je već nosila u svom krilu. Nositi Isusa u tu kuću značilo je nositi radost, punu radost. Elizabeta i Zaharija su bili sretni zbog trudnoće koja se činila nemogućom u njihovoj dobi, ali mlada Marija im donosi punu radost, onu koja dolazi od Isusa i Duha Svetoga i izražava se u besplatnoj ljubavi, dijeljenju, uzajamnom

pomaganju i međusobnom razumijevanju.Gospa želi donijeti i nama, svima nama, veliki dar koji je Isus; a s njim nam donosi njegovu ljubav, njegov mir, njegovu radost. Tako je Crkva poput Marije: Crkva nije dućan, nije humanitarna udruga, Crkva nije nevladina organizacija, Crkva je poslana donijeti svima Krista i njegovo evanđelje; ne donosi samu sebe – bila ona mala ili velika, slaba ili snažna, već Crkva donosi

Isusa i mora biti poput Marije kada je pošla posjetiti Elizabetu. Što joj je nosila Marija? Isusa. Crkva nosi Isusa: to je središte Crkve, donositi Isusa! Ako se – hipotetski govoreći – jednom dogodi da Crkva ne nosi Isusa, to bi bila mrtva Crkva! Crkva mora nositi Isusovo milosrđe, Isusovu ljubav, Isusovo milosrđe.Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 23. listopada 2013.

PAPA NAM GOVORI

IzdajeUprava Svetišta Majke BožjeTrsatske; izlazi tri puta godišnje

Glavni i odgovorni urednikfra Antun JesenovićGrafički urednikDražen AbramovićLektura i korekturaMartina Kekelj, OFSNaslovnica: Fra Serafin Schön, Sveta Mati dojilja, 17. st., samostanska kapela (detalj slike)Fotografijafra David Sedlar, Arhiv SvetištaList uredio:fra Zoran BibićAdresa uredništva:Frankopanski trg 12, 51 000 Rijeka;telefon 051 452-900Web stranica Svetišta:www.trsat-svetiste.comMail adresa: [email protected]: Tiskara Letis Čakovec

Božić, 2013., Rijeka

MARIJIN TRSAT

DIJETE NAM SE RODILO,

SIN NAM JE DAROVAN G O D I N A

V J E R E2 0 1 22 0 1 3

MARIJA KAO UZOR VJERE


Opet nas liturgijska godina daruje Božjom ljubavlju, Božićnim Djetetom.Svaka godina je liturgijski zamišljena kao povijest spasenja. Svake godine slavimo Isusov rođendan i blagdan Krista Kralja. Ta dva događaja uokviruju Isusovu i našu stvarnost. Posebno radosno slavimo Isusov rođendan. Nazivamo ga deminutivom “Božić” i tako odmah otkrivamo poruku blagdana – rodio se Bog, mali Bog. Isus je radost cijelog svijeta jer je došao za cijeli svijet. Svi u njemu nalaze radost, nadu i spasenje već sada, a osobito u budućnosti. Neizmjerna je to tajna naše vjere – Bog silazi među nas na naš ljudski način da nam bude blizak, da nam otkrije Božje namjere sa svakim od nas, da počasti našu ljudsku stvarnost, da nam pokaže kako se može živjeti pa i onda kada te drugi ne vole i kada te križevi pritisnu. Bog je neizmjerna ljubav i to sama ljubav i tu ljubav nam Bog želi otkriti. Toliko nas je ljubio da se do nas snizio. Kao kad želimo progovoriti s malim djetetom i spremni smo s njim propuzati cijelu sobu. I ono se raduje i veselo je zbog nas, kao što se i mi radujemo njemu. “Bog nas je tako ljubio da nam je Sina svoga

dao!” (Iv 3,16). Već godinama slavimo Božić, pravimo jaslice, kitimo borove i ne smijemo zaboraviti da nas Bog Otac po Isusu ljubi kao i Isusa svoga Sina, ljubi nas kao svoju djecu. Odrasli smo pa često zaboravljamo da smo djeca Božja, dakle, voljena i zaštićena Božjom brigom i ljubavlju. Svaki novi Božić želi u nama ostaviti duboki trag te Božje ljubavi ne samo kao spomen nego kao snagu i energiju koja će nas nositi do novog Božića. U Godini vjere smo pokušali rasti u vjeri u Boga kojemu smo povjerovali, a ova godina je godina kateheze pa otvorimo svoja srca da nas Betlehemsko Djetešce pouči kako se ljubi i voli sve oko sebe, sve kojima smo poslani, a poslani smo svima. U godini kateheze i Svetište će nam progovoriti po Mariji i po Isusu i prenijeti nam pravu životnu katehezu da malo pomalo, iz nedjelje u nedjelju, rastemo kao novi ljudi na koje računa i oslanja se sam Bog. Jer nama je povjerio svoga Sina, svoju Riječ i samoga sebe nam je dao da i mi možemo mijenjati svijet i graditi novi svijet. Neka nas i ovoga Božića djetešce Isus nauči malenosti, jednostavnosti i skromnosti, ljubiti sve ljude, poštivati svakog čovjeka, a iznad svega prepoznati Boga u svom životu, častiti ga i slaviti svojim djelima. Svim čitateljima Marijinog Trsata, štovateljima Majke Božje Trsatske i hodočasnicima sretan i blagoslovljen Božić te sretnu i uspješnu Novu 2014. godinu, ispunjenu blagoslovima Božjim, žele Vam braća franjevci s Trsata. fra Antun Jesenović, čuvar Svetišta

3

UVODNIK

DIJETE NAM SE RODILO,

SIN NAM JE DAROVAN

fra Antun Jesenović, čuvar Svetišta

SVETIŠTe MAJKE BOŽJE TRSATSKEAJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE AJKE

BOŽIĆBOŽIĆBOŽIĆBOŽIĆBOŽIĆBOŽIĆBOŽIĆBOŽIĆBOŽIĆBOŽIĆBOŽIĆBOŽIĆ


1. Kušani Božjom šutnjom Zaključena “Godina vjere” evangelizacijski i životno nikada ne pre-staje. Kroz proteklo smo vrijeme bili poticani na posebno razmišljanje i po-novno otkrivanje radosti vjere. Neki su u tome prilično odmakli, dok su neki vjerojatno tek u počecima. Za sve se hod vjere nastavlja, to je zapravo trajni životni posao na tragu redovite i danas potrebne nove evangelizacije u vreme-nima velikih iskušenja, osobito zbog vi-šestrukih izazova i udara. Naime, u apostolskome pismu o proglašavanju ‘Godine vjere’ (Vrata vjere) papa Benedikt XVI. oštroumno je pročitao ovo vrijeme i današnjega čovjeka kada je rekao: “Koliki su vjer-nici kušani Božjom šutnjom, a tako bi htjeli čuti njegov utješni glas!” Životne su kušnje zaista velike, sve dotle da se osjećamo podijeljeni u samima sebi. Već je veliki teolog K. Rahner rekao da ne-vjera nije nešto što se odnosi samo na nevjernike, ona zapravo prolazi kroz nas. Istina, apostol Petar će nas pozvati da se radujemo, makar se sada morali i žalostiti zbog različitih kušnja (usp. 1 Pt 1, 6-9). Moramo priznati da nam nije lako poput Pavla reći: “Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Kri-sta. Jer, kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12, 10). I sinodalni oci na prošlogodiš-njoj Biskupskoj sinodi u Rimu upozorili su na egzistencijalnu i duhovnu pustinju u kojoj se našao suvremeni čovjek usli-jed razornog sekularizma koji je sve sile upregnuo da eliminira Boga iz ljudskog obzorja, Međutim, tu činjenicu treba prihvatiti, rekao je papa, kao “izazov

i kao mogućnost za ponovno otkriva-nje radosti vjerovanja i životne radosti vjere”. Zato na krizu ne treba gledati kao na neku katastrofu, premda bismo imali razloga da poput apostola Ivana i danas progovorimo apokaliptičkim rječnikom. Ipak, u isto vrijeme odjekuje adventski glas o pozivu na kliktanje od radosti, koje je u davna vremena važilo ‘za kćer sionsku i narod jeruzalemski’, jer evo “Bog naš dolazi”. A današnji kr-šćanin ima daleko više razloga za to ra-dovanje jer mu je posvjedočeno u Isusu Kristu da je ‘Bog došao i trajno dolazi u susret čovjeku’. I ta prokušanost naše vje-re, reći će Petar, stječe hvalu, čast i slavu u Objavljenju Isusa Krista (usp. 1 Pt 1, 7), njega koji nam se stalno objavljuje u svojoj Riječi i Kruhu na euharistijskome susretu, u bratu čovjeku kojemu treba pokazati lice Boga milosrdnoga, na što nas trajno podsjeća papa Franjo.

2. Marija blažena zbog vjere U ovim adventskim i božićnim danima kršćane može najviše podrža-ti u vjeri upravo primjer onih koji su ovih dvije tisuće godina naše povijesti spasenja zasjali u svom punom sjaju. To je, u prvome redu, upravo Blaže-na Djevica Marija. Pritom valja imati na pameti da je od rođakinje Elizabete prozvana blaženom ne u prvome redu što će biti majka Spasiteljeva, nego zato “što je povjerovala”. To je prvi uvjet da i mi, današnji kršćani, budemo blaže-ni. Zato nije dosta biti kršten, primiti i ostale sakramente i nazivati se kršćani-ma. Valja vjerovati, što nije samo plod razuma, već mora biti vidljivo da je vjera ne samo ‘dio nas’ već da je prožela naš život, da smo potpuno Kristovi. Marija

je upravo vjerom rodila Krista, i vjerom se On uvijek ‘iznova rađa’ u našim za-jednicama po euharistijskom slavlju. U protivnom, sve se pretvara u ‘obredno i običajno’ kršćanstvo. U tom smislu kršćanin je po-zvan na ponovno traženje bitnoga, a to je istinski odnos s Bogom, povjeravanje njemu po Isusu Kristu. Novinaru koji ga je, krajem devedesetih godina (u knjizi Sol zemlje) pitao može li se vjerovati da će čovječanstvo možda doživjeti neko novo prosvjetiteljstvo, takvo koje će sadržavati dobre slobodarske zamisli, što će ponovno sastaviti krajeve ‘slo-mljenoga prstena’ spajajući dimenziju vjerovanja sa životom i mišljenjem, J. kard. Ratzinger je odgovorio: “Mislim da ćemo se najprije naći pred dužim razdobljem u kojem ćemo i nadalje biti zbunjeni. Ali Krist će učiniti svoje da bi iznad toga fragmentiranja spoznaje, zbog kojega se život sve više raspada, postala vidljiva cjelovitost i jedinstve-nost čovjeka, koja dolazi od Boga, i da bi se ponovno sastavili krajevi prstena. Moramo to pokušati ali ne očekujem da će se to dogoditi tako brzo.” Pretpostavljam da bi nemali broj kršćana ova prognoza mogla barem djelomično uznemiriti, tim više što i mnoge napukline u međuljudskim od-nosima nikako da se spoje, da zarastu, štoviše one se produbljuju. I danas se pojavljuju lažni proroci koji govore da je ‘neki mesija ovdje i ondje’. U toj situaci-ji, kršćani su pozvani s apostolom Pe-trom otvoreno naviještati da osim Isusa “nema uistinu pod nebom drugog ime-na dana ljudima po kojemu se možemo spasiti” ( Dj, 4, 12). Jer, na sreću svih vremena i ljudi, Bog je u svome Sinu že-

PREKO KUŠNJE DO RADOSTI VJERE

UZ GODINU VJERE


lio jednom postati čovjekom, ući u našu povijest, biti “s nama Bog”. Ali prije toga je u ime sviju nas jedna nazaretska dje-vojka, imenom Marija na glas anđela Gabrijela rekla “Evo službenice Gos-podnje, neka mi bude po tvojoj riječi tvojoj” (Lk 1, 38). Ali to nije išlo glatko, bez pitanja kako će se to dogoditi, vido-vito predviđajući sve neizvjesnosti i pro-bleme, u koju je uvlači to povjeravanje Božjemu glasniku. Ona se ipak podlaže volji Božjoj, prepušta njemu inicijativu jer je to jedini izlaz za čovjeka, do te mjere da je nazivamo poslušnom Djevi-com i patnicom, kraljicom svih mučeni-ka, u koje često i sami pripadamo. To je poziv današnjemu čovjeku individualcu koji se zanosi da je sve rezultat njegovih vlastitih mogućnosti, isključujući pri-tom doprinos ‘drugoga’, posebice Boga.

3. Rješenje u izlazu iz ‘gluhoće’ Vjernici ne smiju podleći mi-šljenju da nema izlaza, misleći da je čo-vjek žrtva samo vanjskih okolnosti na koje ne možemo utjecati, već treba na-dilaziti prolazne strukture našega života i usmjeriti pogled prema obećanom ži-votu vječnome. Vjerničke zajednice ne smiju dati dojam da su gluhe, misleći da Bog šuti dok i nesvjesno zapravo guše

putem raznih krivih putova, brežuljaka i dolina što su zapravo ograda između nas i Boga, nas i naše braće. Zar sami ne stvaramo pustinju života nad kojom potom jadikujemo? Dok se žalimo da su ljudi postali takvi i takvi, morali bi-smo najprije sebe optužiti. To će mnogi i učiniti u adventskoj/božićnoj ispovijesti i dogodit će se obraćenje, neslućena ra-dost. To znači da je izlaz u otvore-nom stavu znati slušati i znati spremno Bogu odgovoriti poput Marije, inače se u nama neće roditi vjera, nećemo doži-vjeti radost Božića, štoviše ona se može i ugasiti, što se postupno događa kod nemalog broja kršćana. Anđeoski glas u betlehemskoj noći “Javljam vam blago-vijest, veliku radost za sav narod” (usp. Lk 1, 10) vodi prema vjeri koja se rađa iz svijesti da nas Bog ljubi i obećava oslo-bođenje od svih životnih proturječnosti. U tom je smislu Marija, rodivši Isusa, po milosti znak te ponuđene mogućnosti, odnosno barem postupno ostvarivana sigurnost da naše nade nisu puka tlap-nja i stoga nema mjesta očajavanju. Sada je presudno pitanje kako će se u župnim zajednicama, uz pomoć duhovnih pokreta (ne zatvorenima u svoj uski krug) ostvariti veća otvorenost

Duhu Svetome, a što će se očitovati u većoj evangelizacijskoj kreativnosti? Re-dovničke (samostanske) zajednice ima-ju pritom vrlo odgovornu ulogu da više budu duhovne oaze u životnoj pustinji, podržavajući svijest radosti vjere, kako ne bi oslabila nada u pravi život koji tek dolazi. Jer naš život nije promašaj već pothvat koji završava u zagrljaju s mi-losrdnim Bogom i to već sada u svetim sakramentima koje je jedan veliki teolog nazvao Božjim poljupcem ispaćenom čovjeku. Svaki od nas poput Marije po-zvan je Bogu reći svoj „da“, kako bi “Ri-ječ tijelom postala”, u nama se utjelovila i nastanila među nama u sebedarju za druge. Tada ćemo kao i ona biti neznat-ni, ali i uzvišeni službenici. Jer Božji ljudi ne dopuštaju da ih vode negativne računice, već vizije koje imaju smisleni i pozitivan sadržaj, makar je njihovo os-tvarenje često mučno i sporo. Upravo božićno vrijeme otvara pozitivne vizije, zapravo Isusove vizije, bez kojih čovjek naprosto ne može živjeti.

Milan Šimunović

5

G O D I N A V J E R E

2 0 1 22 0 1 3

fra Serafin Schön, Navještenje Bl. Dj. Mariji, 17. st., veliki klaustar trsatskog samostana


U pokrajnjoj lađi bazilike Trsatskog svetišta nalazi se oltar sv. Ane Trojne, rad slikara, medaljara i arhitekta Pietra Telesphora de Pomisa koji je najvjerojatnije bio Tintorettov učenik. Oltar i oltarnu sliku dao je izraditi riječki kapetan Stefano della Rovere povodom smrti svoje prve žene Anne baurnice Paar koja je umrla u Rijeci 24. kolovoza 1624. godine. Ovaj oltar prvotno se nalazio u izdvojenoj kapeli zajedno s grobnicom obitelji della Rovere. Jedan od tri natpisa u crkvi vezanih uz grobnicu kaže: Na slavu božanstvene Ane ovo svetište sebi i svojima pak spomenik Stjepan de Ruvere, svetog rimskog carstva slobodni barun itd. nepobjedivog cara Ferdinanda II. savjetnik i komornik i sv. Vida na Rijeci kapetan vlastitim novcem podiže i doličnom pomoću zaštićeno zbrinjuje godine Gospodnje 1624.Na samoj slici prikazana je sv. Ana i Bogorodica s Kristom a uz nju klečeći su prikazani članovi obitelji della Rovere. Stefano della Rovere prikazan je kako kleči u oklopu sa sabljom o struku i ključem grada Rijeke, uz njega su prikazani i njegovi sinovi Ferdinand (rođen 1611. godine) i Friedrich (rođen 1616. godine). Na slici nije prikazan Pietro koji će 1639. zamijeniti oca na mjestu riječkog kapetana, odnosno carskog kapetanskog namjesnika, te će do 1672. upravljati Rijekom. Obitelj della Rovere kroz cijelo će 17. stoljeće upravljati Rijekom u vremenu velikih povijesnih previranja i nedaća koje će pogađati grad na Rječini u spomenutom razdoblju.Tko je obitelj della Rovere i otkuda je došla u Rijeku, pitanje je koje se nameće svakom poznavatelju povijesti grada Rijeke i Trsatskog svetišta. Obitelj della Rovere, obitelj je nižih plemića iz mjesta Savone pokraj Genove. Jedan od njihovih predaka, Francesco della Rovere, postat će 1471. godine papa Siksto IV. Tada će obitelj dobiti genealogiju i grb u kojemu je prikazan hrast (tal. rovere znači hrast). Najpoznatiji član obitelji bio je papa Julije II. (1503.-1513.) koji nije bio odviše omiljen od svojih suvremenika, osobito zbog stalnih ratova koje je vodio. No ostat će u povijesti zapažen i kao iznimna osoba koja je reformirala vatikansku kuriju, spriječila bankrot, proširila biblioteku i osnovala papinsku zbirku antičkih skulptura. U vrijeme Julija II. započet će i izgradnja nove bazilike sv. Petra u Rimu. Započet će oslikavanje stropa Sikstinske kapele što je papa naručio od Michelangela. Julije II. ostat će zapamćen i kao jedan od organizatora Cambraiske lige koja je osnovana 1508. s ciljem da zauzda moć Venecije na kopnu. Njegovu poznatu grobnicu s kipom Mojsija također je izradio Michelangelo. Kao vojvode Urbina članovi obitelji della Rovere vladat će od 1508. do 1631. godine, kada će to vojvodstvo biti pripojeno Papinskoj državi.Stefano della Rovere održavao je također vrlo bliske i čvrste odnose s trsatskim samostanom. Kapetan della Rovere

posredovao je u više navrata u sporu između franjevaca i trsatskog zakupnika Gašpara Knežića. Po naređenju nadvojvode Ferdinanda od 9. siječnja 1612. on je uveo franjevce u posjed koji im je ranije bio oduzeo Knežić. Između ostalog, održavao je i dobre veze s trsatskim gvardijanom i provincijalom fra Franjom Glavinićem. Za Njegova upravljanja Rijekom poduzete su mnogi građevinski poduhvati. Uređen je nekadašnji riječki kaštel, započinje gradnja kapucinskog samostana, a s njegovim upravljanjem poklapa se i dolazak isusovaca u Rijeku i izgradnja nove crkve sv. Vida, samostana i kolegija. Unutar starog kaštela dao je sagraditi kapelu sv. Stjepana. Poticao je trgovinu Riječana s uskocima i na Rječini dao podignuti most koji je po prvi put spojio dvije obale među kojima se do tada promet odvijao skelom. Stefano della Rovere ostat će zabilježen kao vigilatissimus gubernator et capitaneus/najbudniji upravitelj i kapetan grada na Rječini. O njegovim bliskim vezama s trsatskim franjevcima, osobito s Franjom Glavinićem, i danas svjedoči prekrasan barokni oltar sv. Ane Trojne i obiteljska grobnica koja se nalazi uz spomenuti oltar.

fra Daniel Patafta

OBITELJ DELLA ROVEREPOVIJESNE CRTICE

MARIJIN TRSAT br. 3/2013 7

Poštovani hodočasnici, dragi štova-telji Marijini, braćo i sestre! I ove smo se godine okupili u ovo predvečerje da blagdan Marijina rođenja proslavimo upravo ovdje na Trsatu, mjestu posebne blizine Majke Božje; mjestu hodočašća, mjestu zahvale i zavjeta, vapaja i pre-poruka, mjestu čišćenja i jačanja duša. Sigurno smo i sami – vjerojatno velika većina nas – već nebrojeno puta dola-zili ovamo i iskusili istinitost riječi “Po Mariji k Isusu”, po Mariji uvijek iznova lakše dolazimo do Božjega svjetla i mira u duši.Kako se ipak – u tom mnoštvu neka-dašnjih i današnjih dolaznika ovamo na Trsat – ne sjetiti posebno bl. Alojzija Stepinca, koji se kao mladi vojni kadet 1916. svake nedjelje uspinjao stubama u ovo Svetište da Majku Božju moli za neporočnost duše i tijela i za jasnoću svojeg daljnjeg životnoga puta. Svjedo-čio je kasnije biskup Alojzije kao zato-čenik u Krašiću kako, dok gleda unatrag na ono što je sve prošao u životu, samo Majci Mariji može zahvaliti veliku zašti-tu u tolikim nevjerojatnim opasnostima koje je izbjegao i nadvladao. Ali kako se, braćo i sestre, ove godine ne sjetiti također, danas i ovdje, jednog drugog svetog čovjeka, našeg skorog blaženika vlč. Miroslava Bulešića, mladog sveće-nika-mučenika zaklana zbog vjere 1947. nedaleko ovoga mjesta, s druge strane Učke, u župi Lanišće. Kard. Kuharić se, govoreći jednom o Bulešiću, izra-zio, uspoređujući ga sa Stepincem: “Ista vjera, isti duh!” Toliko su si bili nalik i čvrstom vjerom i hrabrom dosljedno-šću u vršenju svojega poslanja u one teška vremena, sve do mučeništva. Mi možemo još dodati: “Stepinac i Bulešić bili su isti i po velikoj pobožnosti Majci Božjoj.” Bulešić se, doduše, nije mogao uspinjati trsatskim stubama, mogao je kao mladi sjemeništarac i bogoslov u ono međuratno vrijeme, eventualno sti-ći samo do Poklona. Ali sve što nam je od njega ostalo – njegovi intimni zapisi u Duhovnom dnevniku, župni spisi, na-pisane propovijedi – sve svjedoči o ži-voj i dubokoj pobožnosti Majci Božjoj, koju je istinski živio i u svom kratkom svećeničkom životu žarko promicao (...) Kršćanski narod raduje se na ovaj dan upravo zbog rođenja Marijina jer nam je po njoj darovan Spasitelj. Ona je zato odavna nazvana – “Zorom spasenja” po kojoj nam je došlo Sunce pravde. Iza-brana za Majku Gospodinovu, od svog

je Začeća “Bezgrešna”, “Milosti puna”, ali je u svom životu također iskusila sve tegobe našeg zemaljskoga hoda sve do pod križ Isusov na Kalvariji. Marija je u Crkvi, osobito nakon Koncila, sve više zazivana “Majkom Crkve”, duhov-nom majkom Kristove braće i sestara. Rodila nam je Njega koji je Glava Tijela Crkve, i supatila je s njim pod Križem za naše spasenje. Ivan Pavao II. rado je spominjao Isusovu riječ s križa: “Ženo, evo ti sina – Sinko, evo ti majke” u smi-slu Marijina duhovnog majčinstva koje se događa u bolima pod križem. U Iva-nu apostolu svi smo mi – Crkva i svaki pojedinac – povjereni Marijinoj maj-činskoj brizi. Povijest kršćanske Euro-pe sva je obilježena Marijom zaštitom. Lurd i Fatima, kao i druga svetišta, znak su Marijine prisutnosti, blizine i brige za Crkvu ne samo na njezinu početku nego trajno kroz svu povijest. I naša je povijest bez Majke Božje nezamisliva – Tekije u Srijemu – Gospa Snježna 1716. i Sinj – Velika Gospa 1715. I Gospa Snježna 1995., i krunica oko vrata na-ših vojnika u domovinskom ratu. Kad je 13.5.1981. bio izvršen atentat na Ivana Pavla II., a bila je to godišnjica prvog fatimskog ukazanja, sam se atentator čudio kako je Papa mogao ostati živ, jer

“tako sam točno u srce gađao”. A Papa koji je čudesno preživio toga je 13. svib-nja sljedeće godine hodočastio u Fatimu da zahvali Gospi Fatimskoj, svjedočio kako je samo jedna majčinska ruka skrenula metak atentatorov. Ivan Pavao II. sa slovom “M” u svom grbu i geslom “Totus tuus” sav je svoj život intenzivno živio u služenju svijetu, uvijek predan i posvećen Mariji.Ostanimo još malo kod Fatime i mu-čenika Bulešića. U ratnim danima koje je Miro kao mladi bogoslov provodio na studiju u Rimu, on će se upoznati s fatimskim Marijinim ukazanjima i po-rukama. I bit će mu zanimljiva koinci-dencija: prvo ukazanje u Fatimi bilo je 13.5.1917., a Mirov rođendan tri godine kasnije, istog dana, 13.5.1920. Sljedeću koincidenciju opažamo mi danas (on to nije mogao): nakon ubojstva 1947. i ukopa njegova tijela u Lanišću te na-kon mnogih molbi njegove majke da se dozvoli prijenos tijela u rodnu mu župu Svetvinčenat, konačno je 1958. UDBA dopustila da se sasvim potajno obavi prijenos tijela na groblje u Svetvinčenat. Datum je odabrala sama Tajna policija – bio je to 13.5.1958., dan ukazanja Gospe fatimske i Mirov rođendan. Zapisi pak Bulešićeva Duhovnog dnevnika svjedo-če s koliko je on vjere i srca sudjelovao u Bazilici sv. Petra u Rimu 8.12.1942. na Papinoj posveti svijeta Bezgrešnom Srcu Marijinu prema pozivu Gospe fatimske. Fatimska će poruka trajno obilježiti ži-vot i duhovnost vlč. Mira. U župama će kasnije oživljavati pobožnost prema Majci Božjoj, osobito prema Srcu Mari-jinu i stalno poticati na moljenje kruni-ce. Krunica je – potrgana – nađena uz njega, kraj par osobnih stvari, nakon njegova mučeništva!Braćo i sestre, mučenici i svi sveti po-kazuju nam pravi životni put. Naš život možda ne uključuje crveno mučeništvo krvi, ali itekako uključuje bijelo muče-ništvo napora, strpljivosti, podnošenja, zalaganja životu u ljubavi prema Bogu i čovjeku. U svakom je vremenu zahtjev-no i izazovno – ali i beskrajno lijepo – živjeti po evanđelju. Sveci nas primje-rom potiču na štovanje Marije koja je i sama prošla teškim putem vjere te ušla u slavu. Slaveći blagdan njezina Rođe-nja, zahvaljujemo Bogu što nam je na životnom putu nju dao za zagovornicu i majku.

MUČENICI I SVI SVETI POKAZUJU NAM PRAVI ŽIVOTNI PUTIz propovijedi mons. Ivana Milovana na Malu Gospu 2013. godine


U ŠKOLI MAJKE MILOSTI

Puno toga se u Trsatskom svetištu i u životima ljudi koji u nje-ga dolaze ovilo oko Majke Božje, Gospe Trsatske, starim zazi-vom bi rekli, Majke Milosti. Sva cjelina i svaki detalj svetišta pred posjetiteljem – najčešće hodočasnikom – okreću strani-ce povijesti ispunjajući ga mirom, upućujući vjerom i nadom. Upravo po to, znajući ili ne, kao da svatko na ovo sveto mjesto dolazi. O povijesti stoljetnih hodočašća Majci Božjoj na Trsat najbolje pripovijeda glavni oltar trsatske bazilike na kojemu se čuva čudotvorna slika Gospe Trsatske. Taj oltar i ta drevna slika odredište su svakog trsatskog hodočasnika – tome svje-doči stopalima i koljenima udubljen kamen ophoda oko toga oltara.Hodočašća Majci Božjoj na Trsat divno je opjevao pjesnik David Kabalin u pjesmi koju nam je otkrio fra Bonaventura Duda, »Na trsaškim stubam«. P. Duda piše: »Dječak prati svo-ju mater Mariju na njezinu bosonogu putu na Trsat, pješice, iz Vinodola«, i citira pjesmu, u njoj zazive te majke: »Vrati! Otpravi! Zgoji! Ozdravi!« O odnosu vjernika prema Majci Božjoj Trsatskoj na poseban način govori i trsatska Kapela zavjetnih darova, mjesto svjedočanstava, pouzdanja, zahvala. Već prvi pogled na njezine zidove prekrivene zavjetnim da-rovima otkriva da su riječi »Hvala Ti« vrlo česte u toj kapeli. Ondje gdje je uz dar ostavljen zapis najčešće su i te riječi za-hvale Majci Božjoj za uslišanje i pomoć u nekoj velikoj život-noj potrebi ili nevolji.

Prošnja ili zahvala

»Zavjetni dar je dvostruko uvjetovan. Ili je uvjetovan jednim ili drugim razlogom koji mogu biti međusobno povezani – ili prošnjom ili zahvalom«, kaže naš trsatski vodič dr. fra Ema-nuel Hoško, crkveni povjesničar i povjesničar Trsatskog sve-tišta, i što je najvažnije poznavatelj njegove duše. »Zavjetni darovi su u kapeli okupljeni u razdoblju od 1963. do 1966. godine i to iz dva razloga. Prvi je taj što je to razdoblje Drugog vatikanskog koncila kada liturgijska obnova naglašava da cr-

kva treba biti bogoslužno mjesto i da sve što bogoslužje ometa ne treba u crkvi biti. Zavjetni darovi su do tada bili u crkvi, jer je crkva osnovno mjesto štovanja Gospe Trsatske, a na Trsatu se nije dogodilo da su uz crkvu u kakvom pridruženom pro-storu slike koje prikazuju pojedine događaje iz prošlosti sveti-šta – različita ozdravljenja, različite pomoći po zavjetu Gospi – kako se to događa u drugim našim marijanskim svetišti-ma. Ovdje toga nema jer je trsatski klaustar oslikani životopis Majke Božje u 32 slike još iz 17. stoljeća. Zato su slike, štake, brodići, drugi predmeti koji su bili preporuka ili zahvala Gos-pi Trsatskoj ostavljani u crkvi i u njoj su visjeli po zidovima. To je izazivalo ljude da po zidovima i pišu, i tako je crkva bila u nekom neredu, a pomoći nije bilo jer nije bilo adekvatnog prostora u koji bi se sve to preselilo. Bilo je tako od 1945. kada je samostanu oduzet prostor u kojemu je danas Kapela za-vjetnih darova te je u njemu do 1963. bila sportska dvorana Partizan u kojoj su Trsaćani i ovdašnja škola održavali tjele-sni odgoj. Samostanu je prostor vraćen zahvaljujući utjecaju kod gradskih vlasti pok. Radmile Matejčić koja je bila kustos u Pomorskom muzeju i arhitekta Zdenka Sile. A franjevci su tada prostor uredili u Kapelu zavjetnih darova. Time su ostva-rili očekivanje Drugog vatikanskog koncila i istovremeno toj dvorani dali osobiti sadržaj«, upućuje dr. Hoško.Okvirno rečeno, u gornji dio prostora postavljene su zahval-nice pomoraca, a u donji – uz zahvale pomoraca – različite slike i radovi kojima razlog da su ondje znaju samo oni koji su ih na Trsat donijeli. Svaki ostavljeni zavjetni ili zahvalni dar nečija je osobna priča. Tu su i molitve i zahvale, najviše zahvale za uslišanje, za život, za djecu, za roditelje, za zdravlje, za sve ono što je u životima ljudi najdragocjenije. Taj prostor odiše mirom, diše vjerom i pouzdanjem, odiše i ljudskim i božjim.

Zahvale pomoraca

Svaki od darova u kapeli izraz je i odanosti prema Gospi Tr-

MJESTO SVJEDOČANSTAVA, POUZDANJA I ZAHVALA


satskoj onoga koji je dar ostavio: tu su darovi čitavih obitelji, zavjetni darovi pojedinaca, brojni darovi pomoraca. Mnogi su u teškoj životnoj nevolji od Majke Božje Trsatske molili po-moć i doživjeli je – o svemu tome govore zidovi kapele. Pre-živjevši havariju ili veliko nevrijeme, mnogi su pomorci Pri-morja i Kvarnera hodočastili na Trsat i donosili znak zahvale Majci Božjoj. I možda je u kapeli ipak najviše pomoračkih zahvala, i to u slikama koje opisuju dramatične trenutke koje je neka posada ili mornar na moru čudom preživio zahvalju-jući obraćanju za pomoć Majci Božjoj Trsatskoj. I to govori o Trsatskom svetištu kao mjestu u koje su pomorci i mornari vjekovima hodočastili, skupno i pojedinačno. Zato se Gospu Trsatsku odavno naziva i Zaštitnicom pomoraca, Kraljicom Jadrana; na tom su tragu zadnjih desetljeća organizirana i za-jednička godišnja hodočašća pomoraca.»Ima jedna novinska fotografija Titanika koju je na Trsat do-nio Josip Car. Sreo sam tog čovjeka, tada starca Josipa Cara dok je sjedio ispod te slike. To je bilo negdje 70-tih godina. Ispričao mi je da je bio mali od kužine na Titaniku i da je, kad Titanik počeo tonuti, uspio ući u jedan od čamaca za spaša-vanje. Pričao mi je: ‘Sav sam se tada okrenuo Gospi Trsatskoj, zazvao sam je u pomoć i njoj se zavjetovao bez nekog kon-kretnog obećanja da ću nešto učiniti ili dati. Ostao sam živ, čitav život sam proveo kao mornar, a jednoga dana sam ovu novinsku fotografiju Titanika stavio u okvir i donio je ova-mo.’ Kad se nekome ispripovjedi taj događaj, on izaziva neke emocije – i na Titaniku je netko zazivao ime Gospe Trsatske«, prenio nam je tu priču domaćeg čovjeka dr. Hoško.Upoznaje nas i s nekim drugim mornarskim zahvalama, pri-mjerice drvenom pločom na koju je pričvršćen kamen veli-čine muške šake. Kao znak zahvalnosti taj kamen su na Trsat donijeli mornari broda Ban Mažuranić, koji su početkom 20. stoljeća, nasred olujnog mora, bili suočeni s ulaženjem vode u svoj brod. More su izbacivali, ali je ono stalno u brod nadira-lo. Kad su otkrili rupu kroz koju je ulazilo, u zbunjenosti nisu znali kako bi je zatvorili. Molili su se Gospi Trsatskoj i kada je more prestalo u brod ulaziti otkrili su da je rupu zatvorio kamen koji je tamo dospio usred debeloga mora.

Brodovi tvrtke Kozulić

»Najveći dio tih brodova čije su slike ili makete darovi u ka-peli, bili su brodovi pomorske tvrtke Kozulić čija je talijanska grana živjela u Trstu«, kaže naš vodič i nastavlja: »Ta familija Kozulić je prije 20 godina objavila prilično impresivnu foto-monografiju svojih aktivnosti, svojih brodova, i među njima su slike gotovo svih ovih brodova u kapeli. To je bila vladajuća pomorska tvrtka na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Jedan stari Trsaćanin je pripovijedao da je negdje uoči Prvog svjetskog rata na ulazu u crkvu susreo skupinu muškaraca koja se nije javila nikome tako da ih ni jedan fratar nije dočekao. Bila je to posada jednog broda koja je zajednički došla zahvaliti što su zahvaljujući Gospi Trsatskoj ostali živi u nekoj velikoj neveri«.»Ljudi često traže da se njihove zavjetne darove odmah po-stavi u kapeli, ali mi to naravno ne možemo učiniti. Raspored darova nije kodificiran, nego je na svoj način ipak konačan tako da imamo još određeno spremište u kojem je ostavšti-na tih zavjetnih darova za koje ne znamo ni razlog, ni tko je onaj koji ih je kao svoju zahvalnicu donio. Povremeno se postav u kapeli usavršava i mijenja, ali je u glavnini od 1966. konačan. Ta je kapela vrlo vrijedna zbog toga što može biti i mjesto osobne molitve i mjesto zajedničke molitve pojedi-nih skupina, a može biti – za što je često koristimo – i mjesto gdje pojedine nacionalne skupine slave misu na svom jeziku«, upućuje dr. Hoško.Pitamo i kakva je veza tih zavjetnih darova s riznicom Trsat-

skog svetišta i kaže da oni na svoj način predstavljaju kon-tinuitet s riznicom, s tim da se u riznici čuvaju izvanredno vrijedni zavjetni darovi za koje se zna tko ih je ostavio. Reci-mo, relikvijar Barbare Frankopanske ili madona bana Tome Erdödyja. Analizira da su darovi u kapeli u sebi kao neki umjetnički spomenik puno manje vrijedni, ali da su što se tiče preporuke ili zahvale Gospi Trsatskoj na istoj razini.

Mirjana Grce(Članak preuzet iz Primorskog Novoga lista)

Gospa Slunjska

Iznad oltara, središnjeg mjesta u kapeli zavjetnih darova, postavljen je lik Gospe Slunjske koji je jedan od 12 gotičkih likova Majke Božje što ih Hrvatska ima. O tom umjetnički vrijednom djelu dr. Hoško izdvaja: »Taj lik Gospe Slunjske ima svoju osobitu poruku jer je ta Gospa ovdje prenešena iz tamošnjeg našeg samostana kojeg su osvojili Turci. Na Trsat je donijeta potkraj 16. stoljeća kada ju je na konju donio fra Bernardin Ropušinić, rodom iz Vinodola, i to tako da je konj nosio Gospu, a Ropušinić je išao pješice. Glavinić u svojoj Po-vijesti Trsata opisuje da nekad ima problema u crkvi jer da dio svijeta nekad gleda prema slici Gospe Trsatske, a dio se okre-će prema liku Gospe Slunjske. Tako su fratri Gospu Slunjsku smjestili iza oltara u crkvi. A Radmila Matejčić i Zdenko Sila premjestili su je na ovo mjesto u kapeli zavjetnih darova gdje ona u potpunosti dolazi do izražaja. Ljudi uglavnom nemaju neki posebni odnos prema liku Gospe Slunjske, ali povjesni-čari umjetnosti dolaze promatrati taj kip iz studijskih razloga. I mišljnje je ovo: da je taj lik Gospe nastao i smjestio se u Slunj zahvaljujući razvitku umjetnosti i štovanja Majke Božje u Bo-sni, a Slunj nije daleko od granice Hrvatska – Bosna. Da je u to vrijeme taj lik Gospe bio objekt štovanja, očito pokazuje briga Bernardina Ropušinića koji ništa drugo iz tog samosta-na u Slunju nije sačuvao nego jedino taj lik.«

9

MJESTO SVJEDOČANSTAVA, POUZDANJA I ZAHVALA


VJERA JE IZVOR SREĆE I BLAŽENSTVA

Blagdan Velike Gospe i ove je godine potaknuo brojne vjer-nike da slaveći Marijino uznesenje na nebo hodočaste u sve-tište Majke Milosti na Trsatu. Rijeke hodočasnika cijeloga su dana dolazile na Trsat pokloniti se Gospi čuvarici i zaštitnici u Trsatskom svetištu. Mnogo ih je došlo besplatnim autobu-snim linijama, no mnogi su se do Trsata zaputili drevnim i jedinstvenim stepenicama Petra Kružića, jednim od „najljep-šim proštenjarskih uspona na svijetu“, kako ih je nazvao fra Bonaventura Duha. Franjevci, čuvari svetišta, dočekivali su spremno hodočasnike, tijekom jutra slavljeno je šest misa, a brojni su vjernici pristupili sakramentu ispovijedi u trijemu Aule Ivana Pavla II.Dopodnevnu svečanu hodočasničku misu u 10 sati predvodio je provincijalni ministar fra Željko Železnjak, a brojnim vjer-nicima pridružili su se i sedamnaestorica mlade braće franjevaca iz koji se na Košljunu sprema-ju za svečane zavjete. U homiliji fra Željko je naglasio da je Blažena Djevica Marija ogledalo u kojemu se možemo i trebamo ogledati želimo li kao Crkva, kao hodo-časnici na ovoj zemlji, izvršiti svoje poslanje u ovom svijetu i vremenu i stići do onog cilja koji je Marija već postigla. Gledajući u nju i njezin primjer možemo spoznati što nam je činiti da bismo mi, a s nama i čitavo čovječanstvo, mogli stići do svojeg uznesenja.Središnje euharistijsko slavlje u 18.30 sati predvodio je riječ-ki nadbiskup Ivan Devčić. Euharistijsko slavlje započelo je svečanom procesijom u kojoj su vjernici nosili sliku Gospe Trsatske kroz perivoj, pobožno joj pjevali pjesme i upućivali molitve. Gvardijan trsatskog svetišta fra Antun Jesenović pozdravio je hodočasnike na početku mise podsjetivši da se blagdanom Velike Gospe slavi Marijino uznesenje na nebo, u slavu vječ-nog života. Nadbiskup je u propovijedi pred desetak tisuća okupljenih

objasnio da Marija pokazuje kako za kršćanina blaženstvo dolazi od Boga, ali ovisi i o odgovoru čovjeka. Blaženstvo je povezano uz slušanje i čuvanje Božje riječi, a odnosi se na pri-hvaćanje svega što je Bog ljudima tijekom povijesti objavio najprije po prorocima, a na kraju i po Isusu, koji je utjelovlje-na Božja riječ. “Prateći Mariju koja Bogu vjeruje u svim životnim situacija-ma, radosnim i žalosnim, u onima kad nam je Bog na neki način opipljivo blizak i u drugima kad nam je nepojmljivo da-lek, kad nam govori i kad šuti, kada se zauzima za pravednika i kada ga prepušta na milost i nemilost grešnicima, možemo razumjeti zbog čega vjera čini čovjeka blaženim. Vjera rađa povjerenje u Boga, povjerenje u Božju svemoć i sveznanje, kao i u njegovo milosrđe i sveprisutnu ljubav”, rekao je Nadbi-

skup, pozvavši vjernike da pri kraju Godine vjere upravo u vjeri pronađu snagu i ljepotu života. „Onaj koji doista vjeruje Bogu, zna da Bog okreće na dobro, na naše spase-nje, sve što nam se doga-đa, pa i bolest i patnju, čak i grijeh. Istinskom vjerniku ništa ne može uzdrmati povjerenje u Boga, jer mu vjera kaže da Bog najbolje zna što je za naše spasenje dobro i korisno, i da nas on ni-kada ne napušta.”

Okupljene je pozvao na svjedočenje vjere i pouzdanje u Boga jer to je izvor istinske sreće i blaženstva. “Često nazivamo sretnim jedni druge zbog toga jer nas zdravlje dobro služi, jer imamo dobro zaposlenje, lijepu kuću, jer smo lijepi i mladi, jer nam je brak stabilan, a djeca dobro odgojena. No, je li nam se dogodilo da nas je netko nazvao blaženima i sretnima samo zato što vjerujemo u Boga i svoje pouzdanje stavljamo u nje-govu riječ? Neka nam Marija na nebo uznesena pomogne biti joj ovdje slični u vjeri, kako bismo joj mogli biti slični i u nebeskoj slavi”, zaključio je homiliju nadbiskup Ivan Devčić.

PROSLAVA BLAGDANA MARIJINA UZNESENJA


Proslava blagdana Male Gospe kojim se Katolička Crkva spominje rođenja Blažene Djevice Marije privlačila je u svetište Majke Božje Trsatske brojne Marijine štovatelje iz Rijeke i okolice tijekom cijeloga dana. Sve dopodnevne svete mise bile su znatno posjećene, a brojni vjernici pristupili su sakramentu pomirenja. Večernju svetu misu predvodio je biskup u miru mons. Ivan Milovan u zajedništvu s trsatskim franjevcima i svećenicima Riječke nadbiskupije. U prigod-noj riječi vjernicima, biskup Milovan istaknuo je dva uzora vjere - bl. kardinala Alojzija Stepinca koji se 1916. za vrijeme služenja vojnog roka svake nedjelje uspinjao trsatskim stu-bama te skorašnjeg blaženika, mučenika Miroslava Bulešića kojega je blagopokojni kardinal Franjo Kuharić usporedio sa Stepincem, također mučenikom zbog vjernosti Crkvi i vjere u Isusa Krista. “Obojicu je krasila ista vjera i isti duh, sve do mučeničke smrti. Zajednička im je velika pobožnost prema Majci Božjoj koju su istinski živjeli i žarko promicali. Dok se za Stepinca u javnosti više zna koliko je snažno bio povezan s Blaženom Djevicom Marijom koju je molio za zaštitu od

mnogih opasnosti, isto se može reći i za vlč. Bulešića. Rođen je na spomen Gospe Fatimske, 13. svibnja a također su 13. svibnja njegovi posmrtni ostaci preneseni iz Lanišća u rodnu župu Svetvinčenat. Na mjestu ubojstva, među njegovim ri-jetkim osobnim stvarima pronađena je krunica.” - rekao je biskup Milovan.Govoreći o proslavi Male Gospe na Trsatu, porečko pulski biskup u miru kazao je da je Marija rođena u Nazaretu, pa je posebna milost njezin rođendan slaviti upravo u Trsatskom svetištu, “Hrvatskom Nazaretu”. Bog nam je darovao onu koja je svijetu dala Spasitelja Isusa Krista. Stoga je ovo mjesto zahvale i posebne blizine Majke Božje, na kojemu se istin-ski može iskusiti vjerodostojnost riječi – po Mariji k Isusu. Marija je uzor, zagovornica i naša nebeska majka. Iskusila je tegobe zemaljskog hoda, postavši supatnicom s Isusom pod njegovim križem za naše spasenje, dodao je na kraju mons. Ivan Milovan.

Siniša Pucić

HRVATSKI NAZARET MJESTO POSEBNE MARIJINE BLIZINE

BLAGDAN RODENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE


Nekoliko tisuća vjernika Porečko-pulske biskupije u subotu, 7. rujna tradicionalno je hodočastilo Majci Božjoj Trsatskoj. Kao i svake godine dosad, u subotu uoči svetkovine Male Gospe, mnogobrojni vjernici predvođeni svojim župnicima, redovnicima i redovnicama iz svih istarskih župa, odazivaju se na najveće godišnje biskupijsko hodočašće kako bi, upravo poput dugog niza prethodnih generacija pred čudotvornom slikom Majke Božje Trsatske, zazivali njezin zagovor za sve svoje velike i male životne poteškoće. Svečano koncelebrirano misno slavlje u samostanskomu perivoju predvodio je biskup porečko-pulski, Dražen Kutleša, koji je u zajedništvu brojnih svećenika istaknuo motive ovog zavjetnog hodočašća nebeskoj majci Trsatskoj Gospi – vapaj za životnu snagu, zahvala za nadolazeće slavlje beatifikacije Miroslava Bulešića 28. rujna u pulskoj Areni te molitveni odgovor na poziv pape Franje za mir u Siriji. Najveći dio propovijedi posvetio je liku i djelu budućega blaženika, Miroslava Bulešića, istarskog sina, koji je postigao slavu oltara sa samo 27 godina života, ubijen od ruke komunističkih vlasti. „Bulešić je pokazao kako prvo treba biti dobar čovjek, a potom i dobar svećenik. Izrazito pobožan Blaženoj Djevici Mariji, kao mladi čovjek izgradio je velike ideale, shvativši da je život prolazan te vršivši Božju volju pokazao vjernost Isusu Kristu. Za sve nas on je putokaz kako zadobiti Božje kraljevstvo. Bog od nas ne traži da budemo ubijeni kako bismo time potvrdili vjernost njemu već da živimo dostojanstveni kršćanski život.“, poručio je mons. Kutleša i dodao da je Bulešićeva smrt doprinijela smanjenju

progona svećenika u vremenu nakon 1945. godine. U nastavku je istaknuo kako Isus od svih nas traži da uvijek naviještamo ono što je pravedno i dobro, a što se mnogima neće svidjeti pa se zato kršćani progone.“ U svakom slučaju, život je težak, svatko od nas treba biti kušan, ali ako ustrajemo u vjeri u Isusa Krista, takav život će nam se isplatiti na smrtnom času.“, zaključio je porečko-pulski biskup.

Helena Anušić

Pješice iz Istre na Trsat

Među istarskim hodočasnicima, stotinjak ih se odlučilo pješke hodočastiti Majci Božjoj na Trsat. Kao što su to radili njihovi stari iz davnih vremena kada su iz ustrajne vjere u Boga i ljubavi prema Trsatskoj Gospi propješačili stotine kilometara da bi došli na Trsat, katolička mladež iz Istre održava tradiciju hodočašćenja Majci Božjoj pješice, prolazeći pokraj Poklona na Učki, prijevoja s kojeg se prvi put vidi Trsat. Krenuvši iz Pazina u četvrtak, prvo su noćili u Boljunskom Polju, a potom i u Matuljima prespavali noć uoči posljednje dionice hodočašća. Penjući se trsatskim stubama u molitvi, u procesiji su donijeli križ koji je Miroslav Bulešić nosio u pokorničkoj procesiji u filijali župe Kanfanar 1946. godine za vrijeme trajanja misija koje je on kao župnik organizirao.

BULEŠIĆEVA SMRT DOPRINIJELA SMANJENJU PROGONA SVEĆENIKA

HODOŠAŠĆE POREČKO- PULSKE BISKUPIJE


Više tisuća vjernika Krčke biskupije ho-dočastilo je u nedjelju 13. listopada u sedamstoljetno Svetište Majke Božje na Trsatu. Bilo je to tradicionalno godišnje hodočašće vjernika kvarnerskih otoka – Krka, Cresa, Lošinja, Ilovika, Suska, Uni-ja, Raba i Paga – Gospi Trsatskoj predvođeno mons. Valterom Županom, krčkim biskupom i svećenicima ove biskupije. Središnji događaj hodočašća bila je svečana hodočasnička misa slavljena u Trsatskom Marijinom perivoju, euharistijsko slavlje koje je u zajedništvu sa svećenicima Krčke biskupije i trsatskim gvardijanom predvodio biskup Župan. U svojoj propovijedi mons. Župan je govorio o vjeri i njezinoj važnosti za čovjekov život, o primjeru Marijine vjere, o tome da je vjera snaga koja pobjeđuje, da je bez vjere sve bespo-moćno. Osvrćući se na teško aktualno ekonomsko i socijalno stanje u društvu i osjećaj nesigurnosti koji ono donosi, pod-sjetio je na Marijino povjerenje u Boga. »Zato smo ovdje da učimo od Marije Božju riječ slušati, ču-vati i živjeti po njoj«, rekao je, među ostalim, biskup Župan. Zaključujući svoju trsatsku poruku vjernicima poručio je da njihov dolazak u Trsatsko svetište treba biti čvrsto svjedočan-stvo vjere: »Neka naš današnji susret bude učvršćenje vjere u jednoga i jedinog Spasitelja, što je apostol Petar rekao: Nema

ni u kome drugome spasenja osim u imenu Isusa Krista«. Među ostalim, biskup Župan je podsjetio da se ove godine pokreće postupak za proglašenje blaženim biskupa krčkog Antuna Mahnića, velikog obnovitelja ove biskupije te da će se svakog 14. dana u mjesecu, počevši od 14. listopada, u krčkoj katedrali slaviti misa te pohoditi Mahnićev grob, a da će na godišnjicu Mahnićeve smrti, 14. prosinca, misu s molitvom nad njegovim grobom predvoditi osobno krčki biskup. Hodočasnički itinerar bio je uobičajeni – uz sudjelovanje u hodočasničkoj misi, molitva u bazilici Gospe Trsatske, mo-gućnost ispovijedi, ophod oko glavnoga oltara na kojemu se čuva slika Gospe Trsatske, posjet kapeli zavjetnih darova i kapeli svijeća, dok je u Auli pape Ivana Pavla II. vjernicima predstavljen program pastorala obitelji u Krčkoj biskupiji koja će 6. travnja 2014. godine održati biskupijski susret obitelji.

Siniša Pucić

13

UČIMO OD MARIJE SLUŠATI BOŽJU RIJEČ

KRČKO HODOČAŠĆE

ZAVRŠETAK HODOČASNIČKE GODINE

SUDIT ĆE NAM PO LJUBAVI PREMA ČOVJEKU Ove hodočasničke godine na Trsat je došlo oko 800 autobusa hodočasnika. Hodočastilo je čak 340 župa s oko 25 tisuće hodočasnika, a na najveće marijanske blagdane bilo je 50 tisuća Marijinih štovatelja Ovogodišnja hodočas nička godina u Svetište Majke Bož je Trsatske svečano je završila sinoćnjom procesijom sa svijećama i svetom misom koju je prema tra diciji predvodio riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić u zajedniš tvu s trsat-skim franjevcima i sveće nicima Riječke nadbiskupije. Gvardi-jan Trsatskoga svetišta fra Antun Jesenović iznio je podatke kao pokazatelj hodočašća i velikoga štovanja lika Majke Božje Tr satske. Tako je od otvorenja hodo časničke godine za blag-dan Gospe Trsatske u svibnju do danas orga nizirano stiglo na Trsat oko tisuću autobusa hodočasnika, turista i školske djece iz zemlje i inozem stva. Što se samih vjernika tiče, ho dočastilo je čak 340 župa s oko 25 tisuće hodočasnika¸ dok je na najveće marijanske blagdane oko 50 tisuća Riječana i Marijinih štova-telja iz Riječke nadbiskupije poho dilo Trsat, od čega oko pet tisuća djece.

Kako je u propovijedi rekao nad biskup Devčić, ovo hodočašće je osim izraza zahvalnosti za mnogo brojne hodočasnike i primljene milosti od Boga po zagovoru Bla žene Djevice Mari-je, prilika da se svatko preispita kakav je vjernik i što treba činiti da bi bio bolji.Vjera u Božju prisutnost dove la nas je ovdje iz potrebe da osjeti mo Njegovu blizinu, pretvarajući cijeli život u veliko hodočašće. Ho dočasnici se razlikuju po stavu pred Bogom, dolaze li Bogu zahvaliti ili se hvaliti da su bolji od drugih ljudi. Ono po čemu ćemo biti suđeni su ljubav i milosrđe prema svakom čovjeku, zaključio je mons. Devčić.Na kraju misnog slavlja riječki je nadbiskup pozvao sve vjernike da se na ovom istom mjestu okupe 23. stude nog na ve černjoj svetoj misi povodom zaključenja proslave Godi-ne vjere za Riječku nadbiskupiju, kojoj će prethoditi susret novoiza branih župnih pastoralnih i ekonomskih vijećnika. Idućeg dana u Vatikanu, Godinu vjere za cijeli svi jet zatvorit će papa Franjo, dajući tom prigodom svoje novo apostol sko pismo „Radost evanđelja“. Siniša Pucić


Na riječkom Korzu je u četvr-tak 10. listopada obilježen Svjetski dan beskućnika akcijom ‘’Nitko bez hrane, nitko bez krova nad glavom, nitko bez podrške’’ koju su organizirali osniva-či Prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“. Povodom obilježavanja Svjetskog dana beskućnika u svim većim hrvatskim gradovima i tragovima prigodnom akci-jom htjelo se javnosti ukazati na stalno povećanje broja beskućnika kako u svi-jetu, tako i u našoj državi i gradu. Želja nam je, kao provoditeljima akcije ‘’Nitko bez hrane, nitko bez krova nad glavom, nitko bez podrške’’ u Rijeci uključiti što veći broj učenika osnovnih i srednjih škola koji su simbolično, u 11:55 sati, s kartonskim kutijama u rukama izašli na prostor između Robne kuće ‘’Korzo’’ i glavne riječke pošte gdje se formirala imaginarna ‘’kuća’’ i na tom mjestu za-držali se deset minuta vođeni volonte-rima redarima, istaknula je voditeljica Prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“, Vilma Mlinarić. Akciji su se pri-ključili članovi Županijske skupštine na čelu sa županom Zlatkom Komadinom koji su prekinuli zasjedanje i došli dati podršku projektu, kao i brojni Riječani i Katolički skauti Riječke nadbiskupije. Iz riječkog Prihvatilišta, koje je osnovao Franjevački svjetovni red, upozoravaju da je u ukupnom broju siromašnih u Europi, udio beskućnika oko 2, 7 mili-juna. „Ujedinjeni narodi procjenjuju da broj beskućnika diljem svijeta prema-

šuje jednu milijardu. Podaci iz svijeta govore kako svaki dan umire 50 000 lju-di, uglavnom djece i žena, kao rezultat siromašnih skloništa, onečišćene vode i neadekvatnih sanitarnih uvjeta i naj-manje 600 milijuna ljudi živi u prihva-tilištima koji su životno i zdravstveno ugrožavajući.“, istaknula je Mlinarić. U Hrvatskoj je više od tisuću beskućnika, dok je kapacitet u prihvatilištima (Rije-ka, Zagreb, Split, Osijek, Pula, Varaždin, Karlovac i Zadar) svega 400 mjesta, od čega je 13 kreveta u riječkom Prihvati-lištu, a potrebe su puno veće. „Ako se među beskućnike ubroje i ljudi koji žive u neadekvatnim stambenim uvjetima, beskućnika je oko 4.000.“, ističu organi-zatori akcije dodajući da su veliki gra-dovi i sjedišta županija obavezni u svom proračunu osigurati sredstva za uslugu prehrane u pučkim kuhinjama kao i pružanje usluga prihvatilišta i/ili pre-noćišta za beskućnike. Zakonom o so-cijalnoj skrbi beskućnik se definira kao osoba koja nema mjesto stanovanja niti sredstva kojima može namiriti potrebu stanovanja te je privremeno smještena u prihvatilištu/prenoćištu ili boravi na mjestima koja nisu namijenjena za sta-novanje, objasnila je Mlinarić dodavši da Federacija nacionalnih organizacija koje rade s beskućnicima (FEANTSA) kod definiranja i tipologije beskućništva uzima u obzir fizičku, socijalnu i pravnu dimenziju stanovanja te razvija 4 osnov-ne kategorije: bez krova nad glavom (ljudi koji žive

na ulici i oni koji koriste prenoćišta za beskućnike); bez doma (ljudi koji žive u skloništima za žene, azilima za strance, zatvorima i medicinskim institucijama te svim ostalim vrstama subvencioni-ranog i privremenog smještaja); bez sigurnog stanovanja (ljudi koji nemaju legalno pravo na smještaj koji koriste, kojima prijeti deložacija ili osobe koje žive u stalnoj prijetnji od obiteljskog na-silja); bez adekvatnog stanovanja (ljudi koji žive u privremenim i nestandar-dnim strukturama poput kamp kućica, u zgradama koje su predviđene za ruše-nje ili neprimjerene za stanovanje kao i smještaj u prenapučenim stanovima).O problemima u Hrvatskoj ističe kako je riječ o malim prostornim i smještajnim kapacitetima u pojedinim gradovima, nepostojanje prihvatilišta u pojedinim većim gradskim sredinama, sve većem broju mladih beskućnika, neujednače-nosti u financiranju i podršci lokalnih i regionalnih vlasti te nedostatku politika, strategije i zakonskih okvira u prevenciji beskućništva te radu s beskućnicima.Riječko Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“ svakodnevno prima pomoć građana u hrani i higijenskim potrepštinama, a sve informacije i pri-jave za volontiranje mogu se pronaći na njihovim službenim stranicama ili osobnim dolaskom u prihvatilište koje se nalazi uz crkvu sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali.

Helena Anušić

NITKO BEZ HRANE, NITKO BEZ KROVA NAD GLAVOM


ZATVARANJE GODINE VJERE

U subotu 23. studenog svečanim eu-haristijskim slavljem u svetištu Majke Božje Trsatske riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić zaključio je Godinu vjere u riječkoj nadbiskupiji. U euharistijskom slavlju koncelebriralo je pedesetak sve-ćenika Riječke nadbiskupije, a vjerni-ci su sasvim ispunili trsatsku baziliku. Svetoj misi prethodio je susret vijećnika Župnog vijeća nadbiskupije u Auli Ivana Pavla II., a na tome je skupu mons. dr. Milan Šimunović izlagao o temi: “Posla-nje župnih vijeća iz obnovljene vjere – na tragu nove evangelizacije”.Nadbiskup Devčić je svoju propovijed posvetio vjeri i njezinu značenju za ži-vot, rekavši da je smisao Godine vjere bio ojačati vjeru u Krista. Za uzor vjere Nadbiskup je uzeo Blaženu Djevicu Ma-riju: “Nalazimo se u našem najdražem svetištu Majke Božje Trsatske. Nju želi-mo večeras posebno moliti za dar vjere. Ona je bila žena velike vjere, koju je is-povjedila ne samo u trenutku navješte-nja, nego i u mnogim drugim časovima

svoga života u kojima je njezina vjera bila na kušnji, ali se pokazala jačom od svakog iskušenja i svake napasti.”. Nadbiskup je objasnio zašto je papa Benedikt XVI. povodom 50. obljetnice Koncila proglasio Godinu vjere. Papa je bio svjestan drame kroz koju Crkva prolazi, prije svega zbog nedostatka žive vjere i pravog vjerskog žara i zato je že-lio obnoviti vjeru Crkve vodeći vjerni-ke da otkriju ljepotu onoga hoda koji je započeo krštenjem i koji se nastavlja u svjesnom i slobodnom opredjeljenju za Krista. Nadbiskup se također osvrnuo na izbor i nastup pape Franje koji je po-budio mnoge nade u obnovu Crkve, a svoj poseban doprinos Godini vjere dao je enciklikom Svjetlo vjere koju je napi-sao sa svojim prethodnikom. Temeljna poruka te enciklike je poziv da ponovno otkrijemo svjetlo vjere i da s obnovlje-nim vjerničkim žarom izgrađujemo Cr-kvu, Kristovu zaručnicu, na ugaonom kamenu koji je sam naš Gospodin.

15

Danas se u Crkvi ponovo otkri-va srce Evanđelja koje je naš serafski otac i naš utemeljitelj sv. Franjo tako snažno zavolio, a upravo to je snaga siromašnih. Nada za Crkvu postoji i vjerujem da je izbor pape Franje jedan od pokazatelja. Franjevačka karizma bi trebala biti ona u kojoj je sadržan misterij koji nam Bog predstavlja i objavljuje u našem vlasti-tom siromaštvu i kroz siromaštvo svije-ta. Današnje društvo je prešlo onu crtu ljudskosti i jednostavno izašlo iz okvira traženja odgovora na patnju, trpljenje, siromaštvo, pa makar taj odgovor do-veo do šutnje i prepuštanja sudbini ili pak prihvaćanja trpljenja i stradanja kao smislenog dijela života. Odvodi nas se u tzv. virtualni svijet daleko od krute stvarnosti; buđenjem u takvoj stvarno-sti većina nas biva prestrašena, s velikim osjećajem nemoći i krivnje jer smo se našli pred životnim pitanjem na koje možda nikada nismo potražili odgovor. Ali ne smijemo zaboraviti da Gospodin Isus kaže: “... bit ćete suđeni po tome kako ste se odnosili prema najmanjem od moje braće ...“. Ne da će nam se suditi po tome na koliko smo misa bili, priče-sti primili, nego kakav je naš odnos pre-ma najmanjem, posljednjem, prema lju-dima bez značaja. To je kriterij vjere koji vidimo i kod našeg pape Franje. Znači da moramo nadići ono što vidimo, što je očigledno i dokle god ne prepoznamo Gospodina u slomljenosti i prezrenosti – nismo Ga prepoznali. Na pitanje tko je ustvari siromah odgo-vor je jednostavan: siromah je ona oso-

ba koja se privremeno ili trajno nalazi u stanju ovisnosti, slabosti, poniženja i to možemo okarakterizirati i kao nedosta-tak sredstava bilo u obliku moći, utjeca-ja, znanosti, intelektualnih sposobnosti, novaca, slobode ili dostojanstva. Siro-maštvo nije samo nedostatak materijal-nog kako se uobičajeno razmišlja. Ono što nas kršćane Evanđelje zauvijek opo-minje je to da nemamo pravo razlikovati dostojne i nedostojne siromašne, mada mi to još uvijek činimo. Stoga, ako sa strane sjedimo i sudimo tko je vrijedan, a tko nevrijedan, tko je dostojan, a tko nedostojan još uvijek smo u dominan-tnoj pozi i s visine gledamo ljude. Zna-či, treba se odreći takvog prava i tek tada možemo nekako biti u zajedništvu s Božjim siromaštvom i slomljenošću. Osoba koja je siromašna nema moguć-nosti promijeniti svoje stanje ako joj druga osoba ne pruži ruku, ne pomo-gne. Moramo početi davati ljubav siro-mašnima i prestati prosuđivati s aspekta naše moralnosti, naše pozicije dobrog, boljeg, najboljeg, jer dokle god ne na-pustimo te kriterije ne možemo služiti Božjim malenima . Siromašni se uvijek marginaliziraju, a ustvari, predstavljaju ono čega se mi sami najviše bojimo u nama samima. Bojimo se ljudi koji nisu uspjeli u našem sustavu uspjeha, bojimo se tuđe nebrige, nesigurnosti. Bježimo od svakoga tko nije uspio u našem su-stavu ekonomskog i socijalnog uspjeha i onda takve držimo na distanci. Da bismo bili istinski vjernici mora-mo biti u direktnom kontaktu sa siro-

maštvom jer malenima i siromašnima moramo donijeti Radosnu vijest, ali ne zbog svog vlastitog osjećaja dobrote, niti da spasimo Crkvu, niti da ih spasimo od siromaštva, a ponajmanje zbog su-osjećanja ili da propagiramo kršćansku dobrotu, nego da u njima prepoznamo iskru Božjeg plamena. Moramo im dati Radosnu vijest da mogu živjeti. Maleni su sakrament spasenja jer nas oslobađa-ju od naših ispraznosti i naših iluzija jer mi ljudi toliko toga posjedujemo da to posjeduje nas. Zato je sv. Franjo rekao: “riješite se svega čega možete”. Stoga je potrebno odreći se privilegiranih mje-sta, prestanimo pokušavati biti savršeni ljudi kojima se svi dive. Gospodine po-uči nas biti slobodnima i siromašnima, poduči nas prije nego izgubimo duše i ljubav prema Evanđelju!

Angela Lovrić, OFS

BLAGOSLOV SIROMAŠTVA


Ljudski glas je najljepši, najsavršeniji, ali i najzahtjevniji instrument. Upravo hrvatska riječ glazba ima korijen u riječi glas, dok se u novije vrijeme sve više upotrebljava izraz muzika preuzet iz romanskih jezika.U našem Svetištu Majke Božje Trsatske ljudski glas je aktivan stoljećima, kako molitvom, tako i pjesmom. Povijest pjevanja uz orgulje prema povjesničaru fra Franji Glaviniću, vezana je još iz razdoblja gvardijana Franje Bogdanića koji je posjedovao dar za pjevanje i sviranje orgulja, te je između 1581. i 1601. godine nabavio orgulje za Svetište. U to doba službu pjevača obavljali su sami franjevci.Brojni hodočasnici dolaze Majci Božjoj na Trsat i časte je prekrasnim pjesmama. Pri Svetištu je aktivan naš pjevački zbor koji ima dugogodišnju tradiciju lijepog i skladnog pjevanja i uveličava misna slavlja nedjeljom i blagdanom.Već u Starom zavjetu u vrijeme kralja Davida spominje se veliki broj pjevača koji su u hramu pjevali psalme često praćene glazbalima. Kršćansko bogoslužje rimskog obreda nastavlja tu tradiciju do današnjih dana. Poznata nam je svima uzrečica sv. Augustina iz naslova: „Tko pjeva – dvostruko moli“, ali manje se poznaje njegov citat: „Koliko sam plakao slušajući tvoje himne i tvoje pjesme, snažno dirnut slatkim glasovima kojima je odjekivala tvoja crkva. Ti su glasovi ulazili u moje uši, u srce se moje točila istina i odande rasplamsavao osjećaj pobožnosti. Suze su mi tekle, a meni je uz njih bilo lijepo.“ Zanimljiv je i citat blaženog Ivana Merza koji je o važnosti crkvenog pjevanja jednom rekao: „Crkva je uvijek pjevala – u katakombama i nad katakombama. Gdje se zanemaruje crkveno pjevanje, zaboravlja se i velika crkvena tradicija.“ Jednako tako naglašava: „Treba dati prednost pjevanoj misi, jer ona bolje odgovara dostojanstvu svetih obreda. Pjevanje nas međusobno dublje povezuje i ujedinjuje u zajedničkoj molitvi i uzdiže nas k Bogu.“ Uistinu

ova zadnja rečenica može ukratko opisati naš zbor Svetišta, jer nas pjevanje povezuje i svi smo poput jedne velike obitelji, a naša brojnost na pjevačkim probama i misnim slavljima najbolje govori tome u prilog.Dugogodišnje članstvo i funkcija soliste zbora Svetišta Majke Božje Trsatske i rad s učenicima pjevanja u pulskoj glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova, a u dogovoru s našom voditeljicom zbora Klaudijom Kraljić, potaknulo me da na probama zbora održavam vježbe vokalne tehnike s ciljem održavanja pjevačke kondicije zbora i rada na kvaliteti tona i fraze, što su naši pjevači vrlo dobro prihvatili. Upravo ovaj zbor je u mojem životu bio odskočna daska u profesionalnom bavljenju pjevanjem.Pjevanje ima dobro definiran način kojime ovisi o uporabi plućnih mišića koji ždrijelo opskrbljuju zrakom. U pravilnom pjevanju je vrlo važna tehnika disanja, o čemu nam govori i uzrečica starih talijanskih pedagoga iz razdoblja belkanta: „chi sa bene spirare, sa ben cantare“ u prijevodu „tko zna dobro disati, zna dobro pjevati“. Postoji nekoliko vrsta disanja, no najpravilnije je tzv. kosto-abdominalno ili trbušno-rebreno disanje, u kojemu mišić dijafragma ili ošit koji odvaja prsni koš od trbušne šupljine pri pravilnom udisaju vrši oslonac pjevanja na dahu uz aktivnost trbušnih, međurebrenih i leđnih mišića bez nepotrebnih i nepravilnih pokreta, poput podizanja ramena prilikom uzimanja zraka, što je u amatera pjevača jako česta pogrešna

pojava. Važni čimbenik pri crkvenom pjevanju je liturgijski tekst, stoga je pravilna artikulacija teksta i dikcija od velike važnosti. Artikulacija konsonanata uz pravilno oblikovanje vokala zasigurno će doprinijeti slušateljevom boljem razumijevanju teksta, u ovom slučaju vjernika koji prisustvuju bogoslužju. Jednako tako se podrazumijeva da crkveni pjevač tekst treba izgovarati svjesno jer se pjevanjem obraća Bogu. Proces pjevanja najbolje funkcionira kada se tijelo nalazi u određenom položaju. Stoga je i stav tijela jako važan. Na sposobnost slobodnog kretanja zraka u tijelo i iz tijela mogu ozbiljno utjecati položaji različitih dijelova dišnog mehanizma. Ako se tijelo nalazi u pognutom položaju, ograničit će se kapacitet pluća. Dobro držanje tijela omogućuje dišnom mehanizmu da efikasno ispuni svoju osnovnu funkciju bez nepotrebnog trošenja energije i bez nepotrebnih i nepravilnih pokreta tijela. Time se olakšava i dobra fonacija, kao i sprečavanje napetosti u tijelu. Zauzimanjem dobrog stava kod pjevača javlja se veća doza samopouzdanja i staloženosti prilikom izvedbe. Pritom svakako valja naglasiti da stav tijela ne smije otežavati pjevaču dobar kontakt sa zborovođom kako bi pazio na njegove kretnje i upute. Pjevanje je ustvari idealizirani govor. Jednostavnim rječnikom rečeno, pjevanje je korištenje ljudskog glasa u glazbi, a zvuk se proizvodi glasnicama. U tome sudjeluju brojni čimbenici, a one najvažnije sam nastojao spomenuti i ukratko opisati u ovom tekstu. Ono što osobno smatram najvećom nagradom pri pjevanju jest radost što, zajedno s mojim pjevačima, članovima zbora Svetišta Majke Božje Trsatske, mogu svake nedjelje i blagdanom slaviti Boga najljepšim instrumentom – svojim glasom! Cvetan Pelčić

TKO PJEVA - DVOSTRUKO MOLI


U subotu, 31. kolovoza, sedmorica mla-dića koji žele svoj duhovni poziv ostva-riti u franjevačkom redu obukla su fra-njevački habit u svetištu Majke Božje Trsatske i tako započeli godinu novicija-ta, godinu kušnje i upoznavanja franje-vačke karizme i poslanja i vlastitog po-ziva. Generalne konstitucije Reda ovako govore o novicijatu: Novicijat, kojim se započinje život u Redu, jest vrijeme intenzivnije formacije, a usmjereno je tome da novaci upoznaju i iskustveno dožive način života sv. Franje te u nje-govu duhu dublje oblikuju razum i srce kako bi bolje procijenili vlastito zvanje u Gospodinu i potvrdili svoju odluku i prikladnost (čl. 152). Petorica novaka su iz Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda: Dane Bošnjak iz Na-šica, Gabrijel Bošnjak iz Vrpolja, Ivica Janjić iz Bošnjaka, Tomislav Kosar iz Velike Trnovitice i David Sedlar iz Ča-kovca. Dvojica su iz drugih provincija: Dario Kaurin iz Otoka za Franjevačku provinciju sv. Jeronima i Damjan Kern iz Kamnika za Slovensku franjevačku provinciju sv. Križa. Obred je slavljen u 7.30 sati, a predslavio ga je provin-cijalni ministar fra Željko Železnjak u zajedništvu s provincijalnim ministrom Franjevačke provincije sv. Jeronima, fra Andrijom Bilokapićem i provincijalnim ministrom Slovenske franjevačke pro-vincije sv. Križa, fra Stanetom Zore. U svom nagovoru nakon pročitanog evanđeoskog odlomka provincijalni ministar izrazio je radost zbog novih duhovnih zvanja ističući kako je svaki duhovni poziv dar u kojemu Bog ima inicijativu, ali nad tim pozivom treba bdjeti jer se odazivom na Gospodnji poziv i oblačenjem franjevačkoga habi-ta preuzimaju određene odgovornosti i obveze. Provincijalni ministar je zaželio novacima da im svaki dan u novicijatu bude jedan korak bliže k Gospodinu i

suobličenju njemu po primjeru sv. oca Franje te da novicijatske dane prožive odgovorno tražeći volju Božju za svoj život. Obukavši franjevački habit novaci su započeli godinu novicijata, a provin-cijalni ministri predali su novake u ruke magistara fra Zorana Bibića i fra Kruno-slava Kolarića te samostanske zajednice na Trsatu koja će ih kroz ovu godinu no-vicijata pratiti.Istoga dana u 16 sati svoje prve redov-ničke zavjete nakon završene godine novicijata položila su devetorica naše braće: fra Ivan Crnković iz Kamenskog - Karlovac, fra Danijel Pregelj iz Ka-stva, fra Filip Čeliković iz Subotice, fra Marko Vela iz Osijeka, fra Franjo Šega iz Požege, fra Ivan Vladić iz Dubovca – Karlovac, fra Josip Ivkić iz župe iz Kru-ševice, fra Mario Zrakić iz Đakova i fra Anto Mandić iz Petrovine. Polaganjem prvih redovničkih zavjeta braća su započela vrijeme privremenog zavjetovanja u kojemu se usavršava for-macija za punije provođenje franjevač-kog života i poslanja. Novaci su proveli milosnu godinu novicijata pod okriljem Majke milosti gdje su uz magistre fra Zorana Bibića i fra Krunoslava Kolari-ća te ostale braće u samostanu nastojali upoznati život i poslanje te karizmu sv. Franje, povijest Franjevačkoga reda i provincije sv. Ćirila i Metoda, franjevač-ke spise i duhovnost da bi vjernije živjeli svoj franjevački poziv kojem su se obla-čenjem habita odazvali, a polaganjem zavjeta obvezali živjeti. Misno slavlje predvodio je provincijalni ministar fra Željko Železnjak koji je i primio prve zavjete braće, u zajedništvu s braćom iz Provincije i župnicima župa iz kojih dolaze novaci. Provincijalni ministar je u homiliji, osvrnuvši se na evanđelje o potrebi radnika u žetvi Gospodnjoj ista-knuo da je svatko pozvan dati svoj udio rada na njivi Gospodnjoj otkrivajući

svaki dan svoga redovničkog života da-rove i karizme koje im je Gospodin udi-jelio. Zavjetovanjem započinje ozbiljniji redovnički život koji se sastoji od do-sljednijeg življenja franjevačkog pravila i evanđelja, život koji treba biti obilježen radošću svakog zavjetovanika zbog mi-losti poziva koji im je udijelio Gospo-din, istaknuo je provincijalni ministar fra Željko Železnjak. Nakon homilije novaci su pred braćom i provincijalnim ministrom obećali da će živjeti zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće te pred svjedocima fra Dragutinom Bedeni-čićem i fra Darkom Tepertom, pojedi-načno, u ruke provincijalnog ministra položili prve zavjete izrekavši formulu zavjetovanja. Nakon zavjetovanja sva su bra-ća zavjetovanicima izrazili čestitke, a provincijalni ministar fra Željko Želez-njak zahvalio je svima koji su se svojim životima na poseban način ugradili u život i odgoj novaka: najprije njihovim roditeljima koji svoje sinove daruju Pro-vinciji, zatim odgojiteljima i samostan-skom bratstvu na Trsatu, župnicima i župljanima iz kojih dolaze novaci sa že-ljom da i dalje molitvom prate novake na njihovom putu redovničkog posve-ćenja.

fra Ivan Crnković

OBLAČENJE I PRVI ZAVJETI NOVAKA


Već se tradicionalno u listopadu na Trsatu organizira hodočašće vjernika iz Svetišta i župe sv. Jurja u Mariju Bistricu. Tako smo u subotu 12.10.2013. krenuli rano ujutro, dobro raspoloženi, uz molitvu na put prema Zagorju dok je nebo nad Rijekom nagovještavalo obilnu kišu. Vodio nas je naš župnik, fra Ivan Miklenić.Tog vikenda je papa Franjo cijeli svijet posvetio Marijinu Bezgrješnu Srcu pa smo našem hodočašću dodali i tu nakanu.Stigavši na cilj, okupili smo se oko kipa dragog pape Ivana Pavla II. i krenuli na križni put na Bistričku Kalvariju. Taj zeleni brijeg nikoga ne može ostaviti ravnodušnim: što zbog mnogih grupica vjernika koji uz pjesmu i molitvu obilaze postaje, što zbog ljepote i veličine samih postaja, što zbog divnih razmatranja i melankoničnih nota ili pogleda koji se

pruža na Svetište, crkvu na otvorenom i na kip blaženog Alojzija Stepinca.Toga dana bilo je hodočašće vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije pa je misno slavlje predvodio kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski. U svečanoj procesiji s mnoštvom svećenika, tri biskupa i vjernicima u narodnim nošnjama, Kardinal je u prepuno vanjsko svetište ušao praćen milosnim zrakama listopadskoga sunca. U svojoj snažnoj propovijedi, glasom i porukom, pozvao je vjernike da se ne boje jer: “došli smo Mariji prepoznati sebe, svoje dostojanstvo otkupljenog djeteta Božjega te da nam Krist daje smisao života da i u krizi unesemo svjetlo, nadu i vjeru u svoje obitelji u godini vjere”.Nakon Mise smo prošetali Bistričkim uličicama. Potom smo u župnoj crkvi

Majke Božje Bistričke u osobnoj molitvi pred likom crne Gospe zahvalili joj, molili, preporučili se. Na odlasku smo, predivnim marijanskim pjesmama predvođenima našim župnikom, obilazeći oko oltara pozdravili Gospu i osjetili milost hodočašća, blizinu Marije i njezina zagovora.Hodočašće smo nastavili u Ludbregu gdje se u crkvi Presvetog Trojstva već 600 godina čuva jedna od najvrjednijih i najdragocjenijih relikvija na našemu tlu – relikvija krvi Kristove. Nakon kratkog nagovora o događaju čudesne pretvorbe u pravu krv Kristovu, imali smo klanjanje pred pokaznicom s relikvijom uz prigodne molitve, pjesme i razmatranja u tišini tijekom kojih je svatko mogao spoznati da su upravo te kapi krvi Isusove žrtve prolivene za otkupljenje i spasenje mene, tebe, zbog naših grijeha.Prošetali smo zatim do zavjetne kapele Presvete Krvi Kristove smještene u parku s ispovjedaonicama koje su ujedno postaje Križnog puta.Krenuli smo prema Rijeci praćeni kišom koja kao da je čekala naš polazak da počne padati. Obogaćeni i okrijepljeni, pune duše i zahvalnosti, sigurno smo i brzo, uz pjesmu i molitvu te Marijin zagovor, stigli svojim kućama donoseći svojim ukućanima blagoslov hodočašća.Do sljedeće godine, Majko Božja Bistrička, moli za nas!

Nela Pujić

HODOČAŠĆE U MARIJU BISTRICU

IN MEMORIAM – ZORA MATKOVIĆOvogodišnji blagdan Male Gospe naši pjevači zbora Majke Božje Trsatske pamtit će po jed-nom tužnom događaju – Zora Matković, ili kako smo je svi zvali Zorica, naša draga članica zbora s najdužim pjevačkim stažom, nakon teške bolesti preselila se u vječnost. Bila je jedna od rijetkih Trsaćana koji su pjevali u zboru Svetišta preko pedeset godina. Za svoju odanost i članstvo u crkven-om zboru, za pedesetu godišnjicu je primila i zahvalnicu Trsatskoga

dekanata. Rođena na Trsatu, na Vrlijama od oca Gaetana i majke Milke, odrasla je uz Trsatsko svetište i župnu crkvu sv. Jurja. Pon-osna na svoj Trsat, oduvijek je rado govorila kako je „ko mića pasala pod koprivić pu svetega Jurja“ kao i svi Trsaćani koji su sakramente primili u župnoj crkvi. Od polaska u osnovnu školu, njezina druga familija bilo je Svetište i zbor Svetišta.

S tolikim je poštovanjem rado pričala o članovima zbora s kojima je pjevala i franjevcima koji su djelovali na Trsatu za vrijeme njezinih početaka u zboru i kasnije. Omiljena u svom zboru, Zorica je i nakon preseljenja s Trsa-ta, zbog životnih okolnosti i smrti roditelja, dolazila kantat Majke Božjoj Trsačkoj s drugog kraja grada, iz naselja Srdoči. Nakon smrti roditelja, živjela je sama u svom domu, ali uvi-jek je okupljala svoje drage nećake i njihove obitelji prilikom Božića ili Uskrsa, po starim običajima, kako mi je često znala reći „aš je tako delala i moja mama“. Svima će nam ostati u sjećanju njezini dolasci na mise zornice na Trsat, ali i duho-vite dogodovštine s pojedinih izleta i gostovanja zbora, kao i njezini citati na koje smo se znali od srca nasmijati, a i ona sa svima nama. Jedna naša članica zbora, na vijest o Zorinoj smrti je izjavila: „Pamtim je gotovo cijeli život kao jednostavnu, pomalo na-ivnu, katkad tvrdoglavu, ali uvijek posebnu Zoricu.“ Vjeru-jem da smo je i svi mi koji smo je poznavali doživljavali jed-nako tako. Zorica počiva na trsatskomu groblju, pokraj svojih roditelja i brata no neumorna i puna energije kakva je bila za života, zasigurno sada „kanta va zboru negdere tamo gore“. Draga naša Zorice, uživajte vječni mir u Nebeskoj Slavi!

Cvetan Pelčić


Hodočasnička godina je započela proslavom Gospe Trsatske-Majke Milosti, 10. svibnja, a završila je svečanim slavljem zadnje nedjelje listopada. Godinu je otvorio i zatvorio riječki nadbiskup i metropolit mons dr. Ivan Devčić. Cijela godina je obilježena razmišljanjima o vjeri i rastom u vjeri. Marija, Ma-jka Isusova i naša majka, okuplja nas u svetištima i svojom nas življenom vjerom u Svetoj Obitelji, u međusobnim odnosima sa susjedima i drugim ljudima, potiče na pravu vjeru koja se živi u iskrenu povjerenju prema Bogu i ljudima i potpunom predanju Bogu kao što kaže Ps 37,5: “Prepusti Gospodinu pu-tove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi!” Nastojali smo na svim hodočasničkim slavljima potaknuti hodočasnike na vjeru i to življenu i pravu vjeru, po uzoru na Marijinu vjeru. Neka Marija, čija se prisutnost nalazi na Trsatu, ali i u sva-koj našoj crkvi, i dalje potiče, vodi i zagovara svoje štovatelje diljem Lijepe naše. Hodočašće započinje u vlastitoj župi, vr-hunac dostiže u svetištu, ali se proteže kroz sve naše dane i krajeve do drugog hodočašća.

Hvala svim župnicima, kapelanima, redovnicima, redovni-cama i laicima koji su se i ove godine potrudili doći na Trsat sa svojim hodočasnicima. I ove godine nas je posjetio lijepi broj hodočasnika. Jasno da i kriza i neimaština uvjetuju i onemogućuju mnogima dolazak. Pola hodočasnika, preko 50.000, čine Riječani koji u velikom broju posjećuju Svetište na Marijine dane vezane uz blagdan Gospe Trsatske, Veliku i Malu Gospu te na dan zatvaranja hodočasničke godine. Za-tim dolaze župna hodočašća, udruge umirovljenika, slovenski hodočasnici te hodočasnici prolaznici koji idu ili se vraćaju iz Međugorja, uglavnom Talijani, Austrijanci, Nijemci, Španjolci. Ako im pridružimo dječje ekskurzije koje dovode vjeroučitelji i njih će biti oko 50.000. Nisu svi hodočasnici zapisani jer se nisu javili pa ih može biti i više. Treću grupu posjetitelja našeg Svetišta čine turisti koji u ve-likome broju posjećuju svetište osobito u kišne ili tmurne dane, dane bez sunca.

Evo kako izgleda ovogodišnja statistika:

Možemo reći da godišnje prođe kroz Svetište preko 100.000 hodočasnika.Četiri biskupa su nam se pridružila kroz ovu godinu u hodočašćima. Neka Božji blagoslov i zagovor Majke Božje Trsatske prati sve hodočasnike i sve one za koje su se oni mo-lili. fra Antun Jesenović, čuvar Svetišta

HODOČASNIČKA “GODINA VJERE”

Broj župa 334 župa

* Zagrebačka nadbiskupija 130 župa* Varaždinska biskupija 63 župe * Porečko - Pulska biskupija 35 župa* Krčka biskupija 20 župa* Sisačka biskupija 22 župe * Bjelovarsko - Križevačka biskupija 23 župe* Požeška biskupija 15 župa* Riječka nadbiskupija -najavljena hodočašća

8 župa

* Zadarska nadbiskupija 2 župe * Đakovačko osječka biskupija 3 župe* Gospičko - Senjska biskupija 2 župe* Šibenska biskupija 1 župaUčenici osnovnih i srednjih škola (5.500 djece)

80 grupa

Talijanski hodočasnici (2.500 hodočasnika)

50 grupa

Slovenski hodočasnici (2000 hodočasnika)

40 grupa

Hodočasnici iz drugih zemalja i tur-isti (Austrija, Švicarska,Česi, Francuzi, Poljaci, Portugalci,Mađari, Nijemci, Englezi,Španjolci, Amerikanci 1200

42 grupe

Umirovljenici i druge udruge i turisti - 2.100 hodoč.

100 grupa

Autobusa 800

issn 1331-703 maijin tsat · naučavao, bogorodica je pralik crkve u redu vjere, ljubavi i...

Documents