2014 · euharistija okuplja, ujedinjuje s kristom i šalje. preobraženi kristom, darovanim u...

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXI. • CIJENA: 13 KN

živo vrelo112014

liturgijsko-pastoralni list

Euharistijski kongresiod 2. do 29. studenoga 2014.

2014 11God. XXXI. (2014.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Spomen koji rasvjetljava današnjicu

naša tema: Euharistijski kongresi 2 Slaviti danas euharistijski kongres,

mons. Piero Marini

Euharistijski kongresi Crkve u Hrvatskoj,mons. Ivan Šaško

otajstvo i zbilja 22 Biblijska razmišljanja:

A. Vučković, S. Slišković, I. Šaško, I. Raguž

Spomen svih vjernika pokojnika

Obljetnica posvete Lateranske bazilike

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu

Isus Krist – Kralj svega stvorenja

u duhu i istini 38 Pred otajstvom Presvete euharistije

Euharistijsko klanjanje uz misli bl. Alojzija Stepinca

trenutak: pisma čitatelja 40 O Božjem imenu u liturgiji

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

Marko Ivan Rupnik, Katerdala sv. Sebastijana (Vojni ordinarijat Republike Slovačke), 2011.

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 11–2014

PSpomen koji rasvjetljava današnjicu

Prošla su već tri desetljeća, a svi koji su mu bili dionici rado se i živo prisjećaju snage kojom je pokrenuo jedinstvo naroda i u biće vjernika iznova utisnuo samopouzdanje i hrabrost za svje-

dočenje kršćanske vjere i za odgovornost u vraćanju kršćanskoga lica društvu u kojemu živimo. Nacionalni euharistijski kongres, koji je u Mariji Bistrici 8. i 9. rujna 1984. okupio vjernike iz svih hrvatskih nad-biskupija i biskupija, kao i one raseljene izvan domovine, označavao je završetak velikih jubileja – Trinaest stoljeća kršćanstva u hrvatskome narodu i spomen na višestoljetno zajedništvo Hrvatske sa Svetom Sto-licom – ali je ostao živjeti kao istinski početak. U spomenu na te doga-đaje, na dobru pripremu Kongresa, na prateće sadržaje, aktivnosti u župnim i drugim zajednicama te na nepregledno mnoštvo okupljenih vjernika, ne smije se zaobići istina da je otajstvo euharistije uvijek žari-šte zajedništva Crkve i pokretačka snaga njezinoga poslanja i svjedo-čke prisutnosti u svijetu. Euharistija okuplja, ujedinjuje s Kristom i šalje. Preobraženi Kristom, darovanim u otajstvu euharistije, i prihva-ćajući »euharistijsku formu« življenja, vjernici bivaju poslani: u svijet, k ljudima koji su potrebiti svjedočanstva vjere i djelotvorne ljubavi; u društvo koje je tvrdo za ljepotu evanđelja; u kulturu koja je pod stal-nom prijetnjom onih koji žele čovjeka s drukčijim vrjednotama; u zna-nost koja, lišena Božjega svjetla, ne dopire do dubine istine; u politiku koja, pod vidom autonomnosti, ne uspijeva biti zauzeta za opće dobro; u svakodnevicu kojoj je potreban okus vječnosti…

Euharistijski kongresi, usmjeravani nastojanjima Liturgijskoga pokreta i liturgijske obnove, kroz posljednje su stoljeće bili providno-sno prepoznati kao izvrstan put obnove eklezijalnoga lica kršćanskih vjernika i kršćanskoga lica društva u kojemu kršćani žive. Možda su nam danas potrebni novi načini i putovi u izgrađivanju eklezijalnoga zajedništva i u promicanju kršćanske odgovornosti za svijet i društvo, ali svako će kršćansko nastojanje uvijek biti potrebno otajstvenoga žari šta u kojemu Riječ i Tijelo, prilike Kristove žive prisutnosti i daro-vanosti, postaju svjetlo za svaki ispravan pogled i blagovana snaga za svako plemenito djelo. Slavlje euharistije ne stoji povrh ili pored naše-ga kršćan skoga življenja i djelovanja. Ono je izvor našega kršćansko-ga biti i evanđeoskoga djelovati. Spomen na Nacionalni euharistijski kongres može, stoga, rasvijetliti naše ‘danas’ i nove okolnosti crkvene i kršćanske prisutnosti.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Euharistijski kongresi

DLLLNAŠA TEMALNAŠA TEMA

U središtu svih događanja na euharistijskim kongresi-

ma, kao i u hodu njihove priprave, stoji slavlje eu-

haristije, a svi oblici kulta koji su tradicionalno obli-kovali kongresna događa-nja (klanjanja, procesije),

kao i svi katehetski i drugi susreti, trebaju biti usmje-reni k tome slavlju. Tako euharistijski kongres po-staje izvrsnom prigodom

za eklezijalno zajedništvo, promatrano u njegovu

slavljeničkome i evangeli-zatorskome vidiku.

Da bismo mogli razumjeti smisao slavlja euharistijskih kongre-sa u Crkvi u suvremenome društvu, potrebno je proniknuti u njihove početke i sagledati, barem ukratko, njihov povijesni

hod. S tih polazišta pratit ćemo poslijekoncilsku obnovu djelâ koja se vežu uz euharistijske kongrese kao i njihovu prilagodbu novim cr-kvenim i društvenim prilikama.

Od polovice 19. stoljeća u Europi se, a osobito u Francuskoj, za-mjećuje snažan procvat nastojanjâ u promicanju štovanja Presvete euharistije. Obnova euharistijske pobožnosti, dijelom kao reakcija na jansenističku strogost i na napade militantnoga ateizma, ostvarivala se na razne načine, ali je naglasak najčešće stavljan na čin klanjanja i zadovoljštine naspram stvarne prisutnosti Isusa Krista u euharistiji, »Boga skrivenoga pod velom hostije«, a što je bilo pogrđivano od bezbožnih i zanemarivano od strane javnih vlasti.

U tome društveno-religijskom okruženju oko godine 1875. nasta-je Djelo međunarodnih euharistijskih kongresa. Ono sažimlje plodo-ve euharistijskoga apostolata sv. Pierre-Juliena Eymarda, »apostola euharistije« (1811.-1868.) te drugih uglednih promicatelja kao što su bl. Antoine Chevrier (1826.-1879.), Léon Dupont (1797.-1876.) i biskup Gaston Adrian de Ségur (1820.-1880.). Sve te ideje ostvari-vane su intuitivnošću i ustrajnom zauzetošću Émilie-Marie Tamisier (1834.-1910.). Njezin projekt »euharistijskih hodočašća zadovoljšti-ne« u svetišta koja su čuvala spomen na neko od ‘euharistijskih čuda’ postupno je prerastao u »kongrese Euharistijskih djela«, a koji su uskoro dobili naziv »euharistijski kongresi«. U njihovu odvijanju, klanjanju pred Presvetim sakramentom pridruživale bi se svečane manifestacije s ciljem da se u širim slojevima društva istakne istina o Kristovoj euharistijskoj prisutnosti te da se katolicima posvijesti spoznaja o njihovoj brojnosti i snazi.

Dana 25. travnja 1881. organizacijski odbor, na čelu kojega je bio veliki industrijalac iz Lillea Philibert Vrau, okružnim pismom pozi-va katolike iz cijeloga svijeta na euharistijski kongres koji se trebao održati u Lilleu krajem lipnja iste godine. Premda je ideja imala skro-mne početke, prvotni je zanos pružio okvir za buduće euharistijske kongrese i dao poticaj za njihovo periodično održavanje.

Slaviti danas euharistijski kongresU hodu prema »euharistijskoj formi« življenja

mons. Piero Marini

3

1111živo vrelo11živo vrelo112014

Dobivanjem odobrenja pape Leona XIII. i stavljanjem u službu Svete Stolice, euharistijski kongresi bivaju prepoznati kao javne manifestacije kojih je svrha bu-diti u katolicima vjeru u Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji, poticati njihov zanos u euharistijskoj pobožnosti izvan mise te promicati Kristovo kraljevanje u društvu kao način odupiranja idejama ta-dašnje moderne koja je u religiji gledala velikoga neprijatelja protiv kojega se, go-vorilo se, treba boriti sa svom odlučnošću.

1. Početci kongresâCilj euharistijskih kongresa, u svojoj biti nepromijenjen od početaka sve do Statuta iz 1986. godine, određen je Općim odredbama koje su pratile ra-zvoj Djela: »Nastojati da se uvijek više spoznaje, ljubi i štuje Gospodin naš Isus Krist u Presvetome oltarskom sakramentu […] te djelovati na način da njegovo kraljevstvo zavlada u društvu u cijelome svijetu.« (čl. 1)

1.1. Euharistijska pobožnost i njezin razvojPokret kongresâ, već od njegova početka, vezan je isključivo za promicanje »Euharistijskih djela« koja su uključivala nastojanja usmjerena k podupira-nju i širenju pobožnosti i čašćenju Presvetoga sakramenta izvan mise. Takva euharistijska djela isticana su na prvim kongresima: klanjanje kao čin zado-voljštine, noćno klanjanje, sveta ura, popudbina bolesnima, priprava djece na prvu pričest, dnevni pohod Presvetom sakramentu, misa zadovoljštine, klanjanje s djecom, počasne straže, djelo svete popudbine, euharistijska liga, euharistijski križari, mjesečna euharistijska procesija, itd. Ipak, među svim tim »djelima« prvi promicatelji pokreta smatrali su euharistijske procesije izvrsnim sredstvom da se istakne društveni značaj euharistijskoga kulta te da se na svečan način potvrdi katolička vjera u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, a što je bilo ismijavano od strane onodobnih pozitivista.

Novo razdoblje u povijesnome hodu euharistijskih kongresa započinje početkom dvadesetoga stoljeća dolaskom na papinsku službu sv. Pija X., poznatoga i pod naslovom »papa euharistije«. Taj novi korak obilježen je poglavito brojnošću kongresa koji okupljaju sve veća mnoštva ljudi. Zajed-no s tim, zamjetno raste međunarodno sudjelovanje na kongresima, koji se iz zemalja francuskoga jezičnoga područja (Francuska, Belgija, Švicarska te Jeruzalem, gdje je francuska prisutnost bila znatna) proširuju na druge krajeve: Rim (1905.), Metz (1907.), London (1908.), Köln (1909.), Montre-al (1910.), Madrid (1911.) i Beč (1912.) Sâmi kongresi, premda čuvaju na-rav javnih manifestacija s ciljem osnaženja katoličke vjere u euharistiju, na stanoviti način mijenjaju svoje usmjerenje te bivaju sustavno osmišljavani u pripravi, širenju i zaživljavanju dekreta o euharistiji pape Pija X., a koji se tiču česte pričesti i prve pričesti djece. Osim što je shvaćana predmetom čašćenja, euharistija se sve više otkriva kao hrana.

MONS. PIERO MARINI, naslovni nadbiskup Martirana, predsjednik Papinskoga odbora za međunarodne euharistijske kongrese. Od vremena Drugoga vatikanskog koncila uključen je u djelo liturgijske obnove, a od 1987. do 2007. bio je ravnatelj Papinskih liturgijskih slavlja.

4

NAŠA TEMA Euharistijski kongresi

Nakon prekida prouzročenoga Prvim svjetskim ratom, tradicija među-narodnih euharistijskih kongresa nastavlja se u Rimu 1922. godine, s pa-pom Pijom XI. U prvi plan istaknuta je misao da je hostija simbol jedinstva među ljudima i sredstvo postizanja jedinstva. Po završetku rata koji je raz-dijelio narode i države te prouzročio milijune mrtvih mir je, naime, bio jed-na od ključnih tema euharistijskoga kongresa u Rimu. Tako kongresi, koji se od tada održavaju svake dvije godine, daju prostora svjedočenju vjere u kršćansko otajstvo te sve više poprimaju međunarodni značaj, a održavaju se na svim kontinentima: Chicago (1926.), Sydney (1928.), Kartaga (1930.), Dublin (1932.), Buenos Aires (1934.), Manila (1936.), Budimpešta (1938.).

Niz je ponovno prekinut tragičnim događajima Drugoga svjetskoga ra-ta pa je trebalo čekati sve do 1952. godine da se ponovno održi kongres, najprije u Barceloni, a potom u Rio de Janeiru (1956.) i Münchenu (1960). Zahvaljujući rastućoj interakciji euharistijskih kongresa i liturgijskoga po-kreta, poslijeratno razdoblje donosi novosti. Ako je do toga vremena završ-na procesija tvorila vrhunac kongresnih događanja, kao svojevrsno svetko-vanje Tijelova na međunarodnoj razini, od tada se euharistijska pobožnost sve više usmjerava prema slavlju euharistije. U tome je smislu kongres u Münchenu 1960. godine, premda još uvijek u okvirima ‘tradicionalno-ga’ odvijanja, označio zanimljiv razvoj ne samo s obzirom na probuđenu ekumensku osjetljivost, nego i glede nastojanja da se kongresna slavlja – ukorijenjena u oblike pobožnosti tipične za 19. st. – združe s onodobnom liturgijskom obnovom. Svima koji su stare teološke razloge za održavanje kongresa smatrali nadiđenima, dan je novi vidik euharistijskih kongresa, posebice zaslugom velikoga liturgičara oca Andreasa Jungmanna koji je predložio da se u tim međunarodnim manifestacijama pokuša na svjetskoj razini prepoznati obnavljanje antičke prakse statio urbis.

Kroz veliki dio prvoga tisućljeća rimski je bi-skup isticao jedinstvo svoje Crkve pohađajući razne »župe«, povjerene svećenicima, i slaveći u njima euharistiju (statio urbis). Na taj način, »kao što je papa, ili njegov posebno ovlašteni predstavnik, predsjedao u postajnome slavlju u gradu Rimu, tako i papin izaslanik, okružen bi-skupima iz brojnih zemalja, svećenstvom i pukom iz svih naroda, stoji na čelu slavlja [euharistijsko-ga kongresa, op. prev.] i prinosi žrtvu Božjemu veličanstvu« (J. A. Jungmann). Ta origi nalna ideja, prema kojoj euharistijski kongresi zadobi-vaju fizionomiju jedne statio, zamišljene kao sta-tio orbis ili nationis, nije ostala bez osporavanja, osobito u pravoslavlju (npr. kod ruskoga teologa Nikolaja Afanassieffa).

Unatoč stanovitim poteškoćama s Jungman-novom idejom u svjetlu euharistijske ekleziolo-gije, ona je omogućila istaknuti da euharistijski kongresi trebaju uvijek, kao svoju temeljnu svrhu,

Euharistija izrasta iz susreta učenika

s uskrslim Gospodinom, iz prepoznavanja Njega

u gestama koje je sâm ostavio Crkvi da ih čini

na njegov spomen.

Reljef sa svetohraništa u crkvi sv. Pavla Apostola u Torinu.

5


imati zadaću okupljanja vjernika iz cijeloga svijeta radi zajedničkoga sla-vljenja euharistijske gozbe i tako izgrađivati Crkvu, Gospodinovo tijelo. »Ne bi imalo smisla – naglašava Jungmann – i bilo bi bez ikakve koristi, veličati uzvišenost euharistije, ako ne bi bilo svetoga naroda koji biva nahranjen eu-haristijom i čiji je duh vođen Gospodnjim zakonom. Cilj kongresnih slav-lja nije euharistija, nego Božji narod.« Novi teološki razlozi euharistijskih kongresa, istaknuti na kongresu u Münchenu, bit će preuzeti u dokumentu Sveta pričest i štovanje euharistije izvan mise, izdanome 21. lipnja 1973., a koji obnavlja vidike euharistijskoga kulta u svjetlu načelâ Drugoga vatikan-skog koncila.

1.2. »Kristovo društveno kraljevstvo« ili društvena dimenzija euharistijeVeć od početaka euharistijskih kongresa kultni vidik bio je združen s jed-nom drugom dimenzijom: ostvarivanjem »društvenoga Kristovog kraljev-stva«, čime se htjelo ne samo reagirati na nastojanja javnih vlasti u laici-zaciji društva i države, nego, štoviše, naglasiti cjelokupnu stvarnost Krista spasitelja čitavoga čovječanstva i otkupitelja svemira. Da bismo to bolje razumjeli, dostatno je zaviriti u misli sv. Pierre-Juliena Eymarda, apostola euharistije u Francuskoj sredinom 19. st. Osebujnim stilom on piše: »Veliko zlo ovoga doba jest činjenica da se Isusu Kristu ne pristupa kao Spasitelju i Bogu. Zanemaruje se njegov temelj, njegov zakon, sâma milost koja spa-šava. […] Božja ljubav koja nema središte u sakramentu euharistije nema pravih uvjeta da bi bila plodnom; utrnut će se. […] Što, dakle, činiti? Vratiti se izvoru, Isusu, ne tek Isusu koji prolazi Galilejom ili Isusu proslavljenomu na nebu, nego također i prije svega Isusu u euharistiji. Potrebno je učiniti da on ‘iziđe’ iz svoga zatočeništva da bi stao na čelo kršćanskoga društva koje treba voditi i spasiti. Potrebno je za njega sagraditi palaču, kraljevsko prijestolje, dvorjane vjernih slugu, obitelj prijatelja, narod klanjatelja. To je zadaća i slava našega vremena. […] Znajmo svi: svijet napreduje ili ne na-preduje razmjerno čašćenju koje iskazuje euharistiji. Tu stoji život i veličina njegove vjere, njegove ljubavi i njegove krjeposnosti. Neka sve više nadolazi ovo Kraljevstvo euharistije: predugo su zemljom vladali bezbožnost i neza-hvalnost! Adveniat regnum tuum!« (P.-J. Eymard)

Na temelju toga može se zaključiti zašto je papa Leon XIII. blagoslo-vio »Djelo međunarodnih euharistijskih kongresa« i zauzeo se za slavlje-nje kongresa na nacionalnoj razini: s ciljem da se dade djelotvoran poticaj vjerskomu buđenju, ponovno istaknu bitne kršćanske teme te dade temelj novoj prisutnosti kršćana u društvu, otvarajući put značajnijoj prisutnosti katolika, udaljenih iz velikih kulturalnih gibanja 19. stoljeća.

Ideja Kristove vladavine i njegova »društvenoga kraljevstva« posebno je produbljena na kongresu u Lurdu 1914. g. Slijedom onoga što je Leon XIII. ustvrdio u enciklici o Presvetome Srcu Isusovu (25. svibnja 1899.), ne samo da se naglašavala bezgranična Kristova kraljevska vlast, nego se istica-lo također da postoji »jedna euharistijska forma Kristova kraljevanja, koje ima društvenu dimenziju: da euharistija objavi ljudima njihovu autentičnu jednakost u novoj naravi Božje djece, ujedinjujući ih sve u isto dostojanstvo; ona ih čini braćom, pri čemu je pričest znak i sredstvo toga bratstva.«

6


2. Slaviti euharistijski kongres u Crkvi danasObrednik De sacra communione et de cultu mysterii eucharistici extra Mi-ssam (1973.), kao plod koncilske obnove, nadilazi stara teološka polazišta kongresâ, prihvaćajući sa stanovitom razboritošću nova usmjerenja usvo-jena s kongresa u Münchenu. »Euharistijski kongresi, uvedeni u novije vrijeme u život Crkve kao jedinstvene manifestacije euharistijskoga kulta, trebaju se poimati kao statio, tj. ‘postaja’ zauzetosti i molitve, na koju jedna zajednica poziva cijelu mjesnu Crkvu, ili jedna mjesna Crkva poziva druge Crkve istoga kraja, istoga naroda ili cijeloga svijeta, da bi zajedno produbili neki vidik euharistijskoga otajstva i iskazali mu javno štovanje, u savezu ljubavi i jedinstva.« (br. 109)

Pojam statio predstavljen je kao jedna postaja zauzetosti i molitve, po-staja na koju jedna zajednica poziva cijelu Crkvu, »s punim sudjelovanjem mjesne Crkve i znatnom prisutnošću drugih mjesnih Crkava«. Na taj način, misao o statio orbis ili statio nationis postaje ideja slobodno nadahnuta antičkom statio urbis, nadilazeći ranije spomenute ekleziološke poteškoće. Ciljevi euharistijskoga kongresa (produbljenje nekog vidika euharistijsko-ga otajstva i njegovo javno štovanje), ostvareni u svêzu ljubavi i jedinstva, prizivaju, osim toga, na temeljne aspekte euharistijske ekleziologije, čije je sjeme, raspršeno u raznim dokumentima Drugoga vatikanskog koncila, do-živjelo znatan razvoj u enciklici Ecclesia de Eucharistia pape Ivana Pavla II. i u apostolskoj pobudnici Sacramentum caritatis Benedikta XVI.

U spomenutome Obredniku povijesni i teološki razlozi nastanka i ra-zvoja euharistijskih kongresa predstavljeni su na dosta radikalan način. Pogledajmo kako.

2.1. Kultni vidici kongresaPolazeći od dokumenta De sacra communione, kultna dimenzija koja je obilježavala euharistijske kongrese prije Koncila, tj. euharistijska pobož-nost, sada biva usredištena na slavlje euharistije, Kristova vazmenoga sa-kramenta, darovanoga da bi svijet imao život.

Sve do Drugoga svjetskog rata na euharistijskim kongresima naglasak je bio stavljen poglavito na procesiju u kojoj se ocrtavao sav sjaj toga doga-đanja. U Montrealu je, tako, procesija trajala sedam sati, na Malti i u Bu-dimpešti je bila upriličena na čamcima, u Beču se razvila po Ringu… Misa, premda slavljena u svečanome pontifikalnom obliku, bila je poimana kao događaj drugotnoga značaja. Pričest je, naposljetku, tvorila treću ‘točku’ programa i bila »veličanstveno zatvorena u samu sebe«, kao što se to činilo još od 18. st. U takvom fragmentiranome poimanju, ideja o obnovi drevne statio omogućavala je da se ponovno uspostavi jedinstvo euharistijskoga otajstva i njegovoga slavljenja: »euharistijsko slavlje bit će, uistinu, središte i vrhunac svih nastojanja i svih oblika pobožnosti« (Sveta pričest i štovanje euh. otajstva, 112a).

Polazeći od toga, određuje se da »slavlja Božje riječi, katehetski susreti i javna zborovanja budu usmjereni k produbljenju neke predložene teme, a njezini se praktični vidici jasnije i plodonosnije izlože« (112b). Svoje mje-sto u programu trebaju naći i molitva i tradicionalni oblik euharistijskoga

7


klanjanja: »neka se omogući prigoda za zajedničku molitvu i za produženo klanjanje pred izloženim Presvetim sakramentom u unaprijed određenim crkvama koje će biti najprikladnije za te pobožne vježbe« (112c).

Sve to usmjerava tijek pripravnoga razdoblja euharistijskoga kongresa, kada treba posvetiti brigu »intenzivnijoj katehezi o euharistiji, naročito kao otajstvu Krista živog i djelatnog u Crkvi; takva kateheza treba biti prilagođe-na stupnju shvaćanja pojedinih skupina, a pozornost je potrebno posvetiti i djelatnijem udioništvu vjernika u svetoj liturgiji, uz promicanje pobožnoga slušanja Božje riječi i bratskoga osjećaja zajedništva« (usp. br. 111/ab).

U središte događanja kongresa i njegova pripravnoga hoda sada je stav-ljeno slavlje euharistije, a svi oblici kulta koji su tradicionalno oblikovali kongresna događanja (klanjanja, procesije), kao i svi katehetski i drugi su-sreti, trebaju biti usmjereni k tome slavlju. Tako euharistijski kongres po-staje izvrsnom prigodom za eklezijalno zajedništvo, promatrano u njegovu slavljeničkome i evangelizatorskome vidiku.

a) Perspektive s obzirom na slavlje. Svaki euharistijski kongres ima zadaću očitovati izvanrednost i neiscrpnu moć »predanoga tijela i prolivene krvi« kao počela, načina i svrhe kršćanske egzistencije i djelovanja krštenika. Motreći u tome svjetlu, slavljenje, klanjanje i zahvaljivanje jesu način kojim se kršćani odnose prema velikome daru euharistije. Biva, stoga, jasnim da sve što se zbiva tijekom završnoga tjedna euharistijskoga kongresa postaje modelom kako slaviti i živjeti euharistiju. To pak zahtijeva sljedeće:

1. Kongres mjesne Crkve treba biti mišljen i ostvaren u težnji prema slavlju euharistije, koje ostaje cilj, svrha i središte svekolikoga događanja; tako svako slavlje euharistije, a poglavito ono završno, postaje formom i izvorom svakoga drugog kongresnog susrweta.

2. Potrebno je nastojati da se, koliko je moguće, ostvari pomirba eu-haristijske pobožnosti s koncilskom teologijom (koju nalazimo u velikim dokumentima: Misterium fidei, Eucharisticum mysterium i u obredniku De sacra communione) te s novijim dokumentima rimskih prvosvećenika (enciklikom Ecclesia de Eucharistia, pismom Dominicae Cenae, apostol-skom pobudnicom Sacramentum caritatis), kako bi sve bilo usmjereno prema jedinstvenoj euharistijskoj ekleziologiji.

Euharistija je po svojoj naravi »kongres«, okupljanje, »sveti saziv« krštenika, koji se izručuju preobrazbenoj snazi prisutnoga Gospodina.

Motiv s novih vratnica Bazilike sv. Marije Velike u Rimu.

8


3. Euharistijskom što-vanju izvan mise treba da-ti njegovo pravo mjesto u slavlju kongresa, držeći se dvaju načela:

▪ Štovanje koje se iska-zuje Ocu po Sinu u Duhu Svetom u slavlju euharistije produžuje se u euharistij-skome štovanju izvan mi-se. »Slavljenje euharistije unutar misne žrtve jest, u pravom smislu riječi, izvor i svrha štovanja koje se eu-haristiji iskazuje izvan mi-

se.« (De sacra communione, 2) »Štujući Krista nazočnog u sakramentu, neka vjernici imaju na umu da Kristova prisutnost proizlazi iz žrtve i da je usmjerena prema pričesti, sakramentalnoj i duhovnoj.« (Isto, 89)

▪ »U rasporedbi euharistijskih pobožnih vježba neka se pazi na liturgij-ska vremena, na način da pobožnosti budu usklađene sa svetom liturgijom, da, na neki način, iz nje crpe nadahnuće te kršćanski narod k njoj vode.« (Isto, 79)

Dobro je poznat dugi niz poslijekoncilskih dokumenata o euharistiji, ko-ji pozivaju na očuvanje tradicionalnih oblika pobožnosti prema Presvetome sakramentu izvan mise, osobito euharistijskoga klanjanja. Postoji opće su-glasje da štovanje euharistije, na ispravan način shvaćeno, treba uvijek biti preporučivano i poticano, kako to čine enciklika Ecclesia de Eucharistia (10, 47-52) i postsinodalna pobudnica Sacramentum caritatis. Poteškoća je samo u pitanju na kojoj se teološkoj misli ta praksa treba nadahnjivati.

Što se tiče euharistijskoga klanjanja – ne ulazeći sada u njegov povijesni razvoj – valja reći da je ono izraslo iz stanovite individualističke euharistij-ske teologije. Zadaća koja se nameće danas jest ucijepiti tu duhovnoplodo-nosnu pobožnu vježbu u širi okvir euharistijske ekleziologije, usmjerene prema zajedništvu, te joj dati nove poticaje.

Smjernice o načinu na koji sve to treba ostvarivati pruža nam jedno po-jašnjenje svetoga Augustina, navedeno u enciklici Ecclesia de Eucharistia (br. 40): »Ako ste njegovo tijelo i njegovi udovi, na stolu je Gospodnjem po-loženo ono što je vaše otajstvo; da, vi primate ono što je vaše otajstvo.« (Go-vor 272; PL 38, 1247) Polazeći od te tvrdnje, uzvišena zadaća euharistijsko-ga kongresa bila bi obnoviti stare oblike euharistijske pobožnosti umjesto da ih se jednostavno sačuva te ih promicati u duhu koncilske euharistijske ekleziologije. Pogledajmo nekoliko konkretnih primjera:

▪ Ako štovanje euharistije izvan mise ima svrhu »proširiti milost žrtve«, onda se ono treba oslanjati na slavlje i na njegove geste (slušanje Riječi, šutnja, iskazivanje hvale, zahvaljivanje, prinošenje života, klanjanje, zajed-ništvo) te, zašto ne, na mjesta na kojima se događa slavlje (oltar, ambon, sjedište predsjedatelja).

Euharistija nas uvijek vraća otajstvu predanoga Tijela

i prolivene Krvi.

Nepoznati autor: oslikano romaničko raspelo,

12. st., Nacionalni muzej umjetnosti, Barcelona.

9


▪ Oblikovati klanjanje pred Presvetim sakramentom u duhu koncilske euharistijske ekleziologije znači dati prednost zajedničkomu klanjanju pred običajem produženoga pojedinačnoga i naizmjeničnoga klanjanja. Štovi-še, obrednik De sacra communione, kada preporučuje svečano godišnje izlaganje Presvetoga sakramenta, podsjeća da se ono održi »samo ako se predviđa odgovarajući odaziv vjernika« (br. 86), dok savjetuje da se »oblik euharistijske pobožnosti u kojemu se po jedan ili dvojica članova zajednice izmjenjuju u klanjanju pred Presvetim sakramentom« čuva u redovničkim zajednicama (br. 90).

Nije, dakle, dovoljno tek živo podržavati praksu euharistijskih klanja-nja. Potrebno je, kako nas podsjeća papa Benedikt XVI., također poticati i »primjerenu euharistijsku katehezu u kojoj će se vjernicima tumačiti važ-nost toga čina štovanja, koje omogućuje da se dublje i plodonosnije živi sâmo liturgijsko slavlje« (Sacramentum caritatis, 67).

b) Misionarsko-evangelizacijske perspektive. Već je istaknuto da su euhari-stijski kongresi, počevši od dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća, za pon-tifikata pape Pija XI., uključivali partikularne Crkve sviju pet kontinenata, u snažnome evangelizatorskom duhu. Od tada je binom euharistija-evangeli-zacija postao neizostavnim dijelom smjernicâ što ih daje Sveta Stolica preko Papinskoga odbora za međunarodne euharistijske kongrese.

U pripremi i slavljenju euharistijskoga kongresa, perspektivi slavlja pri-družena je, dakle, i ona misionarsko-evangelizacijska, po kojoj se euharistij-ski stol predstavlja izvorištem evanđeoskoga kvasca i pokretačkom snagom za izgradnju ljudskoga društva i, ujedno, kao zalog Kraljevstva koje dolazi. Riječ je o tome da se spasenjska dimenzija euharistije unese u cjelokupnu stvarnost suvremenoga svijeta i u raznorodnost kulturâ: »Vjernici su po-zvani da budu svjesni da autentična euharistijska Crkva jest misionarska. Uistinu, euharistija je izvor poslanja. Euharistijski susret […] budi u učeniku odlučnu volju da drugima hrabro naviješta ono što je sam slušao i iskusio, kako bi i njih priveo istome susretu s Kristom. Na taj se način učenik, poslan od Crkve, otvara poslanju koje nema granica.« (XI. redovita biskupska sino-da, Prijedlozi, 42).

Vidik kongresnoga zajedništva koji se očituje u slavlju, iziskuje da eu-haristija od vremena do vremena bude pokazana kao »stijeg za narode koji željno traže« (usp. Iz 11, 10), prikladan odgovor na žeđ za istinom, za novo-šću i životom, žeđ koju svaki pojedinac nosi u srcu. To vrijedi ne samo za zemlje koje su tradicionalno prepoznate kao prostor misionarskoga djelova-nja, nego također u zemljama koje su odavna evangelizirane.

Dostatno je, na primjer, svratiti pogled na europski kontinent na koje-mu narodi, vjekovima obilježeni kršćanskom kulturom, danas žive u sve većem odmaku od vrjednota vjere, u udaljavanju od zajedničkih kršćanskih korijena i u sve širemu rascjepu evanđelja i kulture. Upravo inkulturacija vjere postaje jednim od tvornih oblika nove evangelizacije, kojom se želi ponovno u središte staviti osobu Isusa Krista i njegovo evanđelje, kako bi Crkva ostala vjerna svomu poslanju te i dalje bila sjeme života i budućnosti čovječanstva.

10


S tim ciljem euharistijski kongresi mogu biti dragocjeno mjesto snažni-jega oblikovanja odnosa euharistije i evangelizacije, odnosno, saziva Crkve u euharistijsku zajednicu i poslanja koje joj je sam Krist povjerio za navije-štanje evanđelja Kraljevstva. »Po sebi je očevidno da je jedino Božji narod koji se dao sabrati u jedinstvu i slozi, kadar uvjeriti svijet.« (G. Lohfink)

U obzoru trećega tisućljeća nova je evangelizacija bila i jest trajan izazov euharistijskim kongresima (P. Poupard); oni mogu pomoći da slavlja eu-haristije postanu pokretačem preobrazbe srca i društva i stvaranja kulture bratstva. U dinamici kongresnih događanja, stoga, treba biti očevidno da je euharistija stavljena u središte kako bi prožimala i oblikovala kršćanski život i zauzetost u novoj evangelizaciji, povjerenoj svim vjernicima.

U okviru ove misionarsko-evangelizacijske perspektive značajno mjesto pripada također ekumenskom i međureligijskom nastojanju. U Crkvama drevne evangelizacije taj vidik nastojanja počesto je bio zanemarivan, što iz socioloških što iz ideoloških i apologetskih razloga. Na prvih trideset i sedam međunarodnih euharistijskih kongresa, na primjer, tema ekume-nizma nije uopće bila prisutna, a tema međureligijskoga dijaloga susreće se samo na kongresu u Jeruzalemu 1893., i to samo djelomično i s pristu-pima koji se uvelike razlikuju od današnjih. Danas, ipak, nije više moguće zanemariti tijesnu svezu između euharistije i zajedništva Crkava. Ako eu-haristija po svojoj naravi očituje i ostvaruje eklezijalnu formu, onda ona ne predstavlja samo cilj, nego također put i sredstvo kojima se doseže vidljivo zajedništvo kršćanskih Crkava.

Ekumenski odnosi počeli su na široka vrata ulaziti u događanja euha-ristijskih kongresa počevši od onoga u Münchenu 1960. g. Tada započete pripreme za Drugi vatikanski koncil ponukale su svetoga papu Ivana XXIII. da ustanovi Tajništvo za promicanje jedinstva kršćana. Od tada, u eklezi-jalnoj perspektivi Koncila, hod prema jedinstvu kršćana postaje sastavnim dijelom nastojanja Crkve, a time i euharistijskih kongresa. Njemu se, u po-sljednje vrijeme, pridružuje međureligijski dijalog, obilježen susretom u Asizu 1986., koji se zbio željom svetoga Ivana Pavla II.

Naravno je da ekumenski i međureligijski naglasci na pojedinome kon-gresu ovise o specifičnostima neke zemlje, socio-kulturalnim prilikama i okolnostima u kojima se kongres slavi. Zanimljivo je podsjetiti, na primjer, da je uvođenje novih euharistijskih molitava u Rimski misal s njihovim posvetnim epiklezama potaknulo teološko zbližavanje s braćom pravoslav-cima, kao što je pozornost koja je dana Božjoj riječi u kršćanskome bogo-štovlju bila razlogom, još od šezdesetih godina, već uobičajene prisutnosti predstavnikâ reformiranih Crkava na euharistijskim kongresima. Tako se na konferencijama u okviru kongresâ slobodno raspravlja o pitanjima eku-menskih odnosa, među kojima i ono glede zajedničkoga pristupa pričesti.

U govoru o međureligijskim odnosima ne može se ne spomenuti »duh Asiza«: poziv na iskazivanje hvale koja proizlazi iz vjere u Boga stvoritelja, poziv na mir, kao univerzalnu žudnju čovjekova duha, i na pravdu. Euhari-stija pomaže kršćaninu da ne bježi od života i od njegovih teškoća, nego da susreće stvarnost snagom koja proizlazi iz Kristova vazma: »Čovjek vjernik, suočen sa zamkama zla, zna da se može osloniti na Boga, koji želi samo do-

11


Poklonstveno štovanje euharistijskoga otajstva rasvjetljuje vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost te biva okrjepom za javno očitovanje vjere, slijedeći »euharistijsku formu« življenja.

bro, kako bi stekao hrabrost suprotstaviti se teškoćama, pa i onim najveći-ma, s osobnom odgovornošću, bez da zapadne u fatalizam ili u nerazborite načine djelovanja.« (Ivan Pavao II., Govor u Asizu, 24. siječnja 2002.)

2.2. Društveni vidici kongresâSlavljenička dimenzija, s pojedinostima koje se dugo naglašavalo, ne smije potisnuti u zaborav društveni vidik euharistijskih kongresa. Uistinu, kako potvrđuje jedan vrsni poznavatelj kongresâ, danas »u Crkvi postoji pretje-rani zazor od Kristova ‘društvenoga kraljevstva’, s nagnućem da se u pot-punosti zanemare iskustva koje je taj pokret pobudio po čitavoj Europi još krajem 19. stoljeća. Takav stav, koji proizlazi više iz ideološkoga nego teo-loškoga poimanja Crkve, riskira da se zanemari nužnost razlikovanja bîti »kršćanskoga društvenoga kraljevstva« od elemenata koji se naslanjaju na pojavnosti i promjenjive okolnosti unutar odnosâ crkvenoga života i druš-tveno-političkih gibanja.« (E. Vecchi)

Izraz »Kristovo društveno kraljevstvo«, unatoč lako uočljivim ograni-čenostima, smjera prema ponovnome otkrivanju Krista prisutnoga u eu-haristiji, kao izvornoga spasenjskoga sakramenta, namijenjenoga čovjeku kao pojedincu i kao članu društva. Tako se otkriva da »usmjerenost Crkve prema kraljevstvu pronalazi u euharistiji svoj izvor i vrhunac« (M. Seme-raro). U današnjoj Crkvi društvena se dimenzija euharistije predstavlja poglavito kao:

▪ Uvjerenje da je Crkva u euharistiji primila »genetski kôd« svoga iden-titeta, veledar koji ju predstavlja svijetu kao »Kristovo tijelo« i »sakrament spasenja«. Odatle izrasta poziv na preobrazbu, ne samo onu moralnoga i nutarnjega reda, nego i onu društvenu i kulturalnu. Stoga se s pravom mo-že govoriti o istinskome euharistijskom etosu.

▪ Usmjerenje svih vidika kršćanskoga života, uključivši i one društvene, s polazištem u euharistiji, u okviru koncilske ekleziologije i ispravnoga od-nosa Crkve prema svijetu, po načinu »euharistijske forme« življenja (usp. Sacramentum caritatis, 70-83).

▪ Promicanje središnjosti i dostojanstva ljudske osobe. Pred Gospodarom povijesti i budućnosti svijeta, patnje siromaha, sve brojnije žrtve nepravde, kao i svi zaboravljeni na zemlji, ne smiju biti isključeni iz slavljenja euharistij-

12


skoga otajstva, koje obve-zuje krštenike da se svjesno i aktivno zauzmu za prav-du i za preobrazbu svijeta. (usp. Poruka Biskupske si-node iz 2005.)

Naposljetku, ne smije se zaboraviti da se danas se-mantičko poimanje izraza »Kristovo društveno kra lje- v stvo« počesto, i s razlo-gom, odnosi na djela soli-darnosti i bratstva, koja izranjaju iz plodnoga sla-vlje nja ovoga sakramenta, a u cilju stvaranja jednoga novog svijeta. To je na zadi-vljujući način istaknuto na poslijekoncilskim kongre-sima u Bombayu (1964.), Bogoti (1968.) i Filadelfiji

(1976.). Ostaju znamenitima riječi pape Pavla VI. izrečene za vrijeme XXXIX. euharistijskoga kongresa, održanoga u Bogoti: »On [Krist] nas je ljubio i pre-dao sebe za nas: dilexit et tradidit semetipsum (usp. Ef 5, 2): Mi ga trebamo nasljedovati: Evo križa! Trebamo ljubiti sve do žrtvovanja samih sebe, ako želimo izgrađivati novo društvo, koje zavrjeđuje da bude primjer istinski čo-vječnoga i kršćanskoga društva.« (Govor u Bogoti, 22. kolovoza 1968.)

Gledajući pred sobom campesinos, ustvrdio je: »Sakrament euharistije nudi nam njegovu skrivenu prisutnost kao živu i stvarnu; ali i vi ste sakra-ment, to jest sveta slika Gospodina prisutnoga među nama, kao neskriveni i vidljivi odsjaj njegova ljudskoga i božanskoga lica… Čitava tradicija Cr-kve prepoznaje u siromasima sakrament Krista, jasno, ne na način kako to promatramo u zbilji euharistije, ali u savršenom analoškome i mističkome suodnosu s njom.« (Homilija u Bogoti, 23. kolovoza 1968.)

U novije vrijeme, papa Ivan Pavao II., pišući kardinalu Knoxu u pripravi za euharistijski kongres u Lurdu 1981., smješta tu etiku na planetarnu ra-zinu: »’Novi čovjek’, novi svijet, obilježen sinovskim odnosom prema Bogu i bratskim odnosom s ljudima, recimo slobodno: novi ljudski rod – to su plodovi koji se očekuju od Kruha života koji Crkva lomi i dijeli u Kristovo ime.« (1. siječnja 1979.)

3. Zaključne misli:Milost trajne obnove euharistijskoga života Crkve

Za zaključak kanim istaknuti nekoliko jednostavnih razmišljanja o smislu slavljenja euharistijskoga kongresa na biskupijskoj i(li) nacionalnoj razini kako se on ne bi sveo na puko slavlje koje ne bi imalo poveznicâ s vreme-nom prije i vremenom poslije.

Euharistijska procesija, kojom vjernička zajednica

izlazi u prostor javnoga života, očituje društvenu dimenziju

euharistije i poziva vjernike na kršćansku odgovornost

za prepoznatljivost Kristove prisutnosti u društvu

u kojemu žive.

Josip Botteri Dini: Euharistijska procesija.

13


Prije svega, svaki je kongres (kao zasebna statio) jedinstveni trenutak u hodu Crkve, simboličko mjesto okupljanja narodâ na ‘gozbu Kraljevstva’, mjesto trajne obnove euharistijskoga života Božjega naroda. Stoga je euha-ristijski kongres, osim što je veličanstvena manifestacija vjere i izraz čašće-nja iskazanoga prema euharistiji, ujedno milost trajne obnove euharistij-skoga života svega Božjega naroda. U tome smislu može biti korisno imati pred očima apostolsku pobudnicu Sacramentum caritatis (2007.) u kojoj euharistijsko slavlje sa svim svojim protegama (‘euharistijska duhovnost’, ‘euharistijska forma’ življenja, ‘duhovno bogoštovlje’…) biva povjereno Božjemu narodu kako bi postalo životnom zbiljom.

Potom, euharistijski kongres nije tek časna povlastica koja se daje nekoj partikularnoj Crkvi, nego je dan da posluži za dinamični rast Božjega naro-da. Mnoge aktivnosti u Crkvi (skupine u župnim zajednicama, apostolski pokreti, mladi, oblici posvećenoga života, udruge, volontarijat…) očekuju da budu senzibilizirane u ostvarivanju zadaća koje su im povjerene. Potrebno je sve te oblike djelovanja prodahnuti spoznajom da euharistija nije »nešto povrh«, nešto što ostaje na rubu različitih aktivnosti koje poduzima svaka pojedina skupina, nego ono što je temeljno, izvor i vrhunac života i poslanja svakoga krštenika. Sve je to potrebno ako se želi da euharistijski kongres ne ostane sam sebi svrhom, nego da postane sredstvo kojim će se cijelu Crkvu uključiti u slavlje Gospodnje Pashe, koja je »vez ljubavi jedinstva«.

Na kraju, rado ističem sličnost euharistijskih kongresa s putovanjima rimskih prvosvećenika u partikularne Crkve. Oboje su (zajedno s Među-narodnim susretima mladih i Međunarodnim susretima obiteljî) dio »pu-tujućega učiteljevanja« koje uključuje cijelu Crkvu, dajući veću važnost pojedinim zemljama ili zemljopisnim područjima. Po njima se u jasan pa-storalan oblik utjelovljuje misao o središnjosti euharistije za život Crkve i za spasenje svijeta.

U to sam se i sâm mogao uvjeriti tijekom priprave i odvijanja apostol-skih putovanja svetoga Ivana Pavla II. u Hrvatsku 1994., 1998. i 2003. Na tim je putovanjima euharistijsko slavlje bilo uvijek središnji događaj, a u njihovu pripravu nije bila uključena samo pojedina mjesna Crkva nego sav narod. Slavlja u raznim biskupijama izraz su života tih partikularnih Crka-va koje su liturgijskim molitvama, pjevanjem i obrednim gestama mogle izraziti svoju vjeru, vlastitu povijest i tradiciju. Slavlja kojima je predsjedao Nasljednik svetoga Petra, okružen dijecezanskim biskupom, prezbiterima i đakonima te sveukupnim svetim Božjim narodom, bila su jednom od naj-ljepših slika Katoličke Crkve i ujedno živo svjedočanstvo službe Rimskoga biskupa, koji je pozvan da naviještanjem riječi evanđelja i sakramentima utvrđuje braću u vjeri.

S pomoću slavljâ kojima je predsjedao u Hrvatskoj, sveti papa Ivan Pa-vao II. želio je svim građanima Hrvatske ponovno navijestiti evanđeoske vrjednote te je braću i sestre učvrstio u vjeri kako bi bili kadri pružiti živo svjedočanstvo Božje ljubavi prema svakomu čovjeku. Doista, pastoralni pohodi Petrova nasljednika, kao i euharistijski kongresi, nastavljaju u ra-zumljiv pastoralni oblik ucjepljivati središnjost euharistije za život Crkve i za spasenje svijeta.

Preveo: fra Ante Crnčević

NAŠA TEMA

14

Euharistijski kongresi

S

MARIJA BISTRICA ’84

Euharistija je sakramenat zajedništva Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom; sakra-menat je najdubljeg zajedništva među članovima Crkve. Nikada vjernici nisu tako duboko povezani međusobno kao što su povezani oko oltara u euharistijiNišta toliko ne približuje čovjeka čo-vjeku kao što ih približuje pričest. […] Pričesnik prima živoga Otkupitelja; no taj Otkupitelj, Isus Krist, Bog je za svakoga čovjeka. Zato pričesnik treba primiti u svoje srce svakog čovjeka. Pričešću se hranimo ljubavlju prema svakom čovjeku.

Euharistija je hrana za život vječni, ali ona preobražava i zemaljski život. Pričesnik iz ljubavi teži k pravednosti; on mora biti čovjek za siromahe, gladne, tjeskobne, progonjene i izgubljene. […]

Istinski je slobodno ono društvo u kojem je svaki čovjek slobodan živjeti s Bogom. Ističemo kao neotuđivo ljudsko pravo da svi građani vjernici mogu javno slaviti euharistiju, da se nitko ne mora sakrivati, da se nitko ne mora bojati bilo kakva prigovora ili prijetnje. Crkva u Božje ime potiče sve vjernike da u svakoj društvenoj ili državnoj realnosti savjesnim i poštenim radom i životom doprinose blagostanju cijeloga naroda i cijele zajednice. iz Homilije kardinala Franje Kuharića, nadbiskupa zagrebačkog, na Nacionalnome euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici, 9. rujna 1984.

15


SEuharistijski kongresi Crkve u Hrvatskoj

mons. Ivan Šaško

Smatram ispravnom tvrdnju da se povijest bilo koje mjesne Crkve može promatrati ili tumačiti u svjetlu euharistije; točnije, unutar dinamike njenih slavljeničkih izražaja i oblika. Sav je život Crkve

euharistijski, a euharistija ne ostaje samo lice, nego i životna snaga, očitovanje Duha Svetoga (dynamis), djelotvorne snage Crkve.

Glede euharistijskih kongresa Crkve u Hrvatskoj u ovome kratkom izlaganju iznosim samo nekoliko važnih paradigmatskih datosti. U pr-voj polovini 20. stoljeća u Hrvatskoj su proslavljena tri nacionalna eu-haristijska kongresa (u Zagrebu 1923. i 1930. te u Dubrovniku 1937.) i više od pedeset mjesnih (biskupijskih, dekanatskih) kongresa. Nakon trsatskoga (1902.) i dubrovačkoga kongresa (1904.), posebno su plo-donosne tridesete godine 20. stoljeća (37 kongresa).

U to vrijeme (u prvoj polovini 20. stoljeća) primjećuje se obilježje koje je trajno pratilo euharistijske kongrese. Naime, političke i opće-društvene okolnosti često im nisu bile naklonjene. S nepovjerenjem se gledalo na njihovo vjersko i kulturalno značenje, jer su u sebi no-sili, promicali i jačali pripadnost Katoličkoj Crkvi izražavajući hrvat-sku kulturu. Važni dokumenti iz toga razdoblja potvrđuju zanimanje i budnost od strane vlasti prema tim događajima, što je posebno mogu-će vidjeti u slučaju kongresa u Zagrebu 1930. godine.

Također se od 1934., uz zauzetost cijeloga episkopata, primjećuje iznimno velik doprinos zagrebačkoga nadbiskupa, danas blaženoga Alojzija Stepinca, koji je promicao euharistijske kongrese i sudjelovao na dvadesetak njih u Hrvatskoj, kao i na međunarodnome kongresu u Budimpešti 1938. godine. Drugi svjetski rat spriječio je slavlje nacio-nalnoga euharistijskoga kongresa, predviđenoga i pripremljenoga za 1941. godinu u Zagrebu.

Zamah i njegov prekidPolazeći od brojnih slavlja u svim hrvatskim krajevima između dva svjetska rata treba primijetiti stanoviti procvat euharistijskih kon-gresa unutar petnaestak godina. Najvažniji trenutci toga povijesnoga razdoblja podudaraju se ili pak ulaze u isti okvir zajedničke povijesti kongresâ u Europi, naglašavajući produbljivanje i svjedočenje vjere. Viđeno s pastoralnoga motrišta kongresi su jačali djelovanje katoličkih

Euharistija je sakramenat zajedništva Boga

16


organizacija, naročito mladih, ostavljajući velik utje-caj u području odgoja i obrazovanja. Kongresi su ujedno bili i most koji je spajao vjersku spoznaju i svakidašnji život, otvarajući nova obzorja pastora-la duhovnih zvanja. Razvijanjem liturgijske svijesti i stjecanjem znanja nastali su vidljivi tragovi istinskoga euharistijskoga pokreta, a ne tek nejasne euharistij-ske misli. Posebnu pozornost zavrjeđuje euharistijska perspektiva unutar velikoga broja pokušaja u to doba koji su se oblikovali oko filozofskih, društvenih i poli-tičkih sustava.

Kongresi su svjedočili protutežu u odnosu na ra-zne oblike modernih idolatrija, na ponude koje su nastojale suzbiti društvene poteškoće bez odnosa s Bogom ili prianjanja uz njega. Pred raznim krizama kongresi su se javljali poput istinskih škola vjere i

apostolata, sposobnih doprijeti do pojedinih vjernika i naroda u cjelini. Bio je to, također, način evangelizacije koji je kanio obuhvatiti sva područja ži-vota, uvijek s posebnom pozornošću prema kulturalnome polju.

U hrvatskome kontekstu, nakon Drugoga svjetskoga rata, moguće je na-zrijeti posebnosti. Naime, ratom prekinuta živost nije mogla doživjeti svoje ponovno buđenje ni nakon njega. Razlog tomu bio je komunistički totali-tarizam koji je nastojao oslabiti i potisnuti život Crkve te ugasiti osobito njezinu vidljivu prisutnost u društvu. Posljedica pritisaka režima bila je i nemogućnost onoga javnog očitovanja Crkve koje je redovito u euharistij-skim kongresima, ne kao jedan od (društvenih) ciljeva, nego kao življenje crkvenoga zajedništva.

S druge strane, neposredni i glavni cilj totalitarizama nije bio, a mislim da to ne će biti ni u budućnosti, iskorjenjivanje ‘privatne vjere’, nego uvijek vjere Crkve, crkvenoga zajedništva, a to znači euharistije. Može se potvrditi dojam da puno puta ni mi u Crkvi ne vidimo dobro životnu jezgru svoga života. Možda bi trebalo računati s većom sviješću o onome što u Crkvi vide oni koji joj ne pripadaju ili čak oni koji su joj neprijatelji. Ne kanim reći da trebamo usvojiti njihov ključ čitanja, ali – uviđajući njihove stavove – može-mo postati osjetljiviji prema blagu koje nam je Bog darovao i povjerio.

Okolnosti za rođenje NEK-aPrvi i jedini hrvatski nacionalni euharistijski kongres u doba komunizma slavili smo 1984. godine. Možemo ga zvati istinskim euharistijskim kongre-som jer je ostavio dubok trag u svim segmentima Crkve i društva.

U drugome dijelu šezdesetih godina zbog raznih je razloga, a nakon teških iskušenja za Crkvu, kako za klerike, tako i za vjernike laike, bilo moguće osjetiti blaži stav koji je odškrinuo pore i unio dašak slobode. Vri-jeme koje je obilježeno progonstvima i mučeništvima vjernih Gospodinu i Crkvi dragocjenost je koja pokazuje i danas kako je vjernost naših starih rasla iz otajstva euharistije i čuvala nadu. Ta je vrijednost i baština duboko pohranjena.

Reljefni bedž Nacionalnoga euharistijskoga kongresa,

Zagreb 1930.

Ivo Kerdić

17


Valja napomenuti važnost mogućnosti sudje-lovanja hrvatskih biskupa na Drugome vatikan-skom koncilu. To je dopustilo ne samo ostajanje u tijeku obnove Crkve za vrijeme održavanja Koncila, nego je to bio polog za život Crkve u idu-ćim desetljećima. Ne treba posebno naglašavati da je i doprinos hrvatske prisutnosti na Koncilu bio zamjetljiv, ne misleći pritom samo na pitanje narodnoga jezika u litur-giji, nego i na tematiku vezanu uz život vjernika u ateističkim sustavima.

Osim toga, providnosnim se trenutkom može smatrati činjenica da je u koncilskome duhu življena liturgijska obnova, ponajprije prevedenim li-turgijskim knjigama. Tu su obnovu pratila i teološko-pastoralna nastojanja, usklađena s gibanjima u sveopćoj Crkvi. Ta je poveznica bila od presudne važnosti jer je to hrvatsko iskustvo imalo odjeka i u drugim zemljama pod komunističkom vlašću. Veze koje su Crkvu u Hrvatskoj držale ujedinjenom sa sveopćom Crkvom nisu se izgubile, premda nisu mogle biti izražavane u punini. Bilo je to iskustvo koje je zrcalilo široku solidarnost Crkava u drugim europskim zemljama i s drugih kontinenata. Osjetljivost za naše prilike u svim krajevima svijeta proizlazila je i iz činjenice raseljenosti hrvatskoga na-roda, tako da je iseljeništvo imalo važnu ulogu u prenošenju istine o životu Crkve u Hrvatskoj u nepovoljnim vanjskim prilikama, a naročito o politič-kim progonstvima, ateizaciji i neslobodama vjernika. Prisutnost hrvatskih vjernika i organizirani pastoral za njih izvan Hrvatske bili su izravni poka-zatelji žive vjere koja je s posebnom ljubavlju bila njegovana u ljepoti vlasti-toga identiteta i zahvalnosti ljudima koji su ih prihvatili u svojim zemljama.

Danas se, s raznih strana i u mnogovrsnim oblicima, vrijeme komuniz-ma pokušava prikazati u simpatičnome svjetlu, pa se ističe da su vjernici i tada ‘mogli ići u crkvu’. Istina je da je svaka vezanost uz crkvu imala svoju cijenu – na osobnoj, obiteljskoj i društvenoj razini. Režim je osjećao nepo-dudarnost svojih metoda i ciljeva s onim što je naviještala i živjela kršćanska zajednica. Istinski su vjernici bili pod povećalom i u mnogočemu onemo-gućavani u slobodi svojih uvjerenja, a naročito je bilo teško onima koji su shvaćani kao protivnici toga duboko nečovječnoga sustava. Za Hrvatsku je nakon Drugoga svjetskog rata veliku poteškoću predstavljalo pogubljenje ili udaljavanje iz Hrvatske katoličkih intelektualaca nakon rata, tako da je cje-lokupni katolički laikat doživio težak udarac, posljedice kojega osjećamo i danas. Zanimljivo je i na fenomenološkoj razini vidjeti da su bili praćeni lju-di koji su ‘išli na misu’, kao da su i neprijatelji Crkve dobro uočili da je snaga Crkve u euharistiji, u nedjeljnim slavljima i u raznim pobožnostima koje su se odražavale u kulturalnim oblicima, čuvanima i kao narodna baština.

Znamo dobro da svaki totalitarizam pokušava letjeti s dva nova krila: 1. pokušajem mijenjanja slike čovjeka (stvarajući novoga čovjeka) i 2. stva-ranjem nove kulture (‘kulturalnom revolucijom’). Totalitarizmi ne podnose istinsku kulturu i radi toga grade neku ‘novu’, po svojoj mjeri.

Geslo Nacionalnoga euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 1984. godine, otkriva euharistiju kao hranu kršćanske nade, koja povezuje ljudsko s božanskim, zemaljsko s nebeskim.

18


Čudesno desetljeće hrvatskih slavljaPrije Nacionalnoga euharistijskog kongresa (1984.), u Zagrebu i u Svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici 1971. godine slavljen je šesti Međunarodni mariološki i trinaesti Međunarodni marijanski kongres. To su godine stanovite nade i zamaha druš-tvenoga i kulturalnoga života u Hrvatskoj, neodvojivoga od života Crkve koja je – tankoćutna prema uskraćivanju sloboda i ljudsko-ga dostojanstva – čuvala svijest i osjećaj o kršćanskim korijenima. U događajima koji su uslijedili prepoznaje se snažna kristološko-mariološka crta slavljâ koja su predstavila puno životnih sadržaja Crkve i naroda u nenaklonjenim izvanjskim uvjetima.

Četiri godine kasnije započela je priprava za proslavu velikih ju-bileja koji su čuvali spomen na godine prvih dodira hrvatskoga na-roda s rimskim biskupima i sa Svetom Stolicom (na primjer 641. i 879.), važnih za pokrštavanje Hrvata. Ta slavlja govore o spomenu hoda u povijesti, zahvalnosti i stanoviti su program za budućnost. Krenulo se od Marijina prasvetišta u Solinu 1975./1976., preko Ni-na 1979., da bi se taj lûk dovršio na Nacionalnome euharistijskom kongresu 1984. u Mariji Bistrici. Riječ je o intenzivnome desetljeću duhovne obnove naše partikularne Crkve.

Slavilo se trinaest stoljeća kršćanske prisutnosti u hrvatskome narodu. Bilo je važno na svjetlo iznijeti dugu povijest zajedništva, koje se htjelo nasilno prekinuti na temelju političkih interesa. U duhu euharistije, prošlost i sadašnjost postale su bliske, spomen je postao važan čimbenik očuvanja nade i pogleda u budućnost. U euharistiji se živi sloboda za kojom je narod tada žarko čeznuo. Euharistijsko slavlje i euharistijska Kristova prisutnost davala je novu dimenziju povijesnim procesima u kojima je Crkva sazrije-vala. Kongres nije bio samo prolazni događaj, nego stvarnost koja traje i u kojoj se ostvaruje spasenje.

Izabrano geslo Kongresa bilo je: Maranatha – Dođi, Gospo-dine Isuse! Možemo reći da je to – i iz današnje perspektive – bio uistinu pogođen izbor. Naime, i danas kao da nedostaje eshato-loška crta u govoru o euharistiji, ne ističući sadržaj kršćanske na-de, što se pokazuje kao okrnjivanje euharistijskoga dara. Tim se geslom izražava povezanost božanskoga i ljudskoga, zemaljskoga i nebeskoga, odnosno – sakramentalna zbilja. To je ujedno bio znak političkim vlastima da se Crkva brine o vrijednostima druge vrste, o vrijednostima koje sežu onkraj prolaznih ciljeva. Jednako tako, u svjetlu euharistije mjere se ljudska djela, a iz euharistije se rađa sebedarje i posvećivanje općemu dobru.

Ove se godine (2014., a tada je bio 9. rujna 1984.) spominjemo tridesete obljetnice toga, po mnogočemu jedinstvenoga kongresa. Priprava je zahvatila i uključila cijelu Crkvu u Hrvatskoj i hrvatske katoličke vjernike u svim krajevima svijeta. Istodobno je kongres imao i značajnu ekumensku i međureligijsku vrijednost. Prisut-nost posebnoga Papina izaslanika (kardinala Franza Königa) svje-

Prizor sa slavlja u Mariji Bistrici 1984.

19


dočila je blizinu sada svetoga Ivana Pavla II., koji je tu istu blizinu osobno očitovao u bazilici sv. Petra u Vatikanu, kada je 1979. jedan papa prvi put slavio euharistiju i imao homiliju na hrvatskome jeziku. Na NEK-u se su-srelo puno elemenata koji danas, u svjetlu kasnijih povijesnih događanja, djeluju još jasnijima i razumljivijima.

Ispod mnoštva slojeva koji se međusobno miješaju, euharistija je poput jezgre koja ima snagu raskrinkati svaku ideologiju i ponovno otkriti otaj-stvo života. Političke su vlasti tada bile zbunjene velikim mnoštvom vjerni-ka u tim slavljima; zabrinjavao ih je broj ljudi koji se okupljao, ali ono što je trebao biti istinski razlog njihove zabrinutosti i ono što je mijenjalo povijest bio je sadržaj slavljâ.

Prošlo je trideset godina…Nakon toga nacionalnoga euharistijskoga kongresa, više nije bilo kongresa koji bi nosili oznaku nacionalnih. Bez obzira na to, crkveni je život doživio svoje novo buđenje te je – i zbog širih okolnosti – bilo lakše promicati kr-šćanske vrijednosti i ugrađivati ih u društvo. Nakon pada komunističkoga (političkoga) sustava, premda njegovi tragovi ostaju prisutni u svim sferama života, Hrvatska je bila primorana suo-čiti se s tragičnim događajima ratnoga nasilja. I u tome je slučaju Crkva bila blizu naroda u njegovim potrebama. Ljudi su veliku snagu i utjehu pronala-zili upravo u euharistijskome otajstvu i u vjeri koja je nosila iznimna djela kršćanske ljubavi u obrani domovine i u pomaganju bližnjima. Tada su ci-jele župne zajednice bile primorane osjetiti gorčinu progonstava, ali su sa svojim svećenicima, redovnicima i re-dovnicama uvijek pronalazile uporište u euharistijskim slavljima, čuvajući nadu povratka i tražeći Božju volju u događajima koji su bili nečitljivi ako se motre samo zemaljskim pogledom.

Nemjerljivu su važnost imali po-hodi pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Oni su nosili teš-ko izrecivu radost. Providnost je htjela da se točno deset godina nakon NEK-a (10. i 11. rujna 1994.) dogodio taj povi-jesni, ali i nadpovijesni događaj slavlja koji je ostavio novi pilastar u memoriji – euharistijsko slavlje koje je okupilo do tada najveći broj hrvatskih vjernika u Zagrebu. Uslijedila su druga dva nje-

Izabrali ste najbolji način da okrunite proslavu svoje velike obljetnice, svra-ćajući pozornost cijele zajednice na bitnu stvarnost naše vjere: presvetu Euharistiju! Ona sabire u sebi sve temeljne stvarnosti našega spasenja; po Euharistiji se neprestano ponazo-čuje Kristovo spasenjsko djelovanje u svakom vremenu i naraštaju.[…] Neka za sve vas ovaj Euharistijski kongres bude kako dolazište, tako i u isto vrijeme polazište. Hranite se ovom euharistijskom hranom, koja će vam pomoći da idete putovima svijeta uvijek ujedinjeni u vjeri otaca, uvijek vjerni Bogu i Njegovoj Crkvi, uvijek djelatni u izgrađivanju kraljevstva Božjega, smatrajući se povlaštenima ako Gospodin koji put pripusti da vaša vjera bude stavljena na tvrdu kušnju. Samo onaj koji ustraje bit će dostojan sudjelovati u gozbi Jaganjčevoj.

iz Poruke pape Ivana Pavla II. za Nacionalni euharistijski Kongres u Mariji Bistrici.

20


gova pohoda: u jednome je (Zagreb, Marija Bistrica, Split; 3.-4. listopada 1998.) istaknuo vrijednost svjedočenja vjere po mučenicima iz prvih vre-mena Crkve i po životu kardinala Alojzija Stepinca, proglasivši ga tada bla-ženim, a u drugome (Rijeka, Dubrovnik, Đakovo-Osijek, Zadar; 5.-9. lipnja 2003.) vrijednost svetosti (bl. Marija od Propetoga Petković), obitelji (‘puta Crkve i naroda’) i otvorenosti Duhu Svetomu. Osam godina kasnije (4. i 5. lipnja 2011.) papa Benedikt XVI. svojim je pohodom obuhvatio središnja područja života Crkve i društva, s naglaskom na tematici obitelji, što je tako-đer imalo proročku vrijednost.

Ta četiri pohoda, premda su uvijek bila ostvarivana nekim specifičnim povodom, pripremana su s naglaskom na euharistijskome otajstvu i na nje-govu odnosu prema pojedinim aktualnim vidicima. Svaki taj pohod imao je u sebi karakteristike euharistijskih kongresa.

U godinama između njih, a posebno spominjem Veliki jubilej 2000. i pripravu za njega, u mjesnim su Crkvama u Hrvatskoj bili slavljeni razni euharistijski kongresi. Razvidno je da su se promijenile okolnosti; perspek-tive su postale drukčijima, kao što to pokazuju i ‘tematski naslovi’ kongresa (na primjer: ‘Euharistijom služimo čovjeku’), usredotočeni više na suodnos euharistije i svakidašnjega života, ulazeći u mikropodručja kršćanskoga po-ziva. U zadnjim godinama skoro svake godine neka od biskupija slavi svoj euharistijski kongres.

Apostolski pohodi pape Ivana Pavla II.

(1994., 1998., 2003.) i pape Benedikta XVI. (2011.)

Crkvi u Hrvatskoj nosili su snagu nacionalnih

euharistijskih kongresa.

Raznorodni su plodovi bistričkoga Nacionalnoga euharistijskoga kongresa. U hodu priprave vjernika za sudjelovanje na Kon-

gresu i za plodno življenje Euharistije pokrenut je ne-djeljni »Pastoralni listić«,

kasnije poznat pod naslo-vom »Liturgijsko-pastoralni

listić«, a iz kojega je izra-stao liturgijsko-pastoralni

list »Živo vrelo«.

21


Liturgijski kalendarSTUDENI 2 N SPOMEN SVIH VJERNIKA POKOJNIKA 3 P Svagdan; ili: Sv. Martin iz Porresa

Fil 2,1-4; Ps 131,1-3; Lk 14,12-14 4 U Sv. Karlo Boromejski, biskup, spomendan

od dana: Fil 2,5-11; Ps 22,26b-28.30-32; Lk 14,15-24 5 S Svagdan: Fil 2,12-18; Ps 27,1.4.13-14; Lk 14,25-33 6 Č Svagdan: Fil 3,3-8a; Ps 105,2-7; Lk 15,1-10 7 P Svagdan: Fil 3,17 – 4,1; Ps 122,1-5; Lk 16,1-8 8 S Svagdan; ili: Bl. Gracija Kotorski, redovnik

Fil 4,10-19; Ps 112,1-2.5-6.8a.9; Lk 16,9-15 9 N POSVETA LATERANSKE BAZILIKE 10 P Sv. Leon Veliki, papa i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Tit 1,1-9; Ps 24,1-4ab.5-6; Lk 17,1-6 11 U Sv. Martin Tourski, biskup, spomendan

od dana: Tit 2,1-8.11-14; Ps 37,3-4,18.23.27.29; Lk 17,7-10 12 S Sv. Jozafat, biskup i mučenik, spomendan

od dana: Tit 3,1-7; Ps 23,1-6; Lk 17,11-19 13 Č Svagdan: Flm 7-20; Ps 146,6c-10; Lk 17,20-25 14 P Sv. Nikola Tavelić, prezbiter i mučenik, spomendan

od dana: 2Iv 4-9; Ps 119,1-2.10-11.17-18; Lk 17,26-37 15 S Svagdan; ili: Sv. Albert Veliki, biskup i crkveni naučitelj

3Iv 5-8; Ps 112,1-6; Lk 18,1-8

16 N TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 17 P Sv. Elizabeta Ugarska, redovnica, spomendan

od dana: Otk 1,1-4; 2,1-5a; Ps 1,1-4.6; Lk 18,35-43 18 U Svagdan; ili: Posveta bazilika sv. Petra i Pavla, apostola

Otk 3,1-6.14-22; Ps 15,2-5; Lk 19,1-10 19 S Svagdan: Otk 4,1-11; Ps 150,1-6; Lk 19,11-28 20 Č Svagdan: Otk 5,1-10; Ps 149,1-6a.9b; Lk 19,41-44 21 P Prikazanje Blažene Djevice Marije, spomendan

vl.: Zah 2,14-17; Otp. pj.: Lk 1,46-55; Mt 12,46-50 22 S Sv. Cecilija, djevica i mučenica, spomendan

od dana: Otk 11,4-12; Ps 144,1-2.9-10; Lk 20,27-40 23 N ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA 24 P Andrija Dung-Lac i drugovi, mučenici, spomendan

od dana: Otk 14,1-3.4b-5; Ps 24,1-6; Lk 21,1-4 25 U Svagdan: Otk 14,14-19; Ps 96,10-13; Lk 21,5-11 26 S Svagdan: Otk 15,1-4; Ps 98,1-3b.7-9; Lk 21,12-19 27 Č Svagdan: Otk 18,1-2.21-23; 19,1-3.9a; Ps 100,1b-5;

Lk 21,20-28 28 P Svagdan: Otk 20,1-4.11 – 21,2; Ps 84,3-6a.8a;

Lk 21,29-33 29 S Svagdan: Otk 22,1-7; Ps 98,1-7; Lk 21,34-36

Trideset godina u Hrvatskoj nije bilo događaja koji bi nosio ime nacio-nalnoga euharistijskoga kongresa, ali dinamika euharistije u životu Crkve ostaje vidljivom i nosivom, kako u samim euharistijskim slavljima, tako i u pobožnostima. Puno je prostora za međuprožimanja euharistije i ozračja ljudskoga života, čime se oblikuje kršćanska kultura. I dalje treba čuvati osjetljivost za središnjost euharistije. Ako se ona ne razumije, nemoguće je spriječiti fragmentaciju crkvenoga života i zaustavljanje na površnostima koje će stvarati dojam crkvene ‘neučinkovitosti’ i kušnju usvajanja necr-kvenih pristupa društvenim okolnostima. Osim toga, ostaje velika zadaća građenja crkvenosti na temelju laikata koji svjedoči svoje kršćanstvo. Pa-storalni napori tijekom trideset godina donijeli su iznenađujuće vrijedne plodove. Mislim prije svega na mlade koji su spremni živjeti svoju vjeru i koji traže primjerenu formaciju koja svoj izvor ima u euharistiji.

Završavam s pet glagola koji pokazuju da su nam euharistijski kongre-si pomogli i pomažu: prepoznati, razmatrati, pripremati, slaviti i živjeti na vjerodostojan kršćanski način, uvijek u odnosu na otajstvo Božje lju-bavi, čudesno prisutno u nama, kako bi bilo življeno za druge, osobito u zajedništvu Crkve.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

22

2. studenoga 2014.

Spomen svih vjernika pokojnikaUlazna pjesma Pokoj vječni daruj im, Gospodine,i svjetlost vječna svijetlila njima.

Usp. 4Ezr 2, 34-35

Zborna molitvaBože, slavo vjernika i živote pravednika. Otkupio si nas smrćui uskrsnućem svoga Sina. Budi milostiv našoj pokojnoj braći i sestrama. Oni su vjerovali u otajstvo uskrsnuća, udijeli im radost vječnoga blaženstva. Po Gospodinu.

Darovna molitvaSvemogući milosrdni Bože,ovom žrtvom izbriši grijehenašoj pokojnoj braći i sestrama u krvi Kristovoj. Umio si ih vodom krštenja: očisti ih do kraja u samilosnoj ljubavi. Po Kristu.

Prvo čitanje Job 19, 1.23-27aJa znadem: moj Izbavitelj živi.

Čitanje Knjige o JobuJob progovori i reče:O kad bi se riječi moje zapisalei kad bi se u mjed tvrdu urezale;kad bi se željeznim dlijetom i olovomu spomen vječan u stijenu uklesale!Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živii posljednji će on nad zemljom ustati.A kad se probudim, k sebi će me dići:iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.Njega ja ću kao svojega gledati.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 27, 1-5.7.8b.9a.13-14Pripjev: Gospodin mi je svjetlost

i spasenje.ili: Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.Gospodin mi je svjetlost i spasenje:koga da se bojim?Gospodin je štit života moga:pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,samo to ja tražim: da živim u Domu Gospodnjemsve dane života svoga,da uživam milinu Gospodnjui Dom njegov gledam.

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,milostiv mi budi, usliši me!Lice tvoje, Gospodine, ja tražim.Ne skrivaj lica svoga od mene!

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnjau zemlji živih.U Gospodina se uzdaj, ojunači se,čvrsto nek bude srce tvoje:u Gospodina se uzdaj!

Drugo čitanje Rim 5, 5-11Opravdani krvlju njegovom, spasit ćemo se po njemu od srdžbe.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Nada ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo oprav-dani krvlju njegovom, spasiti po njem od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu našem Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 6, 39Ovo je volja onoga koji me posla:da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.

23


Braćo i sestre, s pouzdanjem se utecimo Ocu nebeskomu, darivatelju života, i molimo ga da naš zemaljski hod upravi k susretu s njegovim milosnim licem.

1. Rasvijetli, Gospodine, mudrošću Duha Svetoga hod svoje Crkve da svim ljudima naviješta otajstvo tvoje ljubavi te ne propadne nijedan od onih koje si joj povjerio, molimo te.

2. Našu braću i sestre koji se bliže dovršetku zemaljskoga hoda ispuni radosnim pouzdanjem u tvoju vječnu ljubav, molimo te.

3. Onima koji tuguju za svojim pokojnima ojačaj vjeru da je smrt prjelazak u novi život s Kristom Uskrsnulim, molimo te.

4. Nama, koji smo danas u molitvi združeni s našim pokojnima, podari milost radosnoga svjedočenja vjere u uskrsnuće, molimo te.

5. Naše roditelje, braću i sestre, i sve koji u vjeri preminuše uvedi u radost svoga nebeskog kraljevstva, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše prošnje. Iskaži svoju dobrotu i milosrđe našoj preminuloj braći i sestrama, a nas ispuni nadom u život koji nam je u vječnosti pripravio tvoj Sin, Isus Krist. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Ulazna: 751 Vječni pokojOtpjevni ps.: Bog mi je svjetlost i spasenje

(www.hilp.hr)Prinosna: 747-748 O nado našaPričesna: 733 Svjetlost vječna ili: Žedna mi je duša (ŽV 10-2010)Završna: 746 O Kriste, Kralju svemoćni ili: 236 U onaj Dan ili: XVII O Bože, ti si oduvijek

Svi koje mi je Otac dao, doći će k meni…

Marko I. Rupnik: detalj mozaika s pročelja Bazilike u Lurdu, 2007.

Popričesna molitva Gospodine, tvoj je Sin za nas umro na križu i slavno uskrsnuo. Po ovoj pričesti molimo te za našu pokojnu braću i sestre: očisti ih ovim vazmenim otajstvom da uniđu u slavu budućeg uskrsnuća. Po Kristu Gospodinu našemu.

Evanđelje Iv 6, 37-40Tko vjeruje u Sina ima život vječnii ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju,nego volju onoga koji me posla.A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika


24

Volja Oca nebeskoga prisutna je posvu-da. Tko vjeruje da je Bog stvorio svijet, opaža Očevu volju gdje god se okre-

ne. U kretanju nebeskih tijela, u usklađenosti elemenata, u pulsiranju života. Među svim bićima izdvaja se čovjek. Upravo po volji. On ima svoju volju. Sve je nošeno voljom Stvori-teljevom, ali samo čovjek može i sam htjeti, ne htjeti ili mijenjati svoju volju, htjeti čas jedno, a čas drugo.

Temeljno uvjerenje da u podnožju svega stoji volja Očeva, vjernicima može biti i razlo-gom skliznuća u uvjerenje da iza svake životne nevolje stoji Očeva volja. Tako će mnogima Očeva volja biti samo druga riječ za sudbinu. Sudbina je čvrsti kozmički zakon koji određuje tijek pojedinačnih života. Čovjek može činiti što mu drago, ali na koncu sudbina pokaže da uvijek bude kako je to ona odredila i zapisala. Grčke tragedije su jasan izričaj takvog nepo-mičnoga zakona sudbine. Kada sudbina i bude poznata i unaprijed obznanjena i kada čovjek čini sve kako bi izbjegao njezin tijek, na koncu se pokaže da je sve uzalud i da su bjegovi bili samo način kojim je sudbina dolazila do ostva-renja svoje volje. Ona se ne kreće pravocrtno i nisu predvidljivi njezini smjerovi, ali ona uvi-jek ima zadnju riječ. Sva ljudska lukavstva ona pretvori u neočekivane putove svoje volje.

Očevu volju vjernici ponekada zamišljaju kao neupitni kozmički zakon koji određuje ljudske sudbine. Sve se zbiva samo zato jer je to Božja volja.

Odakle bolest, nesreća, ratovi, neuspjesi, padovi? Očeva volja! To su mjesta na kojima se, čini se ovom pogledu, pokazuje što je za-pravo Očeva volja. Negativne strane ljudskoga života samo pokazuju koliko je Očeva volja ne-upitna u svemu što se zbiva. Tako bi se onda životna mudrost pokazivala u podvrgavanju Očevoj volji.

To je, međutim, stoička mudrost u odnosu prema sudbini koja je dijete prirode. Mudar čovjek prihvaća sve ono što ne ovisi o njemu.

U protivnome, izgubi i vrijeme i snage boreći se protiv nečega što ionako ne može pobijedi-ti. Stoici uče da je temeljno pravilo za mudar život razlikovanje onoga što ovisi o mojoj volji od onoga što nije u mojoj volji. Ljudska nesre-ća počinje u trenutku kada čovjek želi izbjeći nevolje koje ne može izbjeći ili kada želi posti-ći dobra koja ne može postići.

Otac u objavi Isusa KristaIsus je došao objaviti Oca. On je vidljivi lik ne-vidljivoga Oca. U njegovim se riječima, djeli-ma i nadasve u njegovu životu pokazuje kakav je Otac nebeski. Isus je mjesto objave Oca. Za-to će se i nejasnoće oko Očeve volje moći ras-pršiti u Isusovoj blizini i u njegovoj riječi. Naj-jasniji trenutak Očeve volje u Isusovu životu bit će u njegovoj molitvi u Maslinskome vrtu, neposredno prije uhićenja i osude. Umjesto molitve u Maslinskome vrtu evanđelist Ivan u drugom kontekstu donosi Isusove riječi koje se izravno odnose na Očevu volju. Smještene su u dugi Isusov govor, nakon što je nahranio gladno mnoštvo.

Isus nije došao vršiti svoju volju. Došao je vršiti Očevu volju. Za razliku od suvremenog čovjeka, koji smatra kako je vrhunac života u

Očeva volja i uskrsnuće

25


vršenju svoje volje, Isus govori o svome po-slanju koje se sastoji u vršenju Očeve volje. U ovome se sluti i drukčiji pogled na ispunjen život. Prema njemu, čovjeku je najvažnije ot-kriti Očevu volju i htjeti vršiti je. Vjerojatno nema ni jedne snažnije pokretačke snage ljud-skoga života od svijesti da vršim volju Božju. Nedvojbeno je da je Isus tako živio svoj život i da je sve odluke donosio iz svijesti o usklađe-nosti s Očevom voljom.

Ako osluhnemo što Isus kaže o Očevoj vo-lji, opazit ćemo da se ona odnosi na ljude. Nije zatvorena u intimni odnos Oca i Sina. Odnosi se na druge. Očeva je volja da Isus ne izgubi nikoga od onih koje mu je Otac dao, nego da ih sve uskrisi u posljednji dan. Volja se Očeva od-nosi na spasenje ljudi. Nije usmjerena na neke pojedinačne svakodnevne životne elemente, nego na cjelokupni ljudski život, na njegovo spasenje, na uskrsnuće. A spasenje se događa preko odnosa s Isusom. U život vječni se dolazi preko pogleda na Isusa i preko vjere u njega.

Očeva volja i život vječniNa Isusu se pokazala Očeva volja. Ne samo da je došao vršiti Očevu volju, nego je na njemu vidljivo i kako se ona vrši. Naviještao je Božju blizinu, liječio bolesne, oslobađao zarobljene,

tješio žalosne, tažio glad za riječju i glad za kruhom, otvarao srca i ispunjao ih povjere-njem. U svemu što je govorio i radio ljudi su prepoznavali Božju blizinu. Na njemu samo-me, kada je optužen, uhvaćen, osuđen i ubijen i kada se činilo da je njegovo propovijedanje Očeve blizine i dobrote bilo samo san koji se na Golgoti pred naletom ljudske zavisti i mo-ći raspao i završio u grobu, pokazalo se što je Očeva volja: Otac ga je uskrisio i tako potvrdio sve što je Isus činio i govorio. Tako se na nje-mu na neočekivani način pokazala istinitost svega što je govorio o Ocu, o njegovoj volji i svome poslanju.

Kada se vjernici sjećaju svojih mrtvih i na-đu pred zidom nepremostive tajne smrti, Cr-kva ih poziva da pomno osluhnu Isusove rije-či, riječi Bogočovjeka koji je prošao kroz vrata smrti i koga je Otac uskrisio. Umjesto da se na vjernike svali sva težina sudbine i neumitnog zakona smrti, oni se susreću s riječima Uskr-sloga koji im svjedoči da volja Očeva nije smrt, nego život vječni. Tako se vjernicima i najte-ži trenutci susreta sa smrću preobražavaju u otvoreno povjerenje u dobroga Oca i njegovu volju da spasi sve koji vjeruju njegovu Sinu koji ga je objavio, izložio se smrti i Očevom voljom bio uskrišen na novi život.

Ante Vučković

Bog, vječna beskonačnost, po utjelovljenju se uprisutnio u konačnoj sadašnjosti, da bi nama otvorio vrata vječnosti i uveo nas u njezinu radost. Život je, po susretu sa svojim krajem,

put u beskraj, u vječnost. »Izgubiti život« znači zapriječiti mu da nas vodi

u vječnost, učiniti da ostane s ove strane kraja, ograničen. Isus ispunja Očevu

volju: da nitko ne bude izgubljen, nego uskrišen u posljednji dan.

Vjera ima oslonac u nadi Job 19, 1.23-27Ovaj je tekst izabran za Dušni dan jer nada o kojoj govori Job 19, 25-27 djeluje na nas danas kao vjera u uskrsnuće. Odlomak je sastavni dio razgovora koji vode Job i njegovi prijatelji (poglavlja 4–14; 15–21; 22–28). Jobovi prijatelji zastupaju uobičajene teološke odgovore na pitanje o smislu patnje, a koji samo još više opterećuju čovjeka. Job se sve više brani od toga. Jedan jedini put se pojavljuje u 19, 25-27 u svim tim optužbama čežnja puna nade: da se Bog pokaže bliz i pomogne mu da živi. Kroz cijelu se Knjigu provlači sumnja da se Boga doživljava kao »neprijatelja« čovjeka, kao onoga koji nije na njegovoj strani, nego ga opterećuje. Takva slika o Bogu odražava se na vjeru u onostranost. Ako je tomu tako, kako će čovjek poslije smrti pred njim opstati? I još nam se nameće razmišljanje koje se tiče pravedne nadoknade: prema njemu bi patnja bila kazna za počinjene grijehe?

Mario Cifrak

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Anđeo svjetla nad ljudskim grobovima.


26

Ulazna: 81 Bog je u svom svetom hramu ili: 226 Od sva se četiri vjetraOtpjevni ps.: Rijeka i rukavci njezini (www.hilp.hr)Prinosna: 231 Jedan kruh Pričesna: 159 Hvalite Gospoda s nebesaZavršna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

9. studenoga 2014.

Obljetnica posvete Lateranske bazilikeUlazna pjesmaSveti grad, novi Jeruzalem vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica, nakićena za svoga muža.

Otk 21, 2

Zborna molitva Bože, ti izabireš ljude, živo kamenje, da sebi podigneš vječno prebivali-šte. Umnoži u Crkvi Duha milosti da se tvoji vjernici stalno ugrađuju u nebeski Jeruzalem. Po Gospodinu.

Darovna molitva Primi, Gospodine, ovaj prinos.Daj da svi koji ti se u ovom domu mole dobiju snagu od otajstva i ispunjenje svojih želja. Po Kristu.

Prvo čitanje Ez 47, 1-2.8-9.12Vidjeh vodu gdje izvire iz Hrama. I svi do kojih doprije ta voda bijahu spašeni.

Čitanje Knjige proroka EzekielaU one dane: Odvede me anđeo natrag k vratima Doma Gospodnjega. I gle: voda izvirala ispod praga Doma, prema istoku – jer pročelje Doma bijaše prema istoku – i voda otjecaše ispod desne strane Doma, južno od žrtvenika. Zatim me izvede na sje-verna vrata i provede me uokolo vanjskim putem k vanjskim vratima koja gledaju na istok. I gle, voda izvirala s desne strane. I reče mi: »Ova voda teče u istočni kraj, spu-šta se u Arabu i teče u more; a kad se u more izlije, vode mu ozdrave. I kuda god potok protječe, sve živo što se miče oživi; i bit će vrlo mnogo riba, jer kamo god dođe ova vo-da, sve ozdravi i oživi - kuda god protječe ovaj potok. Duž potoka na obje strane rast će svakovrsne voćke: lišće im neće otpadati i s njih neće nestajati ploda; svakog će mje-seca roditi novim plodom jer im voda dotječe iz Svetišta. Plod će njihov biti za jelo, a lišće za lijek.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 46, 2-3.5-6.8-9Pripjev: Rijeka i rukavci njezini vesele Grad

Božji, presveti Šator Višnjega.Bog nam je zaklon i utvrda,pomoćnik spreman u nevolji.Stoga ne bojmo se kad se ljulja zemlja,kad se bregovi ruše u srce mora.

Rijeka i rukavci njezini vesele Grad Božji,presveti šator Višnjega.Bog je sred njega, poljuljat se neće,od rane zore Bog mu pomaže.

S nama je Gospodin nad Vojskama,naša je utvrda Bog Jakovljev!Dođite, gledajte djela Gospodnja,strahote koje on na zemlji učini.

Drugo čitanje 1Kor 3, 9c-11.16-17Hram ste Božji.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Božja ste građevina. Po milosti Božjoj koja mi je dana ja kao mudri graditelj postavih temelj, a drugi naziđuje; ali svaki neka pazi kako naziđuje. Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropa-šćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Ez 37, 27Moj će Šator biti zauvijek među njima, govori Gospodin, i ja ću biti Bog njihov, a oni narod moj!

27


Molitva vjernika

Braćo i sestre, nebeski Otac izabrao nas je za živo kamenje u izgradnji svoga hrama, Crkve. Molimo ga da budemo zauzeti nositelji poslanja koje nam je povjerio.1. Za Crkvu, hram sazdan od tvojih vjernika:

učvrsti je u postojanoj vjeri da bude dostojna i revna donositeljica tvoga spasenja svim ljudima, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: da, odani vodstvu tvoga Duha, budu ustrajni graditelji tvoga Kraljevstva i mudri predvoditelji tvoga naroda na putu evanđelja, molimo te.

3. Za sve koji su po otajstvu krštenja preporođeni za novi život u Kristu: pomozi im da po svjedočanstvu vjere i po djelima nesebične ljubavi budu svakomu čovjeku znak tvoje blizine i znak nade u vječnost koju si nam obećao, molimo te

4. Za okupljene u ovom svetome domu: da nikad ne zaboravimo da je Krist temeljni kamen svemu našem postojanju i djelovanju te, na njega oslonjeni, vjerno vršimo svoje kršćansko poslanje u svijetu, molimo te.

5. Za braću i sestre koji dovršiše svoj ovozemaljski hod: po svojoj dobroti udijeli im vječni život i radost u tvojoj slavi, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše prošnje i podari nam snagu za evanđeosku odgovornost u izgrađivanju tvoga kraljevstva u svijetu te na kraju zemaljskoga hoda prispijemo u dom koji si nam u vječnosti pripravio. Po Kristu Gospodinu našemu.

Dom moj dom će se molitve zvati.

Mozaik u bazilici »Santa Maria Nuova«, Monreale, Sicilija, 12. st.

Popričesna molitvaBože, ovaj vremeniti dom tvoje Crkveznak je višnjeg Jeruzalema. Daj da i mi sudjelovanjem u ovom otajstvu postanemo hramom tvoga Duha te jednom uđemo u boravište tvoje slave. Po Kristu.

Evanđelje Iv 2, 13-22Govorio je o hramu svoga tijela.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuBlizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volo-va, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hra-ma zajedno s ovcama i volovima. Mjenjači-ma rasu novac i stolove isprevrta, a prodava-čima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam zna-menje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njego-vi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.Riječ Gospodnja.


28

Posveta Lateranske bazilike

ka Svetoga Spasitelja, kasnije preimenovana u baziliku svetoga Ivana, gdje je bilo sjedište rimskoga biskupa, što je baziliku učinilo kate-dralom grada Rima. Tako, unatoč tome što već stoljećima prebiva u Vatikanu, papa, kao bi-skup Rima, ima svoju katedralu na Lateranu.

U svim stolnim crkvama biskupska kate-dra znak je jedinstva mjesne Crkve, kojemu je biskup jamstvo i čuvar, te znak zajedništva s ostalim Crkvama. Budući da biskup Rima, a kao takav i nasljednik svetoga Petra, ima služ-bu jedinstva i ljubavi koja nadilazi njegovu bi-skupiju, jer je papa, »otac« svih vjernika, tako i njegova stolnica – kao što piše na njezinu pro-čelju – postaje »majka i glava svih crkva grada i svijeta«. Posvećena je 9. studenoga 324. godi-ne, a godišnji spomen toga događaja kao blag-dan slave svi katolici svijeta, što ih povezuje s papom i međusobno ujedinjuje u istoj vjeri.

Posveta crkveSlavlje posvete crkve znakovit je liturgijski obred. Cijela kršćanska zajednica okupljena je oko biskupa pred vratima crkve. Zaključana vrata crkve svečano se otvaraju, a po ulasku u crkvu biskup blagoslivlja vodu u »znak one svete kupelji što nas u Kristu opra i učini hra-mom Duha« te njome škropi vjernike, zidove i oltar. Prije liturgijskih čitanja pokazuje narodu Lekcionar uz poklik: »Neka u ovoj dvorani uvi-jek odjekuje Božja riječ. Neka vam otvara otaj-stvo Kristovo i u Crkvi ostvaruje vaše spase-nje!« Tako označava da je spasenje djelo Božje te moli da se ono ostvaruje na tome mjestu.

Nakon ispovijesti vjere, litanijski zazivi upu ćeni svetima sjedinjuju Crkvu na zemlji s onom na nebu, uz molitvu da konkretna crkve na zgrada bude »dom spasenja i milo-sti«. Slijedi velika posvetna molitva koja div-no sažimlje otajstvo Crkve i njezine liturgije. Nakon što svetim uljem pomaže oltar i zidove crkve, biskup na oltaru pali kâd – u znak da se iz toga svetog doma uzdizati molitva poput kâda pred lice Božje, a ona biti puna Kristova miomirisa. Potom se prekriva oltar kao pri-

Hram Božji

Gotovo od početka čovjekova življenja na zemlji postojala su mjesta nami-jenjena susretu s božanstvom. Sličnu

praksu poznaje i Izabrani narod, počevši od mjestâ na kojima se Bog objavljivao, preko Šatora sastanka do jeruzalemskoga hrama, koji je bio najjasniji znak Božje prisutnosti i prostor prebivanja Njegove slave. Unatoč to-mu što je Isus o svakome vjerniku govorio kao hramu Božjem, te da Bog prebiva u srcu onoga tko primi njegovu riječ, kršćani su razumjeli kako Isus nije donio samo osobno spasenje pojedinca, nego je stvorio novi narod, zajedni-cu koja je ujedinjena s njime i međusobno. Taj novi narod sveti Pavao uspoređuje s tijelom u kojemu prebiva punina božanstva.

Progonjena Crkva u prvim stoljećima nije mogla podizati građevine za svoje bogosluž-ne susrete, nego se okupljala u kućama ili oko grobova mučenikâ te tako iskazivala me-đusobno zajedništvo, ali i vjeru u jedinstvo s nebeskom Crkvom. Kad je kršćanstvo dobilo slobodu, a potom i društveni ugled, vjernici počinju za molitvene sastanke koristiti javne zgrade, bazilike, koje su do tada bile u profanoj uporabi (za trgovinu, politiku ili poučavanje). Grade se i one namijenjene isključivo kršćan-skim obredima.

U predjelu Laterana u Rimu nalazila se palača koju je prema predaji car Konstantin darovao papi, a potom je sagrađena i bazili-

Ugrađujte se kao živo kamenje u Dom nerukotvoren.

29


prava za euharistijsku žrtvu, središnji dio po-svete i vidljivi znak Kristove nazočnosti, dok svijeće upaljene kod oltara podsjećaju da je Krist svjetlost svijeta.

Veličina ovoga slavlja ogleda se i u tome što se godišnji spomen posvete u toj crkvi slavi kao svetkovina, dok se spomen posvete katedrale u svim župama biskupije slavi kao blagdan. Tako i spomen posvete Lateranske bazilike cijela Crkva slavi kao svoj blagdan.

Ideal i stvarnostZgrada posvećena za slavlje svetih otajstava znak je duhovnoga hrama Crkve, sastavljene od vjernika, živoga kamenja. Odnos između ideala i stvarnosti nije uvijek idiličan. Opisuju nam ga i današnja liturgijska čitanja. S jedne je strane ideal Hrama kakvog sanja prorok Ezekiel, a s druge situacija koja je izazvala Isusov bijes. Pri tome ni prorok ne opisuje stvarno stanje, nego svoju nadu. On je doživio porobljavanje Jeruzalema i uništenje Hrama. Njegovo oslo-bođenje bilo bi za proroka znak obnove života. Bog u svome Hramu izvor je spasenja i dariva-telj života kamo god teče njegova milost.

I evanđelist je Ivan doživio uništenje Hra-ma koji nakon toga nije više nije obnovljen. No, za razliku od proroka, on ne sanja njegovu ob-

novu, jer je shvatio kako je sâm Isus Krist novi Hram. U tome svjetlu promatra i Isusovo istje-rivanje trgovaca, opisano u današnjem evan-đelju. Isus time ukazuje na svetost mjesta te se postavlja kao njegov gospodar. Ujedno poruču-je da životinje više neće biti potrebne jer će on svojom žrtvom dokinuti sve druge žrtve, ali da neće biti nužna ni rukotvorena zgrada.

Isusova identifikacija s Hramom uzburkala je duhove. Citirali su je lažni svjedoci na njego-vu suđenju i ponavljali ju dok je visio na križu. Otajstvena veza vidljiva je i u razdiranju hram-skog zastora u trenutku njegove smrti. Zastor koji je dijelio mjesto Božje nazočnosti od ostat-ka prostora otvoren je. Isusova smrt otvori-la je svima pristup Bogu, jer je njegovo tijelo jedini istinski hram u ko jemu je Bog nazočan. Ono i danas živi u Crkvi, kojoj je Krist glava. Postajući dio njegova tijela i mi sami smo mje-sto Božje prisutnosti. Sveti Pavao podsjeća da smo »hram Duha Svetoga« te da smo odgovor-ni za taj hram. Bog ga želi očistiti od svih idola i svega što priječi da se u nama ogleda njegova svetost i očituje njegova prisutnost. Današnje slavlje ima za cilj u nama probuditi želju za svetošću te da se i sami, ispunjeni njegovom milošću, zauzimamo za slavu Doma Božjega.

Slavko Slišković

Kamenje vidljivoga hrama, crkve, uvijek doziva u pamet živu

Crkvu, duhovni Hram. I kao što je, počesto, u kamenome zdanju

crkve na zaglavnome kamenu, na svodu, uklesan znak Krista

ili lik Jaganjca, tako Krist treba biti »zaglavni kamen« koji svu

napetost Crkve, zajednice vjernika, svu njezinu širinu i snagu, drži

zajedno, u ravnoteži ljubavi i u nadi konačnoga susreta s Očevim licem.

Izvori spasenja Ez 47, 1-2.8-9.12U 47, 1-12 posljednji puta čujemo proroka Ezekiela. Taj tekst je vrhu-nac i zaključak njegova pregleda povijesti spasenja. Pred nama je opis viđenja. Voda teče u smjeru juga. Budući da Ezekiel ne pozna komplicirani nacrt Hrama svojih učenika, vidi novi Hram po sjećanju na stari Salomonov, sa svetištem i unutarnjim dvorištem. Jeruzalem zahvaljuje svoju egzistenciju Gihonu kao jedinom izvoru. Nekoć je njegova voda tekla u Cedronsku dolinu i natapala bogate vrtove. Kasnije je kroz Siloe preusmjerena. Prorok stoji u unutarnjem dvorištu Hrama i vidi vodu koja teče kroz njegovu južnu stranu. Pritom sluša. Retoričkim pitanjem »Vidiš li, sine čovječji?« (47, 6) Jahve objašnjava događaj. Potok Cedron teče prema judejskoj pustinji, pa u Mrtvo more. To je pozadina da se pokaže spasenjska i plodna snaga hramskog potoka. Jahve opet stanuje usred svoga naroda. Iz njegove prisutnosti izlaze potoci žive vode. Bogatstvo njegova blagoslova ne pozna granice.

Mario Cifrak

Zrnj



30

Ulazna: 78.2 Dođite, prignimo koljenaOtpjevni ps.: 388 Blago svimaPrinosna: 232 Gospode, primiPričesna: 188 Na Isusov se spomen samZavršna: I Svi kliknimo Kristu

16. studenoga 2014.

Trideset i treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Gospodin govori: Ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – naume mira a ne nesreće: zazivat ćete me i ja ću vas uslišati i sabrat ću vas iz svih naroda.

Jr 29,11-12.14

Darovna molitvaGospodine, daj da nam darovi, prineseni tvome imenu, udijele vjernostu tvojoj službi i vječno zajedništvo s tobom u slavi. Po Kristu.

Prvo čitanje Izr 31,10-13.19-20.30-31Vješto radi rukama marnim.

Čitanje Knjige Mudrih izrekaTko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje. Muževljevo se srce uzda u nju i blagom neće oskudijevati. Ona mu čini dobro, a ne zlo, u sve dane vijeka svojeg. Pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama marnim. Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno. Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima. Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu. Plod joj dajte ruku njezinih i neka je na vratima hvale djela njezina!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 128,1-5Pripjev: Blago svima koji se boje

Gospodina!Blago svakome koji se boji Gospodina,koji njegovim hodi stazama!Plod ruku svojih ti ćeš uživati,blago tebi, dobro će ti biti.

Žena će ti biti kao plodna lozau odajama tvoje kuće;sinovi tvoji ko mladice maslineoko stola tvojega.

Eto, tako će biti blagoslovljen čovjekkoji se boji Gospodina!Blagoslovio te Gospodin sa Siona,uživao sreću Jeruzalemasve dane života svojega!

Drugo čitanje 1Sol 5,1-6Da vas Dan ne zaskoči kao kradljivac.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola SolunjanimaO vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam. Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. Dok još budu govorili: »Mir i sigurnost«, zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći.Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac: ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 15, 4a.5bOstanite u meni i ja u vama, govori Gospodin, tko ostaje u meni, taj donosi mnogo roda.

Evanđelje Mt 25, 14-30U malome si bio vjeran, uđi u radost gospodara svoga!Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova.

Zborna molitvaGospodine, Bože naš,daj da naša vjernost tebi bude i naša radost; jer duboka je i trajna sreća postojano služiti tebi, Stvoritelju svega dobra. Po Gospodinu.

31


Poniznom se molitvom utecimo Bogu, dobromu Ocu i izvoru svakoga dobra: 1. Svojoj Crkvi povjerio si dar vjere: okrijepi ju

proročkom hrabrošću da vjerno i ustrajno naviješta spasenje svim ljudima, molimo te.

2. Rasvijetli svojom mudrošću papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve da u vršenju svoje službe umiju prepoznavati svaki dar koji im povjeravaš za izgradnju tvoga Kraljevstva, molimo te.

3. Svojom utjehom budi bliz Gospodine svima koji trpe u siromaštvu i svima koji žive pod prijetnjom rata i progonstva, a kršćane nadahni da djelotvornom ljubavlju olakšaju patnje svima koji trpe, molimo te.

4. Nas ovdje okupljene ispuni radošću života da, u zahvalnosti za svaki tvoj dar, sve svoje djelovanje i htijenje usmjeravamo prema konačnomu susretu s tobom, molimo te.

5. Braću i sestre koji dovršiše dane zemaljskoga života primi u radost svoga Kraljevstva, molimo te.

Vječni Oče, u svojoj beskrajnoj ljubavi obdario si nas mnogim darovima. Prati naš životni hod svojom milošću da budemo uvijek djelitelji tvoje dobrote svim ljudima te zavrijedimo ući u vječno zajedništvo s tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

Gospodnja darežljivost i čovjekova vjernost u primljenome daru.

Helen De Silaghi

Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj napro-tiv koji je primio jedan ode, otkopa zemljui sakri novac gospodarov. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slu-gu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet tale nata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata pre-dao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjer-ni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospo-daru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u ra-dost gospodara svoga.’A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod nov-čara i ja bih po povratku izvadio svoje s do-bitkom.’‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte ono-mu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaMilina mi je biti u Božjoj blizini, imati sklonište svoje u Gospodinu.

Ps 73,28

Popričesna molitva Častili smo se, Gospodine, svetim otajstvom što smo ga prinijeli na spomen tvoga Sina, kako nam je on naredio. Daj da po njemu rastemou ljubavi. Po Kristu.

Molitva vjernika


32

Prošle smo nedjelje razmišljali o budno-sti ili, bolje, o napetosti iščekivanja koju smiruje kršćanska mudrost. Osim što

je budnost prožeta mudrošću, danas nas Isus upozorava da je to djelatna mudrost, ispunje-na nastojanjem i odgovornošću. U taj se okvir smješta prispodoba o talentima. Za razliku od prošlonedjeljne, ova prispodoba spada među ’jednostavnije’ i za njom lako posežu svi koji žele istaknuti da treba razvijati darove koje smo primili.

Sadržaj evanđeoske prispodobe čini se jednostavnim i lako razumljivim. Gospodar prije odlaska na put slugama dijeli svoje ima-nje, vrijednost izraženu u talentima – svako-mu prema njegovim sposobnostima. I svatko s tim imanjem radi što smatra da je najbolje. No, je li Isus htio naglasiti razliku između sposobnih i nesposobnih ‘poduzetnika’? Teš-ko je ostati ravnodušan na završetak te pris-podobe, odnosno na Isusove riječi: Onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. Odmah se izoštrava pitanje pravednosti. Kako tu rečenicu pomiriti s pravednošću?

Trideset i treća nedjelja kroz godinu

Plodonosna povijest darova

»Znadoh te…«, BožeIsusove prispodobe imaju za cilj navijesti-ti nebesko kraljevstvo i Boga ljubavi. Velika su poteškoća iskrivljene slike o Bogu, koje obično vire iz okvira koji je napravio čovjek, a što izriču riječi: Poznajem Boga. U tome je smislu tipična izjava čovjeka koji je dobio jedan talenat: »Znadoh te: čovjek si strog…« Iz takvoga se stava rađa besplodan strah, oka-menjenost, nesposobnost za dobro. Jedino što ostane važno jest to da se ostane unutar naznačenih pravila. Takav stav kao svoj plod ima sitničavost koja rađa novi plod – strah.

Taj je preplašeni čovjek sve pretvorio u mrtvi polog, umrtvio životnost Božjega Du-ha. I Božja je riječ pokopana i vjera je ostala zamrznuta. Želeći spasiti primljene darove, umrtvio je sebe, ugušio polet i ugasio sponta-nost. Kristova se poruka time pretvara u teret zakona. Na taj se način nepredvidivost preta-če u pretjeranu sigurnost; traženje je dokinuto potrebom za jamstvom, a najveća pustolovina duha dobiva okove bezduhe strogosti. Čežnja i gorljivost za kraljevstvo poprimaju nedodir-ljive oblike. Poziv u svojoj ljepoti iznenađenja postaje otežan utezima predvidivosti.

Kada ponestane ushita i ljepote poziva, sve postaje obveza i dužnost. Bog je tada nepopustljivi sudac koji vidi samo brojeve. Znadoh te, strog si; pobojah se i sakrih tale-nat. Evo ti tvoje!

Briga za Božji dar stoji u nesebičnosti njegova dijeljenja.

33


Predstaviti, a ne vratitiIsus u prispodobi govori o odgovoru na dar. Sluga koji je dobio jedan talent nije kriv što je dobio malo, već stoga što je želio biti čovjek koji poštuje što je propisano, ali ništa više od toga. Talenat je slika Kristove poruke, njego-va Duha i vjere, a ovdje se sve to svodi na slo-vo zakona. Zato sluga govori gospodaru: Evo ti tvoje.

Treći sluga ne shvaća da je odnos s Bo-gom odnos u kojemu prevagu ima ljubav, u kojemu treba isključiti strah. Jednostavan odgovor Evo ti tvoje kao da potvrđuje poslo-vicu: Čist račun duga ljubav. S Bogom ipak nije tako. On nam govori: Moji su darovi i tvoji darovi, tebi na raspolaganje; podijeli ih velikodušno. Evo ti moje milosrđe, pra-štanje, želju da ljudi budu slobodni; kršćani, mojim darovima budite oslobođeni straha i oslobađajte druge. To što je moje treba po-stati vaše i time izrasti u uzajamnost ljubavi. Gospodine, primio sam od tebe tvoje, a to je tvoje postalo moje i naraslo u mjeru koja na-dilazi zemlju i naše računice i naš strah. Evo ti, Gospodine, neizmjerno čudo koje je rodio tvoj dar.

Bog – prema prispodobi – ne želi da lju-bomorno čuvamo što smo od njega primili. Da je to uistinu želio, mogao je sve to sâm čuvati bolje od nas. Čini se da Bog želi da trošimo njegove darove, jer se oni samo ta-ko umnažaju. Slugu koji je zakopao talenat Bog naziva poneros (zao), ali zao u prispo-dobi nije onaj koji čini zlo, već onaj koji ne čini dobro. Smisao se odgovornosti očituje u hrabrosti da se pokuša. Vjera postaje besko-risnom i neiskorištenom kada ne izaziva ne-što neobično i zadivljujuće. Zove ga i lijenim slugom, jer se nije htio pomaknuti, uviđajući darovano.

Otkopati srce da se ne zakopa darSluga koji je nazvan dobri i vjerni ne kaže gospodaru: vraćam ti što si mi dao i još ti dajem stečeno. On ne vraća, nego pokazuje, predstavlja: Pet si mi talenata predao. Evo,

drugih sam pet talenata stekao. Predstaviti, pokazati, različito je od vraćanja.

Nije u pitanju svođenje računa, nego pripovijedanje povijesti dara: Evo, Bože, na nezamislivim smo mjestima zasadili ljubav; oprostili smo, širili smo ljepotu zajedništva; ublažili smo siromaštvo, samoću, tugu; u na-šemu smo društvu svjedočili kršćansku isti-nu; sačuvali smo nadu i podarili osmjeh vječ-nosti ljudima koji su se bojali… Bog u Isusu ne dolazi da bi uzeo svoje, jer u jeziku ljubavi ne postoji moje i tvoje. Otklanja nas od go-vor o tome na što imamo pravo i upućuje na ljepotu »ludosti i sablazni križa« u kojoj nas raduju plodovi, premda oni koji siju moraju biti spremni da neće vidjeti plodove.

Samo strah želi s Bogom imati čiste ra-čune. Evo ti, Gospodine, život koji si mi dao. Bojao sam se živjeti ga; mislio sam da ga ne mogu s tobom živjeti u radosti. Tražio sam radost negdje drugdje, jer sam se bojao tvoje dobrote. Evo ti, Bože, tvoju slobodu koju si mi dao; bdio sam nad njom, mislio sam da ju mogu izigrati, da me sputava, jer mi je izgle-dala prezahtjevnom. A onda sam odlutao i shvatio da sam nesretan. Evo ti srce koje si mi dao; rijetko sam ga koristio, bojao sam se da ga ne uzmeš natrag pa da moram ljubiti one za koje sam mislio da ih mogu isključiti. Evo ti maštovitost koju sam rijetko koristio, jer tko zna kamo bi me odvela, možda do tu-đe bijede, do osjećaja za one za koje smatram da ne pripadaju mojemu društvu… Evo ti, Bože, tvoje kršćanstvo. Povjerovao sam kada su mi rekli da je nazadno, da nije suvremeno, da mladi ljudi s njime ne mogu biti vedri, a stari su uvijek u osjećaju krivnje. Evo ti tvoje, Gospodine… Kako pogubna i tužna rečenica!

Nemojmo danas uzeti ponovno neko oru-đe u ruku da bismo zakopali primljeni dar. Posegnimo za slobodom i maštom koja će ot-kriti s kim nam danas valja podijeliti radost Evanđelja. Tako se onima koji imaju, daje, a onima koji ne dijele s drugima, oduzima se i ono malo što sebično žele čuvati.

Ivan Šaško


34

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti žrtvu kojom je Krist ljude pomirio s tobom. Molimo te, nek tvoj Sin dade narodima dobra jedinstva i mira. Koji živi.

23. studenoga 2014.

Isus Krist – Kralj svega stvorenjaUlazna pjesma Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova.

Otk 5, 12; 1,6

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, svome ljubljenom Sinu dao si svu vlast na nebu i na zemlji i postavio ga glavarom cijelom svijetu. Molimo, oslobodi sva stvorenja iz ropstva zla da tebi jedinome služe i tebe bez kraja slave. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Ez 34, 11-12. 15-17Čitanje Knjige proroka Ezekiela»Ovo govori Gospodin Bog: ’Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koja se raspršiše u dan oblaka i mraka. Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka’ – govori Gospodin Bog. ’Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno.’ A vama, ovce moje, ovako govori Gospodin Bog: ’Evo me da sudim između ovce i ovce, između ovnova i jaraca!’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 23,1-3.5-6Pripjev: Gospodin je pastir moj:

ni u čem ja ne oskudijevam.Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.

Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će menesve dane života moga.U Gospodnjem ću domu prebivatikroz dane mnoge.

Drugo čitanje 1Kor 15, 20-26.28Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnu-lih! Doista po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku; potom – – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako vrhovništvo, svaku vlast i silu. Doista, on treba da kralju-je dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obes-krijepljena smrt. I kad mu sve bude podlo-ženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio, da Bog bude sve u svemu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mk 11, 9-10Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje: Blagoslovljeno kraljevstvooca našega Davida koje dolazi.

Evanđelje Mt 25, 31-46Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ’Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripra vljeno za vas od postanka

35

Kristu, izvoru života i Kralju svega stvorenja, uputimo svoje prošnje zajedno moleći:

Dođi kraljevstvo tvoje, Gospodine!1. Za Crkvu u svijetu: da u svome zemaljskom hodu

bude vjerna tvojoj riječi te o tvome ponovnom dolasku bude dostojna dara vječnosti koju si joj pripravio, molimo te.

2. Za pastire Crkve: da, služeći u ljubavi, predvode tvoj narod u izgradnji tvoga kraljevstva te budu vjerni nasljedovatelji Isusa Krista, istinskoga pastira i učitelja, molimo te.

3. Za sve vršitelje svjetovne vlasti: da svoju službu vrše uvijek na dobro svih ljudi, promičući pravednost i mir, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: da svoje djelovanje u svijetu umijemo oplemeniti ljubavlju prema tebi i obogatiti radosnom brigom za ljude koji trpe u siromaštvu i osamljenosti, molimo te.

5. Za braću i sestre koji pred nama pođoše iz ovoga života: uvedi ih u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, upravi naše misli i djela putem na koji nas zoveš te na kraju zemaljskoga hoda budemo dostojni Kraljevstva koje si nam svojom smrću i uskrsnućem pripravio. Ti koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Ulazna: 75.5 Dostojan jeOtpjevni ps.: 94 Gospod je pastir moj (strofe:1.,2.,4. i 5.)Prinosna: 207 Prigni se, svako koljenoPričesna: 222 Gospodin kraljujeili: 273-274 Ja sam s vamaZavršna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova

Njemu je predana sva vlast, na nebu i na zemlji. On je povrh svega i sve stoji u njemu.

Antependij oltara iz Bazela, prije 1024., Musée de Cluny, Pariz.

Pričesna pjesmaStoluje Gospodin – Kralj dovijeka. Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje.

Ps 29, 10-11

Popričesna molitva Gospodine, pozvao si nas da služimo Kristu, Kralju svega svijeta. Okrijepi nas ovom hranom, koja daje besmrtnost, da budemo dionici njegova kraljevanjai vječnog života. Po Kristu.

svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ože-dnjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti: ’Gospodi-ne, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ Zatim će reći i onima slijeva: ’Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ Tada će mu i oni odgovo-riti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo glad-na, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika


36

svih ovozemaljskih kraljevstava i političkih tvorevina koje si uzimaju za pravo biti vječne, trajne i nedodirljive.

Krist Kralj i odlukaU Novom zavjetu događa se velika novost. Sa-da se za Isusa iz Nazareta koristi naslov kralj, koji je pridržan jedino Bogu (1Kor 15, 20-26.28; Otk 1, 5; 1Tim 6, 15). Tako knjiga Otkri-venja predstavlja Krista svim pojmovima koji se u antici koriste samo za kraljeve i vlastodrš-ce (Otk 1, 9-20). Dakle, Isus Krist jest vječni i svemoćni kralj kojega se ne bira, nego koji je takav oduvijek, kojega se ili prihvaća ili odba-cuje. Naziv Krist Kralj tjera čovjeka na odluku, odluku hoće li prihvatiti njegovo kraljevstvo ili neko drugo. Dok danas slavimo Krista Kralja, pozvani smo odlučiti se za Krista, njega kao Kralja staviti na prvo mjesto u svome životu.

Krist Kralj i njegovi kraljeviNovost Kristova kraljevstva, koje »nije od ovoga svijeta« (Iv 18, 36), spram svih zemaljskih kra-ljevstava, ali i starozavjetnoga shvaćanja kralja, sastoji se, također, u tome da s Isusom Kristom dobivamo udjela u njegovu kraljevstvu. S njim postajemo stvarni kraljevi: »Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima

Krist Kralj. Ne samo nekršćanima, nego i nama kršćanima, taj naslov zvuči tako zastarjelo, a k tomu još teološki, druš-

tveno i politički konzervativno. Mnogi u nje-mu vide protivljenje Crkve modernomu de-mokratskom duhu, obranu nedemokratskoga, monarhijskoga sustava u Crkvi, društvu i po-litici. Štoviše, Crkva tim nazivom nije daleko od totalitarizma. Drugi, pak, tvrde da se time poništava kršćanska novost o Bogu koji nam se u Isusu Kristu objavio kao prijatelj, brat, a ne kao kralj, čime Crkva ostaje i dalje u Staro-me zavjetu. Ti i mnogi drugi prigovori ipak ne mogu zaobići činjenicu da Sveto pismo, a po-tom i cijela crkvena tradicija, snažno inzistira-ju na tomu da je Bog, da je Isus Krist – Kralj. U tome se zasigurno krije duboka teološka po-ruka. Pogledajmo o čemu je riječ.

Bog Kralj Sveto pismo preuzima pojam kralja i primje-njuje ga na Boga. Razlog je isključivo teološki. Kralj, naime, označava službu koju narod ne bira, nego mu se daje; njegova vlast ne dola-zi od naroda, nego od posebnoga odabranja, uglavnom božanskoga. Kraljevsku se službu ili prihvaća ili odbacuje; nema alternative. Stoga je kraljevska služba trajna, vječna, neo-visna o mijenama i raspoloženjima određeno-ga naroda. Ona se zato i prenosi rodoslovno, s koljena na koljeno. Velika novost u uporabi toga pojma u izraelskom narodu jest ta da se pojam kralja pripisuje isključivo Bogu. Jedino je Bog kralj, jedino se njega ne smije birati od vremena do vremena, nego se uz njega treba svim srcem trajno prianjati, jedino je njegovo kraljevstvo vječno i neovisno o svim mijena-ma u povijesti. Naposljetku, jedino je njegovo kraljevstvo moćnije od svih ostalih kraljevsta-va. To su sve razlozi zašto se sam Bog protivi zahtjevu naroda da dobije svojega zemaljskog kralja poput ostalih naroda (usp. 1Sam 8). Iz navedenoga proizlazi da starozavjetni govor o Bogu Kralju ima golem kritički naboj spram

O mojemu Kralju

Rasp

elo

iz Ci

vida

le (I

talij

a), 1

2.-1

3. st

.

37


Bogu i Ocu svojemu.« (Otk 1, 5-6) Bog je u Isu-su Kristu postao kraljem da bismo mi postali kraljevi. Kojeg li dostojanstva! S Kristom smo istinski kraljevi u ovom svijetu: slobodni od svi-jeta i svih njegovih kumira, pobjednici već sada nad svim moćnim kraljevstvima ovoga svijeta, ona su u njemu »obeskrijepljena« (1Kor 15, 24.) Taj je glagol vrlo važan. U grčkom izvorni-ku on glasi katargese (od katargeo). Doslovno bi se moglo prevesti: učiniti nedjelatnim, po-ništiti djelatnost. Dakle, onaj tko je prihvatio Krista za Kralja, taj je u sebi poništio djelatnost svih ostalih kraljevstava, jer se njihova moć sa-stoji upravo u tome da djeluju u nama i da mi prema njima djelujemo. Ne, tko se odlučio za Krista Kralja, taj se odlučio djelovati s Kristom.

Raspeti Kralj i kraljevsko djelovanjeTo djelovanje s Kristom vrlo je konkretno, u skladu s današnjim evanđeljem. Krist nas po-ziva da djelujemo za drugoga, posebno za one koji su u velikoj nevolji i oskudici. Mogli bismo reći da nas on poziva da budemo darežljivi, da svoje bogatstvo dajemo za njih, kao što je on to sam učinio: »Ta poznate darežljivost Gos-podina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim si-romaštvom obogatite.« (2Kor 8, 9) Stoga nam

ovaj evanđeoski ulomak dodatno rasvjetljuje posebnost Krista kao Kralja. Krist je neobičan, čudnovat Kralj, on je Kralj koji se dao razapeti za nas, Kralj koji se darežljivo osiromašio zbog nas. Tko se odlučio za takvoga Kralja, i sam mora tako »kraljevski« djelovati, i sam treba živjeti u znaku križa, i sam se treba »kraljev-ski« razapinjati za drugoga. I ne samo to. Krist ovom prispodobom ne govori o uobičajenome moralnom djelovanju, u smislu da slijedimo moralni zakon i činimo dobro drugima, kao što to čine i oni koji ne vjeruju u njega. To ni-je dovoljno za onoga koji se odlučio za Krista Kralja, kako se, nažalost, uglavnom tumači ovaj ulomak. Krist ide korak dalje, što zvuči sablažnjivo za one koji u njega ne vjeruju. On nam kazuje da bi motiv našega »kraljevskog« djelovanja prema drugima trebao biti on sam, tj. ljubav prema njemu: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najma-nje braće, meni učiniste!« Ovako treba glasiti kršćansko moralno djelovanje: ljubim Krista i zato ljubim bližnje. Ljubim bližnje i zato lju-bim Krista.

Želiš li, dakle, živjeti »kraljevski«, vjeruj u Krista i djeluj s njim. Želiš li »kraljevski« lju-biti bližnjega, ljubi Krista i djeluj s njim.

Ivica Raguž

Božja briga za narod Ez 34, 11-12.15-17Prorok Ezekiel prorokuje »protiv Izraelovih pastira«, jer »napasaju sami sebe« (Ez 34, 1-2). Ti predvodnici naroda misle samo na svoje potrebe i koriste se narodom kako bi te potrebe zadovoljili (34, 3). Pritom se ne osvrću na potrebe malenih, siromašnih i potlačenih (34, 4). Umjesto da budu sigurnost i zaštita za narod, njegovi su predvodnici postali njegova propast. Zbog toga Bog progovara na prorokova usta: »Evo me na pasti-re!« (34, 10). Pretposljednji redak u svome hebrejskome izvorniku dono-si opomenu: »A debelu i jaku uništit ću« (34, 16), govoreći to o ovcama. Nažalost, hrvatski prijevod ovdje ne prevodi hebrejski tekst, nego dono-si prijevod latinske Vulgate, čime se gubi značenje završnoga dijela toga retka: »Past ću ih pravedno«, i retka koji zaključuje današnje čitanje, a kojim Bog opominje ovce, jer dolazi suditi »između ovce i ovce, izme-đu ovnova i jaraca« (34, 17). Božja briga za izgubljene suprotstavljena je kazni za debele i snažne. U tome se očituje Božja pravednost.

Darko Tepert

Odjeci Riječi

Zrnj


Ljubav, jedinstveno pokazana na križu, nije model tek uskih međuljudskih

odnosa i brige za potrebite ili tek neki »etički imperativ«. Ona stoji u temelju

svijeta, u osnovnoj jezgri života. Sve ima početak u ljubavi, onoj Božjoj.

Stoga, gdje je zanijekana Božja ljubav, ništa nije ljubav i ništa nije istinski život. Njegovo je kraljevstvo ondje gdje se sve spoznaje i čini u zrcalu

Raspete Ljubavi.

OTAJSTVO I ZBILJA

38

U DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

Iz propovijedi blaženoga Alojzija Stepinca (u Jastrebarskom, 12. kolovoza 1939.)

»Mi smo došli da oživimo našu vjeru u Krista pod prilikama kruha u Presvetom Sakramentu. Koliko god se divimo stvaralačkim djelima Božjim, mislim da nema stvari, koja bi bila tako vrijedna našeg udivljenja kao što je Presveta Euharistija. U njoj odsijeva Božja moć, Božja dobrota, Božja darežljivost i Božje milosrđe više negoli u samom stvaranju i upravljanju svijeta. Lijepo je i krasno zvjezdano nebo, zemlja s nebrojenim svojim čarima, zadivljuje nas red koji vlada u svemiru. Sve ovo toliko govori o beskrajnoj moći Božjoj koja se za svaku i najsitniju stvarcu stara da je pobožni psalmist iz dubine duše uzviknuo: ‘Gospode, gospodaru naš, kako je divno ime tvoje po svoj zemlji!« (Ps 8, 1)

Ali kad govorimo o Presvetoj Euharistiji, onda moramo reći da je ona čudo nad čudesima ljubavi Božje prema nama bijednim ljudima. Tu izbija njegova moć na izvanredan način, kao i njegova mudrost i dobrota. Kroz punih četrdeset godina hranila je dobrota i svemoć Božja židovski puk u pustinji na taj način da je svaku noć padalo toliko mane s neba koliko je bilo potrebno da se prehrani sav narod. Ali taj kruh nije mogao dati ljudima besmrtnost. Sveta Euharistija je kruh ‘koji je s neba sišao’, kruh anđeoski za hranu dušama našim, kruh jakih koji nas drži u nevo-ljama i ublažuje bol, kruh patnja na dalekom putu sa zemlje na nebo, ključ koji nam otvara vrata nebeska. To je kruh koji stavlja u nas klicu besmrtnosti.[...]

U Presvetoj Euharistiji odsijeva Božja darežljivost i milosrđe više nego u svim drugim sakramentima. Po svetom krštenju postajemo djeca Božja i dionici svega duhovnoga blaga Crkve. Po svetoj Potvrdi daje nam se Duh svjetla i jakosti da mo-žemo svoju vjeru ispovijedati i po njoj živjeti. Po svetoj Pokori liječe se rane duše naše i vraća izgubljeno prijateljstvo Božje. Po svetoj Pomasti pokriva nas Krist za-slugama svoje muke i smrti. Po svetom Redu daje nam svoju vlast i čast. Po sakra-mentu ženidbe posvećuje sve naše čine ljudske, čak i one koji se čine da nisu drugo nego ispad grijeha. Za sve sakramente možemo reći da su ‘izvori žive vode što teku u život vječni’ (usp. Iv 4, 14) i dokaz beskrajne ljubavi Božje prema čovjeku. Ali u Presvetoj Euharistiji Krist ide još mnogo dalje, jer nam daje ni više ni manje nego samoga sebe, začetnika svih milosti. [...]

Pred otajstvom Presvete euharistijeEuharistijsko klanjanje uz misli bl. Alojzija Stepinca

Sljedeći tekstovi ponuđeni su kao pomoć u oblikovanju Euharistijskoga klanjanja, a u vidu oživljavanja primjera vjere i duhovnosti blaženoga Alojzija Stepinca, u iščekivanju njegova proglašenja svetim.

39

Ovaj Sakrament Presvete Euharistije dozivlje nam u pamet cio život Isusa Krista na zemlji. Euharistija je Nazaret gdje se obnavlja utjelovljenje Sina Božjega. Ona je Betlehem gdje se Isus Krist mističnim načinom opet rađa na ovaj svijet. Ona je Gali-leja gdje Isus Krist nastavlja propovijedanje kraljevstva Božjega svemu čovječanstvu. Ona je Kalvarija gdje se Isus Krist žrtvuje bez prestanka za grijehe i opačine naše, za kletve i psovke, za ubojstva i krađe, za besramnu razvratnost naših dana, za mržnju i zavist koja je zavladala svijetom. Jednom riječju: Euharistija je Isus Krist [...].«

Kratko razmatranje u šutnji. Potom slijede molitveni poklici Kristu Gospodinu:

Otvorena srca i s vjerom punom pouzdanja, uskliknimo Kristu Gospodinu: O. Neka te slavi, Gospodine, život naš. ▪ Isuse, u sakramentu euharistije, ti si za nas kruh koji je sišao sa neba,

da bi nas ispunio svojom milošću i blagoslovom, te nam – u Duhu Svetome – darovao snagu svetosti. O.

▪ Isuse, ti si za nas hrana kojom nas jačiš na putu prema tebi; dar koji preobražava naš život i koji nas uvodi u zajedništvo ljubavi Presvetoga Trojstva. O.

▪ Pred tobom smo, Gospodine, da bismo te molili za dar žive vjere, kadre prepoznati te: u euharistiji, sakramentu ljubavi; u Crkvi, tvome otajstvenome tijelu; u riječi po kojoj nam se objavljuješ i poučavaš nas; u braći s kojom zajedno tvorimo tvoj sveti narod; u ljudima koji trpe i koje povjeravaš spremnosti naše ljubavi i požrtvovnosti; u svim divnim djelima tvoje dobrote. O.

Kratka šutnja. Potom slijedi Molitva predanja (prema molitvi bl. Pavla VI., pape):

Gospodine Isuse, radosno se klanjamo i prostiremo svoj život pred tobom, pred tvojim svetim oltarom. S tobom, Isuse, sve stvoreno obasjano je vječnošću; sve je prožeto tvojim svjetlom i snagom koja pomaže nastaviti živjeti i u trpljenjima; s Tobom sve poprima okus ljepote – čak i bol! Ti si vrelo čiste radosti koju smijemo kušati ovdje, u dolini suza; radost si koja će biti potpuna kada se očituje tvoja slava i kada će radost vjere zamijeniti radost gledanja. Gospodine Isuse, ti, živi Kruše koji si sišao s neba, dostaješ našim traženjima. Drugo nam nije potrebno. Ti si naše sve.Predajemo se tebi, našemu hvalospjevu, uporištu i miru.

11živo vrelo 2014

OTAJSTVO I ZBILJA

40

TRENUTAK Pisma čitatelja

Riječi Svetoga pisma, predane nam u Starome i Novome zavjetu, čuvaju i preno-se istinu koja nadilazi vrijeme i prostor svoga »nastanka«. U prevođenju Svetoga pisma na narodne jezike prevoditelji imaju zadaću proni-knuti u značenjâ koja su pojedine riječi imale u vrijeme kada su izrečene ili zapisane, te nasto-jati da sveti spisi budu prevedeni vjerno i cje-lovito, bez izostavljanja ili dodavanja pojedinih riječi, bez uvođenja opisnih izričaja ili parafraza koje ne pripadaju izvornomu tekstu.

Potrebno je, ipak, imati na umu da sveto-pisamski tekst, unesen u kršćansko liturgijsko slavlje, biva naviješten, interpretiran i shvaćen u svjetlu Kristove objave i njegova otajstva spa-senja. Osim toga, liturgija vjerno čuva drevnu predaju Crkve o uporabi i razumijevanju po-jedinih svetopisamskih odlomaka. Liturgija tako odabire pojedine odlomke i naviješta ih u sasvim specifičnim obrednim i slavljeničkim kontekstima, pa je za njihovo ispravno »litur-gijsko razumijevanje«, osim biblijske kritike teksta (egzegeze), potrebna i liturgijska her-meneutika. Primjer liturgijske specifičnosti u odnosu prema svetopisamskim tekstovima ogleda se i u načinu uporabe Božjega imena u liturgijskom naviještanju Božje riječi te u litur-gijskim molitvama i pjesmama.

U drevnoj židovskoj tradiciji četveroslov »JHWH«, koji čuva Božju samoobjavu, za čo-vjeka je neizrecivo Božje ime, koje se nikada nije smjelo izgovoriti naglas, nego se zamjenji-valo drugim imenima, kao na primjer Adonai (Gospodin). Ta je predaja već od najranijega vremena urasla i u kršćanski način govora. Budući da je Crkva prvih stoljeća starozavjetne tekstove prihvatila kroz prijevod Septuaginte, u kojoj se ime Adonai, prevodi s Kyrios (Gos-podin), kršćanski je govor usvojio ime Gospo-din (Kyrios). Tomu su kršćani ostali vjerni i

O Božjem imenu u liturgiji

kod prevođenja Svetoga pisma na latinski jezik (‘Vulgata’), gdje susrećemo ime Dominus, koje pokriva riječi ‘Adonai’ i ‘Kyrios’.

Ta je činjenica važna također i zbog toga što se naslov Gospodin od najranijega vremena primjenjuje i na Krista, a što potvrđuje Aposto-lova ispovijest vjere: »Bog njega [Krista] pre-uzvisi i darova mu ime, ime nad svakim ime-nom… I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin (Kyrios, Dominus), na slavu Boga Oca.« (Fil 2, 9.11) Primjenom naslova Kyrios/Dominus na Krista ispovijeda se vjera u njego-vo božanstvo i u istinu da je on istinski objavi-telj Boga i njegova spasenja.

Poštujući drevnu židovsku tradiciju, kao i činjenicu da se četveroslov »JHWH« nije nika-da prevodio, nego samo zamjenjivao priklad-nim Božjim imenima, te oslanjajući se na ne-prekinutu crkvenu prasku neizgovaranja toga imena, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata dala je 2008. godine smjernice (213/08/L) o liturgijskoj zamjeni toga imena. Prema tim odredbama: 1. ime »Jahve« u litur-giji se ne rabi i ne izgovara; 2. ondje gdje se u svetopisamskome tekstu nalazi ime »Jahve« (ili »Adonai«), ono se prevodi s Dominus, hr-vatski: Gospodin; 3. kada se u biblijskome tekstu susreću dva imena jedno za drugim (‘Adonai’ i ‘Jahve’), prvo se prevodi s Dominus (Go spodin), a drugi s Deus (Bog).

Te su smjernice već odavna provedene u liturgijskim knjigama (u Evanđelistaru, Lek-cionaru i u Časoslovu), ali je potrebno da one zažive u cjelokupnome liturgijskome govoru. Stoga nije dopustivo da se u pjesmama koje se unose u liturgiju čuje riječ »Jahve« jer ona, izgovorena, ranjava tradiciju »neizrecivosti« toga Božjega imena i dokida drevnu predaju Crkve, izraslu iz Kristove objave Boga i njego-va imena.

Primijetio sam da se kod naviještanja Božje riječi u liturgiji Boga redovito naziva »Gospodin«, pa i onda kada u biblijskome tekstu stoji starozavjetni tetragram »JHWH«. U nekoliko sam slavlja, pak, u čitanjima čuo riječ »Jahve«. Postoje li odredbe o načinu prevođenja i o uporabi Božjega imena u liturgiji?

o. Josip B.

Mape za liturgijska slavlja

Namijenjene svećenicimai drugim liturgijskim služiteljima.

A4 – bijela, plava i crvena • A5 – crvena

Mape su izrađene od visoko kvalitetnoga skinplastai podstavljene spužvom sa satenskom razdjelnom trakom

u boji mape. Boje su usklađene s bojama liturgijskih slavlja. Za veće količine odobravamo popust!

NARUDŽBE

e-mail: [email protected]: +385 (0)1 5635 050 faks: +385 (0)1 5635 051

više

na

ww

w.h

ilp.h

r

3500

5500

Preporučujemo i naša ostala izdanja:

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

2014 · euharistija okuplja, ujedinjuje s kristom i šalje. preobraženi kristom, darovanim u...

Documents