islamofobija definicija

1

ISLAMOFOBIJA

Definicija

U najširem smislu, islamofobija predstavlja predrasudu prema muslimanima i diskriminaciju

muslimana. Iako se koriste i drugi termini i sintagme da opišu ovu predrasudu i diskriminaciju,

kao što su „antimuslimanska mržnja“ i „antimuslimanske predrasude“ i sl., islamofobija je

najšire prihvaćena i korištena. Vrlo je važno da termin islamofobija bude prihvaćen za oznaku

predrasuda i diskriminacije, o čemu će kasnije biti više riječi.

Historija predrasuda prema muslimanima i pogrešnog predstavljanja islama i muslimana seže

do krstaških ratova, kada se islam opisivao kao religija koja se širi mačem, a Poslanik, kao

„odabrani Đavolov učenik“.1 Različiti ekonomski i politički interesi i sukobi, u susretu

muslimana (islama) i Zapada iznjedrili su zapadni narativ koji islam opisuje kao izvor nasilja i

beznađa.2

Ovaj narativ, odnosno negativno portretiranje muslimana i drugih koloniziranih naroda

razotkrili su različiti autori, a posebno Edward Said, koji ga je nazvao „orijentalizmom“ u svom

istoimenom djelu iz 1978. godine. Definirajući „orijentalizam“ kao diskurs moći zasnovan na

dihotomizaciji „Orijenta“ (Istoka) i „Oksidenta“ (Zapada), ističe da je imao značajnu ulogu u

razvoju imperijalizma, kako u kolonijalnom tako i u neokolonijalnom periodu. Orijent, koji

nije samo nadomak Evrope, već je izvor evropskih civilizacija i jezika, ali i najčešćih predstava

drugih, pomogao je negativnom definiranju Evrope, i uopće Zapada, kao suprotnosti ideja i

iskustava.3

U svom kasnijem djelu, kod nas prevedenom kao „Krivotvorenje islama: kako mediji i

stručnjaci određuju kako ćemo posmatrati ostatak svijeta“ (Covering Islam: How the Media

and the Experts Determine How We See the Rest of the World)4 iz 1980., dalje razotkriva ove

stereotipe, dovodeći u pitanje objektivnost medija i odnosa između moći, znanja i zapadnih

medija.

1 Robert Allison, The Crescent Obscured: The United States and the Muslim World, 1776-1815 (Chicago:

University of Chicago Press, 1995).

2 Bridge Initiative (Inicijativa Most) Univerziteta Georgetown u Washingtonu je višegodišnji projekt istraživanja

islamofobije u Sjedinjenim Američkim Državama.

3 Edward W. Said, Orientalism (London: Penguin Books, 2003), str. 1–2

4 Edward W. Said, Covering Islam: How the Media and the Experts Determine How We See the Rest of the World

(New York: Vintage Books, 1997).

2

Iako je prvi koji će upotrijebiti termin islamofobija na engleskom jeziku, do njegove šire

upotrebe doći će tek krajem 20. stoljeća.

Porijeklo riječi „islamofobija“

Porijeklo riječi islamofobija potiče sa početka 20. stoljeća, kada se razumijevala kao oblik

predrasuda, u kontekstu zapadne kolonizacije Afrike. Afrikanist, Maurice Delafosse, u članku

„Trenutno stanje islama u Zapadnoj Africi“ (Lʼetat actuel de lʼIslam dans lʼAfrique occidentale

française) iz 1910., riječju „islamophobie“ označava „princip domaće administracije“, kao

način na koji su francuski kolonizatori doživljavali i tretirali muslimane – suprotno od

„naklonosti prema muslimanima“.5

U doktorskoj disertaciji francuskog ministra vanjskih poslova, Allana Quelliena, iz iste godine,

islamofobija je opisana kao „predrasude prema islamu“, koje su „uvijek bile raširene među

zapadnjacima i u kršćanskoj civilizaciji, i još uvijek su“. Moglo bi se reći da je u ovom tekstu

data prva definicija islamofobije:

„Po nekima, muslimani su prirodni i nepomirljivi neprijatelji kršćana i Evropljana; islam je

negacija civilizacije i barbarizam, zlonamjernost i okrutnost su najbolje što neko od

muhammedanaca može očekivati... Ova predrasuda prema islamu će se javljati sve jače;

muslimani nisu prirodni neprijatelji Evropljana, ali mogu postati [njihovi neprijatelji] zbog

lokalnih okolnosti, a posebno kada se odupiru oružanom osvajanju.“6

Dakle, prema ovoj definiciji islamofobija nije “strah od islama” već predrasude prema

muslimanima, koje nastaju interakcijom kršćanskog Zapada i muslimana – obično izazvane

zapadnim osvajanjem muslimanskih teritorija, posebno muslimanskim otporom osvajanju, što

je poslužilo da se „u umu zapadnjaka muslimani učvrste kao 'neprijatelji'“.7

Termin „islamophobie“ se javlja i u drugim djelima tokom 1910-ih i 1920-ih. U biografiji

poslanika Muhammeda iz 1918., i u tekstu iz 1921, “Istok gledan sa Zapada” (LʼOrient vu de

lʼOccident) francuski slikar Étienne Dinet, koji je prešao na islam, i njegov alžirski kolega,



6 Ibid.

7 Ibid.

3

Sliman Ben Ibrahim, koriste riječ „islamophobie“ da opišu namjerno pogrešno predstavljanje

islama, „u nadi da će to dovesti do sloma islama, jednom za svagda.“8

Ova rana upotreba termina islamofobija (“islamophobie”) značajna je zbog činjenice da ne

podrazumijeva samo pogrešno predstavljanje islama i Poslanika, već i motivaciju takvog

predstavljanja. Prema ovim autorima, islamofobija predstavlja neprijateljski stav prema

islamu, želja da ga se iskorijeni i shvatanje islama kao neprijatelja protiv koga se treba boriti.

U tom značenju izraz „islamofobija“ korišten je u različitim radovima tokom cijelog 20.

stoljeća, ali ne na engleskom jeziku. Prva upotreba na engleskom jeziku je u djelu Edwarda

Saida, „Ponovno promatranje orijentalizma“ (Orientalism Reconsidered) u naučnom časopisu

Rasa i klasa (Race and Class).9 Ali, budući da je izraz upotrijebljen u naučnom članku i

časopisu, to nije imalo za posljedicu opću upotrebu termina „islamofobija“ u javnom diskursu.

Do toga će doći tek nakon 1997. godine, kada je Komisija Runnymede Trusta, koju je

imenovala britanska vlada da istraži probleme sa kojima se muslimanske zajednice u Velikoj

Britaniji suočavaju, objavila dokument „Islamofobija: izazov za sve nas“ (Islamophobia: A

Challenge For Us All).10

Ovaj dokument upotrijebio je izraz „islamofobija“ da opiše sve uočljiviju društvenu realnost

predrasude i diskriminacije prema evropskim muslimanima. Od tada počinje njegova raširenija

opća upotreba. Na Svjetskom ekonomskom forumu 2015., održanom neposredno nakon

napada na redakciju magazina Charlie Hebdo, državni sekretar John Kerry je rekao: „Nema

mjesta sektaškim podjelama, nema mjesta za antisemitizam ili islamofobiju.“11

O prigovorima terminu „islamofobija“

Riječ islamofobija prema nekim autorima i aktivistima nedovoljna je da opiše fenomen.

Predrasuda i diskriminacija, tvrde, više je od „straha od islama“ – zbira etimoloških

komponenti ove riječi. Žučne rasprave između naučnika i aktivista usmjerene su na konotativna



9 Edward Said, „Orientalism Reconsidered“, Race and Class 27, No. 2 (1985), 1-15.

10 Runnymede Trust, Islamophobia: A Challenge For Us All, Report of the Commission on British Muslims and

Islamophobia, London, 1997; Dostupno: https://www.runnymedetrust.org/companies/17/74/Islamophobia-A-

Challenge-for-Us-All.html, pristupljeno 24. 03. 2020.

11 Warren Strobel, „Kerry calls for more resources in anti-extremist fight, warns of Islamophobia“, Reuters, 23.

januar 2015., http://www.reuters.com/article/2015/01/23/us-security-kerry-davos-

idUSKBN0KW27P201501123, pristupljeno, 20. 03. 2020.

https://www.runnymedetrust.org/companies/17/74/Islamophobia-A-Challenge-for-Us-All.html

https://www.runnymedetrust.org/companies/17/74/Islamophobia-A-Challenge-for-Us-All.html

http://www.reuters.com/article/2015/01/23/us-security-kerry-davos-idUSKBN0KW27P201501123

http://www.reuters.com/article/2015/01/23/us-security-kerry-davos-idUSKBN0KW27P201501123

4

značenja termina i pitanja da li su izrazi i sintagme kao što su „antimuslimanske predrasude“,

„antimuslimanski rasizam“ ili „islamorasizam“, precizniji, praktičniji i djelotvorniji za

označavanje straha, sumnjičenja i nasilja prema muslimanskim građanima.12

Iskustva sa drugim sličnim pojavama i njihovim označavanjem pokazuju da nije neophodno

mijenjati već ustaljenu riječ zbog nedovoljnosti da u potpunosti opiše ono šta podrazumijeva.

I riječi poput „antisemitizma“, „rasizma“ i „homofobije“ poprimile su šire značenje od zbira

njihovih etimoloških komponenti. Naprimjer, izraz „antisemitizam“, doslovno znači „stav

protivljenja Semitima“ – tj. onima koji govore semitske jezike, kao što su arapski, hebrejski i

drugi stari jezici Bliskog istoka. Ali je ta riječ poprimila šire značenje i podrazumijeva

netrpeljivost prema Jevrejima.

Predrasude prema Jevrejima uvijek su bile problem zapadnih društava. Međutim, tek će u 19.

stoljeću riječ „antisemitizam“ ući u svakodnevni govor. Skovao ga je njemački agitator

Wilhelm Marra, 1879., da opiše antijevrejske kampanje u Centralnoj Evropi u to doba.13

Benjamin Harrison bio je prvi američki predsjednik koji je upotrijebio ovaj termin, nakon što

su Jevreji prognani iz Moskve 1891.14 Pedeset i dvije godine kasnije, prisiljeni društvenom

realnošću antijevrejskih predrasuda koje su bile žive rane u nacističkoj Njemačkoj i drugdje,

Franklin Delano Roosevelt je to što je Argentina ukinula jevrejske novine javno osudio i

nazvao „antisemitskim“.15

Nedostatak ovog termina je što uspostavlja jednakost između Jevreja i Semita, pa je

neadekvatan da odredi antijevrejske stavove ili akte koje prema ovoj skupini počine drugi

Semiti. I pored toga, ovo je ustaljen termin.16 Danas je antisemitizam općeprihvaćeni termin i,

mada antisemitskih napada i predrasuda još uvijek ima, antisemitska uvjerenja najčešće nailaze

na osudu i neodobravanje.

12 Jaideep Singh, „The Death of Islamophobia: The Rise of Islamo-Racism,“ Race Files, 23. feburar 2016.,

http://www.racefiles.com/2016/02/23/the-death-of-islamophobia-the-rise-of-islamo-racism/, prisupljeno 10. 03.

2020.

13 Fikret Karčić, “Isprepletenost antisemitizma i islamofobije”, Oslobođenje, 8. februar 2020.,

https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/teme/isprepletenost-antisemitizma-i-islamofobije-529270, pristupljeno 11.

03. 2020.



15 Ibid.

16 Fikret Karčić, “Isprepletenost antisemitizma i islamofobije”.

http://www.racefiles.com/2016/02/23/the-death-of-islamophobia-the-rise-of-islamo-racism/

https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/teme/isprepletenost-antisemitizma-i-islamofobije-529270

5

Slično, stavovi koji se danas nazivaju „rasističkim“ postojali su daleko prije pojave riječi

„rasizam“ početkom 1900-ih i, zasigurno, prije nego što ju je 1952. upotrijebio Harry Truman.

Što je Pokret za građanska prava više podizao svijest o obespravljenosti sa kojom se suočavaju

Afroamerikanci, ta je riječ sve više prihvatana u javnom diskursu.

Iako su ove riječi nastale mnogo vremena nakon što su se predrasude ukorijenile u društvu, to

što su ih formulirale i koristile istaknute ličnosti bilo je od ključne važnosti za informiranje

javnosti o predrasudama i diskriminaciji sa kojima su se ove grupe suočavale.

Osim toga, važno je napomenuti da, iako se kod islamofobije ne radi samo o „strahu od islama“,

ovaj strah od religije muslimana igra značajnu ulogu u stvaranju predrasuda i potsticanju

diskriminacije. Kako ranije upotrebe termina „islamofobija“ ukazuju, shvatanja o

muslimanskoj religiji oblikuju stavove i djelovanje prema muslimanima.

Uprkos kritikama koje izrazu islamofobija upućuju i naučnici i pravnici, pokazalo se da je

otporan i da ima odjeka.17 Stoga, ukoliko se želi djelovati na suzbijanju i ukidanju predrasuda

prema muslimanima i diskriminacije, možda najznačajniji korak je usaglasiti se oko izraza koji

opisuje ovu pojavu, odnosno prihvatiti izraz “islamofobija”.

Islamofobija kao rasizam

U novije vrijeme pojavljuju se glasovi koji tvrde da je islamofobija savremeni oblik rasizma.

Rasistički društveni odnosi su se historijski mijenjali. To im je omogućilo da se prilagode u

različitim kontekstima i odnosima moći. Prvo se rasizam javlja kao ideološki pratilac osvajanja

Novog svijeta, a zatim ropstva i kolonizacije. Prije nego što se preobratio u kulturnu formu,

poprimio je biološku formu, a danas ima i religijski aspekt.

Definicija rasizma, koju je dao Albert Memmi, ukazuje na osnovne elemente koji omogućavaju

da se islamofobija razumije kao nova historijska forma rasizma: „Rasizam je generalizirano i

odlučno pripisivanje vrijednosti stvarnim ili zamišljenim razlikama, u korist onoga ko

optužuje, na štetu žrtve, kako bi se opravdale vlastite privilegije ili agresija ovog prvog.“18

17 Khaled A. Beydoun, “Islamophobia: Toward a Legal Definition and Framework”, u: Countering the

Islamophobia Industry: Toward More Effective Strategies (Atlanta, GA: The Carter Center, 2018), str. 29

18 Saïd Bouamama, “The Making of Contemporary Identity-Based Islamophobia”, u: Countering the

Islamophobia Industry: Toward More Effective Strategies (Atlanta, GA: The Carter Center, 2018), str. 23

6

Edward Said je još 1980-ih godina ukazivao na neopravdanost dihotomiziranja islama, pod

kojim se podrazumijevaju svi različiti aspekti muslimanskog svijeta od Maroka i Saudijske

Arabije do Indonezije, reducirajući ih na „specifičnu, zloćudnu i nepromišljajuću suštinu“ i

Zapada. Štaviše, ističe, uvijek su islam i Zapad (a ne islam i kršćanstvo) suprotstavljeni.

Zapad je, dakle, više od kršćanstva, zbir svojih dijelova, pun obogaćujućih suprotnosti, ali opet

uvijek u svom kulturnom identitetu „zapadni“. Nasuprot tome, svijet islama, koji ima

suprotnosti i iskustva različitosti najmanje onoliko koliko ih ima Zapad, a islamska doktrina

može biti korištena da se opravda kapitalizam, ali i socijalizam, militantizam, ekumenizam kao

i ekskluzivizam, sveden je na mali broj nepromjenljivih osobina. Njegova različita društva,

historije i jezici zarobljeni su u primitivizmu, religiji i nazadnosti.19

Međutim, kako je istakao ranije, ovaj diksurs korišten je u širenju imperijalizma kako u

kolonijalnom, tako i u neokolonijalnom periodu. Budući da omogućava gledanje s

podozrenjem na muslimane, koji se smatraju homogenom grupom, legitimizira i posebni

nadzor i praćenje muslimana, kao i diksriminaciju i neravnopravnost u pristupu obrazovanju,

tržištu rada i dr. Prema tome, islamofobija u potpunosti odgovara Memmijevoj defniciji

rasizma kao društvenog odnosa.

Elementi rasističke ideologije mogu se naći već u predindustrijskom dobu, ali se tek procesom

industrijalizacije rasizam preobražava u sistem koji strukturira odnose među različitim

kontinentima i njihovim populacijama. Prvi historijski oblik rasizma bio je biologizam, koji

podrazumijeva postojanje različitih „ljudskih rasa“, i superiornost bijele rase, čime se

opravdavala nejednakost, otimanje posjeda, nasilje i izrabljivanje u ropstvu, a onda i u

kolonizaciji. Dakle, trajao je tokom više od četiri stoljeća ropstva i skoro jednog stoljeća

kolonizacije.

Nakon nacističke epizode i otkrića kolonijalnih zločina, ozloglašenost biologizma dovela je do

njegovog išćeznuća, odnosno zamjene novim oblikom rasizma: kulturalizmom. Kako

rasističko shvatanje više nije podupirala ideja o apsolutnoj biološkoj različitosti, počeli su ga

temeljiti na tvrdnji o postojanju apsolutne različitosti u kulturnom karakteru.20 „Zapadne

19 Edward W. Said, Covering Islam, str. 10-11.

20 Saïd Bouamama, “The Making of Contemporary Identity-Based Islamophobia”, str. 24

7

vrijednosti su se jednostavno priključile već poznatom pozivu u borbu 'križa protiv

polumjeseca'“.

Iz kulturalizma se razvila islamofobija, kao novi oblik rasizma u savremenom kontekstu. Taj

proces tekao je postepeno. Počinje krajem 1980-ih godina, usljed gubitka međunarodne

ravnoteže, uspostavljene poslije Drugog svjetskog rata, zbog raspada Sovjetskog Saveza. Tome

je doprinio i početak procesa globalizacije, kada nestaju uobičajene granice, zatim povećanje

konkurencije za pristup sirovinama i kontroli tržišta: naftu, plin i dr.21

To je poslužilo razvoju novih ideoloških teorija, koje su ponudile novog historijskog

neprijatelja, odnosno žrtvenog jarca, bijelom stanovništvu koje je bilo destabilizirano i

izolirano. Prvo je orijentalista Bernard Lewis u članku „Korijeni muslimanskog bijesa“22 iz

1990. iznio ideju o „sukobu civilizacija“, što se smatra prvom verzijom „nove islamofobije“.

Samuel Huntington je, zatim, razradio ovu teoriju smatrajući religiju osnovnim faktorom

definiranja i razlikovanja civilizacija. Prema ovom autoru, aktuelni i budući sukobi ne mogu

se objasniti analizom ekonomskih interesa, društvene situacije i sl. Njihov jedini izvor je

nekompatibilnost religija, koje se smatraju ahistoričnim i homogenim. Osim ovakvog

definiranja civilizacije, Huntingtonova logika, koja je doprinijela progresivnom razvoju

savremene islamofobije, podrazumijevala je i napuštanje univerzalnosti. „Došlo je vrijeme da

Zapad napusti iluziju univerzalnosti i da promiče snagu, dosljednost i životnost svoje

civilizacije u svijetu civilizacija.“ Islam je predstavio kao „civilizaciju“ od koje se mora

braniti.23 To su prihvatile mnoge bjelačke suprematističke organizacije, i ekstremisti krajnje

desnice u industrijski razvijenim zemljama, o čemu će biti više riječi kasnije.

Zatim, ova teorija podrazumijeva binarnu redukcija, odnosno podjelu svijeta, na koju je ranije

upozoravao Edward Said, a koja vodi negaciji složenosti ljudskih društava. Prema ovom

analitičkom okviru, društva, društvene grupe i pojedinci su ili zapadnjaci ili nisu zapadnjaci.

To, kako ističe Anne Norton, kritizirajući Jytte Klausen, koja je napisala neke od najznačajnijih

djela o muslimanima u Evropi, ali je prihvatila konvencionalni stav da kontroverza sa

karikaturama poslanika Muhameda predstavlja sukob o slobodi govora, koji dijeli muslimane

21 Ibid., str. 25

22 Bernard Lewis, „The Roots of Muslim Rage“, The Atlantic Monthly, septembar 1990, 47-60.

23 Saïd Bouamama, “The Making of Contemporary Identy-Based Islamophobia”, str. 25

8

i zapadnjake, podrazumijeva da muslimani ne mogu biti zapadnjaci i da muslimani po definiciji

nisu zapadnjaci.24

Nužna posljedica ovakve homogenizacije je stvaranje unutrašnjeg neprijatelja. Zbog toga se

muslimani, građani zapadnih zemlja, počinju posmatrati kao potencijalni neprijetalji, koje je

potrebno nadzirati i suzbijati.25

Međutim, iako se u velikoj mjeri ova teorija odnosi na islam, nije ograničena na islam i

muslimane. Huntington smatra da američki identitet ugrožavaju i Latinoamerikanci, koji se ne

mogu asimilirati u „srž anglo-protestantske kulture“. Poziva na očuvanje nacionalnog

identiteta, koji ugrožavaju kultura i demografija ovih imigranata.26

Razlozima zbog kojih je ova teorija tako široko prhvaćena mogu se, između ostalog, smatrati

ekonomska neisgurnost, koja pogađa društvene kategorije koje su do tada bile manje-više

zaštićene i vodi destabiliziranju i siromašenju bijelaca i pripadnika srednjih klasa, koji se boje

nazadovanja. Njima je potrebno ponuditi žrtvenog jarca, što supremacistički pokret u

Sjedinjenim Američkim Državama i desničarske stranke u evropskim industrijskim zemljama

koriste kako bi osigurali podršku. Osim toga, savremena islamofobija se koristi da bi se

opravdalo vođenje ratova u zemljama koje skoro u potpunosti naseljavaju muslimani. Od

Afganistana do Somalije i do Iraka, ove ratove prate analize i pozicije zasnovane na

kulturalizmu.

Sve se to intenziviralo nakon napada 11. septembra 2001. Rat protiv terorizma se predstavlja

kao „civilizacijski rat“ u zemljama u kojima, već više od decenije, teorija o sukobu civilizacija

i njen prevod u medijima i politici predstavljaju muslimane i islam kao opasnost.27

Antisemitizam i islamofobija

Ranije spomenuti orijentalizam i binarna redukcija, odnosno negiranje složenosti ljudskih

društva, te generalizacija omogućili su razvijanje i širenje antijevrejskih i antimuslimanskih

stereotipa. U tim procesima se mogu uočiti brojne sličnosti, iako su se odvijali u različitim

historijskim okolnostima i u više od pola stoljeća vremenski distancirani.

24 Anne Norton, On the Muslim Question (Princeton, Oxford: Princeton University Press, 2013), str. 28

25 Saïd Bouamama, “The Making of Contemporary Identy-Based Islamophobia”, str. 26

26 Ibid.

27 Ibid., str. 26-27

9

Anne Norton, profesorica političkih studija i komparativne književnosti na Univerztetu u

Pensilvaniji, u svom djelu „O muslimanskom pitanju“ (On the Muslim Question) smatra da je

nekadašnje „jevrejsko pitanje“ u savremenom kontekstu zamijenilo „muslimansko pitanje“.

Naslov njene knjige odražava naslov poznatog eseja Karla Marxa iz 1843. godine – „O

jevrejskom pitanju“ (On the Jewish Question), u kojem je kritizirao jednog od svojih

savremenika, Brunu Bauera, koji je smatrao da Jevreji mogu postići potpunu političku

emancipaciju samo ako se odreknu svoje religije.28

Uočivši da kao što je nekoć jevrejsko pitanje, koje je označilo i najveća dostignuća, ali i

posrnuća prosvjetiteljstva, bilo suštinsko za politiku i filozofiju prosvjetiteljstva, Anne Norton

smatra da je to u naše vrijeme muslimansko pitanje. I kao što su u skorijoj prošlosti Jevreji bili

označeni kao prijetnja, čak i onda kada su bili predmet političkih napada, kao drugi kada je

odnos prema njima ukazivao na propast etičkih sistema koji ih nisu obuhvatili, u savremenom

kontekstu se islam (i muslimani) smatra političkom prijetnjom. Na istim mjestima na kojima

se nekada pozivalo na protjerivanje Jevreja, danas se čuju zahtjevi za zaustavljanje i

sprječavanje muslimanske imigracije.29

Povezanost antisemitizma i islamofobije jasno je naglašena u izvještaju Evropskog centra za

monitoring rasizma i ksenofobije pod naslovom „Borba protiv antisemitizma i islamofobije:

povezivanje zajednica (The Fight Against Anti-Semitism and Islamophobia: Bringing

Communities Together) iz 2003. godine.30 Izvještaj je ukazao na sličnosti u netrpeljivosti prema

judaizmu i islamu, koji se smatraju drugim, u isključivo bijeloj i kršćanskoj Evropi, kako je

mnogi percipiraju. Naglasio je potrebu odbacivanja prevaziđenog koncepta zaštite prava

određenih, specifičnih i time izdvojenih grupa, i prihvatanje šire perspektive zasnovane na

univerzalnim ljudskim pravima.

28 Joost Lagendijk, “On the Muslim Question”, HuffPost, 02. 05. 2013., https://www.huffpost.com/entry/anne-

norton-on-the-muslim-question_b_3195268, pristupljeno 07. 02. 2020.

29 Anne Norton, On the Muslim Question, str. 3

30 The Fight Against Anti-Semitism and Islamophobia: Bringing Communities Together, European Commission

European Monitoring Centre on Racism and Xenophobia, (Brussels, Vienna: 2003), dostupno na:

https://fra.europa.eu/sites/default/files/fra_uploads/178-Report-RT3-en.pdf, pristupljeno 10. 03. 2020.

https://fra.europa.eu/sites/default/files/fra_uploads/178-Report-RT3-en.pdf

10

Već je Edward Said uočio kako su i u slučaju antisemitizma i islamofobije „stari religijski

obrasci ljudske historije i sudbine i 'egzistencijalne paradigme' rekonstruirane i redistribuirane

u sekularnim okvirima“.31

Enzo Traverso, profesor historije na Univerzitetu Cornell, smatra da postoje značajne sličnosti

između savremene islamofobije i antisemitizma s kraja 19. stoljeća. Kao što su nekada Jevreji

bili „opasna klasa“ devetnaestog stoljeća, smatrani izvorom svih oblika društvenih anomalija,

od alkoholizma do kriminaliteta i prostitucije, čak su ih krivili za širenje kolere, njihovi

nasljednici danas su muslimanski imigranti. Ime Muhamed danas donosi neprijatnosti

uporedive sa onima koje su iskusili prije stotinu godina Jevreji iz istočne Evrope koji su

emigrirali u Berlin, Beč ili Pariz.32

Ovi stereotipi, često sažeti u predstavljanju stranaca sa distinktivnim fizičkim i psihičkim

odlikama, proizlaze iz orijentalističke i kolonijalne imaginarnosti, koja je uvijek omogućavala

negativno portretiranje i definiranje ovih identiteta, uvijek predstavljenih kao „uljeza“ i

„neprijatelja“. U savremenoj Evropi, imigranti u osnovi imaju karakteristike muslimana.

Portret Arapa ili muslimana koji skicira savremena ksenofobija, ne razlikuje se mnogo od

Jevreja kojeg je skicirao antisemitizam 19. i 20. stoljeća. Brade, tefilini i kaftani jevrejskih

imigranata iz istočne Evrope tog vremena korespondira sa bradama i maramama današnjih

muslimana.33 Edward Said je već napomenuo da je „prijenos popularnog antisemitskog duha

od Jevreja na Arape učinjena neprimjetno, jer je figura u osnovi bila ista“.

U oba slučaja religijske i kulturne norme, odijevanje i načini ishrane koju prakticiraju manjine

iskorišteni su kako bi se konstruirali negativni stereotipi o opasnim drugim, stranim tijelima

koji se ne mogu asimilirati u narod. U popularnoj ikonografiji stoljeće ranije Jevreji su bili

neizbježno prikazani određenim fizičkim karakteristikama – velikim, krivim nosom i velikim

ušima koje se vide ispod visokog šešira, kao što se danas muslimani prikazuju kao teroristi, a

muslimanke sa velom koji prekriva cijelo lice (burka), uprkos činjenici da 99,99% muslimanki

31 James Renton, Ben Gidley, “Introduction: The Shared Story of Europe’s Ideas of the Muslim and the Jew—A

Diachronic Framework”, u: Antisemitism and Islamophobia in Europe: A Shared Story?, ur. James Renton, Ben

Gidley, (London: Palgrave Macmillan, 2017), str. 9

32 Enzo Traverso, The End of Jewish Modernity (Pluto Press, 2016), str. 96

33 Ibid., str. 94

11

koje žive u Evropi ih ne nose (pogledati priloge radu). U političkim terminima, spektar

islamskog terorizma zamijenio je judeo-boljševizam.34

Prema ovom autoru, sličnost se posebno ogleda između današnje islamofobije u Francuskoj (i

drugdje) i antisemitizma 19. stoljeća ali u Njemačkoj, gdje su Jevreji bili isključeni sa pozicija

vlasti, dok su mediji istovremeno upozoravali na „jevrejsku invaziju“ (Verjudung). Nasuprot,

u tadašnjoj Francuskoj Jevreji su imali značajne pozicije u državnoj upravi i, kao takvi, bili

meta antisemitizma, označeni kao „država unutar države“. Ta situacija ne korespondira sa

savremenom pozicijom afričkih i arapskih muslimanskih zajednica, koje su marginalizirane i

nedovoljno predstavljene u državnim ustanovama evropskih država.

U 19. stoljeću u Njemačkoj, koja se suočavala sa brzom modernizacijom i u kojoj su jevrejske

zajednice bile koncentrirane u velikim gradovima, antisemitizam je omogućio Nijemcima da

negativno definiraju nacionalnu svijest. Biti Nijemac prije i iznad svega značilo je ne biti

Jevrej. Na sličan način, danas islam postaje kulturni kod koji omogućava, negativnom

demarkacijom, pronalazak izgubljenog „francuskog identiteta“ (što se može primijeniti na sve

evropske države). Strah od multikulturalizma i hibridnosti djeluje na stare strahove o miješanju

krvi.

Antisemitizam s kraja 19. stoljeća odražavao se u nauci i književnosti. Heinrich von

Treitschake je 1880. pisao o Jevrejima koji nagrizaju njemčku kulturu i običaje, zaključivši:

„Jevreji su naša nesreća“ (die Juden sind unser Unglück). Mnogi od najznačajnijih pisaca 1930-

ih godina nisu krili mržnju prema Jevrejima. Danas je rasizam promijenio oblik kao i cilj:

muslimanski imigranti su zamijenili Jevreje. Izjava predsjednika Jacques Chiraca iz 1991. „o

buci i mirisu“ zgrada naseljenih imigrantima iz Magreba, zapaljiva proza Oriane Fallaci o

muslimanima koji se „kote kao pacovi“ i uriniraju na zidove naših katedrala, i bezbrojne

osuđujuće izjave o islamu kao najglupljoj religiji (la religion la plus con) odražavaju rasističke

stereotipe koji su se nekad odnosili na Jevreje.35 Upozorava se na masovnu imigraciju

muslimana koja će dovesti do „islamizacije“ Evrope.

Antisemitizam je oblikovao evropske nacionalizme cijelo stoljeće, ali je sada, usljed sjećanja

na holokaust kao njegove kulminaciju, umnogome potisnut. Na njegovo mjesto je došla

34 Ibid.

35 Enzo Traverso, “Islamophobia: The New Western Racism”,

https://plutopress.wordpress.com/2016/08/10/islamophobia-the-new-western-racism/, pristupljeno 10. 03. 2020.

https://plutopress.wordpress.com/2016/08/10/islamophobia-the-new-western-racism/

12

islamofobija. Ipak, ona, kao što smo vidjeli, nije prosta zamjena za antisemitizam, već ima

vlastitu tradiciju u kolonijalizmu.

Kolonijalna tradicija islamofobije, koja je dihotomizirala građane i kolonijalne podanike –

citoyen i indigènes, omogućava nam razumijevanje pojave i opstanka desničarskih pokreta kao

što je Narodni front (Front National) u Francuskoj, Lega Nord u Italiji, Patriotski Evropljani

protiv islamizacije Zapada (PEGIDA) u Njemačkoj i drugi slični pokreti u drugim zemljama,

o kojima će kasnije biti više riječi.

Ovi pokreti su napustili imperijalističke ambicije klasičnog fašizma. Naime, dok je

kolonijalizam 19. stoljeća nastojao da postigne „civilizacijsku misiju“ putem osvajanja izvan

Evrope, postkolonijalna islamofobija se bori protiv unutrašnjeg neprijatelja u ime istih

vrijednosti. Odbacivanje je zamijenilo osvajanje, ali se motivi nisu promijenili. U prošlosti su

u ime „civilizacijske misije“ potčinjavali i civilizirali barbare, danas se njihovim progonom

žele zaštititi od njihovog štetnog, erozivnog utjecaja. To objašnjava kontinuirane rasprave o

sekularizmu i islamu, najčešće centrirane oko nošenja marame ili burke i nikaba, što dovodi do

usvajanja islamofobičnih zakona.

Konsenzualni sporazum o neokolonijalnom i diskriminatornom konceptu sekularizma

doprinosi značajno legitimiziranju post-fašizma.36 Rasprave oko marame i zahtjev

muslimanima da se asimiliraju i pridržavaju zapadnih normi snažno odražavaju umnogome

zaboravljene ideološke kampanje u kojima su Jevreji pozivani da se „civiliziraju“ i

„poboljšaju“, napuštajući „svoje razlike“ u periodu između prosvjetiteljstva i Drugog svjetskog

rata.37

Islamofobija danas predstavlja cement Evrope čiji se sada „judeo-kršćansko“ porijeklo

kontinuirano ističe, isto kao što je antisemitizam imao ključnu ulogu u konstrukciji

nacionalizama u 19. stoljeću.38

Nedavno izabrani austrijski kancelar, Sebastian Kurz, koji je na čelu desničarske Slobodarske

stranke Austrije, početkom ove godine je u listu Financial Times rekao da je imigracija

prijetnja Austriji, kao i klimatske promjene: “Važno je zaštititi našu okolnu, ali je važno i

36 Ibid.

37 Enzo Traverso, The End of Jewish Modernity, str. 95

38 Ibid.

13

odlučiti ko će živjeti u našoj zemlji. Ako se ne budemo borili protiv ilegalne imigracije, Evropa

neće biti ista za 10, 20 godina. Ako ne budemo kontrolirali kome je dozvoljeno da dođe,

nećemo moći živjeti sigurno niti sačuvati svoj identitet”, dodajući da je ponosan što je Austrija

dominantno kršćanska zemlja, označena zajedničkim judeo-kršćanskim naslijeđem.39

Nekoliko dana poslije, u istom listu, objavljen je odgovor na ovaj tekst, u kojem je istaknuto

da je korištenje naslijeđa jevrejske kulture, kao opravdanja za nacionalističku i rasističku

politiku Sebastiana Kurza, u najmanju ruku licemjerno, imajući u vidu austrijsko uništenje svog

jevrejskog stanovništva i odbijanja prihvatanja odgovornosti ili odgovora na zahtjeve za

kompenzaciju. „Vrlo je teško identificirati „judeo“ dio austrijskog „judeo-kršćanskog“

naslijeđa. Vrijeme je da se desničarski nacionalisti zaustave u zataškivanju antisemitizma,

rasizma i islamofobije, pozivajući se na nepostojeće „judeo-kršćansko“ naslijeđe. Evropski

nacionalizam i rasizam nemaju naslijeđe u judaizmu (niti u Novom zavjetu)“.40

Vrste islamofobije

Definirana kao uvjerenje da je islam suštinski nasilan, tuđinski i neprilagodljiv islamofobija je

ukorijenjena u shvatanju islama kao antiteze civilizaciji,41 što su prihvatili i građani i vladine

strukture.

U savremenoj literaturi pojavili su se stavovi o nekoliko vrsta islamofobije, na šta ćemo u

nastavku ukratko ukazati. Može se govoriti, uslovno rečeno, o tri vrste islamofobije: privatnoj,

strukturalnoj i dijalektičkoj, što ukazuje na to da je islamofobija mnogo više od pukog „straha

od islama i muslimana i odbojnosti prema islamu i muslimanima.“ Ove vrste islamofobije su

međuuslovljene i povezane.

Privatna islamofobija podrazumijeva strah, sumnjičenje i nasilje usmjereno na muslimane (i

one koji se smatraju muslimanima, poput sikha, koji su često meta islamofobičnih napada),

koje čine pojedinci i privatni subjekti.42 U ovim procesima sumnjičenja i nasilja ključnu ulogu

imaju pojedinci, nedržavni akteri koji šire religijski i rasni animozitet i pozivaju na nasilje

39 Sam Jones, “Austria’s leader says immigration as much a risk as climate change”, Financial Times, 13. januar

2020, https://www.ft.com/content/e8435d86-3533-11ea-a6d3-9a26f8c3cba4, pristupljeno 12. 02. 2020.

40 Howard Radley, “Letter: It’s hard to identify the ‘Judeo’ part of Austria’s heritage”, Financial Times, 16. januar

2020, https://www.ft.com/content/96f816c0-379e-11ea-a6d3-9a26f8c3cba4, pristupljeno 10. 03. 2020.

41 Khaled A. Beydoun, “Islamophobia: Toward a Legal Definition and Framework”, str. 28

42 Khaled A. Beydoun, American Islamophobia: Understanding the Roots and Rise of Fear (Oakland: University

of California Press, 2018), str. 32

https://www.ft.com/content/e8435d86-3533-11ea-a6d3-9a26f8c3cba4

https://www.ft.com/content/96f816c0-379e-11ea-a6d3-9a26f8c3cba4

14

protiv muslimana.43 Ubistvo troje muslimanskih američkih studenata (Deah Barakat koja je

imala 23 godine, Yusor Mohammad koja je imao 21 i njegova sestra Razan Mohammad Abu-

Salha od 19 godina), koje je počinio Craig Hicks u Chapel Hillu, jasan je primjer privatne

islamofobije.44

Ciljevi privatne islamofobije mogu biti pojedinci, ali i cijele zajednice, ustanove i čak i

nemuslimani. Naprimjer, val antimuslimanskih protesta u Sjedinjenim Američkim Državama

u septrembru 2015., organizirani su ispred i ciljali su džamije, koje su vandalizirane,

oskrnavljene i paljene. Vijeće američko-islamskih odnosa (The Council on American-Islamic

Relations – CAIR) zabilježilo je 78 napada na džamije u Sjedinjenim Državama tokom 2015.,

što je najveći broj nakon terorističkog napada 9. septembera 2001.45

Međutim, iako ovu vrstu islamofobije uglavnom vrše privatna lica, oni su ohrabreni politikom

i programima vlade. Naprimjer, nakon napada u Parizu, 13. novembra 2015., kada je ubijeno

129 ljudi i povrijeđeno 352, koji je tadašnji predsjednik Francois Hollande proglasio “činom

rata” koji je organizirala militantna grupa Islamska država,46 došlo je do porasta broja religijski

i rasno motiviranih zločina iz mržnje prema muslimanima.

Isto tako, nakon napada u San Bernardinu, u Kaliforniji, kada su dva hipotetski muslimanska

napadača pucala u 14 nevinih ljudi, što je tadašnji predsjednik Barack Obama proglasio

„terorističkim aktom“ došlo je do pogoršanja već postojećeg neprijateljskog odnosa prema

muslimanima u Sjedinjenim Američkim Državama i primjetnog porasta religijski i rasno

motiviranih zločina iz mržnje prema muslimanima. Tome je doprinijela politička retorika,

oživljavanje i potvrđivanje uobičajeno negativnih predstava o islamu i muslimanima, u

medijima i na društvenim mrežama.

Proliferacija privatne islamofobije u Americi desila se naredne godine. Posebno nakon napada

na klub homoseksualaca. Ukupno je 2, 213 antimuslimanskih zločina iz mržnje prijavljeno

tokom 2016., što predstavlja porast od 57% u odnosu na prethodnu godinu.47

43 Khaled A. Beydoun, “Islamophobia: Toward a Legal Definition and Framework”, str. 30; Khaled A. Beydoun,

American Islamophobia, str. 29

44 Chapel Hill killer jailed for life for 2015 murder of Muslim students, 12. juni 2019.

https://www.bbc.com/news/world-us-canada-48618064, pristupljeno 20. 03. 2020.

45 Khaled A. Beydoun, American Islamophobia, str. 33

46 Paris attacks: What happened on the night. 9. decembar 2015., https://www.bbc.com/news/world-europe-

34818994, pristupljeno 10. 03. 2020.


https://www.bbc.com/news/world-us-canada-48618064

https://www.bbc.com/news/world-europe-34818994

https://www.bbc.com/news/world-europe-34818994

15

Te godine je tokom predsjedničke kampanje Donald Trump islamofobiju podigao na viši nivo,

a nakon pobjede nastavio je raspirivati strah od muslimana, uokvirujući to u borbu za

nacionalne interese. Privatnu ceremoniju prije njegove službene inauguracije obavio je

kontroverzni teksaški svećenik, koji je rekao da je islam zla religija koja promovira pedofiliju.48

Negativni utjecaj njegove kampanje i predsjedničkog djelovanja očituje se u porastu broja

antimuslimanskih grupa, od 5 u 2010., na 34 u 2015., 101 u 2016., i 114 u 2017., prema

podacima Južnjačkog pravnog centra za siromašne (Southern Poverty Law Center), neprofitne

organizacije za građanska prava, koja je poznata po borbama protiv bijelih suprematista,

pravnom zastupanju žrtava grupa za širenje mržnje i praćenje ovih grupa.49

Prijeteće pismo poslano u Islamski centar New Havena, adresirano na „Djecu Sotone“, najbolji

je pokazatelj ovog utjecaja. U pismu se, između ostalog, navodi: „Vi muslimani ste zli i pogani

ljudi... Obožavate đavola. Ali dan svođenja računa je stigao. Postoji novi šerif u gradu –

predsjednik Donald Trump. On će očistiti Ameriku, koja će opet zasjati. I počet će od vas

muslimana. Učinit će vama muslimanima ono što je Hitler učinio Jevrejima. Trebali biste biti

mudri i spakovati kofere i otići iz Dodgea. Ovo je odlično vrijeme za patriote Amerikance.

Živio dugo predsjedniče Trump i Bože blagoslovi Ameriku.“50 Slična pisma su poslata u

džamije u Massachusetts, Rhode Islan, Californiu i Georgiau.

Iako ovu vrstu islamofobije vrše pojedinci, njeno žarište je u državnim institucijama i

savremenim mjerama nadzora i profiliranja, kao što je Zakon PATRIOT (Ujedinjavanje i

jačanje Amerike osiguranjem odgovarajućih sredstava, potrebnih za presretanje i sprečavanje

akata terorizma – Uniting and Strengthening America by Providing Appropriate Tools

Required to Intercept and Obstruct Terrorism Act of 2001 – USA PATRIOT) iz 2001, kao što

je politika Countering Violent Extremism (Suzbijanje nasilnog ekstremizma), te „zabrana

ulaska muslimanima“, o čemu će kasnije biti više riječi.

48 Chris Sommerfeldt, “Texas pastor who calls Islam ‘evil,’ homosexuals ‘filthy' to give Donald Trump private

inauguration sermon”, Daily News, 20. januar 2017., https://www.nydailynews.com/news/politics/trump-

inauguration-sermon-rev-calls-islam-evil-article-1.2951078, pristupljeno 20. 03. 2020.

49 Louise Cainkar, “Islamophobia and the US ideological infrastructure of white supremacy”, u: The Routledge

International Handbook of Islamophobia, ur. Irene Zempi, Imran Awan (London, New York: Routledge, 2019),

str. 241

50 Organisation of Islamic Cooperation, Tenth OIC Observatory Report on Islamophobia, October 2016 – May,

2017, dostupno na: https://www.oic-oci.org/upload/islamophobia/2017/10th_islamophobia_rep_en.pdf, str. 26

https://www.nydailynews.com/news/politics/trump-inauguration-sermon-rev-calls-islam-evil-article-1.2951078

https://www.nydailynews.com/news/politics/trump-inauguration-sermon-rev-calls-islam-evil-article-1.2951078

https://www.oic-oci.org/upload/islamophobia/2017/10th_islamophobia_rep_en.pdf

16

Ova činjenica se često zanemaruje u savremenim, općeprihvaćenim definicijama islamofobije,

koje je, uglavnom, svode na privatne okvire. Naprimjer, u najčešće citiranoj definiciji

islamofobije, koja je izvedena iz poznate studije Centra za američki progres, očigledan je

naglasak na privatnu islamofobiju. Definirajući islamofobiju kao „...prekomjeran strah, mržnju

i neprijateljstvo prema islamu i muslimanima... usađene putem negativnih stereotipa i koji za

posljedicu imaju predrasude, diskriminaciju, te marginalizaciju i isključivanje muslimana iz

društvenog, političkog i građanskog života Amerike,“ ilustriran je fokus na privatnu

islamofobiju, predstavljajući je kao devijantno ili nenormalno ponašanje, umjesto racionalnog

i strateškog ponašanja koje promiče državne interese.51

Ključnu ulogu u širenju antimuslimanske poruke i potsticanju privatne islamofobije imaju

državne snage nacionalne sigurnosti.

Strukturalna islamofobija

Strukturalna islamofobija predstavlja strah od muslimana i sumnjičenje muslimana koje vrše

državni organi, što se manifestira kroz ozakonjenje i provođenje određenih političkih mjera.

Ove mjere zasnivaju se na pretpostavci da muslimani predstavljaju prijetnju nacionalnoj

sigurnosti. Iako su naizgled takve mjere neutralne, one neproporcionalno ciljaju muslimane i

nesrazmjerno ugrožavaju i ograničavaju njihova građanska prava, kao što je Zakon o borbi

protiv terorizma i učinkovitoj smrtnoj kazni (Antiterrorism and Effective Death Penalty Act –

AEDPA)52 iz 1996. i ranije spominjani zakon Ujedinjavanje i jačanje Amerike osiguranjem

odgovarajućih sredstava, potrebnih za presretanje i sprečavanje akata terorizma.53

Strukturalna islamofobija neodvojivo je povezana sa orijentalizmom, kako ga je definirao

Edward Said, koji predstavlja shvatanje da su islam, muslimani i zamišljeni geografski prostor

smetnja Zapadu. Ovaj autor je upozoravao na “novu eru orijentalizma” nakon teroristikog

napada 9. septembra 2001, eru okarakteriziranu ratom protiv terorizma, ukazivao na

nezakonitost ratova pokrenutih u ime “pobjeđivanja terorizma” i kontraterorističkih mreža koje

usmjerene protiv arapskih i muslimanskih Amerikanaca na osnovu njihovog etničkog i

51 Khaled A. Beydoun, “Islamophobia: Toward a Legal Definition and Framework”, str. 31; Wajahat Ali, Eli

Clifton, i dr., “Fear, Inc.: The Roots of the Islamophobia Network in America”, dostupno na:

https://www.americanprogress.org/issues/religion/reports/2011/08/26/10165/fear-inc/, pristupljeno 13. 03. 2020.

52 Antiterrorism and Effective Death Penalty Act, https://www.congress.gov/bill/104th-congress/senate-bill/735,

pristupljeno 17. 03. 2020.

53 Uniting and Strengthening America by Providing Appropriate Tools Required to Intercept and Obstruct

Terrorism, https://www.congress.gov/bill/107th-congress/house-bill/3162, pristupljeno 17. 03. 2020.

https://www.americanprogress.org/issues/religion/reports/2011/08/26/10165/fear-inc/

https://www.congress.gov/bill/104th-congress/senate-bill/735

https://www.congress.gov/bill/107th-congress/house-bill/3162

17

religijskog identiteta.54 Stoga je razmatranje (pojave) islamofobije u vezi sa orijentalizmom, iz

kojeg se savremene predstave i zablude o muslimanima izvode, presudno za razumijevanje

strukturalne islamofobije.

Korisna diksurzivna taktika u „novoj eri orijentalizma“ je esencijalizacija, koja priprema da se

bespogovorno i neupitno prihvate ideje kao što su „Islam nas mrzi“, „Muslimani nas mrze“ ili

„Muslimani mrze našu slobodu“.55

Esencijalizacija briše historiju i kompleksnost ljudi i zamjenjuje je pojmovima urođenog

ljudskog karaktera ili zamišljenom nepromjenljivom kulturom. U slučaju islamofobije

esencijalizacija podrazumijeva da se tokom više od 1400 godina historije ništa nije promijenilo

u muslimanskom svijetu. Kada se danas čita o islamu u dnevnim novinama, čini se da

muslimani nemaju historiju, politiku, niti dileme i rasprave, već su okamenjeni u beživotnim

običajima. Pod takvim pretpostavljenim uslovima, knjige napisane prije 1600 ili 200 godina

mogu biti korištene da objasne ljudsko ponašanje danas. Zbog toga se smatralo legitimnim da

se u vojci Sjedinjenih Država koristi knjiga iz 1963., The Arab Mind (Um Arapa), u kojoj se

navode rezultati istraživanja iz ruralnog Egipta iz 1820., da bi se objasnili suvremeni Arapi, i

američki vojnici pripremili za Irak, 2003. Slično tome, ajeti iz Kur'ana su korišteni da objasne

ponašanje muslimana danas, dok su se činjenice o vojnim invazijama, ratovima, okupacijama,

kolonijalizmu, masovnim ubijanjma, dronovima i mučenjima izostavljane.56

Tvrdnja da je Islamska država Irak i Levant (IDIL) nastala na osnovu Kur'ana maskira

historijsku činjenicu da je Islamska država nastala iz stvarne historije američkog razaranja

Iraka i unutrašnje destabilizacije Sirije.57 Esencijalizacija ide u korak sa negativnim medijskim

predstavljanjima, kako bi se podupirali u ostvarivanju podrške za poimanje muslimana kao

nasilnih, da izazivaju zločine iz mržnje i da zlostavljaju američku djecu. 58

Nakon terorističkih napada čiji su počinitelji muslimani, može se primijetiti da odmah oživi

ponovno iznošenje orijentalističkih stereotipa. Karakterizirajući islamski i muslimanski

identitet kao neprilagodljiv, podrivački, nasilan, te da mu je svojstvena sklonost terorizmu,59


55 Louise Cainkar, “Islamophobia and the US ideological infrastructure of white supremacy”, str. 243

56 Ibid.

57 Ibid.

58 Ibid., str. 244

59 Khaled A. Beydoun, „Islamophobia Has a Long History in the United States,“ BBC Magazine, 29. septembar

2015, http://www.bbc.com/news/magazine-34385051, pristupljeno 21. 03. 2020.

http://www.bbc.com/news/magazine-34385051

18

ovi klišei pokreću državne agencije da donose zakonske mjere, kojima se traži da se nadzire,

krivično goni i osporava ulazak muslimana u zemlje. Takve mjere pretpostavku krivice

pripisuju svim muslimanima i sužavaju njihove građanske slobode.60

Prva faza strukturalne islamofobije, utjelovljene u “ratu protiv terorizma” poslije 11.

septembra, bile su mjere administracije predsjednika Busha, kada je uspostavljeno

Ministarstvo unutrašnje sigurnosti (Department of Homeland Security – DHS), čiji je glavni

zadatak proširenje antiterorističkog programa, sa posebnim fokusom na „islamski

ekstremizam“. To je rezultiralo donošenjem Zakona PATRIOT dva mjeseca poslije napada 11.

septembra. PATRIOT je zakonski omogućio do tada neviđeno zadiranje vlasti u „građanska

prava Amerikanaca... povećavanjem ovlasti vlade u elektronskom nadzoru,“ koje nesrazmjerno

cilja na muslimane.

Zatim je predsjednik Obama ušao u drugu fazu „rata protiv terora“. Njegova administracija je

proširila restriktivne mjere o imigraciji koje su usvojene nakon 11. septembera za vrijeme

predsjenika Busha (National Security Entry and Exit Registration System – NSEERS

Registracijski sistem ulaska i izlaska za nacionalnu sigurnost) i zvanično uspostavio mjere

kontraradikalizacije 2011., koje dalje proširuju nadzor državnih policijskih snaga na zajednice

u kojima su koncentrirani muslimani i prostore na kojima se muslimani okupljaju (ponajprije

džamije).61 Iako se Obama smatrao progresivnim predsjednikom koji je proglasio da „Amerika

i islam nisu međusobno isključivi i ne moraju se takmičiti“ tokom njegovog slavnog govora u

Kairu, 4. juna 2009., kada je rekao i da je došao da uspostavi novi početak između Sjedinjenih

Država i muslimana širom svijeta, koji će se zasnivati na uzajamnom interesu i poštovanju62

njegova administracija je proširila nadzor nad muslimanima u odnosu na mjere koje je

uspostavila Bushova administracija.63

Konačno, treća faza “rata protiv terora”, kao niz mjera koje je uvela administracija

predsjednika Trumpa, strukturalnu islamofobiju je učinila vidljivijom i transparentnijom. U

vrijeme kampanje zagovarao je „potpunu zabranu ulaska muslimanima“. Također je pozivao

na ubijanje muslimana mecima natopljenih u svinjsku krv u svrhu borbe protiv terorizma,

registriranje svih muslimana u saveznu bazu podataka, i stavljanje svih džamija pod državni


61 Khaled A. Beydoun, American Islamophobia, str. 38;

62 Text: Obama’s Speech in Cairo, The New York Times, 4. Juni 2009.,

https://www.nytimes.com/2009/06/04/us/politics/04obama.text.html, pristupljeno 12. 03. 2020.

63 Khaled A. Beydoun, American Islamophobia, str. 38;

https://www.nytimes.com/2009/06/04/us/politics/04obama.text.html

19

nadzor. U nekoliko navrata isticao je da su muslimani znali za napade prije nego što su se

dogodili i nisu ih prijavili, time dopuštajući (i saučestvujući op. a.) u njihovom činjenju.64

Tokom republikanske debate u martu 2016 rekao je: “Islam nas mrzi” a nakon je upita da li

misli na cijelu muslmansku svjetsku populaciju, rekao je: “Mislim na mnogo njih”.65

Sedmicu nakon inauguracije izdao je izvršnu naredbu, koja je institucionalizirala islamofobiju

pretvarajući je u pravo. Izvršna naredba pod naslovom „Zaštita naroda od ulaska stranih

terorista u Sjedinjene Države“ (Protecting The Nation From Foreign Terrorist Entry into the

United States) potpisana 27. januara 2017., sadržavale je zabranu “ulaska sirijskih građana kao

izbjeglica” jer je “pogubno za interese Sjedinjenih Država”. Ova naredba stupila je van snage

24. oktobra 2017., kada je potpisao drugu izvršnu naredbu kojom je zabranjen ulazak na 90

dana svima iz jedanaest zemalja koje njegova administracija smatra da predstavljaju veliki

rizik: Egipat, Iran, Irak, Libija, Mali, Somalija, Sudan, Sirija, Jemen, Južni Sudan i Sjeverna

Koreja. Irak je ubrzo uklonjen sa liste. Trump je tvrdio da ova zabrana nije bila zasnovana na

religiji, već na opasnosti. Međutim, istraživanja sociologa Charlesa Kurzmana pokazuju da od

terorističkog napada 11. septembra niko nije bio ubijen u terorističkom napadu čiji je počinitelj

bio bilo ko iz sedam zemalja sa većinskim muslimanskim stanovništvom, koje su izričito

navedene u zabrani.66

Ovaj dio izvršne naredbe proglašen je neustavnim u dva apelaciona suda, nakon čega je

predsjednik Trump izdao dvije nove verzije naredbi, od kojih su obje ponovo osporavane. U

konačnici, u aprilu 2018., Vrhovni sud je donio odluku u kojoj je podržao zabranu.67 U februaru

2020., predsjednik Trump je najavio dalje restrikcije imigracije i ulaska stranaca u Sjedinjene

Države. Pozivajući se na zabrinutost po nacionalnu sigurnost, administracija je zatvorila vrata

imigrantima iz afričkih država, Sudana, Tanzanije i Eritreje, kao i Mijanmara u Jugoistočnoj

Aziji i Kirgistana u Centralnoj Aziji. Ove zemlje, u kojima je veliki procenat muslimanskog

stanovništva, pridružuju se ranijih sedam u predsjednikovoj zabrani ulaska, koja se

kontinuirano proširuje.68

64Organisation of Islamic Cooperation, Tenth OIC Observatory Report on Islamophobia, October 2016 – May,

2017, dostupno na: https://www.oic-oci.org/upload/islamophobia/2017/10th_islamophobia_rep_en.pdf, str. 23

65 Ibid.


67 Ibid.

68 Jamelle Bouie, “The Racism at the Heart of Trump’s ‘Travel Ban’”, The New York Times, 4 februar 2020.,

https://www.nytimes.com/2020/02/04/opinion/trump-travel-ban-nigeria.html, pristupljeno 12. 03. 2020.

https://www.oic-oci.org/upload/islamophobia/2017/10th_islamophobia_rep_en.pdf

https://www.nytimes.com/2020/02/04/opinion/trump-travel-ban-nigeria.html

20

Na proširenoj listi je i Nigerija, u kojoj živi više od 200 miliona ljudi, od afričkih 1, 2 milijarde

ljudi. Najveća ekonomija na kontinentu koja je sarađivala sa američkom vojskom u

zajedničkim operacijama. Iako je istaknuta osnova za zabranu prijetnja po nacionalnu

sigurnost, zabrana ulaska u zemlju ne odnosi se na turiste, već na zahtjeve za trajnim

boravkom.69

Zatim, Trump je obećao da će uspostaviti Registar muslimana (i oživjeti National Security

Entry and Exit Registration System – NSEERS).70 Iako je FBI (Savezni istražni ured, Federal

Bureau of Investigation) u 2017. ustanovio da je u Americi u periodu između 2000. i 2016.

bilo više žrtava bijelih suprematista u odnosu na „bilo koji drugi ekstremistički pokret“,71

Donald Trump je transformirao „Borbu protiv nasilnog ekstremizma“ koja je uzimala u obzir

i radikalne desničarske ekstremističke grupe i bjelačke suprematističke grupe i nasilje, u borbu

„protiv islamskog nasilja“.72 Ovim i drugim sličnim mjerama, Trump je ciljeve rata protiv

terora učinio najeksplicitnije antimuslimanskim nego što su ikada bili, ali se djelovanje njegove

administracije ne treba posmatrati odstupanjem od prethodne dvije administracije, već samo

transparentnijim.73

Sve ovo vodi legitimiranju antiislamskog mišljenja, što ulazi u treću vrstu islamofobije –

dijalektička islamofobija.

Dijalektička islamofobija

Dijalektička islamofobija je proces kojim državne mjere kontrole legitimiraju vladajuće

predrasude, pogrešna shvatanja i izraze općeprihvaćene među građanima. Kao sistemski,

dijalektički odnos između države i njene politike, islamofobija oblikuje, modificira i potvrđuje

69 Ibid.

70 Nadeem Muaddi, “The Bush-era Muslim registry failed. Yet the US could be trying it again”, 22. decembar

2016, https://edition.cnn.com/2016/11/18/politics/nseers-muslim-database-qa-trnd/index.html, pristupljeno 10.

03. 2020.

71 Peter Beinart, “Trump Shut Programs to Counter Violent Extremism”, 29. oktobar 2018.

https://www.theatlantic.com/ideas/archive/2018/10/trump-shut-countering-violent-extremism-program/574237/,


72 Molly O’Toole, “Trump officials have redirected resources from countering far-right, racism-fueled domestic

terrorism”, Los Angeles Times, 5. avgust 2019., , https://www.latimes.com/politics/story/2019-08-05/trump-

officials-have-redirected-resources-from-countering-far-right-racism-fueled-domestic-terrorism, pristupljeno 20.

03. 2020. Emily Tamkin, Robbie Gramer, Molly O’Toole, “Trump’s Focus on ‘Radical Islam’ Downplays

Growing Risk From Right-Wing Extremism, Experts Fear”, Foreign Policy, 15. febraur 2017.,

https://foreignpolicy.com/2017/02/15/trumps-focus-on-radical-islam-downplays-growing-risk-from-right-wing-

extremism-experts-fear/, pristupljeno 20. 03. 2020.


https://edition.cnn.com/2016/11/18/politics/nseers-muslim-database-qa-trnd/index.html

https://www.theatlantic.com/ideas/archive/2018/10/trump-shut-countering-violent-extremism-program/574237/

https://www.latimes.com/politics/story/2019-08-05/trump-officials-have-redirected-resources-from-countering-far-right-racism-fueled-domestic-terrorism

https://www.latimes.com/politics/story/2019-08-05/trump-officials-have-redirected-resources-from-countering-far-right-racism-fueled-domestic-terrorism

https://foreignpolicy.com/2017/02/15/trumps-focus-on-radical-islam-downplays-growing-risk-from-right-wing-extremism-experts-fear/

https://foreignpolicy.com/2017/02/15/trumps-focus-on-radical-islam-downplays-growing-risk-from-right-wing-extremism-experts-fear/

21

popularne stavove o islamu i muslimanima.74 Ovaj proces se intezivira nakon terorističkih

napada, kada se mjere strukturalne islamofobije obično ozakonjuju, povećavaju ili proširuju.75

Nakon terorističkih napada čiji su počinitelji muslimani, pobuđuju se želje za osvetom i

činjenje nasilja protiv svakoga ko se percipira kao musliman, ili uopće kao neamerikanac. Ovaj

masovni bijes, koji se odražava u nasilju usmjerenom prema nevinim ljudima, često je ohrabren

službenim mjerama koje muslimane označavaju sumnjivim, te pripadnicima vjere koja ih

povezuje sa terorističkim napadima.76

Naprimjer, nekoliko dana nakon samoubilačkog napada na engleskom stadionu Manchester,

22. maja 2017., u vozu u Portlandu u Oregonu, Jeremy Christian je glasno uzvikujući

“Muslimani trebaju umrijeti!” napao nožem dvije djevojke, od koje je jedna bila muslimanka i

usmrtio dvojicu muškaraca (Taliesin Myrddin Namkai-Meche, Rick Best) koji su ih nastojali

zaštititi. Samo nekoliko sati nakon napada u Londonu, 3. juna 2017., muslimanka koja nosi

maramu, Rahma Warsame, bila je fizički napadnuta u Ohiou. Iako su žrtve ovih napada bile

kontinentima udaljene, napadi su bili povezani, odnosno kasniji napadi inspirisani prethodnim.

Ovaj vid islamofobije praćen je određenim načinom prikazivanja u masovnim medijima,

političkom retorikom i porukama, te, što je ključno, vladinim programiranjem i politikom.

Ovakvo širenje strukturalne islamofobije ohrabruje poglede na islam sa sumnjom. U blažem

slučaju poglede na muslimane kao moguću prijetnju, a u gorem slučaju kao na teroriste među

nama.

Često prisutni, posebno nakon terorističkih napada, ovakvi pogledi u medijima ukazuju na

islamofobičnu osnovu koja sve muslimane smatra krivim za svaki teroristički napad.

Očekivanja da se muslimani ograde i izvine za terorističke napade naglašavaju ovaj narativ.

Medijski izvještaji, često u takvim okolnostima prepuni naslova poput „Muslimani moraju

učiniti više protiv terorizma“ i „Zašto muslimani ne osude ISIS“, potvrđuju neosnovanu vezu

između terorizma i muslimanskog identiteta, i dalje ohrabruju privatne napade na muslimane.77

Anne Norton je ukazala da su muslimani subjekti obavezujućeg govora i da nalaganje sadržaja

govora jednako (čak i više) ugrožava slobodu govora, podsjećajući da postoji više načina




77 Ibid.

22

oduzimanja slobode govora, ljudi mogu biti utišani, ali i prisiljeni da govore: „ Mi, Zapadnjaci,

ohrabreni smo da mislimo da smo slobodni onda kada smo najviše ograničeni. Mijenjamo

opasniju praksu govorenja istine onima koji imaju moć, za manje rizičnu praksu vrijeđanja

nemoćnih. Zaboravljamo da je pravo na šutnju ključna u slobodi govora“.78

S druge strane, zapadna kritika Tariqa Ramadana, ističe, pokazuje da ni obavezujući govor nije

dovoljan. Caroline Fourest u knjizi „Brat Tariq“ (Brother Tariq: The Doublespeak of Tariq

Ramadan, Encounter Books, 2008) naziva „dvostrukim govorom“ izjave u kojima se Ramadan

zalaže za jednakost žena, podržava slobodu govora, demokratiju i liberalne principe. Kako bi

se znalo šta Tariq Ramadan zaista (kurziv dodat) misli, mora se konsultirati Caroline Fourest,

zaključuje Norton. Štaviše, ona ide korak dalje od zahtjeva da muslimana govore ono što su im

drugi naložili, tvrdi. Oni to mogu govoriti, ali im se neće vjerovati. Stoga je uzaludan zahtjev

da se „osudi terorizam“ i „prihvate liberalne vrijednosti“.79

Medijski izvještaji o islamofobiji insistiraju na privatnoj islamofobiji, čime se zataškava

programirani strah i sumnjičenje muslimana kojim upravljaju strukture vlasti i proces kojim

strukturalna islamofobija mobilizira privatni animozitet. Vladajuće definicije islamofobije

ispuštaju iz vida ovo međusobno djelovanje između državne politike i diskurzivnih stavova o

muslimanima (i islamu).

Razlozi su višestruki. Na taj način se elite, koji potpiruju ovaj oblik islamofobije oslobađaju

od odgovornosti. Predstavljena je kao problem neobrazovanih i siromašnih, koji ponekad

eksalira u nasilju, što je posljedica neznanja i izloženosti različitosti.80

Umjesto da pobijaju ove stereotipe, programi rasnog i religijskog nadzora ih potvrđuju i

prihvataju, te prenose na islamofobe čiji su strahovi, sumnjičenja i bijes zajamčeni. U

trenucima kada se strukturalna islamofobija širi tako da dotiče pretpostavljeni islamski

ekstremizam, kao što je prijetnja Islamske države (ISIS) i radikalizacije u zemlji, politika

strukturalne islamofobije bodri privatni fanatizam islamofoba da poduzimaju nasilje protiv

muslimanskih pojedinaca ili institucija, a u ime odmazde, građanske dužnosti i patriotizma.81

78 Anne Norton, On the Muslim Question, str. 40

79 Ibid., str. 173

80 Marwan Muhammad, “Four Things to Learn From France When Combating Islamophobia at a Policy Level”,

u: Countering the Islamophobia Industry: Toward More Effective Strategies (Atlanta, GA: The Carter Center,

2018), str. 57


23

Desničarske ideologije i islamofobija

Odraz ranije opisanih vrsta islamofobija i posmatranje islama kao suprotnosti zapadnim (u

ovom slučaju evropskim) vrijednostima pristuno je i u Evropi.

Pojava islamofobije je u uskoj vezi sa pitanjem imigracije u evropskim društvima.

Antiimigracioni stavovi počeli su uzimati maha tokom 1970-ih godina, kada se smatralo da su

potrebe tržišta rada zadovoljene. U naredne dvije decenije došlo je do druge prekretnice, koja

je ovog puta uključivala kristalizaciju antiislamskog i antimuslimanskog diskursa, koji se samo

djelimično poklapalo sa već postojećim antiimigracionim stavovima.82

Radikalni diskurs desničarskih stranaka kao što su Nacionalni front (Front National) u

Francuskoj i Flemanski interes, ranije Flamanski blok (Vlaams Belang, ranije Vlaams Blok) u

Belgiji početkom 1980-ih godina, koji je imao posebno negativan stav o islamu, ističući da je

ključni problem imigracije u njhovim društvima, bio je na rubu političkog spektra u to

vrijeme.83 Međutim, taj diskurs će se razvijati tokom narednih decenija i postajati sve

prihvatljiviji i izvan narativa desničarskih stranaka. Opće ksenofobične kampanje 1980-ih

prokrčile su put islamofobiji kao specifičnom izrazu rasizma.84

Jean-Marie Le Pen, vođa Nacionalnog fronta u Francuskoj je 1991. izradio program svoje

stranke u kojem je pozvao, između ostalog, na zabranu gradnje munara. Naredne godine je

vođa belgijskog Flemanskog interesa (Vlaams Belang), Filip Dewinter, izradio nacrt “Plana u

70 tačaka”, kao “rješenje problema stranaca” u kojem je izjedačio imigrante sa islamom. Islam

je opisao kao netolerantnu religiju, neusklađenu sa evropskim vrijednostima. Zatim je, 1993.,

populistički vođa Sjeverne lige za nezavisnost Padanije (Lega Nord per l'Indipendenza della

Padania) ili skraćeno Sjeverne lige (Lega Nord), Umberto Bossi, odrazio ovaj sentiment pišući

da je islam najznačajnija prijetnja evropskom identitetu.85

Neprijateljstvo (radikalnih) desničarkih stranaka prema islamu posebno se intenziviralo poslije

napada 11. septembra 2001. Nakon tog napada kao i niza napada poslije toga počinjenih u ime

“radikalnog, netolerantnog i militantnog” islama, radikalne desničarske stranke su iskoristile

82 Aristotle Kallis, „The Radical Right and Islamophobia“, u: The Oxford Handbook of the Radical Right, ur. Jens

Rydgren, (New York: Oxford University Press, 2018), str. 76

83 Ibid.

84 Farid Hafez, „Shifting borders: Islamophobia as common ground for building pan-European right-wing unity“,

Patterns of Prejudice, 48 (5), 2014, str. 479-499 479

85 Aristotle Kallis, „The Radical Right and Islamophobia“, str. 81

24

priliku izraženijeg straha i nesigurnosti za dalje širenje svojih antiislamskih stavova i

osiguravanje novih glasača. Ovaj napad predstavile su “potvrdom proročanstva” i brutalnim,

zastrašujućim primjerima suštine “sukoba civilizacija” na koju je ukazivao Samuel Huntington

1993.86 Od tada su učinile sveobuhvatnu političku investciju u islamofobiju transformirajući je

u ekstremnu opsesivnu predrasudu u srcu svojih političkih programa i diskursa.87

Nizozemski političar, poduzetnik i autor, koji je koristio izrazito islamofobičnu retoriku, Pim

Fortuyn (puno ime: Wilhelmus Simon Petrus Fortuijn) osnovao je stranku Lista Pim Fortuyna

(Lijst Pim Fortuyn), koja je na parlamentarnim izborima 2002., osvojila 17,5% glasova, što je

bio dotad neviđeni uspjeh u procesu koji je davao legitimitet sve radikalnijem diskursu protiv

islama i imigranata iz muslimanskih zemalja u evropskim zemljama.

Fortuyn je 1997. objavio zapaljivu brošuru naslova “Protiv islamizacije naše kulture”, koja je

postala osnova novog vala islamofobije, koja se manje zasnivala na tradicionalnim religijskim

i kulturološkim “argumentima”, a više na odbrani “liberalne” Evropke.

Ubrzo nakon izborng prodora njegove stranke, Fortuyn je ubijen. Ubio ga je Volkert van der

Graaf, ljevičarski aktivista za prava životinja i zaštitu okoline, koji je tokom suđenja izjavio da

ga je nastojao spriječiti u korištenju “slabih članova društva” za postizanje političke moći.88

Pim Fortuyn je iza sebe ostavio plodno tlo za normalizaciju islamofobije u holandskom

političkom diskursu. To tlo je Geert Wilders, vođa holandske Stranke za slobodu (Partij voor

de Vrijheid – PVV) kultivirao. Za Wildersa, problem sa islamom je to što je to navodno

monolitna ekstremistička ideologija, filozofski suprotstavljena prosvjetiteljskim osnovama

zapadnog društva, nekompatibilna sa evropskim “načinom života” i iznad svega usmjerena na

agresivno postizanje globalne dominacije.89

Geert Wilders ja prvo kao liberalni parlamentarni zastupnik govorio protiv “radikalnog”

islama. Zatim se od 2003/2004 godine primjećuje zaokret u njegovim stavovima i otvorenije

kritiziranje islama, kao “totalitarne ideologije” (a ne religije), koja bi trebalo da bude stavljena

na isto mjesto kao komunizam i fašizam i koja predstavlja istu opasnost za Zapad. Otuda

86 Ibid.

87 Ibid., str. 82

88 Ambrose Evans-Pritchard, Joan Clements, “Fortuyn killed 'to protect Muslims'“, The Telegraph, 28. mart 2003.,

https://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/europe/netherlands/1425944/Fortuyn-killed-to-protect-

Muslims.html, pristupljeno 10. 03. 2020.


https://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/europe/netherlands/1425944/Fortuyn-killed-to-protect-Muslims.html

https://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/europe/netherlands/1425944/Fortuyn-killed-to-protect-Muslims.html

25

njegova upotreba izraza “islamofašizam”. Ova radikalizacija stavova mogla bi se pripisati

ubistvu režisera Theo Van Gogha, koji je režirao uvredljivi film Submission (Potčinjavanje) i

prijetnjama njegovom životu, zbog čega je pod kontinuiranim sigurnosnim nadzorom.90

Nakon ozloglašene teorije o Eurabiji, Wilders je počeo “razotkrivati” imigraciju muslimana

kao integralni dio strategije islamizacije.91 On usudno govori o apokaliptičnoj budućnosti, koju

naziva islamizacijom Evrope, kao velikoj opasnosti koja se nazire i koja je u svojim finalnim

fazama.

Tokom 2008., u sjeni kontroverzi o objavljivanju karikatura poslanika Muhameda u Danskoj

dvije godine ranije, Wilders je objavio svoj dugogodišnji projekat – Fitna, kratki online video

koji prikazuje islam kao ekstremističnu, dogmatičnu, nasilnu i netolerantnu ideologiju mržnje

koja ne treba imati mjesta u Evropi.92 Kombinacijom ajeta iz Kur’ana i medijskih prikaza

terorističkih napada i nasilja, islam je predstavljen kao barbarski, represivan, mizogin,

antisemitski, antiliberalni, netrpeljiv prema Zapadu i teroristički.93

Nakon uspjeha njegove stranke u holadnskim lokalnim izborima tvrdio je da govori za tihu

većinu, a ne za ljevičarske elite koje još uvijek vjeruju u multikulturalizam, evropsku

naddržavu i visoke poreze. Takva retorika navodne civilizacijske nekompatibilnosti i

pesimističkih prognoza o eroziji “evropskih vrijednosti”, islamizaciji i povećane nesigurnosti

bili su prijemčivi mnogima izvan krugova tradicionalnih glasača,94 što će doprinijeti širenju i

normaliziranju islamofobije.

Sličan zaokret primjetan i u drugim strankama u drugim evropskim državama. Naprimjer,

Švicarska Narodna stranka (Schweizerische Volkspartei) predstavlja konzervativnu stranku,

koja je prošla značajnu transformaciju u radikalnom populističkom smjeru tokom 1990-ih. Ova

stranka je pokrenula organiziranje referenduma o zabrani izgradnje munara. Taj zahtjev

argumentirali su pitanjem sigurnosti. U toku njihove kampanje na posterima su minareti bili

90 Koen Vossen, “Populism in the Netherlands after Fortuyn: Rita Verdonk and Geert Wilders Compared”,

Perspectives on European Politics and Society, 11:1, 2010, str. 26

91 Ibid., str. 27


93 Ibid.

94 Ibid., str. 82

26

predstavljeni kao rakete (pogledati prilog). To je bio pionirski i najistaknutiji primjer u

ograničavanju slobode vjere muslimanskim zajednicama u ime sigurnosti.95

Iako su švicarski sudovi ukazivali na to da bi uvođenje ove mjere dovelo u pitanje poštivanje

međunarodnih standarda o ljudskim pravima, ugrozili odnosi među zajednicama i negativno

utjecale na sliku Švicarske, na dan referenduma, 29. novembra 2009., 57,5% glasača izjasnilo

se za mjeru. Najveća podrška prijedlogu bila je u ruralnim kantonima u kojim je broj

muslimana i imigranata uopćeno vrlo mal.96

Zatim je, nekoliko mjeseci poslije švicarskog referenduma, u aprilu 2010., belgijski parlament

usvojio zakon o zabrani nošenja burke (vela koji u potpunosti ili djelimično prekriva lice) na

svim javnim mjestima, a zatim je slijedila ista zabrana u Francuskoj. Tadašnji francuski

predsjednik, Nicolas Sarkozy, tvrdio je da burka nije “religijski problem, to je problem slobode

i dostojanstva žene. To nije religijski simbol, već simbol potčinjavanja i ponižavanja”.97 Do

danas su slične zakone usvojile Austrija, Bugarska i Danska, dok je Holandija usvojila zakon

kojim se zabranjuje pokrivanje lica na određenim javnim mjestima, kao što su bolnice, škole,

sredstva javnog prevoza i državne ustanove.98 Kao i džamije, nošenje marame i burke postalo

je značajno sredstvo radikalnog desničarskog napada na islam, kao navodno prijetećim

vrijednostima i suštini “zapadne civilizacije”.

Danas, mnogo radikalno desničarskih stranaka sa čvrstom ideološko-političkom vezom sa

islamofobijom djeluje u evropskim zemljama. Neke od njih su Patriotski Evropljani protiv

islamizacije Zapada (Patriotische Europäer gegen die Islamisierung des Abendlandes –

PEGIDA) i Alternative za Njemačku – Alternative fur Deutschland u Njemačkoj, Liga odbrane

(Defence League) u Velikoj Britaniji, Platforma za Kataloniju (Plataforma per Catalunya) u

Španiji, Slobodarske stranke Austrije (Freiheitliche Partei Österreichs) u Austriji, Zlatne zore

u Grčkoj i dr.99

Ove stranke zloupotrebljavaju pitanja terorizma, imigracije, integracije, tzv. mogućnosti

apsorpcije (u imigraciji), identiteta i multikulturalizma, mjere štednje u jeku globalne

95 Ibid., str. 85

96 Ibid., str. 86

97 Ibid., str. 87

98 Erica Howard, Law and Wearing of Religious Symbols in Europe (London, New York: Routledge, 2020), str.

1


27

finansijske krize, te novi val imigracije iz dominantno muslimanskih zemalja, kako bi ponovo

poslali poruku – ili će islam biti pobijeđen i prognan iz zapadnih drutava ili će Zapad nestati.100

Kao što je ranije navedeno mogi autori su ukazali na sličnost u načinu na koji je islamofobija,

posebno nakon 11. septembra 2001., čvrsto povezana sa ideologijom i diskursom mnogih

desničarskih stranaka, sa antisemitizmom 1930-ih godina u Evropi. Netrpeljivost prema

Jevrejima, zasnovana na nizu rasnih, kulturnih, religijskih i društveno ekonomskih predrasuda,

taloženih stoljećima, bila je ohrabrena novim strahovima i nesigurnostima. Ova vrsta

antisemitizma povezala je većinu transnacionalnih snaga u “novu” radikalnu desnicu, u kojoj

je dominirao fašizam, u godinama između dva svjetska rata, pretvarajući ih u počinitelje i

saučesnike u genocidu nad Jevrejima u Evropi.101

Vještim rječnikom desničarskog ultranacionalističkog radikalizma u populariziranju,

preoblikovanju i na kraju normaliziranju antisemitizma i islamofobije, kojim se ruše tabui,

međuratni antisemitizam i savremena islamofobija transformirani su u opsesivne predrasude:

ekstremni sistem vjerovanja oko kojih su cijela društva organizirana, ciljajući određenu grupu

drugih, koja biva demonizirana, jer je predstavljena kao sveprisutna, moćna, zlokobna i

egzistencijalna prijetnja u najekstremnijim slučajevima.102

I kao što je antisemitizam tokom 1930-ih godina, tako danas prigrljivanje islamofobije

omogućava izborne prednosti u okviru nacionalnih država, ali i transnacionalno. Dok je ranije

fokus na ekskluzivističku politiku identiteta dijelio radikalnu desnicu i komplicirao

transnacionalnu saradnju, islamofobija ima potencijal da bude osnova jačanja transnacionalnih

veza desničarskih stranaka.

Tako su, u ljeto 2015., nakon godina neuspješnih pokušaja, stranka Nacionalnog fronta Marine

Le Pen i Stranke za slobodu Geert Wildersa konačno prevazišli međusobne razlike kako bi

osnovali, zajedno sa predstavnicima Slobodarske stranke Austrije, Sjeverne lige, Flamanskog

bloka i drugih, političku grupe radikalno desničarskih stranaka u Evropskom parlamentu

(Evropa nacija i sloboda – Europe of Nations and Freedoms). Njihova zajednička politička

platforma je borba protiv globalizacije, masovne imigracije u Evropu, i predvidivo protiv

100 Huysmans Jef, The Politics of Insecurity: Fear, Migration and Asylum in the EU (London: Routledge, 2006),

str. 65-67; Aristotle Kallis, „The Radical Right and Islamophobia“, str. 83


102 Ibid., str. 80

28

“islamizacije” kontinenta što se smatra egzistencijalnom i kulturološkom prijetnjom, pitanjem

sigurnosti i odbrane “zapadnih vrijednosti”.103

Ova smjena od antisemitizma do islamofobije ide izvan evropskih granica i omogućava

evropskim desničarskim strankama da se povezuju sa izraelskim i radikalnim desničarima u

Sjedinjenim Američkim Državama.104 Ograđujući se od antisemitizma, prihvatajući pro-

izraelske stavove, ove stranke nastoje otkloniti sumnju u ideološki kontinuitet sa međuratnim

fašizmom ili postratnim neofašizmom.105

Ovakav razvoj nije iznenađujući, jer je islamofobija postala “prihvaćeni rasizam”, ne samo na

marginama evropskih društava već i u samim središtima.106 To je posebno zabrinjavajuće.

Radikalni diskurs protiv islama i muslimana postao je općeprihvaćen i nije isključivo vezan za

radikalne desničarske stranke.107 Pitanje sigurnosti u njegovim višeznačnim oblicima –

egzistencijskim (protiv terorizma), društvenim (protiv imigracije), identitarnim (protiv

multikulturaliza i globalizacije) – omogućio je islamofobiji da se uvuče u društvo i politiku,

hraneći zapaljivu mješavinu novih strahova i starih stereotipa. 108

Mnogo toga što se samo deceniju ranije smatralo protivzakonskim, često sudski procesuiranim

i kažnjavanim, sada se može javno iznositi. Štaviše, uživa podršku sve većeg broja

stanovništva. Naprimjer, kada je holandski populista, Hans Janmaat, član male Centralne

stranke ili osnivač kasnije stranke Centralnih demokrata, pozvao na odbacivanje

multikulturalizma, ističući kulturološke i društveno ekonomske argumente, suočio se sa

ozbiljnim sudskim istragama i u konačnici je bio osuđen zbog pozivanja na rasnu mržnju.109

Danas Geert Wilders neometano koristi još zapaljiviju retoriku. U ovom kontekstu radikalna

desnica djelovala je kao rušitelj tabua i normaliziranje islamofobije.110

103 Ibid., str. 90; Cas Mudde, On Extremism and Democracy in Europe (London: Routledge, 2016), str. 39-42


str. 479



str. 479


108 Ibid., str. 88

109 Ibid., str. 83

110 Ibid., str. 93

29

Islamofobija u Bosni i Hercegovini

Kao što je ranije naznačeno, izraz islamofobija ušao je u širu upotrebu, da označi predrasude

prema muslimanima i diskriminaciju muslimana, tek nakon 1997. godine. Do tada su bosanski

muslimani pretrpjeli posljednji val progona, egzekucija, masovnog ubijanja, etničkog čišćenja

i genocida. Za opravdavanje tog nasilja posezano je za biološkim, kulturološkim, ali i

religijskim rasističkim argumentima, jer je „etničnost“ zasnovana samo i isključivo na vjerskoj

identifikaciji.

U srpskoj nacionalističkoj literaturi 19. stoljeća, koja je imala nemjerljivu ulogu u

opravdavanju zločina i genocida počinjenih krajem 20. stoljeća, postavljeni su osnovi takvom

narativu, koristeći klasični orijentalistički pristup dihotomiziranja “njih” (muslimana) i “nas”

(Srba, izjednačeno za Evropljanima).

Bitka na Kosovu, 1389., predstavljena u kosmičkim terminima – borba dobra i zla, posebno je

služila za dehumaniziranje muslimana. Lazar je prikazivan kao Isus sa učenicima (ponekad

izrazito dvanaest), od kojih je jedan, Vuk Branković, izdajica. Turci su ubice Isusa, a ličnost

Jude – Vuk Branković, “unutrašnji Turčin”, postaje simbol i pradjedovsko prokletstvo svih

slavenskih muslimana.111

Najbolja ilustracija ovakvog predstavljanja je Gorski vijenac iz 1857., čiji je autor knez-biskup

Petar II (poznat pod pseudonimom Njegoš). Gorski vijenac ne prikazuje bitku na Kosovu, već

crnogorsko istrebljenje muslimana – istragu poturica u 18. stoljeću, koje je glorificirano kao

čin koji će osigurati uskrsnuće srpskog naroda.112

Drama počinje scenom u kojoj biskup Danilo, koji igra glavnu ulogu u drami, govori o zlu

islama, tragediji Kosova i izdaji Vuka Brankovića. Danilovi ratnici predlažu slavljenje svetog

dana (Pentecosta) čišćenjem zemlje od ne-kršćana. Hor pjeva: “Visoke planine čuju se

smradom ne-kršćana”. Jedan od Danilovih ratnika proglašava da se borba neće završiti “dok

mi ili Turci ne budemo istrebljeni.” Nazivanje slavenskih muslimana “Turcima” kristalizira

stanovište da su muslimani prelaženjem na islam promijenili svoj rasni identitet113 i da su

111 Michael Sells, “Vjera, historija i genocide u Bosni i Hercegovini”, u: Muslimani Balkana: "Istočno pitanje" u

XX. vijeku, prir. Fikret Karčić (Sarajevo: Centar za napredne studije, 2014), str. 133

112 Michael A. Sells, “Christ Killer, Kremlin, Contagion”, u: The New Crusades: Constructing the Muslim Enemy,

ur. Emran Qureshi, Michael A. Sells (New York: Columbia University Press, 2003), str. 355

113 Ibid.

30

postali Turci koji su ubili kršćanskog kneza Lazara.114 Ivo Andirć, jugoslavenski Nobelov

laureat za književnost će kasnije prikazivati bosanske muslimane ne samo kao kukavice i

škrtice te “neznabožački element mlade rase”, nego konačno kao pokvareni “Orijent” koji je

otcijepio slavensku rasu od “civilizacijskih tokova” Zapada.115

Sukob je stavljen van kategorije krvne osveta, koja je uobičajena na Balkanu, jer koliko god

okrutna i nemilosrdna, krvna osveta nije neizbježna i beskonačna. Može se pomiriti, što je

najčešće činjeno kumskom ceremonijom, u kojoj se klanovi mire. Međutim, kada u Gorskom

vijencu muslimani predlažu kumsko pomirenje, Danilovi ljudi govore da kumska ceremonija

zahtijeva krštenje. Muslimani nude ekumensku sličnost, navodeći da je muslimanska

ceremonija šišanja paralelna njihovoj tradiciji krštenja. Srbi odbijaju prijedlog, odgovarajući

uvredama muslimanima, nazivajući ih poturicama, izdajicama rase i oskrnivačima krsta.

Drama se završava pobjedničkim istrebljenjem slavenskih muslimana na Badnje Veče kao

formalnim iniciranjem srpske nacionalnosti.116

U tradicionalnom crnogorskom kršćanstvu, ubijanje (uključujući ubijanje u ratu) bilo je

ritualno onećišćavajuće i zahtijevalo je pričešće. U ovom slučaju, istrebljivanje poturica

smatrano je suštinski očišćavajućim i pričešće nije trebalo.117

Ovakvo predstavljanje muslimana koristit će srpski intelektualci za opravdavanje zločina nad

bosanskim muslimanima.118 Naprimjer, Miroljub Jevtić, beogradski akademik na početku

genocida je rekao su, zbog bitke na Kosovu i prelaska na islam, ruke današnjih muslimana

obojene i uprljane krvlju njihovih predaka – stanovnika tadašnje Bosne koji nisu prešli na

islam.119

Knjigu Alije Izetbegovića, Islam između istoka i zapada, srpski nacionalisti su koristili kao

glavni argument za opravdavanje „odbrane Zapada od radikalnih islamskih fundamentalista u

Bosni“, istovremeno optužujući bosanske muslimane da planiraju ponovno uspostavljanje

osmanske vlasti nad Bosnom,120 što je međusobno isključujuće. Međutim, jasan je

114 Michael Sells, “Vjera, historija i genocide u Bosni i Hercegovini”, str. 134

115 Ibid., str. 135

116 Ibid., str. 134

117 Michael A. Sells, “Christ Killer, Kremlin, Contagion”, str. 356

118 Norman Cigar, “The Nationalist Serbian Intellectuals and Islam: Defining and Eliminating a

Muslim Community”, u: The New Crusades: Constructing the Muslim Enemy, ur. Emran Qureshi, Michael A.

Sells (New York: Columbia University Press, 2003), str. 314

119 Michael A. Sells, “Christ Killer, Kremlin, Contagion”, str. 365


31

„orijentalistički“ narativ, prema kojem su „orijentalci“ što nesumnjivo znači muslimani, bilo

kojeg geografskog porijekla, autoritarni i perverzni.121

Nacionalističkim srpskim intelektualcima naročito je smetalo kada su muslimani odbijali da se

uklapaju u stereotipe koje su oni stvorili. Naprimjer, kada je bosanska vlada usvojila historijski

heraldički ljiljan za zastavu i vojnu odjeću, umjesto nekog od „islamskih“ simbola, time ne

održavajući tvrdnju da žele da uspostave islamsku državu, jedan srpski pisac optužio ih je da

kradu „kršćanski“ simbol i da nemaju vlastitog autentičnog identiteta, napominjući kako to

pokazuje kako zloupotrebljavaju tuđe vrijednosti za svoje vlastite ciljeve.122

Aleksandar Popović, srpski akademik koji je tada radio u Parizu, krajem 1980-ih napisao je

pamflet koji je objavljen u Beogradu kako bi, kako je rekao, informirao „obrazovanu publiku“

o islamu. Smatrao je to teškim zadatkom, jer, kako navodi, „islam je totalitaristički sistem, onaj

čiji totalitarizaum uveliko prevazilazi ono što dobronamjerni i neinformirani zapadni um može

shvatiti ili zamisliti.“123 Upotreba termina “totalitarizam”124 izjednačava islam sa

staljinističkim i nacističkim režimima, čije su rane još svježe u bivšoj Jugoslaviji, i prenosi bol

tih rana na generički način na cijeli narod, identificiran kao muslimani.125

Na ovaj način su htjeli obezvrijediti ono što su vidjeli kao pokušaj bosanskih muslimana da

tvrde da su i oni evropski narod, što je jedan takav autor nazvao „prirodno, notornom

apsurdnošću“. U tom smislu, između ostalih, srpska autorica Nada Todorov tvrdila je da su

muslimani u Bosni motivirani „islamskim načinom života, koji nema ništa zajedničko sa

evropskom civilizacijom“.126 Milan Komnenić, koji će kasnije postati visoko pozicionirani

službenik u Srpskom pokretu obnove, savjetovao je muslimane Albance da izaberu Beograd,

koji je izjednačio sa Evropom umjesto „islamiziranog Orijenta“.127

Za mnoge nacionalističke srpske intelektualce „kultura“ i „mentalitet“ postat će ključne riječi

za pripisivanje predodređenih, naslijeđenih i nepromjenljvih karakteristika cijeloj zajednici

muslimana, nekada i otvoreno posežući za biološkim „argumentima“, ističući naprimjer da su

121 Ibid., str. 144

122 Norman Cigar, “The Nationalist Serbian Intellectuals and Islam: Defining and Eliminating a Muslim

Community”, str. 324

123 Ibid., str. 322


125 Ibid., str. 145

126 Norman Cigar, “The Nationalist Serbian Intellectuals and Islam: Defining and Eliminating a Muslim

Community”, str. 322

127 Ibid.

32

lokalni muslimani samo „nesvjesni i spontani izraz pseudo-arapske kulture“ i rezultat

„genetske predodređenosti i predispozicije“. Najprominentniji zagovornik genetskog

objašnjenja navodne različitosti muslimana, devijantnog ponašanja i inferiornosti bila je

Biljana Plavšić.128

Vuk Drašković, autor knjiga Sudija (1981), Nož (1982) i Molitva I (1985), vjerovatno je bio

najpopularniji u širenju stereotipnog profila. Naprimjer, njegova najpoznatija priča Nož,

postala je podloga za predstavljanja muslimana skoro neizbježno kao izdajnika, hladnokrvnih

ubica, koji su iznevjerili svoje etničke korijene stoljećima ranije, primajući islam, dok su,

nasuprot, svi srpski likovi heroji i mučenici.129

Psihijatar i srpski nacionalistički vođa, Jovan Rašković, pomagao je sistematiziranju,

kategoriziranju i deindividualizaciji muslimana, stavljajući fokus na cjelokupnu zajednicu i

opisujući tu vrstu „personalnosti“ kao „sklonu“ gomilanju imovine, vladanju, suđenju ljudima

na osnovu njihove imovine, prihoda, uspjehu u društvu itd. Njegova kćerka, Sanda Rašković,

koja je također psihijatar, opravdavala je njegovo fokusiranje na zajednicu, kao osnovu svoje

analize, ističući da: „On nije govorio o Hrvatima kao pojedincima, niti o Srbima kao

pojedincima, niti o Muslimanima, kao pojedincima. Govorio je jedino o ponašanju grupa

tokom historije. Razumjela sam ga u tom kontekstu, isto kao što smo mi, Srbi, osjećali potrebu

da budem dobri, da ujedinjujemo i da zaboravimo zlo koje nam je učinjenjo“.130

Čak i kada je kritizirala Vojislava Šešelja zbog stavova, kada je bio u sukobu sa njenim mužem,

Slobodanom Miloševićem, Mira Marković ga je nazvala „reinkarnacijom Turčina“ govoreći:

„Ne, Šešelj nije Srbin, on je Turčin u najprimitivnijem historijskom izdanju“.131

Ne samo da je islam tuđinski, već je predstavljen i kao moralno nedostatan i nazadan. Kao što

su evropski orijentalisti ranije ere radili, njihovi srpski pandani islam su prikazali kao

retrogradan i izvor prijetnje „modernoj civilizaciji“ uopće, i Srbiji posebno.132 Muslimane su

predstavili nasilnim za šta se objašnjenje, tvrde, može naći u islamu i njegovoj kulturi. Lokalni

muslimani, prema nacionalističkim srpskim intelektualcima, posebno su vrijedni prezira. Oni

imaju veliku listu naslijeđenih, nepromjenljivih karakternih odlika, kao što su predispozicija

128 Ibid., str. 317

129 Ibid., str. 319

130 Ibid., str. 321

131 Ibid., str. 322

132 Ibid., str. 325

33

za krađu, nedostatak etičnosti, ljenost, autoritarizam i neoprimitivna strast za moći, čak i

nelagodu sa nošenjem evropske odjeće. Nesposobni su da vladaju sobom sami, i kao i njihovi

„pustinjski preci“ koristit će samo „nomadsko-pljačkaška sredstva“. „Pseudo-Arapi nisu

sposobni za razumijevanje suštine osnovnih odlika Evropljana, jedinstvenosti ličnih sloboda,

koji su iznad bilo kojeg kolektiviteta.133

Novelista Vojislav Lubarda, tvrdio je da su „fundamentalisti“ žedni krvi i odgovorni za

„današnje brojne okrutne zločine nad Srbima – klanje žena i djece, vađenje očiju, guljenje kože

sa živih ljudi“. Nasilje prema muslimanima opravdao je tvrdnjom da oni samo „razumiju silu“.

U izjavi iz 1993. navodi dvije karakteristike „većine muslimana“: kada se suoče sa jačim od

njih (kao što je jači čovjek ili veća snaga) oni postaju umilni kao jagnjadi i neopisivo pokorni,

ali njihova priroda se mijenja čim osjete da su jači i da je moć u njihovim rukama, kada postaju

izrazito nemilosrdni.134

Promovirajući moralnu različitost, odnosno suprotstavljenost, Srba i muslimana, Radovan

Karađić je, u govoru u Trebinju, 1995., povukao paralelu s Homerovom razlikovanjem između

azijskog kolektivizma i evropskog individualizma da bi objasnio događaje u Bosni: „Već je

razlika o kojoj smo raspravljali i koja danas karakterizira sukob civilizacija na Balkanu,

savršeno prikazana tamo. Za razliku od muslimana, koji ne može zamisliti život izvan svoje

kolektivne zajednice [kolektiva] i koji je rođen za kolektivizam, Srbin je [različita] ličnost,

individua, vlasnik, neovisan i suveren“.135

Osim toga, nacionalistički srpski intelektualci su tvrdili i insistirali na tvrdnji da su muslimani

Srbi koji su napustili svoju izvornu vjeru i idetitet. Stoga bosanski musliani ne mogu imati svoj

vlastiti identitet. Srpska akademija nauka i umjetnosti govorila je o „vještačkom identitetu“.136

Opravdavanje zločina nad „nekada Srbima“ vršili su optuživanjem da su izdali svoje korijene,

zbog čega su bili moralno iskvareni, prevrtljivi i zaslužuju oštar tretman. Dakle, predstavljanje

muslimana kao izdajnika svog porijekla korišteno je da ih predstavi moralno inferiornim i bez

vlastitog identiteta.

Ohrabrivanjem deindividualizacije i izolacije čitave muslimanske zajednice, služilo je

unaprijed opravdavanju svih koraka koji će se preduzeti protiv muslimana u ostvarivanju

133 Ibid.

134 Ibid. str. 327-328

135 Ibid., str. 326

136 Ibid., str. 323

34

političkih ciljeva i sticanje legitimiteta i podrške javnosti. Na taj način su ovi intelektualci

nastojali upozoriti sunarodnjake o potencijalnoj opasnosti i predlažući mjere da se suprotstavi

onom što su tvrdili teorijom zajere muslimana protiv Srba.137

Izvjestioci Ujedinjenih nacija, koji su lično svjedočili srpskim zločinima 1992., počeli su

uočavati obrasce. Pokolj bi se obično desio u nekom selu, odmah nakon što bi lokalne vijesti

počele objavljivati da hrvatsko i muslimansko stanovništvo planira da istrijebi Srbe. Ustvari,

prateći ovaj obrazac neki reporteri su bili u mogućnosti da slijede lance masakra i centara za

ubijanje. Jasan primjer ovog procesa na djelu ponudio je UNHCR-ov službenik, Jose Maria

Mendiluce: “Ja sam znao kako sistem etničkog čišćenja funkcionira i u Zvorniku sam imao

priliku da tome budem očevidac. Danima, beogradski mediji su pisali kako postoji namjera da

se pobiju Srbi u Zvorniku. Vlasti u Zvorniku su shvatile da je u pitanju tipični manevar

Šešeljovih radikalnih dobrovoljaca. Ovaj manever je stalno prethodio ubijanju Muslimana, kao

što se desilo u Bijeljini i mnogim drugim mjestima uzduž lijeve obale rijeke Drine. Bilo je

mnogo vojnika, tenkova i pucnjave u gradu. Vjerujem da su bili preokupirani pucnjavom i

ubijanjem da me nisu primijetili. Bilo je mnogo leševa razbacanih oko mene i primijetio sam

kako ubijaju stare ljude koji nisu mogli da pobjegnu” (Vreme, 12/26/94).138

Isticano je da bosanski muslimani žele da “ukradu srpske žene za svoje hareme”, uprkos

činjenici da su srpski vojnici dobro znali da bosanski muslimani ne prakticiraju poligamiju,

ova tvrdnja korištena je za indoktrinaciju i opravdavanje onog što su srpski vojnici činili

muslimankama. Potezanje pitanja „harema“ uobičajena je karakteristika orijentalističkog

diskursa. Obeščašćenje muslimanskih žena je, prema tome, jednako obaščašćenju ostalih

“harema”.139

Ubijanje muslimana, za koje je srpska inteligencija koristila, vidjeli smo, tipični orijentalistički

diskurs za dehumaniziranje, zapadni lideri su opravdavali (kao i nedostatak reakcije da se

spriječe zločine) “dugotrajnim antagonizmom”, “starim plemenskim mržnjama” i “Balkanskim

duhovima”. Takve fraze su upotrebljavane da prikažu narod Bosne kao stran, i historijski ili

čak genetički, određen da ubija jedan drugog.140 Predsjednik Bill Clinton je rekao “Ali njihove

mržnje sežu unazad petsto godina, neki kažu i skoro hiljadu godina”.141 Dakle, bosanski

137 Ibid., str. 326


139 Ibid., str. 144

140 Ibid., str. 128, 147

141 Ibid., str. 127

35

muslimani ne samo da su bili žrtve dehumanizirajuće orijentalističke rasprave o muslimanima,

već i predmet jednako dehumanizirajuće rasprave o balkanskim narodima, kao “balkanskih”

plemenskih neprijatelja, izvan vladavine uma i civilizacije.142

Srpska nacionalistička propaganda i dehumaniziranje muslimana inspirisali su mnoge

radikalne desničare za počinjenje terorističkih napada, posebno u posljednjih nekoliko godina.

Anders Behring Breivik, norveški ekstremni desničar, koji je 22. jula 2011. pobio 77 osoba, u

svom je manifestu izričito naveo da je bio inspirisan srpskim ekstremistima, hvaleći Radovana

Karadžića, tvrdeći da će „zbog svojih napora da riješi Srbiju islama uvijek biti zapaćen kao

časni krstaš i evropski ratni heroj“.143

Najskoriji primjer ovog utjecaja vidljiv je u prošlogodišnjem napadu na dvije džamije u

Christchurch na Novom Zelandu, u kojima je ubijeno 51 osoba. Počinitelj ovih masakara je

Bretnon Tarrant, rođen u Australiji, koji je odlazak i napade snimao.

Na videu snimanom na putu do prve džamije na koju je izvršio napad, čuje se da sluša pjesmu,

himnu srpskih nacionalističkih paramilitarnih jedinica poznatih kao četnici tokom 1992-95,

koja idolizira Radovana Karadžića, osuđenog za genocid i druge ratne zločine nad bosanskim

muslimanima.144

U svom manifestu nazvanom „Velika zamjena“ (fraza koja je nastala u Francuskoj i često

korištena teza među evropskim antiimigracionim ekstremistima) opisuje sebe kao „običnog

bijelog čovjeka iz obične porodice“ koji je „odlučio da preduzme korak u osiguravanju

budućnosti svom narodu“.145

Stoga, je, kako tačno tvrde Azeem Ibrahim i Hikmet Karčić, možda i najveće naslijeđe rata u

Bosni i Hercegovini i balkanskih ratova uopće, je razbijanje poslijeratne iluzije o civiliziranoj

međunarodnoj zajednici koja promatra svijet. Rat u Bosni i Hercegovini prvi je koji se, nakon

Prvog svjetskog rata, prikazivao uživo u medijima. Ono što je cijeli svijet vidio, i nije učinio

142 Ibid., str. 145

143 Azeem Ibrahim, Hikmet Karčić, “The Balkan Wars Created a Generation of Christian Terrorists”, Foreign

Affairs, 24. maj 2019., https://foreignpolicy.com/2019/05/24/the-balkan-wars-created-a-generation-of-christian-

terrorists/?fbclid=IwAR3eWkosiy-te5rACvCIGmwXgiudiG-Tgkd1KXrmNFMM3hkhEywL7lNem9E,


144 New Zealand mosque shooting: What is known about the suspect?, 18. mart 2019.,

https://www.bbc.com/news/world-asia-47579243, pristupljeno, 24. marta 2020.

145 Lisa Martin, Ben Smee, „What do we know about the Christchurch attack suspect?“, 15. mart 2019.,

https://www.theguardian.com/world/2019/mar/15/rightwing-extremist-wrote-manifesto-before-livestreaming-

christchurch-shooting, pristupljeno, 24. marta 2020.

https://foreignpolicy.com/2019/05/24/the-balkan-wars-created-a-generation-of-christian-terrorists/?fbclid=IwAR3eWkosiy-te5rACvCIGmwXgiudiG-Tgkd1KXrmNFMM3hkhEywL7lNem9E


https://www.bbc.com/news/world-asia-47579243

https://www.theguardian.com/world/2019/mar/15/rightwing-extremist-wrote-manifesto-before-livestreaming-christchurch-shooting

https://www.theguardian.com/world/2019/mar/15/rightwing-extremist-wrote-manifesto-before-livestreaming-christchurch-shooting

36

ništa, bili su okrutni zločini, masakri, uništavanje vjerske i kulturne baštine, i genocid. To je,

očekivano, ohrabrilo ekstremiste na svim stranama, zbog poruke da zvjerstva mogu proći

nekažnjeno. Štaviše, da se njihovi počinitelji mogu glorificirati i slaviti zbog poduhvata. U

takvim okolnostima, oživljavanje, ili ponovno uspostavljanje, fašizma u Evropi bilo je samo

pitanje vremena.146

Islamofobični diskurs nikad nije prestao u Bosni i Hercegovini. Nasuprot, vidi se i nakon rata

kako u medijima, tako i u stvarnom životu. Štaviše, izvještaji Međureligijskog vijeća koje je

do 2016. pratilo napade na vjerske objekte,147 kao i izvještaji o islamofobiji od 2015.148 ukazuju

na porast broja islamofobičnih napada, zločina iz mržnje i govora mržnje u Bosni i

Hercegovini. To je posebno vidljivo u izvještaju o isamofobiji iz 2018. Milorad Dodik, sada

član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nazvao je ezan „arlaukanjem“ na javnom

televizijskom servisu, a u intervjuu, 25. januara 2018., za srbijansku televiziju Happy, kako

prenosi N1 televizija, sve Srbe koji rade u institucijama Bosne i Hercegovine nazvao

poturicama.149 Moglo bi se reći da su počinitelji ohrabreni normalizacijom islamofobije na

globalnom nivou, o čemu smo prethodno govorili.

Kako se boriti protv islamofobije

Islamofobija, kao vrsta predrasude i oblik rasizma nije nova pojava. Vidjeli smo sličnosti sa

antisemitizmom 19. i 20. stoljeća. U američkom kontekstu, tokom historije je skoro svaka

religijska manjina prošla putanju sistematske netrpeljivosti i diskriminacije do punopravnog i

ravnopravnog članstva u američkom društvu.

146 Azeem Ibrahim, Hikmet Karčić, “The Balkan Wars Created a Generation of Christian Terrorists”, Foreign

Affairs, 24. maj 2019., https://foreignpolicy.com/2019/05/24/the-balkan-wars-created-a-generation-of-christian-

terrorists/?fbclid=IwAR3eWkosiy-te5rACvCIGmwXgiudiG-Tgkd1KXrmNFMM3hkhEywL7lNem9E,


147 Od početka implementacije projekta o monitoringu napada na vjerske objekte i vjernike Međureligijskoh vijeća

Bosne i Hercegovine (1.11.2010. godine) do kraja posljednjeg izvještanog perioda (2.10.2016. godine)

evidentirano je ukupno 198 napada na vjerske objekte, vjerske službenike i vjernike koji su u neposrednoj vezi sa

vjerskim objektima, od čega je 97 napada bilo na objekte Islamske vjerske zajednice, 58 napada na objekte Srpske

pravoslavne crkve, 37 na objekte Katoličke crkve, 5 na objekte Jevrejske zajednice i 1 napad na objekt Hrišćanske

adventističke crkve. Nadležni pravosudni organi u Bosni i Hercegovini za ovaj period, uspjeli su identificirati

počinioce za 55 prijavljenih napada (28% od ukupnog broja napada). Do izvještajnog perioda, donesene su 23

presude. Pogledati: Međureligijsko vijeće u BiH, Monitoring napada na vjerske objekte i druga mjesta od značaja

za crkve i vjerske zajednice u BiH – Zaštita svetih mjesta: godišnji izvještaj, 1. novembar 2015. do 31. oktobar

2016. godine, Sarajevo, 2017. Link: http://www.mrv.ba/upload/attachments/sesti_godisnji_izvjestaj_KWs.pdf

(pristupljeno 25. 05. 2018.), str. 12-16.

148 European Islamophobia Report, https://www.islamophobiaeurope.com/about-us/, pristupljeno 24. 03. 2020.

149 Hikmet Karčić, “Bosnia and Herzegovina” u: European Islamophobia Report 2018, ur. Enes Bayrakli, Farid

Hafez, (SETA, 2019). str. 179



https://www.islamophobiaeurope.com/about-us/

37

Kršćani, kršćanski vjerski pokret bez svećenstva i obreda poznat kao Društvo prijatelja –

kvekeri i Jevreji prošli su od tihog sumnjičenja, legalizirane diskriminacije do nasilja. Iako su

zajednice, kao i vijekovi bili različiti, netrpeljivost je bila ista. Ljudi su umirali, molitveni

prostori spaljivani, a sudovi su ozakonjavali diskriminatorne propise. Danas su ove, kao i druge

obespravljene religijske zajednice kroz historiju, dosegle najviši nivo političke, ekonomske i

društvene moći u Sjedinjenim Državama.150

Ipak, islamofobija ima određene jedinstvene aspekte, koje otežavaju i usporavaju taj proces.

Prvo, povezanost sa rasizmom. Većina muslimana na Zapadu je tamne boje kože, a u Americi

zbog historije rasizma to ima poseban značaj. Na američkom tlu rasne manjine se bore protiv

nepravde i sistematske diskriminacije stotinama godina, bez naznake skorog kraja tim

borbama. Dakle, muslimani se suočavaju sa netrpeljivošću kako zbog religije, tako i zbog

etničkog i rasnog porijekla. Sve to dodatno otežavaju teroristički napadi, političke kampanje,

nekorektni medijski izvještaji i predstavljanje, kao i vladine mjere.

Islamofobični diskurs i praksa neminovno su proizveli posljedice muslimanskim građanima

industrijaliziranih zemalja. Usljed kontinuiranog poniženja i diskriminacije koju trpe,

„najkrhkije“ među njima privlači „džihadizam“, odnosno suicidalni nihilizam, kako ga naziva

Saïd Bouamama, što se pokazuje kao „dokaz“ o „istinitosti islamofobičnih teza“.151

Stoga su osmišljeni programi protiv radikalizacije u brojnim industrijaliziranim zemljama, koji

podrazumijevaju niz nedosljednosti. Kada se razmatra radikalizacija, ne propituju se njeni

uzroci: vojne invazije, ratovi, okupacije, kolonijalizam, masovna ubijanja i mučenja,152

diskriminacija, ponižavanje, i slične posljedice islamofobičnog diskursa, već se razmatra kao

da postoji u vakuumu.

Zatim, otkrivanje i prevencija dovodi do profiliranja cijelih društvenih grupa na osnovu

vanjskih znakova: brada, način odijevanja, rječnik, itd. Kroz politiku rasnog profiliranja i rasno

ciljanu provedbu imigracijskih zakona, države “presuđuju” da su svi koji „izgledaju kao

muslimani“ teroristi i provodi djela odmazde nad njima.153

150 Edward A. Mitchell, “Reducing a Threat to a Nuisance: A Holistic Strategy to Counter Islamophobia”, u:

Countering the Islamophobia Industry: Toward More Effective Strategies (Atlanta, GA: The Carter Center, 2018),

str. 51




38

Sve to služi postizanju političkih i socioloških ciljeva. Politički, islamofobija služi izbornim

interesima, ukoliko su određeni kandidati ili stranke prepoznali mogućnost političkog uspjeha

demoniziranjem manjina i proglašavanjem ih drugim. U tom slučaju, ako se uoči da se mogu

osvojiti političke poene predstavljanjem muslimana prijetnjom identitetu i sigurnosti, stvarnost

ili znanje nisu od koristi. Jer, politički govori nisu usmjereni na racionalnost nego na emocije.

Sociološki, islamofobija koristi učvršćivanju elita na osnovu diskriminacije. Oneogućavanje

pristupa medijima ili bilo kojoj poziciji moći ili utjecaja konstantna je odlika rasizma. U

Francuskoj je islamofobija uglavnom i usmjerena na kontinuirano onemogućavanje da

muslimani, a posebno žene, budu na bilo kojoj poziciji moći, kao i vidljivosti.154

Ipak, historijska i savremena iskustva borbe protiv rasizma, netolerancije i diskriminacije mogu

nam pomoći kako bismo što efikasnije odgovorili ovoj pojavi.

Preporuke

Boriti se protiv cijelog spektra netolerancije, od govora mržnje do zločina iz mržnje.

Shvatiti da islamofobija, kao i bilo koji drugi oblik savremenog rasizma, nije niz slučajnih

događaja već pojava koja ima strukturu i porijeklo, kao i uzroke koji se moraju istovremeno

adresirati.155

Zatim, primijeniti ne samo programe podizanja svijesti, već i detaljno analizirati državne mjere

i njihov utjecaj na manjine, kako bi se odgovorilo na pitanje strukturalnog rasizma, odnosno

islamofobije.

Razviti sveobuhvatni pristup borbe protiv islamofobije, koji će uzet u obzir i izraze

islamofobije (govor mržnje, zločini iz mržnje, diskriminacija), kao i njihove ideološke i

političke korijene, kako bi se pitanje odgovornosti podiglo na politički nivo.156

Obrazovanje muslimana i muslimanskih zajednica


u: Countering the Islamophobia Industry: Toward More Effective Strategies (Atlanta, GA: The Carter Center,

2018), str. 56


str. 57

156 Ibid.

39

Obrazovanje je ključno u borbi protiv diskriminacije. Obrazovanje o pravima, kao i dužnostima

građana, doprinosi boljem razumijevanju islamofobije i njenih manifestacija i efikasnijem

reagiranju.157

Dugoročnije, za borbu protiv islamofobije neophodno je obrazovanje i kvalificiranje u

različitim disciplinama. Naprimjer, povećanim učešćem muslimana u medijima doprinijelo bi

se realističnijem i više nijansiranom predstavljanju muslimana.158 U uskoj vezi s tim je i

ohrabrivanje učešća u vlasti, političke volje i djelovanja. Simbolički trenutak službenog

okončavanja antikršćanskog sentimenta i netrpeljivosti u Sjedinjenim Državama bio je izbor

predsjednika Kennedyja. Tome je prethodio dug period pripremanja američkih katolika,

lobiranja, formiranja kruga glasača i dr.159

Uključivanje

Organiziranje muslimana i inkluzivnost neophodni su za bilo koju kolektivnu akciju. Nužno je

proaktivno djelovanje i uključivanje muslimana u svojim susjedstvima i zajednicama u vezi sa

svim pitanjima, poput obrazovanja, pitanja brige o površinama i prostoru i dr. To će ojačati i

naglasiti njihovu ulogu kao aktivnih građana, koji su vidljivo uključeni u probleme zajednice i

efektivno integrirani.

Raditi sa zajednicama a ne na zajednicama

S tim u vezi je i pitanje odnosa države i muslimanskih zajednica. Nerijetko države, a posebno

Francuska, smatra da treba izvršavati kontrolu nad muslimanskim građanima. Kontrola

podrazumijeva nadzor i nametanje načina na koje se trebaju organizirati, što postoji još od

kolonijalnog perioda. Zbog toga se javlja nepovjerenje građana prema državi i njenim mjerama.

Neophodno da se u borbi protiv islamofobije uključe članovi i stručnjaci iz zajednice, koji će

se saslušati i čija će iskustva i zabrinutost biti uzeti u razmatranje.160

Ne islamizirati problem, već racionalizirati probleme

157 Edward A. Mitchell, “Reducing a Threat to a Nuisance: A Holistic Strategy to Counter Islamophobia”, str. 51

158 Sahar Khamis, “Reflections on Countering Islamophobia Online”, u: Countering the Islamophobia Industry:

Toward More Effective Strategies (Atlanta, GA: The Carter Center, 2018), str. 77



str. 58

40

Često se uobičajeni problemi u društvu islamiziraju, odnosno pripisuju muslimanima kao

njihov problem. Sigurnost se predstavlja kao islamski ili muslimanski problem, jer su često

počinitelji terorističkih napada grupe ili pojedinci koji se identificiraju kao muslimani.

Nejednakost se predstavlja muslimanskim problemom. Mnogi francuski autori i aktivisti ističu

da je marama neupitan simbol potčinjenosti muslimanki i dr. Teororizam, nejednakost, etički

pristup proizvodnji hrane i dr. savremeni su i globalni izazovi koji nisu ograničeni na bilo koju

etničku, kulturnu i religijsku grupu.161

Međutim, okrivljavanjem religije, izostaje racionalna analiza nastanka ovih pojava kao i

mogućnost adekvatnog reagiranja na njih. Islamiziranje problema je način da se problematizira

islam, što dalje vodi do privatne i strukturalne islamofobije. To je i jedna od najvećih masovnih

diverzija iz skorije političke historije. Zašto objašnjavati kontinuirane neuspjehe vlasti u

obezbjeđivanju sigurnosti i ukidanju postojećih nejednakosti između muškaraca i žena kada se

može ponuditi žrtveni jarac i time izbjeći odgovornost.162

Zbog toga je potrebno de-islamizirati probleme i pristupiti im detaljnim utvrđivanjem činjenica

i porijekla problema. Kada se objašnjava kriminalno ponašanje, insistirati na iznošenju onog

što je učinjeno, a ne ko je osoba. Takvo ponašanje često ima više veze sa izborima nego sa

identitetom. Počinitelji često žele pažnju javnosti. Jacinda Ardern, premijerka Novog Zelanda,

to je vješto izbjegla u reagiranju na teroristički napad na dvije džamije u Christchurchu u kojem

je ubijena 51 osoba.163 Konačno, poštivati međunarodne dokumente, sporazume i standarde, u

kojima se izričito navodi da kriminalitet ne može biti povezan sa etničkim, kulturnim i

religijskim zajednicama, kao cjelinom.

Gradnja koalicija sa drugim zajednicama

Islamofobija je samo jedan od oblika rasizma. Istraživanja pokazuju da se ohrabrivanjem i

povećavanjem broja islamofobičnih napada usljed npr. pobjede predsjednika Trumpa, povećao

i broj napada na druge manjinske grupe, kao što su jevrejske zajednice.

161 Ibid.

162 Ibid.

163 Shibani Mahtani, Anna Fifield, “‘You will never hear me mention his name’: New Zealand’s Ardern vows to

deny accused shooter notoriety”, The Washington Post, 19. mart 2019.,

https://www.washingtonpost.com/world/asia_pacific/you-will-never-hear-me-mention-his-name-new-zealands-

ardern-hopes-to-deny-shooter-notoriety/2019/03/19/b4d163b8-49b5-11e9-8cfc-2c5d0999c21e_story.html,


https://www.washingtonpost.com/world/asia_pacific/you-will-never-hear-me-mention-his-name-new-zealands-ardern-hopes-to-deny-shooter-notoriety/2019/03/19/b4d163b8-49b5-11e9-8cfc-2c5d0999c21e_story.html

https://www.washingtonpost.com/world/asia_pacific/you-will-never-hear-me-mention-his-name-new-zealands-ardern-hopes-to-deny-shooter-notoriety/2019/03/19/b4d163b8-49b5-11e9-8cfc-2c5d0999c21e_story.html

41

Anne Norton je istakla da je odbacivanje Jevreja historijski „nadomješteno“ simboličkim (i

samo simboličkim) prihvatanjem muslimana. U savremenom kontekstu odbacivanje

muslimana nadomješteno je simboličkim (i samo simboličkim) prihvatanjem Jevreja.164 Stoga

bi se različite marginalizirane zajednice trebalo da okupe oko zajedničkih ciljeva i zaštite

zajedničkih interesa.

Martin Niemöller (1892–1984) poznati luteranski pastor u Njemačkoj, koji se suprotstavio

Adolfu Hitleru i proveo posljednjih sedam godina nacističke vladavine u koncetrancionim

logorima, rekao je: “Prvo su došli po socijaliste, šutio sam jer nisam socijalist. Zatim su došli

po sindikaliste, čutio sam jer nisam bio sindikalist. Zatim su došli po Jevreje, šutio sam jer

nisam bio Jevrej. Onda su došli po mene, a do tada više nikog nije bilo ko bi se zauzeo za

mene.”165

Međureligijski dijalog

Iako je, u osnovi, tradicija međureligijskog dijaloga duga i uspješna i na našim prostorima, on

se može i treba unaprijediti. Međureligijski dijalog često se vodi među progresivnim

religijskim zajednica među kojima već postoje dobri odnosi. Muslimanske organizacije,

naroičito, moraju biti spremne na dijalog sa konzervativnim religijskim i političkim grupama,

uključujući i one koje imaju sumnjičave stavove prema muslimanima.

Borba protiv nasilnog ekstremizma

Iako je teorija o sukobu civilizacija označila muslimane neprijateljima slobode govora,

istovremeno ih je učinila subjektima obavezujućeg govora: moraju osuđivati terorizam i

terorističke napade, moraju se pridružiti ismijavanju vlastite religije i sl.

Iako konstantan zahtjev koji se stavlja pred muslimane da se ograđuju od i osuđuju terorističke

napade, nije etičan, nužan je. Neophodno je govoriti protiv nasilja ekstremističkih grupa

počinjnog u ime islama odnosno opravdanog islamom. Dobar primjer ovakvog reagiranja je

Zajednička izjava o osudi terorizma i nasilnog ekstremizma, koju su u decembru 2015.

potpisali bosanski muslimanski intelektualci. U ovoj izjavi se, između ostalog, ističe da se

164 Anne Norton, On the Muslim Question, str. 170-171

165 Martin Niemöller, “First They Came for the Socialists…”, Holocaust Encyclopedia,

https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/martin-niemoeller-first-they-came-for-the-socialists,


https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/martin-niemoeller-first-they-came-for-the-socialists

42

najoštrije osuđuje “svaki oblik terorizma i sve terorističke akcije koje su izvedene u Bosni i

Hercegovini, Evropi, u muslimanskim zemljama i bilo gdje u svijetu” i izražava “odlučnost da

se institucionalno, intelektualno, moralno i politički suprotstavimo svakom obliku radikalizma,

nasilnog ekstremizma i terorizma, bez obzira od koga i s koje strane dolazili.”166 Islamska

zajednica izdala djelo Analiza: ideologija tekfira i nasilnog ekstremizma, u kojem se detaljno

obrazlažu islamsku stavovi protiv terorizma.167

Ne može se osloniti samo na programe vlada u borbi protiv nasilnog eksremizma, koji, vidjeli

smo, često rezultiraju u kontroli i sumnjičenju muslimana, i, u konačnici, doprinošenju

radikaliaciji. Ovi programi izazivaju nepovjerenje muslimanima i muslimanskim zajednicama.

Čak i kada bi bili efikasni, oni se bave posljedicama a ne uzrocima, odnosno otklanjaju

simptome, a ne liječe bolest.168

Stoga, potrebno je reagovati proaktivno, a manje reaktivno. Neophodno je govoriti o tome šta

islam jeste, i dijeliti provjerene i tačne informacije.169 Istraživanja su pokazala da su ljudi koji

su poznavali muslimane i bili u kontaktu s njima, manje skloni islamofobiji.

Pri tome je neophodno izbjegavati nasilje, agresivnost i vrijeđanje, kao reakciju na

islamofobične napade, kao i terorističke i ekstremističke napade. Ne može se braniti vjera ne

poštivajući njene principe, kao ni Poslanik, odustajući od njegovog primjera mira i

moralnosti.170

Suprotstavljanje anti-muslimanskim grupama

Neophodan korak u borbi protiv islamofobije je suprotstavljanje onima koji šire netrpeljivost.

U tom procesu neophodno je prijavljivati i registrirati govor mržnje, zločine iz mržnje,

diskriminaciju, kao i pojedince i grupe koji ih čine. Iako je nekada potrebno ignorisati ove

166 Zajednička izjava o osudi terorizma i nasilnog ekstremizma,

https://www.preporod.info/bs/article/7106/zajednicka-izjava-o-osudi-terorizma-i-nasilnog-ekstremizma-foto,


167 Analiza: Ideologija tekfira i nasilni ekstremizam u BiH, http://cdv.ba/wp-

content/uploads/2017/08/Ideologija-tekfira-i-nasilni-ekstremizam_Analiza.pdf, pristupljeno 25. 03. 2020.


169 Sahar Khamis, “Reflections on Countering Islamophobia Online”, str. 77

170 Ibid.

https://www.preporod.info/bs/article/7106/zajednicka-izjava-o-osudi-terorizma-i-nasilnog-ekstremizma-foto

http://cdv.ba/wp-content/uploads/2017/08/Ideologija-tekfira-i-nasilni-ekstremizam_Analiza.pdf

http://cdv.ba/wp-content/uploads/2017/08/Ideologija-tekfira-i-nasilni-ekstremizam_Analiza.pdf

43

grupe, važno je znati za njihovo postojanje i djelovanje. Ne smije se zanemariti njihova

opasnost onda kad dostignu moć, što pokazuju izbori u Sjedinjenim Državama iz 2016.171

Budući da se islamofobija često širi narativima o muslimanima kao drugim, koji se promoviraju

online, u medijima, u popularnoj kulturi ili senzacionalistikim naslovima u novinama, potrebno

je pozvati na odgovornost medije koji formiraju kanale za širenje islamofobičnih narativa.

Potrebno je ragirati na svaki takav naslov pismenim saopštenjima, posebno u medijim koji nisu

satiričnog karaktera i oblikuju javno mnijenje. Inicijative civilnog društva mogu raditi na tome.

Otklanjanje ili bar ublažavanje uzroka

Ukoliko je za islamofobiju ključan terorizam, onda borba protiv islamofobije zahtijeva

rješavanje problema koji vode do terorizma. Neki od najozloglašenijih terorista, uključujući

Osamu Bin Ladena, napadača na Bostonski maratona, i masovnog ubicu u noćnom klubu u

Orlandu, isticali su kao problem ili uzrok različite aspekte američke vanjske politike, kao što

su američko prisustvo na Srednjem istoku, rat u Iraku, podrška Izraelu u okupiranju Palestine

i ponašanju prema Palestincima, napadi dronovima u Pakistanu i dr. Jasno je da se vanjska

politika ne treba mijenjati kako bi se udovoljilo ekstremističkim grupama, niti će nasilje nestati

ako se to i učini, ali je moralna dužnost djelovati prema ostvarivanju pravednog mira.172

Budući da islamofobija rezultira iz niza složenih međupovezanih faktora, moraju se otkloniti

faktori koji je uslovljavaju i daju plodno tlo za razvoj. Kako Saïd Bouamama, samo „proaktivna

i agresivna politika prevencije, usmjerena na sve forme nihilizma (uključujući i bjelački

supremacizam) može, nadati se, odagnati novo lice rasizma“.173


172 Ibid., str. 54


islamofobija definicija

Documents